coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Politika arrow TEKSTOVI IZ HRVATSKOG LISTA OD 17. SRPNJA 2008.
Srijeda, 24 Srpanj 2019
 
 
TEKSTOVI IZ HRVATSKOG LISTA OD 17. SRPNJA 2008. PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Petak, 18 Srpanj 2008

NACIONALNE DRŽAVE OSTAJU UNATOČ GLOBALIZACIJI
EU BEZ KOMPASA

 

 

Pod 1) Svijet je, dakle, u velikom neredu. Nitko ne posjeduje univerzalni recept za rješavanje spomenutih globalnih problema. Očito je samo jedno: nacionalne države prije svega misle na sebe, a tek dugo nakon toga na ostali svijet čak i kad uviđaju da se globalni problemi mogu rješavati samo globalno

 

Pod 2) U svemu ovome Europska unija, na žalost, igra sporednu ulogu. Ona nema zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku i time ne može biti ravnopravan partner jakim pa i srednjim svjetskim silama kao što su SAD, Rusija i Kina

 

 

Piše: GOJKO BORIĆ

 

Na nedavnom sastanku na vrhu skupine G-8, osam industrijskih najrazvijenijih država svijeta, u japanskom gradu Toyaku mnogo se pričalo, ali donijelo malo konkretnih odluka. Svijet i dalje stenje pod povećanjem količina stakleničnih plinova, naglog poskupljenja zemnog ulja i živežnih namirnica, te s time u vezi sve većih zahtjeva za reaktiviranje nuklearki, i neriješenih problema u odnosima između bogatih i siromašnih zemalja. Nevladine organizacije uputile su na adresu organizatora sastanka, japanskoga premijera Fukudu, ni više ni manje nego 560.000 želja za oblikovanje budućnosti našega svijeta!

Posljedice prije navedenih globalnih problema gotovo svima su poznate. Povećanje ugljičnog dioksida u Zemljinoj atmosferi dovodi do sve većih temperatura, a kao posljedica toga otapanje je golemih ledenih površina na samo na sjevernom i južnom polu nego i u europskim Alpama. To će uzrokovati uzdizanje površine mora i oceana i goleme poplave te proširenje pustinja sve do južne Europe.

 

Međ) Svatko za se travu pase

 

Nestašica nafte, (neki govore namjerno provocirana) automatski dovodi do sve veće produkcije biogoriva, što ide nauštrb proizvodnje živežnih namirnica koje postaju sve skuplje, posebice za siromašne diljem svijeta. Protiv toga oni prosvjeduju ponekad i nasilnim sredstvima, nisu isključeni ni ratovi za prehrambene artikle. Prethodno navedeni problemi opterećuju u mnogo većoj mjeri zemlje tzv. Trećega svijeta, pa čak i one koje se nalaze na granici prema industrijskim nacijama kao što su Indija, Kina i Brazil. Osim toga još nisu ni načeti stari problemi kao oni u odnosima između Izraela i Palestinaca, sve većeg utjecaja islamizma u muslimanskim zemljama te goropadnog ponašanja Rusije koja ucjenjuje Europu i svijet svojim energetskim izvozom, nastojeći vratiti staru vanjskopolitičku moć propalog Sovjetskog Saveza. Amerika ovoga časa nije sposobna voditi učinkovitu politiku jer se njezin neslavni predsjednik George W. Bush nalazi pred odlaskom s vlasti, a kako će se postaviti novi šef u Bijeloj kući prema navedenim pitanjima, još se ne zna. Europska unija tradicionalno je podijeljena, posebice nakon što su Irci odbili Lisabonski dokument kao nadomjestak za prije odbačeni Europski ustav. Svijet je, dakle, u velikom neredu.

Nitko ne posjeduje univerzalni recept za rješavanje spomenutih globalnih problema. Očito je samo jedno, naime da nacionalne države prije svega misle na sebe, a tek dugo nakon toga na ostali svijet čak i kad uviđaju da se globalni problemi mogu rješavati samo globalno. To se najuočljivije vidjelo u skepsi novih poluindustrijskih nacija (Kine, Indije, Brazila, Meksika, Južne Afrike) koje na inzistiranje razvijenijih država da smanje učinak staklenika odgovaraju da one rade isto ono što su tradicionalne industrijske nacije radile u vrijeme svoga tehnološkoga uspona. Kad su predstavnici skupine G-8 u Toyaku zatražili prepolovljenje emisija ugljičnog dioksida do godine 2050., predstavnici novih predindustrijskih država hladno su odgovorili kako će to oni 'učiniti u okviru svojih mogućnosti', što gotovo ništa ne znači. Drukčije rečeno, stare bi industrijske države trebale biti prethodnice u tome pogledu, na što mnoge nisu spremne jer žele sačuvati svoju gospodarsku nadmoć, pogotovo svoj životni standard koji se zasniva na prekomjernoj potrošnji energije svih vrsta. Tu se kao klasičan primjer navode Sjedinjene Američke Države koje nemilice troše ne samo svoju nego i 'osvojenu' naftu (Irak).

