coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Povijest arrow DESOTONIZACIJA USTAŠA, A NE DEUSTAŠIZACIJA HRVATSKE
Četvrtak, 21 Lipanj 2018
 
 
DESOTONIZACIJA USTAŠA, A NE DEUSTAŠIZACIJA HRVATSKE PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Utorak, 23 Srpanj 2013

Glavnoj urednici Dragovoljca, gdji Diani za objaviti, ako se uklapa u kriterij Portala.

Članak je starijeg datuma, ali sadržajno je aktualan - povijestno i suvremeno.

Ništa nije obvezno, nego ako ide neka ide. Ako ne ide opet sve u redu, bez ikakve izprike.

ZDS! Dragan Hazler - na braniku Hrvatske sa svojim bićem, a to je najodpornije oružje protiv svakog neprijatelja.

 

HRVATSKI DOMOBRAN

Udruga ratnih veterana

Cetingrada,Rakovice,Saborskoga, Slunja i Veljuna

OGRANAK  S L U N J

Školska 1   47240 SLUNJ    tel.   047/777-702

Piše Mr.ph. Dragan Hazler, predsjednik Udruge                          Slunj/Basel 19. veljače  2002.

 

DESOTONIZACIJA USTAŠA, A NE DEUSTAŠIZACIJA HRVATSKE

 

Nekoliko fakata umjesto uvoda

Neki mediji u Hrvatskoj (Ne hrvatski mediji jer takovih mi imamo vrlo malo!) nazivaju mene ustašofilom, a ja s ponosom takvima odgovaram da jesam ustašofil. Ako nemam u Hrvatskoj nešto treće, nego biti ustašofil ili komunistofil, onda sam dušom i tijelom za ovo prvo. Naime, ustaše su se uvijek, kroz čitavu povijest i u II. svjetskome ratu pa  makar i s crnim vragom borile za suverenu Hrvatsku, a komunisti, zajedno s velikosrpskim fašističkim četnicima i partizanima su rušili Hrvatsku i ubijali, svestrano zlostavljali i progonili Hrvate i na ljudskim žrtvama obnavljali su Jugoslaviju i to s komunističkim i velikosrbskim predznakom. Ako je netko od medija u Hrvatskoj za komunističku, ujedno velikosrpsku - staljinističko-titoističku opciju onda taj - najblaže rečeno boluje od Stockholmskog sindroma. Kao žrtva oproštajno suosjeća s mučiteljem. U povijesti hrvatskoga pa i svekolikog južnoslavenskog prostora, nitko nije strahotom i množinom počinio toliko svestranih zločina na ljudima i svima dobrima, koliko su počinili titoistički komunisti i uz njih velikosrpski fašistički četnici. Ne kažem ja niti ću ikada reći, da su ustaše, braneći Hrvatsku  ratovali nevino. Ne i Ne! Ustaše su u ratu pravile svevrsne zločine kao što to prave sve vojske ovoga svijeta. U redovima ustaša kao i u redovima  vojski svih naroda bilo je raznih pa i vrlo velikih zločinaca, ali to ne znači da su sve ustaše zločinci.

Sve suvremene vojske, koje danas ratuju prave strahovite zločine, ali ih nitko ili vrlo malo tko naziva zločinačkima. I u Domovinskom ratu bilo je pojedinaca zločinaca, ali to ne znači da su hrvatski branitelji zločinci. Suprot tome, hrvatski branitelji su najuzorniji vojnici, kakovi su se ikada u povijesti borili za Hrvatsku. Ovdje valja podsjetiti medije u Hrvatskoj, povjesničare u Hrvatskoj i prodane duše političara u Hrvatskoj, da je europski Zapad od Križarskih ratova naovamo kroz naše obranbeno ratovanje protiv Turaka bio nenaklonjen Hrvatima.

Zar trebamo za takvo ponašanje Zapada bolje primjere, nego razaranje Zadra od Križara, nepomaganje Nikoli Zrinskome u Sigetu i glavosječa Zrinsko-Frankopanska u Bečkom Novom mjestu. Za razliku od ovakovog signifikantno nenaklonjenog odnosa rimokatoličko/protestantskog Zapada prema rimokatoličkim Hrvatima, odnos Zapada prema pravoslavnim Srbima bio im je naklonjen. Upravo za najistaknutije ere Križarskih ratova nastala je i do vrhunca procvjetala srednjovjekovna država Srbija.

Nesklonost Zapada prema Hrvatima dolazi napose od Karla Marxa i njegovih komunističkih sljedbenika, koji snagom marxističke filozofije negiraju Hrvate kao  narod sposoban za opstanak. Dakle, komunizam je već u svome početku stavio Hrvate pred zeleno svjetlo etnocida, a staljinistički titoizam ih je kroz ustaše sotonizirao.

