coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Povijest arrow ŽIVOTNI PUT ANTE-BRUNA BUŠIA-iz pera Dr.A.Mijatovia
Ponedjeljak, 11 Prosinac 2017
 
 
ŽIVOTNI PUT ANTE-BRUNA BUŠIA-iz pera Dr.A.Mijatovia PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Srijeda, 13 Rujan 2006

Piše: prof.dr. Anđelko MIJATOVIĆ

Ante Bruno Bušić

ŽIVOT POSVEĆEN BORBI ZA HRVATSKU

Već kao gimnazijalac Bušić se našao pod paskom Udbe

Po svom značenju u borbi za slobodnu Hrvatsku u novijoj se hrvatskoj političkoj povijesti ističe Bruno Bušić, poznat kao Bruno Ante Bušić – književnik, povijesni istraživač, novinar i polemičar, hrvatski rodoljub i revolucionar, nacionalni borac i mučenik. Čitavo životno djelovanje Brune Bušića bilo je u programu stvaranja slobodne, demokratske i nezavisne hrvatske države uspostavljene g. 1990./1991. Bušićeva mučenička smrt u Parizu g. 1978., u četrdesetoj godini života posebno je ugrađena u temelje suverene Republike Hrvatske. Bruno Ante Bušić rođen je 6. listopada g. 1939. u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Joze), pravnika i sudsko-odvjetničkog službenika, i Ane r. Petric iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja. S tri i pol godine, u lipnju 1943. umrla mu je majka. Što je značio gubitak majke Bruni Bušiću, vidi se iz jednoga njegova pisma napisana dvadeset i sedam godina nakon njezine smrti: »Ja sam ostao bez majke kad mi je bilo tri i po godine i zapravo nikad nisam prestao patiti zbog toga.« Osnovnu školu Bruno je Bušić pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim. Nakon završena osnovnog školovanja u Vinjanima Donjim Bušić je pohađao nižu gimnaziju u Imotskom od 1950. do 1954. Budući da je imao urođenu poteškoću u izgovaranju, otac ga je želio usmjeriti u struku u kojoj bi mu taj nedostatak bio manji problem. Stoga je Bušić, nakon završetka osmogodišnjeg školovanja – umjesto nastavka školovanja u gimnaziji u Imotskom – školovanje nastavio u jesen 1954. u Srednjoj šumarskoj školi u Karlovcu. Međutim, u toj školi nije ostao dugo; ispisao se je 25. rujna 1954. i vratio u rodno mjesto. Dalje školovanje nastavio je u gimnaziji u Imotskome. Budući da je kao učenik osmog razreda gimnazije 13. studenoga 1957. bio »udaljen iz škole po čl. 27., točki 12. Pravila o vladanju učenika… radi organiziranja nacionalističke organizacije među učenicima«, školovanje je nastavio šk. god. 1959./60. u Splitu.

Bušić se rano počeo baviti književnim stvaralaštvom. Već kao trinaestogodišnjak objavio je u časopisu Pionir i prvu pripovijetku – »Kako su se Bušići borili protiv Turaka«, s potpisom Bruno Bušić – o Bušićima kao borcima protiv Osmanlija. U pripovijetci »Starac i život«, objavljenoj u Poletu 1955., pisac prikazuje životne patnje starca koji je, između ostalog, imao četiri sina »ko četeri briga«, a oni su mu poginuli u ratu.
Za tu je pripovijetku Bušić iste godine dobio Poletovu nagradu.
Udba je, po pristupačnim podatcima, sustavno počela pratiti djelovanje Brune Bušića u proljeće 1956., kad je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskome. Povod su za to bili odgovori koje je Bušić tih dana dao na deset anketnih pitanja dobivenih u školi kao anonimni zadatak i koji su se odnosili na životne uvjete učenika, na školski program, ali i na dva za tu prigodu vrlo lukavo i perfidno osmišljena i uvrštena pitanja: vjeruje li učenik u Boga (6. pitanje) i što mu se čini je li bio bolji »stari sistem ili današnji«, tj. ondašnji komunistički sustav (10. pitanje). Po jednom dokumentu Udbe u Makarskoj iz g. 1960., ta je pitanja osmislila Udba da bi ispitala politička razmišljanja učenika. Na šesto pitanje (»Vjeruješ li u Boga«) Bušić je odgovorio: »U Boga vjerujem.« Na deseto pitanje (»Što ti se čini da li je bolji stari sistem ili današnji?«) – Bušić je odgovorio vrlo uvjerljivo i relativno dosta opširno: »Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja, iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Jugoslavije bilo je dosta gladnih, žednih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u manjem broju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna Republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina. No, osim toga Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.« Bušić je zatim upozorio da jednakost, ravnopravnost i sloboda vjere ne postoje »nigdje nego na papiru«. Tu je misao iskazao još jednom tvrdnjom: »Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o jednakosti da i ne govorimo.« Uprava imotske gimnazije očito je o svemu tome obavijestila Udbu u Imotskome i predala joj original Bušićevih odgovora.

Tekst je sažetak iz 2. proširenog izdanje knjige Bušićevih sabranih tekstova »Jedino Hrvatska!« u izdanju FRAM-ZIRAL Mostar, Hrvatska matica iseljenika i Zaklada »Ante Bruno Bušić« Zagreb.

