U SYDNEY-u ODRŽANA SPOMEN AKADEMIJA ZA ŽRTVE BUGOJANSKE AKCIJE
Autor: uznik   
Subota, 18 Srpanj 2009
U SYDNEY-u ODRŽANA SPOMEN AKADEMIJA ZA ŽRTVE BUGOJANSKE AKCIJE PDF Ispis E-mail
Friday, 17 July 2009


 

Izvještaj:


 
Kako svi narodi koji vole svoju Domovinu, poštivaju svoje žrtve koje su pale za slobodu svoga

naroda, tako je i Hrvatski Međudruštveni Odbor za zajedničku suradnje za NSW, u dogovoru sa

Ružicom Andrić, organizirao SPOMEM AKADEMIJU ZA ŽRTVE BUGOJANSKE AKCIJE 1972.

 

Program:

1. PROGRAM je vodio g. Tomislav Beram, Predsjednik Hrvatskog Međudruštvonog Odbora za

zajedničku suradnju,

2. U ime Hrvatskog Društva Sydney, pozdravio je sve prisutne odbornik kluba g. Branko Jazić,

3. Gospodja Mirjana Majić, recitirala je o progonu djece i udovica članova Bugojanske grupe,

4. Govor, Ruzica Andrić,

5. Prikazan je film o Bugojanskoj grupi sa Zagrebacke TV prosle godine, i izjave o grupi i

bombi postavljenoj na biciklo sedmogodisnjeg sina Ambroza Andric.

6. Patnja Bugojanskih rodoljuba, recitirao je Ante Glavor,

7. Završni govor, g. Fabian Lovoković, napadi na rodoljube koji su ostali i dalje vjerni Bogu

i Hrvatskoj.

 


Izvjesce iz Hrv. tjednika Nova Hrvatska

 

Govor Ružice Andrić na “Spomen Akademiji za žrtve Bugojanske akcije”:

 

 

Poštovani prijatelji!   

 

Večeras smo se  sastali na ovome mjestu, kao istinoljubivi ljudi da, se sjetimo svih znanih i

neznanih žrtava Bugojanske akcije, koja se dogodila 1972 godine. Vi koji ste pratili moje

članke, uglavnom znate,  najviše sam govorila i pisala o  najpoznatijim žrtvama Bugojanske

akcije, Bugojanskoj grupi. Ali, članovi Bugojanske grupe, nisu jedine žrtve Bugojanska akcije.

Žrtava Bugojanske akcije bilo je na tisuće.  Bugojanska akcija, bio je  pažljivo organiziran i

ideološki potkovan zločin pro-balkanskih   jugoslovenskih komunista,  i njihovih tajnih

agenata, infiltriranih u hrvatskim zajednicama.

 

Iza Bugojanske akcije, bilo je  Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo.  U javnom pripoćenju HRB-a,

objavljenog u Hrv. Vjesniku 13 prosinca 1996, Bratsvo je izjavilo:  “Kao vrhunac vojnog

podhvata  H. R. Bratsva ostat će za povjest “akcija Bugojno” Ova akcija razrađena je u

operativnom odjelu Bratstva  pod tajnim kodom PL. “  Najvjerovatnije,  “PL” skraćenica je za

“Plava Lisica”.

 

Bugojanska akcija, jeste bila vrhunac podhvata probalkanskih jugoslavenskih komunista, ali

vrhunac i djelovanja Hrvatskog Revolucionarnog Bratsva.    Ovo je, što su postigli:

1.         Optužili su Hrvatsku naciju, da je genocidna nacija, kada su lažno optužili 

Bugojansku grupu,  da je imala namjeru otrovati beogradski rezervar vode.

2.        Hrvatsko Revolucionarno Bratsvo,  uvjerilo je svijet, da su Hrvati i teroristički

narod. Preko dvije decenije, prije nego što se dogodila Bugojanska akcija,  Bratstvo je

postavljalo  bombe širom Australije, i drugih zapadnih zemlja. I poslije Bugojanske akcije,

bombe Bratsva odjekivale su širom svijeta. Za sve njihove  terorističke akcije, okrivljeni su

Hrvati.