Finci i Hrvati u II. svjetskom ratu imali su jednaku sudbinu. Finci su bili ugroženi od staljinističkog komunizma pa su se u svrhu zaštite priklonili Naci-fašističkoj osovini Berlin - Rim. Hrvati su bili ugroženi od velikosrpskog fašizma (četnici) i od velikosrbskog komunizma (staljinističko-titoistički partizani!) pa su se u svrhu zaštite priklonili istoj Naci-fašističkoj osovini Berlin - Rim. Poslije rata Finci nisu ubijali svoje ljude, koji su se, primorani okolnostima borili na naci-fašističkoj strani niti su ih etiketirali fašistima. Za razliku od Finaca jugokomunistički Hrvati na čelu s hrvatskim izrodom - ratnim i mirnodopskim zločincem Josipom Brozom Titom počinili su najveći genocid nad Hrvatskim narodom u vojnim odorama i civilima, kakovog nema ni približno njemu ravnome zapisanoga u dugoj hrvatskoj povijesti. Toliko kao uvod.

 

Mediji u Hrvatskoj djeluju ustašofobno = hrvatofobno

Prvi istaknuti antifašist bio je Dr. Ante Pavelić jer je ustrojio Hrvatski ustaški pokret s osnovnim ciljem rušenja velikosrpske fašističke Jugoslavije i organizirao je atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića, glavnog eksponenta fašizma u Jugoslaviji.

Dr. Ante Pavelić je bio ne samo antifašist, nego i antikomunist. On je prvi Hrvat, koji još tridesetih godina 20. stoljeća napisao protukomunističku knjigu pod naslovom „Strahote zabluda“. Posebna mu je zasluga osnivanje Hrvatskog radničkog saveza, Hrvatske pravoslavne crkve i uspostava, nažalost kratkotrajne Nezavisne Države Hrvatske, na njenom povijesnom prostoru.

Hrvatska televizija HTV-1 u svojoj tjednoj emisiji "Latinica" od. 18. veljače 2002. trebala je raspravljati o deustašizaciji Hrvatske. Za normalnog čovjeka Hrvata je već taj naslov abnormalan jer zašto bi se Hrvatska trebala deustašizirati. Upravo obratno, obzirom na opasnost od pohlepnih susjeda, poglavito Srba, Hrvatska bi se trebala ustašizirati jer su ustaše svjesnije, hrabrije i ustrajnije, nego bilo koja druga vojska branile Hrvatsku u svima ugrozama, bez obzira otkuda one dolazile. Uz to treba istaknuti, da su ustaše kao branitelji svega svoga, u domu i obitelji u narodu i domovini povijesno stari koliko i hrvatski narod. U najstarijim vremenima, dok smo živjeli u pećinama, onaj čovjek, koji je ustao u obranu svoje obitelji i svoje pećine zvao se je ustaša. To nam svjedoči i sama starohrvatska riječ „ustaša“, koja je po obliku ženskoga roda, a po značenju i po gramatici je muškoga roda i analogna je srodnim hrvatskim riječima - imenicama: pristaša, Radiša, Siniša, Uglješa, listonoša, pismonoša, stjegonoša... Današnji hrvatski političari, povjesničari pa i jezikoslovci su posve iskrivili značenje riječi - imenice ustaša i oskvrnjuju je fašizmom, iako svaki Hrvat, koji iole pozna hrvatsku povijest znade da su ustaše pod tim nazivom ili sinonimima: pučki ustaše, ustanici, uskoci, gusari, hajduci pa i domoljubni dio hrvatskih partizana (Istra, Dalmacija, otoci...) braniteljski ponos hrvatske domovine.

 

Povjesničari i jezikoslovci su kapitulirali pred velikosrpskom sotonizacijom ustaša

Svaka čast starijim hrvatskim povjesničarima poput Klaića, Mandića, Šišića i drugih. Primjerice Ferdo Šišić rabi pravilno imenicu ustaša kroz čitavu povijest, čak i u predhrvatskoj povijesti. Evo samo par najstarijih osvrta iz Šišićeve Povijesti Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Pretisak izdanja iz 1925. godine (str.98): „...Kad se Dezitiatima i Breucima pridružiše i druga ilirska plemena, broj ustaša poraste toliko, da se u Rimu govorkalo, da ih ima oko 800.000...; ...dok su druge čete ustaša provalile...;  ...Znanje latinskog jezika i rimsku vojničku vještinu mogli su neki od ustaša lako steći u vrijeme svog službovanja... Povjesničar Mandić sasvim normalno piše o ustašama pod vodstvom Hadži Loje protiv okupacije Bosne i Hercegovine.

