coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Lustracija arrow Jedino u Hrvatskoj nije osuđen nijedan komunistički zločinac Zašto je Hrvatska iznimka?
Nedjelja, 18 Studeni 2018
 
 
Jedino u Hrvatskoj nije osuđen nijedan komunistički zločinac Zašto je Hrvatska iznimka? PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Petak, 06 Siječanj 2012
Jedino u Hrvatskoj nije osuđen nijedan komunistički zločinac Zašto je Hrvatska iznimka?

 U svima državama nastalim raspadom komunizma, osuđeni su najistaknutiji komunisti. Poznate su stroge osude komunsta u DDR-u, u Bugarskoj, u Mađarskoj, u Baltičkim državama..., a u Rumunjskoj su izvršene čak smrtne kazne čelnim komunistima. Uz vrlo malo iznimaka komunističkih država , Hrvatska, kao jedna od najkomunističkijih država nije sudski procesuirala niti kaznila svoje najzločinačkije komuniste.

 Zašto je Hrvatska iznimka, kad se znade, da su komunisti poubijali u njoj i prognali više od milijun ljudi?! Lustracija komunizma u Hrvatskoj postaje upravo sada aktualna iz tri razloga: 1. SDP kao direktni nasljednik strašno zločinačke KPJ osvojio je vlast u Hrvatskoj. 2. Odmah je započeo na HTV-1 i drugdje istaknuti kult komunističkom velezločincu Titu, kojeg je nadležna međunarodna javnost svrstala među deset najvećih ratnih i mirnodobskih zločinaca u svijetu, 20. stoljeća. 3. Hrvatska se referendumom, koji će se održati 22. siječnja opredjeljuje "za" ili "protiv" ulazka u Europsku Uniju. Kako može Hrvatska sprovoditi taj referendum, kad se znade, da Europska Unija postavlja kao uvjet za svoje članstvo: Lustraciju komunizma. Pripomena Dragana Hazlera od 4.8.2011. i 6. siječnja 2012. glede nekažnjavanja i nesprovedbe lustracije komunizma u Hrvatskoj.

Ova rasprava je dosta duga, ali je treba objavljivati za javnost jer je Hrvatska malne jedina država u Europi, u kojoj nekažnjeni komunistički zločinci i njihovi sljedbenici drže glavninu vlasti u svima oblicima i na svima razinama. Dvomandatski predsjednik Stjepan Mesić je okorjeli komunist i nakon predsjednikovanja osnovao je čak centralni komunistički komitet i komunističku mladež, koji se kriju pod imenom antifašista, a znamo da je fašizam u Hrvatskoj bio tuđinski - talijanski i kapitulacijom Italije kapitulirao je i fašizam 8. rujna 1943. godine, a fašistički okupatori protjerani u Italiju.

 Dakle, borba komuniste Sjepana Mesića i njegovih antifašističkih trabanata je borba protiv vjetrenjača i Hrvatska bi trebala Miguela Cervantesa da tu komunističku kreaturu izvrgne ruglu i pravo Hrvatsko pravosuđe, da zabrani komunjari Mesiću potvaranje Hrvata fašistima. Ima u Hrvatskoj još jedna više zabrinjavajuća politička struktura, nego je komunist i bivši udbin agent Stjepan Mesić. To je komunistička partija Jugoslavije, kojoj je Tito da bi se dodvorio Zapadu promijenio ime još 1943. u Socijalistička demokratska partija ili SDP. Ta komunistička partija SDP, čak bez nacionalnog znaka "Hrvatska" u svome naslovu djeluje protuhrvatski od svoga preimenovanja 1990. iz SKH u SDP. Zločinstvo SDP-a nam je dobro poznato od predaje oružja Hrvatske teritorijalne obrane četnicima i od napuštanja Hrvatskog sabora, kad su se donosile važne odluke za Hrvatsku, preko rasprodaje hrvatskih banaka i proizvodnih poduzeća tuđincima do brojnih protuhrvatskih nastupa zastupnika SPD kroz njihovo protuhrvatsko djelovanje do danas.

 Svugdje, gdje bi SDP trebao djelovati kao oporba preventivno na spriječavanje raznih nepravilnosti u Hrvatskoj, SDP je pasivan i čuva ih za svoje naknadno klevetanje valadajućih struktura. U svome postojanju kao oporba SDP nije pokrenuo nijedan gospodarski projekt. Komunističkofašistički i antihrvatski SDP je protivan svima aktivnim suradništvima Hrvata u dijaspori s domovinom Hrvatskom: otežava povratak Hrvata u zavičajnu domovinu, bori se protiv prava glasanja Hrvatima u dijaspori i SDP je uspio zabraniti Hrvatima u dijaspori da se upišu u građane Hrvatske, u travanjskom popisu stanovnika, što je specifikum R.Hrvatske. EU - Rezolucija o lustraciji komunizma obuhvaća promjene i brisanje komunističke terminologije i napuštanje kulta komunističkim zločincima jere su gori od fašista. Mi još nismo napravili popis najvećih komunističkofašističkih zločinaca.

