coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Povijest arrow Sveti Jeronim je najveći i najzaslužniji hrvatski učenjak svih vremena.....
Četvrtak, 16 Kolovoz 2018
 
 
Sveti Jeronim je najveći i najzaslužniji hrvatski učenjak svih vremena..... PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Ponedjeljak, 02 Siječanj 2012
Pozor! Ovo je već objavljivano u tri članka i sada se ponavlja u jednome članku uz obljetnicu smrti Svetog Jeronima, 30. rujna 420. u Jeruzalemu. Dodat ću samo tri rečenice:

Sveti Jeronim je najveći i najzaslužniji hrvatski učenjak svih vremena.....

 jer je kulturom kršćanstva prvi i trajno ujedinio Europu, što nije uspjelo nikome prije i iza njega. 2. Njegova biblija, zvana Vulgata je i danas na snazi potvrđeno iz Crkvenog vrha. 3. Prvo djelo, koje je tiskao Gutenberg tehnikom svoga izuma bila je Jeronimova Vulgata i to baš na njegov obljetnički dan, 30. rujna 1452. Dragan Hazler U Hrvatskoj se premalo poštiva Hrvat ili Ilirohrvat Sveti Jeronim Sveti Jeronim je poznat u cijeloj Europi i cijelom kršćanskom svijetu Vezati ime Svetog Jeronima uz Hrvatsku i napose isticati ga kao hrvatskog svetca u Hrvatskoj kao što Splićani predstavljaju Svetog Dujma hrvatskim svetcem može samo koristiti Hrvatskoj.

Ne kažem, da mi nemamo institut Svetog Jeronima u Zagrebu, crkve Svetog Jeronima u Zagrebu i drugdje, Hrvatski institut Svetog Jeronima čak u Rimu... Ali mi nemamo ni spomenika Svetome Jeronimu u Zagrebu, ni imena ulice i trga po njegovom imenu u Zagrebu i nemamo redovnike imenom Jeronimci u Hrvatskoj. Nemam pravo okrivljavati bilo koga za takove propuste, ali mi se čini da bi za ugled kršćanske, pretežno katoličke Hrvatske bilo mnogo bolje, uzornije i korisnije, da se lijepi trgovi po Hrvatskim gradovima i napose najljepši trg u gradu Zagrebu naziva Trg Svetog Jeronima, a ne Trg maršala Tita, najvećeg zločinca s hrvatskog prostora. Hrvatski grad Split ima Svetog Dujma, učenika Svetog Petra, kojega s pravom Splićani nazivaju svojim hrvatskim svetcem i slave ga 7. svibnja.

Split ima i spomenik hrvatskom biskupu Grguru Ninskome U Rimu je od davnine boravila malena skupina hrvatskih ljudi koja je po uzoru na druge europske narode i krajeve željela imati svoje, dobro organizirane crkvene i narodne ustanove. Početkom 15. stoljeća ta se zajednica nazivala „Časna bratovština Slavena predgrađa svetoga Petra“ (Venerabilis Societas Confallonorum Slavorum Burghi S. Petri). Sastajali su se u ulici Borgo Vecchio, u neposrednoj blizini bazilike svetoga Petra u Vatikanu. Članovi bratovštine bili su Hrvati iz Sjeverne Hrvatske, Slavonije, Bosne i Dalmacije. U početku su se predstavljali pod dalmatinskim i slovinskim imenom, a nakon osnutka gostinjca sve više se ističe ilirsko ime koje je posve prevladalo

