coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Duhovnosti arrow DVADESET ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU
Ponedjeljak, 11 Prosinac 2017
 
 
DVADESET ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Subota, 13 Rujan 2014


DVADESET ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU




>Tada mu pristupi Petar i zapita ga: "Gospodine, ako brat moj pogriješi
protiv mene koliko puta da mu oprostim? Do sedam puta?" Isus mu odgovori:
"Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset i sedam puta.< (Mt 18,21-22)



Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!



Osveta je duboko ukorijenjena u paloj ljudskoj naravi i malo je kršćana koji
se ne trebaju boriti da joj se nikada ne prepuste.

Poslije prvog bratoubojstva Bog je raznim propisima zabranjivao mržnju i
osvetu.

Mudrac Ben Sirah razmišlja nad tim propisima Božjim i otkriva svezu koje
sjedinjuje čovjekovo opraštanje bližnjemu s opraštanjem za koje se moli
Bogu.

Kada strasti mržnje i osvete prevladaju čovjekom, on i njegovo  lice postanu
svakome gnusni. S tog gledišta svaki onaj koji se osvećuje, mora biti
spreman na kaznu osvete od strane ljudi i od samoga Boga. Tko broji sve
prestupke bližnjega protiv sebe, taj sili Boga da i On dobro pazi na sve
njegove grijehe.

Stoga Mudrac traži da oprostimo svaku nepravdu drugim ljudima, ako želimo da
Bog nama oprosti on što smo mi njemu skrivili.

>Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji
oprostiti.< (Sir 28,2)



Glavni razlog da tako postupamo prema svojim uvrediteljima jest što smo i
sami potrebni Božjega oproštenja i milosrđa. Vjernik dobro zna da mu Bog ne
može oprostiti, ako on sam ne oprosti nepravde koje su njemu nanesene. Zato
sveti Pisac s tim povezuje i tako čestu ljudsku molitvu za ozdravljenje,
bilo tijela bilo duše, koje ne možemo očekivati ako nemamo milosrđa s
bližnjim.

Na koncu tko ozbiljno misli na svoju smrt, taj će prestati s mržnjom i
oprostit će bližnjemu svaku krivicu. Jer umrijeti ne pomiren s ljudima znači
umrijeti nepomiren s Bogom i ne računati na njegovo milosrđe.

Stoga nema grijeha što ga Bog ne bi oprostio čovjeku pokajniku, jer Bog koji
je Ljubav očituje se osobito neumornim praštanjem.



Kakvo osvježenje i kakvu radost bi svijetom pronijelo Kristovo Evanđelje
ljubavi kad bismo ga mi ljudi živjeli. Nestalo bi uskogrudnosti, zavisti,
mržnje i osvete. Bratski bismo mogli surađivati i graditi svoj život ovdje
na zemlji.

Sve to od nas traži Kristovo otajstvo i naše sjedinjenje s njime. Sve što
činimo moramo činiti radi Gospodina koji se nama utjelovljenjem sasvim
prilagodio. Mi smo s njim toliko povezani da tu vezu ni smrt ne prekida.
Život koji nam je Krist darovao toliko nadilazi naš naravni život da
kršćanin zapravo ne živi samome sebi nego Gospodinu. Prema tome mi i umiremo
Gospodinu jer u njemu nastavljamo svoj život koji je zapravo njegov život.

>Braćo! Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo,
Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li, dakle, ili
umiremo - Gospodinovi smo.< (Rim 14,7-8).



Zato u svakom slučaju odgovara potpuno istini da mi svoje obveze prema
bližnjemu moramo gledati pod vidom smrti koja će nas konačno zauvijek
povezati s Kristom ukoliko budemo ovdje živjeli prema njegovim načelima i
zahtjevima. Jer Krist je jednako Gospodar i živima i mrtvima. To je
posljedica njegove otkupiteljske smrti i pobjedonosnog uskrsnuća. Tolika je
naša povezanost s njime da nam On u životu pruža ono što nam je zaslužio
svojom smrću na križu.

>Ta Krist zato umrije i oživje da Gospodar bude i mrtvima i živima.< (Rim
14,9)



Njegovo gospodstvo je nad svim ljudima potpuno, a očitovat će se u svoj
njegovoj slavi kad na koncu svijeta dođe suditi žive i mrtve.