Jedan od njih je Slavko Komar, koji je na današnji dan 4. kolovoza 1941. izvršio atentat na hrvatske studente u Zagrebu, u Runjaninovoj ulici i pritom poubijao 26 mladih studenata i brojne izranjavao. Slično su komunistički fašisti učinili s miniranjem zagrebačke pošte (Wilim Galjer &.co), miniranje brojnih vlakova, u kojima su stredale tiuće nedužnih ljudi. To su tek primjeri zlodjela komunističkih fašista, s kojima se SDP i danas hvali. Suprot EU-Rezoluciji u Hrvatskoj se veličaju obljetnice komunističkog fašizma i srbskočetničkog fašizma pomiješanog s komunizmom (Petrova Gora, Kumrovec, Srb...) U Hrvatskoj se veliča kult najvećem komunističkom zločincu Josipu Brozu Titu, koji još uvijek prlja svojim imenom ulice, trgove i lokacije u hrvatskim gradovima. Primjerice u gradu Zagrebu najlješi Trg Hrvatskog narodnog kazališta nosi ime velezločinca Josipa Broza Tita, a znamo, da komunističke vlasti u Zagrebu nisu do danas dozvolile da se jedan od zagrebačkih trgova zove po mučeniku komunizma Svetome, za sada još uvijek blaženome Alojziju Stepincu

. Grad Zagreb neme nijednu lokaciju posvećenu svome zaslužnom nadbiskupu Alojziju Stepincu jer u Zagrebu vlada komunističkofašistički SDP. Grad Zagreb, u kojemu vlada komunističkfašistički SDP nema nijednu ulicu niti trg Hrvatskih branitelja, a Hrvatski branitelji su zavrijedili da imaju u Zagrebu veličanstveni toranj, okružen spomenicima najzaslužnijih palih branitelja za obranu, oslobođenje i uspostavu neovisne države Hrvatske. To su tek spomenuti primjeri protuhrvatskog ponašanje i djelovanja komunističkog, odnosno srbskokomunističkog i fašističkog SDP-a u Hrvatskoj, napose u gradovima, gdje SDP stalno vlada kao u Zagrebu i u Rijeci, začudo u dvama najistaknutijim rimokatoličkim gradovima. To je potvrda Engelsove teze, da se karajnosti približuju. U Zagrebu i u Rijeci su to komunistički fašizam SDP-a i dominirajući rimokatolicizam. Molim nadležno Hrvatsko pravosuđe i aktualnu Hrvatsku zakonodavnu i izvršnu vlast te Udruge Hrvatskih branitelja, da slijedom EU Rezolucije 1841 za lustraciju komunizma odmah zabrane uporabu komunističkog naziva za SDP. Ako netko u toj komunističkofašističkoj partiji SDP-u želi djelovati hrvatski, neka napusti komunističko-fašistički SDP ili mu temeljem EU-Lustracije (1841) promijeni ime i program djelovanja. Neka takvi članovi napuste komunističkosrbski fašistički SDP i neka osnuju Hrvatsku socijaldemokratsku stranku. Komunističkofašistički SDP već sa svojim imenom od zločinca Tita, sa svima popratnostima iz zločinačke prošlosti i radu suvremenog protuhrvatskog djelovanja mora nestati s hrvatske političke scene. Ako se SDP slovom EU Rezolucije 1841 odmah ne ukine i nedaj Bože, da SDP pod tim komunističkofašističkim imenom i partijskim programom pobijedi na sljedećim parlamentarnim izborima, onda će se Hrvatska, kao jedina država europske kulture posve vratiti u komunizam. Iako je pisatelj ovih redaka protivnik ulazka Hrvatske u EU, pitam sve zavedene Hrvate za ideju EU-a i pitam EU vlasti u Brüsselu, da li Europska Unija treba Hrvatsku punu svevrstnog komunističkog zločinačkog balasta i nelustrirane komuniste u SDP (i druge!) kao i nelustrirani Titov komunistički naziv SDP. Molim uredništvo Hrvatskog DRAGOVOLJCA i sve druge elektroničke medije da na svojim stranicama objavljuju EU-Rezoluciju 1841. za lustraciju komunizma i za ukidanje imena i postojanja komunističkosrbskog protuhrvatskog SDP-a.

 Ova razprava je dosta dugačka pa se može objavljivati izvorno i ponavljano u više nastavaka. Hvala unaprijed! Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku ni za što! Basel, 4. kolovoza 2011. Na obljetnički dan pobjedonosne Hrvatske Oluje 04. kolovoza 1995. nad okupatorima iz Srbije i petokolonaškim srbski zločincima iz Hrvatske. Koristim ovu priliku, da još jednom častitam Hrvatskim braniteljicama i Hrvatskim braniteljima, koji su obranili domovinu Hrvatsku, pobijedili velikosrbske okupatore i uspostavili neovisnu državu Hrvatsku. Čestitam Dan pobjede Uredništvu DRAGOVOLJCA! Riječ Hvala vama Hrvatskim braniteljicama i Hrvatskim braniteljima je premaleno pa je uvijam u svoje hrvatsko srce i neka ono kuca s vašim srcima za trajnost naše jedine i predrage domovine i država Hrvatske. Živjeli Hrvatski branitelji! Živjela nam naša draga Hrvatska! Vječna slava svima palim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog obranbenog rata i svima onima Hrvatskim vojnicima, koji su u povijeti padali braneći dom, domovinu i nezavisnost države Hrvatske: Slava im i hvala! S nama ste! Ispred Hrvatskih domobrana: Dragan Hazler REZOLUCIJA VIJEĆA EUROPE O OSUDI KOMUNISTIČKIH ZLOČINA Uvodne pripomene Stavka 13: Sprovedba Rezolucije o osudi komunističkih zločina trebala bi biti uvjet za pristupanje dotične države u Europsku Uniju.