NEPOPUSTLJIV, UPORAN U SVOJIM POGLEDIMA I SVOJIM CILJEVIMA

Bušić kažnjen sa skupinom gimnazijalaca zbog veze s ilegalnom organizacijom »Tiho«

Već 1957. godine, koliko se vidi iz pristupačne Udbine tadašnje dokumentacije, Bruno Bušić i većina njegovih kolega predmet su Udbina sustavnog praćenja. Povod tomu bilo je »saznanje« Udbe u Imotskom u ožujku 1957. da neki imotski gimnazijalci u suradnji s nekim gimnazijalcima u Lištici (na Širokom Brijegu) u Hercegovini »rade na osnivanju« Tajne organizacije hrvatske inteligencije, kraće – »Tiho«. Da bi to prekinula, Udba je u lipnju 1957. s nastave iz gimnazije u Imotskome odvela u svoju tamošnju ispostavu učenike Matu Babića, Andriju Biočića, Brunu Bušića, Ivana Gabelicu, Florijana Galića i Krunu Galića. Oni su ispitivani u vezi sa slavljenjem 10. travnja – dana NDH-a – i članstvom u organizaciji »Tiho«. Kućama su pušteni nakon ponoći. Tadašnji jugoslavenski policijski i sudski organi nisu protiv spomenutih gimnazijalaca, kako onih u Imotskom (tako i onih u Lištici), poduzeli ništa više, tako da su oni nastavili normalno školovanje. Međutim, neka saznanja i neki dostupni podatci upućuju da je Udba preko Ante (tj. preko Frane Peškure) iz Splita inicirala i usmjeravala »stvaranje« organizacije »Tiho« pa da zbog toga protiv članova i simpatizera te organizacije nije pokrenula oštrije mjere. Uglavnom, ona ih je, sustavno prateći i pozivajući sve identificirane na razgovore, nastojala pridobiti za suradnju, a kad joj to nije uspjelo i kad je uvidjela da je izigravaju (da ne dolaze na zakazane sastanke, da ne postupaju po uputama i da ne pružaju očekivane informacije), onda je dala uputu upravi gimnazije da ih isključi iz škole. Budući da se nije, kao i većina drugih, odzivao pozivima na sastanke, Udba je Bušića u početku listopada 1957. u Imotskom privela na razgovor. Bušić je svoje nedolaske na te sastanke obrazložio ovako: »Nisam htio dolaziti jer ne mislim biti špijun. Ne želim prisluškivati bilo čije razgovore, a to je uostalom i nemoralno. Nisam neprijatelj države…, ali ne želim biti ni špijun i održavati tajne sastanke u bilo kojem pogledu, i to neću i za to mi ne možete ništa.« Nakon potrage za savjetom u višim tijelima Udbe Ispostava Državne bezbjednosti u Imotskom 9. studenog 1957. upoznala je direktora gimnazije u Imotskom s postojanjem ilegalne organizacije »Tiho« i predala mu s istim nadnevkom pisanu informaciju »kako bi mogli poduzeti shodne mjere u cilju očuvanja pravilnog socijalističkog odgoja školske omladine«. U smislu tih uputa, 13. studenoga, kažnjeni su Mate Babić, Bruno Bušić, Ivan Gabelica i Kruno Galić »najoštrijom kaznom – trajnom zabranom školovanja u svim srednjim školama na području NRH«, a Andrija Biočić, Miro Grizelj i Florijan Galić »privremenom zabranom, bez prava i jednih i drugih da privatno polažu«. Kažnjeni đaci VIII. razreda gimnazije uložili su 20. studenog 1957. žalbu Savjetu za prosvjetu NRH u Zagrebu na rješenja kojima im je onemogućeno, trajno ili privremeno školovanje u svim školama na području NRH. U žalbi su naveli da su kažnjeni, ali da uopće nisu saslušani pa je time »onemogućeno da se utvrdi materijalna istina i sazna pravo stanje stvari kako bi se mogla donijeti pravedna i zakonita odluka«, pa i da je time povrijeđen disciplinski postupak. Zatim su iznijeli da je do osnivanja organizacije »Tiho« u Lištici i Imotskom došlo na prijedlog »Dubrovčanina« Frane Peškure koji živi u Splitu i koji im je u susretima, u kojima je uvijek bio vrlo aktivan, sugerirao što trebaju poduzeti u vezi s programom organizacije »Tiho«. Udba je svakodnevno pratila ponašanje kažnjenih gimnazijalaca koji su se obično sastajali i družili u Imotskome. Udbin suradnik Merkur, jedan od njihovih gimnazijskih kolega, 17. studenog 1957. izvijestio je nalogodavce da su svi kažnjeni bez riječi napustili razred »osim što je Bušić Bruno digao ruku s otvorenom pesnicom govoreći "doviđenja"« i što se dva dana kasnije u Imotskom smijao kao da ništa nije bilo«. Udbin suradnik Aco, jedan od »kažnjenih« gimnazijalaca, u Imotskom 18. travnja 1958. udbašu iz Mostara Džemalu Novi za Brunu Bušića je rekao: »On je nepopustljiv, uporan u svojim pogledima i svojim ciljevima. Osjeća se u njega nacionalna zagriženost.« A 19. travnja 1958. obavijestio je istoga udbaša kako je Bruno Bušić 8. travnja 1958. otišao od kuće u Zagreb i Osijek »radi traženja posla i raspitivanja da li bi se mogao na neki način školovati«, a i kako mu je rekao »da je imao namjeru, ako u tome ne bi uspio, da gleda kakav kanal kojim bi se prebacio preko granice«. Istog je dana Aco rekao šefu Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom da je Bruno Bušić »jako uporan i nepopustljiv pri svojim pogledima i ciljevima. Kod njega se primjećuje velika nacionalna mržnja. Povjerio mi je da je išao u Osijek i Zagreb te kako je tražio neki posao kako bi mogao nastaviti i sa školom, a ako u tom ne uspije, da će tražiti neki kanal da se prebaci preko granice." Dvadesetak dana kasnije (7. svibnja 1958.) taj je Udbin suradnik samoinicijativno posjetio Bušića u njegovu rodnom mjestu. Razgovarali su o organizaciji »Tiho«, njezinim članovima i njezinu otkriću, a on je o svemu što su razgovarali izvijestio Udbu. Udbin suradnik Madrid, također gimnazijalac, izvijestio je 15. svibnja 1958. Udbu u Imotskome da je prethodne srijede sreo Brunu Bušića u Imotskome i da mu je on rekao da će ako ne mogne nastaviti školovanje, bježati u inozemstvo. Te srijede Bušić se u Imotskom trebao sastati s Babićem. Udbin je suradnik zaključio da će se sljedeće srijede sastati u Imotskom. Ujedno je imotsku Udbu 22. svibnja 1958. izvijestio da je sreo Ivana Gabelicu koji je, govoreći o kolegama, za Bušića rekao »da je on najčvršći, najsigurniji i u njega da ima najveće povjerenje«.

