coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Novosti arrow PISMO ZVONKA BUŠIA VANCUVERSKIM PRIJATELJIMA
Srijeda, 17 Listopad 2018
 
 
PISMO ZVONKA BUŠIA VANCUVERSKIM PRIJATELJIMA PDF Ispis E-mail
Autor: Administrator   
Srijeda, 13 Rujan 2006

 Štovani Hrvati i Hrvatice, dragi moji vancouverski prijatelji!

 Moram priznati da sam se ne samo žarko nadao, nego sam bio gotovo uvjeren da æu vam u ovogodišnjem pismu konaèno moæi javiti dan mojega izlaska iz zatvora. Predviðao sam da bi to moglo biti negdje u prvoj polovici iduæe godine. Naime, na 5. svibnja ove godine mene je saslušao jedan istražitelj amerièke Komisije za odpust saveznih zatvorenika.  Prije saslušanja, na moju zamolbu, dvojica viših zatvorskih službenika, koji su s mojim sluèajem prilièno dobro upoznati, dali su istražitelju svoje izjave o mome besprijekornomu ponašanju u ovomu zatvoru. Kao službeni svjedok ovaj je zatvor zastupala i nazoèila cijelomu saslušanju jedna osoba, koja je zadužena za moju kartoteku, i koja je takoðer o meni dala vrlo pozitivnu izjavu.

 

Saslušanje je trajalo skoro dva sata, jer se je istražitelj zaista zanimao za èitavi sluèaj i njegovu pozadinu i detaljno me o svemu propitivao. S obzirom da je cijeli razgovor sniman, on je ne samo pokazivao razumijevanje za moju situaciju, nego je u nekoliko navrata izrazio i èuðenje, da se mene još uvijek drži u zatvoru. Posebno kada se ima u vidu, da mi je ovo prva kazna i da je moj sudac nekoliko puta urgirao kod Komisije, da me odpuste, te da se je Jugoslavija veæ davno raspala i da su svi ostali iz moje grupe odpušteni još prije petnaest godina. Pri kraju saslušanja naglasio je, da æe se on o svemu još raspitati i svu dokumentaciju pregledati, i tek onda centralnoj Komisiji napisati svoje nalaze, obrazloženje i preporuku za moje odpuštanje. Rekao je da æe mu za to trebati odprilike mjesec dana, a Komisiji, vjerojatno, dodatni mjesec, tako da bih najdalje koncem srpnja trebao primiti službenu odluku. Dodao je da bi me, po njegovu mišljenju, mogli uskoro odpustiti, jer da ne vidi što bi se u iduæe dvije godine moglo izmijeniti pa za moje daljnje zatoèeništvo nema nikakve potrebe niti kakva smisla, ali da, ipak, o svemu tome konaènu odluku donisi Komisija.

 

Za razliku od formalnih procedura na brojnim prijašnjim saslušanjima na kojima su istražitelji bili ukoèeno službeni, a ponekad i oèito arogantni, s ovoga saslušanja ponio sam prilièno dobar dojam, a istražitelj me se dojmio kao vrlo razborit, iskren i objektivan èovjek. Kada sam kasnije to spomenuo dvojici zatvorenika koje je on istoga dana saslušavao, obojica su mi rekli, da je na njih vikao kao na pse i da nije pokazao niti trunka razumijevanja. Te njihove izjave još više su poveæale moj optimizam, a kada mi je osoba koja je nazoèila mome saslušanju kazala, da ju je istražitelj kontaktirao i rekao, da je Komisiji poslao izvještaj na dvadeset stranica, u kojemu je preporuèio da me se odmah odpusti, ja sam bio gotovo uvjeren da æu primiti vrlo povoljno rješenje. Znajuæi da odbijenice obièno brzo doðu, moj je optimizam rastao kako je više vremena prolazilo. Konaèno, skoro punih pet mjeseci nakon saslušanja od Komisije sam primio kratak i nepodpisan odgovor – odbijenicu, u kojem piše samo to, da æu opet biti saslušan u srpnju 2006. godine, t.j. šezdeset dana prije nego navršim punih 30 godina robije. Kao usput tomu je dodano da æu, ako tada ili bilo kada kasnije budem odpušten iz zatvora, odmah biti deportiran iz Amerike. Niti rekli nisu što namjeravaju uèiniti s mojim tijelom ako skonèam u zatvoru prije nego odluèe odpustiti me.

