coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Ratni dani arrow ISKAZI SVJEDOKA O SRPSKIM ZLOČINIMA U BiH - Piše Ivica Grgić
Srijeda, 24 Srpanj 2019
 
 
ISKAZI SVJEDOKA O SRPSKIM ZLOČINIMA U BiH - Piše Ivica Grgić PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Petak, 07 Prosinac 2007

 

 

 

 

 

 

PA, PITAJTE PRAVOSLAVCE (12)

PDF

Ispis

E-mail

           

 

Autor: Ivica Grgić - www.lijapanasadomovinahrvatska.com   

Petak, 07 Prosinac 2007

Ta, pitajte "pravoslavce" koliko hoćete g. Akademiče Vidoviću, ako Vam se to sviđa

Gospodine Vidović
U Vašem članku objavljenom na http://www.hrvatskauljudba.hr/politika/ne-slijeomo-luciferove-tragove-2.html pišete kojekakve nebuloze o zlu, vjeri, Bogu i tko još zna o čemu a u stvari, drugim riječima, mene optužujete za "širenje mržnje" prema Srbima i sl. Vi ili ste neupućeni ili ste skriveni poštovatelj srpskih zločinaca.


Ne ću umotavati ono što želim reći lijepim riječima kao što Vi to radite. Svatko tko poslije čitanja ovih iskaza žrtava srpskog terora podržava te zločince, nije ništa bolji od njih samih. Odabrat ću, nasumice, dva iskaza pa se saberite i upitajte se imate li pravo i dostojanstva mene optuživati

http://www.lijepanasadomovinahrvatska.com/iskazi_bih/orasje/gr002.html 
ili

http://www.lijepanasadomovinahrvatska.com/iskazi_bih/kotor_varos/kv003.html  .


Iskaze-svjedočanstva sam prenio u originalnom obliku bez promjene osim brisanja imena onih koji su davali iskaze i brisanja izvora odakle potječu a sve radi zaštite svjedoka. To je ujedno odgovor za Vašeg prijatelja samozvanog "hrvatskog pravoslavca", a koji je u stvari najobičniji četnik Dušana Bogunovića, koji mi je uputio pismo koje je bilo upućeno i Vama, a u kojem se raspitivao za porijeklo materijala, između drugih napisanih gluposti.  


http://www.lijepanasadomovinahrvatska.com/text07/07_12_07_bogunovic.html

Ako mislite da će se istina o stradanjima od strane Srba prešutjeti kao u prošlim vremenima pa će Vaši moći mijenjati povijest, varate se. Pročitajte sljedeći iskaz četnika najgore vrste, pa mi recite se ponosite li se ili Vas je sram.

 

http://www.lijepanasadomovinahrvatska.com/iskazi_bih/brcko/bc003.html

Chicago, 7.12.2007.


Ivica Grgić

 

***********************************************************************************************

 

I S K A Z I - S V J E D O C A N S T V O

ISTINA O STRADANJU,MUCENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUCJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI CISTE VELIKE SRBIJE

 

šifra iskaza: bc003


PREZIME:                                                       Maksimović
IME, IME OCA:                                              Cvijetin
GODINA ROĐENJA:                         1970.
MJESTO ROĐENJA:                          Lukavac, SO Brčko
PREBIVALIŠTE:                                            
PRIVREMENI BORAVAK:                                       
STRUČNA SPREMA:                         Završena osnovna škola
ZANIMANJE:                                    
BRAČNO STANJE:                                        Neoženjen
DRŽAVLJANSTVO:                                      
NACIONALNOST:                                        Srbin

 

Dajem sljedeći

I S K A Z

Mobilizirao me je Bogdan Maričić u Srpsku vojsku 07.05.1992. god. Obukli su me u JNA uniformu, ali svi su bili Srbi u toj uniformi. U tu jedinicu nas je mobilizirano oko 500 ljudi. Bogdan Maričić je bio predsjednik SDS-a. Raspoređivani smo po mjestima i to na stražarska gdje mi je bio zadatkak da budem u Luka u Brčkom, od 07. do 17.05.1992. god. Nakon toga sam bježao kući pa sam uhićen u Donje Rahiče.