Time se vrlo jasno iskazivala kulturna i narodnosna pripadnost članova bratovštine i svih koji su odsjedali u gostinjcu. Papa Nikola V., na molbu svećenika Jeronima iz Potomja s poluotoka Pelješca, apostolskim breveom Piis fidelium votis 21. travnja 1453. dodijelio je udruzi pobožnih Hrvata ruševnu crkvicu svete Marine djevice i mučenice, na lijevoj obali Tibera, pokraj mauzoleja rimskog cara Augusta. Uz crkvu, u kojoj će se kroz nekoliko budućih stoljeća latinati i glagoljati, dobili su dopuštenje i za gradnju gostinjca i bolnice za svoje sunarodnjake, što su uskoro i učinili. Neprestano se povećavao broj hodočasnika i još više izbjeglica iz hrvatskih krajeva što su ih zauzimali Turci. Među izbjeglicama bila je i posljednja bosanska kraljica Katarina Kotromanić Kosača († 1478.), koja je ostatak života provela u Rimu uz potporu Apostolske riznice. Pokopana je u franjevačkoj crkvi Ara Coeli na Kapitoliju. Njezina pratilja dvorska gospođa Pavka Mirković, pokopana je u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima o čemu i danas svjedoči nadgrobna ploča s natpisom.

 Uređenu crkvicu sv. Marine, u kojoj se održavala redovita služba Božja, posvetili su Hrvati “najvećem naučitelju u izlaganju Svetog Pisma”, sv. Jeronimu Dalmatincu rodom iz Stridona. Pobožna hrvatska udruga u Rimu nazivala se tijekom povijesti različitim imenima poput društva, bratovštine i bratstva, a od 1544. naziva se zbor (kongregacija). Papa Pio V. uzdigao je crkvu sv. Jeronima na kardinalski naslov 8. veljače 1566. godine. Treći kardinal naslovnik postao je 1570. Felice Peretti iz Montalta (1521.-1590.), „potomak jedne hrvatske obitelji iz Dalmacije“. Naslovnikom crkve je ostao do 24. travnja 1585. godine kad je izabran za papu. Uzeo je ime Siksto V. Podrijetlom je najvjerojatnije iz Kruščice u Boki Kotorskoj. Neki povjesničari misle da porijeklo Siksta V. treba tražiti u okolici Zadra. Ima i onih koji mu osporavaju podrijetlo s istočne obale Jadrana. Premda je kratko upravljao Crkvom (1585.-1590.) ostao je u povijesti zabilježen kao vrlo energičan i zahtjevan poglavar. Uveo je mnoge i velike reforme u Crkvi

 Reorganizirao je rimsku kuriju, kardinalski zbor, crkvene poslove i upravu povjerio posebnim kongregacijama. Utemeljio je Vatikansku tiskaru te je i sam osobno radio na ponovnom izdanju Vulgate svetog Jeronima. Dovršio je kupolu sv. Petra, postavio obelisk na trgu sv. Petra, obnovio mnoge rimske palače, crkve i ulice. Dao je izgraditi jednu jedinu crkvu od temelja do krova. To je današnja Hrvatska crkva svetog Jeronima u Rimu, završena 1589. godine. Za Sikstova života počelo je oslikavanje crkve freskama. Da osigura budućnost crkvi, ustanovio je Ilirski kaptol za svećenike koji dolaze iz ilirskih krajeva koji su morali poznavati hrvatski jezik, koji je u buli nazvan ilirskim. Za kanonike je valjalo predlagati „prikladne osobe iz rečenoga ilirskoga naroda, ili ljude drugoga podrijetla, ali ipak takve koji su onoga ilirskog jezika ili idioma“. A kad je nastao problem što je to ilirski, što se pod tim pojmom razumijeva u okviru svetojeronimskih ustanova, jer je bilo onih koji su mimo dotadašnje prakse polagali pravo na gostinjac, crkvu, kaptol i groblje svetog Jeronima, „pošto su marljivo odvagnuli riječi i misao vrhovnoga svećenika, došli su do zaključka da se pod ilirskom pokrajinom u istinitom i pravom smislu razumije Dalmacija, koje su dijelovi Hrvatska, Bosna i Slavonija, a sasvim su isključene Koruška, Štajerska i Kranjska“.

