coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Povijest arrow Niti jedan narod nema pravo da se samozvano superponira drugome
Srijeda, 17 Siječanj 2018
 
 
Niti jedan narod nema pravo da se samozvano superponira drugome PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Nedjelja, 13 Siječanj 2013
Ocjena: / 0 
LošeOdlično 
HPZ Povijest
Urednik Administrator   
Nedjelja, 13 Siječanj 2013 11:52

Kako do pouzdana sklada, mira, pravednosti i sveukupne dobrobiti

 

Niti jedan narod nema pravo da se samozvano superponira drugome

 
 
Nisam ni prvi ni zadnji, ni jedini, koji je bivao, biva i bivat će pobuđen ili potaknut razmišljati o sadržaju izrečenu gornjim naslovom. Ima, bilo je i bit će mudrijih od mene, ali pravog cjelovita odgovora nema. Čak se ni ne nazire. No, ipak držim da ima smisla o tome razmišljati pa pokušavati približiti se odgovoru, makar i skromnim koracima. Preskromna sam znanja pa sene usuđujem izricati optimistična obećanja. Smijem, međutim, tvrditi da unatoč mojem skromnom poznavanju stanja u meni bliskom i susjednom okolišu smijem biti nesigurni optimist pa malim koracima krenuti puteljkom, kojeg osvjetljavaju tračci zraka nade.
   
   
Hrvatska bosančica, poljičica...
 
 
Meni bliski okoliš svakako je prostorni sadržaj Republike Hrvatske. Njegovo bliže i dalje susjedstvo je i moje susjedstvo. Jednom prigodom sam izrekao pa zapisao, da bi potom i ponovio: „Hrvatska je cjelovit biologijski sustav, Bogom darovani i zasluženi prostor u kojem se može lijepo i ugodno živjeti.“ Ne mogu, međutim, tvrditi da svi hrvatski žitelji tako razmišljaju, ali me iskustvo uči da ono što je lijepo i privlačno požele posjedovati i oni koji to nemaju. A ima i takvih koji se drznu i oteti tuđe, a ne mogu takvo pošteno steći. Ponekad i uspiju, bar djelomice,ne utaživši pohlepu. Nerijetko u pokušaju budu opečeni, redovito ako je vlasnik žilav pa ne pušta svoje. Povijestna je činjenica da su Hrvati svoj zakoniti sržni prostor uspijevali sačuvati, časno se boreći uz goleme žrtve milenijem i stoljećima. Odoljevali su nasrtajima brojčano i oružano mnogo jačih neprijatelja, nerijetko bez potpore onih koje držaše prijateljima, a najgore su ih pogađala neprimjerna ponašanja odnarođene indoktrinirane subraće, poglavito onih, srećom rijetkih, quasi kukavičjih osobina. Hrabrošću Hrvata bivali su zadivljeni i neki imperatori, 
 
 
 
 
a najpohvalnije riječi o Hrvatima izrekao je slavni srpski pjesnik Zmaj Jovan Jovanović stihovima (pročitano iz teksta jednog čitatelja objavljena u „Glasu Koncila“):
  

„Hrvat se ne bori da što otme kome:

Čuva sveti plamen na ognjištu svome.

I dok tako čini u najteži dani

 I Bog je i pravda na njegovoj strani.

A kuda će Srbin? Zar on da se dade
 
Putu na kom nema zakona ni pravde?“

 

 
 
U biologijskim sustavima predatorstvo je naravna sustavska pojava. I čovjekova egzistencija je uvjetovana dostupnošću drugih živih organizama. Hranimo se biljnim tkivima i plodovima, ali i dijelovima žrtvovanih životinja. Nisu, međutim, isključeni ni slučajevi kanibalizama i quasi kanibalizamskog ponašanja ljudi, a svjedoci smo sukobljavanja ljudi manjih, većih i čak golemih razmjera s tragičnim posljedicama. Prema biblijskim tekstovima i svjetonazorima pripadnika vodećih svjetskih konfesija, Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku pa mu ne priliče ni kanibalizam ni quasi kanibalizamska ponašanja. Kršćanski je ljubiti bližnjega svoga i dobrotom pobjeđivati i pridobivati neprijatelja, pokajnicima opraštati.
 