Uhvatili su me mještani Hrvatske nacionalnosti i sada sam zarobljen i to od 18.05.1992. god. Ja sam bio u logoru u Luki kao čuvar u Brčkom. U tom logoru su bili Hrvati i Muslimani, žene i muškarci. U logoru je bilo 500-600 ljudi. Držali smo ih u hangarima. To su bili civili, kupili su mještane.

U tom logoru kao čuvari su bili iz Srbije isto i to Arkanovci i Šešeljevci. Oni su došli u Brčko da ratuju i to kao specijalci. Zapovjednik logora mi nije poznat. Većina njih su čuvali logor, odvodili su i dovodili ljude. Ljude su odvodili u kafiteriju i na Savu gdje su ih ubijali. To sam čuo od kolega Srba, a i vidio sam da su odvozili mrtve ljude. Nošeni su mrtvi i to mnogo, ubijali bi ih po nekoliko 1-3 i odnosili.

Najveći broj ubijenih je oko 80 ljudi. Ubijali su puškom, klali su ih. U logoru je bilo žena nešto manje od muškaraca. Svi su bili iz okolice Brčkog. Svi su držani zajedno. To su bila dva hangara, tu je prije bio utovar i istovar robe u luki na Savi u Brčkom. Ljudi su spavali na podu, na betonu, hranu su im davali jednom dnevno.

Ljudi su ubijani tj. iza hangara. Ubijali su Arkanovci i Šešeljevci i domaći Srbi. Ljude su jednostavno izabrali iz grupe i ubijali, birali su neke, a neke ne, jednostavno prozovu ili izaberu 10-15 ljudi. Arkanovci i Šešeljevci su tjerali da ih ubijemo i silujemo. Iza hangara ima kuća gdje smo to radili.

 

Došli su dvojica Dino i Čova i to Arkanovci specijalci imali su maskirne uniforme, ošišani, imali su crne pletene kape, vunene sa oznakom belog orla. Njihova imena ne znam jer su se međusobno tako zvali. Oni su bili glavni za stražu.

17.05.1992. god. mene su prisilili da to radim. Oni su bili iz Srbije. Imali su govor, akcent iz Srbije, a i rečeno je da su došli iz Srbije. 17.05.1992. god. poslije podne, dali su mi nož da zakoljem troje ljudi, bio je nož širok oko 3 cm, oštar, zašiljen, Dino mi ga je dao. Imao je drvenu dršku. To nije bio uobičajeni nož.

Odveli su me pred hangare i izveli troje ljudi da zakoljem. Tu je njih bilo 5-6 koji su izvodili i to svi iz Srbije. Taj dan sam ja bio jedini domaći Srbin da izvršavam. Rekli su mi da to troje zakoljem. Oni su mi rekli da zakoljem, a ovi su rekli ako nećeš mi ćemo tebe zaklati. On je tada kada sam ja rekao da ne znam klati uzeo je moju ruku i sa njom zaklao čovjeka, onda mi je naredio da zakoljem slijedeću dvojicu.

Prvo je uzeo moju ruku svojom i ubo nožem čovjeka u vrat. Osjetio sam i vidio krv tog čovjeka. Tog čovjeka koga sam ubo nožem dvojica, trojica su ga držali. Moju ruku je držao Diljo. Ubijeni čovjek je imao oko 40 god., srednjeg rasta. Gledao sam u njega kad sam ga ubo nožem, bio sam u depresiji... od tih ljudi koji su me natjerrali.

Ostali su se oko mene smijali. I mene su ismijavali "kakav si ti Srbin da ne možeš zaklati, mi smo došli 400 km da se borimo". Nadalje su me natjerali da ja ovu dvojicu koljem, ako ih ne zakoljem, oni će me zaklati. Ja sam zaklao dvojicu ne znam kako su izgledali, bili su jadni, poderani, mučeni, vidjele su se rane i modrice od udaranja po njima.

