coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Povijest arrow PROGOVORILA I RATNA KRVNICA I ZLOČINKA MILKA PLANINC
Srijeda, 24 Srpanj 2019
 
 
PROGOVORILA I RATNA KRVNICA I ZLOČINKA MILKA PLANINC PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Petak, 14 Rujan 2007

PROGOVORILA I RATNA KRVNICA I ZLOČINKA MILKA PLANINC


 

O Milki Planinc i njenin zločinima bilo je već dosta riječi, medjutim o detaljima i naredbodavcima još uvijek se ništa nezna. Ako se ponešto i sazna onda je to toliko suvoparno i dvojbeno. Stoga ovaj tekst kojeg prenosimo sa portala Blog i Hrvati je još jedan prilog više tematici o ratnim zločincima u redovima partizana. Ne propustite i ovaj tekst iščitati do kraja, zanimljiv je, vidjet ćete.
Ivo Matanović


 

 

 

 

 

 

Milka Planinc

 

Blog - Goran Jurisic Wednesday, 12 September 2007

Predmet: cenzurirani i neobjavljeni ispravak informacija u „Jutarnjem listu“ od 1. rujna 2007.

 JUTARNJI LIST

Redakcija/gl. urednik g. T. Wruss

Ispravak netočnih navoda i krivih informacija Milke Planinc u razgovoru za Jutarnji list od 1. rujna 2007. u članku „Planinc - Partizanski i Domovinski rat su antifašistički“

Partizanski rat je bio revolucionarni, a rat RH oslobodilački


Iako u zapadnim zemljama liberalne demokracije nije uobičajno da novinari razgovaraju sa osnovano osumnjićenima za ratne zločine, i da ne razgovaraju sa podnositeljima kaznene prijave, kod nas je, nažalost, obratna situacija u gotovo svim medijima, ali, s obzirom da smo zemlja u tranziciji onda se svi još učimo. U razgovoru s Milkom Planinc, (JL, 01.9.2007 „Planinc – Partizanski i Domovinski rat su antifašistički“), u vezi kaznene prijave koju sam u ime Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma podnio točno prije godinu dana zbog masovnog zločina nad ratnim zarobljenicima u Kočevskom rogu u svibnju i lipnju 1945. (procjena žrtava oko 30 tisuća, od toga 20 tisuća Hrvata i 10 tisuća Slovenaca), novinar Vlado Vurušić nije u cijelosti iznio razloge zašto je gospođa Planinc prijavljena, a da je samnom razgovarao čitateljstvo Jutarnjeg lista dobilo bi cjelovitu informaciju jer je za vrijeme policijske krim-istrage bilo i nadopune kaznene prijave.

 

Naime, razlog kaznene prijave protiv M. Planinc nije isključivo izjava bivšeg partizanskog komandanta Sime Dubajića 1990. za beogradske novine, i njegova ponovljena identična izjava u jednoj knjizi („Krvavo proleće“, Beograd, 2002.), u kojoj, pored sebe, teško tereti i Milku Planinc da je navodno sudjelovala u tom ratnom zločinu zajedno sa cijelim nizom drugih pripadnika partizanske XI dalmatinske (biokovske) brigade Jugoslavenske armije, nego je razlog i svjedočenje nekih drugih osoba. U dokumentarnoj knjizi „Sve naše Dakse“ (Matica hrvatska – Dubrovnik, 2003.) objavljena su svjedočenja nekih pripadnika XI dalm. brigade koji tvrde da su sa svojom jedinicom bili na Kočevskom rogu, i sudjelovali u pokolju ratnih zarobljenika, detaljno opisujući kaznene radnje. Postoji i jedan živi svjedok iz XI dalm. brigade koji tereti svoje zapovjednike za ratni zločin. Meni osobno su odvratne izjave Sime Dubajića u kojima ne izražava ni riječ kajanja za zločine za koje sam tvrdi da ih je počinio, nego je čak izjavio da bi on osobno ponovno klao Hrvate, a osuđujem i njegov angažman u velikosrpskoj pobuni i njegovo navijanje za Miloševićevu agresiju na Republiku Hrvatsku 1990./1991. godine, ali, ne znači da osumnjićeni Dubajić ne govori istinu, bez obzira što je kao nekadašnji partizan prešao pola stoljeća poslije na četničku stranu. (Simo Dubajić je i inače rasistička kukavica, o čemu su svjedočili njegovi partizanski drugovi hrvatske nacionalnosti, na pr. partizan Glavić iz Škabrnje; oni tvrde da je Dubajić s velikim žarom sudjelovao u borbama protiv ustaša, ali kada se trebao boriti protiv četnika onda je znao izostati iz borbenih djelovanja pa su ga njegovi drugovi na prvu crtu privodili s naslonjenim pištoljem o glavu jer kad je kao Srbin mogao pucati po Hrvatima, onda može i po Srbima jer su oni kao Hrvati pucali i po Hrvatima, tako partizanski svjedoci.) Zato i postoji kriminalistička istraga da se provjere svi navodi, tvrdnje, indicije, dokazi, dokumenti, svjedočenja itd. Zato je HR Centar IZK u kaznenoj prijavi i zatražio da se osumnjićeni Dubajić ima iz Srbije izručiti Hrvatskoj, a za vrijeme istrage od strane krim-policije MUP