 Rasprava i zahtjev za pokretanje Europskog suda protiv komunističkih zločinaca, analogno Sudu protiv nacističkih zločinaca u Nürnbergu, slijedi iza Rezolucije. Napose se traži ukidanje SDP-a kao najkomunističkije stranke u Hrvatskoj i najstroža lustracija komunista u HDZ-u i svima drugim političkim strankama i javnim službama. Strassbourg, 25. I. 2006. SKUPŠTINA EUROPSKOG PARLAMENTA Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarističkih komunističkih režima Rezolucija 1481 (2006) Skupština Europskog parlamenta poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava.

 Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava. Povrede (ljudskih prava op.p.) su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom periodu i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkog pluralizma. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata. Interpretacija oba principa ozakonila je „eliminaciju“ ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnog komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji su bili državljani te zemlje.

To je posebno bio slučaj sa ljudima iz bivšeg SSSR-a koji su u smislu broja žrtava daleko nadmašili ljude ostalih zemalja. Skupština priznaje da su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke Europske komunističke partije pridonijele postignuću demokracije. Pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio Nacionalsocijalizam (nacizam). Kao posljedica toga vrlo je niska svjesnost javnosti o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti. Skupština je uvjerena da je svjesnost o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti.

 Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne zajednice prema prošlosti može biti smjernica za njihove buduće akcije. Također, Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje. Totalitarni komunistički režimi su još uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta i zločini se i dalje događaju. Percepcija nacionalnih interesa ne bi smjela spriječiti zemlje u adekvatnom kritiziranju postojećih totalitarnih komunističkih režima. Skupština snažno osuđuje sve te povrede ljudskih prava. Rasprave i osude koje su se dosad izvršile na nacionalnom nivou nekih država članica Vijeća Europe ne mogu osloboditi međunarodnu zajednicu od zauzimanja jasne pozicije prema zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Ona ima moralnu obavezu da to učini bez daljnjeg odgađanja. Vijeće Europe je dobro pozicionirano za takvu raspravu na međunarodnom nivou. Sve bivše Europske komunističke zemlje, sa iznimkom Bjelorusije,BIH i Hrvatske, su sada njene članice i zaštita ljudskih prava i vladavina prava su osnovne vrijednosti za koje se zauzimaju. Zbog toga, Parlamentarna Skupština snažno osuđuje masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina.

 Također, poziva sve komunističke ili post-komunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procjene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća. Skupština vjeruje da će ova jasna pozicija međunarodne zajednice omogućiti daljnje pomirenje. Dapače, da će moguće ohrabriti povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri toga što se dogodilo. 1 Rasprava skupštine 25. siječnja 2006. (5. zasjedanje) (vidi Doc.10765, izvještaj Povjerenstva za politička pitanja, report of the Political Affairs Committee, rapporteur: Mr Lindblad ). Tekst usvojen od strane Skupštine 25. siječnja 2006. (5. zasjedanje). Link na Rezoluciju (engleski) na web stranici Vijeća Europe: http://assembly.coe.int/Mainf.asp?link=/Documents/AdoptedText/ta06/Eres1481.htm Manjkavosti i nedorečenosti Rezolucije Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina

 Ova Rezolucija Vijeća Europe 1481 (2006), poznata i kao Rezolucija o lustraciji i osudi komunističkih zločina, ima uz svoje dobre strane i dosta propusta, manjkavosti, nejasnoća i nedorečenosti. Dobra strana Rezolucije je već u njenom proglasu, iz kojeg se vidi da odgovorna javnost znade za komunističke zločine i ukazuje na potrebu sankcioniranja istih. Najveći nedostatak te Rezolucije je njeno nesprovođenje, nedostatak kvalifikacije komunističkih zločina i nedostatak propisane odgovornosti i posljedica državama, koje ne sprovode Rezoluciju. Upravo u nebrizi Vijeća Europe za sprovedbu svoje Rezolucije o osudi komunističkih zločina su glavni razlozi, zašto države nastale iz komunističke prošlosti ne sprovode Rezoluciju.