Riječ je o presudi Svete Rote iz 1655. godine. O važnosti i dalekosežnosti ove presude prosuditi će kasnije Radoslav Katičić: „Oslonjena na Ustanove sv. Jeronima u Rimu tu se kao natio Illyrica dvjestodvadeset godina prije preporoda pojmovno i pravno konstituira hrvatska nacija“. Predvodnik struje koja je pobijedila u sporu bio je splićanin Jeronim Paštrić († 1700.). Pod vodstvom Ivana Lučića Trogiranina († 1679.), oca hrvatske historiografije koji je kasnije pokopan u crkvi sv. Jeronima u Rimu i Stjepana Gradića Dubrovčanina († 1683.) prefekta Vatikanske biblioteke, izradili su zemljopisnu kartu hrvatskih (ilirskih) zemalja koje imaju pravo na ustanove sv. Jeronima u Rimu. Taj dragocjeni dokument hrvatskih zemalja čuva se i danas u Zavodu sv. Jeronima. Sikstov Kaptol se sastojao od nadsvećenika, šest kanonika i četiri klerika. Za prvog predstojnika kaptola imenovan je Aleksandar Komulović Splićanin († 1608.), pjesnik, autor i izdavač hrvatskih katekizama, diplomatski djelatnik. On je kasnije prešao u Družbu Isusovu i postao papinim legatom za Istočnu Europu. Svoj zemaljski život završio je u Dubrovniku, gdje je i pokopan. U crkvi sv. Jeronima nalazi se i danas grobni natpis koji je dao izraditi za sebe, svog sinovca Petra, kanonika sv. Jeronima (†1599.), kao i brata Komula Komulovića. Senjski povjesničar Josip Burić pronašao je 115 imena svećenika kanonika koji su djelovali pri crkvi sv. Jeronima od 1589. do ukinuća Kaptola 1901. godine. Većina od njih (88!) potječu iz primorskih – dalmatinskih biskupija.

 Osmorica od njih izabrani su biskupima: Lopuđanin Nikola Brautić, odgojitelj i latinski pjesnik († 1632.); Splićanin Franjo Manola, cenzor knjiga i kasnije korčulanski biskup († 1664.); Splićanin Simon Radovčić, osorski biskup († 1719.); Splićanin Martin Dragojlović, ninski biskup († 1708.); makarski svećenik Simon Gritti, kotorski biskup († 1761.); Antun Tripković iz Dobrote, ninski biskup († 1771.); Trogiranin Ivan Antun Pinelli, trogirski biskup († 1821.), Ivan Antun Šintić, krčki biskup († 1837.), teološki pisac i revizor hrvatskoga prijevoda „Novog Uvieta“ što ga je napravio dubrovčanin Stjepan Rusić. Puno njih se istaknulo na kulturnome i znanstvenome području. Neki su stekli i međunarodni ugled i poštovanje, Nikola Brautić i Dubrovčanin Benedikt Stojković († 1801.). Kanonici su često bili glavna i jedina poveznica između domovinske Crkve i središnjih ureda Katoličke Crkve. Među njima je Sveta Stolica izabirala pojedince za razne delikatne diplomatsko-crkvene misije poglavito u Istočnoj Europi. Nakon Tridentskog sabora, mnoga nacionalna središta u Rimu pretvaraju se u nacionalne bogoslovije i sjemeništa. I hrvatski biskupi priželjkivali su jednu takvu ustanovu u Rimu. Nažalost, tada se to nije ostvarilo, premda je papa Klement VIII. dopustio 1598. godine da se ilirski gostinjac pretvori u crkveni zavod. U neku ruku prvim hrvatskim kolegijem mogli bismo smatrati jedan ogranak plemićkoga zavoda Clementinuma, što ga je 1604. godine osnovao papa Klement VIII. Nalazio se u blizini crkve sv. Jeronima, na trgu zvanom Nicosia. U nj su primali ne samo talijansku plemićku djecu nego i strance. Tako je skupina hrvatskih mladića sačinjavala posebnu skupinu koja se u ispravama naziva ilirskim (hrvatskim) kolegijem. To nije bio samostalni hrvatski kolegij nego ogranak Clementinuma. Od samog početka 1453. pa sve do 1901. pri Svetom Jeronimu djeluje Ilirska (Hrvatska) bratovština.

