coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Aktualnosti arrow Nedjelja, 27 Travanj 2014 19:01 MASOVNO PREIMENOVANJE BIVŠIH TZV. SRBA U HRVATE . IZAZVALO PANI
Nedjelja, 25 Lipanj 2017
 
 
Nedjelja, 27 Travanj 2014 19:01 MASOVNO PREIMENOVANJE BIVŠIH TZV. SRBA U HRVATE . IZAZVALO PANI PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Četvrtak, 01 Svibanj 2014

·                                  

·                                 Knjige

·                                Još od ist

M

 

 

 

 

 

 

Nedjelja, 27 Travanj 2014 19:01

 

MASOVNO PREIMENOVANJE BIVŠIH TZV. SRBA U HRVATE . IZAZVALO PANIKU U SPC.

 

 

 

Kada se nekoliko bezobzirnih velikosrpskih ispada dogodi u samo nekoliko dana, onda je to znak da ti događaji nisu slučajni. Ne samo da nisu slučajni, nego su zasigurno orkestrirani i dobro „uvježbani“ iz beogradskih tvornica laži i obmana. U bogatom arsenalu srbijanskih mitova i izmišljotina, danas već potpuno razotkrivenih, uvijek se pronađe poneki „biser“ koji, ako već nije nov, barem je predstavljen na nov način, a što je još važnije, od novog predstavljača.

U brojnoj ekipi primitivnih lažova iz srpskog ili srbofilnog miljea upoznali smo vrlo različite likove koje nema smisla ponovo nabrajati. Svi ih dobro znamo. Ali da će se u tu močvaru balkanskih buncanja uključiti ni manje ni više nego patrijarh Srpske pravoslavne crkve i to najnižim čobanskim govorom pakosti i kletvi, to ni najveći pesimisti nisu očekivali.

Miroslav Gavrilović-Irinej je već prilikom božićne čestitke „zemljacima“ ponizio sebe i svoju čast vjerskog poglavara „dijeljenjem“ Hrvatske tako da od nje ostane ono što se vidi sa Sljemena. Neki su čak i u Hrvatskoj branili patrijarha vjerujući vjerojatno da se je čovjek sa sijedom bradom krivo izrazio i da nije mislio onako kako je ispalo. Neki su tvrdili da se njemu ne može pripisati „komadanje“ Hrvatske, nego da je za to kriv odavno mrtvi Ilija Garašanin. No Ilija Savić zvan Garašanin po selu Garasu u kojem je rođen bio je samo mali kotačić koji se je vrtio u golemom tisućljetnom stroju za pravljenje velike Srbije. Kreator i pokretač tog stroja uvijek i svugdje je na prvome mjestu bila i ostala Crkva.

Bilo je mnogo popova koji su propovijedali mržnju, pa i osobno klali Hrvate. Bilo je i vladika, pa i mitropolita koji su smišljenim i dobro upakiranim lažima zakuhavali mržnju koja je onda dovodila do potoka krvi. Ali da će se u tu sramotnu kampanju na tako primitivan i u biti glup i naivan način uključiti sam patrijarh, to je bilo teško zamislivo. U tako nešto nije se upuštao pokojni Pavle, a još manje njegov prethodnik German.

Ono što je najčudnije je gotovo dječja naivnost s kojom je patrijarh izrekao tu nevjerojatnu hrpu laži i fanzazija. Prije svega, ako su Srbi majstori laži kako ih opisuje Dobrica Ćosić, onda od nekoga tko laže očekuješ da će to učiniti lukavo i uvjerljivo da bi netko neupućen mogao na to nasjesti. Laž bi trebala sličiti istini da bi žrtva mogla progutati udicu.

Međutim, Irinej je ispalio stari već nekoliko puta potrošeni metak. Povod je bio tzv. „proboj“ zatvorenika, kada su neki robijaši, na nagovor komunista, provalili nasilno iz logora, na što su stražari pucali (kao i bilo koji zatvorski stražari na svijetu) i ubili neke od njih. Da nisu bježali možda bi ostali živi kao i mnogi drugi jasenovački zatvorenici.