RH je od nadležnih tijela Republike Srbije zatraženo da se u nazočnosti predstavnika hrvatskog pravosuđa uzme, u najmanju ruku osumnjićenikova izjava u vezi zločina na Kočevskom rogu. Međutim, s obzirom da protiv njega DORH nije podiglo optužnicu, iluzija je očekivati njegovo izručenje, ako bi još bio živ. Međutim, začuđujuće je da krim-policija nije uzela izjavu od osumnjićene Planinc, a pretpostavljam da nije iz razloga što vrh politike i vlasti nije dao zeleno svjetlo, što u svakom slučaju nije u skladu sa demokratskim standardima i pravnom državom da pravosuđe uvijek jednim okom mora pratiti kako reagiraju vladajući političari na odgovarajući potez državnog odvjetništva ili sudstva. Kao povjesničar mogu reći da i među povjesničarima postoje oni koji pri pisanju povijesti prate reakcije vladajuće garniture, i time vrše autocenzuru, dok ja tako ne postupam, bez obzira što sam time  riskirao višegodišnju cenzuru nad informacijama s kojima raspolažem, i posao u javnoj službi iz koje sam već nekoliko puta izbačen iz politički motiviranih razloga, što je inače protuustavno, kao što je po ustavu RH i cenzura protuustavna. Moje kolegice i kolege povjesničare učili su naši profesori na fakultetu da u traženju povijesne istine ne smijemo podilaziti aktualnoj politici i vlastima! Već godinama tvrdim da jugoslavenski antifašizam nije antifašistički. Bio sam u pravu jer danas i nekadašnji marksist Žarko Puhovski za jugoslavenski antifašizam tvrdi da je bio komunistički, a to je velika razlika. Dok je aktualna politika tvrdila da bleiburški zločin nije zločin, tvrdio sam suprotno. Danas, kada aktualna politika tvrdi da je bleiburški zločin ipak zločin, ali uz opravdanje i vrijeđanje žrtava komunizma da su mnogi iz bleiburške kolone zaslužili smrt jer da se navodno radi o zločincima, opet tvrdim suprotno, da nitko od tih ratnih zarobljenika nije zaslužio osudu a kamoli smrt ili da bude bez objektivne istrage i izvansudski likvidiran, jer oni zločinci koji su masu hrvatskog stanovništva i vojske poveli 6. svibnja 1945. iz Zagreba put Bleiburga tako i tako se 15. svibnja 1945. nisu našli na bleiburškom polju, osim zločinca V. Maksa Luburić i njegove jedinice koja se nije predala nego je sa bleiburškog polja pobjegla. Na milost i nemilost ostali su na bleiburškom polju, i drugdje (Maribor, Dravograd...) hrvatski seoski mladići i maturanti, većina njih regrutirana u ožujku, travnju i svibnju 1945. u oružane snage NDH, koji sa zločinima nisu imali veze. Ti hrvatski regruti i civili bili su anti-komunisti, ali to ne znači automatski da su bili zločinci. Grijeh maršala Tita i njegove političko-vojne garniture je tim veća što je dao pobiti najmanje desetke tisuća hrvatskih mladića, kao i neke hrvatske civile koji su se u proljeće 1945. našli u pratnji i također u zbijegu od komunizma, a ne zato što su smatrali da su nešto skrivili u smislu kaznenog zakonika. Naglašavam da ne bi trebalo podilaziti trendu u RH da se rijetke osobe, koje se sumnjiči za ratni zločin, a pripadali su partizanskoj strani u Drugom svjetskom ratu, da se sumnjići isključivo osobe srpske nacionalnosti, kao na pr. osumnjićenog Petra Zinajića, što se onda u medijima naveliko eksploatira, dok se o osumnjićenim partizanima hrvatske nacionalnosti šuti ili vrši cenzura, kao što je bio slučaj u slučaju osumnjićene Planinc, ili kao što je još uvijek slučaj sa osumnjićenim Stjepanom Hršakom, jer to nije fer, s obzirom da je svejedno koje je nacionalnosti ili ideološke pripadnosti neki zločinac, bitno je utvrditi činjenice, predočiti dokaze, i osuditi zločinca i zločin, kao i napisati povijesnu istinu koja je uvijek jedna i jedina jer dvije istine na ovom svijetu ne postoje.