Njih su držali dok sam ja klao. Više njih su ih držali. Ja sam ubio drugog i trećeg čovjeka na taj način. Ubio sam ih sa strane, umrli su nakon kratkog vremena. Na meni je malo bilo krvi i na šakama. Rekli su mi da ja nisam nekakav četnik, koljač i tada su doveli 80 ljudi, da vide kako pucam. To mi je rekao njihov zapovjednik.

Dali su mi novu pušku i dali okvirove da pucam, njih su poredali uza zid, neki polusrušen. Ja sam pucao i njih i to samo.... i to iz automatske puške kragujevke, neki su bili još ranjeni ali kada su mene odvali, čuli su se još pucnjevi. To se sve dešavalo iza hangara. Kada sam pucao u njih bio sam udaljen oko 15 m od njih. Kada sam pucao kretao sam se oko 2 m, odakle sam pucao.

To je trajalo oko 1-2 min. točno vremenski ne znam koliko je trajalo, mene su poslije odveli u neku u neku prostoriju. Ne znam kako su odabirali, ja sam bio vani kada su ovi u hangaru izdvajali. Tu je bilo ljudi svih dobi. Kada sam pucao ciljao sam rafalno po grudima. Dali su mi 4 okvira da pucam i iskoristio sam  tri i pol okvira. Rekli su mi da nisam nikakav "četnik" da vidimo kakav si "muškarac".

Odveli su me u jednu prostorijicu, zatvorenu, i to je bila kao neka kancelarija od hangara i ima posebna vrata i ulaz. U prostoriji su mi rekli tu imaš 12 ženskih. Tu je bilo 12 žena i tu sam ih zatekao i rekli su mi da ih silujem. Bilo ih je od 12 do 24 god. Bile su Hrvatice i Muslimanke. Skinuli su ostali Srbi jednu djevojku, njih oko 5-6, a 2-3 su je skinuli, imala je oko 15 god., imala je plavu kratku kosu, niža i deblja.

Ona ništa nije rekla, sve su bile uplašene. Oni su bili sa strane i rekli da ih diram i silujem. Ostali su komentirali da nismo nikakvi borci dovešćemo mi vas još. Meni su rekli da se skinem i da legnem na nju, ja nisam imao od straha pravu reakciju, natjerali su me da legnem i da imam snošaj, odnosno da je silujem. Silovao sam tu djevojku, ne znam i ja sam kako sam to uradio nisam imao osjećaj da to radim.

Imao sam erekciju ali nisam ništa osjećao. Svršio sam i šišao sa nje. Ona je bila uplašena, jadna ništa nije rekla. Ostali Srbi su bili sa strane i gledali i psovali me kako sam slab muškarac. Nisam vidio, ali siguran sam da su Arkanovci i Šešeljevci to isto radili. Natjerali su me da ostale diram za grudi i polne organe, i oni su to isto radili i pokazivali mi kako oni to rade.

Ostali su ih svlačili, a ja sam ih dirao za polne organe i grudi. Taj dan su me tjerali da liježem na njih ali nisam imao više erekcije. Bilo je među ovima koji su me na to tjerali kao da su pod utjecajem droge, urlikali su, skakali kao životinje, smijali se, zviždali. Sigurno da su žene tjerali na nastrane radnje, da puše.

Inače ti četnici su prije bili u Bijeljini i onda su došli u Brčko. Te grupe su se smjenjivale i to u grupama koje su ubijale u logorima. Nama stražarima nije bio dozvoljen pristup u logoru tako da ne znam da li je bilo trudnih. Glavni u logoru su bili zapovjednici iz Srbije. Žene iz logora ne znam dali su izvodili 19.05.1992. god. sam pobjegao bojeći se da me ponovo ne prisile da to ponovo ne radim.