U svojoj nevjerojatnoj govoranciji Irinej se je vratio u davno i danas poviješću zatrpano vrijeme spominjući „nekoliko stotina hiljada srpskih žrtava“,

Zatim „...zlikovci su mislili da zbrišu s lica ove zemlje sav srpski rod i pravoslavni narod...'', a vrhunac bezumnog lupetanja bio mu je kad je rekao da je zločin u Jasenovcu „"veći od životinjskog i zločin koji ni vrag nije činio". Te čudovišne riječi na tragu su Titove najave klanja kada je definirao ustaše kao „zvijeri koje ne zaslužuju da nose ljusko ime“. Irinej je nas Hrvate „počastio“ time da smo gori ne samo od životinja, već i od samog vraga.

Da to čujemo od najdivljeg srpskog uličnog derača, bilo bi glupo. Ali kada takve riječi iziđu iz usta vrhovnog poglavara jedne ozbiljne Crkve, tu prestaje svaka pamet. Da je patrijarh samo malo zavirio u jasenovačke spiskove žrtava ili se barem pet minuta porazgovarao s ravnateljicom, vidio bi da tu spiskovi dolaze do nešto više od 80.000 žrtava. Da se je malo propitao već u Beogradu, saznao bi da su i sami srbijanski povjesničari (istoričari) već odavno odustali od budalaštine o 700.000 poubijanih Srba. Naravno, od patrijarha ne možemo očekivati da zna da i taj spisak od oko 80.000 žrtava sadrži golemi broj, možda i veliku većinu, lažnih žrtava, ljudi koji su poginuli u partizanima, u četnicima, u savezničkim bombardiranjima, pa čak i onih koji uopće nisu poginuli i nikada nisu bili ni blizu Jasenovca. On možda ne zna, a možda i zna, da su partizani nakon ulaska u logor pobili mnogo više Hrvata nego je ikada bilo ljudi u logoru. Zna li Irinej da je egzaktno dokazano (iskopano) nešto manje od 500 žrtava. Žrtava naravno ima više, ali nije to problem. Problem je što su velika većina od onih 500 iskopanih bili Hrvati, ponajviše domobrani.

Patrijarhova zloća zapravo možda i nije usmjerena ka Hrvatima. Oni ionako već u velikom broju „kuže stvar“. Više je upućena ka „njegovima“ koji mu još vjeruju. Ako mu vjeruju, takve grozote u njima izazivaju val nekontrolirane mržnje. Možda ratoborni lažljivi patrijarh upravo to želi postići. Ali zašto i zašto baš sad?

„SPORNI“ THOMPSON

Otprilike istovremeno s bujicom patrijarhovih laži dogodio se je incident s koncertom hrvatskog skladatelja, pjesnika, pjevača i branitelja-dragovoljca Marka Perkovića Thompsona. Njegov koncert otkazala je uprava dvorane u kojoj je trebao biti održan, navodno zbog „pritiska na internetskim blogovima i drugim prosvjedima“.

Naravno da svugdje, pa i u Berlinu, postoje ljudi koji ne mogu smisliti ništa što počinje sa slovom „H“, pa im je i Thompson trn u oku. No da bi se otkazao dobro organizirani koncert i unaprijed zakupljena dvorana, u igri moraju biti krupniji „igrači“. Naravno, radi se o domaćim, hrvatskim protivnicima svega hrvatskog.

Budući da se radi o međunarodnom incidentu, takve probleme se rješava na međunarodnoj razini. Za to postoje veleposlanstva i konzulati. Ali što može učiniti bilo koji diplomat na bilo kojoj razini, kada svi njegovi „gazde“ mrze i Thompsona i hrvatske branitelje i Hrvatsku uopće. Kada to vide Nijemci, naravno da im ništa nije jasno, pa poput Poncija Pilata peru ruke i kažu: „Es tut mir Leid, es geht nicht“ (žao mi je, ali ne može“).

