coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Povijest arrow Drugi o nama:Prof. Filip Lukas – nacionalist demokratske orjentacije 2.dio PDF
Srijeda, 17 Siječanj 2018
 
 
Drugi o nama:Prof. Filip Lukas – nacionalist demokratske orjentacije 2.dio PDF PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Nedjelja, 04 Oľujak 2012


Drugi o nama:Prof. Filip Lukas – nacionalist demokratske orjentacije 2.dio PDF
 
Ispis E-mail Autor Davor Dijanović Srijeda, 15 Veljača 2012 09:16 Postavi članak na svoj profil Zapadnoeuropski karakter hrvatske kulture U svojim člancima i studijama Lukas je posebno naglašavao zapadnoeuropski karakter hrvatske kulture, koji je bio ugrožen stvaranjem jugoslavenske države.... u kojoj je kulturna agresivnost barbarogenijskog mentaliteta ugrožavala hrvatski zapadnoeuropski identitet. Prema Lukasovu mišljenju, Hrvate uz Zapad i Rim nije vezala državna snage Italije, jer je tada nije ni bilo, nego ih je uz Zapad povezala kulturna i vjerska ideja, koju su dobivali preko Romana.

 Upravo je ta veza bila zaslužnom da su Hrvati mogli prije svakoga drugog slavenskog naroda organizirati svoju državu. Kulturna nadmoć ranijeg romanskoga etničkog supstrata pružila je Hrvatima sredstva za uređenje države i za pravnu organizaciju. Sve se kod Hrvata, ističe Lukas, „izgradilo utjecajem Zapada i vjera i hierarhija, organizacija i pravo, kraljevski naslov i oblik krune, umjetnost i književnost, i to tako redovito, da je svaki pokret na Zapadu našao odjeka u hrvatskim zemljama".

 Kultura i civilizacija bile su, dakle, Protiv JugoslavijeU svojim člancima i studijama Lukas je posebno naglašavao zapadnoeuropski karakter hrvatske kulture, koji je bio ugrožen stvaranjem jugoslavenske države, u kojoj je kulturna agresivnost barbarogenijskog mentaliteta ugrožavala hrvatski zapadnoeuropski identitetsukus Lukasovih istraživanja i promišljanja, a one su, dakako, produkt tisućgodišnje misli naroda i čovjekova života na određenom tlu, u svome prostoru. Upravo su geopolitičke silnice te koje prema Lukasu određuju pravce života svakog naroda, a one se manifestiraju u njegovoj povijesti i kulturi. U djelu „Geopolitička osnovica hrvatskog naroda"

Lukas je tako istaknuo da se povijest naroda ne može odijeliti od njegove zemljopisne osnovice, a kako taj utjecaj nije privremen, nego trajan i neprekinut proces koji se odvija iz naraštaja u naraštaj, on određuje tradiciju koja oblikuje karakter i pojedinca i naroda. Uz Pilara Lukas je nesumnjivo bio jedan od prvih kreatora geopolitičke misli u Hrvata, kao i jedan od najistaknutijih geografa svoga vremena u Hrvatskoj. Kao što ističe ugledni politički geograf mr. sc. Mladen Klemenčić:"Politička geografija u Hrvatskoj nažalost nema niti bogatu, a niti dugačku tradiciju. U razdoblju do Drugog svjetskog rata moguće je govoriti jedino o političkogeografskim elementima u radovima pojedinih autora. Kronološki prvi objavljeni rad koji je takve značajke imao bio je 'Politički zemljopis hrvatskih zemalja' negeografa Ive Pilara iz 1918. Najviše se strukom bavio Filip Lukas koji je u više svojih radova unosio političkogeografske, navlastito geopolitičke elemente (ponajprije pod utjecajem tada vodeće njemačke škole). Lukas je bio i jedini geograf toga vremena koji je opetovano koristio pojam geopolitika".

 Najvažniji Lukasovi radovi iz područja geografije i geopolitike bili su „Geografijska osnovica hrvatskog naroda" (1925.) te djelo „Bosna i Hercegovina u geopolitičkom pogledu" (1942.). Od Lukasovih geopolitičkih i kulturoloških studija posebno su za tadašnje povijesno-političke prilike bile važne one u kojima je branio hrvatski identitet Dalmacije i Dubrovnika, koji su se našli na udaru politike talijanizacije i posrbljivanja. U jednom je radu tako pisao: „Kada se generički prouči pitanje naše kulturne i političke cjelovitosti, vidi se da je baš ideja cjelovitosti, prvotno spontano, stvorena u Dalmaciji, kada je ta zemlja bila središte hrvatske države: to se vidi u naslovu Petra Krešimira:'Kralj Hrvatske i Dalmacije'.