 Dakle, ne samo potreba, kako stoji u Rezoluciji, nego obveza i način za sprovedbu Rezolucije, naznaka okvirnih kazna za komunističke zločince i predviđene posljedice za države, koje ne sprovode pravosudnu lustraciju komunističkih zločinaca. Potrebna je razrada Rezolucije 1481 i zaduženje za sprovedbu U Raspravi koja slijedi ukazat će se na neke pojedinosti i ujedno potrebu, da se Rezolucija dopuni uputama Vijeća Europe o sprovodi u djelo, a za nesprovođenje, da se predvidi odgovornost i kazna. Sprovedba Rezolucije o osudi komunističkih zločina trebala bi biti uvjet za pristupanje dotične države u Europsku Uniju. Rasprava po točkama Rezolucije Vijeća Europe 1481 (2006) 1. Skupština Europskog parlamenta poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava. Nitko ne stoji na putu Skupštini Europskog parlamenta u sprovedbi svoje Rezolucije 1096 (1996). Narodi i mi pojedinci, u koje spada i pisatelj ove rasprave, koji smo pogođeni raznim komunističkim zločinima i trajnim posljedicama iz njih očekujemo antikomunističku aktivnost Skupštine Europskog parlamenta. Rezolucija bez njene sprovedbe svodi se na bezvrijedni birokratski akt. Već u prvoj točki treba Vijeće Europe poimence navesti europske države, u kojima je komunistički režim kršio ljudska prava svih oblika, ljudske slobode i pravo na osobno mišljenje i djelovanje.

 Evo tih komunističkih država u Europi abecedno: Albanija, Bugarska, Češka, države iz Ex-Jugoslavije (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Slovenija, Srbija i Vojvodina), Mađarska, Njemačka (DDR), Poljska, Rumunjska, Slovačka, države iz Ex-SSSR (Armenija, Bjelorusija, Estonija, Gruzija, Letonija, Litva, Moldavija, Rusija, Ukrajina i još neke države samostalne ili podređene Rusiji kao što su Čečenija, Nagorni Karabah...) Jednako važna dopuna Rezolucije 1481 odnosi se poimence na narode i na nacionalne manjine, na kojima su totalitarni komunistički režimi najstrašnije kršili ljudska prava. Ovu dopunu treba obaviti Skupština Europskog Parlamenta. Ovdje će se to pokazati na slučaju komunističke Jugoslavije i poimence istaknuti narode i na nacionalne manjine, na kojima je komunistička Jugoslavija najdrastičnije kršila ljudska prava. Najbrojnije žrtve naroda u Komunističkoj Jugoslaviji, na kojima su najviše kršena ljudska prava su:

 Hrvati, Bošnjaci (Muslimani) i Kosovari, što ne isključuje kršenje ljudskih prava nad svima drugim narodima u SFRJ. Najistaknutije žrtve nacionalnih manjina, na kojima su u Komunističkoj Jugoslaviji kršena ljudska prava su: Nijemci, Austrijanci, Albanci, Talijani, Turci, Mađari, Romi, Vlasi... Osim za njemačku, austrijsku i albansku manjinu, koje je komunistička Jugoslavija najdrastičnije progonila i svevrsno zlostavljala, redoslijed načina i obsega zločina za ostale nacionalne manjine može biti i drugčiji. Najveći počinitelji zločina, svevrsnim kršenjem ljudskih prava bili su jugoslavenski komunisti ovim redoslijedom: Srbi, Crnogorci, Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Kosovari, Makedonci... Po svima pravosudnim kriterijima mora se znati identitet kršitelja ljudskih prava na žrtvama na kojima je vršen zločin.

 Za takve komunističke zločince treba Rezolucija 1481 predvidjeti kazne i izricati ih. Bez ovdje, primjerice spomenutih elementarnosti iz Europskog i Nacionalnog krivično-kaznenog pravosuđa ova Rezolucija Vijeća Europe 1481 (2006) je mrtvo slovo na papiru. 2. Totalitarni komunistički režimi, koje obvezno treba poimence navoditi, a ne samo koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću te su počinili i planirali su još čitav niz zločina, koji nisu niti spomenuti u točki 2. Rezolucije 1481 (2006). Evo samo nekih od njih: a. Komunizam može pobijediti samo revolucijom, a revolucija guta vlastitu djecu. Već u toj deklaraciji, komunizam je sebi uzurpirao pravo na gutanje vlastite djece, što znači masovna ubijanja i svestrana zlostavljanje za sve, koji ne prihvaćaju komunističku revoluciju. b.Masovno mučenje i ubijanje zarobljenika protivničke vojske, pretežno bez Suda. c. Huškanje na mržnju svih ljudi, koji ne prihvaćaju komunizam ili su indiferentni prema njemu:

„Narod s nama, koj’ je prot’ nama, mi ćemo s njim pod pete!“ d. Komunisti su poput Hitlera koristili djecu (pionire) za rat kao kurire ili direktno za ratnike na bojišnicama. „Titovi smo mladi pioniri za slobodu naroda bijemo boj! S puškom u ruci kroz šumu idemo, ona nam je mati, ona nam je dom. Pjevaju mašinke, ljepše nego ptice, iz naših bunkera zelene šumice. Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrećemo.“ Ovo je strašna komunistička obmana i zloporaba djece za rat. e. Posebice treba istaknuti, da su Jugoslavenski komunisti masovno zlorabili djecu i maloljetnike (pionire) za ratovanje jer su brojni od njih poginuli kao ratnici. Poginulu djecu pripisivali su komunisti suprotnoj zaraćenoj strani kao zločinstvo nad djecom.