Bojeći se toga pobjegao sam. Bio sam uplašen za sebe da će me ubiti i pobjegao sam. Uveče sam krenuo u svoje selo. Krenuo sam sa prijateljem Slobodanom Panićem. Naišli smo na seosku patrolu mislim Hrvatsku i oni su nas predali u policiju. Ja vjerujem u Boga, morao sam ovo da kažem i priznam. Nisam ovdje u pritvoru mučen, niti bilo gdje.

Po mom mišljenju ova grupa je to radila da osvoji teritorij da istrijebi narod i da Brčko bude srpsko koje nikad nije bilo, mislim i da su i silovanja vršili u tu svrhu, da se narodu dade strah da bježi od kuća. To zaključujem po tome što su htjeli da navuku mržnju i Srpskom narodu u Bosni. To su postizali klanjem i silovanjem.

Ovaj iskaz dajem dobrovoljno i bez prisile, a potpisom svake stranice ovog iskaza potvrđujem njenu autentičnost.

Orašje, 14. prosinca 1992.

Iskaz dao:

Cvijetin Maksimović

*******************************************************************************************

I S K A Z I - S V J E D O C A N S T V O

ISTINA O STRADANJU,MUCENJU I NEHUMANIM POSTUPCIMA OD STRANE SRBA PREMA HRVATIMA I MUSLIMANIMA NA PODRUCJU BOSNE I HERCEGOVINE CIJI JE KRAJNJI CILJ BIO STVARANJE ETNICKI CISTE VELIKE SRBIJE

 

šifra iskaza: kv003


PREZIME:                                           xxxxxxx
IME, IME OCA:                                  xxxxx
DATUM ROĐENJA:                           1958.
MJESTO BORAVKA:                        Kotor Varoš, BiH
BROJ OSOBNE KARTE:

Hrvatica                  

Dajem sljedeći
I S K A Z

11.06.1992. okupiran je Kotor Varoš od strane kninskog, banjalučkog korpusa uz saradnju lokalnih Srba. Najveći dio okupacione vojske imao je oznake JOS (jugoslavenske oružane snage) tj trobojku bez zvijezde. Prije same okupacije, nekoliko mjeseci ranije pregovarali su SDS Kotor Varoš na čelu sa Nadjeljkom Đekanovićem sa SDA i HDZ Kotor Varoši o priključenju Kotor Varoši "SAO Krajini". Uslovi nikada nisu prihvaćeni. Datog datuma navedene paravojne i vojne snage su ušle u grad. Ja sam u pola sedam krenula na posao u xxxxxxxx. xxxxxxxxx. U crkvenom dvorištu vidjela sam puno vojnika. Imali su bedž na grudima koji je izgledao kao oznaka TO. Iz blizine sam vidjela da je to cvijet đurđevka, a ne ljiljana. Jedan od vojnika me je legitimisao i po imenu pomislio da sam Srpkinja što me je spasilo od hapšenja i rekao da danas posla nema i da se vratim kući. Shvatila sam da mi je brat uhvaćen jer je prije otišao na posao a nije se vratio kući. Kroz prozor sam gledala kao hapse ljude hrvatske i muslimanske nacionalnosti, među kojima Danijela Hadžiselimovića, starca sa preko 80 godina, Teufika Imamovića, Matu Anušića kojeg su proveli u pidžami. Kurjak Mustafa, Sabahudin, također su odvedeni. Vrević Irfanu, sudiji za prekršaje u Kotor Varoši, natovarili su oko pet vrećica deterdženta i zvono oko vrata. Petrušić Petar otac i njegov sin Ivica i mnogi drugi ukupno 80 ljudi odvedeno je u pilanu. Među njima je bila i žena predsjednika SO, Mandić Ivka sa dvoje maloljetne djece. Zatvoren je i Imamović Muharem retardirana osoba, zajedno sa sinom Samirom. Žene i djeca su pušteni oko jedanaest sati i samo je ostala Andrijević Janja koja je krenula iz sela Andrijevića u crkvu i pošto je bila spriječena negativno je reagovala na četnike izjavom da zbog njih ne može u crkvu. Zatvorena su dva svećenika i hodža i još se ne zna sudbina župnika i hodže. Kasnije su meni dopustili da zatvorenicima odnesem hranu te sam upoznata sa svim navedenim. Gledala sam kroz prozor kako izvode iz zatvora i tuku vani zatvorenike Muradifa i Selima Hodžića i Stipu Marčinkovića kojem su i ruku slomili. Za sudbinu Muradifa i Selima se do danas još ništa ne zna.