 

Trebalo bi raspravljati o desotonizaciji ustaša jer su neprijatelji hrvatskog naroda i hrvatske države, poglavito politika velikosrpske ideologije sotonizirali i demonizirali  hrvatsku vojsku - ustaše, time i hrvatski narod, da bi im sotonizacija vojske i naroda poslužila kao ideološko oružje za ubijanje hrvatskog naroda bez krivnje, bez istrage i bez presude. Sotoniziranje i demoniziranje ustaštva od 1929. naovamo i kroz etiketiranje ustaštvom svakog Hrvata napose u komunističkoj Jugoslaviji pojačala je velikosrpska politika u agresivnom ratu protiv Hrvatske i protiv BiH od 1991-1995. i još k tome uvela i silovanje kao strateško oružje.  

Ta ista velikosrpska politika, po potrebi naziva ustašom čak i Josipa Broza Tita, za kojeg se dokumentarno znade da je služio interesima Velike Srbije više, nego svi srpski vladari prije i poslije njega njega. On je zapravo stvorio od male Srbije prostorno veliku Srbiju kojoj je priključio Hrvatski Srijem te multinacionalnu Bačku i Banat, a od tursko-balkanske čaršije napravio je Beograd europskom metropolom. O Titovoj službi velikosrpskoj politici najbolje govore smaknuća hrvatske mladosti u Marševima smrti ili Križnom putu od Bleiburga do jugoslavensko-grčke granice i podređivanje hrvatskog naroda Srbiji, što je svaki misleći Hrvat doživljavao kao najveće nacionalno poniženje u čitavoj povijesti hrvatskog naroda. Dakle, pojam sotoniziranog ustaštva s naglaskom na fašizam služio je velikosrpskoj ideologiji također i za vrijeme mira  kao strateško-psihološko oružje, kojim su Srbi držali Hrvate u podređenoj ulozi zabranjujući im sve što su smatrali, da na bilo koji način služi Hrvatskoj u istinitom smislu. Istovremeno Beograd sotoniziranjem ustaša - svih Hrvata jača velikosrpsku ulogu u Jugoslaviji i napose u Hrvatskoj.

Takova velikosrpska ideologija kalkulirala je svoje uspjehe na sotonizaciji i demonizaciji ustaštva jer je znala tu sotonizaciju proširiti u Jugoslaviji na sve narodne slojeve počev od djece u vrtiću i u školama, na nogometnim i drugim sportskim natjecanjima, u vojsci, u jeziku pismu i kulturi, u kazalištu i na filmu, u pjesmi i govoru, u običajima i susretima ljudi i svuda, baš svuda i svagdje, gdje su Srbi osjetili da mogu primjeniti sotonizirano ustaštvo protiv Hrvata.             

Danas, čak svjesni Hrvati i hrvatska znanost zaboravlja, da je većina hrvatskog naroda do te mjere indoktrinirana ustaštvom, da ga doživljava kao normalnu porugu na svome imenu. Uzmimo samo nogometne utakmice, na kojima se u Beogradu i drugdje masovno skandira ustaško ime kao poruga Hrvatima i mi smo ju kao takovu prihvatili i za uzvrat uzvikujemo Srbima Cigani, pri čemu vrijeđamo Rome i nesvjesno koristimo Srbima jer su Romi u Svijetu poznatiji nego Srbi. Upravo ovakove "sitnice" pokazuju naš hrvatski poraz kroz sotonizirano ustaštvo i ujedno uspjeh velikosrpske politike.

Tito je je također smišljeno proglašen ustašom jer je na međunarodnom polju postao vrlo popularan, a ta popularnost za jednog, iako samo statistističkog Hrvata nije nikako odgovarala velikosrpskoj ideologiji. Hrvatskoj i svjetskoj javnosti je manje poznato, da je čak na Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti ustrojen Memorandum - pokret, kojemu je bio temeljni cilj detitoizacija Jugoslavije „jer ju je Tito Ustavom od 1974. poustašio i time ugrozio Srbe“.

Sotonizirano ustaštvo je poprimilo takove razmjere i usađeno je već u dušu i u genetiku svakog Hrvata, da ga treba započeti znanstveno desotonizirati ili ga moramo prihvatiti kao sinonim svome imenu, analogno Romima s pogrdnim nazivom Cigani.

S nazivom ustaša se plaši djecu u Srbiji i nerijetko se nađu sotonizirani ustaše u dječjoj literaturi, a u velikosrpskoj i komunističkoj literaturi povijesti i književnosti je pojam sotoniziranih ustaša tako strahovito i beskrajno uvršten, da Srbi i sada plaše sami sebe sotoniziranim nazivom ustaša. Uz brojne izmišljene i preko svih granica uvećene negativnosti ustaša, velikosrpska politika ih rado prikazuje u crnim odorama jer time podsjeća na Crnu legiju, koja je uspješno i hrabro stražarila protiv četnika na Drini pa je iz toga usadila opći strah srpskim četnicima i vojnicima. Prema istinitoj priči, jedna starica u Dalmatinskoj zagori, odjevena u narodnu crnu haljinu napašala je ovce, među kojima je bio veći broj ovaca crne boje. U povećoj daljini kretala se je brigada četnika i kad su vidjeli "u crno odjevene ustaše" (a to je bila u daljini starica i njene ovce) razbježali su se glavom bez obzira jer im je velikosrpska politika usadila u gene strah od ustaša. Eto dokle idu čak za Srbe posljedice iz velikosrpske sotonizacije ustaša.