Tu su ideju prenijeli kasnije dalmatinski Hrvati: Šubići, Draškovići, Berislavići i drugi, samo u kontinentalnu Hrvatsku, a s njome i ideju hrvatske državnosti. Ona je bila ondje u narodu jače uvriježena nego ovdje preko Velebita, pa se u to doba preporoda odmah spontano očitovala u zahtjevu ujedinjenja hrvatskih zemalja. Potom nije banovinska Hrvatska u ime nekog imperijalizma nametnula dalmatinskim Hrvatima tu ideju, već obrnuto, dalmatinski su Hrvati, onda kao i sada, tražili sjedinjenje u ime nacionalnog principa, kao i u ime historijskog državnog prava.

Dalmacija, kolijevka hrvatstva (...) nikada ne će prihvatiti tendencije cijepanja pod vidom mediteranske kulture". Braneći pak hrvatski karakter Dubrovnika – čiju književnost velikosrbi i danas nastoje prisvajati, hoteći tako kompenzirati vlastito kulturno siromaštvo – Lukas je zapisao:„Ako se sada postavi pitanje na osnovi etničkih osobina, (...) koje su narodnosti bili stari Dubrovčani i jesu li oni bili Hrvati ili Srbi (...) onda se na to može odgovoriti istom onda kada se ispitaju momenti koji su za narodnost odlučni. Svaki narod ima svoje subjektivne i objektivne značajke koje ga čine posebnim socijalnim bićem među drugim narodima. (...) Vjerske, kulturne, a i etničke razlike između Srba i Dubrovnika tako su očite da ih je ispravno zapazio i Stefan Dušan (g. 349.), srpski vladar, malo decenija prije propasti srpske države, pa naziva Dubrovčane Latinima, a Dubrovnik latinskim gradom.

 U tom kulturno-etničkom obilježju grada očituje se ona prvotna duhovna snaga, koja je odvajala Srbe od Dubrovčana. Ona se očituje i u činjenici da Dubrovčani Srbima nisu dopuštali ni prenoćiti unutar gradskih zidina, već je pri zapadu sunca zvonilo na vratima Pila zvonce, koje i danas ondje stoji, i opominjalo pravoslavce, da se iz grada udalje. Pače niti sam car Dušan Silni, koji je inače davao Dubrovčanima povlastice u svojoj državi, nije smio prenoćiti u Dubrovniku...". Sukob s HSS-om Iako je Lukas cijenio seljaštvo, došao je u sukob s ekskluzivističkom seljačkom ideologijom Hrvatske seljačke stranke, koja je u vrijeme njegova predsjednikovanja Maticom hrvatskom bila stožerna hrvatska stranka. Lukas je ispravno naglašavao da seljaštvo nije jedini hrvatski stalež i da stoga ne može jedino kreirati hrvatsku politiku. Intelektualci, pisci i kulturni radnici su ti koji su za Lukasa glavni nositelji i tumači hrvatskih nacionalnih ideja.

 „Piscima je dužnost, u usto doba mora im to biti i ponos, da budu u prvom redu zastupnici naše konkretne obrazovanosti, pa zato ne smiju u njihovu stvaranju doći do izražaja ideje abstraktnosti, već želje i potrebe naše zajednice u sadašnjosti, kojoj su oni članovi i koja kroz njih progovara. Pisci moraju osjećati, da titranje njihove duševnosti ne dolazi od njih samih, već da predstavlja zajednicu s mnogim drugima, koji na svoj način kroz svoje individualne osobine to isto rade i svoju sredinu preobražavaju, da se tako stope sve narodne snage u jedinstvenu narodnu volju". Kasnije piscima zamjera i prigovara „da ne ulaze u okvir hrvatskog narodnog stvaranja (...), u njima prevladavaju strani utjecaji i neki internacionalni duh, bez obzira na naš narodni karakter, našu psihu i naše potrebe. Previše je tu apstraktnog i tuđeg među njima: previše oponašanja tuđih uzora stvorenih u tuđim sredinama za druge ljude i za drugu psihu, pa nije bez opravdanosti nabačena misao, da mi odavana nemamo naših hrvatskih pisaca. To je razlog da njihova djela ne nalaze pravog odaziva u narodu za koji su pisana...". Baš kao i Matoš, Lukas i Krišković, tako je i Lukas, kao što vidimo, kritizirao hrvatsku inteligenciju, koja se je u dobrom dijelu prodavala i dodvoravala stranim gospodarima, umjesto da bude u prvim redovima hrvatske borbe za slobodu i samostalnost.

