Karamarko u lovu na komunističke zločine: Idemo otkriti počinitelje

Grobnice nađene oko Zagreba podsjećaju na stratišta poput Ovčare, a ukupno ih je 628

Potrebno je da se otkriju počinitelji zločina nakon Drugog svjetskog rata

Foto: 'Anto Magzan/PIXSELL'

Piše: Zvonimir Despot

Ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko nedavno je u Hrvatskom saboru najavio intenziviranje istraga i procesuiranja komunističkih zločina ove godine.
– Policija prikuplja obavijesti i dokumentaciju koja se odnosi na zločine počinjenje tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na kojoj su strani zločini u ratu počinjeni. Potrebno je da se spomenuti zločini istraže, otkriju masovne i pojedinačne grobnice, identificiraju žrtve i otkriju počinitelji – kazao je Karamarko u ekskluzivnom intervjuu Večernjem listu.

Njegova je najava izazvala mnoštvo komentara, velika su i očekivanja, a on prvi put otvoreno govori o konkretnim grobnicama, otkrićima zločina, otporima u  razgovoru koji možete u cijelosti pročitati u tiskanom izdanju Večernjeg lista u ponedjeljak.

Svjedoci tvrde: Boljkovac je osobno ubijao

Istraga je usmjerena na Josipa Boljkovca, na kraju rata zamjenika Ozne za kotar i grad Karlovac, poslije i prvoga čovjeka karlovačke UDBA-e.

Piše: Davor Ivanković

Hitna istraga koju provode Odjel kriminalističke policije PU karlovačke, Županijsko državno odvjetništvo (ŽDO) i istražni sudac Županijskog suda u Karlovcu Ivan Perković mogla bi biti povijesna. Istraga se odnosi na ratne zločine počinjene na području Karlovca tijekom i neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, no ne odnosi se samo na otkrivanje desetaka grobišta, gdje su pobjednici pokopali, bez suda, likvidirane vojnike tzv. NDH.

Prvi put istraga je usmjerena i na konkretno ime onoga kojeg se sumnjiči da je sudjelovao u tim zločinima. Istraga je usmjerena na Josipa Boljkovca, na kraju rata zamjenika Ozne za kotar i grad Karlovac, poslije i prvoga čovjeka karlovačke UDBA-e. U devedesetima je Boljkovac znan kao ministar policije, poslije kao politički protivnik predsjednika F. Tuđmana jer je, uz Josipa Manolića i Stjepana Mesića otpao iz HDZ-a. Poslije je žestoko optuživao G. Šuška i B. Glavaša da su svojim potezima pridonijeli eskalaciji rata u devedesetima. U petak i ponedjeljak istražni sudac ispitao je u prostorijama Županijskog suda u Karlovcu nekoliko svjedoka koji su govorili o likvidacijama, ali i o ulozi J. Boljkovca u poslijeratnom pogromu. Istraga o ulozi J. Boljkovca nije novost, jer prva svjedočanstva, koja je prikupila policija, datiraju još iz 2001., a nastavljena su svih ovih godina. Ispitano je više od 50 svjedoka, a planirano ih je ispitati stotinjak. Kako su neki u međuvremenu umrli, odlučeno je da se istraga sada ubrza.

Boljkovca se u istragama spominje u nekoliko situacija. Svjedoci kažu da je bio redovito viđan u logorima, najčešće u logoru Dubovcu, kroz koji su u ljeto 1945. prošle tisuće domobrana, ustaša, legionara i ostalih, a od kojih ih je preživjelo samo nekoliko desetaka. Svjedoci su spominjali i da je Boljkovac sudjelovao u premlaćivanju zatvorenika, ali i u ubojstvu nekih od bjegunaca.