Kratko rečeno, velikosrpska ideologija je uvela u svoju ratnu strategiju za stvaranje Velike Srbije pojam sotoniziranih ustaša i silovanje žena i muškaraca u redovima Hrvata, Bošnjaka i svih nesrpskih naroda.

U ovoj raspravi se ne će ulaziti u nijedan oblik ustaša u dubljoj hrvatskoj povijesti iako se znade da su Hrvati pod imenom narodnih ustaša, uskoka, urotnika, branitelja, buntovnika, graničara, ustanika, bosanskih ustaša i hrvatskih domobrana...bili uvijek u obrani narodne pravice, u buntu protiv svake nepravde, u obrani zavičaja i domovine. Nikada nisu posezazali za tuđim, nego su štitili, branili i čuvali svoje od svih zavojevača i napadaća, skladno sa starom pjesmom:

"Plug i brana Hrvatu je hrana, a ustaša to mu je obrana."

ili

Naši djedi domu vjerni bili - branili ga protu svakoj sili

Haj zašto li, Haj ne bi mi svoju zemlju ljubili,

Haj zašto li, haj ne bi mi - svi joj vjerni bili!

 

Taj stariji dio hrvatske domoljubne, ustaške, buntovne i domobranske povijesti prepustimo stranicama naše slavne povijesti, u kojoj je počesto znalo biti više tužnoga, nego slavnoga, ali hrvatski narod je navikao na sve poteškoće pa i na samu smrt, koju je smatrao časnom i slavnom za obranu obitelji i doma, zavičaja i domovine, pravice i slobode pa nikakvo čudo da hrvatski pjesnik Ivan Mažuranić slavi svoj narod stihom

 

"Boj se onog, tko je vik'o bez golema mrijeti jada!"

 

Tako mrijeti može samo onaj, koji ljubi svoje, a poštiva tuđe. Hrvatski vojnik svih naziva nikada nije osvajao tuđe, ali je hrabro, ponosito i junački branio svoje. I iz toga nastao je hrvatski narodni slogan:

Tuđe ne ćemo - svoje ne  damo!

i stari vojnički pozdravi:

ZA DOM SPREMNI!

i

ZA HRVATSKU - UVIJEK!

a za poginule:

S NAMA STE!

 

            Osnivač suvremenog Hrvatskog ustaškog pokreta je Dr. Eugen Kvaternik

Nadahnut hrvatskim povijesnim ustašama i neposrednim ustaničkim pokretom Garibaldija "Risorgimento" i slobodarskim duhom Švicarske, u kojoj je provodio emigrantski život, po povratku iz emigracije u domovinu osniva Dr. Eugen Kvaternik državotvorni Hrvatski ustaški pokret. Sa svojim ustašama podiže u Ogulinskoj i Slunjskoj pukovniji Hrvatske vojne krajine Rakovički ustanak 8-11. listopada 1871. Osnovni cilj Kvaternikovog ustaškog pokreta, odnosno ustanka bio je odvajanje od Austrije i Mađarske s glavnim ciljem stvaranja Nezavisne države Hrvatske. Takav cilj suprotan povijesnim hrvatskim unijama pa upravo zato ima svoju drugčiju vrijednost, a poznat je u politici kao secesija - po Klaiću prema latinskome (secessio od secedare - odmaći, udaljiti se) znači: 1. seljenje, odjeljivanje (osobito u političkom pogledu); razdruživanje, rascjep, prijelaz drugamo, odcjepljenje...

            Poticajni motto u secesijskoj ideologiji Kvaternikovog ustaničkog  bunta bio je:

 

"Ni pod Beč, ni pod Peštu ni Beograd, nego svoji na svom gradimo sretan hrvatski dom"

 

Taj slogan je još i danas obljubljen u središnjoj Hrvatskoj, napose u Rakovičkom okružju. Svoje buntovne sljedbenike, naziva  Kvaternik imenom ustaše, što se navodi u povijesnoj i književnoj literaturi o Rakovičkoj buni. Naziv ustaše za rakovičke buntovnike zadržao je i komunistički pisac August Cesarec u svojoj kazališnoj drami o Rakovičkoj buni.