Gospođa Planinc je na Dubajićeve optužbe već odgovorila 1990. u hrvatskom tisku, što čini i sada, 2007. godine, ali uvijek s istom taktikom, naime, prezentirajući novinarima monografiju XI dalm. brigade koja je jednim dijelom cenzurirana, i to onaj dio u kojemu je riječ o tome da je „11. dalmatinska udarna brigada 27. svibnja 1945. izašla iz sastava 26. dalmatinske divizije i stavljena je na raspolaganje Ministarstvu narodne obrane DF Jugoslavije, a kad je obavila „povjerljiv zadatak“, ušla je u sastav Prve tenkovske armije, tih dana formirane, i prebačena daleko na područje istočne Srbije i Makedonije“. Osumnjićena Planinc je u razgovoru za JL navela podatak da je njena jedinica dobila prekomandu u Makedoniju ali je stvar krim-istrage da ustanovi točno kada, i da li je XI dalm. brigada bila na Kočevskom rogu ili ne, ili da li su dijelovi te brigade ili neki njeni pripadnici bili na Kočevskom rogu ili ne. U zagrebačkom tjedniku „START“ objavljeno je 1990., u članku pod naslovom „Pakao Kočevskog roga“, svjedočenje jednog mladog partizana koji je sprovodio zarobljenike na stratište: „...Specijalna četa očeličenih marksista bila je formirana upravo za obavljanje tih smaknuća...“. Za žaliti je što nadležno tijelo RH ipak nije, zbog naloga politike, za osumnjićenima Planinc i Dubajić izdao uhidbeni nalog poradi njihova saslušanja, i izbjegavanja mogućnosti utjecaja na svjedoke, a što je HR Centar IZK tražio u kaznenoj prijavi, jer je do danas sve moglo biti rasvijetljeno, pa i navodna uloga Milke Planinc u tragičnim događajima (kako za žrtve tako i za počinitelje) potkraj i nakon rata 1945. godine. Milka Planinc je navela točan podatak da je njena brigada (XI dalm.) preuzela skupinu ratnih zarobljenika-članove posljednjeg sastava vlade NDH na čelu sa dr. Mandićem, kao i dr. Milom Budakom, ali nije točan njen navod da se toj skupini zarobljenika sudilo u Zagrebu jer im se nije sudilo nego su bez sudske istrage i presude obješeni, dok su članovi njihove obitelji i rodbine, među njima njihova odrasla djeca, od strane partizana pobijeni u slovenskom mjestu Crngrob kod Škofje Loke, svibnja 1945., sveukupno oko 400 civilnih žrtava (Budakova kćer je silovana i zaklana, a taj podatak ne relativizira odgovornost doglavnika Budaka za njegova de facto zločinačka djela). Neki ljudi nisu nikada dočekali mirne umirovljeničke dane kao gospođa Planinc jer su jednostavno likvidirani 1945. samo zato što nisu bili pripadnici „NOB“, a nekima su otete njihove kuće i vile na Pantovčaku i Tuškancu  gdje danas žive neki koji su im njihovu imovinu oteli a njih ubili, ili su bili toliko „zaslužni“, kao na pr. Stjepan Hršak (komandant OZN-e iz Krapine 1945. i glavno osumnjićeni za masovni zločin u Maclju, procjena 12 tisuća hrvaskih žrtava komunizma) i neki drugi, da su od komunističke partije dobili na poklon vilu na Tuškancu, a također nikada od demokratskih tijela RH nisu saslušani, a kamoli da su i jednu sekundu bili u pritvoru, iako ih se osnovano sumnjići za ratne zločine.