 Dakako, Lukas se s politikom Hrvatske seljačke nije sukobio samo zbog različitih gledišta o ulozi seljaštva i inteligencije, nego i zbog Mačekova odustajanja od samostalne hrvatske države, koju je Lukas kao vjerni Starčevićev učenik smatrao nužnim uvjetom ne samo nacionalne, nego i osobne slobode svakog pojedinca. Ukratko, međutim, možemo reći da je zasluga HSS-a pod Radićevim vodstvom bila ta što je politički organizirao seljaštvo i upregnuo ga u kola hrvatske borbe za očuvanje narodne samobitnosti, dok je Lukas to isto učinio s hrvatskom inteligencijom.

 Ovdje valja apostrofirati kako je Lukasov nacionalizam – suprotno bajkama koje je kasnije o njemu pripovijedao jugoslavenski režim - bio izrazito demokratske orijentacije. U predgovoru svoje knjige „Hrvatski narod i hrvatska državna misao" (1944.) Lukas je tako istaknuo:"... mene u izticanju hrvatske individualnosti, i u posljednjem redu u težnji za slobodom i nezavisnosti, nije vodila mržnja spram Srba – jer sam se uviek veselio svakom napredku Srbije i ostvarenju njezinih opravdanih težnja, očekujući jednako, da će i s njihove strane biti uzvraćeno Hrvatima za ono, što su Hrvati u prošlosti učinili za Srbe – već me je vodila samo ljubav za rođeni hrvatski narod". S obzirom na to da je Lukas bio sljedbenik pravaške ideje, njegovo shvaćanje hrvatskog nacionalizma nije moglo niti biti drugačije. U govoru na Silvestrovo 1944., kad se je opasnost budućega jugokomunističkog pakla već jasno osjećala u zraku, Lukas je ponovno na brani ideje hrvatske samostalnosti i nezavisnosti, te stoga ističe:" Naše ideje, za koje se borimo, jesu: sloboda i nezavisnost u svojoj vlastitoj državi, čovječnost i osjećaj pravde.

Za to se borimo i to hoćemo postignuti. Te ideje se međutim dadu uskladiti s težnjama svakog drugog naroda, jer svaki narod ima pravo, da bude slobodan i nezavisan i da upravlja svojom sudbinom prema svome duhu, i svojim narodnim osobinama". Istom je prilikom dodao:"Mi Hrvati ovaj rat (misli se na Drugi svjetski rat, nap. D.D.) nismo izazvali. On je došao bez nas, a uvučeni smo u nj neuklonjivim udesom neizravno, da se izbjegne veće zlo. Kad se je bivša država, u kojoj su Hrvati silom bili držani dulje od dva desetljeća, pod oružanim udarcem izvana mahom raspala, a za nju se nisu borili ni sami Srbi, koji su jedini u njoj uživali sva prava i povlastice, opravdano je bilo, da smo mi Hrvati upotriebili tu priliku, da se riešimo zle sudbine, koja nas je uništavala, i da ostvarimo nezavisnu državu, za kojom su naši naraštaji već stotinama godina čeznuli i bez koje ne može biti prave slobode.