Drugi dan su muslimansko selo Hrvaćani sravnili artiljerijom. Sudbina mještana mi je nepoznata. U tom bogatom selu nijedna kuća nije ostala čitava. Ovo selo nije pružalo nikakav otpor jer bi mi čuli borbu. Hrvatsko selo Bilice je također sravnjeno artiljerijom. Ubijeno je dvanaest ljudi, deset Hrvata i dva Muslimana.

xxxxxxxxxxxxxxxxx

Bilice su odbile da predaju oružje, a Hrvaćani su se povukli nakon čega je selo sravnjeno od stane domaćih Srba iz sela Maslovara nakon ulaska i pljačke imovine iz kuća.

U dio Kotor Varoši, Kotor koji je 11.06. bio iselio, mještani su se vratili trećeg dana, predali oružje i ispekli četvero janjaca da bi odobrovoljili srpske vojnike. Pod izgovorom da je neko od Kotorana bacio bombu i ubio jednog srpskog vojnika Srbi su spalili cijeli taj dio Kotor Varoši. Prije toga istjerali su stanovništvo i ubili na mostu 10-12 ljudi među kojima je bila i jedna žena i dijete. U tim danima na ovakav način ubijeno je više od 500 ljudi što sam saznala od ljudi koji su imali radnu obavezu - zakopavanja mrtvih u masovne grobnice. Masovne grobnice se nalaze u Donjem Varošu pokraj džamije i u Vrbancima pored ceste. Pri tome su koristili bagere. Selo Večići su se branili na prilazima selu i tada je OS izgubio 52 vojnika. Tada je poginuo oficir štaba banjalučkog korpusa Srailović Stevo. Nakon poraza u Večićima gdje su se branili izbjegli Hrvati iz Vrbanjaca i mještani Muslimani, vojska je u Vrbancima ubila sve mještane koje su zatekli i zapalili džamiju. Nakon tri dana su avioni JOS-a bombardovali selo Večiće i hrvatsko selo Viševice "krmačama" i bombama sa bojnim otrovima gdje je stradalo civilno stanovništvo, a za preživjele znamo da se kriju po pećinama. Broj žrtava se ne može pretpostaviti jer su ta sela odsječena ali još JOS nije ušla u ta sela. Većina ostalih sela su okupirana snagama JOS-a, banjalučkog korpusa, ali i kninskog korpusa iz Hrvatske poznati kao Martićevci. Vrše se masovne egzekucije mještana i rijetke izbjeglice govore o silovanjima kao što je slučaj silovanja u Orahovoj jedanaestogodišnje djevojčice. Hrvate Iliju Draguljića i ženu Katicu proveli su gole kroz Kotor Varoš, tukli ih i pustili. Nakon tri dana došli su po Iliju i strijeljali ga pred kućom kao odmazdu za smrt jednog srpskog policajca. Ilija je bio redovni policajac.

Dio grada Kotorište je stradao tako što su zapaljivim ručnim bombama zapalili deset kuća, a mještane su odveli u dvije sobe i to 150 muškaraca u jednu, a 150 žena u drugu radi ispitivanja o predaji oružja. Osim uobičajenog lovačkog oružja u mjestu nije bilo drugog, niti vojne organizacije. Prilikom kretanja kroz Kotorište tjerali su muškarce da trče ispred transportera kao živi zid. Moja tetka, starica od 70 godina xxxxxxxxx je to sve vidjela i nakon paljevine njene i kuća njenih sinova, prethodno opljačkanih i nju su pretukli.