 Pravi zločinci su bili komunisti, koji su zlorabili djecu (pionire) za ratovanje. Na pr. u Srijemskom frontu, u proljeću 1945. godine poginulo je u partizankim postrojbama na tisuće djece i maloljetnika. f. Staleško ugnjetavanje: Seljaci su nakon rata proglašavani neprijateljima „inokosima“ i prisiljavani su u razne kolektivizacije kao što su primjerice: kolhozi, zadruge, ouri, souri... Svaki otpor seljaka završen je masovnim ubijanjem, deportiranjem i svevrsnim kaznama. Poznate su Staljinove metode prisile seljaka, u kojima je nekoliko milijuna ljudi pogubljeno i umrlo od gladi.

 U Titovoj komunističkoj Jugoslaviji je bilo slično. Na primjer u Rakovičko-Cazinskom kraju je 1950. izbila buna seljaka protiv oduzimanja zemlje i protiv kolektivizacije u tzv. Seljačke radne zadruge. Tom prilikom su komunisti poubijali oko 500 seljaka. g. Čistke u vlastitim redovima opravdavane s lažno potvorenim i osumnjičenim grješnicima, inače nedužnih ljudi ili jednaki komunistički zločinci kao oni, koji im sude. U mirnodobskoj komunističkoj Jugoslaviji je bilo više od 20 raznih logora za pogubljenje, mučenje, prisilni rad... kao „okajanje“ radi neposluha komunizmu. Primjerice: Goli Otok, Grgur, Lepoglava, Požega, Zenica, Foča, Glavnjača, Mitrovica... h. Posebice treba istaknuti prisilni rad kao kaznu zbog bila kakove sitnice ili nemogućnosti izvršenja nametnute obveze od strane vladajućih jugoslavenskih komunista. i. Zlouporaba djece i mladeži na prisilni rad, koji su jugoslavenski komunisti lažno nazivali:

 Dobrovoljne radne akcije! j. Sakaćenje ljudi u najstrožim zatvorima i torturom. Jugoslavenski komunisti su za sakaćenje ljudi zlorabili podzemni zatvor u Rijeci „Via Roma“, u kojem su protivnike komunizma mučili danima u mraku pod zemljom i kad su izvedeni na svjetlo, brojni među njima su oslijepili, a one iznemogle ljude raznim torturama su odpremili njihovim kućama, da ubrzo umru. k. Komunistička Jugoslavija je izvršila najstrašniji genocid nad Nijemcima i nad Hrvatima jer su oni bili najistaknutiji protivnici komunizma... 3. Komunistički zločini su opravdavani teorijama klasne borbe i principa diktature proletarijata. Istina jest, da su po slovu spomenutih principa diktature proletarijata najviše stradali nedužni ljudi u SSSR-a, ali iza SSSR-a po stradanju nedužnih ljudi slijedi komunistička Jugoslavija.

 U Jugoslaviji je poubijano čak relativno više nedužnih ljudi, nego u SSSR-u. U SSSR-u je približno svaki deseti čovjek bio žrtva komunističke ideologije, a u Jugoslaviji je svaki sedmi stanovnik ubijen metodama komunističkog terora. Za sprovođenje terora nad nedužnim ljudima u komunističkim državama su postojale specijalne službe. U SSSR-u su to bile: ČEKA, GPU, NKVD, KGB..., dakako s čelnim komunističkim zločincima: Lenjin, Staljin, Berija... U komunističkoj Jugoslaviji to su bile ove terorističke službe: Politički komesarijati, OZN-a, UDB-a, KOS, SUP..., a glavni naredbodavci za ubijanja i zlostavljanja ljudi bili su: Tito, Milovan Đilas, Koča Popović, Aleksandar Ranković, Ivan Krajačić, Stane Dolenc... Komunistička Jugoslavija (slično je i u drugim komunističkim državama!) nije vršila samo teror nad ljudima. Uz genocidna i pojedinačna ubijanja ljudi, komunistička Jugoslavija je konfiscirala njihovu imovinu, uništavala povijesnu, kulturnu, vjersku, spomeničku, filmsku i drugu dokumentaciju. Komunistička Jugoslavija je u ratu i djelomice u miru uništavala gospodarska dobra, prometna sredstva i prirodna dobra...

 Komunistička Jugoslavija je uništavala čak groblja, sakralna i druga spomenička obilježja, uključujući službene i obiteljske arhive, obiteljsku dokumentaciju svih oblika, knjige, slike i druge uspomenske predmete. Za vrijeme Drugog svjetskog rata razni pokreti na prostoru propale Jugoslavije kao što su četnički, partizanski..., kojima se je nakon 22. lipnja 1941. pridružili komunisti, bili su obični „šumski i drumski“ razbojnici, koji su se postupno pretvorili u industriju genocidnih i pojdinačnih ubijanja, svevrsnih zlostavljanja i pljačke. Te šumske bande na čelu s komunistima družile su se čas s fašistima (napose sa srpskim fašističkim četnicima), a čas su se borili protiv njih. Da ih pridobije na svoju stranu počeo ih je Zapad pomagati, analogno kao što je Zapad u novije vrijeme pomagao afganistanske Talibane. Poznato je da su se razni revolucionari vježbali u komunističkoj Jugoslaviji, kao na primjer poznati Carlos, što vrijedi i za Talibane, koje je isprva pomagao Zapad. Tito i Talibani su ne samo iznevjerili svoje pomagače, nego su im postali okorjelim neprijateljima. Titovi komunisti su pjevali: „Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska!“ i rušili su američke ratne zrakoplove...