Naravno da Milka Planinc nije kazneno prijavljena zato što je bila šefica CK SKH nakon nasilnog sloma Hrvatskog proljeća, niti zato što je bila „premijerka“ jugoslavenske vlade u vrijeme izvansudskih likvidacija hrvatskih emigranata, i logora „Golog otoka“ sa političkim zatvorenicima, nego zato što postoji osnovana sumnja da je počinila ratni zločin. Kao povjesničar, ali i kao hrvatski branitelj ne slažem se s njenom ocjenom da su partizanski rat i Domovinski rat antifašistički (ispravnije bi bilo ne koristiti boljševički naziv „Domovinski rat“ nego koristiti naziv hrvatski rat ili rat RH za nezavisnost i slobodu) jer ne nasjedam na priče o Dr. Jakyilu i Mr. Hydeu. Naime, poznata je priča da je Dr. Jakyl dobar, a Mr. Hyde zao. Stvar je u tome što i jedan i drugi u priči predstavljalju jednu te istu osobu, a to se u patopsihologiji zove shizofrenija. Tako i partizani tvrde da je njihov antifašizam bio dobar, a njihov komunizam da nije ni postojao u bivšoj Jugoslaviji. Postavlja se pitanje što je onda „Socijalistička revolucija“ koju je Tito predvodio? Samo Zapadni saveznici SAD i Velika Britanija imaju pravo svoj ratni antifašizam zvati antifašizmom jer je njihova borba dovela do oslobođenja zapadnoeuropskih zemalja od nacističke okupacije dok su Staljin i Tito svojim i drugim zemljama donijeli tiraniju i okupaciju, a nad narodima su izvršili genocid. (Britanski veleposlanik u Vatikanu obavještava Foreign Office o „boljševičkoj okupaciji svakog sela i grada u Hrvatskoj...Kakvo je to samo etničko čišćenje bilo!“, naglašava i upozorava britanski veleposlanik. Churchillov odgovor je na to bio, da je zabrinutost suvišna jer da neće oni tamo živjeti, a za ubijanje ratnih zarobljenika je izjavio da je to „Titov Show“.) Činjenica je da Zapadni saveznici na Savezničkim konferencijama (Teheran, Jalta itd.) nisu Titu dali zeleno svjetlo za ubijanje ratnih zarobljenika, niti za poslijeratno etničko čišćenje Nijemaca, Talijana, i Hrvata u Jugoslaviji, osim što su Česima dozvolili etničko čišćenje Nijemaca u Češkoj kao osvetu za etničko čišćenje Čeha od strane Nijemaca u ratu. Također ne stoji navod Milke Planinc da Tito nije znao ili sudjelovao u masakrima iz 1945. godine. Suprotno, Tito je stajao na čelu tih zločina za koja je znao i boljševik Vladimir Bakarić, jer ako je za „Bleiburg i Križni put“ znao ratni sekretar CK KPH Andrija Hebrang koji je 1945. bio na objektivno nižem položaju od Bakarićeva, onda je morao znati i  Bakarić koji je bio u odličnim odnosima s Ivanom Krajačićem „Stevom“, šefom OZN-e za Hrvatsku. To me podsjeća na priče logoraša iz Gulaga koji su mislili da Staljin ne zna za koncentracijske logore u Sovjetskom Savezu, i da zli aparatčici vođi rade iza leđa, da bi poslije, oni rijetki preživjeli, shvatili da je Staljin bio glavni zločinac. Nije od Milke Planinc u redu ni relativizacija jugoslavenskog komunizma jer je Titova Jugoslavija imala identičan sustav kao i SSSR, a nakon razlaza sa Staljinom je Tito nastavio vladati staljinistički, a što je posvjedočio i Miko Tripalo u svojim političkim memoarima, naglasivši da su on i Savka doživjeli istu sudbinu kao Andrija Hebrang, samo što nisu likvidirani kao on, a da je obračun sa Prolječarima od strane Tita i CK SKH i CK SKJ bio staljinistički, tako Tripalo (Moja malenkost ipak više vjeruje idealistu Tripalu nego Milki Planinc).