ZAPOŠLJAVANJE U INSTITUTU

U sudskom procesu 1966. Bušić je osuđen na deset mjeseci zatvora

Vrhovni je sud NRH 4. listopada 1958. uvažio žalbu Brune Bušića i drugih kažnjenih gimnazijalaca na rješenja tuženoga Sekretarijata za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska od 17. veljače 1958. Naravno, uvažio ju je zato što su ta rješenja bila donesena bez saslušavanja optuženih, samo na osnovi Udbinih podataka u Imotskom. Međutim, ubrzo je Državna bezbjednost Sekretarijata za unutrašnje poslove – kotara Makarska 5. travnja 1959. podnijela kaznenu prijavu protiv Mate Babića, Andrije Biočića, Brune Bušića, Ivana Gabelice, Krune Galića, Florijana Galića, Mire Grizelja i Dinka Jonjića zbog pripadništva tajnoj organizaciji »Tiho« u vezi s čl. 117 stav 2 KZ-a. U smislu tih odredaba Bruno Bušić je 7. svibnja 1959. uhićen i isti dan priveden u zatvor u Makarskoj. Uglavnom, osumnjičene se teretilo da su 10. travnja 1957. u Imotskom proslavili dan proglašenja NDH i da su pripadali Tajnoj organizaciji hrvatske inteligencije – (»Tiho«). U saslušavanjima 25. i 28. svibnja 1959. Bušić je ipak dijelom priznao ono zašto ga se okrivljivalo, naravno dajući svemu svoje tumačenje. Iz raspoloživih dokumenata vidi se da je Bruno Bušić iz zatvora u Makarskoj pušten 28. svibnja 1959. u 10,30 sati. Budući da je Vrhovni sud Hrvatske poništio sve odluke o isključenju učenika iz gimnazije u Imotskom i o zabrani školovanja, Bruno je Bušić u jesen 1959. godine upisao četvrti razred gimnazije u Splitu, na I. gimnaziji koji je završio i ispit zrelosti položio u lipnju 1960. s vrlo dobrim uspjehom. Bušić je g. 1960. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao studij filozofije i francuskog jezika, ali se je, po vlastitom svjedočenju i protiv vlastite volje, na nagovor oca Joze, nakon mjesec dana, ispisao i 15. listopada 1960. upisao se na Ekonomski fakultet u Zagrebu.Diplomirao je u redovnom roku u jesen 1964. godine diplomskim radom »Moral i socijalizam«. Bušić u Zagrebu, uz redovito slušanje predavanja i polaganja ispita, prati književno-kulturna zbivanja.

S prijateljima često planinari po Medvednici, ali i drugdje ide na izlete. Redovito je nedjeljom i blagdanom sudjelovao u misnom slavlju u isusovačkoj crkvi u Palmotićevoj ulici u 11 sati i večernjim predavanjima koja su jedanput tjedno isusovci u Palmotićevoj ulici održavali za studente. Stanuje privatno. Nakon svršetka studija Bušić se je zaposlio 5. siječnja 1965. u poduzeću »Geoistraživanje – Elektrosond«, Zagreb, Kupska 2, od koga je zadnje godine studija dobivao stipendiju. U tom poduzeću radio je kao referent na analitičko-planskim poslovima. Ubrzo, 16. lipnja 1965., zaposlio se u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman, s kojim će Bušić sudbinski biti vezan do kraja života. Za kratko vrijeme rada u Institutu Bušić je napisao priloge: »Turistička privreda i njeni ekonomski i politički nedostatci«, »Ratne štete« i »Privredna reforma i njeni odjeci u suvremenim zbivanjima« koji je trebao objaviti časopis »Razlog«. Budući da je Bušić uskoro bio uhićen, taj je rukopis povučen, iako je već bio u slogu. Bušić je 9. kolovoza 1965. uhićen i pritvoren u Istražnom zatvoru Okružnog suda u Zagrebu u Petrinjskoj ulici br. 18. Tomu uhićenju prethodilo je bacanje i širenje po Zagrebu na šapirograf izvučenih protujugoslavenskih i protukomunističkih letaka što je organizirao student građevinarstva Branimir Petener sa svojim kolegama. Budući da redovnim radnjama nije mogla otkriti širitelje tih letaka, Udba se je vrlo drastično okomila na skupinu studenata koje je držala pod nadzorom još od pedesetih godina. Uhićeni su ili na zagrebačkim ulicama kidnapirani i Bušićevi prijatelji i znanci: Ivan Gabelica, Vice Vukojević, Rudo Arapović, Vinko Vučić, Mate Nevistić. Oni su na nepoznatim mjestima bili podvrgnuti mučenjima, premlaćivanjima i drugim oblicima istražne torture jer je Udba očito pretpostavljala da bi iz te skupine mogli biti širitelji tih protujugoslavenskih letaka. I Bušića su udbaši, pjevajući »Lijepu našu«, tukli u automobilu dok su ga vodili u svoje sjedište na Zrinjevac 7. Bušić je u istrazi ispitivan u vezi s povezivanjem s drugim osobama radi »neprijateljske djelatnosti«, stvaranja jedne tajne organizacije koja bi se borila za samostalnu hrvatsku državu i u vezi sa širenjem »neprijateljskog« tiska. U sudskom procesu od 9. do 25. ožujka 1966., u kome se sudilo Anđelku Mijatoviću, Ivanu Gabelici, Rudolfu Arapoviću, Zvonki Drkulcu, Bruni Bušiću i Marku Barišiću, zbog čitanja i davanja drugima na čitanje emigrantskog tiska (»Mlade Hrvatske«, »Hrvatske revije«) te sudjelovanja u razgovorima o stvaranju ilegalne protujugoslavenske organizacije Bruno Bušić je, kao peti optuženi, osuđen na kaznu zatvora deset mjeseci, uvjetno na dvije godine. Budući da je bio pušten na slobodu do pravomoćnosti, nakon izlaska iz zatvora Bušić se vratio na posao u Institutu.