 Iz bogatog arhiva bratovštine vidi se da su u njoj kao i u Kaptolu djelovali istaknuti kulturni i javni djelatnici iz hrvatskog naroda. Filozof, matematičar, prirodoslovac i arhitekt s otoka Cresa Franjo Petrić od nekih je slavljen kao “najučeniji čovjek svoga vremena” (†1597.); Faust Vrančić – Verantius, Šibenčanin, biskup i učenjak, jedan je od prvih aeronautičara svijeta. On je izradio nacrte stroja za letenje i dao mu ime “homo volans” – “leteći čovjek”, († 1617.); Antun Deodat – Bogdanović s Lastova, zastupnik Dubrovačke Republike kod Svete Stolice, cenzor hrvatskih knjiga u Rimu († 1656.); Petar Boždar, Dubrovčanin, svećenik poznat po svojoj učenosti i skromnosti, poliglota, diplomat, pjesnik, teološki pisac (†1684.); Juraj Mateljević, Dubrovčanin, sastavljač ilirskoga rječnika (†1728.); Cresanin Marko Buničić, latinski pjesnik (†1887.); Korčulanin Ivan Kapor, pisac povijesnih rasprava (†1849.); Vinko Mrkica iz Skradina, prevoditelj Novoga Zavjeta na hrvatski (†1878.); Franjo Rački, senjski svećenik, povjesničar, političar i kulturni djelatnik († 1894.); Krčanin Ivan Crnčić, pisac znanstvenih rasprava († 1897.); Dragutin Antun Parčić iz Vrbnika s otoka Krka, priređivač ilirsko-talijanskog i talijansko-ilirskog rječnika, priređivač i izdavač glagoljskih knjiga i misala († 1902.) itd. U crkvi sv. Jeronima počivaju zemni ostaci mnogih znamenitih članova Bratovštine, tako da se ova crkva drži posebnim nacionalnim središtem i mauzolejem. S lijeve strane glavnog oltara na jednoj ploči uklesana su četiri imena: Ivan Lucić-Lucius Trogiranin (†1679.); opat Ivan Paštrić – Pastrizio ((†1708.), Splićanin, profesor istočnih jezika i “polemičkog bogoslovlja” na Kolegiju Pape Urbana, kasnije nazvan Kolegij De Propaganda Fide. On je darovao svoju bogatu knjižnicu splitskome nadbiskupu Stjepanu Cosmi-ju za novootvoreno Nadbiskupsko sjemenište u Splitu. To je bila prva splitska javna knjižnica; opat Stjepan Gradić –Gradi Dubrovčanin, prefekt Vatikanske biblioteke i profesor na sveučilištu Sapienza u Rimu (†1683.). Četvrto ime na istoj ploči je spomen na velezaslužnog dobročinitelja, kanonika sv. Jeronima, Jurja Jurjevića (Georgiceo – Jurjević, Juričin?) iz Kaštel Sućurca kraj Splita († 1711.). U kripti crkve pokopan je hrvatski pjesnik iz Zadra Juraj Baraković (†1628.).

 Dodajmo ovima samo nekoliko imena s nadgrobnih ploča: Petra Medvidovića, barskog nadbiskupa, pjesnika, diplomatu iz Popova Polja u Istočnoj Hercegovini; Franju Jurjevića (Juričina), legata Klementa XI. za izmirenje rutenske (ukrajinske) Crkve i naroda s Rimom i korektora glagoljskih brevijara i misala († 1729.); Pavla Gozzu Gučetića († 1660.), poslanika Dubrovačke Republike kod Visoke Porte, poliglotu i dubrovačkog diplomatu u Rimu te kanonika Petra Božidarevića († 1685.). U okviru Bratovštine ili usko s njom povezanih, valja svakako spomenuti franjevca Rafaela Levakovića († 1648.), ohridskog nadbiskupa i izdavača staroslavenskih liturgijskih knjiga; Jurja Križanića iz Obrha († 1683.), hrabrog misionara i gorljivog pobornika sveslavenske ideje; Josipa Jurja Strossmayera (†1905.), đakovačkog i srijemskog biskupa; Ivana Kukuljevića, hrvatskog povjesničara (†1889.) i Franju Račkog, svećenika povjesničara (†1894.) itd. U okviru hrvatske kolonije u Rimu djelovao je slikar i minijaturist Julije Klović – Clovio (†1578.) “maximus in minimis” (najveći u najmanjemu) kako ga je nazvao glasoviti El Greco, rodom iz mjesta Grižane kraj Crikvenice

