GOTOVI STE DRUŽE MESIĆU!

Izgledalo je prelijepo. Bajkovito.

Njima. Simi Dubajiću, Milki Planinc, Stjepanu Hršaku. Dakako, i takvima kao što su Josip Joža Manolić i Stjepan Mesić.

1945. godina.

Činila se vječnom.

U nevjerici priželjkivanom i konačno dosanjanom.

Saveznička pobjeda nad Silama osovine pružila je priliku partizanima dočepati se vlasti.

U Hrvatskoj.

Mogli su pristupiti provedbi svojih paklenih projekata.

I jesu.

Bez dvojbi, bez čekanja.

Silovito, drzovito, bez nježnosti.

Svu vlast zadržaše u svojim rukama.

Nacionalizacija i konfiskacija. „Vaše?

Da, bilo je, ali je sada naše.“

Drugarsko.

Ipak nedovoljno. Nije ih zadovoljavalo.

Željeli su krv. Mnogo krvi.

Našli su je dovoljno u onih koji su i pomišljali na Hrvatsku.

Nezavisnu Državu.

Bahatili su se punih 45 godina.

Tada se ostvarila nada. Iznenada sijevnula je duga iz oblaka.

Trebalo je samo ispod nje proci.

Dosta je bilo partizanskog ropstva. Nažalost, samo prividno.

Kao prilika. Bili su dobro pripremljeni. Znali su, na vrijeme, što dolazi.

Opet su nas sačekali i dočekali.

Pretvorba i privatizacija. Menadžerski krediti. HDZSDP.

Novac, vlast, korbač. I dalje po starom, kao da se ništa nije zbilo.

Nastaviše odozgor nas gledati.

Trbušasti i obijesni.

Ustav? ZAVNOH je stvorio Hrvatsku. Nitko i nikada za nju nije čuo. Dotad uopće nije postojala.

Zar ne?

Ništa bez ustanika iz Srba i njihove mislosti.

Čudno, kako su ustaše i „ustaše“ bili slijepi. Isto, kao i obični puk.

Bojovnici?

Oni iz Čavoglava i s raznih drugih prvih crta bojišnice.

Ni njih nije ih bilo, niti je bilo potrebe za njima.

Uobrazilja bolesnih umova.

 Zato se sada, otriježnjeni, ubijaju.

Ta bilo je 500.000 braniteljski nastrojenih osoba.

Nikakvi junaci!

Možda ubojice.

Poginuli, ranjeni, invalidi?

Još i oni. Ako ih se i našlo, sami su si za to krivi.

Tko ih je uostalom gonio pred metak? Budale.

Gospodarstvo?

Hrvatsko. Lisnica u hrvatskom džepu.

Ništa od toga. Njihov „točak istorije“ melje.

Polako, oprezno, za svaki slučaj, pa sve brže i brže, sve opsežnije i opsežnije, sve moćnije i moćnije.

Sitna stoka, hrvatska, kao i prije, pluži, pluži i šuti, a oni: lov, jahte, Bahami.

Oni određuju kome će se dati radno mjesto, korica kruga.

Onda, kao iznenada, grom. NATO.

Nisu s time računali.

Sigurno. „Ništa nas ne smije iznenaditi“.

Da, ako ćemo lagati. Ovaj put „ne će proći“. Iznenadilo ih je do korijena.

Najprije internet, pa NATO. Odviše.

Neviđeno, zar ne druže Mesiću?

Tamo, tamo gdje je NATO, ne vole fojbe, Maceljske šume, centralne komitete. Ni na kraj pameti.

Sve se mijenja?

A vi imate svoje poznate fore.

Ne će Vam pomoći! Neke se stvari, neki se ljudi, neki se svjetonazori, nikada ne mijenjaju.

Vidjet ćete. I, od srca se nadamo, osjetiti.

Onako kako vas već i spada.

Ustroj složen da bi se borio protiv komunizmu, protiv njegove teorije i prakse, nastavit će svoj posao.

Ovaj put zu našu potpunu suranju.

Protiv vas, dragi druže Mesiću. Morat će se polagati računi.

Uskoro.

Šutnja, koja ti u zadnje vrijeme paše, teško da će pomoći.

Pročitao vas je , eto, i jedan Ivo Banac.

Za početak vratite opljačkano, a onda počnite raditi.

Kao i drugi normalni ljudi i pošteni ljudi.

Ostavite krv onima kojih je. Nema više sisanja.

Preuzet ćemovlast.

U Hrvatskoj, dakako.

Dovesti vas u red. Konačno. I s naše strane.

Tako neka bude.

Dr Tomislav Dragun