Ali On nije samo naš vječni Sudac, nego je i naš Otkupitelj i Spasitelj, naš
Brat koji toliko pripada nama da zapravo njemu živimo.

Zacijelo, kaže se da i neki ljudi žive za druge kao na primjer roditelji za
djecu.

Ali smisao istine da svi mi živimo svome Gospodinu je mnogo dublji i
opsežniji. Ako ništa drugo, barem je očito ovo: ljudi mogu živjeti za
drugoga samo do svoje smrti, a mi Gospodinu živimo zauvijek; njegovi smo
jednako za života kao i poslije smrti.



Na toj temeljnoj istini našega života temelji se i Isusova zapovijed ljubavi
prema bližnjemu i njegov zahtjev za neprekidnim opraštanjem drugima.

Isusova riječ upućena Petru da uopće ne smije brojati koliko puta oprašta i
prema tome da mora uvijek oprostiti tiče se svih nas.

>Tada mu pristupi Petar i zapita ga: "Gospodine, ako brat moj pogriješi
protiv mene, koliko puta da mu oprostim? Do sedam puta?" Isus mu odgovori:
"Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset i sedam puta.< (Mt 18,21-22)



Isus je sa svojim zahtjevom da bratu čovjeku treba uvijek oprostiti toliko
iznenadio Petra, a s njime ne samo sve apostole i Židove nego i sve ljude,
da je smatrao potrebnim svoj nauk predočiti vrlo uvjerljivom prispodobom o
kralju i njegovom sluzi dužniku.

Gospodar koji oprašta taj silan dug svojemu sluzi je sam Bog. A čovjek, i to
baš taj komu je Bog sve oprostio, upropašćuje prijatelja koji ga moli malu
odgodu sitnoga duga. Ova prispodoba ne samo da do kraja rasvjetljuje Isusov
odgovor Petru, nego je to produženo tumačenje završne molbe koju je Isus
stavio u svoj Oče naš: >Otpusti nam dugove naše kako i mi otpuštamo
dužnicima svojim.<

Ako želimo imati Boga Ocem, treba da budemo samilosni kao i On i velikodušni
u praštanju.



Mnogo više nego ikoji zemaljski kralj nama je naš Bog oprostio i zaboravio
sve naše grijehe. Ipak je značajno da je kralj prema nemilosrdnom dužniku
poslije njegova zlodjela postupao isto onako kako je imao pravo prije nego
mu je oprostio ogroman dug. O Bogu ne možemo reći da će nam kada više
predbacivati oproštene i okajane grijehe. Njih nestaje u moru Božjeg
milosrđa.

Ipak nije na odmet sjetiti se da ćemo biti suđeni onako kako mi postupamo
prema bližnjemu.

>Tako će i Otac moj nebeski - kaže Isus - učiniti s vama, ako svatko od srca
ne oprosti svome bratu.< (Mt 18,35)



Dakle, kao što Bog oprašta nama naše grijehe, tako isto smo i mi dužni jedni
drugima opraštati.

Malo je kada čovjek sličan Bogu kao kad oprašta uvede. Opraštanje je velika
stvar, dostojna čovjeka i prijeko potrebna da se živi zajedno i u miru. Ali
opraštati ne znači nipošto i nužno odustajati od borbe za pravednost, kada
se radi o stalnim nepravdama koje se ispoljavaju kao nasilje protiv nas i
protiv braće.

Zatim nije dovoljno samo opraštati. Često je važnije oproštenje od drugih
pitati, nego li drugima opraštati. Inače se stvara lažni mentalitet koji
uvijek ima nešto opraštati.

Isusu je milo ono opraštanje koje se očituje konkretno, koje završava
pomirenjem.

Pomirenje je evanđeoska kruna opraštanja, ono čime se brat zadobiva i što
uspostavlja jedinstvo među Božjom djecom i što raduje nebeskog Oca jer
izgrađuje zajednicu Crkve Kristove.

Crkva treba da bude >prostor milosrđa< gdje je svakome moguće da živi u
ljubavi s Bogom i braćom ljudima
.








Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 3
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!