diana
Korisnik
| Postova: 7 |   |
Karma: 1
|
Odgovor:TJERAJUĆI ZECA MESIĆ-SANADER IZ "FOJBI" IS - 17.07.07 19:33
osobno sanaderu ne vjerujem niti jednu jedinu riječ. kada se samo sjetim njegovog govora na splitskoj rivi, zlo mi je.
briga sanadera za sve, izuzev za njegove vlastite ambicije.
no, kada smo već kod antifašista, bilo bi korisno znati koliko još njihove djece, unuka i praunuka prima tzv boračke penzije.
a ovdje bih prenijela nešto sa stranica mog dragog prijatelja srećka cvitanovića i zdruga "n.š.zrinski", vezano za vodećeg antifašistu, ivana fumića:
ISTINA O TZV.ANTIFAŠISTIMA - SLUČAJ FUMIĆ
IZJAVA GOSPODINA JOSIPA BARIŠIĆA
Doveden sam 06.12.1972.godine u Sarajevo. Prevezen sam pod milicijskom pratnjom u zatvor vojnog suda u Sarajevo iz Beograda. Marica je zaustavljena 10-tak metara prije ulaska u zgradu, noge i ruke bile su mi vezene u lancime, a odjeća je bila ljetna,trošna ,napola poderana i zamazana,a na nogama sam imao ljetne sandale bez čarapa. Temperatura je bila daleko ispod nule, a u marici kojom sam prevožen iz Beograda nije bilo grijanja. Put od Beograda do Sarajeva uz dvokratno zaustavljanje trajao je sasvim sigurno više od šest sati. Bio sam potpuno promrzao i ukočen. Iscrpljen prethodnim batinanjem u dubokoj duhovnoj boli zbog prevara i laži kojima su me udbaši u Beogradu naveli da potpišem neistiniti zapisnik ležao sam na podu marice i nisam bio u stanju pomaknuti se.
Kada su otvorili vrata marice ispred sebe sam ugledao dvoredni špalir vojne milicije sa pendrecima u rukama, činovi milicajaca u špaliru kretali su se od običnih milicajaca do zastavnika. Špalir se protezao od vrata marice do širom otvorenih vrata zgrade i skroz koliko sam mogao vidjeti kroz hodnik. S obje strane špalira stajali su oficiri JNA sa činovima od potporučnika do generala. Odmah do otvorenih vrata marice stajala su dvojica snažnih zastavnika, jedan se izderao : «Izlazi». Pokušao sam se pomaknuti, ali nisam imao dovoljno snage. Ne čekajući, drugi mi je opsovao majku banditsku, te su me obojica zgrabila i izvukla, pustivši me da padnem na zemlju. Potom su me uhvatili za vezane promrzle ruke i uspravili, te me počeli vući prema ulaznim vratima zgrade. Istovremeno su zapljuštali udarci pendrecima od ostalih vojnih milicajaca u špaliru. Pendrekanje se nastavilo kroz nekoliko hodnika, sve dok me nisu dovukli do jedne ćelije, gdje su me ubacili, a kad su me ispustili iz ruku, pao sam na betonski pod.
Zatvor je imao svoja pravila od kojih je jedno od njih bilo tzv. jutarnje i večernje «kiblovanje».Sastojalo se iz toga da su milicajci otvarali vrata ćelija jednu za drugom, strogo vodeći računa o tome da nikada istovremeno nebudu dvoja vrata otvorena,tako da se zatvorenici nikada nisu mogli međusobno vidjeti. Bilo nam je naređeno da moramo spremni čekati sa kiblom u rukama ( plastična kanta 20 litara zapremine koja služi zatvorenicima za vršenje nužde).Uz kiblu morali smo nositi i plastični bokal za vodu, to nije bio lagan zadatak s vezanim rukama i uz maltretiranje.Čim su stražari otvorili vrata počelo je bjesomučno urlanje stražara uz najčešće psovanje majke ustaške, a ponekad i hrvatske.Na hodnicima od ćelija do WC gdje smo istresali kible redovito je bio oformljen špalir od vojnih milicajaca, slično onom koji me je dočekao prilikom dolaska u zatvor. Dvojica stražara su pratili zatvorenike koji su nosili kiblu i bokal guravši ih i udaravši po leđima, dok su ostali iz špalira psovali i udarali po svojoj volji kad su htjeli i koliko su htjeli. Na drugoj strani hodnika u kojem se nalazio WC nalazile su se i kancelarije za ispitivanje osuđenika.
Već prvi puta kada sam gonjen na «kiblovanje» na otvorenim vratima jedne kancelarije stajao je jedan potpukovnik za kojeg sam uskoro saznao da je istražni sudac Ivan Fumić, jer me je isti ispitivao i maltretirao sljedećih dana. Kada sam ga ugledao na vratima kancelarije prisjetio sam se da sam ga već vidio prilikom dovođenja prvog dana i prolaska kroz špalir do zgrade zatvora.
Taj me je isti potpukovnik Ivan Fumić 08.prosinca počeo ispitivati i kasnije mi je saopćio da će pokrenuti istragu protiv mene. Već prilikom prvog susreta Fumić je pokazao svu svoju okrutnost i bezobzirnost. Kada sam ga upitao zašto sam doveden u Sarajevo i zašto pred vojni sud, on je odgovorio da o tome samnom neće raspravljati, da su to njegovi pretpostavljeni odlučili i da to više nitko nemože izmjeniti. Zatim sam i njemu ponovio zahtjev koji sam već u prethodnim istragama barem stotinjak puta ponovio, da mi se dozvoli javljanje obitelji i da mi se dozvoli odvjetnik.On je rekao: «O tome ja odlučujem i kad ja procjenim da ti to mogu dozvoliti ja ću ti dozvoliti, a to ovisi o tvom ponašanju.»Na kon toga postavio mi je pitanja, na koja sam ja odbio odgovoriti bez prisutnosti odvjetnika ( tada sam već bio u zatvoru pet mjeseci bez kontakta sa obitelji ili odvjetnikom). Na to se on uzrujao vrijeđao me da sam najobićniji bandit, te da se nemam pravo pozivati na zakon. Na to sam mu rekao, da sam cijelo vrijeme kažnjavan, a da mi se nije dokazalo da sam prekršio zakon. Tada je naredio miliciji : «Smirite tu životinju, ja s njim ne mogu razgovarati.». Odmah su me dvojica milicajaca poćela tuči pendrecima, a ubrzo su se priključili i drugi sa hodnika.Nakon toga se Fumić izderao :»Vodite ga da ga više ne gledam tu!» nakon toga su me odvukli u ćeliju i još tukli. Ovakve i slićne scene ponavljale su se mnogo puta.
07.07.2007. U Zagrebu
Josip Barišić
Izjava dana u nazočnosti svjedoka:
Srećko Cvitanović
Siniša Novak
|
Forum 
