coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Povijest arrow Kakva je to pravda kad se, umjesto agresoru, račun ispostavlja onome tko je napadnut?
Srijeda, 17 Listopad 2018
 
 
Kakva je to pravda kad se, umjesto agresoru, račun ispostavlja onome tko je napadnut? PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Četvrtak, 13 Prosinac 2012
Četvrtak, 13 Prosinac 2012 18:13

PRILOZI ZA RASPRAVU 

Kolumne Ante Nazor

Kakva je to pravda kad se, umjesto agresoru,

račun ispostavlja onome tko je napadnut?

Zaista je nevjerojatno kako pojedincima, uza sve dokumente, fotografije i videozapise, nije jasno tko je odgovoran za odlazak Srba iz Hrvatske uoči i tijekom oslobodilačke vojno-redarstvene operacije „Oluja“.

       

Tko je odgovoran za odlazak dijela Srba iz Republike Hrvatske, uoči i tijekom operacije “Oluja” (prilozi za raspravu)

Nevjerojatna je i pomisao na to da je netko mogao prespavati grmljavinu srpskih topova, raketnih sustava, tenkova, borbenih zrakoplova... u Hrvatskoj 1991., da nije čuo čupavu, nepočešljanu, zaraslu i šubarama natkritu „djecu cvijeća“ – „pis bradrs“ na četnički način – koja su u studenom 1991. skakutala po Vukovaru i razdragano dozivala svoga „vožda“ da im pošalje salate (za meso su se, onako snalažljivi i tradicionalni, sami pobrinuli), kao da je on tamo neki poljoprivrednik, a ne svetski poznati bankar Slobo... Zaista, nevjerojatno je da netko može imati tako tvrd san da prespava artiljerijsko-topničko-raketne orgije 1991., a da ga probude tek „olujni“ gromovi u kolovozu 1995. godine. I da potom, onako snen i bunovan potraži pravdu, a pravda je takvim sanjalicama, čini se, samo kad sud odluči da je „za sve kriva Hrvatska“. Za sve žrtve, za sve srušene kuće, za neuspjelu veliku državu, za odlazak ljudi i prevoznih sredstava iz „Krajine“, za sve je krivo hrvatsko vodstvo.

Nevjerojatan je i onaj uštogljeni „pravednik“ što se s Trga bana Jelačića izravno javljao u dnevnik jedne TV kuće u Beogradu i cmizdrio beogradskim eterom zato što Hrvati slave puštanje na slobodu nevino osumnjičenih (i duže vrijeme nevino zatočenih) hrvatskih generala. Ono razdragano mnoštvo s tisućama hrvatskih zastava na središnjem trgu glavnoga grada Hrvatske i svih Hrvata, koje je nakon svih godina poniženja, civilizirano slavilo pobjedu činjenica (a napokon i pravde), tom ucviljenom glumcu i njemu sličnima bili su povampireni hrvatski nacionalisti. Skroz sam se rastužio vidjevši ga onako skrušenog i jadnog kako se pati gledajući razdragane Hrvate, dok su mu niz časne antifašističke obraze tekle suze, izazvane mahanjem tisuća trobojnica oko njega. Da je stajao nešto bliže spomeniku banu Jelačiću, onom njegovom dijelu gdje se nalazi rep, mogao bih mirne duše reći da je izgledao k'o po...n.