 

Posjet hrvatskoga veleposlanika

 

Prošloga tjedna imao sam ugodan i uzbudljiv posjet iz veleposlanstva Republike Hrvatske u Washingtonu, D.C.  Kod mene su bili novi veleposlanik, g. Neven Jurica i viši službenik, g. Hrvoje Petrušiæ. Došli su se upoznati sa mnom i detaljnije se raspitati o najnovijoj odluci amerièke Komisije, te da li ima ikakvih izgleda da me se prije oslobodi ili makar prebaci u hrvatski zatvor. Nakon što smo se o tome naèelno i detaljno porazgovarali, sva trojica smo se složili da se sudski zasada ništa ne može poduzeti, jer Komisija ima zakonski pravo držati me u zatvoru punih 30 godina. Što se tièe transfera u hrvatski zatvor, izvijestio sam ih da su prije gotovo dva mjeseca zatvorski službenici procesuirali moje papire za transfer, kao što to svake dvije godine èine za sve zatvorenike koji nemaju amerièko državljanstvo, ali da se ja ne nadam pozitivnu odgovoru. Nakon tih službenih tema proveli smo puna tri sata u slobodnu i opuštenu razgovoru o raznim temama i našim vrlo razlièitim životnim iskustvima. Zapravo, najviše sam ja govorio, jer sam po prirodi pripovjedaè, a i zaželim se govoriti na materinskomu jeziku i svima pokazati, da ga još nisam zaboravio. Zato mi bijaše drago kada je gospodin veleposlanik rekao, da ga iznenaðuje da još uvijek tako dobro vladam hrvatskim jezikom.

 

Moje je posjetitelje posebno zanimalo kako sam svojevremeno uspio pobjeæi iz zatvora, te kako sam kroz tolike godine robije uzmogao saèuvati prisebnost i duhovitost. Pripovjedio sam im dosta detalja o bijegu i kako su pod vrlo teškim naporima i kušnjama moja izdržljivost i karakter, u tijeku onih 33 sata izvan zatvora polagali svoje zaista najteže životne ispite. Što se tièe moje duge robije, pojasnio sam da mi ona prvih petnaest godina, t.j. do uspostave hrvatske države, nije bila teška, jer je imala odreðenu svrhu i smisao. Rekao sam da je moja kasnija robija ne samo izgubila svoj smisao, nego sam tih naknadnih godina proživio brojne i vrlo teške agonije neizvjesnosti sa svim svojim mentalnim i duševnim mukama, kojima se, eto, još ni danas ne vidi siguran kraj. Takoðer sam im pripovjedio kako su te patnje dosta oštetile moje živce i uništile moje fenomenalno spavanje, ali su me ujedno u mnogim vidovima obogatile i moj duh toliko okalile tako da sam sada doista na sve spreman.

 

Vrijeme je brzo proletjelo i oni su morali požuriti da bi stigli na zrakoplov za Washington, D.C. Ne znam kakav sam dojam ja sa svojim pogledima i prièama na njih ostavio, ali mogu reæi, da su svaki na svoj naèin obojica njih u mene ostavili vrlo dobar dojam. Iako su dugogodišnji diplomati, njihovo je držanje bilo gotovo sasvim neformalno i prirodno, na èemu im se posebno zahvaljujem. Pri odlasku obeæali su da æe me poèetkom proljeæa opet posjetiti.

Težina neizvjesnosti

 

Dragi moji vancouverski prijatelji, iako sam kroz mnoga ranija iskustva dobro upoznao tvrdo srce amerièkih komesara, oni su me svojom nedavnom odlukom uspjeli ponovno iznenaditi. Takoðer su još jaèe uèvrstili moje uvjerenje, da se narodi mogu oplemeniti samo kroz teške poraze, tragedije i patnje, dok ih pobjede i moæ uvijek korupiraju. Oni ljudi koji u svojim životima nisu doživjeli nikakvih veæih potresa ili iskusili osobne jade i stradanja, nisu samo, poput neodrasle djece, nesposobni razumjeti putnike, nego su zbog svoje moæi i arogantnosti gotovo podpuno slijepi za tragiènu stranu života, pa zato nemaju pojma o životu. Povijest nas uèi, da su uglavnom takvi ljudi zauzimali položaje moæi u završnim fazama svih nestalih civilizacija. A povijest æe se prestati ponavljati tek onda kada je ljudi pažljivije budu slušali, kada konaèno nauèe njezine lekcije i spoznaju svoje ljudske ogranièenosti, i kao najvažnije, kada se te lekcije i spoznaje budu novim naraštajima dosljedno i toèno tumaèile.

 