Svijet suočen s naglim povećanjem cijena zemnog ulja ponovno se sjetio atomske energije koja trenutno doživljava svoju renesansu unatoč svim popratnim poteškoćama te proizvodnje i neriješenim pitanjima odgađanja otpada. U Europi se i dalje grade nuklearke. Na sastanku u Toyaku samo je Njemačka ostala pri odluci da do desetak godina isključi sve svoje nuklearke. Zagovornici tih pogona navode da su one ekološki 'najčistije', što je na prvi pogled istina jer ne emitiraju štetne plinove, ali nitko ne može jamčiti da se ne će dogoditi neki novi Černobil i, kako rekosmo, nitko ne zna kako osigurati nuklearni otpad koji zrači stotinama godina. U njemačku diskusiju o tome, atomska energija da li ili ne, ubačen je argument o mogućnostima tzv. nuklearnoga terora, naime da bi teroristi i/ili diktatorske države mogli pribaviti nuklearne supstancije, čak i atomske bombe (primjerice Iran) s kojima bi onda ucjenjivali slobodni svijet i iznudili probitke za sebe o kojima sad ne znamo kako bi izgledali. To je svakako valjan argument, pa se postavlja pitanje kako spriječiti moguće krijumčarenje nuklearnoga materijala, poglavito kad se zna da teroristi posjeduju goleme količine novca s kojim mogu kupiti gotovo sve što žele.  A što se tiče legalne trgovine nuklearnom tehnologijom, u Njemačkoj su iznesena mišljenja da bi nju trebalo učiniti dostupnom samo demokratskim i stabilnim državama, a onda se postavlja pitanje: tko će odrediti kriterije za to. I tu se ponovno pojavljuju interesi pojedinih atomskih velesila koje prodaju spomenutu tehnologiju ne obazirući se na njezinu eventualnu zlouporabu, a kao primjer navodi se rusku prodaju uređaja za nuklearke Iranu koji, kako tvrdi Washington na temelju izraelskih podataka, može proizvesti atomsku bombu za samo nekoliko godina, pa je, možda, samo pitanje vremena kad će Izrael lupnuti svojim ratnim zrakoplovstvom po iranskim atomskim postrojenjima, i eto nam novoga srednjeistočnoga rata.

 

Međ) Nacionalne košulje bliže od problema svijeta

 

Za siromašne ljude u Africi, Aziji i latinskoj Americi sve su to vrlo daleki problemi. Na tim golemim prostorima gladuju milijuni ljudi, možda čak i njih više stotina milijuna. Na samitu u Toyaku bilo je govora da se stvore velike rezerve živežnim namirnica koje bi u slučaju povećanja cijena bila bačene na tržište za ublaživanje gladi najsiromašnijih, ali su neki upozorili da bi to samo ubrzalo rast cijena jer bi došlo do veće potražnje (?). 'Logika' koju je teško shvatiti. Zemlje pogođene glađu traže od razvijenijih država samo da otvore svoja tržišta za njihove proizvode, ali to potonje ne žele jer i same subvencioniraju neke proizvodnje, primjerice ugljenokope i poljodjelstvo. Nacionalne košulje bliže su od obveza spram siromašnoga svijeta.

U svemu ovome Europska unija, na žalost, igra sporednu ulogu. Ona nema zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku i time ne može biti ravnopravan partner jakim pa i srednjim svjetskim silama kao što su SAD, Rusija i Kina. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy pozvao je Irsku da nakon svoga 'ne' europskom pseudo ustavu što brže nađe neko rješenje kako dalje. EU je ovoga časa blokiran u svome djelovanju. Irci su još jednom pokazali da žele sačuvati svoj suverenitet u onoj količini koliko je potreban za očuvanje svoga  nacionalnog identiteta. To je jasno upozorenje lukavim administratorima u Bruxellesu koji misle da se smiju miješati i u one nacionalne stvari za koje nisu mjerodavni. A oni to stalno pokušavaju. Hvala Bogu, Sarkozy je rekao u Europskom parlamentu da se 'pregovori' (nisu to pregovori nego diktiranje 'školskih zadaća') s Hrvatskom nastavljaju unatoč sadašnjoj krizi Unije. Pri tome Tursku uopće nije spomenuo. Upravo u to vrijeme turska je policija uhitila dvojicu umirovljenih generala pod sumnjom da pripremaju državni udar, dok tamošnje Državno odvjetništvo raspravlja o tome da optuži vladajuću stranku AKP i njezine vođe, predsjednika države i premijera, pod sumnjom da krše kemalistička (laicistička) načela turskoga ustava. Jasno je da Turska u sadašnjem stanju ne može misliti na brzi nastavak i onako maratonski postavljenih 'pregovora' s Bruxellesom.