PRVI BIJEG U INOZEMSTVO

Bušić se iz Beča vratio u Zagreb uz pomoć dr. Franje Tuđmana

Kad je Bušiću i drugovima u 13. rujna 1966. dovršen kazneni postupak i izrečena mu uvjetna kazna pretvorena u kaznu od deset mjeseci zatvora, a i u Institutu neki nisu dobro gledali na njega, Bušić se je odlučio na bijeg u inozemstvo. Ubrzo, 24. listopada, s prijateljem i suosuđenikom Rudolfom Arapovićem, s krivotvorenom putovnicom sretno su prešli austrijsko-jugoslavensku granicu i isti dan stigli u Beč. Dan nakon što je došao u Beč, 25. listopada 1966., Bušić se je pismom javio prof. Marijanu Krmpotiću, tajniku Odjela socijalističke izgradnje u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske. U pismu Bušić objašnjava zašto je napustio Zagreb, uglavnom zbog »inkvizitorskih metoda« u sudskom procesu protiv njega i izrečene mu zatvorske kazne. Nakon primitka Bušićeva pisma iz Beča u Institutu, direktor Instituta dr. Franjo Tuđman s njim je upoznao Upravni odbor i Savjet Instituta te Miku Tripala, tadašnjega sekretara Izvršnog komiteta CK SKH. Istodobno je jedna skupina suradnika Instituta predložila da se uputi jedna predstavka Izvršnom komitetu CK SKH i Vrhovnom sudu koju su potpisala 62 suradnika, »s molbom da se čitav slučaj preispita«. U Beču je Bušić boravio u izbjegličkom logoru Traiskirchen, a ubrzo je, u prosincu 1966., u Beču, u posjetu Klubu gradišćanskih Hrvata boravila jedna skupina hrvatskih kulturno-prosvjetnih i javnih djelatnika – Ljudevit Jonke, Ivo Frangeš, Marin Franičević, Zvonimir Komarica i Ićan Ramljak. Tada je direktor Instituta Tuđman dao uputu djelatnicima Instituta Zvonimiru Komarici i Ićanu Ramljaku da u Beču potraže Bušića, nagovore ga na povratak i potrebne mu povratne dokumente srede u tamošnjoj jugoslavenskoj ambasadi. Bušić je prihvatio taj poziv i nakon što mu je Komarica sredio povratne dokumente, zajedno s Komaricom i Ramljakom, vratio se tih dana vlakom u Zagreb. Svakako, potaknut svim tim okolnostima Bušić je putem Okružnog suda 29. prosinca 1966. podnio zahtjev Vrhovnom sudu Hrvatske za izvanredno ublažavanje kazne. Vrhovni sud je njegov zahtjev razmatrao 13. siječnja 1967. i uzevši u obzir da se Bušić slobodno vratio iz emigracije, da se dokazao u radu i da se za njega zauzeo gotovo čitavi Institut, uvažio ga, odgodivši izvršenje kazne od deset mjeseci na rok od jedne godine. Ako se ima na umu brzina kojom je to rješavano, onda je nemoguće ne povjerovati da su tome svemu prethodili politički dogovori, vjerojatno direktora Tuđmana i drugih s članovima Vrhovnog suda Hrvatske i Izvršnog komiteta CK SKH. Bušić je s radom u Institutu nastavio 1. ožujka 1967. na radnom mjestu pomoćnog istraživača u Odjelu za socijalističku izgradnju. U Institutu je, uz određene peripetije, Bušić ostao do 12. veljače 1969. Kad je poznati hrvatski književnik Zlatko Tomičić u travnju g. 1968. pokrenuo »Hrvatski književni list« (HKL), Bušić, tada još uvijek u radnom odnosu u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, u njemu surađuje od 9. broja, prosinac 1968. g., kao stalni mjesečni honorarni suradnik i urednik u tome glasilu. U svakom broju HKL, do broja 18, listopad 1969. g., Bušić je objavljivao prikaze raznih knjiga i časopisa te tekstove o posebnim političkim i drugim problemima, u ono vrijeme vrlo teškim i »vrućim« temama. Bušićevi tekstovi »Žrtve rata«, objavljen u 15. broju HKL, u srpnju 1969., u kome je žrtve rata 1941.– 1945. na strani partizanskog pokreta prikazao na osnovi popisa obavljenog u listopadu i studenom 1964. po odluci Saveznog izvršnog vijeća SFRJ i time pridonio objektivnijem prikazivanju broja žrtava (185.327) u SR Hrvatskoj, za razliku od proizvoljnih i svakodnevno nerealno promicanih u jugoslavenskom političkom životu, i »Sudbina Mimarine donacije«, objavljen u posljednjem, 18. broju HKL, listopad 1968., ne samo da su potaknuli vrlo živo zanimanje u hrvatskom narodu nego su njihovu autoru Bušiću prouzročili nove nevolje, anonimne pisane i usmene prijetnje o njegovoj likvidaciji. Njegov rad u uredništvu HKL prestao je potkraj 1969. prisilnim obustavljanjem izlaženja toga vrlo značajnoga glasila u širenju hrvatske nacionalne svijesti. Istodobno Bušić je objavljivao prikaze u časopisu »Republici« i tjedniku »Telegram«.