Sestre mučene strujom

Počeli su priču oslobođenjem Ozlja, u svibnju 1945., kada su Josip Boljkovac i Franjo Jagaš na željezničkoj postaji u Karlovcu uhitili Anu Crnić i Milicu Miljavac te ih vojnim džipom odvezli u Glazbenu školu u Karlovac, u kojoj je bio logor. Mučene su strujom i silovao ih je “NN pripadnika OZNA-e”. Stariju sestru Milicu, koja je imala dvoje djece, pustili su, a mlađu su odvezli iz zatvora i od tada joj se gubi svaki trag. Boljkovac, kao šef OZNA-e, potkraj lipnja 1945., skupini zatočenika, pošto ih je prethodno 12 povezano žicom i likvidirano, održao je govor uz napomenu “ako im padne ustaška ideja na pamet, bit će za glavu kraći”.

Dio je zatočenika pušten, a dio poslan na preodgoj. Neki od 60-ak ispitanih svjedoka spominjali su Boljkovca i kao rukovoditelja ispitivanja zatočenika koji su iz varaždinske vojarne vlakom prevezeni u Karlovac. Veći je dio njih uvijek oko ponoći bio kamionima odvožen na strijeljanja, a četvorica su pošteđena. Neki su svjedoci tumačili kako ih je Boljkovac i osobno tukao (drvenom palicom) te određivao koje ljude treba odvoditi. Iz Dubovca dobar dio odvođenih završio je u šumi Kozjači, odakle se većina nikada nije vratila. Kako je u Karlovcu bilo nekoliko logora za “nepoćudne”, Boljkovac je viđan i u vili Duga Resa, u kojoj su bile prostorije OZNA-e. U podrumu je bio zatvor iz kojega su zatočenici odvođeni u šumu Kozjaču. Svjedoci su potvrdili kako se iz tog smjera čula pucnjava, a ljudi se više nisu vraćali. Iz Dubovca su zatočenici odvođeni i vlakom, do Dubrave, gdje su likvidirani u predjelu zvanom Lužanjak. Neki su svjedočili da je noću odvoženo po sto do sto pedeset zatočenika te da je bilo najmanje sedam “transporta”.

“Ništa mu neće biti”

Skupina svjedoka koja je govorila o likvidaciji Valentina Banovca i Slavka Volovića tvrdila je pak da su se oni predali Boljkovcu, a da ih je on na prijevaru dao pobiti. Naprotiv, Banovcu je i “osobno prosuo mozak rafalom iz automata”. Sudu je, čini se, ovaj događaj iz listopada 1947. ključan. Ubojstvo Valentina Banovca simbolična je priča. Banovac je prije rata bio mačekovac, intelektualac. Od 1941. do 1943. ilegalno je potpomagao partizanski pokret te ljudima govorio da će “komunizam zavladati cijelim svijetom”. Iz tog vremena poznaje i Boljkovca i bili su jako dobri prijatelji. Tijekom 1943. posvadio se s partizanima, koji su ga lažno optužili da surađuje s ustašama. Valentina su uhitili partizani i osudili ga na smrt, no pobjegao je iz zatvora, preplivao Kupu i – javio se u ustaše. Nakon rata ponovno ga uhićuju partizani, no ponovno bježi iz zatvora. Skrivao se u Tončić selu, kod svoje majke, u posebno sagrađenu skloništu ispod stuba gdje ga nitko nije pronašao, sve do 1947. Tada, s još sedam partizana u kuću je banuo Boljkovac i “obradio” majku i očuha. Tvrdio je da je proglašena amnestija, da je Valentin radio prije za partizane i potpomagao partizanski pokret, da im treba i da mu se ništa neće dogoditi...

Nakon dugog nagovaranja, očuh je popustio i pokazao sklonište. U skloništu su bili Valentin i Slavko Volović. Predali su se. Kako je u skloništu bilo mnogo hrane, svi su zajedno sjeli i objedovali. Boljkovac je opet ponavljao da je Valentin jako sposoban čovjek i da mu se ništa neće dogoditi. Nakon završetka jela oznaši su žicom povezali Valentina i Slavka, pa je Valentin na vratima poljubio majku i rekao joj: “Ovo je moj kraj”. Majka Eva, sin Pavle i očuh Mija Draganjac stajali su na vratima dvora te se na udaljenosti 10-ak metara začula pojedinačna pucnjava, potom i rafal.