 

Spominjem svjedočenje nekadašnjeg partizana Petra Tičeca s kojim je moja obitelj sklopila srdačno prijateljstvo. Petar Tičec bio je, kao i Milka Planinc, pod kraj rata u Trstu sa svojom partizanskom jedinicom, a sa kasnijim admiralom, a tadašnjim visokim oficirom Mamulom je u Trstu popio rakiju. KPJ ga je poslije poslala na vojnu akademiju u SSSR. Kad je 1948. počeo sukob sa Staljinom, Tičecova rodbina u Kraljevici mu savjetuje da ne dolazi u domovinu jer da bi, unatoč tome što je titoist, mogao biti proglašen staljinistom i biti likvidiran ili zatvoren. Tako je ostao u Sovjetskom Savezu gdje kao stranac nikada nije mogao postati general nego tek pukovnik. Služeći na jednom sovjetskom razaraču u Sjevernom moru u vrijeme kada je Staljin umro, njegova prijatelja sa broda progutala je noć jer je na minus 20 st. C na straži skakutao na mjestu da se zagrije, a tajna policija ga je optužila da pleše kolo zbog radosti što je umro Staljin. Petar Tičec je sa svojom ukrajinskom suprugom odlučio da totalitarnom društvu komunizma neće pokloniti svoju djecu da ne budu sluge ništarijama tako da namjerno nije htio imati djecu. U Hrvatsku se tek vratio nedavno, ali samo u posjet jer strah od titoizma ostao je i danas prisutan kod njega zbog događaja iz 1948. godine.

Pohvalno je što Milka Planinc sada prvi puta priznaje da je „Bleiburg“ zločin, i što ne vrijeđa žrtve komunizma kao što čine neke druge javne i političke ličnosti u RH. I na kraju, ne stoji navod Milke Planinc da „Bleiburg“ treba istražiti. „Bleiburg“ je već istražen od strane povjesničara. Sada treba još samo priznati rezultate povijesnih istraživanja, i stanovništvo, a prije svega političku vladajuću garnitutu u RH, prosvijetliti o zločinima jugokomunizma. Ako netko u Hrvatskoj ne vjeruje u „Crnu knjigu komunizma“ i procjeni od 100 milijuna žrtava komunizma u svijetu, nastala na osnovi 6 tisuća dokumenata iz sovjetskih arhiva, onda može pročitati domaću knjigu sa dokumentima iz arhiva CK KPH i partijskog arhiva i arhiva Jugoslavenske armije u Beogradu „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti“. (Hrvatski institut za povijest – podružnica Slavonski Brod, 2005.) Citirati ću samo jedan od 110 u knjizi objavljenih jugoslavenskih dokumenata:

„No 26.dr. 75 Brigada je stigla dvadesetog /20.5.1945., op.a./ u 6 sati. Povezani smo sa O.Z.N.-om. Zadatak naše brigade je likvidacija četnika i Ustaša kojih ima dve i po hiljade. Juče nam je poginuo nesrećnim slučajem komandant drugog bataljona na strelištu drug Moma Divljak. Danas smo nastavili sa streljanjem. Brigada je smeštena u Gradu. Miki“ /Miki – kodno ime general-majora Rade Hećimovića, načelnika Operativnog odjela Generalštaba Jugoslavenske armije; šef Generalštaba JA zvao se Tito – maršal Tito/.

