što je to nacionalni osjećaj - kuda ide hrvatska?

http://verusblog.voiceofcroatia.net

Hrvatska je jedino u ratu živjela kao jedinstven i nepodijeljen moralni i kulturni prostor. Tada se nisu mogli zanemariti veliki ljudi, ratnici, pjesnici jednog surova doba koji su ga i riječju i djelom, i slikom i prilikom, ublažili. Nije se po njima samo tako moglo osipati, čas zaboravom, čas neistinama ili uvrjedama. Nije to nikakav paradoks sile, nego čast s kojom su stavili u službu svog naroda kad ih je on trebao.

Danas jedni ogorčeno pitaju što je to "nacionalni osjećaj" i što je to "narod" kad se spomenemo  svega što nas je jednom povezivalo, ponekad i bez riječi, s idealnom ljepotom hrvatskih otvorenih duša koje su slavile svoju domovinu i svoje velikane, i prošle ali i one buduće kojim su otvorili vrata budućnosti. Drugi pitaju, premda u trijeznoj nevjerici, zar to Hrvatima više nije važno.

Po nekoj surovoj, haaškoj pravdi, hrvatsku velikodušnost kao i samu riječ "Pravda" zlorabe ljudi koji obećavaju "otvorenost svijetu." Usred njihova "otvaranja svijetu" otvorena su jedino vrata tamnica iz kojih ni najpravedniji i najčasniji Hrvate više ne izlaze van. To su "urbani" demokrati dobili riječ (i kandidaturu!) da bi se okrenule teze i umjetno, kao i u jugoslavenskoj paradržavi, stvorili primitivni barbari i "moderna" diktatura. A Hrvatima je i dalje biti "velikodušni" i "plemeniti", pasivnije nego u ratu, kako bi se izvrgli nasilju i ruglu bez psihološke i moralne nijanse o "primitivnom" i "urbanom."

Nekad su urbani ljudi imali navodno "nove ideje" ali posebno u ovome stoljeću upravo oni ostavit će naša djela bez velikih imena za povijest, ili bolje reći, njezinu ropotarnicu. Zar ćemo pisati o "urbanizmu" jednoga Josipovića koji se, "pravednik," vlasti i bogatstva misli domoći moralnom i pravosudnom korupcijom. Upravo je ta korupcija omogućila i ekonomsku koja je pitanje osnovnih životnih potreba hrvatskog naroda. Nikomu nije donijela dobra i časti, jer je zahvaljujući takvim "pravednicima" Hrvatska u svijetu najpoznatija po "zločinima" u Domovinskom ratu, ali u onom prošlom. A upravo su hrvatske zemlje osakaćene, i Hrvati su najviše krvarili na svojim vlastitim prostorima. To je ta "Pravda" po Josipoviću, "uglednom" i "urbanom" prijatelju Haaga. Tako i Milan Bandić može s pravom reći: " Kad je u pitanju haška pravda Josipović je tu prvi borac, tu je svjetski prvak!”

Od Josipovićeva "urbanizma" čovjek izgubi želju upoznati urbs. Čemu još treba "otvoriti" Hrvatsku? U Hrvatskoj političari lažu kao najobskurnija urbana klasa koja niodčega nepreza da nametne svoju "kulturu" i sposobnost.

Navest ću dva "urbana" primjera tog "otvorenog" principa u kojem se ne zna tko je tko. Uzmimo prvo beskućnika, žrtvu kakvebilo korupcije, da nečemu podučimo urbanog vlasnika "samo" četiri stana Josipovića, pošto je on osobno daleko i od domaće i od svjetske realnosti da bi nam držao lekcije o korupciji. Uzmimo svjetske primjere, jer on je, kao toliko "političara" u Hrvata, svjetski čovjek.

Da prošetamo najpopularnijim, najbogatijim dijelom najljepše metropole na američkom kontinentu. Ah tu su divni, jeftini stanovi u elitnom "urbanom" kontekstu. Vlasnik je osigurao "velikog momka" koji se brine za sigurnost i iznajmljuje stanove. "Rusa," da se prilagodi vašem akcentu. Iza privlačne fasade luksuznog kvarta, dočeka vas crnac koji – pa, onda, odakle ste – kaže da je, hajde, Ukrajinac. Pred susjednim stanom, odmah do stana tog "čuvara," kleči izbezumljena žrtva Jehovinih svjedoka koji moli urbanog gospodina u finom odijelu i kožnom poslovnom torbom ispravljena na njegovu pragu da ga izbavi sad-ovim, sad-onim čitanjem iz neke magične skripte. Posvud po stolovima ostatci nekih čudnih religija i nerazumljivih "molitvenika." Uz sav kaos, ruševine i prljavštinu (ah, sve će se to dovesti u red ako želite), čovjek bi pomislio da je na dnu pakla. A ako srećom iziđe (jer tko je to jamčio!), pokažu se sljedeća vrata preko puta u još "ljepšoj zgradi." Njegova ili nije njegova, tko će mu više znati. Na samome ulazu polupismen napis na dva jezika, ovaj puta uz sve kamere i sigurnost, s napomenom stanarima da više ne unose stari namještaj zbog opće infekcije buhama! Deal!

Jednako su "urbane" i moderne agencije, nakon što je država prepustila skrb za nezaposlene svima koji žele i na tome zaraditi, samo neka business ide. Prvo vam lažu o izravnom zapošljavanju, premda čim pogledate adresu koju dobijete za sastanak, možete vidjeti barem na internetu da se radi o običnoj agenciji za zapošljavanje. Da bi vas što jeftinije prodali, podmetnu vam testove koji će biti jedva prolazni, nakon čega ćete pristati na sve i svašta. Pristanak na takvu avanturu, osim što košta vremena i strpljenja, znači zaradu lažovima, ako ipak ne odlučite izvući neku mjerodavnu dokumentaciju koja nije "testirana" u par minuta nego od reputabilne instutucije s jasnim standardima, te pokažete svoj pravi rezultat i cijenu… Prema rijetko gdje drugo, ono što se kaže pri potpisivanju ugovora i ono što ćete stvarno raditi, ima išta zajedničko.

To je "otvoreni svijet" koji Hrvatima obećavaju "urbani" političari. A Hrvati vjeruju svim tim "svjedocima" pravde i demokracije… Koji su već toliko urbsa uništili do neprepoznatljivosti. Što poznatijih po "elitizmu", to gorih. I nedvojbeno idu naprijed, dalje, jer Hrvati vjeruju… A i kad ne vjeruju, oni opet idu naprijed. Netko će uvijek “povjerovati” u njihov “urbanizam” i “pravdu” – barem iz očaja. Kad laž uđe u povijest, uđe i u sve pore društva, tako su danas i Josipovići veličine u RH. Kao što su bili i Stjepan Mesić, i Ivo Sanader, i Miomir Žužul, i Neven Jurica, i toliki drugi. Hrvatska postaje svjetsko smetlište i tamnica dok političari sa smetlišta povijesti, poput onog urbanog jehovina gospodina na vratima izgubljenog i polusvjesnog siromaha na koljenima, dijele “pravdu.”

Ivana Arapović