Zato sam pored svih objektivnih razloga za optimizam, ipak, bio naivan kada sam oèekivao bilo kakvo povoljno rješenje moga sluèaja. Jer samo iz osobnih iskuskustava i vlastite empatije sit gladnome ili tamnièar utamnièeniku može povjerovati. Na moju sreæu u nesreæi ja sam na takve udarce, kao magarac na samar, veæ odavno navikao, pa æu i ovaj dostojanstveno podnijeti, kako i dolikuje pravomu hrvatskom stoiku. Iako su komesari èudna sorta ljudi s vrlo tvrdim srcem, ipak sumnjam da su dovoljno svjesni kroz kakve mentalne i duševne muke prolazi èovjek koji ne zna kraj svojoj robiji niti je siguran da li æe taj kraj ikada doæi. Vjerujte, da je  neizvjesnost neusporedivo teže podnositi nego kada je èovjek gotovo uvjeren, da mu je robija beskrajna i da æe najvjerojatnije umrijeti u zatvoru. Raèunam da vrlo rijetki ljudi u tome imaju veæe iskustvo od mene. A moje je duboko uvjerenje da u ljudskome životu jedino takve neizvjesnosti mogu èovjeka istovremeno držati u stanju krajnje napetih živaca i totalne deprimiranosti. Tada su mu najopasnije nade koje se zbog raznih objektivnih razloga pojave i samo živce razdraže, a onda ponovno isèeznu. To su doista svojevrsne agonije koje smekšaju i najkremenitije ljude i lako lome i najjaèe živce. Moram priznati da je najveæi i najteži izazov u mome životu bio u tome da uzmognem u tim i takvim situacijama saèuvati prisebnost i nutarnji mir, te da ne dopustim da gorèina zatruje moju dušu i mržnja mi srce osvoji. Sva moja iskušenja u prvih 15 godina robije i sva životna iskustva i znanja nisu me dovoljno pripremila za tako velik i težak izazov. Vjerujem da sam ga uspješno svladao, jer su se za me usrdno Bogu molili toliki dobri i èasni ljudi pa mi je pomogla ljubav Božja i nadahnula me nauka i muèenièka smrt našega Spasitelja, Isusa Krista.

 

Dakle, iako me je nedavna odbijenica dosta iznenadila i uznemirila, ja sam se          brzo pribrao i ponovno uspostavio svoj nutarnji mir. Razmišljanja o tajanstvenosti putova Božjih uvjerila su me da i moje dodatne patnje moraju imati neki svoj smisao i da ne æe biti uzaludne. Jasno mi je da sam s jedne strane veliki jadnik i siromah, ali, takoðer, znam da sam s druge strane još veæi sretnik i bogataš. Jadnik sam jer mojim patnjama ne vidim kraja, a siromah jer mi je oduzeto sve što se može oduzeti. Sretnik sam jer još uvijek imam ljubav moje Penelope, cijele rodbine i starih prijatelja, i što vidim da se u našoj domovini i diljem svijeta stalno poveæava broj i širi krug hrvatskih rodoljuba koji se doista zanimaju za moju sudbinu i pokazuju svoju pažnju za moju žrtvu. Kada se tomu neprocjenjivu bogatstvu pridoda moja sadašnja duhovna zrelost i blago koje sam svih ovih godina polagao u Minervinu banku, držim da bi mi trebali zavidjeti svi ljudi koji zbilja traže dublji smisao života. I bez obzira što za me još nosi buduænost u svojoj torbi, kada se na pravoj vagi života sve zbroji i oduzme, ja nemam razloga kukati, jer sam veæ danas na dobitku.

 

Zato me je, nakon što sam primio odbijenicu, najviše ožalostila pomisao kako æe tu vijest primiti moja rodbina i prijatelji i koliko æe ona rastužiti moju dragu ženu i moju staricu majku. Jer njima sam dvjema nanio posebno mnogo tuge i boli pa sam žarko želio s jednom dobrom vijesti i njih konaèno obradovati. Ja doista osjeæam veliku bol zbog tuge koju æe ta loša vijest nanijeti mojoj materi i mojoj ženi i što æe razoèarati moju robinu i brojne prijatelje, a što se mene osobno tièe, ponavljam, da sam na sve to ne samo navikao, nego sam duboko uvjeren da dragi Bog sa svojom beskrajnom mudrošæu i milošæu mora imati razloge zbog kojih mi je odredio tako tešku sudbinu. Jer mi smrtnici nikada ne æemo saznati, da li je za naše besmrtne duše bolje da se u ovom zemaljskom životu više ili manje napate, niti da li je bolje da nas neizbježna smrt stigne prije ili kasnije. Samo Bog to zna. Takve i sliène misli ublažuju moju bol zbog tuge koja ovih dana mori dvije najdraže žene života moga.

 

Dogaðaj iz školskih dana u Imotskomu

 

Dragi prijatelji, razmišljajuæi tako o mojoj tužnoj starici majki, misli su mi odlutale u moju ranu mladost i probudile mi sjeæanje na jedan nezaboravni doživljaj pa æu ga, evo, i vama pripovijedati, t.j. opisati.