 

 I Austrijancima sinulo da je Beč važniji od Bruxellesa

 

Možda to za Tursku i nije tako velika tragedija. Jer euroskepticizam u mnogim državama Europske unije danas se smatra potpuno legitimnim. U Austriji je propala velika koalicija, među ostalim i zbog toga što su se njezine stranke posvađale oko toga tko je od njih više pokoran Bruxellesu, a to se u tamošnjoj javnosti smatra velikim političkim grijehom, pa se računa da će na prijedobnim izborima krajem rujna od euroskepticizma najviše profitirati desničarska Slobodarska stranka. Austriji socijalisti traže da se u njihovoj zemlji redovito organiziraju referendumi o svim važnijim odlukama Europske unije. Napokon je i Austrijancima sinulo da je Beč važniji od Bruxellesa .

Trebali li strahovati od jačanja nacionalnih država? Nikako! One su bliže narodu (narodima) od nadnacionalnih organizacija u kojima često imaju glavnu riječ hladni tehnokrati, tzv. globalisti koji su se udaljili, kako se to govorilo u vrijeme socijalizma, od 'svoje baze'. Hrvati bi trebali dobro pripaziti da se njihovi 'pregovarači' u Bruxellesu ne pretvore u takve bezosjećajne 'ljudske automate' koji često više služe stranim naredbodavcima nego svome narodu. Takvih smo u prošlosti imali previše. Sjetimo se naših 'predstavnika' tijekom stoljeća u Beču, Budimpešti i Beogradu. Ovi današnji opasniji su jer donose odluke ili  prihvaćaju diktate koji vrijede desetljećima ako ne i stoljećima.

 

Legende:

 

L 1) Nuklearke: Svijet suočen s naglim povećanjem cijena zemnog ulja ponovno se sjetio atomske energije koja trenutno doživljava svoju renesansu unatoč svim popratnim poteškoćama te proizvodnje i neriješenim pitanjima odgađanja otpada

 

L 2) Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy pozvao je Irsku da nakon svoga 'ne' europskom pseudo ustavu što brže nađe neko rješenje kako dalje. EU je ovoga časa blokiran u svome djelovanju. Irci su još jednom pokazali da žele sačuvati svoj suverenitet u onoj količini koliko je potreban za očuvanje svoga  nacionalnog identiteta

 

 

L 3) Vladimir Drobnjak, glavni hrvatski pregovarač: Hrvati bi trebali dobro pripaziti da se njihovi 'pregovarači' u Bruxellesu ne pretvore u takve bezosjećajne 'ljudske automate' koji često više služe stranim naredbodavcima nego svome narodu

 

L 4) Bruxelles: Irsko «Ne» jasno je upozorenje lukavim administratorima u Bruxellesu koji misle da se smiju miješati i u one nacionalne stvari za koje nisu mjerodavni. A oni to stalno pokušavaju

_________________________________________________________________


 

Život i evanđelje

 

 

Pod) Čekamo neko čudo po kojemu bismo ozdravili, postali ljepši ili tražimo odgonetku na zagonetku 'vječne mladosti' ili nešto treće. Međutim, takvo je poimanje života prejednostavno i ne pogađa njegovo bogatstvo, i usudio bih se reći bit. A bit je nekako otkriti, postati svjestan trajne Božje nazočnosti uz čovjeka i njegovo zaštitništvo

 

Piše: dr. ALOJZ ČUBELIĆ

 

Baš me zanima kako ćemo u ovim ljetnim danima slaviti i život provoditi. Možda smo i zasićeni brojnim pozivima na razne fešte i pijanke, a možda smo već svima koji nas susreću postali tek dodatni uteg uz njihove brojne svakidašnje jadikovke. Što bismo prvotno mogli konstatirati? Vjerojatno ono što dolazi iz čiste svakodnevnice. Sve poskupljuje, počevši od nafte, pa onda iz toga proizlazi sve ostalo. To znači da ćemo uskoro osjetiti u svojim džepovima da si ne možemo baš sve priuštiti. Netko će reći, i to će biti istina, ne možemo si ništa priuštiti. To onda znači borbu za goli opstanak na sve načine. Tako ove godine otpada plan odlaska na more, na vikendicu ili posjet nekim prijateljima kojima smo se redovito 'prikapčali'. Kako baš nismo strpljivi i kako nema baš mnogo vremena u ovom nemilosrdnom svijetu konkurencije, divljeg kapitalizma i liberalizma, onda u prvi plan izbijaju razne prijevare, pokušaji da se drugima predstavimo u najboljem i najljepšem izdanju a zapravo sve je daleko od istine. Poglavito praksa. Treba namiriti toliko nužnih stvari za život, ali nam to nikako ne polazi za rukom. Onda gazimo sve pred sobom kako bismo uspjeli, kako bismo bili bliski s onima koji imaju moć, koji odlučuju. Malo sam se udaljio od teme. Ne znam jesam li dobro artikulirao mišljenje većine ljudi. Zapravo nije ni bitno koliko sam suvislo razložio problematiku, koliko vidjeti jesmo li još redovito pripisujemo dojmu da smo kroz prethodno razdoblje nešto dobro činili, da smo druge ljude poštivali, da smo uviđali koje su to stvari koje nas čine boljim ljudima, da smo djelovali u skladu s nekim zakonom koji prebiva u našoj nutrini. Kako život zna biti dug, složen i višeznačan, ponekaduvijek u mogućnosti nešto vjerodostojno slaviti? Ide li stvarni život nekim drugim i drukčijim tijekom od onoga 'života' koji nam sugerira evanđelje?