Zaista je nevjerojatno kako pojedincima, uza sve dokumente, fotografije i videozapise, nije jasno tko je odgovoran za odlazak Srba iz Hrvatske uoči i tijekom oslobodilačke vojno-redarstvene operacije „Oluja“. Nevjerojatna je količina pametovanja „pravednika“ i „istraživačkih novinara“, koji kao da su se probudili 16. studenoga 2012. i sad moraliziraju o tome kako su oni uvijek u pravu i kako nije važno ono što su pisali i govorili proteklih 10-ak godina. Takav „velikan“ ukazao se prošli vikend (2. prosinca 2012.) na omiljenom javnom mjestu ukazanja upravo takvih „velikana“, u omiljeno nedeljno popodne - „U 2“ (od 14 pa sve do 15 sati). Njegovo zgražanje nad „beskičmenjacima“ pera imalo bi smisla, da u danima krivolova na hrvatske generale, „Oluju“, Domovinski rat i Hrvatsku, svojim „istraživačkim novinarstvom“ – ma što god to značilo – kao glasnogovornik haškog tužiteljstva za hrvatsko govorno područje nije zaslužio naslov „Piccolo del Ponte“. Svojim nadnaravnim sposobnostima, kao vizionar iz zbirke dokumenata braće Grimm, hrvatsko medijsko bojište napucao je topničkim dnevnicima. Nevjerojatna genijalnost, uza sve dokumente, fotografije i videozapise, on se domislio topničkih dnevnika! Nakon profesora Baltazara, povijest ne pamti takvoga izumitelja...

Ta se ideja, a zapravo vizija (u pravom značenju te riječi!), svidjela i njegovoj kolegici – „istraživačkoj novinarki“, koja je kao glasnogovornica haškog tužiteljstva za hrvatsko govorno područje zaslužila naslov „Piccola del Ponte“. Nakon toga sve je bilo lakše, samouvjereno i nepogrešivo moglo se zaključiti – Hrvatska je kriva! Spomenuti novinarsko-istraživački duet potrošio je znatan dio svoga života i naših živaca da bi sebe, a potom i hrvatsku javnost, uvjerili da su hrvatski generali krivi; dakako uz neizbježno novinarsko pravno osiguranje – riječ „navodno“. Citiram: „Naime, nasumično djelovanje hrvatske artiljerije u Oluji po civilnim metama o kojem topnički dnevnici, navodno, mogu posvjedočiti, za haške tužitelje nepobitni je dokaz da završnoj operaciji HV-a u kolovozu 1995. nije bio cilj samo oslobađanje kninskoga teritorija već istodobno protjerivanje srpskih civila“ (Piccola del Ponte, „Kako je Sanader 'izdao' desničarski kult heroja Ante Gotovine“, Globus, br./Nr. 965, 5.6.2009., str. 21). Dakle, bez obzira na sadržaj topničkih dnevnika, a usprkos dokumentima, fotografijama i videozapisima, „istraživačka novinarka“ hrvatsku je javnost obavijestila da je hrvatska artiljerija u „Oluji” djelovala „nasumično po civilnim metama”. Jednako tako, „istraživački novinar Piccolo del Ponte“ isticanjem problema nestanka dokumenata, što je zapravo sekundarno pitanje u raspravi o prekomjernom, odnosno neselektivnom granatiranju Knina, s obzirom na uvid u stanje toga grada neposredno nakon „Oluje“, sugerirao je da su dokumenti („navodno“) otuđeni kako bi se prikrila neka krivnja.

S obzirom na takve „nepobitne“ dokaze potpuno razumijem sve one koji su se uzduž i poprijeko medija u Hrvatskoj i „regionu“ rastrčali u potrazi za pravdom, tisuću puta ponavljajući imena nekoliko sela, podatak o „višestotinatisućaspaljenihsrpskihkuća“ i nekoliko milijuna protjeranih „krajišnika“, što je sve zajedno ključan dokaz hrvatske genocidnosti. Dakako, žrtve nemaju nacionalnost i zaslužuju pijetet, posebno ubijeni civili, no uz suosjećanje i s članovima obitelji ubijenih srpskih civila, ostaje pitanje zašto ti „pravednici“ u svojim govorima spominju samo zločine nad srpskim civilima i njihovom imovinom? Zašto je takvima teško u istoj rečenici naglasiti potrebu da se procesuiraju svi počinitelji zločina u 1990-im, i da se osude svi zločini – primjerice, ne samo oni u 1990-im, nego i oni u 1940-im? Kako je moguće da takvi inzistiraju na obeštećenju uništenih kuća vlasnika srpske narodnosti, a zanemaruju logičnu, prirodnu, civilizacijsku i pravednu obvezu agresora da nadoknadi ratnu štetu, pa da se od tih sredstava dio izdvoji za obeštećenje sve imovine uništene u ratu, posebice s obzirom na činjenicu da je omjer uništene imovine vlasnika hrvatske narodnosti u srpskoj agresiji od 1991. višestruko veći od uništene imovine vlasnika srpske narodnosti? Da ne spominjemo omjer ubijenih civila...