 

Zbilo se to u mjesecu sijeènju godine 1958. Meni je bilo nepunih 12 godina i pohaðao sam osmoljetku u Imotskomu. (Zašto sam, unatoè roditeljskim prigovorima da æu «duplo više obuæe raskidati», raðe pješaèio u osam kilometara udaljeni Imotski, nego u èetiri kilometra udaljenu osmoljetku u Soviæima, posebna je prièa za neku drugu prigodu.) Te godine zima je bila dosta jaka, a u sijeènju je snijeg nekoliko puta obnavljao svoj bijeli pokrivaè. Za kratkih zimskih dana mene bi majka zorom budila i u školu odpremala, a za kišovitih i sniježnih dana svanuæe bi me obièno stizalo negdje na pola puta do Imotskoga. Kako u selu Gorici tada nije bilo elektriènoga svijetla niti u našoj kuæi budilice ni ikakva sata, zanimljivo je kako su moji roditelji znali kada me trebaju probuditi. Naime, moj se je otac, Pere, svake noæi u zoru dizao i išao u pojatu konje nahraniti. Za vedrih noæi on bi po zvijezdama znao toèno ocijenti koja su doba, i obièno bi oko pet i pol sati probudio moju mater. Da se diže, vatru zapali i pripremi mi šalicu kave-divke ili toploga mijeka. Kada, pak, zbog oblaka nije mogao vidjeti zvijezde, Pere bi budan «stražario" dok bi èuo Vokiæa prugu (tako smo mi nazivali autobus koji je vozio iz Imotskoga za Èapljinu i toèno u šest sati prolazio kroz Goricu), a onda bi mamu probudio da me sprema u školu.

 

Tako je jedne sniježne sijeèanjske noæi veæ navedene godine moj otac laktom gurao moju mater i rekao joj da se diže i odmah me u školu uputi, jer ga je, nakon što je èuo Vokiæa prugu, san privario pa æu vjerojatno zakasniti. Mama me je tako žurno budila da sam skoèio kao da kuæa gori. Brzinom sam navukao hlaèe i pokrpanu trenerku, preko ramena pribacio zobnicu s knjigama i, zaogrnut nekakvom maminom crnom èermom, odmah s kuænoga praga zagazio u preko pedalj svježe napadani snijeg i uputio se prema školi. Kako je snijeg i dalje padao ja sam svu pažnju obratio da mi se knjige ne stope i da se u mojim poderanim cipelama (ili batama) ne skliznem i padnem. Ipak, bilo mi je èudno da na cijelom putu nisam baš nikoga ni susreo niti pristigao. Kada sam tako dopješaèio do škole i našao je u mraku i zakljuèanu, vidio sam da cijeli grad još spava dubokim snom, jer na njegovim ulicama nema ni žive duše. Vrlo zaèuðen i zbunjen produžio sam do crkve i èim sam pogledao veliki sat na visokom crkvenomu tornju, sve mi postade jasno i istodobno me obuze nelagodan strah. Ne vjerujuæi oèima, morao sam nekoliko put pogledati na sat kako bih se uvjerio da doista pokazuje da su tek dva sata poslije ponoæi. Odmah sam predpostavio da je vjerojatno nekakav teretnjak oko ponoæi prošao kroz Goricu i njegovo se, zbog napadanoga snijega, prigušeno klapanje mome æaæi uèinilo da prolazi Vokiæa pruga.

 

Dosta promrzao i ustrašen uputio sam se natrag kuæi. Više me nisu brinule knjige ni sklizanje, jer sam svu pozornost usredotoèio na najmanje šumove ili glasove, na lavež pasa ili zavijanje vukova, t.j.  na sve možebitne opasnosti koje bi mogle na me vrebati. Meðutim, bez obzira kako bih svoje uši napinjao, grobna tišina sniježne noæi bila je potpuna i savršena. Tek kada sam propješaèio pola puta oèujem da mi se iz suprotnoga pravca primièu nekakvi prigušeni glasovi, ali ne mogoh razabrati o èemu zbore. Odluèan da me ništa ne smije iznenaditi, odmah sam skoèio za obližnje stablo, da bih se pritajio dok proðe opasnost. Kako nisam uzeo u obzir da se u tako mrtvoj sniježnoj noæi glasovi èuju nadaleko, skoro sam se smrzao dok su se primakli toliko blizu da sam prepoznao glasove mojih roditelja i mogao razabrati o èemu govore. «Za Boga miloga, kako si se mogao tako privarit. On æe se u ovoj meæavi smrznuti i crknit od straha, a mogli bi ga i vukovi napasti», govorila je uplakana mama koreæi Peru. On joj je govorio da prestane kukati, da æu se ja u gradu veæ negdje skloniti ili na školi naæi nezakljuèan prozor i uæi u suho, da nisam strašljivac i da te zime nitko nije vidio nikakvih vukova. Takoðer joj je u snijgu pokazivao još uvijek vidljiv duboki trag nekog velikoga voozila za koje je mislio da je autobus.