.Dubrovački isusovac, fizičar i matematičar Ruđer Bošković (†1787.) sa svojim bratom Bartulom uživao je doživotnu rentu iz Ustanova sv. Jeronima. Vrsni latinist, filozof i pjesnik, Dubrovčanin Benedikt Stay-Stojković (†1801.) proglašen “Lukrecijem XVIII. stoljeća”, kanonik crkve sv. Jeronima, bio je i kanonikom bazilike Svete Marije Velike u Rimu. Više od 30 godina predsjedao je Bratovštini svetog Jeronima. Nakon njegove smrti i pokopa, poštovatelji su mu podigli nad grobom u istoimenoj bazilici veliku spomen-ploču koja i danas svjedoči o njegovim vrlinama i učenosti. 27. veljače 1790. godine papa Pijo VI. uspostavio je Croaticum – zavod za odgoj hrvatskih mladića za svećenike iz svih hrvatskih biskupija koje su dotad imale pravo na svetojeronimske ustanove. Zbog ratnih opasnosti i francuske vojne prisutnosti u Rimu zavod je djelovao samo nekoliko godina, i to od 1793. do 1798. godine. Prvim rektorom bio je Dubrovčanin Vinko Ruini, a kad se on zahvalio naslijedio ga je Splićanin Antun Passagnoli (†1809.). Hrvatski biskupi željeli su ponovno otvoriti zavod, koji je dolaskom Francuza zatvoren. Ipak, za pape Pija IX. djelovao je od 1863. do 1871., pa za Leona XIII. od 1884. do 1891. godine.

Proučavajući povijest zavoda, povjesničar Slavko Kovačić pronašao je u razdoblju od njegova ustanovljenja 1790. do 1901. svega 24 pitomca. Zbog ekonomskih poteškoća gostinjac i bolnica praktično su prestali postojati još polovicom 19. stoljeća. Odredbom građanskih vlasti u crkvi se ne pokapa od 1859. godine pa su svetojeronimske ustanove kupile jednu grobnicu na središnjem rimskom groblju Campo Verano koja i danas služi svojoj svrsi. Kad je preminuo posljednji prepozit kaptola Ivan Crnčić (†1897.), svećenik Krčke biskupije, u Rim je došao svećenik Zagrebačke nadbiskupije Josip Pazman (†1925.) pripremiti sve potrebno za osnutak novog svetojeronimskog zavoda, ovog puta svećeničkoga. U dogovoru s hrvatskim biskupima papa Leon XIII., 1. kolovoza 1901. godine, apostolskim breveom Slavorum gentem dokida dotadašnje svetojeronimske ustanove i uspostavlja Svetojeronimski svećenički zavod za hrvatski narod. No, tek su tada započeli problemi. Najprije se, iz političkih razloga, pobunila Crna Gora, koja je za svoje nakane našla saveznika u Srbiji, a ovi su opet preko diplomatskih kanala, uz pomoć Rusije, Austro-Ugarske te talijanske iredente u Dalmaciji, utjecali na to da se onemogući otvaranje novouspostavljenog zavoda za odgoj hrvatskoga klera. Rektor Josip Pazman je doslovce protjeran iz Rima u Zagreb. Pod pritiskom, zavodu je već 1902. godine promijenjeno ime od hrvatskoga u ilirski. Ni to nije pomoglo, ostao je zatvoren i budno nadziran. Prvi svećenici studenti dobili su stipendije od zavodskih dobara 1907. godine. Ali u njega se nisu mogli useliti sve do 1911., kad je Zavod napokon proradio. Nažalost, opet vrlo kratko, do svibnja 1915. godine.