 
 
Hrvatska nacionalna šarolikost
 
 
 
U Hrvatskoj osimuvelike većinskih Hrvata, žive i manjinski pripadnici podrijetlom srodni pripadnicima većinskih naroda susjednih država. Konfesijski, hrvatski državljani su pretežito katolici, manjinski je najviše pravoslavnih, a brojčano su prepoznatljivi muslimani, židovi i pripadnici protestantskih konfesija. Gnostici i ateisti udjelno su zastupljeniji u vladajućim strukturama nego u cjelinskom društvu. Deklarativno se katolici pretežito izjašnjavaju pripadnicima hrvatskog naroda, a pravoslavni Srbima, dok među muslimanima ima Hrvata, Bošnjaka i Muslimana. Sklon sam, međutim, prikloniti se onima koji drže da nije ispravno poistovjećivati nacionalnu pripadnost s vjerskom. Nit' su svi katolici nacionalno Hrvati, nit su svi pravoslavci Srbi. Osobno držim da su hrvatski pravoslavci genetički i kulturologijski srodniji s hrvatskim katolicima nego srbijanskim pravoslavcima, bez obzira na službeni naziv konfesije „Srpska pravoslavna crkva“. Hrvatski katolici pretežito su rimokatolici, ali pouzdano nisu Rimljani. Osim Srba pravoslavci su Rusi, Rumunji, Bugari, Makedonci, Crnogorci, Grci i mnogi drugi narodi. Pridani nacionalni atributi ne upućuju na vjerske razlike. Zato ne bi trebalo smatrati herezom ozakonjenje postojanja Hrvatske pravoslavne crkve niti slobodno izjašnjavanje pravoslavaca Hrvatima pravoslavne vjeroispovjesti. No, ništa ne treba nametati, već prepustiti ljudima da se slobodno izjašnjavaju.
   
 
 

 

  
U cilju uspostavljanja boljeg sklada među žiteljima Republike Hrvatske poduzimanje i nekih formalnih koraka može biti istinski, etički i pravno korisno, čak i poželjno. Jedna od svrhovitih mogućnosti je da zastave nacionalnih manjina u lijevom gornjem kutu imaju ugrađenu umanjenu hrvatsku državnu zastavu. Designiranje takvih zastava može biti po uzoru na australsku državnu zastavu. Javnom uporabom takvih zastava pripadnici nacionalnih manjina javno bi se očitovali da poštuju državu podrijetla svojih srodnika, ali i da su istinski pouzdani državljani Republike Hrvatske, odlučni postupati u skladu sa svojim pravima i obvezama glede očuvanja suvereniteta, integriteta, obstojnosti i cjelokupna napretka Republike Hrvatske, što uključuje i istinsko djelotvorno sudjelovanje u njezinoj obrani od nasrtaja bilo kojeg vanjskog agresora.
 
 
Hrvatska ćirilica
 
 
 
Moguće je i kulturologijsko poboljšanje sklada. Za početak, preporučljivo je podrobnije pojasniti povijest i uporabu različitih pisama. Svakako treba podsjetiti na pouzdano povijestno i ovovremeno istinito. Naime, dobro se zna da latiničko pismo nije isključivo hrvatsko, niti je ćiriličko pismo isključivo srpsko. Hrvati su svoje crkvene i državne dokumente odkad počeše boraviti na ovim prostorima zapisivali najprije glagoljicom (čak specifično hrvatskom „uglatom“) i latinicom, pa uvelike potom ćirilicom (hrvatskom zvanom i „bosanica“), da bi se na kraju u potpunosti odlučili za latiničko pismo. Natpisi na brojnim stećcima hrvatskih predaka uklesana su hrvatska ćirilična slova. Budući da je prvi srpski kralj, Stevan Nemanjić Prvovjenčani, kraljevske insignacije dobio od Rimskog sv. Otca (Pape), nije vjerojatno da su Srbi opismenjeni prije Hrvata, bez obzira je li riječ o glagoljičkom, ćiriličkom ili latiničkom pismu, jer prvi hrvatski kralj stupa na prijestolje već 925. godine.
   