O Eugenu Kvaterniku, njegovu vremenu, Bahovom apsolutizmu, pravaškoj ideologiji, Austro-Ugarskoj dualističkoj nagodbi, secesijskoj politici, ustaničkom buntu, iz kojih je potekla ideja "Neodvisne države Hrvatske" i ustaškog pokreta treba ovdje staviti na papir barem osnovne životopisne podatke:

Eugen Kvaternik rodio se u Zagrebu 31. listopada 1825. i poginuo 11. listopada 1871. iz srpske zasjede Rade Ćuića  u Ljubči, na koti hipotenuze trokuta Plaški - Rakovica - Slunj četvrti dan iza podizanja  Ustanka u Rakovici, 8. listopada 1871. godine.

Eugenov otac dr. Romualdo bio je profesor povijesti na Kraljevskoj pravoslovnoj akademiji. Njegov sin Eugen završio je gimnaziju i filozofiju u Zagrebu i na Rijeci, a zatim po želji svojih roditelja stupio 1842. u Senjsko sjemenište. Biskup ga senjsko-modruški Mirko Ožegović, rodom barun Barlabaševački pošalje u centralno sjemenište u Pešti. No, Kvaternik naskoro napusti teologiju, izuči pravo i vrati se 1847. godine u Hrvatsku kao doktor prava. Neko vrijeme službovao je u Varaždinu, gdje je dočekao burnu 1648. godinu. Hrvatski ban Josip Jelačić imenovao ga je perovođom banskog vijeća u Zagrebu. Kasnije položi odvjetnički ispit, 1851. i otvori odvjetnički ured u Brodu na Kupi. Dr. Eugen Kvaternik je teško snosio tadašnji Bachov apsolutizam i djelovao je protiv njega. Kad ga vlada 1857. liši prava odvjetovanja, pođe Kvaternik u Rusiju, gdje je mislio naći pomoći za svoju nesretnu Hrvatsku. Prevario se u toj nadi, pođe u Garibaldijevu Italiju, u Turino i 1859. u Paris, ne bi li francuskog cara Napoleona III. sklonuo, da isto tako pomaže ujedinjenju hrvatskih zemalja, kako je pomagao ujedinjenju Italije. Razočaran i ovdje vraća se preko slobodarske Švicarske sa zdržavanjem u Zürichu, na kasnu jesen 1860. u Hrvatsku jer je 20. listopada 1860. bio ukinut Bachov apsolutizam.

Na proljeće 1861. bio je Kvaternik izabran za narodnog zastupnika Hrvatskog sabora za kotar Ribnik i Vinodol. Bogat pravnim i povijesnim znanjem branio je prava Kraljevine Hrvatske protiv Beča i Pešte.

 

Na Hrvatskom saboru godine 1861. udariše dr. Eugen Kvaternik i dr. Ante Starčević zametak Stranke prava, koja zastupa pravo Hrvata na svoju državu.

Ovaj znameniti sabor bio je 14. studenoga 1861. raspušten. Početkom 1862. godine izdade Kvaternik  brošuru "Politička razmatranja", koja bude zaplijenjena, a autor radi smetanja javnog mira osuđen na 6 tjedana zatvora. Nakon odležane osude od 16.II. do 30.III. 1863. dobio je obavijest o izagnanstvu iz Hrvatske s obrazloženjem, da je 1858. postao ruskim podanikom. Slična podređenost Nijemcima se je također uzela kao smrtni grijeh Kvaternikovom sljedbeniku Dr. Anti Paveliću. Dakle, grijeh je biti podanik ruski i njemački, kad je u pitanju traženje oslonca za ostvarenje samostalne države Hrvatske. Takav isti pa i teži grijeh srpskog i crnogorskog podaništva Rusiji slavi se i cijeni kao vrhunac političke mudrosti u ostvarivanju i očuvanju samostalnih država Crne Gore i Srbije. U Crnogoraca živi još i danas izreka: "Nas i Rusa 200 milijuna!" Neka bi se netko među Hrvatima usudio reći "Nas i Nijemaca 100 milijuna!" Takav bi sigurno bio ne samo pozvan na odgovornost, nego bi ga se proglasilo nacional-socijalističkim sljedbenikom ili luđakom.

Što je za druge slava i poželjnost to je za Hrvate neoprostivi grijeh. Zašto su Kvaternika kao ruskog podanika ubili iz zasjede upravo Srbi, koji su se u to vrijeme do u beskraj bratimili s Rusima i to po istoj liniji, po kojoj je slaveno-bratimljenje pokušao Kvaternik. Zanimljivo je dodati i to, da su se Srbi počeli intenzivno bratimiti s Nijemcima i Talijanima, s fašisto-nacističkom osovinom Rim - Berlin već 1937. godine, a politika takve vrste u Hrvata tek od 1941. godine, na koju je bio ratnim neprilikama primoran Dr. Ante Pavelić proglašena ja najtežom hipotekom u čitavoj hrvatskoj povijesti jer je u njoj bio pokušaj ostvarenja samostalne - Nezavisne Države Hrvatske. Upravo u tome je za velikosrpsku politiku neoprostivi grijeh Pavelića i ustaša, a sve drugo su samo povodi za sotonizaciju ustaša, da bi to poslužilo Srbima kao strateško oružje protiv svake hrvatske pomisli na svoju državu.

