Kao što svi znamo, na prostore Balkana u 7. stoljeću poslije Krista doseljavaju se Hrvati koji su krenuli prema Jadranskom moru. Na putu prema moru, mnogo naših predaka svoj mir je našlo na prostoru današnje Bosne. I dan danas možemo naći mnoge dokaze koji potvrđuju da su naši preci naseljavali područje tadašnje Bosne. Naime, najviše je ostataka u srednjoj Bosni. U malom gradiću Žepču zatičemo temelje Katoličke Crkve. Jedna od najstarijih crkava u Bosni i Hercegovini izgrađena je baš tamo početkom 8. stoljeća, da bi dolaskom Turaka na područje BiH bila srušena, a na njezinom mjestu bila napravljena džamija. Mnoga naselja u Bosni su pokazatelj da tu Hrvati vjekovima žive, mnoga nose imena kao što su: Hrvati, Hrvatinici i slična. U Bosanskih muslimana postoji prezime Hrvat, to je još jedan u nizu dokaza da su Bosanski muslimani dio hrvatskog naroda.
Tri stoljeća nakon dolaska Hrvata na ove prostore, po
prvi puta se spominje Bosna (10. stoljeće). Najznačajniji bosanski vladari u
povijesti bili su katoličke vjere, samim time i Hrvati. Čak jedna bosanska
kraljevska loza nosi ime Hrvatinici. Danas se pak Bosanski muslimani pokušavaju
odreći svoje nacije i dokazati da su Turci ili Bogumili. Reći da su Bosanski
muslimani nastali od Bogumila apsolutno je smiješna stvar; naime pred sam pad
Bosne pod Osmanlijama, u Bosni je živjelo oko 800 000 katolika, 100 000
pravoslavaca, dok je Bogumila bilo svega 30.000, i to samo u Hercegovini jer su
s područja Bosne bili protjerani. Padom Bosne i dolaskom Turaka na vlast dolaze
novi zakoni i pravila. I tako Turci dadu zakon i proglase da svi oni koji odbiju
primiti Islam kao svoju religiju moraju plaćati Osmanskom carstvu 15 zlatnika.
Kako je većina Bosanskog stanovništva živjela od poljoprivrede i nije si mogla
dozvoliti plaćanje 15 zlatnika, počela je prelaziti na Islam, no prelaskom na
Islam rasla je i mržnja prema Turcima. Tako bilježimo neke pjesme koje su bile
usmjerene Turcima kao što je od Kaime bila pjesma "O Hrvati čujte me, čujte i
počujte me: Islamu se prignite, Allahu se dignite! Ne budite din dušmani,
prihvatite lijep Kur'an! Svima nam Allah pomog'o, a dušmane odmog'o!"(u ovom
slučaju, dušmani su Turci). Također nalazimo mnogo sličnih pjesama, ali i pravih
ustanaka protiv Turaka, takav jedan ustanak je izveo i Husein kapetan
Gradaščević, kada ga je Turski sultan pitao "zašto daješ pare za izgradnju
katoličkih crkava po Bosni", on mu je ljutito odgovorio: "Sultane oni su moja
braća!". Mnogo je još dokaza zabilježeno kako muslimani sebe nazivaju Hrvatima,
u vrijeme Turske vladavine u 17. stoljeću, Turski putopisac Evlija Celebija piše
kako u Bosni žive Hrvati ne navodeći pritom nikakve "Bošnjake", niti muslimane.
Dakle i u 17. stoljeću navedeni su kao Hrvati! Otac domovine dr. Ante Starčević
ovako je govorio o muslimanima iz Bosne: "Muhamedovci Bosne i Hercegovine, s
turskom, s muhamedanskom pasminom ne imaju ništa; oni su hrvatske pasmine, oni
su najstarije i najčistije plemstvo, što ga Europa ima!".
Po završetku Prvog
svjetskog rata Bosanski muslimani kao i katolici žive u Kraljevini SHS
nezadovljni vlasti SHS, a i kasnije bosanski muslimani i katolici kao braća opet
jednoglasno staju protiv srpskog terora u Kraljevini Jugoslaviji. Džafer beg
Kulenović, kasniji doglavnik NDH, je 1939. godine, u novinarima tri puta ponovio
citat: "Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist, i ne samo da sam ja Hrvat
i hrvatski nacionalist, nego su Bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio
hrvatskog naroda!".
Početkom Drugog svjetskog rata Bosanski muslimani su
opet kao uvijek zajedno sa svojom braćom katolicima stali protiv četničkog i
partizanskog terora. Već u prvim danima NDH, vrlo velik dio muslimana je
podržava i pristupa u hrvatsku vojsku. U najelitnijoj ustaškoj postrojbi Crnoj
Legiji bilo je oko 40% muslimana koji su se i tada naravno nazivali Hrvatima.
Zapovjednik Crne Legije Bečir Lokmić bio je musliman. U državnoj vladi NDH bio
je pozamašan broj Hrvata islamske vjeroispovijesti, najznačajniji su Osman beg
Kulenović, Ademaga Mesić i Ibrahim Pjanić. Sam Poglavnik dr. Ante Pavelić je u
čast muslimanima napravio džamiju u Zagrebu. Na njenom otvorenju Poglavnik je
rekao: "Preuzvišeni, presvietla gospodo visoki dostojanstvenici Islamske vjerske
zajednice u Hrvatskoj! Braćo muslimani!