 

  Božja nazočnost u svijetu i u čovjekovoj nutrini

 

Kroz život nam se, pretpostavljam, nerijetko postavlja pitanje Božje nazočnosti u ovome svijetu, odnosno nazočnosti u životima nas kao pojedinaca i osoba. Naime, naš se život odvija u svojevrsnoj napetosti između osjećaja Božje blizine i odsutnosti. Ako nam se 'čini' da nam je Bog blizu, tada to se u nama skupi previše gorčine, neuspjelih pokušaja za afirmacijom u društvu i mizerne reakcije na našu želju za prihvaćanjem. Tada pljušte razna pitanja pa čak i prigovori koje olako upućujemo samom Bogu. To je ta prokleta napast da drugoga okrivimo i na njega prebacimo odgovornost kako bi nama bilo lakše. Onda se u pomalo „demonskom zanosu“ i samovolji „oslobodimo“ poput razbojnika na križu prigovarajući kako je spasio druge a samoga sebe ne može. Kako je moguće da nas stalno ne očuva od pogibelji, a ne samo onda kada s vremenom to postane izlišno i nevažno? Naime, mi smo naprosto takva bića, da nikada nismo zadovoljni. Non-stop nešto čekamo. Čekamo dobitak na lutriji od kojega očekujemo radikalnu promjenu u svom životu jer bi takva „sreća“ ili ishod tobože omogućio lagodan život lišen briga i problema. Čekamo neko čudo po kojemu bismo ozdravili, postali ljepši ili tražimo odgonetku na zagonetku „vječne mladosti“ ili nešto treće. Međutim takvo je poimanje života prejednostavno i ne pogađa njegovo bogatstvo, i usudio bih se reći bit. A bit je nekako otkriti, postati svjestan trajne Božje nazočnosti uz čovjeka i njegovo zaštitništvo. To se vrlo dobro može uočiti u životima brojnih ljudi koji su nam prethodili u vjeri. Neovisno o tomu što smo ponekad bili sretni što nas je Bog čudesno spasio iz prometne nesreće, ili smo primijetili da samo njemu možemo zahvaliti da smo u nekim važnim stvarima uspjeli izvući duboku pouku, ipak, ne ćemo biti „oslobođeni“ od tog mučnog suočenja s pitanjem vlastite smrtnosti i konačnosti. Zato se uvijek iznova pokazuje izazov i važnost odmjerenoga vrednovanja onoga s čime se svakodnevno u životu susrećemo. Zato bi najbolje bilo u predvečerje vlastitoga života po istini uskliknuti: „Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi poruka te je čuju svi narodi. Njemu slava u vijeke vjekova“.

____________________________________________________________________


 

U ZAGREBU EUROPSKA PRAIZVEDBA 'CARDENIJA', NEDAVNO PRONAĐENOGA SHAKESPEAREOVA DJELA

 Shakespeare na zagorski način

                            
PN: Dugogodišnjim redateljskim umijećem Želimir Mesarić uspio s 'Cardenijem' stvoriti okvir u kojemu su do izražaja došli i šekspirijanski alati i življenje života kroz glumu uz najnevjerojatnije obrate koji su se odlično uklopili u ambijent poput Hrvatskog zagorja

 

Piše: TOMISLAV DRŽIĆ

 

Kada je prošle godine u svibnju svjetska javnost doznala za pronalazak izgubljenoga rukopisa 'Cardenio' glasovitoga dramatičara Williama Shakespearea i kada je to objavio Gregory Doran, direktor Royal Shakesperare Company najavljujući postavljanje u 2009., nitko nije vjerovao da će se europska praizvedba dogoditi baš prošle subote na 'histrionskim' daskama usred zagrebačke Opatovine na Griču.