Nakon nekoliko dana pokupljeni su sa područja Kotor Varoši svi muškarci bez razloga i bez obzira na godine i odvedeni u osnovnu školu "Bratstvo jedinstvo" gdje se i danas nalazi oko stotinu ljudi, onih koji u međuvremenu nisu uspjeli pobjeći. U istoj školi zatvorenike tuku. Mirso Kovačević zadužen za ukop, obavjestio nas je da je tuči podlegao mladić kojeg znam po imenom Peci.

U ubistvima i zločinima učestvuju i Srbi iz Kotor Varoša među kojima sam vidjela Aleksandra Petrovića, oficira banjalučkog korpusa JOS-a, Ljubobratović Vujadina, učitelja iz Obodnika koji sam sebe naziva vojvodom. Bajčić Miroslav, Željko Kršić tenkista, Zdravko Kršić koji je ranije bio sekretar legalne SNO (Sekretarijata za narodnu odbranu), a sada član SDS-a i ističe se u organizovanju maltretiranja svojih komšija.

Osim logora u Maslovarama mnogi ljudi su odvedeni u zatvor u Banja Luku, među kojima je Anto Mandić predsjednik općine Kotor Varoš, Čirkić M. funkcioner SDA.

 

U Zagrebu, 1992.

 

Iskaz dala:                                            Iskaz preuzet od:

#################################################################

e
 

PA, PITAJTE PRAVOSLAVCE (13) PDF Ispis E-mail
Autor: Diana Majhen   
Petak, 07 Prosinac 2007
Nemojmo opet biti toliko glupi!

Moram priznati da sam se jako iznenadila čitajući članak Akademika Vidovića pod naslovom “NE SLIJEDIMO LUCIFEROVE TRAGOVE”.


Ne radeći ništa, ne poduzimajući ništa, mi jednostavno dajemo prešutni pristanak na to da nam se ponovi povijest.


Nije li vrijeme da tu povijest počnemo konačno pisati sami, onako kako se doista zbilo?


U komunizmu, jednostavno nismo imali kamo. Našu su povijest pisali partizani, komunisti i uglavnom Srbi. Pa smo tako došli na 700.000 mrtvih u Jasenovcu i hrpe drugih srpskih „istina“.


No, onda smo bar imali opravdanje. Svatko, tko je pisao i govorio drugačije, bio je proganjan i zatvaran.


Danas to opravdanje više nemamo.


Danas je na nama samima, hoćemo li pisati i govoriti o istini, tako da ostane zabilježena za buduća pokoljenja, ili ćemo jednostavno pustiti Srbe da nam nametnu njihove “istine”.


Da uzmem za primjer samo internet. Srbi su od nas jači u tom pitanju ne jednom, neko nekoliko puta. Oni se trude da na što više mjesta ostane zabilježena njihova srpska propaganda i vrlo su uspješni u tome.

Mi jednostavno ne smijemo sagnuti glavu i mirno gledati kako se to ponovno događa.

Smatram od izuzetne važnosti posao koji radi g. Grgić. To su istinita svjedočanstva ljudi koji su prošli srpske torture, potkrijepljena dokazima, a ne nečije priče i izmišljotine.

I to je ono što ja osobno želim da zna moje dijete i sva druga djeca, to je ono što treba ostati zabilježeno za buduća pokoljenja.

U suprotnom, za nekoliko će se godina u školama učiti da je Domovinski rat bio zločinački ustaški napad na nenaoružane srpske civile,  ničim izazvan.


Dogodilo nam se to već jednom.


Nemojmo biti toliko glupi ili toliko malodušni da mislimo kako nam se ne će ponoviti.


Ovisi isključivo o nama samima.


 

Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

Zadnja Promjena ( Petak, 07 Prosinac 2007 )
 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 9
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!