Promatrajući sve te „velikane“ kako nas na jedan fini, gotovo umjetnički način, pokušavaju „suočiti s prošlošću“, ne mogu a ne postaviti pitanje: Kakva je to pravda kad se, umjesto agresoru, račun za posljedice agresije ispostavlja onome tko je napadnut? Tranzicijska!

S obzirom na neprestane žalopojke onih koji zadnjih 15-ak dana lutaju bespućima medijskog prostora u potrazi za izgubljenom državom i nekim tko će priznati da je za odlazak dijela Srba iz Hrvatske odgovorno hrvatsko vodstvo, nameće se potreba neprestanog ponavljanja sadržaja srpskih dokumenata. Nedavno je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, u svojoj seriji izdanja pod naslovom „Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. – dokumenti”, objavio 11. i 12. knjigu dokumenata „Republike Srpske Krajine“ iz prve polovine 1994. godine. I letimičan pregled sadržaja dokumenata „Srpske vojske Krajine“ i političkog vodstva „RSK“ u tim knjigama svjedoči o kontinuitetu srpske politike u pokušaju ostvarenja svoga krajnjeg cilja („svi Srbi u jednoj državi“) i odlučnosti srpskih dužnosnika da taj cilj ostvare, bez obzira na žrtve. Ujedno, to je i odgovor na pitanje zašto mirna reintegracija okupiranih djelova Republike Hrvatske nije mogla uspjeti, odnosno tko je odgovoran za odlazak Srba iz Hrvatske uoči i tijekom „Oluje“.

Naime, dokumenti u tim knjigama svjedoče da SR Jugoslavija (zapravo Srbija) i Vojska Jugoslavije nisu prestali pružati pomoć pobunjenim Srbima u Hrvatskoj. Vodstvo (i političko i vojno) pobunjenih Srba i dalje je odbijalo mirnu reintegraciju u ustavno-pravni poredak RH, težeći stvaranju jedinstvene srpske države („velike Srbije“), što su u tadašnjim okolnostima smatrali prioritetom. Da bi otklonili svaku nedoumicu jasno su naglasili „da ni Zagrebački, kao ni bilo koji drugi dosadašnji sporazum ili primirje ne predstavlja nikakvo približavanje hrvatskoj strani, pogotovo ne u smislu da će Krajina ponovo u sastav Hrvatske“. Vodstvo „RSK“ nametalo je mišljenje da je to razdoblje „poslednja šansa Srpskom narodu da stvori jedinstvenu Srpsku državu u koju će ući svi etnički prostori na kojim vekovima živi Srpski narod“, te da su Srbi tada bili “ljudstvom, tehnikom i duhom jači nego njihovi dedovi 1914. godine kad su časno i dostojanstveno odbili ultimatum Austro-Ugarske“. Radi podizanja morala zapovjednici SVK uvjeravali su „krajišnike“ da su na njihovoj strani „sve pravoslavne zemlje, a prije svih velika Rusija i bratska Grčka“, te da će ih one zaštititi i „sigurno obezbediti da se Srbija proširi na sve one teritorije koje su sad pod kontrolom Srpske vojske“. Čak su se hrabrili stihovima „da je i bog Srbin a nebesa su naša“!