 

Tako su se opet novom hit-predstavom dogodili Histrioni. Njihova glumačka ekipa bila je garancija još jednog uzbudljivog 23. ljeta na Opatovini. Zanimanje publike 'gladne' takvih uprizorenja bilo je toliko da je mala zagrebačka ljetna scena na premijeri primila dva puta više gledatelja nego što je predviđeno, tako da su neki znatiželjnici sjedili doslovno na samoj pozornici među glumcima, skoro dovevši predstavu Cardenio ili Ljubavni jadi Histrionski u režiji Želimira Mesarića u pitanje. Posebno na praizvedbu iz Bostona doletio je koautor Stephen Greenblatt koji se je oduševljen izvedbom već idućeg dana vratio kući.

 

Uz pomlađenu Vitezovu histrionsku ekipu najzaslužniji je bio ugledni hrvatski redatelj Želimir Mesarić koji  je predstavu adaptirao namijenivši joj Hrvatsko zagorje i uljepšavši je lokalnim napjevima. Koherentnu radnju smjestio je u staru kuriju u Zagorju u kojoj mladoženja i mlada slave svoje vjenčanje. Kurija je u majčinom vlasništvu i pripada zagrebačkoj vlasteli. Igra o roditeljskom dogovoru sklapanja braka svoje djece u kojem nasljedstvo igra veliku ulogu, započeo je kum Vili (Janko Popović Volarić) i mladoženja Anđelko (Amar Bukvić) te jedan neuobičajeni razgovor za nekoga tko se oženio. Anđelko nije siguran u vjernost svoje supruge zato što je ona za njega idealna žena, a sve što je vezano uz nju čini se nestvarnim jer se boji kako iza toga ne stoji odanost. Vili je siguran da je Klara (Iva Mihalić) odana Anđelku, ali da bi udovoljio prijatelju, pristaje na njegov plan i zavesti Klaru. Osim tih dvaju likova, pojavljuje se Klarina sestra Doris (Jasna Palić-Picukarić) koja je na fantastičan način odglumila ulogu sestre dugačkog jezika koja voli malo više popiti, a pritom je i rastavljena. Našao se tu i jedan bračni par koji nije siguran u vjernost onog drugog. Mama Lara (Mirjana Majurec) i tata Alfred (Boris Pavlenić) glumci koji su pronašli zagubljeni tekst Williama Shakespeara, isti će igrati u varaždinskom kazalištu. U moru sjajnih glumaca, jedan šekspirijanski lik kod publike je izazvao najveće ovacije – Štef stolar (Roland Žlabur). Njegova kratka, ali vrlo upečatljiva rola dala je predstavi pravi začin.

 

Predstava je bogata glazbom i pjesmom te plesom kao i humorističnim dijelovima. Jezik je mješavina urbane zagrebačke štokavice s natruhama kajkavskog govora. Imena su promijenjena u prikladna zagorska. Prisutnost narodnih nošnji u kostimima obol je domaćem koloritu, a glazba je kombinacija zagrebačkog folklora i skladanih tema. Sve to u svrhu potvrđivanja univerzalnosti teme komada koji, oslanjajući se na besmrtnog Shakespearea, pokazuje da sjajno funkcionira bez obzira u koje ga nacionalno, društveno ili kulturološko ozračje smjestili. 

 

Komad su zajedničkim snagama napisali ugledni američki šekspirolog, sveučilišni profesor i književni teoretičar Stephen Greenblatt i također američki dramski pisac Charles Mee. Kao temelj poslužila im je priča o izgubljenoj i nakratko navodno pronađenoj drami Williama Shakespearea. I u izvorniku i na Mesarićevim daskama, ova je komedija ipak zanimljiv osvrt na obiteljsku dinamiku koja govori danas isto baš kao i u Shakespeareovo vrijeme, o izmorenosti brakova i ljubavi koju je teško zadržati. Zbog toga je dugogodišnjim redateljskim umijećem Mesarić uspio stvoriti okvir u kojem su do izražaja došli i šekspirijanski alati i življenje života kroz glumu te najnevjerojatniji obrati koji su se odlično uklopili u ambijent poput Hrvatskog zagorja.

__________________________________________________________________

Europska unija i Hrvatska

 

TKO SE BUSA U EUROPSKA PRSA

 

Pod) U ljetnoj sezoni kiselih krastavaca kad je o novinstvu riječ valjda nema ozbiljnih tema pa novinari moraju u staklenkama koje domaćice spremaju za zimu naći bilo što vrijedno pozornosti. Ipak, vanjskopolitičke (ne)prilike, osobito nakon irskog NE sporazumu iz Lisabona, te izgradnja raketnog štita u Češkoj i Poljskoj kao i naftna kriza kao da opovrgavaju takvo mišljenje. Ali za Hrvatsku nema problema: i kad je o političarima, i kad je o novinarima riječ, imaju jednu vječnu temu: naš skori i sigurni ulazak u Europsku uniju

 

Pod 2) Karakteristično za nas je ono što nam stiže iz njemačkog Državnog tužiteljstva s kojim vrlo slabo ili nikako surađujemo u slučaju Prates i Perković, odnosno suđenju za zločine Udbe. Savezni državni tužitelj Wolf – Dieter Dietrich doslovce je izjavio:“Hrvatska s jedne strane pokušava provesti reforme i postati članica EU-a, ali s druge strane stari komunistički kadar još ima velik utjecaj na hrvatsko pravosuđe“

 

Piše: MILJENKO PAJALIĆ

 

U posljednje vrijeme ta je polemika, odnosno rasprava o tomu koliki su nam izgledi za članstvo u EU i koji su rokovi izgledni dobila tolike razmjere da u drugi plan stavlja i netom završeno Europsko nogometno prvenstvo i Olimpijadu pred vratima.