Zabranio im pogreb

Majka je poslije pričala da je sin Pavle povikao Boljkovcu; “Joža, ne pucaj, vidiš da je mrtav”. Međutim, Joža je pustio još jedan rafal po glavi Valentina koji je još davao znakove života.

– Potom su se Valentinu lubanja i mozak prosuli po cesti - kazao je jedan svjedok. Boljkovac je naredio da Slavka pokopaju u vrtu, a Valentina “kako zna”. No na dan pokopa stigla su dva milicajca i zabranila pokop na groblju pa su Valentina pokopali u šumi. Nekoliko je svjedoka reklo kako su vidjeli Boljkovca da osobno, iz automata, puca Banovcu u glavu.

Pošto sudac Perković obavi hitno ispitivanje još živućih svjedoka, daljnje poteze ostavit će tužiteljstvu. Vjerojatno je da će vrlo brzo biti ekshumacije nekoliko spominjanih grobišta, za lokacije koje je ŽDO već dobio od mjerodavnih službi.

Boljkovac: Tko su ti svjedoci koji sada mene terete?

“U logoru na Dubovcu nikada nisam radio. Glavni je bio kapetan Božić, zatim Matešić, Koričan, Vrbetić. Taj logor koji je bio na mjestu iza današnje Pivovare, prema Kupi, bio je u mjerodavnosti vojne Ozne. I moja dva rođaka su tamo nestala”, kaže Josip Boljkovac, koji je u Ozni, poslije preimenovanoj u Udbu, proveo sedam godina, od 1944. godine.

– Nitko me nije ispitivao o poratnim zločinima u Karlovcu. Tko su ti svjedoci koji sad mene terete? Pa ni jedan iz logora nije živ – govori, te dodaje da je i sam čuo za postojanje logora na karlovačkom području, ali u njima nikada nije bio: – Navodno su zarobljenici odvođeni i u Mačešić Potok, gdje su ustaše ubile nekoliko stotina Srba. Spominjala se i Brezova Glava, mjesto na kojem su 1942. godine potučeni ustaše i domobrani. Tako sam čuo, ne znam je li istina – uvjerava Boljkovac.

Ubojstvo Slave Volovića i Valentina Banovca, za što ga svjedoci sumnjiče, opisuje kao veliku profesionalnu pogrešku sebi podređenih. Tvrdi da su obojica ubijenih bili ratni zločinci: Volović Gestapa, a Banovac UNS-a: – Ne, nisam vidio kad su ih ubijali – keže. Taj je događaj opisao i u svojoj knjizi “Istina mora izaći van”. Napisao je da su na teren došli nakon dojave da se njih dvojica tamo skrivaju te da je jedan od članova obitelji pokazao sklonište u dvorcu u Tončić Selu, gdje su se skrivali. Ubijeni su, tvrdi Boljkovac, dok je on razgovarao s Volovićevom obitelji. U knjizi navodi da su mu podređeni odgovorili kako nisu izdržali Banovčevu provokaciju pa su zato impulzivno reagirali. (mb)

Crkva traži da se istraže i procesuiraju komunistički zločini

Nedavni obrambeni rat hrvatskog naroda pokazao je da su se zanijekani zločini nad Hrvatima u Drugome svjetskom ratu i poraću ponovili i u Domovinskom ratu, kažu iz komisije Iustitia et pax.

Foto: Marko Prpić

Na Kaptolu je danas predstavljena izjava Komisije HBK Iustitia et pax o negacionizmu, tj. negiranju zločina totalitarnih sustava.

Najviše je bilo riječi o komunističkim zločinima. Kako kaže Iustitia et pax, a prenosi Ika, “nije ni dobro ni pravedno da se 64 godine nakon Drugoga svjetskog rata i nasilne uspostave komunizma još taji, skriva i niječe ratne i poratne zločine komunističkog totalitarizma i teror režima tijekom 45 godina strahovlade”.