 Tako su se ponijeli i Talibani, koji obilno koriste Titove metode gerilskog pdmuklog ratovanja. U ratnokriminalističku terminologiju trebalo bi uvesti termin Titoistički talibanizam jer je Tito bio jedan od najistaknutijih prevrtljivaca. Osvećivao se je onima, koji su ga pomagali i ustoličili: Zapadu se je Tito osvećivao rušenjem zrakoplova i Istoku aferom informbiroa. 4. Skupština priznaje da su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke Europske komunističke partije pridonijele postignuću demokracije. Ova točka zbunjuje javnost jer u nijednoj komunističkoj državi nije bilo nikakvog razumijevanja niti mjesta za demokraciju, nego za diktaturu proletarijata. Svaki pokušaj na putu prema demokraciji završavao je tragično i jadno: Primjerice, u Istočnoj Njemačkoj aktiviranjem tajne agenture STASI-a za ubijanje i zlostavljanja ljudi radi neposluha i gradnjom Berlinskog zida;

 U Mađarskoj je pokušaj uvođenja demokracije ugušen sovjetskim tenkovima; U Čehoslovačkoj reprizom sovjetskih tenkova po scenariju Mađarske; O stanju i ponašanju komunista u Albaniji, Bugarskoj i Rumunjskoj suvišno je trošiti riječi. U komunističkoj Jugoslaviji smo svjedoci Titove diktature i drastičnog gušenje svake pomisli na demokraciju, na pr. brutalno gušenje Hrvatskog proljeća 1971. nadalje, zabrane djelovanja Matice hrvatske i puni zatvori nedužnih ljudi, koji su želili malo slobode i demokracije. Sovjetski savez je po gušenju demokracije priča za sebe. SSSR je držao pod jarmom Baltičke države i brojne azijske narode, punio Sibirske Gulage pravednicima i jednako tako progonio ljude naprednog duha, primjerice Iljušin, Pasternak, Saharov, Solženjicin...

 Jedino u Poljskoj je diktator Jaruzelski pod pritiskom Poljaka pape Ivana Pavla II, morao malo popustiti pred Solidarnošću Leha Walese, ali ni to nije bila demokracija, nego simbolično popuštanje diktature proletarijata. Možda su komunističke partije u Italiji i Francuskoj pridonijele jačanju demokracije, ali i to je jako upitno. U svima komunističkim državama nije bilo ni slobode, ni demokracije, ni ravnopravnosti niti minimuma poštivanja ljudskih, vjerskih i nacionalnih prava. Komunizam je bio klasno društvo: 1. komunistička avangarda, 2. radnička klasa, 3. unutarnji i vanjski neprijatelji... 5. Pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina, koje su ti režimi počinili... Na ovu točku Rezolucije Vijeća Europe, mi žrtve komunizma kao narodi i kao pojedinci pozivamo i prozivamo Skupštinu Europskog parlamenta za njeni nemar po pitanju međunarodne istrage komunističkih zločina i počinitelja zločina. Analogno Sudu za nacionalsocijalističke zločince u Nürnbergu, Skupština Europskog parlamenta je dužna i obvezna ustrojiti Europski sud za istragu i kažnjavanje komunističkih zločinaca.

 K tome bi Skupština Europskog parlamenta trebala obvezati nacionalna pravosuđa za sprovođenje lustracije komunističkih zločinaca i za povrat ili naknadu imovine, koju su komunistički zločinci konfiscirali nedužnim ljudima. 6. Skupština Europskog parlamenta ističe da je niska svjesnost javnosti o zločinima počinjenim od strane komunističkih režima, da su Komunističke partije legalno aktivne i da se ne distanciraju od zločina koje su počinili komunistički režimi u prošlosti. Ako takvo stanje uočava Skupština Europskog parlamenta, zašto se ne angažira za sprovedbu svojih mjera i zašto ne poziva na odgovornost za svaki neposluh od strane vlasti u novonastalim državnim režimima. Primjerice, u Hrvatskoj je jedna od najjačih stranaka SDP nasljednica Komunistiške partije Hrvatske, a predsjednik Republike Hrvatske je bivši komunistički aparatčik. Skupština Europskog parlamenta treba pred Hrvatsku postaviti sprovedbu lustracije komunističkih zločinaca kao temeljni uvjet za ulazak Hrvatske u Europsku Uniju. 7. Skupština je uvjerena da je svjesnost o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne zajednice prema prošlosti može biti smjernica za njihove buduće akcije.