A da ne govorimo da su sve domaće nedaće, veliki (za većinu preveliki) porast cijena i usluga, povećanje inozemnog duga, prodaja dionica INA-e gurnute u drugi plan.

„S Europom u srcu i duši“ bojni je poklič naših političkih dužnosnika ne visokog intelektualnog dometa i niskog političkog iskustva, ali zato velikih promidžbenih apetita. Narod se uopće ne pita: pa koga zanima standard običnog malog čovjeka kad težimo takvim visokim idealima kao što je pridruživanje europskoj zajednici naroda. Sve što smo postigli u Domovinskom ratu, u izgradnji samostalne države Hrvatske, sve je to za naše političke (ali i novinarske) genijalce ništa u usporedbi s visokim ciljevima pridruživanja europskoj dvadesetsedmorici. I to baš osobito sada, nakon irskog referenduma koji je jasno pokazao što taj narod misli o Europskoj uniji i, posebice, njezinoj neučinkovitoj, ali zato odlično plaćenoj administraciji.

 

Poznata komunjarska taktika

 

Oni koje pamćenje još uvijek služi i za koje dva desetljeća (i nešto više) nisu nekakvo predugo razdoblje, a velik dio nas pamti i ona ranija vremena, kad je samovladar s Dedinja donosio odluke kojima se nije smjelo proturječiti, sjećaju se dobro da su komunistički vladari imali jednu za narod izvanrednu taktiku. Jesu li je pobrali od Goebbelsa ili su nekako sami iskustvom došli do nje, ne znamo, ali bila je, barem za neuki narod, vrlo učinkovita. Kad nešto nije išlo, kad je standard padao, govorilo se o velikim uspjesima i pobjedama samoupravnog socijalizma, kojem nema alternative. Gdje je taj samoupravni socijalizam završio, kao i njegovi uspjesi i pobjede, danas je vrlo dobro poznato.

Ali često ponavljana laž, da citiramo već spomenutog političara Trećeg Reicha, kroz određeno vrijeme postaje istina. Tako je i u nas: budući da je veliki dio političara bio isto tako aktivan i u komunističkoj Jugoslaviji (čast iznimkama, ali, na žalost i oni uče na lošim primjerima) služe se istom komunističkom logikom: nije važno što su premise neistinite, glavno da je zaključak logički u redu.

Dakle nakon irskog NE Lisabonskom ugovoru, nakon što taj ugovor nisu potpisali ni njemački ni poljski predsjednik, nakon što se u Austriji zbog toga raspala labava crveno-crna koalicija, nakon što je Sarkozy jasno kazao da bez Lisabona nema prijma novih članica, naši vodeći političari isto tako jasno govore suprotno. Osobito premijer Sanader koji marginalizira i događaje u Dublinu, Varšavi i Berlinu, iz Beča je donio novosti, koje je kasniji tijek događaja demantirao. On eksplicite ističe da nema nikakve smetnje hrvatskom ulasku u EU. Koliko je tu logike, koliko političke mudrosti (gluposti), teško je reći. Sve izgleda u stilu one stare izreke „Ako ne će Muhamed brdu, brdo će Muhamedu“. Ili, drugim riječima, euroskeptike u Europi treba jednostavno prisiliti da pristanu uz Lisabonski ugovor.

Nitko kao da ne shvaća da EU nisu Sjedinjene Države, da je ipak riječ o suverenim državama, koje su formirale jednu gospodarsku zajednicu, ali se ne žele riješiti svoga suvereniteta.

Naši vajni političari i dalje kao papige ponavljaju da naše članstvo u Uniji nije upitno i da će rok pristupa biti čak i bliži negoli smo se nadali.

 
Skrivanje iza Europe ili nešto drugo

 

To papagajsko ponavljanje postalo je već više nego degutantno i zato se valja zapitati: u čemu je razlog takvog skrivanja glave u pijesak i zašto EU ne silazi ni s usta političara ni s novinskih stranica. Kad su Jean Monnet i Robert Schuman počeli realizirati svoju ideju o Europskoj zajednici za ugljen i čelik, koja je kasnije prerasla u Europsku zajednicu, pa u Europsku uniju, imali su iza sebe jedan veliki sukob naroda i gospodarski uništenu Europu koju je trebalo ekonomski osnažiti. I politički reformirati. I u tome su uspjeli – s prvih šest zemalja članica. Dalje je taj organizam rastao pa danas čak i prerastao svoje mogućnosti. Ne kažemo da nam Europa nije budućnost, ali kakva je to tvorevina koja nema ni svoju vladu ni vojsku? A istodobno njezina gospodarska snaga pada.