 U velikim političkim tenzijama i ratnim sukobima između Italije i Austro-Ugarske, mnogi građani Hrvatske, koja je bila u sastavu Austro-Ugarske monarhije, morali su napustiti Rim. Zavod je ponovo proradio nakon devet godina, 1924. godine. Hrvatska se nakon I. svjetskog rata, 1918. godine, našla u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Kraljevina Italija smatrala je da su hrvatske svetojeronimske ustanove s pripadajućim dobrima njezin ratni plijen. Beograd je tražio svoja prava. Kad je riješeno pogranično pitanje između dviju država, Kraljevina Italija prepustila je Jugoslaviji svetojeronimske ustanove. Ali tim aktom problemi nisu prestali. Borba za prevlast nad Sv. Jeronimom se nastavlja. Pune četiri godine nad njim su imali financijski nadzor i vlast jugoslavenski veleposlanici pri Svetoj Stolici.

 U listopadu 1924. u zavod su stigle sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga iz Zagreba za vodjenje domaćinskih poslova. Istovremeno su uselili i svećenici studenti. Zavod je ponovno proradio i kao takav djeluje do danas. U ovome razdoblju dragocjenu ulogu u korist Katoličke Crkve u hrvatskome narodu glede zavoda i njegovog prelaska u hrvatske ruke odigrao je svećenik hvarske biskupije Nikola Moscatello (†1961.), diplomatski službenik u jugoslavenskome veleposlanstvu pri Svetoj Stolici. Beogradska vlada, predala je 1928. godine Zavod Svetoj Stolici, uvjetujući da novoimenovani rektori moraju biti s područja Kraljevine Jugoslavije. Hrvatskom episkopatu to je, dakako, uvelike i odgovaralo. Godine 1928. za rektora Zavoda svetog Jeronima imenovan je Čedomil Jakša, zapravo Jakov Čuka, hrvatski književni kritičar, prepozit stolnoga kaptola u Splitu i svećenik Zadarske nadbiskupije.

 Time je Zavod nakon dugih i brojnih peripetija i osporavanja stavljen pod izravnu nadležnost hrvatskih biskupa i Svete Stolice. Čuku je dočekalo mnogo posla i izazova, na koje, zbog lošega zdravstvenog stanja nije mogao odgovoriti. Preminuo je u Zavodu već 1. studenoga 1928. godine. Sveta Stolica na njegovo je mjesto imenovala Jurja Mađerca (†1957.), rodom iz Molva u Podravini, tada na službi u Beogradu, svećenika Zagrebačke nadbiskupije. Uslijed velikih radova uokolo Augustova mauzoleja u Rimu tridesetih godina XX. st. sve su zgrade porušene tako i zgrada sjedišta Zavoda. Juraj Mađerec je uspio u neposrednoj blizini izgraditi sadašnju zgradu Zavoda (1938.-1939.). On je pozvao dvojicu hrvatskih umjetnika, Ivana Meštrovića (†1962.) i Jozu Kljakovića iz Solina (†1969.) da novu zgradu ukrase svojim umjetničkim djelima. Obojica su imali atelier u Zavodu a Kljaković nekoliko godina i stan.

 U zavodu se čuvaju vrijedna Meštrovićeva djela: Pietà, Reljef svetog Jeronima, Reljef Siksta V., bista Pija XII., nacrt za reljef „Gospa posrednica svih milosti“ i više pisama. Na pročelju zgrade zavoda blistaju tri ogromna mozaika: Krštenje prvog hrvatskog kneza Borne ili Porge, Zavjet Hrvata iz VII. stoljeća da neće voditi osvajačke ratove i Krunjenje Dmitra Zvonimira za hrvatskog kralja u Solinu 1076. godine. Uz mozaike još desetak Kljakovićevih slika krasi zavodske prostorije. Tu je dakako i znatna pisana ostavština ovog hrvatskog umjetnika. Osim ove dvojice u crkvi i Zavodu nalaze se brojna umjetnička djela raznih talijanskih i hrvatskih majstora. Tijekom II. svjetskog rata na vrata Zavoda i crkve kucaju mnoge izbjeglice i ratni stradalnici iz domovine.