PANIKA ZBOG HRVATSKIH PRAVOSLAVACA

Gdje god nastane neka gužva na nacionalnoj razini, vrlo je vjerojatno u nju upetljana Srpska pravoslavna Crkva. Ovaj put patrijarh nije nešto osobno „bubnuo“, ali kad „dogori“ sigurno će se i on uključiti.

„Problem“ se sastoji u tome što u Hrvatskoj od davnine, a naravno i danas postoje ljudi koji su pravoslavne vjere, ali Hrvati po nacionalnosti. Nekada su to bili Petar Preradović, Josip Runjanin i još mnogi. Zbog toga je ban Josip Šokčević, inače briljantni vojni časnik i izravni nasljednik Josipa Jelačića, na prijedlog Eugena Kvaternika želio formirati Hrvatsku pravoslavnu crkvu. To mu nije uspjelo jer je ubrzo podnio ostavku, pa je ideja ostala neostvarena.

Taj pokušaj, iako neuspio, posijao je paniku među velikosrpskim stratezima, pa su urnebesno žestoko kroz sve tada dostupne medije, nastojali dokazati da su svi pravoslavci Srbi. U Srbina su tako uspješno „pretvorili“ biologa Josipa Pančića iz Novog Vinodolskog, jako su se trudili oko Nikole Tesle, ali s nepotpunim uspjehom, kasnije su „preobratili“ hrvatskog pisca iz Bosne Ivu Andrića, ali što je najgore u tu bolesnu ideju uspjeli su uvjeriti mnoge male ljude, posebno slabo obrazovane, osobito po selima gdje Crkva ima gotovo apsolutnu moć nad narodom.

Hrvatska pravoslavna crkva ipak je osnovana za vrijeme Drugog svjetskog rata, u sklopu Nezavisne Države Hrvatske, što je dovoljan razlog velikosrbima da na nju svale sva zla svijeta, naravno, kao i uvijek, baratajući lažima. Ante Pavelić je smatrao da Srpska pravoslavna crkva ne može postojati u Hrvatskoj, jer je u pravoslavlju Crkva vezana uz državu, a strana država, osobito u ratu, ne smije imati u Hrvatskoj svoje eksponente. Dakle hrvatski pravoslavci moraju imati svoju Crkvu.

Da bi to učinio, Pavelić je angažirao beogradskog pravnika, ranije pravnog savjetnika Srpske pravoslavne crkve, Miloša Obrkneževića, koji je napisao Ustav Crkve i njezino teritorijalno ustrojstvo. Crkva čak nije proglašena autokefalnom (potpuno samostalnom), pa nije izabran patrijarh (vrhovni poglavar) nego mitropolit (nadbiskup). Bio je to bivši novomoskovski mitropolit Grigorij Ivanovič Maksimov, crkveno ime Germogen, koji je izbjegao pred revolucijom. Bilo je to kobno za njega osobno, jer su ga partizani ubili kao bijesno pseto čim su ga se domogli. Imao je 84 godine i jedina „krivnja“ bila mu je ta što je bio poglavar Hrvatske pravoslavne crkve.

Suvremeni hrvatski pravoslavci sve se više zanimaju za svoje podrijetlo i polako ali sigurno mnogi od njih shvaćaju da su dugo bili u zabludi pod urnebesnom crkvenom propagandom, jer da zapravo uopće nisu Srbi, nego potomci Hrvata koji su pod raznim okolnostima prešli na pravoslavlje, pa su dakle i oni pravoslavni Hrvati. Posljednja dva popisa pučanstva, iako su za široki puk ostala u tajnosti (nisu objavljeni u cjelini), jasno pokazuju taj trend. Na popisu 2001. Oko 11.000 ljudi izjasnili su se kao Hrvati pravoslavci. Deset godina kasnije takvih ljudi ima već 30.000. Za to vrijeme Srba pravoslavne vjere ima oko 40.000 i njihov je broj stabilan. Najzanimljivije je da ima još preko 100.000 ljudi čija je vjera pravoslavna, ali se ne izjašnjavaju o svojoj naciji.