Nama su zatvorena njezina vrata, čekamo u hodniku, pa kasnije u predvorju previše dugo i ne bi nas trebalo začuditi ako uđemo u paketu sa Srbijom, Albanijom i drugim zemljama tzv. Zapadnog Balkana. Ali još uvijek to pitanje na koje nitko nije dao suvisao odgovor! Zašto toliko težimo ući u tu zajednicu naroda iako nas ne prihvaćaju baš benevolentno, a ni sami nismo dovoljno učinili da naši izgledi za članstvo budu respektabilni. Je li to želja određenih političara (jer njihove su ambicije nemjerljive) da ostanu poznati potomstvu po tome što su Hrvatsku uveli u Europu? Ili je to još jedan od onih poznatih uzvika „Drž'te lopova!“ Kad je standard pao na tako niske grane, zabavimo publiku nečim drugim: Igre su prošle, ne baš uspješno, pa dajmo kruha u obliku europskog članstva!

Hrana poskupljuje, usluge također, gorivo polako dodiruje plafon, policija i sudstvo neučinkoviti, mafijaški obračuni postali su svakodnevica, korupcija je uzela maha, mali je čovjek postao Kafkin K. pred svemoći administracije. Pa dajmo im onda Europu, uniju koja će kao čarobnim štapićem riješiti sve te nagomilane probleme i odvesti nas, kao nekad bratstvo i jedinstvo i samoupravni socijalizam u sretnu budućnost.

 
 A iz Europe packa za packom

 

Sve to naši visoki politički dužnosnici lijepo iznose i svi se kunu u Europsku uniju i blagodati života u njoj. A iz Europe dolaze signali da sve nije baš tako ružičasto kako bi to naši političari željeli prikazati. Olli Rehn svako malo dijeli nam lekcije o našoj nedjelotvornosti koja nikako nije dobar publicitet za ulazak u Uniju. A sve izjave nekih političara nižeg ranga zapravo su samo kurtoazija i pristojnost koja je u Europi svakodnevica.

Ipak, možda je osobito karakteristično ono što nam stiže iz njemačkog Državnog tužiteljstva, s kojim vrlo slabo ili nikako surađujemo u slučaju Prates i Perković, odnosno suđenju za zločine UDBA-e. Savezni državni tužitelj Wolf – Dieter Dietrich je doslovce izjavio: ....“Hrvatska s jedne strane pokušava provesti reforme i postati članica EU, ali s druge strane stari komunistički kadar još ima velik utjecaj na hrvatsko pravosuđe.“

To znači da ne možemo daleko s politikom držanja fige u džepu, ne možemo osuđivati korupciju, a da ju provode najviši predstavnici politike, ne možemo tražiti od EU-a ono što nismo u stanju provesti. Ne možemo se stalno sramotiti po svijetu, kao u slučaju mladog Perkovića, a onda čekati da nam EU padne s neba.

I onda nikakve eskapade Sanadera i Mesića o našem neupitnom članstvu u Europskoj uniji ne mogu spasiti obraz koji je već uvelike pocrvenio od pljusaka iz tzv. međunarodne zajednice.

Zato je vrlo dobro zaključio dr. Ljubo Jurčić da se sve više pokazuje kako su hrvatski ustupci EU bili pogrešni potezi, a izjava nadbiskupa Bozanića o podaničkom mentalitetu, iako se nastoji iskriviti, dobiva puno značenje.

____________________________________________________________________

 

 

Don Anđelko Kaćunko – Dokon pop jariće krsti!

 

Dok je takvih ekstravagantnih likova u Crkvi, kojekakve starlete uvijek će ih naći i dozvati da 'blagoslove' njihov intelektualno i moralno deklasirani život. Jadno je društvo u kojemu neka Nives Celzijus svoju prostituiranu prošlost uz pomoć svećenika predstavlja kao vrijednost kojoj se treba klanjati

 

Piše: IVICA MARIJAČIĆ

 