 Ovdje se postavlja temeljno pitanje pred Skupštinu Europskog parlamenta, zašto je pasivna, ako pozna stanje i ponašanje bivših komunističkih zločinaca i ima jasan stav međunarodne zajednice prema prošlosti, koji može biti smjernica za njihove buduće akcije. 8. Također, Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima, koje su još žive i njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje. I ovdje je odgovornost na Skupštini, koja samo s razumijevanjem ukazuje na sućut i priznanje za patnje uvjetovane od strane bivših komunističkih režima, ali ta ista Skupština ne poduzima baš ništa u smislu pomoći žrtvama, da pravosudno gone i kažnjavaju komunističke zločince. Naprotiv, komunistički zločinci se kriju iza tzv. antifašizma i sadašnji režimi slave obljetnice mrtvim komunističkim zločincima, njeguju im spomenike, a još živi „antifašisti“ - komunistički zločinci u Hrvatskoj dobivaju visoke mirovine i čak se za njih najavljuje dodjela državnih odličja.

 Ovdje je zakazalo ne samo pravosuđe Europske Unije i pravosuđe država iz komunističkog nasljeđa, nego i zdravi razum. 9. Totalitarni komunistički režimi su još uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta i zločini se i dalje događaju. Percepcija nacionalnih interesa ne bi smjela spriječiti zemlje u adekvatnom kritiziranju postojećih totalitarnih komunističkih režima. Ona ima moralnu obavezu da to učini bez daljnjeg odgađanja. Ova točka Rezolucije 1481 (2006) ne sadrži ništa djelotvornoga protiv još uvijek vladajućih komunističkih zločinaca. Ona ukazuje na kritiku postojećih totalitarnih komunističkih režima, na koju se komunisti ne osvrću. Komunizam se mora iskorjeniti iz ljudskog društva isto kao što su iskorjenjeni fašizam i nacizam.

 Opće je poznato, da su fašizam i komunizam najveća zla, koja su se nametnula svijetu 20. stoljeća pa prema tome treba radikalno obračunati s komunizmom, a ne samo pisanjem potrebe za kritiziranje postojećih totalitarnih komunističkih režima. 10. Vidi gore tekst ove točke Rezolucije 1481 (2006). Rezolucija govori samoj sebe izjavom: „Ona (međunarodna zajednica) ima moralnu obavezu da to učini bez daljnjeg odgađanja.“ Nema u ovoj točki ništa djelotvornoga niti pravosudno obvezujućega za komunističke zločince i njihove sljedbenike. 11. Vijeće Europe je dobro pozicionirano za takvu raspravu na međunarodnom nivou. Sve bivše Europske komunističke zemlje, s iznimkom Bjelorusije, BiH i Hrvatske, su sada njene članice i zaštita ljudskih prava i vladavina prava su osnovne vrijednosti za koje se zauzimaju. U ovoj točki barata Rezolucija netočnostima. Nisu iznimke samo Bjelorusija, BiH i Hrvatska, nego i: Albanija, Crna Gora, Kosovo, Makedonija, Moldavija, Srbija i Vojvodina. U čemu je to Vijeće Europe dobro pozicionirano, kad nije ništa službeno propisano, kako iskorijeniti komunizam i kakove kazne dosuditi komunističkim zločincima. 12. Zbog toga , Parlamentarna skupština snažno osuđuje masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina. Nad ovom točkom, mi Hrvati pogođeni komunističkim zločinima se sablažnjavamo jer nismo ni vidjeli ni osjetili osudu komunističkih režima niti bilo koju satisfakciju za sva zlodjela, koja smo pretrpjeli od komunista, napose od srbskih komunista. Uz genocid nad Hrvatima, najveći zločin kojeg su komunisti počinili Hrvatima i Hrvatskoj je u tome, što su Hrvatsku uveli u tamnicu i robijašnicu, komunističku Jugoslaviju, u kojoj su od 1943. do 1991. kršena sva ljudska i nacionalna prava Hrvata, a od 1991. nadalje komunistički zločinci iz redova Srba su nametnuli Hrvatima Srbsko-agresivni rat, koji je zasnovan na osvajanju, porobljavanju, genocidu nad Hrvatima, progonu Hrvata s njihovih vjekovnih ognjišta, na pljački hrvatske imovine i uništavanju svih dobara: gospodarskih, prirodnih, kulturnih, umjetničkih, sakralnih... Države Europske Unije su čak uvele Hrvatskoj embargo na uvoz oružja za obranu od srbsko-komunističke agresije, a nakon Domovinsko obranbenog rata, kojim smo se oslobodili od srbsko-komunističke okupacije Europska Unija se brine, da hrvatske generale i branitelje proglasi zločincima i sudi im u Den Haagu. Imaju li Europski tvorci ove Rezolucije 1481 (2006) jasnu sliku o zločinima, koje su jugoslavenski komunisti činili Hrvatskom narodu od 1943. do 1991. i o završnom činu genocidnog rata od 1991-1995. godine, iza kojeg stoje srbski (jugoslavenski) komunisti: Milošević sa svojim komunističkim baditima, primjerice Adžićem, Kadijevićem, Karadžićem, Mladićem, Šešeljem, Vasiljkovićem, Vukovarskom četvorkom... 13. Također poziva sve komunističke ili post-komunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