Kvaternik stiže 8. srpnja 1863. po drugi put u Paris, gdje je živio kao suradnik raznih novina. Pritom mu je izvrsno poslužilo poznavanje 8 jezika. Godine 1865. vrati se u Zagreb, ali bude na sam Božić obveznom putovnicom izagnan u Italiju. Tek 2. srpnja 1867. kada se promijeniše političke prilike, dođe opet u Zagreb, gdje bude primljen za građanina. Frapantna slika, koja se ponavlja u suvremenoj hrvatskoj povijesti i zbilji.

Godine 1867. dolazi do dualističke nagodbe između Austrije i Mađarske i stvaranja Austro-Ugarske monarhije na štetu Hrvata. Ta nagodba dobiva svoj izdanak u Ugarsko-Hrvatskoj nagodbi 1868. godine, koja je u pozitivnom smislu kao i sve hrvatske povijesne unije bila formalnost, a u negativnim posljedicama za Hrvate i Hrvatsku bila je kruta realnost.

 

Početkom 1870. godine otvori Kvaternik odvjetničku pisarnu, gdje je godine 1871. počela izlaziti "Hrvatska" kao novine Stranke prava.

Kvaternik nije bio zadovoljan ni Austro-Ugarskom niti Ugarsko-Hrvatskom nagodbom jer je njima nastupio dualizam umjesto federalizma. Razjedinjenim hrvatskim zemljama vlada se podijeljeno. Austriji pripada neposredna vlast nad Istrom, Dalmacijom s Bokom Kotorskom i nad Vojnom Krajinom, a Mađarskoj nad Banskom Hrvatskom, dijelom Slavonije i Rijekom. Paragrafom Nagodbe ograničena je vlast ratnog ministarstva kao vrhovnog nadležnog mjesta za Vojnu krajinu. Vojna krajina postaje s jedne strane nesuvremena po naoružanju i po potrebi obzirom na promjene okolnosti u političkoj arhitekturi njenog okružja, a s druge strane postaje gnijezdo antagonizama između naroda u njoj i vojnih krugova. Hrvati hoće ukinuće Vojne Krajine, Srbi u njoj su za cara, a vojni krugovi, dakako žele produžiti život Vojne krajine iz svojih osobnih probitaka u službi i radi šumskih i drugih bogatstava Krajine, na koja računaju. U ovoj podzemnoj borbi dr. Eugen Kvaternik, jamačno računajući s tim raspoloženjem hrvatskog naroda diže bunu na području Vojne krajine, kod Rakovice s ciljem da stvori nezavisnu hrvatsku državu, da bi silom oružja izvojevao Hrvatskoj cjelokupnost i neodvisnost. Pritom je smrtno stradao u klancu Ljubča, 11. listopada 1871. godine, gdje su ga iz zasjede ubili Srbi - carevci i to pod vodstvom izdajice Rade Ćujića, koji se je vjerojatno s tom namjerom priključio ustašama Eugena Kvaternika.

 

Najvrijednije u Kvaternikovom ustaškom pokretu jest to, što je on prvi istaknuti hrvatski političar, koji je postavio cilj nezavisne države Hrvatske.

Nikakva načela Zavnoha ne mogu zasjeniti Kvaternikov razrađeni projekt ustrojstva vlasti i prostora nezavisne države Hrvatske. Naprotiv načela Zavnoha i još više Avnoja su samo promjena unionističkih gospodara nad Hrvatskom, u koju po Avnoju i Zavnohu nisu ušle sve hrvatske zemlje, nego su Hrvatskoj oduzeta prava na njene povijesne dijelove u Bosni i Hercegovini, Boki Kotorskoj te napose u Srijemu sa Zemunom, koji su ne samo bili uvijek hrvatski, nego ih je Hrvatska zajedno s Bačkom i Banatom donijela poput miraza u Jugoslaviju nakon raskida državno-imovinskih veza u Hrvatsko-Mađarskoj uniji od 1102-1918.

U ovom spletu pokušaja ostvarenja Nezavisne Države Hrvatske bilo s ovim ili s onim saveznikom, makar i u podređenoj ulozi leži nametnuti grijeh Dr. Anti Paveliću i njegovim ustašama jer su pokušali politički i oružano obraniti pravo hrvatskog naroda na svoju državu. U toj obranbenoj borbi ustaše su počinili mnogo zločina, koje nitko normalan ne odobrava niti opravdava, ali radi zločinaca u redovima hrvatske ustaške vojske nitko nema pravo potvarati svu hrvatsku ustašku i domobransku vojsku zločincima, a s još manje prava se išto negativnoga može spočitavati Hrvatskom ustaškom pokretu jer taj, motreno kroz prizmu hrvatskog narodnog prava na svoju državu počiva na pozitivnim ideološkim, političkim, pravnim i nacionalnim temeljima.