Don Anđelko Kaćunko, kancelar Vojnog ordinarijata u RH, svojedobno je najavio da ne će javno nastupati. Da je kojim slučajem ostao dosljedan tomu, bio bi pošteđen barem jedne diskreditacije, a svećeničkom pozivu ne bi narušio dignitet. Na žalost, ovih je dana prihvatio poziv jedne profanirane starlete s razvratnom biografijom da predstavlja njezinu knjigu. Ridikulozna Kaćunkova participacija na  eventima blaziranih zagrebačkih krugova u kojima irelevantni društveni likovi svoju društvenu afirmaciju ostvaruju različitim perverzijama svakako se ne dade objasniti etičko-humanističkim razlozima kao što pokušava on naknadno. Ta mlada gospođa, umjetničkog imena  Nives Celzijus, koja ni po čemu nije značajna ni poznata, objavila je knjigu Gola istina u kojoj bez ikakvih skrupula opisuje lascivne epizode iz svoga života s brojnim partnerima i partnericama. Obrazlažući zašto je došao u bijelom mercedesu zajedno s anarhoidnim analitičarom ortodoksno komunističkih i protuhrvatskih korijena Denisom Kuljišem predstavljati tu zbirku opačina jedne moralno propale djevojke, don Kaćunko je izjavio da time ne podupire njezin nekadašnji život nego sadašnji u kojemu ima muža, dvoje djece, drugim riječima podupire njezino obraćenje. Koje obraćenje, zaboga, kad ona istu večer na istoj promociji govori u mikrofon novinarima o tome kako su joj podjednako drage sve seksualne poze i da ih ona, navodno sada samo sa svojim mužem, sve prakticira. Naravno, seks nije nikakav grijeh nego Božji dar, odavno nije ni u crkvenim krugovima nikakav tabu, ali sudjelovati u događaju kojem je maksimalna misaona razina zen-budističko baljezganje o tjelesnoj pohoti zaista je ne samo trivijalizacija i bljezgarija koja ne daje don Kaćunku nikakvo opravdanje da dolazeći na taj prizemni skup pod noge baca dignitet svoga poziva i sustava kojemu pripada.

 Izgleda da kancelar vojnog ordinarijata ne može odoljeti medijskoj zvjezdanoj prašini i da svoje značenje mjeri i crpi iz količine medijske prisutnosti, makar se pritom sveo na razinu jeftinih zagrebačkih starleta i Severine Vučković. Njegovi pokušaji produhovljavanja polemika i nastupa djeluju tragikomično, a opravdavanja skandalozno. Dokon pop jariće krsti.    

Don Kaćunko do prije nekoliko godina na svome je automobilu imao registracijske pločice bez broja, samo s natpisom «ZG – Angelo». Objasnio je da time nije pristao biti broj, nego, valjda ime, ali ako netko, pa još i svećenik, svoju identifikaciju traži kroz marku automobila ili natpis na registracijskim pločicama, onda je to znak određenog psihičkog debalansa. On je i autor izjava poput one da je smrt Franje Tuđmana uzrokovala vudu magija i da je Harry Potter magija koja se uvlači među djecu, a izdao je novu knjigu pod naslovom "Pogled sa Sljemena". Zauzima se za apsolutnu zabranu pobačaja, govori o homoseksualnosti kao perverziji i o ženama kao majkama. Ovaj 53-godišnji kancelar Vojnog ordinarijata u Zagrebu medije naziva "šačicom liberala – novinara koji teroriziraju hrvatsku katoličku većinu".

 Kaže da on svojim istupima u javnosti u dobrom vidim dobro, a u zlu zlo. «Svojim zapažanjem ja ne djelujem na sadržaj, samo ga otkrivam» kaže on i nastavlja: «Poznato je da Đavao ne voli da ga se raskrinka. Zato je Baudelaire u svojim 'Malim pjesmama u prozi' napisao najdublju rečenicu koju je jedan pisac napisao o Sotoni, kako reče filozof De Rougemont, da je najveće Đavlovo lukavstvo u tome da nas uvjeri kako ne postoji». Govoreći o ženama, don Anđelko Kaćunko ističe da je majčinska uloga žene prirodna jer samo žena rađa. No sudeći po njihovom ponašanju, mnogim je ženama važniji pupak nego mozak", ističe kancelar Vojnog ordinarijata. I mnoge stvari koje kaže doista  bi bile u redu da i sam nije došao poduprijeti jedan stil života u kojemu sav domet duhovnosti ne ide dalje preko pupka. Spomenutoj gospođi burna života upravo je trebao netko iz Crkve, ali ne u ispovjedaonici nego na nekom javnom mjestu, da joj dade pomazanje za sve što je radila i sve što čini. A dok je takvih ekstravagantnih likova u Crkvi poput don Anđelka Kaćunka, uvijek će ih se naći i dozvati da 'blagoslove' sav taj intelektualno i moralno deklasirani život i svijet što jedini smisao pronalazi o perverznom trošenju olako zarađenog novca. Jadno je društvo u kojemu neka Nives Celzijus svoju prostituiranu prošlost uz pomoć svećenika predstavlja kao vrijednost kojoj se treba
klanjati.

     

Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

Zadnja Promjena ( Petak, 18 Srpanj 2008 )
 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 8
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!