 
 
Neupitno je, dakle, da je ćiriličko pismo izvorno vjerojatno prije hrvatsko nego srpsko, ali je također i rusko, bugarsko, makedonsko, crnogorsko i niza drugih naroda. No, neovisno o svemu tome osobno držim da bi već u osnovnoj školi,u okviru nastavnog predmeta „Hrvatski jezik“, svi polaznici trebali naučiti čitati i pisati latiničko i ćiriličko pismo, ali neupitno i starogrčko. Da pače, preporučljivo je učenike već u završnim razredima osnovne škole upoznati s temeljnim značajkama hebrejskog, arapskog, feničkog i kineskog pisma, bez obveze potpunijeg poznavanja. Latiničko pismo rabi se u pretežitom dijelu Europe i dominantno diljem svijeta, ali je i službeno pismo na cijelom teritoriju Republike Hrvatske, pa su svi tekstovi i natpisi iskazani tim pismom čitljivi i razumljivi svim pismenim državljanima Republike Hrvatske. Zato nema potrebe službeno obvezno javno rabiti druga pisma, pri čemu sene zadire u prava uporabe drugih pisama u okviru internih prava vjerskih i etničkih zajednica.
   

 

 Neumitnost obnove Hrvatske pravoslavne crkve
 
 
Svakako je poželjno imati optimalne odnose sa susjedstvom, dakle državama s kojima Hrvatska izravno graniči, alii održavati primjerno dobre odnose s tradicijski prijateljskim državama bez obzira koliko su udaljene od Hrvatske. Poželjno je uspostavljati dobre odnose i s državama u kojima se demokratski vlada i ne diskriminira njihove moralno ispravne žitelje. Kvaliteta odnosa s najbližim susjedstvom uvelike ovisi o trenutačnom društveno političkom i gospodarstvenom stanju u pojedinim susjednim državama, ali i o povijesti međusobnih odnosa, poglavito one iz najbliže prošlosti. Svakako je važno prozrijeti namjere i strateške ciljeve susjednih država koji se tiču opstojnosti, integriteta i prosperiteta hrvatske države i hrvatskog naroda. Povijest sadašnjih žitelja i njihovih predaka na prostoru sveukupna Karpatskog poluotoka seže do doba antičke Grčke i Rimskoga Carstva, podrijetlom žiteljstva i na velik dio azijskog prostora.
   
 
 
Za sadašnje stanjeu Hrvatskoj i susjednim državama relevantniji su kasniji događaji. Njihovo podrobno razmatranje iziskivalo bi neusporedivo mnogo više teksta nego što je primjereno svrsi skladanja i tkanja ovog teksta. Zato sam se odlučio upozoriti čitatelje samo na događaje i zbivanja, koji su po osobnoj procjeni najrelevantniji za uspostavu optimalnih budućih odnosa temeljenih na pravednosti. Početi se može s pojavom cara Konstantina, dakle obnovom moći i cjelovitosti Rimskog Carstva i ozakonjenjem kršćanstva kao državne religije. S carom Konstantinom uskrsava kršćanstvo, a s kršćanstvom rađa i smjer povijestnih zbivanja na europskom pa zato i na prostoru gdje sada živimo. Za hrvatsku povijest neupitno je važna pobjeda Franaka u vojnom sukobu protiv Arapa pa pojava Karolinga, napose najmoćnijeg suverena iz te dinastije, cara Karla Velikog. Obnovio je i ojačao Zapadno Rimsko Carstvo nakon što je postao njegovim imperatorom, pa su i Hrvati postali njegovi podanici. Dio se i odupirao markgrofu nadređenu jednom hrvatskom knezu, ali je odanost Hrvata Svetom Otcu ubrzo rezultirala s uspostavom Hrvatskoga Kraljevstva, koje je obuhvaćalo geografski prostor veći od sadašnjeg u okviru granica Republike Hrvatske.
   
 
 
Ondašnje odnose Hrvata s pripadnicima susjednih slavenskih naroda najbolje karakterizira činjenica da je prvi hrvatski kralj, Tomislav, azilski zaštitio raškog župana Zaharija, koji se bijegom spasio od nasrtaja vojske bugarskog cara Simeona. Kralj Tomislav je mobilizirao svoju vojsku, pa sukobivši se sa Simeonovom vojskom izvojevao pobjede, nakon kojih je došlo do pomirbe i uspostave tradicijski dobrih odnosa između Bugara i Hrvata. Kralj je Tomislav prije nego postade hrvatskim kraljem zaustavio prodor Mađara preko Drave. Hrvatsko Kraljevstvo bilo je na vrhuncu svoje moći krajem jedanaestog stoljeća, za vladavine kralja Zvonimira, koji se oženio princezom mađarske kraljevske obitelji Arpad. Po Zvonimirovoj smrti, dođe do nesklada među Hrvatima. Dio se svrsta uz Hrvata Petra Svačića, a dio podupre vojnu akciju mađarskog kralja, pa uslijedi poraz iza kojeg uspostava hibridnog kraljevstva, prostorno većeg, ali s manje hrvatske suverenosti. Od tada i osamstoljetna zajednička povijest Mađara i Hrvata. Povijestno upućeniji od mene drže da je u međusobnim razmiricama između govorno nesrodnih Mađara i Hrvata tijekom tog osamstoljetnog razdoblja bilo mnogo manje žrtava, nego tijekom osamdesetgodišnjeg državnog zajedništva Hrvata s jezičnosrodnim pripadnicima drugih naroda.
   