3.        A povrh svega, Bugojanska akcija trebala je   jugoslovenskim komunistima da imaju

opravdanje pred svijetom, za daljnje progone Hrvata, poslije sloma Hrvatskog proljeća.  I

daljnji progoni nastavljeni su.

 

Hrvatski proljećarci i nepodobna hrvatska intelegencija bili su pozatvarani. Tisuće i tisuće

drugih Hrvata, završilo je u jugoslovenskim zatvorima, gdje su okrutno mučeni.  Roditelji,

braća, sestre  i rodbina Bugojanaca bili su pozatvarani i zvjerski mučeni.  U vrijeme akcije i

moja dva mlađa brata i starija sestra Marija bili su zatvoreni i mučeni. Moja sestra do danas

se nije oporavila. Jedan od moje braće ostao je gluh od udaraca,  a drugi, izašao je iz

zatvora bez zubi, totalno rastrojen.  Bugojanska akcija bila je izgovor za njihovo mučenje i

mučenje tisuća drugih Hrvata. 

 

No, večeras ja želim govoriti o žrtvama Bugojanske akcije, za koje ja vjerujem da su najveće

žrtve.  To su djeca i udovice  oženjenih Bugojanaca. Djeca i udovica, pok. Mirka Vlasnovića,

Ante Miličevića, Ilije Glavaša i Ambroza Andrića. Djeca ovih ljudi, bila su malodobna, kad su

im očevi otišli u akciju, a najmlađi sin Ilije Glavaša nije se bio ni rodio. Vrlo je važno

spomenuti, vodstvo Bratsva obećalo je, Vlasnoviću, Miličeviću, Glavašu i Andriću,  ako itko od

njih pogine, Bratsvo će štititi njegovu ženu i djecu i brinuti o njima.  To su bila lažna

obećanja.  U stvarnosti, plan Bratsva bio je, da sa progonima i terorom unište djeca i žene

oženjenih članova Bugojanske grupe. Progoni ove djece i njihovih majki, počeli su odmah

poslije odlaska Bugojanaca u akciju. Bratstvo ih je najprvo izoliralo od Hrvatske zajednice,

sa širenjem najprljavijih laži  o njima.  Onda su ih  počeli  proganjati, i  proganjali su ih

duge, duge godine, a nas  obitelj Ambroza Andrića proganjaju i danas. 

 

  

 

Gdje da počnem, i koliko da kažem o strahotama kroz koje su prošla ova nevina djeca i njihove

majke.  Počeću sa najmlađim sinom pok. Ilije Glavaša. On oca nikada nije vidio, rodio  se za

vrijeme Bugojanske akcije. U njegovom pismu, datiranom 05.07.1996, upućeno tadašnjoj

“Saborskoj Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava”  između ostalog napisao je; 

“Sjećam se, da dosta puta nismo imali uopće hrane. Hrvatska zajednica u Melbourne, napravila

je život moje majke nepodnošljivim, pričajući o njojzi svakakve laži, nazivali su je imenima i

napadali. Na kraju, moja majka nije više mogla mentalno izdržati,  počela je biti i bolesna,

tako sam se u trinaestoj godini našao na ulici, kao i moj brat i sestra. Mene je uzela

australska država. Ja bi želio znati, zašto su obitelji Bugojanaca tretirane kao prljavština,

Bili smo tretirani kao životinje. Zločin je učinjen nad nama, zato što su se naši očevi borili

za hrvatsku slobodu. Ja bi želio znati gdje su kosti moga oca Ilije Glavaša”, napisao je sin

pok. Ilje Glavaša. On nikada nije dobio odgovor od Komisije.   Nije ni čudo, u Komisiji je

uplivnu poziciju imao Bože Vukušić ali i drugi Vukušići.