Takav trend izazvao je paniku u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je pokušala spriječiti registraciju Hrvatske pravoslavne zajednice. Episkop dalmatinski Fotije (Sladojević, rodom od Banja Luke) pokušao je to učiniti u pismu predsjedniku Josipoviću, koji ni sam ne krije svoju sklonost ka Srbiji: „...Ako takva udruga može biti registrirana i time dobiti legitimitet, onda smo u opasnosti da se vratimo u razdoblje Drugog svjetskog rata kada je vladala ideologija krvi i tla, koja je iza sebe ostavila bezbrojne leševe nevinih i apokaliptičnu pustoš“. Bilo je to gotovo jednako blesavo kao i patrijarhova tirada o „Hrvatima gorim od vraga“.

Danas Hrvatska pravoslavna zajednica postoji već četiri godine i uskoro se može očekivati osnivanje Crkve. Panika među srpskim klerom, ali i političarima, je vrlo razumljiva, jer ako se osvješćivanje hrvatskih pravoslavaca nastavi, Hrvatska pravoslavna crkva bi mogla po broju vjernika nadmašiti srpsku. U tom slučaju pada u vodu mit o posebnom mjestu srpske nacionalne manjine kao najbrojnije. Već sada onih 40.000 Srba pravoslavaca čine oko 0,9% pučanstva, a upitno je i koliko od tih ljudi doista živi u Hrvatskoj (sjetimo se Vukovara). Tako puca mjehur od sapunice na temelju kojega su Srbi dobili čak tri poklonjena saborska zastupnika. Dakle, voda je u ušima.

Ne treba zaboraviti da se cijela priča događa neposredno uoči izbora za Europarlament. Tamo bi trebao dospjeti i jedan Srbin i to profesionalni. Znamo da je to Milorad Pupovac. Šuška se o tome da bi se Neven Mimica, SDP-ov br. 1 koji sigurno prolazi a ne želi biti zastupnik, mogao odreći svog mandata upravo u korist tog lika koji onda može u Bruxellesu donijeti svađu i pomutnju među hrvatskim zastupnicima. Možda je Irinejeva žestina usmjerena i prema mobilizaciji srpskih birača da jače podupru Pupovca.

Ipak, neka čudna „sinkronizacija“ čak tri događaja povezana sa Srbima izaziva zebnju da je riječ o nekom smišljenom planu. Među Srbima se opet pokušava jačati mržnja prema Hrvatima izmišljenim zločinima. Zašto baš sada? Ima li to neke veze s Ukrajinom i mogućim izbijanjem velikog rata? Možda se veliki meštri velike Srbije nadaju nekom drugom ratnom poluvremenu u kojemu bi željeli „preokrenuti rezultat“.

Uzrok panike među velikosrpskim „igračima“ možda je i u tome što osjećaju da im izmiče tlo pd nogama. Naime, dok su u Srbiji na vlasti i to vrlo čvrsto i stabilno otvoreni četnici agresivci, u Hrvatskoj se vladajućim klimavim srboljupcima ljuljaju fotelje zbog katastrofalne situacije države. Ovo je situacija koju oni možda tumače kao „sad ili nikad“, budući da je hrvatska vojska oslabljena, a politika „zalutala“. No zbog iskustva iz 90-ih, srbijanski stratezi dobro znaju da u konačnici vojni napad na Hrvatsku završava loše po njih. Za kakvu-takvu mogućnost uspjeha treba im „veliki brat“. Je li on na pomolu nije sigurno. Za to vrijeme za svaki slučaj proizvodi se mržnja. S kakvim rezultatom? Možda uskoro saznamo.

 

Mario Filipi

 

 

Citat

 

Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 9
Korisnika online: 1
  • tshetlarbene
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!