U KAZNIONICI U STAROJ GRADIŠKI

Nakon sastanka u Karađorđevu Bušić je osuđen na zatvorsku kaznu

Ostavši bez posla u domovini, Bušić je početkom 1970. otišao u Pariz, gdje je posredstvom jednoga hrvatskog književnika stupio u vezu s francuskim književnikom Pierreom Emmanuelom, članom francuske Akademije i tadašnjim predsjednikom PEN kluba, koji je Bušiću dodijelio stipendiju PEN kluba. Kada mu je ta stipendija istekla, francuski filozof, pisac i član francuske Akademije Gabriel Marcel dodijelio mu je svoju osobnu stipendiju. Zapravo, posredovanjem poznatoga hrvatskoga kulturnog djelatnika u svijetu Branka Franolića Bušiću je tu stipendiju prepustio prof. Radovan Grgec iz Zagreba. U Parizu je upisao postdiplomski studij iz političke ekonomije, ali ga nije završio jer je za taj studij bilo potrebno najmanje dvije godine. Bušić je u Parizu prisustvovao Osnivačkoj skupštini Društva članova »Matice hrvatske«, a 1972. godine taj čin mu se pripisao kao kazneno djelo. Sredinom kolovoza 1970. boravio je u Salzburgu oko tjedan dana u gostima kod Ante Topića Mimare i u njegovu obližnjem dvorcu Neuhausu. Novu godinu 1971. proveo je u Londonu, u gostima Jakše Kušana, urednika i izdavača »Nove Hrvatske«. Sva ta putovanja i veze s određenim ljudima 1972. godine postat će predmet istrage. U »Hrvatskom tjedniku«, pokrenutom 16. travnja 1971., Bušić se prvi put javio u 7. broju. Uskoro postaje stalnim honorarnim suradnikom, a od sredine lipnja 1971. i honorarnim urednikom. Njegovi tekstovi postaju jednima od najčitanijih novinarskih tekstova toga vremena, a Bušić stječe velik ugled u hrvatskom narodu, posebno među hrvatskim studentima i mladeži općenito. Bušićeva suradnja u »Hrvatskom tjedniku« prekinuta je u prosincu 1971., kad su, nakon sastanka predsjednika Jugoslavije Tita i njegova užeg kruga suradnika 1. prosinca u Karađorđevu, počeli poznati politički progoni svih koji su iole demokratski razmišljali. Bušić je uhićen 12. prosinca 1971. bez naloga za uhićenje. Isti dan protiv njega je Sekretarijat javne sigurnosti grada Zagreba podnio kaznenu prijavu zbog nekih njegovih članaka u »Hrvatskom književnom listu«, »Hrvatskom tjedniku« i drugim glasilima, te zbog rada na stvaranju Društva prijatelja Matice hrvatske u Parizu »jer je ocijenio da kroz tu instituciju može nacionalistički djelovati«, a u »vrijeme studentskog štrajka od 22. 11. do 3. 12. 1971. godine Bušić se posebno aktivirao u kontaktiranju većeg broja lica iz Predsjedništva SS Hrvatske, te je zapaženo njegovo prisustvo u prostorijama Predsjedništva SS Zagreba gdje je sa studentima štrajkašima dogovarao taktiku o provođenju štrajka«, čime je »izvršio krivično djelo iz člana 119. stav 1. i 2. KZ-a, izazivanje nacionalne, rasne ili vjerske netrpeljivosti, mržnje i razdora«. Gotovo šest mjeseci nakon uhićenja, 2. lipnja 1972., Okružno javno tužilaštvo Zagreb podiglo je optužnicu protiv Bušića, a glavna rasprava započela je 18. rujna 1972. U istom procesu sudilo se i Dragutinu Šćukancu i dr. Franji Tuđmanu, a presuda im je izrečena 13. listopada 1972. Bruno Bušić je kao prvooptuženi osuđen na kaznu strogog zatvora u trajanju od dvije godine i zabrane javnog istupanja u tisku, radiju, televiziji i javnim skupovima u trajanju od dvije godine. (Dragutin Šćukanec osuđen je na kaznu strogog zatvora od četiri godine, a dr. Franjo Tuđman na kaznu strogog zatvora u trajanju od dvije godine). Bušićevu žalbu Vrhovni sud Hrvatske je 26. lipnja 1973. odbio i potvrdio njegovu presudu prvoga stupnja. Budući da je većinu kazne izdržao u zatvorima u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, ostatak kazne izdržao je u kaznionici u Staroj Gradiški, gdje je priveden 30. srpnja 1973. Nakon boravka u tzv. ulaznoj karanteni, Bušić je premješten na II. odjel, s rasporedom u najnižu klasifikacijsku skupinu zatvorenika, u »grupu C«, u zatvoreničku skupinu s najmanjim zatvoreničkim pravima u dopisivanju, primanju paketa, dužini razgovora u prigodi posjeta, bez prava na boravak u dnevnom boravištu, što znači bez prava gledanja televizije i grijanja zimi. Tada su se od poznatijih hrvatskih političkih osuđenika u starogradiškoj kaznionici nalazili: Marko Veselica, Vlado Gotovac, Zlatko Tomičić, Đuka Srnec, Hrvoje Šošić, Stjepan Sulimanec, Dražen Budiša, Zvonimir Červenko, Ante Todorić, Blaž Bordić, Krešo Parać, Mato Marčinko, Stjepan Sučić, Franjo Mikulić, Bruno Tandara, Ferdo Bušić, Jerko Prka, Drago Prlj, Mijo Jukić i dr. Izrečenu kaznu Bušić je izdržao do kraja i iz starogradiške kaznionice izišao je 12. prosinca 1973. Naravno, u onim političkim prilikama zaposlenje primjereno svom zvanju i zanimanju Bušić nije mogao dobiti. Takvo stanje iskoristio je za dalje usavršavanje i 22. listopada 1974. u Dubrovniku u Centru za postdiplomski studij (Inter-University Centre of Post-Graduate Studies) upisao je studij Filozofije znanosti. I tu ga je Udba pratila, i nastojala izolirati od prijatelja, upozoravajući ih da se radi o »ustaši«, a njemu samom se prijetilo ubojstvom ako ne napusti Dubrovnik. Oko 23 sata, 6. prosinca 1974., na Stradunu, blizu Sponze i ispred »Cele« njega je i još dvojicu njegovih kolega postdiplomaca, Markicu Rebića i Josepha Levyja iz Jeruzalema, napala skupina od »najmanje petnaest mladića«. Iako su puno kasnije, 1991., napadači na Bušića i Rebića taj događaj nazvali »mladenačkim prijestupom«, Bušić je bio uvjeren, a i njegovi prijatelji, da je iza toga stajala Udba. Pod tim dojmom on je napustio Dubrovnik i započeti postdiplomski studij.