 

I kćerka pok. Ilije Glavaša, skupa sa njezinim bratom,  poslala je pismo   tadašnjoj Saborskoj

Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava.  U njezinom pismu, napisala je,  “Bila sam

silovana od moje četvrte do šesnaeste godine više puta.  Neki iz Hrvatske zajednice tražili su

od moje majke seksualne usluge, ako želi dobiti pomoć”., napisla je kćer pok. Ilke Glavaša. Ni

ona nije dobila odgovor od Komisije. Ova pisma djece pok. Glavaša objavljena su  u Hrv.

Tjedniku Spremnost 21. sječnja 2001. U jednom pismu udovica Glavaš  napisala mi je: “Prijavila

sam Franju Peričića policiji”. Peričić je bio jedan od trojice iz Bratsva koji je trebao

predvoditi Bugojansku grupu u akciju. On je dezertirao grupu sa izgovorm, da je star za takve

akcije. Potrebno je napomenuti, i jedna od ovih udovica bila je isprebijana i onda silovana.

Da  ja nisam uzela zakon u svoje ruke, najvjerovatnije i  moja bi kćer, bila silovana.  

 

Udovica pok. Ilije Glavaša u njezinom intervu za hrvatski tjednik Spremnost 15.9.1981,

slikovito je opisala plač njezine gladne djece. Ona je izjavila;  “Nitko nije htio znati za

nas.  Prijatelji i rodbina su me izbjegavali, bojali su se progona. Istini za volju, Hrvati su

se slabo sjetili djece  oca koji je dao život za Hrvatsku. Jedne  prilike jugoslovenska djeca,

htjela su mi najmadđeg sina  baciti sa devetog  kata. U zadnji čas sam ga spasila. Progonu

nije bilo kraja.  Pomišljala sam na samoubojstvo. Mene je strašno progonilo mjesno i

međunarodno redarstvo.”.  Isti redarstvenici o kojima govori g-đa Glavaš, proganjali su i

mene.

 

Nije  mi namjera,  večeras puno govoriti o strahotama kroz koje sam prošla i ja sa djecom.  

Ali ću kazati, kao i udovica i djeca pok. Ilije Glavaša, i ja i djeca gladovali smo.    Moga i

Ambrozovog sina, jugoslovenska djeca napadala su u školi. Tko ih je uputio, nije potrebno

spomenuti. Mene su terorizirali sa nožem, pištoljem, tukli su me.  Ulazili su u moj stan, i

razbacivali hranu. Uzlimali  su moju i dječju robu. Godinama, gdje bi se god ja preselila, u

blizini moga stana, doselio bi se netko od Udbaša. Po komšiluku, širili su klevete o meni. 

Godinama,  ljudi iz Bratsva, odlazili su u Jugoslaviju kao turisti. I kao slučajno, susretali

su moju i Ambrozovu obitelj, i govorili im loše  o meni. Na kraju, neki članovi  moje i

Ambrozove obitelji, povjerovali  su  tim udbašima. 

 

I poslije stvaranja Republike Hrvatske, teroriziranje i progoni nas obitelji Ambroza Andrića

nastaviljeni su.   Mene su pokušali pregaziti s kolima.  Policiska istraga utvrdila je, u

vrijeme kada su me kola trebala pregaziti, ta kola vozio je neki Marić, a vlasnik tih kola

bila je  neka žena Vidak.  Od stvaranja Republike Hrvatske, Ambrozov i moj sin bio je dva puta

napadnut.  Dobivali smo i prijeteća pisma iz Hrvatske.

 

 

Još jedan veliki zločin vodstvo Bratsva je napravilo. Oni su  dobro unovčili krv  mladih

Bugojanaca i patnje nas njihovih obitelji. U ime siročadi i udovica oženjenih Bugojanaca,

Bratsvo je skupilo stotine tisuća dolara od hrvatskih rodoljuba širom svijeta. Mrvicu, samo

mrvicu od toga novca dali su siročadi Bugojanaca, toliko da se nemože kazati da nisu ništa

dali.  Ostali novac, zadržali su za sebe.  I sada 37 godina poslije likvidacije Bugojanske

grupe, još jednom UDBA-ši će zaraditi novac  na nevinoj krvi Bugojanaca, sa knjigom Bože

Vukušića i filmom o Bugojanskoj grupi, koji će se ovih dana prikazati u Hrvatskoj. 