 Svećenici studenti u Zavodu uz redovni studij angažiraju se u prikupljanju i dijeljenju humanitarne pomoći. Tih godina u Rim dolazi kipari Josip Turkalj (†2007.) i Augustin Filipović (†1998.). I oni, a kasnije i slikar Ivan Dulčić (†1975.) i drugi hrvatski umjetnici, ostavljaju u Zavodu svoja umjetnička djela. Prvih petnaestak godina poslijeratne Jugoslavije označeno je među ostalim i žestokim pritiscima na Katoličku Crkvu. Između 1945. i 1960. katolički biskupi iz Hrvatske ne mogu nikoga poslati na usavršavanje u inozemstvo. Svećenici koji su se zatekli u Zavodu sv. Jeronima kad je započeo rat, završivši studij nisu se mogli vratiti u domovinu. Neki od njih slijedili su veliki egzodus te su cijeli život posvetili pastoralnoj skrbi i radu među hrvatskim iseljenicima. Đuro Kokša, svećenik zagrebačke nadbiskupije, došao je na mjesto vicerektora 1957. godine, a rektorom Zavoda je imenovan 1959. godine.

 Početak njegove poglavarske službe obilježen je značajnim događajima: smrt Jurja Mađerca, smrt pape Pija XII., izbor Ivana XXIII. za papu, smrt kardinala Alojzija Stepinca (†1960.) i saziv II. Vatikanskog Sabora (1962.-1965.). To je i razdoblje stanovitog popuštanja prema Crkvi u domovini. Biskupi su mogli doći na Sabor. Svećenici emigranti koji su boravili u Zavodu polagano su napustili Zavod. Uz velike poteškoće jugoslavenske vlasti počinju izdavati vize i ostale putne isprave za odlazak svećenika na postdiplomski studij u Rim. Sedamdeset godina nakon osnutka Zavoda, papa Pavao VI. vraća mu njegovo izvorno nacionalno ime 22. srpnja 1971. godine. Sve se to dogodilo zauzimanjem rektora Đure Kokše, u dogovoru s hrvatskim episkopatom i velikom potporom kardinala Franje Šepera.

 Od tada službeno ime zavoda je “Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima”. Nakon što je Kokša posvećen za pomoćnog biskupa u Zagrebu, Sveta Stolica imenovala je rektorom, u prosincu 1979. godine, svećenika Trebinjsko-mrkanske biskupije Ratka Perića. Za njegovog upravljanja zavodom organizirana je 1989. godine proslava 400. obljetnice izgradnje Hrvatske crkve sv. Jeronima u Rimu. Upriličen je znanstveni skup o crkvi. Na završetak slavlja došao je i sam papa Ivan Pavao II. Zasluga je mons. Perića da je i crkvi vraćeno hrvatsko ime. On je upravljao zavodom 13 godina do 1992., kad je postao biskupom u Mostaru. Naslijedio ga je Anton Benvin, svećenik Krčke biskupije (†1996.). Njegovim nasljednikom postao je 1996. g. svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije Jure Bogdan koji je i danas na čelu zavoda i crkve svetoga Jeronima.