S najvećim veseljem i radošću
pristupam pred ovo svetište hrvatskog naroda, pred ovo svetište Islama, veseleći
se što mi se izpunila davna želja, da se u glavnom, priestolnom gradu Zagrebu
otvori hram u kojem će pripadnici islamske vjeroizpoviesti moći vršiti svoje
vjerske dužnosti, moći udovoljavati svojim dužnostima prema vječnom Allahu, gdje
će moći u molitvama nalaziti okrepe i utjehe za svoj zemni život i odavati hvalu
Svevišnjemu Stvoritelju svega.
Preuzvišeni! (obraćajući se ef. Aganoviću)
Veselog
srdca predajem Vam ključeve ove prve džamije u glavnom hrvatskom gradu i molim
Vas da je Vi otvorite i predate na uporabu vjernicima. Siguran sam da time
činimo Bogu veleugodno djelo, siguran sam da će mnogi i mnogi, da će svi
pripadnici islamske vjeroizpoviesti koji se nalaze u ovom gradu, a i oni, koji
će iz ostalih dielova naše države u Zagreb dolaziti, nalaziti u ovoj džamiji
najveću utjehu, da će nalaziti ovdje utjehu svome srdcu, svojoj duši i da će
pred Previšnjim Allahom iznositi svoje skromne molitve za dobro i sreću
hrvatskoga naroda, hrvatske države i islamskog svieta u hrvatskoj državi i po
cielom svietu."
Tu su džamiju 1945. godine komunisti preuredili u galeriju, a njezinog imama, Zagrebačkog muftiju Ismeta Muftića objesili ispred džamije.
Jednom prilikom Poglavnik je za muslimane rekao:
"Gospodo! Muslimani Hrvati nisu samo dio hrvatskog naroda, oni su jedinstvena
sastavna srčika hrvatskog naroda. Bosna nije pripojena Hrvatskoj, nego je Bosna
Hrvatska, središte i težište hrvatskog naroda i Nezavisne Države Hrvatske. Nas
vjera ne može dieliti. Ne može vjera razdjeljivati jednaku krvnu braću. Ne može
vjera razdjeljivati ono što je jedno te isto. Vjera jest emanacija, izraz
poštovanja prema Svevišnjemu, gospodaru svega živog i mrtvog, a mi Njegovi
stvorovi svi smo jednaki pred Njim, a kad smo iste krvi, onda smo jednaki i
medjusobno.
Za nas, za hrvatsku državnu vladu, za hrvatsku državu i za mene
ne postoji muslimansko pitanje, jer je to hrvatsko pitanje. Ne postoji pitanje
muslimanske vjere, jer je ona hrvatska u hrvatskoj domovini i Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj. Ne postoji nikakvo niti pokrajinsko, ne postoji niti ustrojbeno
pitanje u tom pogledu. Vi ste cjelina, kao što su i pripadnici katoličke vjere u
hrvatskom narodu cjelina, ne samo sastavni dio naroda, cjelina života i cjelina
zajedničkog bivstvovanja u zajedničkoj nam domovini.
Meni je stalo do toga da
se braća muslimani podignu, da se podignu narodni široki slojevi, da im bude
pristupačno sve što je u ovo novo vrieme potrebno za čestit i u svemu dostojan
život čovjeka, a što nije u protimbi s propisima i zakonima
vjere".
Raspadom NDH i uspostavom Jugoslavije muslimani gube svoju hrvatsku naciju i ne mogu se izjašnjavati nikako drugačije do Jugosloveni. Tek su 1971. dobili nekakvu "muslimansku naciju". Početkom Domovinskog rata u Hrvatskoj, a nešto kasnije i u BiH katolci i muslimani opet kao brat do brata staju u borbu protiv četnika, na svim područjima BiH se bilježi izvrsna suradnja između ABiH i HVO-a. No, ona je prekinuta i ubrzo počinje rat između katolika i muslimana. Istina, rat traje samo nešto više od godine, ali se osjete dugotrajne posljedice te zavađa obje strane koje nikada nisu željele jedna drugoj zlo, već su htjele pobjeđivati zlo. Za rat između muslimana i katolika jedni optužuju Matu Bobana, drugi pak Aliju Izetbegovića, ali jedna je prava istina, ta da je rat između muslimana i katolika izazvao jugoslovenski KOS, i sam je Slobodan Milošević u Haagu 2002. godine rekao da je on u ratu pobijedio jer je zavadio Hrvate i muslimane. Na žalost, svi znamo kako u nekim mjestima, posebice u Hercegovini, postoji velika mržnja između muslimana i katolika. O svakom pojedincu ovisi budući odnos katolika i muslimana u Bosni. Danas se svega 10.000 ljudi izjašnjava Hrvatima islamske vjere.
Ademir Fazlić & Filip Barišić, 28. II. 2009.