SIMBOL HRVATSKE NEOVISNOSTI

Pokrenuo je hrvatski narod i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem – nacionalnu slobodu i neovisnost

Bruno Bušić je, nakon određenih priprema, s falsificiranom putovnicom 12. rujna 1975. prešao austrijsko-jugoslavensku granicu na graničnom prijelazu Šentilj, bez ikakvih problema. Nakon kraćeg zadržavanja u Švicarskoj (Brugg) u dr. Jure Petričevića i u Parizu, u London je stigao 26. rujna 1975., gdje je još u početku 1975. bilo sve pripremljeno za njegov dolazak. Tu je ubrzo dobio privremeni azil i putovnicu. Već po prijašnjem dogovoru, započeo je radom u uredništvu »Nove Hrvatske« objavljujući u tom glasilu svoje tekstove o povijesnoj i suvremenoj hrvatskoj domovinskoj, iseljeničkoj i emigrantskoj zbilji. Rad i suradnju u »Novoj Hrvatskoj« napustio je polovinom 1976. Osim objavljenih tekstova u »Novoj Hrvatskoj«, objavljivao je još u »Hrvatskoj borbi« (HB), »Hrvatskom tjedniku »Danica«, »Hrvatskom vjesniku« (HV), »Hrvatskom listu«, »Poruci slobodne Hrvatske«(PSH), »Otporu« i drugdje. U 1976. i Bušić je bio angažiran u akciji zaposjednuća američkoga zrakoplova TWA 727, da bi se svijet upozorilo na neravnopravan položaj Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji, koju je 10. – 12. rujna 1976. u newjorškoj zračnoj luci izvela skupina mlađih Hrvata: supružnici Julienne i Zvonko Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić. Brunino sudjelovanje u toj akciji sastojalo se u radu oko tekstova »Poziv na dostojanstvo i slobodu« i »Deklaracije Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga« koji su kao letci bacani iz zaposjednutoga zrakoplova iznad USA i Francuske. Godine 1977., prije izbora za Hrvatsko narodno vijeće, krovnu organizaciju hrvatskih državotvornih emigranata, Bušić je s prijateljima i političkim istomišljenicima, u Švedskoj, u Lundu, sastavio i utvrdio sedam osnovnih načela kao polazište za sljedeće izbore za HNV: 1. Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo; 2. Djelatna veza Domovine i izbjeglištva; 3. Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih; 4. Nadideologijska nacionalna borba; 5. Neutralnost u prijeporu Istoka i Zapada; 6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe i 7. Solidarnost sa svim osloboditeljskim gibanjima u svijetu. Na izborima za II. Sabor HNV 6. - 10. listopada 1977. godine u Bruxellesu izabran je s najviše glasova za člana Sabora i pročelnika Ureda za promidžbu i tisak. Na toj dužnosti uz ostale obveze, pokrenuo je i uređivao »Hrvatski vjesnik« HNV-a. Uz navedeno, Bušić je u 1977. osmislio i uvelike pridonio ostvarenju emisije švedske televizije od 2. veljače 1978. pod naslovom »Hrvati teroristi ili borci za slobodu«. Bušić je u emigraciju otišao sa znanjem svoga nekadašnjeg direktora i suoptuženika dr. Franje Tuđmana, ostali su u vezi i povremeno razmjenjivali usmene i pisane informacije. U kolovozu 1977. sastali su se u Njemačkoj, a u kolovozu 1978. u Španjolskoj, kamo je Franjo Tuđman putovao ilegalno. Na putu u Amsterdam, gdje je trebao biti u ponedjeljak 23. listopada 1978., na sjednicu HNV-a, Bušić je stigao u Pariz. Predzadnji dan svoga života, subotu, proveo je na izletu u Pariškoj šumi. Iako je bio svjestan da mu je Udba za petama, o tome je bio upozoren i od francuskog redarstva, ali i od drugih policijskih službi, on se nije mogao suprotstaviti svojoj neizbježnoj sudbini, doušnicima koji su ga okruživali i ubojicama koji su ga slijedili. Ubijen je u 23,20 sati 16. listopada 1978. u Parizu, na ulazu u zgradu u Ulici Belleville 57, gdje je namjeravao prenoćiti, pogođen s dva od pet ispaljenih hitaca iz pištolja »astra« kalibra 7,65 mm. Njegova smrt je posebno bolno i s velikom žalošću doživljena u iseljeništvu i u domovini, bez obzira na komunističku presiju. Bušićev pogreb obavljen je 23. listopada 1978. u nazočnosti oko 1200 Hrvatica i Hrvata iz svijeta, pa i iz domovine, u privremenom grobu na pariškom groblju Pere-Lachaise, a kad je uređen Bušićev kupljeni grob, u studenom 1978. sanduk s njegovim posmrtnim ostatcima prenesen je u taj grob.