 

Slušajuæi sve to, ja sam se ohrabrio i od radosti zaboravio hladnoæu te se još malo pritajio u mome skloništu dok smislim kako bih im pokazao svoje junaštvo. Tako sam, upravo kad su oni prolazili pored moga stabla, ujedno skoèio, pred njih bacio maminu mokru èermu i iz sveg glasa vrisnuo. Iznenaðena, mama je izgubila ravnotežu, okliznula se i pala u snijeg pa smo joj obojica pomogli da ustane. Tada smo se sve troje izgrlili i dobro se nasmijali. Na putu kuæi ja sam njima pripovijedao o zakljuèanoj školi, o mrtvome gradu i o crkvenom satu, ne spominjuæi strah i nelagodu. Mater je pripovijedala kako je, nakon što sam ja otišao, zapalila vatru i peæ dobro naložila da se kuæa zagrije, a potom, kao i obièno, prilegla da još jedan sat odspava. Bit æe da joj majèina intuicija nije dala zaspati pa je budna èekala svanuæe. Kad ono nije dolazilo, ona je probudila Peru i rekla mu da nešto nije uredu, jer sam ja veæ davno otišao, a zora se još uvijek ne ukazuje. Pere je ustao i otišao do pedesetak metara udaljene kuæe jednoga susjeda koji je imao sat. Vidjevši da selo još uvijek spava, on je probudio susjeda i upitao ga koliko je sati. Zaèuðeni èovjek rekao mu je da su dva sata po ponoæi. Tako su se moji dragi i zabrinuti roditelji odmah dali u potragu za mnom.

 

Vjerojatno su veæ bila èetiri sata kada smo stigli kuæi. Mama mi je rekla da idem u krevet i da æe me ona za dva sata probuditi. Kada sam ponvno ustao, pojeo sam veliki komad kruha i popio nekoliko šalica toploga mlijeka. Odjeæa mi je i obuæa bila veæ podpuno suha, jer mater je cijelo vrijeme sjedila uz peæ i sve osušila. Kada sam se po drugi put uputio u školu, snijeg nije više iz neba padao, ali je onaj veæ napadani dizao dosta jaki vjetar-kovitlac koji se u meðuvremenu pojavio. Veæ prije nego sam stigao na pola puta do Imostkoga konaèno je došao kraj toj dugoj i nezaboravnoj noæi i osvanuo hladni sijeèanjski dan. Priznajem da sam, opisujuæi taj davni doživljaj, htio predoèiti ljubav i brigu mojih roditelja, ali sam takoðer želio svratiti pažnju i odati dužno poštovanje svima našim roditeljima koji su u onim za hrvatske seljake iznimno teškim, olovnim godinama doista sve od sebe žrtvovali i mnogo se napatili dok su odgajali svoju brojnu djecu i na noge ih podigli.

 

Toga sam dana nekim školskim kolegama želio pripvjediti o mome ponoænomu dolasku u školu u Imotskomu, ali to nisam uèinio, jer sam raèunao da bi ubrzo svi ostali saznali, da u mojoj kuæi nema nikakva sata te bi me gradski ðaci, od kojih su neki nosili ruène satove, mogli zadirkivati. Da su tu bili samo seoski ðaci, rado bih svima o svemu pripovjedio, jer mi je bilo jasno da veæina njih, takoðer, živi u oskudici i da, po svemu sudeæi, ostali potjeèu iz još siromašnijih obitelji. Naime, dobro je poznato kako su, naroèito po zapadnoj Hercegovini i Imotskoj krajini, jugokomunisti ne samo provodili svoj krvavi i osvetnièki teror, nego su s visokim porezima i mizernim cijenama duhana bezdušno pljaèkali stanovništvo tih krševitih krajeva i držali ga u veæoj oskudici i siromaštvu, nego za vrijeme turskoga zuluma.

 

Zahvaljujuæi stoljetnim moralnim zasadama Katolièke crkve i svojoj èvrstoj vjeri, ti naši seljaci uzmogli su ne samo strpljivo podnositi svoje mukotrpne živote, nego su uspijevali odhranjivati i dobro odgajati obitelji s brojnom djecom i u njih usaðivati svoju vjeru i duhovnost, svoju radinost i duhovitost. Istina, oskudice su bile velike i život vrlo naporan, ali je takoðer tada bilo više duha i ljubavi, više brige i odgovornosti te više životne radosti i pravoga veselja, makar kada bi se djeca krizmavala, kada bi se cure udavale i momci ženili, a naroèito u vrijeme Uskrsa i po dernecima prigodom svetkovina i Božiænih blagdana. Zato s velikom zabrinutošæu i tugom slušam i pratim kako današnja modernizacija i u našim selima uništava onaj iskonski i prirodni život i kako se mnogi veæ stide svojih seljaèkih korijena te prihvaæaju i imitiraju dekadentnu kulturu konzumerizma i eksibicionizma, tako da svoju duhovnost i duhovitost zamjenjuju sebiènošæu i golim materijalizmom.