            Neka svaki mjerodavni sud nacionalni ili (i) međunarodni osudi, makar i post mortem ustaške zločince u redovima Hrvatskih oružanih snaga, za koje to dokazima može utvrditi, ali nitko u Hrvatskoj i nigdje u svijetu ne može i nema pravo proglašavati svu ustašku vojsku i domobrane zločincima i svestrano ih sotonizirati radi zločina, koja su radili pojedinci i grupe u hrvatskoj vojsci smišljenoi ili iz odmazde, kakove slične pa i još strašnije zločine nalazi povijest i suvremenost kod svih ratujućih vojska u svijetu..

            Velikosrpska politika je protiv svake samostalne države Hrvatske i zato sotonizira ustaše i potvara ustašama sve Hrvate, koji su ikada javno pomislili ili pokušali ostvariti makar i trunak više, nacionalne sloboda i prava, nego im ga je na "kapaljku" odmjereno davala velikosrpska politika iz Beograda od 1918-1991. godine, s kratkom iznimkom od 1941-1945.

            Srbi znadu da im na putu ostvarenja njihove povijesne ideje Velike Srbije smetaju najviše Hrvati jer su po broju podjednaki s njima, zauzimaju strateški najvažniji prostor od porječja velikih europskih rijeka Dunava i Drave do sredozemnog Jadrana, hrabri su branitelji svoga i po vojničkim vrlinama, napose po hrabrosti daleko nadmašuju srpske vojnike; poraze i neuspjehe svoje politike "Velike Srbije" još od cara Dušana nisu mogli popraviti i ostvariti kroz Makarijevo svetosavlje, niti kroz Garašaninovo Načertanije, ni kroz Dositeja i Vuka pa niti nadoknaditi kroz Balkanske ratove i I. svjetski rat izazvan i uvjetovan srpskim atentatom u Sarajevu. Centralizam i diktaturu kraljevskog dvora Karađorđevića i srpske žandarske bajunete po Hrvatskoj nisu donijele rezultate, infiltracija Srba na hrvatske prostore donijela je velikosrpskoj ideji više poraza i sramote, nego koristi, politikom nametanja srpskog jezika nisu uspjeli,  sijanjem "divide et impera" nisu Srbi ništa postigli, zakazala je i lažna ideologija "bratstva i jedinstva", otimačinom hrvatskog prostora nisu im pohlepe zadovoljene, Memorandum Sanu "Svi Srbi u jednoj državi", Gazimestansko okupljanje i agresorski rat na Hrvatsku i BiH donio im je ratni i moralni, nacionalni i vjerski poraz i sramotu u narodu i na međunarodnom polju. Takvom politikom stvaranja Velike Srbije Srbi stvaraju Malu Srbiju i najveće im je ostvarenje Velike Srbije Milošević u Den Haagu. Međutim velikosrbima ni to nije dovoljna pouka jer dok glavni eksponent "najveće velike Srbije u istoriji nepobedivoga srpskog naroda" sjedi na optuženičkoj klupi za ratne zločine politika velike Srbije hoće zadovoljiti svoju pohlehu na Crnoj Gori i čuva na genocidu stečenu Republiku srpsku u BiH.

Iz ovdje iznešenoga, više primjerima nego razrađivanjem vidi se nedvojbeno, da je sotoniziranje ustaša i silovanje po Hrvatskoj i BiH u srpskom agresivnom ratu manijački ili mudro smišljeno univerzalno psihološko oružje stvoreno u kabinetima SANU i na fakultetskim katedrama.

To mora shvatiti hrvatska znanost, da bi oslobodila sav hrvatski narod od nametnutog kompleksa krivnje kroz sotoniziranje ustaša i silovanje naroda seksualnim, ideološkim, političkim, militarističkim i svima drugim metodama velikosrpske strategije u ratu i miru.

Za ovaj Hrvatski skup u badenskoj Villi Boveri, zadužen sam za kraći osvrt na hrvatskog ustaškog viteza - pukovnika Crne legije +Juru Francetića.

Ovaj Skup učenih ljudi znade dosta o Juri Francetiću, legendarnom junaku s povijesne hrvatske granice na Drini pa ne ću o tome govoriti, nego ću u meni odobrenih 10 minuta podsjetiti na neke činjenice, koje se manje ističu u svezi Francetića, a značajne su:

            1) Srbo-koministi su ne samo ranjenog  ustaškog pukovnika Juru Francetića, nego zajedno s njim i ranjenog domobranskog zastavnika Miju Abičića sjekirom partizana Nikole Trbojevića sjekli i udarali po glavi, što je zločin najstrašnijeg manijaštva i dakako suprotan svakoj ljudskosti i svima međunarodnim konvencijama o ratnim postupcima prema ranjenicima.