 

Večeras, ja želim govoriti i o jednoj bombi.   8 lipnja 1972., moj suprug Ambroz,   pozdravio

se s djecom i sa mnom u Strasbourgu, gdje smo živili.  Onda je  otišao  u Bugojansku akciju.

Iduću noć  9. lipnja 1972., postaviljena je  tempirana bomba na biciklo moga i Ambrozovog tada

šestogodišnjeg  sina.  

 

Bomba je trebala eksplodirati u 12 sati u podne, u vrijeme kada je on  dolazio iz škole.

Međutim, nešto  se dogodilo i bomba je eksplodirala u 4 sata ujutro,  10. lipnja  72. Toga

jutra  u 7 sati ujutro, policija je došla i pretresla moj i  Ambrozov stan.  Policija je

ostala u našem stanu, sve dok nisam djecu otpremila u školu. Onda su mene uhapsili i

pritvorili, iako ja nisam bila osumnjičena ni za što.

 

U pritvoru, ispitivala su me osmorica policajaca. Četvorica danju, a druga četvorica noću.  Za

čitavo vrijeme, policija nije niti jednom spomenula bombu.  I pored brutalnosti policajaca,

nisam ništa priznala. Ostala sam vjerna zakletvi datoj Bratstvu, zakletvi na šutnju. Onda sam

još uvjek vjerovala, da je Bratsvo  hrvatska organizacija.

 

Onda se Policajcima  pridružio i jugoslovenski Konzul iz Strasbourga.  Ni on me nije ništa

pitao o  bombi.   Policajci, konzul i ja odvezeni smo nazad u moj i Ambrozov stan. Dok sam ja

stajala svezanih ruku, oni su još jednom prestresli stan i uzeli što su htjeli, među tim

stvarima bilo je vrlo važnih stvari. Kad smo se vratili u policiju,  pred mene su stavili već

napisanu izjavu, tražili su da je potpišem. Ja sam  odbila.  Slijedili su  jaki udarci i

psovke. Jugoslovenski konzul, unio mi se u lice, “Platit ćeš, život će ti postati toliko

težak, sama ćes se ubiti” reče mi on.  Njegovu prijetnju ostvarilo je Hrvatsko Revolucionarno

Bratsvo.  Iz pritvora, puštena sam sa ozljeđenim ramenom,  a moje tijelo bilo je puno modrica.

Što se dogodilo s mojom i Ambrozovom dijecom, dok sam bila pritvorena,  to je jedna strašna

priča za sebe.

 

Večeres, vi  ćete  čuti i viditi polemiku o toj bombi i Bugojanskoj grupi, koja se vodila  na

hrvatskoj televeziji, prošle godine u programu “Latinica”.  U ovoj polemiki,  bivši

jugoslovenski konzul Marijan Kraljević King, govori  o toj bombi. Njegova priča o bombi 

potpuno je netočna. O toj bombi pisao je i  Bože Vukušić u petnaestom  djelu njegova feljtona

“Rat prije Rata”.  Ni u  pisanju Vukušića, nema niti malo istine. Očito je, namjere Kraljevića

i Vukušića, bile su iste, da sakriju istinu. Jedno je sigurno, Bratsvo je imalo prste sa

postavljanjem te bombe.

 

Te večeri kod mene je iznenada došla žena Adolfa Andrića. Na njezino traženje, prenoćila je

kod mene. Poslije pada Jugoslavije, dokazano je, ona je radila tajno sa vodstvom Bratsva i za

UDBU. Strasbourške novine informirale su javnost o eksploziji bombe. Ako se ispravno sjećam, u

jednom članku napisano je  za nju, da je došla u Strasbourg po poslu.

 

Nije bilo razloga za postavljanje bombe na bicikl moga i Ambrozova sina. Nije bilo razloga 

da, proganjaju  i mrcvare  djecu i udovice  Bugojanaca.   Nažalost,  udbaši su imali razlog,

njihovu  mržnju. Mirne duše kažem,  njihova sotonska i sadistička mržnja prema Hrvatima,  bio

je jedini razlog.  Djeca i udovice Bugojanaca, doživili su isto, što su doživile obitelji

poubijanih Hrvata na Bleiburgu i križnim putevima.