Takav isključivi stav srpskoga vodstva očituje se i u obraćanju mandatara za sastav nove „Vlade RSK“ Borislava Mikelića „zastupnicima Skupštine RSK“ u travnju 1994., u kojem je govorio o „državnom suverenitetu i teritorijalnom integritetu RSK (s površinom od 17.000 km²) koja će se prije ili kasnije udružiti sa Republikom Srpskom odnosno Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu“. Pritom je istaknuo:

- da „na nacionalnom planu ova generacija Srba ima misiju da dovrši posao ujedinjenja Srba na njihovom cjelokupnom etničkom prostoru“,

- da je „reintegracija Krajine u okviru Hrvatske pusta želja hrvatskog rukovodstva“,

- da „odluka rukovodstva RSK da uđe u pregovore sa rukovodstvom Hrvatske oko mirovnog plana i uspostavljanje mirnodopske opcije, nije istovremeno i odluka da se priznaju granice Hrvatske u AVNOJ-skim okvirima“,

- da su „Srbi u Krajini danas još čvršće riješeni da ne žele da budu u zajedničkoj državi sa Hrvatskom i da oni svoju sudbinu vežu sa Srbima iz Republike Srpske i SR Jugoslavije“,

- da „hrvatskom narodu treba biti jasno da je na ovom prostoru više nemoguće uspostaviti hrvatsku državu i da je potrebno izvršiti međusobno priznanje koje će i međunarodno biti verifikovano što će omogućiti da se svaki budući konflikt sporazumom riješi“,

- da „postojeće prilike i odnos snaga u svijetu još ne dozvoljavaju formalno ujedinjenje svih srpskih zemalja, ali da to ne sprečava izgradnju privrednog sistema RSK kao integralnog dijela jedinstvenog srpskog privrednog prostora“,

- da se „formalno mora provoditi koncepcija ujedinjenja monetarnog i ekonomskog sistema putem jedinstvenog zakonodavstva, a u neposrednoj praksi da se mora ponašati sa stanovišta faktičkog ujedinjenja RSK sa Republikom Srbijom“,

- da su „Hrvati pola vijeka, eksploatisali srpska prirodna bogatstva, radnu snagu i drugo, pa je nužno da Srpska Krajina proporcionalno svom doprinosu, dobije svoj dio uključujući tu i umetnička djela, javne zgrade, infrastrukturu i ostale institucije, te da se to odnosi i na fabrike, hotele, i na svu imovinu koje je stečena u periodu od petstotina godina“,

- da „od Hrvatske treba tražiti naplatu ratne štete iz prethodnih svjetskih ratova, ali i ovoga rata“,

- da „Svijetu treba da se pokaže da su štete nastale na prostoru RSK, a ne u hrvatskim gradovima i na njihovim cestovnim pravcima“ itd., itd.

S obzirom na činjenicu da je srpsko topništvo razorilo Vukovar, iznimno ciničan je Mikelićev prijedlog da se „posebno mora sagledati stanje i obnova Vukovara te da treba zahtjevati da sva sredstva koja su odobrena od strane Ujedinjenih nacija a usmerena su prema Hrvatskoj, budu usmerena prema RSK i započeti sanaciju Vukovara“. Jednako tako, u svibnju 1994. Milan Babić je, kao „ministar vanjskih poslova RSK“, međunarodnim predstavnicima ponovio stav „da nema reintegracije u Hrvatsku“ te da je „RSK spremna da na ravnopravnoj osnovi pregovara sa Hrvatskom, ali da tu Hrvati prave probleme smatrajući pregovore početkom reintegracije“.

U skladu s takvim isključivim stavom, srbijanska politika radila je na stvaranju jedinstvenog sustava institucija za sve „srpske države“ na prostoru bivše Jugoslavije. Primjerice na razini „Ministarstava zdravlja (tako su ga oni zvali, op. a.) Republike Srbije, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine dogovoreni su zajednički stavovi u pogledu jedinstvenog zdravstvenog sistema, mreža zdravstvenih ustanova i snabdijevanja“. Istodobno su „MUP RSK“ i MUP Republike Srbije (dakle, MUP one države koja tvrdi da nema ništa s ratom u Hrvatskoj i da je to građanski rat, op. a.) zajednički djelovali u provođenju zadataka na teritoriju Republike Hrvatske, primjerice, „u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu“.