 

Nedavno sam u jednim novinama èitao, da se u zadnjih deset godina broj žitelja u Imotskoj krajini smanjio za pet i pol tisuæa i da su neka sela veæ gotovo prazna, jer u njima osim nekoliko starica i staraca nema žive duše. Znam da po drugim krajevima stanje nije ništa bolje, jer po demografskim podacima u Republici Hrvatskoj samo je prošle godine bilo preko tridesetijedna tisuæa manje roðenih nego umrlih. Nema sumnje da su naša sela i ruralni krajevi stoljeæima bili i duša i srce n ašega naroda. Pa je sigurno, ako umre naše selo, da ne æe dugo proæi dok lijepa naša domovina postane drugima i lijepa i domovina. Tada æe se po hrvatskim gradovima i gradiæima i same ulice poželjeti Hrvata, èak i oni koji su se svojevremeno oko njihovih naziva nadmudrivali i prepirali. Jer, recimo, da u Zagreb i Split nisu sa sela stalno pristizale svježe snage, da u njih iz ruralnih krajeva nisu priticali bistri potoci tijelom i duhom zdrave hrvatske mladosti, te bi naše metropole davno stagnirale i postale sterilne. Povijest hrvatskoga naroda zorno pokazuje da je geografija sudbina, jer naš je narod na toj razdijelnici svjetova, sve tamo od starorimskih vremena, bio žrtvom raznih okupacija i tuðih tiranija. Nedvojbeno je da je on zahvaljujuæi svojoj vitalnoj i zdravoj ruralnoj sredini, mogao sve to nadživjeti i saèuvati svoj narodni identitet.

 

Hrvatski je narod lekcije iz tragiène prošlosti dobro nauèio

 

Kada se sve to ima u vidu, doista je zaprepaštavajuæe da našu današnju intelektualu i politièku elitu tako malo zabrinjava ta pogubna demografija i umiranje hrvatskih sela. Takoðer je tragikomièno da veæina tvoraca javnoga mnijenja i dosta politièkih djelatnika troše toliko vremena, pameti i energije tumaèeæi (na svoj naèin) lekcije prošlosti kao da su svi odreda vrsni povjesnièari i filozofi povijesti. Hrvatski je narod te lekcije iz svoje tragiène prošlosti dobro nauèio i uspješno položio ispit u Domovinskomu ratu kada su se rame uz rame borili i zajedno ginuli sinovi partizana i ustaša. Dovoljno je samo malo mašte i dobre volje da bi se moglo zakljuèiti kako je u proteklomu veleratu nesretna podjela Hrvata nastala zbog nametnutih tuðih ideologija i da velika veæina hrvatskih sinova, koji su ginuli na obje strane tragiènih bojišta, nije ni razumjela te ideološke razlike, nego su i jedni i drugi bili uvjereni da se bore za bolju i sretniju buduænost svoga hrvatskoga naroda. Za sve dobronamjerne ljude takvi su zakljuèci zajedno s pouènim iskustvom iz Domovinskoga rata sasvim dovoljni da se zauvijek zalijeèe tragiène podjele Hrvata iz prošloga velerata. Oèito je da meðu te dobronamjerne ljude ne spadaju ona novinarsa zabadala i javni djelatnici koji tim starim ranama ne dopuštaju zacijeliti, jer bi inaèe morali biti svijesni, da mi kao brojèano mali narod i mlada država ne možemo dopustiti da nam davne podjele toliko zagorèavaju sadašnjost i optereæuju buduænost.

 

Takoðer, buduæi da su o sukobima u prošlomu veleratu uglavnom pobjednici pisali povijest, vrlo je teško razluèiti stvarne èinjenice od ratne propagande. Zapravo, istinu je bilo gotovo nemoguæe spozati, jer su zbog svoje prljave savjesti i ideološke pristranosti pobjednici dugi niz poratnih godina nastavili uporno i sustavno ocrnjivati poraženu stranu i bezobzirno tovariti joj zloèine. Tako su mladi naraštaji, a naroèito pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj, odrastali u uvjerenju da su vojnici NDH uistinu bili krvoloèni zloèinci i rogati vragovi koji su zaslužili najveæa poniženja, najgore muke i najteže kazne. Zato je, kao i zbog ljudske prirode i taštine, još uvijek u  javnosti nemoguæe trezveno raspravljati o tim zamršenim i osjetljivim temama pa je najpametnije rješenja tih stvari prepustiti struènjacima i dodatnomu protoku vremena. Treba se nadati da æe u iduæih deset do dvadeset godina, kada se odpeèate svi tajni dokumenti, povijesnim struènjacima poæi za rukom odvojiti istinu od laži i èinjenice od ratne propagande te konaèno napisati nepristranu povijest toga tragièna razdoblja. Vjerojatno æe tada svima postati jasno da nijedna strana nije bila bez grijeha da bi imala pravo drugu toliko defamirati i bezdušno kamenovati.