 Na ovaj poziv Skupštine Europskog parlamenta komunističkim i postkomunističkim partijama ne obazire se komunistička partija u Hrvatskoj, nego djeluje dalje pod promijenjenim nazivom u SDP - Socijalistička demokratska partija. U njoj i izvan nje djeluju bivši komunistički zločinci, koji sebe nazivaju antifašistima, što im nitko ne osporava jer su se oni čas družili, čas borili protiv fašizma po uzoru na svoga generalisimusa Staljina (Hitlerovog prijatelja i suborca). Ali, jugoslavenski i hrvatski komunisti - antifašisti, na čelu sa Staljinovim vjernikom Josipom Brozom Titom su pravili zločine svih oblika protiv Hrvata civila, protiv hrvatskih vojnika, koji su branili ratnu državu Hrvatsku, protiv zarobljenika i dodatno treba istaknuti, da su komunisti u Hrvatskoj vršili razne zločinačke osvete čak na drugoj i trećoj generaciji od djedova i pradjedova, s kojima su bili u ratnim odnosima u Drugom svjetskom ratu.

 Komunisti se ne kaju za svoje zločine, nego ih glorificiraju i pripisuju im fašistička obilježja, što je notorna laž jer u Hrvatskoj nije bilo nikada ni fašističke niti nacističke stranke pa nije moglo biti niti fašista. Nikada komunisti u Hrvatskoj ne će priznati svoje zločine niti se od zločina distancirati i za njih je Rezolucija 1481 (2006) bezvijedan papir, na kojeg se uopće ne obaziru. Oni slave svoje zločinačke obljetnice i dobivaju od Republike Hrvatske visoke mirovine. Zašto donositelj Rezolucije 1481 (2006) ne inzistira na njenoj sprovedbi i zašto ne vrši nadzor i zašto ne uvodi konsekvence?! 14. Skupština vjeruje da će ova jasna pozicija međunarodne zajednice omogućiti daljnje pomirenje. Dapače, da će moguće ohrabriti povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri toga što se dogodilo. Narodna poslovica kaže: „Živi bili pa vidjeli!“ Realnost u Hrvatskoj pokazuje, da komunisti s komunističkim iskaznicama i bez njih mrze sve hrvatsko, ruše spomenobilježja Hrvatima protivne strane (antikomunistima!), zabranjuju hrvatske pjesme i zabranjuju čak starodrevni hrvatski pozdrav: Za dom! Spremni! jer su se tim pozdravom služili neprijatelji komunizma, hrvatska vojska i građani za vrijeme II. svjetskog rata.

 Komunistički apsurdi u Hrvatskoj prelaze granice svih apsurda i vjerovanje međunarodne zajednice u pomirenje komunista i antikomunista je utopija. Čelni ljudi u Republici Hrvatskoj, primjerice predsjednik RH Stjepan Masić, klasificira mrtve, a premier Vlade RH, Ivo Sanader ruši hrvatska spomenobilježja (vojskovođi Juri Francetiću i velikom hrvatskom književniku Mili Budaku) i već spomenuto, ustaje najradikalnije protiv najljepšeg, najsadržajnijega, najdomoljubnijega, najpoželjnijega i najmilijega starog hrvatskog pozdrava „Za dom! Spremni!“ samo zato jer su se njime služili antikomunisti za vrijeme II. svjetskog rata. Po toj Sanaderovoj logici možemo očekivati i zabranu disanja zraka, jer su ga također disali antikomunisti u Drugom svjetskom ratu. Hrvatski povjesničari u najvećem broju nisu povjesničari znanstvenici, nego političke marionete postkomunizma u Hrvatskoj. Zaključno: Rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina, u datom obliku, bez razrade, bez uputa za sprovođenje i bez izricanja kazne za komunističke zločince i za one koji štite komunste je bezvrijedan papir bez ikakve učinkovitosti. Komunisti u Hrvatskoj se zaodijevaju u antifašiste, što im nitko ne osporava, ali njihov antifašizam ne smije biti pancerska zaštita komunistima od odgovornosti za najveće zločine, koje su počinili nad antikomunistima u Hrvatskoj od Drugog svjetskog rata do uključujući Domovinskog obranbenog rata, a na europskim prostorima djeluju komunisti od 1917. do 1992. (intenzivno), i nastavljaju (primjerice u Hrvatskoj) nadalje, samo su ublažili zločinačke metode.

 Očekujemo od donositelja Rezolucije za lustraciju komunizma, da to učini osnutkom Europskog suda za komunizam i komunističke zločine, analognog Sudu za nacističke zločine u Nürnbergu. Ova Rasprava sa svrhom pokretanja sudskih postupaka šalje se: 1. Skupštini Europskog parlamenta, opozivom na njenu Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava. 2. Vladi Republike Hrvatske, koja je dužna pokrenuti odgovarajuće sudske postupke protiv živih komunističkih zločinaca, uključujuči ukidanja najkomunističkije stranke u Hrvatskoj SDP-a i lustraciju komunista u svima drugim političkim strankama. 3. Rasprava se daje u javnost kroz razne medije. Basel, 20. siječnja 2009. - ponovlja se 7. srpnja 2011. Mr.sci. Dragan Hazler, hrvatski antikomunist od svog djetinjstva kroz čitav život do smrti
Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 13
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!