Dokumenti „RSK“ potvrđuju da ni u prvoj polovici 1994. nije prestala pljačka i zlostavljanje stanovnika (spominje se i silovanje) na okupiranom području Republike Hrvatske. Razarani su vjerski, katolički objekti, pljačkane su i uništavane kuće Hrvata, ali i kuće srpskih vlasnika, pod izgovorom da su njihovi vlasnici „izbjegavali vojnu obvezu“. Istodobno, izvješća o stanju kriminaliteta pokazuju da je u 1993. smanjen broj krivičnih djela u odnosu na prethodnu godinu, te da je na to „najviše utjecalo gotovo masovno napuštanje RSK od strane građana hrvatske nacionalnosti“ koji su do tada „dosta često bili objekti krivičnih djela“. Pojmom „masovno napuštanje“ ovdje se skriva činjenica da su Hrvati masovno protjerani iz „RSK“, jednako kao i u izlaganju B. Mikelića, koji navodi da je: „ogroman broj srpskog življa protjeran iz Hrvatske“, a da je „preko 100.000 Hrvata dobrovoljno napustilo prostor Krajine“.

Kao i do tada, predstavnici srpske strane Hrvate su i dalje najčešće nazivali „ustašama“, čime se valjda pokušavalo naglasiti kako je suvremena hrvatska država nastavak NDH iz Drugog svjetskog rata, što je bila jedna od smjernica srpske protuhrvatske promidžbe. No, dokumenti u ovoj knjizi svjedoče o pritužbama na kriminal i teror pojedinih organiziranih grupa kriminalaca nad stanovnicima hrvatske i srpske nacionalnosti, „u cilju iznuđivanja, krađe i otimanja imovine“, što je poprimilo tolike razmjere da su pojedinci zaključili da takvo „nasilje nije bilo ni u Drugom svjetskom ratu“. Posljedica toga bilo je iseljavanje građana, „što je slabilo odbranu Republike Srpske Krajine“. Problem iseljavanja Srba iz „RSK“ u svom je govoru u travnju 1994. naglasio i novi mandatar „Vlade RSK“, istaknuvši da je „prioritetan“, zapravo „urgentan zadatak vraćanje izbeglih iz Republike Srpske Krajine i naseljavanje prostora u Krajini sa Srbima koji su napustili Republiku Hrvatsku“.

U uvjetima političke nestabilnosti i loše ekonomske situacije vodstvo „RSK“ zanemarivalo je održavanje postojeće infrastrukture, a pogotovo kulturno-povijesnog naslijeđa. Primjerice, „nije se poduzelo ništa da se spriječi uništavanje objekata, inventara, knjiga, muzejske i arhivske građe Memorijalnog parka Petrova gora”, tako da su „propadanju izloženi originalni objekti Centralne partizanske bolnice, muzejski eksponati, arhiva neprocjenjive vrijednosti o žrtvama srpskog naroda, Spomenik Petrova gora, Omladinski prihvatni centar i strogo zaštićeni predjeli prirode, knjige, kancelarijski inventar i dr.“.

Uz spomenuto, dokumenti iz toga razdoblja svjedoče o trošenju (pljački!) prirodnih bogatstava Republike Hrvatske (primjerice, eksploatacija nafte te masovna sječa i preprodaja šume, naročito jele), o odgovornosti lokalnih srpskih političara za odlazak Srba iz zapadne Slavonije krajem 1991., o postojanju planova za evakuaciju stanovništva „RSK“ u slučaju napada hrvatskih snaga, o tome da su u Hrvatskoj ratovale dobrovoljačke četničke jedinice, koje je u studenom 1991. obišao četnički „vojvoda“ Vojislav Šešelj, preporučivši lokalnim Srbima da „kad JNA dođe do Virovitice sazidaju betonski zid kao granicu srpske države“, itd., itd.

Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!