 

Dragi moji vancouverski prijatelji, izgleda da je ovaj tradicionalni banket koji prireðujete meni u èast postao poznat mnogim Hrvatima u domovini i diljem svijeta. Naime, u zadnjih nekoliko godina moja se pozdravna pisma na razne naèine objavljuju i umnoavaju, i tako se krug èitatelja stalno širi. To vidim i iz pisama koje sam tijekom ove godine primio uglavnom od mlaðih èitatelja. Jedni mi pišu kako su iz mojih pisama vancouverskim Hrvatima zapazili, da je patnja glavna misao mojega svjetonazora, a drugi pitaju na koji bi naèin oni mogli pomoæi da što prije izaðem na slobodu. Neki se opet raspituju što je specifièno za Hrvate Vancouvera da mi baš oni prireðuju banket i žele znati da li sam ja u tomu gradu nekada živio ili tamo imam osebite prijatelje. Moram reæi da me ta pisma trgnu iz zatvorske letargije i makar mi nakratko rastjeraju sumornu zatvorsku apatiju, ali se ona ponovno ušulja. Tako su na moju žalost veæina tih pisama ostala bez odgovora pa se ovim putem želim isprièati svima kojima nisam osobno odgovorio. Nadam se makar donekle razumjeti moju situaciju i oprostiti mi.

 

Pa, meni je nekako prihvatljivije potpuno se oglušiti i na vrlo lijepa i osjeæajna pisma, negoli na njih samo formalno i površno odgovoriti. Tako sam, naroèito zadnjih godina, na dosta takvih pisama èesto zapoèimao odgovoriti da bih nakon nekoliko pokušaja odustajao. Problem je i u tome što je meni danas teško naæi zajednièki jezik ne samo s tim mladim ljudima, nego uopæe s ljudima èije se životne sudbine uveliko razlikuju od moje, koji u svojim životima nisu patili niti putovali «kroz trnje prema zvijezdama». Zato strahujem da bi se iz tih pismenih razgovora mogao steæi pogrešan dojam, t.j. da me èitatelj dobro ne shvati te pomisli, da sam zbog dugogodišnje robije veæ skrenuo s pameti i utoèište pronašao u fantazijama. Vjerojatno æu, ako ikada iziðem na slobodu, imati sliènih problema u komuniciranju s ljudima koji su normalno živjeli i onima koji su po svaku cijenu tražili samo sunèanu stranu života. Jer, njima je ostala sasvim nepoznata ona druga, tamna i tragièna, puno dublja i mnogo bogatija strana ljudskoga života.

 

Sloboda je duševna potreba

 

Paradoksalno je ali istinito da su upravo te moje fantazije mene spasile da ne izludim i bile mi glavna duševna hrana u ovoj duhovnoj pustinji. Na robiji se duša doista pati, jer sloboda nije tjelesna nego duševna potreba, ali je duši nostalgija za domovinom i zavièajem još bolnija od èežnje za slobodom. Svi oni koji su nakon dugo vremena posjetili rodni kraj, gdje su proveli svoje djetinstvo i mladost, dobro znaju da ništa na ovomu svijetu ne može tako osvježiti naše duše i toliko nas animirati kao ta poznata nam i draga mjesta zavièajnoga podneblja. Zato su još u davna vremena veliki umovi i poznavatelji duša bili u pravu kada su trajno progonstvo èovjeka iz njegova naroda i domovine usporeðivli sa smrtnom kaznom. Meni je tek sada u potpunost jasno zašto su mnogi raðe izabrali smrt, nego progonstvo, iako su u tuðini, što se tjelesnih potreba tièe, mogli raskošno ili dosta udobno živjeti. Èovjekova duša svoju hranu crpi samo iz vlastitih korijena, a njegovo srce najbolje grije ono zavièajno sunce i nigdje mu se zvijezde tako ne sjaju kao na njegovu zavièajnomu nebu.

 

Ako se ima u vidu da ja veæ punih 28 godina nisam vidio nikakvih zvijezda niti mjeseca, može se barem donekle shvatiti koliko mi je trebala imaginacija da duša potpuno ne uvene. Još uvijek se vrlo dobro sjeæam da je u jednoj od školskih uèionica na zidu visio plakat, na kojemu je pisalo «Knjige su prozori kroz koje nam se pruža pogled u svijet stvarnoga života». Mogu reæi da sam se uistinu dosta nagledao kroz te prozore, jer sam volio èitati knjige, a samo na robiji, po konzervativnim procjenama, proèitao sam dvije do tri tisuæe lijepih, dobrih i pouènih kniga. Knjige su poveæale moju imaginaicju da sam se mogao družiti s bezbrojnim ratnicima, junacima i svecima, sve tamo od starogrèkih vremena do naših dana,  diviti se njihovim znaèajevima i suosjeæati s njihovim porazima i  muèeništvom. Uživam èitajuæi, jer su mi knjige dragi razgovori s velikim misliocima, razgovori koji proširuju moje horizonte i produbljuju spoznaje o životu i ljudskoj prirodi. Knjige su mi takoðer otkrile snagu vjere i kakve je sve uloge religija imala u meðuljudskim i meðunarodnim odnosima, što mi je pomoglo da svoju osobnu zlu sudbinu uzmognem pretvoriti u dragocjeno bogatstvo. Tako da sam danas u stanju prihvatiti sve što novi dan sa sobom donese bez gorèine i mržnje u svom srcu èak i prema onima koji su mi nekada pokušali život oduzeti, kao niti prema onima koji su me svojevremeno doista bezdušno defamirali. Jer sve u svemu, oni mi nisu nanijeli zlo, iako mi nisu željeli dobro.