 Ekspanzija dominacije osmanskih Turaka uvelike je predodredila sadašnje stanje odnosa među narodima i državama Karpatskog poluotoka. Bizant je doduše žilavije i duže odoljevao nasrtajima „divljih“ osvajača nego Zapadno Rimsko Carstvo, ali se Zapadnom Rimskom Carstvu posrećilo da ga Karlo Veliki spasi, obnovi i ojača. No, sustavski čvrsta organiziranost, ljudska brojnost pa ratnička i moralna snaga turske vojske bile su superiorne u odnosu na sveukupnu obrambenu sposobnost Bizanta, koju su već prije nagrizli pojava Samuilova bugarskog carstva pa težnje srpskih kraljeva da prošire prostor svoje vlasti, koje su se izrazitije očitovale upravo tijekom najveće opasnosti za opstanak Carstva, kada biva uspostavljeno hibridno grčko-srpsko, tzv. Dušanovo carstvo. Ni htijenjem ni moći ovo nije bilo kadro sinergijski se uključiti u obranu Bizanta. Trajalo je desetak godina i raspalo se. Razjedinje nevojnički inferiorne ostatke moćna je turska sila uspjela poraziti osamdesetak godina prije nego štoje osvojila jezgru Bizantskog Carstva.
   
 
 
Iako su vojnički slabo organiziranoj srpskoj vojsci pridošli u pomoć mali odred hrvatskih vojnika iz Hrvatske i nešto jači kojeg posla bosanski kralj Tvrtko pod zapovjedništvom Vladka Vukovića, poraz je bio neminovan. U Europi se za poraz doznalo s kašnjenjem. U svom izvješću uglednom talijanskom prijatelju Tvrtko je pripomenuo da je ratovao na Kosovu i da je imao uspjeha. To upućuje na zaključak da su dijelovi braniteljske vojske bili slabo povezani. Kralj Vukašin je hametice poražen poginuo u bitci protiv Turaka na rijeci Marici, a knez Lazar nešto kasnije u kosovskoj bitci. Prema narodnoj pjesmi knez Lazar se časno borio, pa začuđuju činjenice da mu je kćerka završila u turskom haremu, a sin mu postavši turski vazal ratovao protiv kršćanskih vojski. Te činjenice upućuju na zaključak da su porazi protiv Turaka tragično pogodili i unazadili srpski narod kroz nekoliko slijedećih stoljeća. Odrazilo se to i na ponašanje ljudi, pa na odnose prema drugim narodima. Hajdukovanje je bio opravdan, dopustiv način borbe protiv nadmoćnijeg tuđina i okupatora te njegova opaka postupanja.
   
 
 
Dašak istočnih susjeda
 
 
 
Na kraju je došlo i do opravdanih oružanih ustanaka, oružano, materijalno i moralno pomognutim Rusijom i Austrijskim Carstvom. Prvi nije upotpunosti uspio, Drugi uvelike pomognut Austrijom doveo je do ponovne uspostave srpske države, najprije kao o Turskom Carstvu uvjetno ovisne kneževine, ali ubrzo iza toga kao samostalne kraljevine. Srbija je došla u položaj da mudrom politikom razvije dobre odnose sa susjedstvom i prijateljskim državama, dakle s Austrijskim Carstvom, Rusijom i drugim europskim zemljama. Početci su obećavali napredak, pri čemu je prijateljstvo Hrvata došlo do izražaja pogodovanjem razvoja dobrih odnosa, ali i kulturološki. Uspostava gimnazijske izobrazbe u Beogradu izravnim zalaganjem Bartula Kašića, a poglavito utemeljenje Srpske akademije nauka i umetnosti, na čelu s Hrvatom Josipom Pančićem najbolji su primjeri. Bilo je razumno pretpostaviti održavanje trajnih dobrih odnosa s Austrijskim Carstvom i zbog činjenice da je austrijska vojska zauzela Beograd i potjerala tursku vojsku sve do Kosova, čak prije Prvog srpskog ustanka.
   