 – Nedavni obrambeni rat hrvatskog naroda pokazao je da su se zanijekani zločini nad Hrvatima u Drugome svjetskom ratu i poraću ponovili i u Domovinskom ratu.

Zato i jest moguće da se kod nas javno niječu masovni ratni zločini i zločini protiv čovječnosti – kažu iz komisije Iustitia et pax te ističu kako “narod i njegovi građani imaju pravo i dužnost osuditi negacionizam i apologiju zločina svih triju totalitarizama”

Zastara Boljkovca spašava od suđenja za komunističke zločine?

Ključno je pitanje jesu li mučenja i likvidacije koje su činjene u logoru Dubovcu, vili Duga Resa te šumama Kozjači pravno u kategoriji ratnog zločina.

Boljkovac na obilježavanju 68. obljetnice ulaska partizana u Karlovac

Foto: Kristina Štedul Fabac/Pixsell

Sedam godina istrage za komunističke zločine iz 1947. godine na području Karlovca, za koje je glavnoosumnjičeni ministar policije iz devedesete Josip Boljkovac, s pravnog je aspekta vjerojatno uzaludno. Nekoliko pravnika s kojima smo razgovarali kažu da je Ivan Fumić, nekadašnji sekretar za pravosuđe, najvjerojatnije u pravu kada upozorava da je za poslijeratne likvidacije nastupila zastara.

Ključno je pitanje jesu li mučenja i likvidacije koje su činjene u logoru Dubovcu, vili Duga Resa te šumama Kozjači pravno u kategoriji ratnog zločina. Ako bi to bio ratni zločin, onda bi se protiv Boljkovca, koji je u to doba bio rukovoditelj karlovačke Ozne, mogao otvoriti kazneni postupak.

Saslušano 50 svjedoka

No, kako su zločini počinjeni nakon rata, pitanje je mogu li se podvesti pod formulaciju ratnog zločina. Ako je to nemoguće, onda su posrijedi “obična” ubojstva, lišenja slobode i nanošenja ozljeda, a za to je već odavno nastupila zastara kaznenog progona.

Karlovački sudac Ivan Perković, koji provodi istražne radnje za zločin i koji je dosad ispitao više od 50 svjedok,a kaže da ni sam ne zna odgovor na ovo pravno pitanje. – Istražne se radnje provode na prijedlog Državnog odvjetništva, a one se temelje na saslušanju svjedoka i ekshumacijama. Riječ je o pravno ograničenoj radnji i u ovome trenutku nije bilo nužno razmatrati ovo pravno pitanje – kaže sudac Perković.

Drukčije je s poraćem

Za zločine nad zarobljenim domobranima i ustašama te stanovnicima karlovačkog kraja koji nisu bili po volji strani koja je dobila rat Državno odvjetništvo u Karlovcu zatražilo je istražne radnje navodeći da je riječ o kaznenim djelima počinjenima u vrijeme Drugog svjetskog rata, na kraju rata i poraću.

Prema tumačenju pravnika koji ima praktično iskustvo u procesuiranju ratnog zločina, po Kaznenom zakonu ratni zločin mora biti počinjen u vrijeme rata ili oružanog sukoba, ali ne u poraću. Ako su ubojstva ili zlostavljanja počinjena poslije, onda to nije ratni zločin. Drugačije je s ratnim zarobljenicima jer je kod njih bitno da su zarobljeni u vrijeme rata ili oružanog sukoba i da taj status nisu promijenili do trenutka kada su bili izvrgnuti zlostavljanjima ili likvidacijama.

U konkretnoj situaciji za koju se sumnjiči Boljkovca morat će se, misli sudac Perković, ali i ostali pravnici s kojima smo razgovarali, prosuđivati od slučaja do slučaja.

– Možda je ovaj postupak doista u zastari, no on ima smisla jer će se kroz njega doznati istina o događajima koji su se zbili nakon Drugog svjetskog rata, a o kojima se desetljećima nije smjelo govoriti – kaže sudac Perković i napominje da je upravo istina najveća vrijednost postupka koji provodi, a žrtve i njihove obitelji imaju pravo na istinu.