            2) Srbo-komunisti obmanjuju svijet lažima, da im je bio cilj izliječiti renjenike Francetića i Abičića te ih zamijeniti za zarobljene komuniste i partizane iz Sabirnog logora Jasenovac. Ta laž je utoliko veća, kad se znade da je u to vrijeme u Slunju i u Slunjskom okružju boravilo čitavo vrhovništvo komunističke NOB-e uključujući Vladimira Bakarića, Mošu Pijade-a i Josipa Broza Tita. Znade se iz živog sjećanja i iz dokumentarne komunističke povijesti, da je vrhovni komandant NOV Josip Broz Tito bio u Slunju, točno na Božić 1942. godine, kada se je došao osobno uvjeriti na licu mjesta, da su tu "ustaške glavešine Francetić i Abičić". Evo doslovce iz dokumentarne komunističke literature o tome jedan fragment: "Svaka poznatija ličnost koja je posjetila Slunj redovno se prošetala i do vodopada u Rastokama. To je učinio i vrhovni komandant NOV Josip Broz Tito, kada je u doba Bihaćke republike posjetio Slunj  (25. prosinca 1942). U Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske Tito je u Slunju razgovarao s političkim i vojnim rukovodiocima NOP Hrvatske i nakon šetnje do Rastoka istoga se dana vratio u Bihać." (Josip Broz Tito, Sabrana djela, tom 13, Beograd, 1982, str. 317" i po sjećanju brojnih starijih Slunjana.

Tom prilikom je Tito, ne samo vidio teško izranjavanoga Francetića i Abičića, radi kojih je i došao u Slunj, nego je u Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske dao usmeno naređenje, što s njima treba učiniti. Francetić i Abičić su ležali ranjeni od zrakoplovnog udesa i još više od masakriranja sjekirom u selu Močile točno od 22. prosinca do Francetićeve smrti i Abičićevog ubojstva 28. prosinca 1942. godine.

Da!!! Komunističko-partizanska bolnica u Slunju se je trudila zadržati, što dulje na životu "zarobljene ustaške glavešine" (kako se je to onda govorilo partizanskim rječnikom), da im služe za promičbu svojih velikih uspjeha, ali ne da ih izliječe za zamjenu. Da je kojim slučajem srbokomuniste vodila deja zamjene hrvatskih ranjenika za zarobljene komuniste i Židove iz Jasenovca, oni bi to učinili odmah jer na domaku Slunja je Karlovac i Sisak s Jasenovcem za neposrednu zamjenu, a nije daleko niti Zagreb, s kojim su inače po drugim pitanjima pregovarali komunistički ideolozi napose Vladimir Velebit i Milovan Đilas.

Štoviše, znade se, da Srbokomunisti na čelu s Josipom Brozom Titom nisu čak ni mrtvog Francetića i Abičića zamijenili za komuniste i Židove u Jasenovcu. Obzirom, da se je radilo o jednom od najviših ustaških čelnika  Juri Francetiću, komunisti su mogli za njega  ranjenoga ili mrtvoga dobiti čitav Jasenovac, čak i dodatne dobitke.

Ovdje se postavlja temeljno pitanje zašto to Srbokomunisti nisu učinili i može se samo nagađati, ali ne i tvrditi:

1) Srbokomunistima vjerojatno nije bilo do toga, da dobiju svoje zarobljenike iz Jasenovca jer nisu u njih imali povjerenje i možda su računali na infiltraciju svojih neprijatelja među njima.

2) Znade se, da su Srbokomunisti tolerirali židovske izbjeglice na svome prostoru, ali im nisu bili spomena vrijedno skloni, napose ne velikom broju Židova jer su strahovali od velike njemačke invazije protiv sebe radi Židova.

Ovo su mogući, ali ne jedini razlozi zašto Srbokomunisti i Josip Broz Tito nisu izvršili zamjenu (živog ili mrtvog!) Jure Francetića i Mije Abičića za sve zarobljenike i Židove u Jasenovačkom logoru. O tome se je onda tako u Slunju tako govorilo.               

Dragan Hazler - hrvatski djelatnik

 

Post scriptum:

Ovo je izvorni članak od 2002. dopunjen s osvrtom na rakovičkog Ustašu Dr. Eugena Kvaternika. Članak nije do sada, koliko mi je poznato nigdje objavljivan. Što se mene tiče može ga u nepromijenjenom obliku objavljivati svaki dobronamjernik. D. Hazler

Basel, 20. srpnja 2013. - na Dan proroka Ilije - Gromovnika

Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!