Goran Jurišić, voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, Zagreb, 12. rujna 2007.

 



Comments (3)

 

 

1. 12-09-2007 21:19

 

Neki dan je cak i Ivo Banac rekao da nevjeruje Milki Planinc da nije nista znala o patizanskim poslijeratnim zlocinima nad Hrvatima u Bleiburgu i drugim slovenskim mjestima. 
 
Mozemo misliti koliko je sati kad i jedan pisac takve komunisticke (protu-hrvatske) orijentacije kao sto je Ivo Banac konacno javno tvrdi da se ne moze biti antifasist ako se u isto vrijeme nije i anti-komunist! Naravno da je to tocno i da to svi normalni ljudi vec odavno znaju. Kako je Hrvatska jos uvijek samo Socijalisticka Republika Hrvatska ( i to ne samo po granicama) kod nas su takve tvrdnje na grainici kaznjivih poteza.

Registered

 

 

Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

 

2. 13-09-2007 00:04

 

"oni zloèinci koji su masu hrvatskog stanovništva i vojske poveli 6. svibnja 1945. iz Zagreba put Bleiburga tako i tako se 15. svibnja 1945. nisu našli na bleiburškom polju" 
 
Kako ovo protumaèiti ? Kao školu Vinka Nikoliæa ili ?

Registered

 

 

Serdar

 

3. 13-09-2007 04:36

 

Gospodine Seerdar Vas je upit vise nego na mjestu. Ne vjerujem, medjutim, da je na djelu skola Vinka Nikolica. Ovo je prvi tekst kojeg sam dobio od Gorana Jurisica. Meni se cini da se po koja greska (mislim na krupne) ponekad provuce i ponajboljima. Gospodin je Jurisic u procesu upoznavanja i razotkrivanja komunisticlih zlocina i ogranicen je onim sto mu je dostupno. On nije imao pristup informacijama koje su dostupne nama izvan Hrvatske. Zato je pravo malo cudo da pokazuje ovoliko hrabrosti i da je spreman zrtvovati svoju udobnost da bi se ova vazna istina razotkrila. 
 
Na nama je sada da ga uputimo na literaturu i dokaze koji ce mu otvoriti oci po pitanju ovog citata kojeg Vi s pravom isticete. Nije samo taj citat problematican u ovom tekstu (iako je to svakako najveci nedostatak ovog teksta jer ta tvrdnja ovdje nicim nije dokumentirana) nego je isto tako upitna pretpostavka da je Dr. Mile Budak bio "zlocinac" sto je vise nego ocito u ovom trenutku isto tako misljenje Gorana Jurisica. 
 
Ja sam s njime vec imao podugacak razgovor i mogu Vam reci da je gospodin Jurisic potpuno otvoren novim spoznajam i ako mu dostavimo materijale na osnovu kojih smatramo da bi objektivan prmatrac dogadjaja dosao do suprotnog zakljucka on ce to sigurno uciniti. 
 
Moje je dakle uvjerenje da s ljudima poput Gorana Jurisica nemamo razloga za zabrinutost a vrijeme ce sigurno pokazati. Ja sam ga vec zamolio da me uputi na izvore koji su ga odveli u tom pravcu. Uvjeren sam da kod njega nista nije zacimentirano ali u svakom slucaju hvala i Vama Serdar na iskazanoj brizi. Mozda i Vi mozete pomoci da se iznesu detalji koji ce pomoci razuvjeriti autora ovog clanka. 
 
Srdacan pozdrav i dobrodosli na nas portal! 
 
Andjelko Galic 
www.blogihrvati.com

Registered

 

       

 

Andjelko_Ga

 

Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 7
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!