 

Na koncu bih dodao da me iskustvo i saznanja uvjeravaju, da je povijest svijeta povijest razlièitih kultura i civilizacija. Da je odreðena religija sjeme i temelj svake kulture i da su specifiène morlane vrijednosti anðeli èuvari zdrava razvoja i napredka kulture. Da se kasnije, kada kultura preraste u civilizaciju, poèmu zanemarivati vjerski temelji koji su joj dali život, i postupno srozaju moralni kriteriji koji su èuvali njezino zdravlje. Danas je oèito da je i naša zapadna civilizacija veæ duboko zagazila u senilno i opasno razdoblje. Ne treba se èuditi što su prioriteti današnjim potomcima negdašnje kršæanske Europe, ako se znade da u svima njezinim narodima na vlast dolaze samo oni ljudi i stranke koji se novomu zlatnomu teletu najodanije klanjaju.

 

Možda bih se i ja sam s vremenom utopio u toj suvremenoj žabokreèini i idolopoklonstvu da stjecanjem okolnosti nisam završio na robiji. Sretan sam da je danas moja savjest potpuno èista i zahvalan da sam i u onim opasnim vremenima i teškim kušnjama odano i ustrajno slijedio svoj nutarnji glas i uzvišene ideale te prema svojim ondašnjim moguænostima i sposobnostima makar pokušao pomoæi da se naš hrvatski narod oslobodi vladavine bezbožnoga komunizma i hibridnoga jugoslavenstva. A to da me nakon tolikih godina robije i nakon velièanstvenih hrvatskih pobjeda u Domovinskomu ratu, kršæanska Amerika još uvijek drži u zatvoru daleko više govori o njezinomu kršæanstvu, negoli o meni. Meni je zbog mojih mrtvih i živih prijatelja i rodbine posebno žao da su se Amerikanci oglušili na sve njihove ponude i molbe da me se oslobodi ili makar transferira u hrvatski zatvor, jer što se mene osobno tièe, ja sam sebe veæ davno ostavio i otišao pa æu moæi žrtvovati i ovo malo što mi je još ostalo od života.

 

Takoðer sam svjestan da u meðuvremenu moram ljudski i dostojanstveno izdržati do kraja, jer ne mogu i ne smijem iznevjeriti i razoèarati sve one koji me vole i za me se Bogu mole. Moram izdržati zbog svoje tužne starice majke i moje vjerne životne družice, zbog cijele moje rodbine i starih i novih prijatelja. Moram izdržati zbog nade da još jedanput prošetam starim stazama moje mladosti i da se moje grudi napiju zraka hrvatskoga. Moram izdržati zbog želje da poljubim onaj moj tvrdi hercegovaèki kamen, da zagrlim staro stablo i u tihoj se noæi nagledam sjajnih zvijezda na vedromu zavièajnomu nebu. Moram izdržati zbog svih pokojnih prijatelja èije se nade i želje nisu ispunile, i zbog uspomene na moga pokojnoga oca koji je po zvijezdama znao ocijeniti koja su doba noæi. I konaèno, moram izdržati zbog vas, dragi moji vancouverski prijatelji koji ste me, evo, opet trgnuli iz robijaške monotonije i nadhnuli da napišem ovo prilièno dugaèko i dosta teško pozdravno pismo.

 

Svima vam se iskreno i od srca zahvaljujem na pažnji i potpori i da me tako ustrajno i prijateljski èastite. Svima takoðer iz dubine moga srca želim sretnu Novu 2005. godinu te da vam sjeæanje na davne i veselije Božiæe i ovih dolazeæih blagdana u vaša srca donesu dovoljno vedrine, mira i radosti.

 

Vaš odani Zvonko Bušiæ

_________________________________________________

Tekst iz drugih web portala prenio Ivo Matanović,ureddnik portala:hrvatskipolitickiuznici.hr

Komentari
Traži
Anoniman   |23.106.253.xxx |2014-05-15 04:18:01
Nedopušteni znak. prazan komentar
Anoniman   |108.162.242.xxx |2015-03-26 01:30:05
Nedopušteni znak. prazan komentar
Anoniman   |173.245.48.xxx |2015-04-16 13:50:31
Nedopušteni znak. prazan komentar
Anoniman   |107.174.224.xxx |2016-12-13 17:14:39
Nedopušteni znak. prazan komentar
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

Zadnja Promjena ( Srijeda, 13 Rujan 2006 )
 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!