 
 
Uslijedila je i „Velika seoba Srbalja“ u tzv. Južnu Ugarsku, a privolom Carske visosti, čime doseljenici postaju punopravni podanici Austrijskog Carstva. Dakle austrijski car postade i njihov Car, spasitelj od turske odmazde. Patentom o vjerskoj toleranciji uklonjena je mogućnost razvoja netrpeljivih odnosa između zatečenih većinskih katolika i doseljenih pravoslavnih „Rašaka“, pa nije bilo razloga za indoktrinaciju pravoslavnih žitelja suprotivo interesima Carstva. Nije se tada poistovjećivalo vjersko s nacionalnim izjašnjavanjem. Brojni su tadašnji hrvatski domoljubi pravoslavne vjere. Daške istočnih vjetrova nesklada osjetilo se tek kasnije.
   
 
 
Hrvatska vojska se, međutim, stalno opirala prodoru Turaka. Hrvatski geografski prostor se postupno smanjivao uz popratne ljudske žrtve, ali je na kraju hrvatska vojska, u čijem sastavu su u završnim operacijama uz katolike bili i prebjezi pravoslavne i katoličke vjere, bila sudionik pobjede Austrijskog Carstva nad Otomanskim, pa uspostave punog suvereniteta Austrijskog Carstva na cjelokupnom zapadnom prostoru Karpatskog poluotoka. Time su stvoreni uvjeti za pogodovani razvoj primjerno dobrih odnosa među državama Karpatskog poluotoka. Interesi moćnih drugih društvenih struktura izvan tog prostora, međutim, više su pogodovali razvoju nesklada. Kalendarski, istočni vjetrovi nesklada zapuhali su nakon nasilnog uklanjanja srpskog kralja iz dinastije Obrenovića pa ustoličenja dinastije Karađorđevića.
   
 
 
Dojam je da je promjenu pogodovao moćni vanjski čimbenik, pa se rodio srpskom narodu neprirođeni velikosrpski genocidni ekspanzionizam, embrio slijeda tragičnih događaja, uključivo i onih nedavnih započetih agresijom velikosrpskih snaga na Hrvatsku i druge nesrpske prostore. Na temelju svega onoga što se sada zbiva na ovom prostoru, nije preporučljivo povjerovati da su opasnosti nestale. No, ipak ima smisla podsjećati na argumente, koji mogu obezhrabriti inicijatore mogućih zala. Nije loše upozoriti na spoznaje etnogenetičara. Na temelju njihovih javno objavljenih podataka proizlazi da su Hrvati i Slovenci „slavenskiji“ od Srba, pa prema tome srodniji s Poljacima, Ukrajincima i Rusima, čak i s Mađarima, nego sa srbijanskim Srbima. Zastupljenost arijsko-dinarskog gena u Hrvata svrstava Hrvate u bliske srodnike s Nijemcima, Poljacima i Ukrajincima. Na međusobnu srodnost Slovenaca, Hrvata i Srba upućuje populacijska zastupljenost keltskog gena, a Kelti su preci Vlasima, što znači da su ovi i srodnici britanskim Velšanima. Svatko obrazovan zna da je Helvetia izvorni i sadašnji drugi naziv za Švicarsku.
   
 
 
Dakle, ispravno je zapitati se: Odakle pravo bilo kojem od spomenutih naroda da se samozvano superponira drugome, pa ugrožava njegova prava i stečevinu?! Zato, smijemo biti optimisti pa suzbijati svakoga koji pokušava biti „ravnopravniji“. Mudrošću i etičnošću pouzdano se može uspjeti prepoznati sumanute i opake, time i one koji nastoje otuđiti dijelove hrvatskog prostora, pa ih spriječiti da se nameću gospodariti sudbinama drugih. Tako će se izbjeći antropogenocide i činidbu drugih zala.
 

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. ing. kem.

http://hrvatski-fokus.hr/index.php/unutarnja-politika/6542-kako-do-pouzdana-sklada-mira-pravednosti-i-sveukupne-dobrobiti

Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 1
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!