Bušićevi su posmrtni ostatci 16. listopada 1999., uz najveće državne počasti, pokopani na zagrebačkom groblju Mirogoju, u Dolini branitelja, gdje su pokopani mnogi nedavno poginuli hrvatski branitelji u borbi za hrvatsku neovisnost. Iako se je zbog različitih pogleda u nekim važnim pitanjima razišao s nekim ljudima u hrvatskoj emigraciji, on je, zapravo, ukupnim svojim angažiranjem u hrvatsku emigraciju unio jednu svježinu, jednu novu snagu. Ukupnim svojim radom pokrenuo je hrvatski narod i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem – hrvatsku nacionalnu slobodu i neovisnost.


Navik on živi ki zgine pošteno!


Jedno pismo Brune Bušića:

Pariz, 30. listopada 1976
Dragi Marijane,
pišem ti u žurbi. Hitno je. U vezi Kušana i NH potpuno si pogriješio. Zbog toga taktiziranja, potpuno nepotrebnoga i suvišnoga, Zvonko i drugovi mu izgubili su na moralnom prestižu, a Kušan [Jakša] je dobio. On sada izgleda objektivan, nepristran, jedini koji zna što valja, a što ne valja, jedini pravednik i mučenik u ovome emigrantskom svijetu luđaka i kretena. Trebao si postupiti prema dogovoru. Iz Kanade i Amerike stižu pisma u Njemačku u kojima se tvrdi da si se slizao s NH i podredio joj se. Znam da to nije istina, ali i ti trebaš znati da ova pisma pišu potpuno dobronamjerni ljudi, do kraja nesebični i pošteni.
Hrvatski narod ima jedino uporište i jedinu snagu u moralnim načelima. Sve drugo je protiv nas.
Kad su u pitanju moralna načela onda nam se svako taktiziranje vraća kao bumerang i može biti fatalno. Zvonko je u svoju akciju išao s najdubljim moralnim načelima i s najvećom ozbiljnošću. Kušan je upravo to htio pokopati. Njegov nemoralni stav je doveo do toga da je i sam uvidio da će on osobno biti pokopan. Nepoštivajući dogovor, ti si mu omogućio da izađe kao moralni pobjednik i da svojim prljavštinama nastavi ponovno i to ojačan. Zvonko nije završio kao Bugojanci, Prpić i Matičević i drugi i on je trebao progovoriti i u njihovo ime. Pišeš mi "trebamo biti lukavi i iskoristiti svakoga". Dođavola, o kakvoj se ovdje lukavosti radi???!!! Kušan nije imao drugog izbora nego da okrene ploču, a Zvonkovom šutnjom i priznavanjem neistine kao istine još je ispao kao moralni pobjednik.

U obrani svoga postupka navodiš i pismo koje si mi nekada uputio u London. To je to! Ja uopće kod njega ne bih napisao ni slova, niti s njim surađivao na bilo koji način da nije dopustio objavljivanje moje kritike njegova pisanja o Bugojnu i Velebitu. Tek kad bi objavio Zvonkino pismo, onda bi se moglo s njim surađivati.

Ista je stvar s Marunom [Boris]. Ja sam s njim prijatelj i uvjeren sam da je pošten čovjek. Uključivanje njega u Odbor ipak čitavoj stvari donosi veliku štetu bez obzira koliko on radio i bio osobno koristan. On se ničim nije ogradio od Kušanova pisanja o Bugojnu, Velebitu, pa ni o ovoj zadnjoj stvari. Njegova nazočnost u Odboru i njegov supotpis (kao urednika) s Kušanovim bljuvotinama i podvalama dvije su nespojive stvari. Reci mu da je to moj stav. Vidjet ćeš, njegovu nazočnost u Odboru Kušan će iskoristiti za svoje osobne svrhe.

