Hodam po svom primorskom gradu. Čak i iz najobičnije ulice gledaju me kojekakvi spomenici i natpisi u čast «palim borcima za slobodu»- partizanima. Gledam i ja njih...... Misli mi krenu same....

Kada sam bila dijete roditelji su me učili da ne smijem jasno i glasno izreći što sam i tko sam, a hrvatske pjesme puštale su se i pjevale u naša 4 zida. Rekli su mi i ne daj Bože reći svoje mišljenje o Titu i vladajućima. Na to sam navikla i živjela s tim.

Objasnili su mi i tko su zapravo ti partizani i četnici, i što su oni napravili našoj obitelji, što nam rade i dalje (dok još Domovinski rat nije ni počeo), i nažalost što su nam napravili i u Domovinskom ratu. OPET.... I opet nekažnjeno

Nevjerojatno mi je to da me danas u svom gradu kada kažem svoje mišljenje o Titu pojedinci gledaju s gađenjem i nevjericom da netko može pomisliti, a kamoli izreći da je njihov jedini svetac zapravo zločinac!?!? Kako je moguće da se tako gnjusna i krvava ideologija zadržala tako dugo?

Iste te „komunjare“, dok su moji bili prisiljeni otići u inozemstvo raditi iz jednostavnog razloga jer su Hrvati, su ostali ovdje, u Jugi, i unatoč tome što su mislili da im Bog hoda po Zemlji, nisu shvaćali tko zapravo ostaje primitivan, naivan i zatucan. Koliko je god bilo loše to što su moji morali napustiti vlastitu zemlju, dobro je utoliko što su si proširili vidike, i kako se kaže «vidjeli malo svijeta». Pa su tako spoznali da vani postoji i sloboda govora, saznali su po kojim cijenama se vani vraćaju krediti (ne za kutiju šibica), i onda kada je došao kapitalizam u Domovinu, nisu ostali kao tele zabezeknuti i ponavljali :»kako nam je u Jugi bilo bolje». Je, bilo je bolje, ali podobnima! Sretniji su sa debelim premazom preko očiju, dok god je njima dobro. Možda zaboravljaju da u Jugi nije bilo za kupiti cementa koliko ti treba ili da se auto nije vozio svaki dan zbog nestašice benzina, da se nije vozilo toliko novih automobila kao danas, a da za autoceste nismo niti znali.

Moji sugrađani se na puna usta hvale odlascima i provodima u Beogradu, dok istovremeno pljuju po Zagrebu i Dalmaciji, kao da ih se ništa iz ove države ne tiče. Ni rat koji smo bili prisiljeni voditi, a onda ga i dobili, ni ljude koje smo izgubili. Samo ih zanima što će se nositi iduće sezone.

Ono što me sada neizmjerno boli kada prebrojim sve žrtve samo iz svoje obitelji (civile, domobrane, starce i djecu), koje su sustavno i nekažnjeno partizani/Srbi/četnici ubijali od još od 40-tih godina prošlog stoljeća pa do unatrag 20 godina, jest da ja niti dan danas ne smijem reći da sam Hrvatica glasno i ponosno, ne smijem reći da su Srbi krivi za rat, a da me pritom ne gledaju kao zaostalu, zadrtu i nacionalisticu?!?!? Ono što me još boli je činjenica da većinu građana grada u kojem ja živim ne boli previše niti za ubijene iz moje obitelji, a niti za one iz Vukovara, Slunja, Vinkovaca, Karlovca, Dalmacije, Istre, Hercegovine. Iz jednostavnog razloga jer su njihovi svi na broju. U prošlom režimu su bili odani partiji pa ih nisu niti progonili,protjerivali, a niti ubijali. Njih niti ne zanimaju takve stvari jer se po uvjeravanjima ovih na vlasti očito sve to nije niti dogodilo. Ili po principu nisu moji pa me se ne tiče!

Kada je Domovinski rat počeo, bila sam dijete, ali to ne znači da ga nisam svjesna. Nažalost, itekako sam ga svjesna.

Mislim da bi ga bili svjesni i oni o kojima pišem da su izgubili dragog člana svoje obitelji, pogotovo na tako brutalan i svirep način. Možda, za usporedbu, da im približim njihovom shvaćanjima. Teško da bi osuđivali nekoga tko pokušava zadovoljiti pravdu nakon npr. prometne nesreće sa žrtvom iz svoje obitelji, npr. jedinom kćeri, ili dobrim ocem? Bi li mrzili tog koji je vozio pijan? Bi li bili u stanju oprostiti da im se taj ubojica smije u lice i bi li bilo u redu da prođe nekažnjeno za vožnju u pijanom stanju u kojoj je ubio njihove najdraže?! Bi li bili tužni jer se zbog njega nisu niti oprostili sa svojim najdražima? Bi li tada pravda bila nevažna ili bi «cijeli incident» bilo poželjno brzo zaboraviti? Bi li voljeli znati ime i prezime onog tko im je oduzeo njihove najmilije? Bi li i onda gledali na ubojice kao da su nevini? Bi li i onda gledali u mene kao zaostalu i zadrtu jer i ja želim odgovore na sva ova pitanja?!?!?

I da se odmah ispravim (ili opravdam ako želite) kako sam navikla u svom gradu - ne mrzim sve Srbe! Bila bih neiskrena prema sebi kada bih to tvrdila jer ih imam i za prijatelje. Mrzim one Srbe koji su iz primitivnih poriva kukavički pobili ili osakatili moju i puno drugih obitelj i koji su moju Hrvatsku posijali minama. Mrzim i sve ono što su nam napravili, ono što nam i dalje rade i ono što im se dopušta da i dalje rade. Mrzim i one koji to sve negiraju i iskrivljuju.

U ovom gradu ako slušaš Thompsona si seljačina, ako slušaš cajke si normalan, jer ih puštaju skoro svi. Pričaju i pametuju mi o Thompsonu oni koji nisu čuli niti jednu njegovu pjesmu, a na pitanje «Zašto je seljačina?» ne mogu dobiti odgovor, jer ga nema, samo recitiraju ono što su čuli na Tv-u i radiju. I misle «Ako je bilo na TV-u, mora biti istina!» Gdje je granica ljudskoj gluposti? Je li moguće da je komunizam toliko utjecao na svijest ljudi i od njih napravio robote koji ne mogu stvoriti svoje mišljenje?

Ja sam se prvi put u svom životu odrasle žene ove godine u Čavoglavama i Kninu za Dan Pobjede ili za Olujni dan, kako ga ja volim zvati, osjećala potpuno ispunjeno i presretno kao ponosna Hrvatica dok sam gledala oko sebe more hrvatskih zastava kako se slobodno i ponosno vijore i kako nepregledne rijeke ljudi oko mene žive iste misli, i isto srce nam kuca. I istinski osjetila koliko je zapravo hrvatsko srce ogromno!

A za kraj, ono što me jako veseli je to da nas ima sve više u mom primorskom gradu, kojima se cajke gade, kojima Tito nije idol, koji shvaćaju da to ne može biti JEDINI komunistički režim na cijelom svijetu koji nije okaljan krvlju, koji ČUJU i osjete Thompsona dok pjeva, i koji se osjećaju dobro zato jer su Hrvati 

U spomen mojoj baki i dedi, i svim žrtvama Domovinskog rata koje «nemaju» svog ubojicu.

Ana