 

Stara nova UDBA postavila je Božu Vukušića na poziciju, da izbriše povjesnu istinu, pokolj

Hrvata na Bleiburgu i Križnim putevima. Isto tako dala mu je zadatak, da izbriše zločine 

Bratsva.   Vukušiću u njegovoj zločinačkoj raboti, pomažu brojni UDBI-ni dželati  i dželati 

jugoslovenske Kontra Obavještajne Službe.

 

Jugoslavenski komunisti i njihove tajne službe, uvijek koriste iste metode, protiv njihovih

žrtava. Bilo to da je  protiv stotinama tisuća poubijanih Hrvata na Bleiburgu i Križnim

putevima, grupnih žrtava ili pojedinaca. Oni njihove žrtve oklevataju i lažno optuže. Iste

metode primjenili su  na meni i djeci i drugoj djeci i udovicama oženjenih Bugojanaca.   Na

mene su najviše ciljali. Razlog je, ja sam bila član Bratstva  i član Bugojanske grupe. Ja sam

previše  vidila i znala. Drugim riječima, ja  sam bila svjedok zločina Hrvatskog

Revolucionarnog Bratstva. Ja vjerujem, poslije dr. Ante Pavelića i blaženog Kardinala

Stepinca, ja sam treća najviše sotonizirana osoba u Hrvatskom narodu.  Njihov cilje je bio, i

još uvjek je, da unesu mržnju prema meni u svakoga tko mene poznaje ili one koji su  samo čuli

za mene.  Da su Bratsvo i drugi udbaši iz te mreže uspjeli u njihovoj namjeri, njihovi zločini

ostali bi tajna.

 

Izjave udovice Ilije Glavaša i pisma njegove djece, svjedočanstava su o zločinima Bratsva. I

moji članci i dokumenti objavljeni uz  članke, svjedočanstva  su o zločinima Bratsva. 

Objavljeno pismo  Franje Peričića u kojem kleveta ženu pok. Miličevića, nepobitni je dokaz, da

je Bratsvo orkestriralo blaćenje i proganjanje djece i udovica, oženjenih Bugojanaca.

Postavljena bomba na biciklo šestogodišnjeg sina Ambroza Andrića, još jedan je dokaz o

zločinima Bratsva. To su samo neki od nepobitnih dokaza.

 

Povijestna je istina, kao i druge grupe prije Bugojanske grupe, i  Bugojanska grupa bila je

prevarena i uvedena u jugoslavensku zamku, onda likvidirana.  Pok. Mirko Vlasnović, Ilija

Glavaš, Ante Miličević i Ambroz Andrić, otišli su u akciju, vjerujući obećanjima vodstva

Bratsva,  ako itko od njih pogine, Bratsvo će štititi i brinuti se o njegovoj obitelji. 

Nasuprot obećanju, Bratstvo je proganjalo, teroriziralo djecu i udovice Bugojanaca, sve dok ih

nisu oštetitli do te mjere, da se nikada neće oporaviti. Ove udovice i djeca, do kraja njihova

života, biti će traumatizirani sa strahotama koje su proživili.   

 

Ružica Andrić

Sydney 19.06.2009

 

 


Views: 24

Komentara (1)
 
1. 17-07-2009 15:29
 
Hvala na izvještaju iz Australije. Nadam se da smo iz ovoga povukli bar neke prave zaključke. Ja osobno apeliram na sve one koji su svijesni šta sve Božo Vukušić radi u Počasnom Bleiburškom Vodu da se što prije uključe u borbu protiv njegovih (odnosno komunističkih) ciljeva koje financira nitko drugi nego ovaj sadašnji, jadni antifašistički sabor u kojem mahom sjede sve sami Jugoslaveni. 
 
Andjelko Galić 
www.blogihrvati.com
Registrirani Korisnik
 
Andjelko_Galic
Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

Zadnja Promjena ( Subota, 18 Srpanj 2009 )