Neophodno je da Zvonko izrazi svoju zahvalnost hrvatskom tisku (svakako spomenuti dr. Krnjevića), hrvatskoj javnosti (naročito tzv. malim ljudima), te da onda pristojno, bez ikakva povišenog tona i jetkosti izrazi svoje čuđenje nad pisanjem NH. Treba naglasiti svoje neshvaćanje zašto je NH gotovo u potpunosti preuzela, pa i još više proširila negativno, neprijateljsko, zlobno i podvaljivačko pisanje Washington Stara i Washington Posta. Od okupatorskog i kvislinškog tiska u Jugoslaviji to je učinio jedino NIN i to u daleko manjoj mjeri nego NH. Na poleđini letka Odbora isto tako treba izdati svoje priopćenje u vezi toga i ostalih stvari. Zaista od javnosti kriti da za obranu utamničenika HNV nije ne samo ništa pridonijelo iz svoga vlastitog fonda, nego da je još zadržalo novac koji je uplaćen u tu svrhu? Treba narodu položiti račune. Nikakve zakulisne igre ne dolaze u obzir. Što se tiče pravilnog i masovnog obavještavanja javnosti i tu si pogriješio. NH ima sada nakladu oko 6.000. Svaki letak koji dođe iz Amerike ja mogu u Njemačkoj umnožiti i razdijeliti u 10.000 [primjeraka]. Imam ljude i u Australiji koji će ga rasturiti u još većoj količini. U kojekakvom taktiziranju mi možemo samo izgubiti i hrvatsku javnost prepustiti kojekakvim manipulacijama. U odgovoru Kušanu svakako diskretno spomenuti Bugojno i Velebit, i napomenuti da se mrtvi hrvatski borci nisu mogli braniti i da će u hrvatskoj borbi i ubuduće biti mrtvih junaka te da je stoga živima obveza, moralna i nacionalna dužnost da govore istinu i samo istinu.

Prije dva tjedna ovdje u Parizu Kušan je držao nekakvo bezvezno predavanje. O čitavom pothvatu nije rekao ništa lijepo, ali nije ni napadao, nego je rekao da je još uvijek preuranjeno bilo što reći ([…] !!!). Poslije predavanja (neslužbeno, ali u istom krugu ljudi) ponovio je i to u još gorem obliku sve one bljuvotine iz NH. Ljudi su povjerovali, pa su mene u čudu pitali kako su Zvonko i ostali mogli tako diletantski nastupiti i osramotiti nas pred svijetom. Naravno, pobjesnio sam, pa sam im savjetovao da engleski tekst dadu na čitanje jednom engleskom katoličkom svećeniku, koji zna hrvatski i veliki je prijatelj Hrvata. Oni su me poslušali. Nakon pozornog čitanja ovaj svećenik je rekao da na prvoj stranici letka ima 15 grešaka, da na drugoj stranici ima znatno manje, da su u čitavom tekstu teško razumljive dvije rečenice, ali da je tekst inače jasan. Iako se i u hrvatskom tekstu može naći 20 grešaka, Zvonko ipak nije ovaj propust smio napraviti, iako je on beznačajan, tim vise što većina američkog tiska nije taj propust ni spomenula. Ovaj engleski svećenik zgražao se i čudio nad Kušanovim pisanjem. Kaže da mu nije jasno zašto je napisao sve te neistine.

Svakako usporediti pisanje WP, WS, NIN-a i NH.
Osvrnuti se i na Pavlinićevo radovanje da će biti puno kažnjeni i da imaju sada mnogo osobniju brigu da se brane pred sudom. Sad je vrijeme da se razgalite svi ti lešinari. Maruni očitati bukvicu zbog solidariziranja s Kušanovim bljuvotinama. Pošalji mi njegovu adresu. On mi je obećao pisati i poslati neke stvari, pa je prevario. Pitanja i odgovore sredit ću u dogovoru s ovim ljudima ovdje. Zasada jedino ovo, jer je ovo najhitnije. Ljudi su zbunjeni.

Oprosti na riječima. Bolje da ti kažem sve otvoreno, nego da uvijam i zavijam diplomatski. Znam da ti je teško, ali treba izdržati. Ovaj engleski svećenik bi bio voljan pomoći. Ako nešto treba samo javi.

Tebe i sve druge srdačno pozdravlja
Bruno

P. S. Oni ispravci su izvrsni. Bit će uskoro tiskan i razaslan. U Australiji se pripremaju demonstracije. Ponovno ti govorim da si s Marunom napravio veliku pogrešku. One bljuvotine u NH (na koje se i Hrvoje Vukelić zgraža, iako je veći pacifist od bilo kojeg poznatog pacifiste) napisao je Kušan, ali to je urednički (nepotpisani) članak za koji odgovaraju svi urednici, pa i Maruna. Maruna se niti jednom javnom riječju nije ogradio od toga, a ti ga uzimaš u Odbor. To je nespojivo. Ne možemo mi više dijeliti moral na javni i privatni. Maruna treba učiniti ono što mu savjest nalaže. Ako je pošten i dobronamjeran čovjek, onda je on mogao pomoći, a da u Odbor ne ulazi. Ponovno ti ponavljam: mi imamo jedino moralna uporišta i ništa drugo. Svako poigravanje, taktiziranje i "lukavost" s moralnim načelima mora biti štetno i štoviše fatalno. O tome imamo i previše povijesnih pouka. Takvo taktiziranje ljude zbunjuje i demoralizira. Ako se Maruna od toga javno ne ogradi u NH, to će ostati zapisano kao jedan njegov nemoralni, antihrvatski i antislobodarski čin. To mu reci. Uostalom pokaži mu ovaj list.

__________________________________________________________________________________

Sa web portala Hrvatska stranka prava, tekst prenio: Ivo Matanović, predsjednik  Zdruga Udruga Hrvatskih političkih uznika RH i inozemstva ,te urednik portala:hrvatskipolitickiuznici.hr

Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 4
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!