To pravo ne može nam nitko osporiti, najmanje pak one države i narodi, koji tvrde, da stoje na samoodređenju naroda na osnovici demokratskih načela. To pravo naroda na svoju slobodu i svoju državu formalno je u ovom ratu izraženo u takozvanoj Atlantskoj povelji, pa bi se logično svaki onaj, koji se borio protiv naše slobode i nezavisnosti, borio u isto vrieme i protiv samoodređenja i demokratskih načela, kao i protiv spomenute Atlantske povelje. Htjeti pak Hrvate uklopiti u novu Jugoslaviju, to bi bila veća nepravda no što je bila ona, koja je u godini 1918., kada se mišljenje i raspoloženje Hrvata moglo krivo prikazati. Ali poslije zbivanja za posljednjih 20 godina u bivšoj Jugoslaviji ne može biti nikakve sumnje, što Hrvati hoće i za što se bore. Hrvati i Srbi su dva izgrađena i posebna naroda, pa neka svaki od njih na svome poviesnom i životnom prostoru upravlja svojom sudbinom i stvara u svome duhu kulturna dobra". Hrvati su, nažalost, ipak bili ponovno uklopljeni u novu Jugoslaviju, dok je Lukas – čiji su protivnici redovito bili i protivnici Hrvatske – nasilno bio istrgnut iz hrvatske nacionalne svijesti. Jednom kad hrvatski narod ostvari istinsku slobodu, Lukas će, međutim, kao utjelovljenje idealizma i etičnosti, nesumnjivo biti uzdignut na pijedestal hrvatske političke misli 20 st., u elitni kvartet koga još čine Šufflay, Pilar i Krišković. Bez njegova kulturno-političkog rada režim monarhofašističke Jugoslavije vrlo bi vjerojatno napravio još mnogo veću štetu za hrvatsku nacionalnu svijest, nego što ju je uspio napraviti.

 Svojim zaslugama u obrani hrvatske narodne samobitnosti Lukas si je podigao spomenik trajniji od mjedi. Spomenik koga ne mogu porušiti niti pamfleti, niti klevete, niti difamacije koje protiv njega i danas dolaze iz jugoslavensko-protuhrvatskih krugova, kojima je svaka ideja hrvatske države odbojna i zazorna. Ovaj kratki osvrt na Lukasov život i intelektualno-političko djelovanje zaključit ćemo riječima koje je o njemu napisao hrvatski književnik Vinko Nikolić. Tim se riječima nema što dodati:" Lukasovo hrvatstvo je autentično hrvatsko, ono je s najčišćih izvora, iz kolijevke hrvatstva; ono je rasplamsala neugasiva baklja, prije tisuću i više godina upaljena na žalima našeg plavog Jadrana.

Nije Lukasovo hrvatstvo nasrtljivi šovinizam, niti nacionalistički imperializam, koji gazi i otima tuđe, - nego plemenita i nesebična ljubav prema vlastitom narodu i rodnoj grudi; ovo rodoljublje vlastitu slobodu ne traži u ropstvu drugih naroda, niti svoje blagostanje u tuđem osiromašenju. Lukasovo je hrvatstvo duboko etičko i humano; ono, lišeno svake mržnje prema drugim narodima, pa i prema Srbima, koji se onako poniješe prema Hrvatima, počiva na ljubavi prema vlastitom narodu, pa je stoga protiv svake nepravde prema drugom narodu; njegovo hrvatstvo je duboko demokratsko, demokratskije od mnogih zapadno-europskih demokracija, jer Lukasova demokracija ne mjeri dvostrukom mjerom, sebi i drugome prema vlastitim interesima, jer njegova je demokracija, duboko ukorijenjena u njemu, nikla na ognjištu naroda s drevnim demokratskim ustanovama i shvaćanjima".

Davor Dijanović/hakave.org Literatura: Filip Lukas, Hrvatska narodna samobitnost, Dom i svijet, Zagreb, 1997. Dubravko Jelčić, „Izopćenik iz javnog pamćenja: Filip Lukas", u: Književnost u čistilištu, Matica hrvatska, Zagreb, 1999., str. 97.-108. Dušan Žanko, „Lukasova obrana Hrvatske", u: Svjedoci, Školske novine – Pergamena, Zagreb, 1998., str. 217.- 226. Vinko Nikolić, „Filip Lukas: Ideolog hrvatskog nacionalnog otpora u prvoj Jugoslaviji. Povodom 85-god. života i 50-god. objave prvog znanstvenog rada", u: Vinko Nikolić, Izabrana djela (ur. Dubravko Jelčić), Matica hrvatska, Zagreb, 2007., str. 383. – 400. Mladen Klemenčić, „Suvremena politička geografija i geopolitika", Geografski glasnik, br. 57, Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb, 1995., str. 135.-145. Emil Čić, „Uz 40. obljetnicu smrti Filipa Lukasa: Život posvećen ostvarenju hrvatske države", Narod, br. 56, 15. svibnja 1998., u: Emil Čić, Povijest hrvatskih neprijatelja, naklada Čić, Zagreb, 2011., str. 76.-81.
Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!