 U razdoblju od 1901. do 2010. godine u Zavod sv. Jeronima primljeno je 367 svećenika studenata iz svih domovinskih biskupija te iz hrvatske dijaspore. Mnogi od njih imali su, i danas imaju, odgovorne dužnosti i službe u Katoličkoj Crkvi, poglavito u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Dvojica od njih postali su kardinalima, Franjo Šeper (†1981.), prefekt Kongregacije za nauk vjere i Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup. Treći, Josip Uhač (†1998.), apostolski nuncij i tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda, preminuo je istoga dana kad ga je papa htio oglasiti budućim kardinalom Rimske Crkve. S tom trojicom ukupno 31 svećenik iz današnjeg zavoda sv. Jeronima postali su (nad)biskupima. Mnogi od pitomaca Zavoda istaknuli su se kao profesori, odgojitelji, prevoditelji, istraživači na raznim područjima (teologija, povijest, arheologija, hagiografija, glazba, književnost…) te kao autori katekizama, raznih priručnika, ili su na drugi način stekli zasluge na kulturnom i duhovnom polju.

 Teško je zamisliti i pretpostaviti kako bi izgledala povijest Katoličke crkve u hrvatskome narodu kroz posljednjih pet stoljeća kao i danas, bez hrvatskih ustanova svetoga Jeronima. Sve te ustanove imale su uvijek u središtu događanja i okupljanja crkvu sv. Jeronima. Tako je i danas. Ona je prava riznica sklada arhitekture i mnoštva slika i drugih umjetničkih djela. S druge pak strane crkva je molitveno središte, hram Božji, okupljalište mnoštva vjernika što dolaze na molitvu. O crkvi se brine Uprava zavoda sv. Jeronima sa svećenicima studentima. U njoj se služe sv. Mise na talijanskome i hrvatskome jeziku. Posebno je svečano za blagdane sv. Jeronima, sv. Nikole Tavelića i bl. Alojzija Stepinca.

 S demokratskim promjenama u domovini, crkva je ponovno postala odredište hrvatskih hodočasnika, kako iz Domovine tako i inozemstva. Godišnje organizirano prođe kroz crkvu od sedam do deset tisuća hrvatskih hodočasnika. Smještena u srcu staroga Rima uz glasoviti oltar mira „Ara Pacis“, nadomak grobnice rimskoga cara Augusta, Španjolskoga trga, Piazza del Popolo, ispred Ponte Cavour što povezuje dvije gusto naseljene obale Tibera, crkva privlači mnoštvo posjetitelja iz čitavoga svijeta koji obilaze Rim. Jure Bogdan, Rim, 30. rujna 2010. Prilog 2 članku o latinskom jeziku kao dijelu hrvatskog identiteta Sign.: Mr.ph.sc. Dragan Hazler, predsjednik HA-D Lok.: Ryffstrasse 11 - CH 4056 BASEL Nr. 26-30-09/98-DH Datum: 30. rujna 1998. HRVATSKA PROVINCIJA SV. JERONIMA Gosp. Dr. JURAJU KOLARIĆ HR - 10000 Z A G R E B Sveti Duh 31 ČESTITKA DANA SVETOG JERONIMA Dragi i poštovani,

 Čestitam Vam Dan Svetog Jeronima - svetca, koji je jednako hrvatski, europski i svjetski! Ujedno koristim ovu priliku da uz imendan SVETOG JERONIMA iznesem ovdje nekoliko kontroverza u povijesti kršćanstva u Hrvata i u povijesti naroda Hrvata, koje iznosim u nadi i uvjerenju, da da ćemo ih ispraviti. Dvije su temeljne kontroverze po pitanju kršćanstva i starosti Hrvata u Europi: 1) "13 stoljeća kršćanstva u Hrvata", a znade se, da hrvatski predci iliroromanske geneze dolaze u doticaj s kršćanstvom već za života Isusa Krista, Njegovih apostola i učenika, čemu je blizu 20 stoljeća.

 Zašto se odricati 7 stoljeća s Kristom!? Ovdje smo nekorektni prema naslijeđenim genima, krvi i živom lancu - iliroromanskom u samima sebi, po kojimu smo mi (međusobno miješani n a r o d - kasnije nazvan Hrvatima) - k r š ć a n i od početka kršćanstva. O tome svjedoče brojni svjedoci Kristove vjere, primjerice Tit u Dalmaciji i još brojniji mučenici i svetci, od kojih ću samo primjerice spomenuti dvojicu aktualnih: Svetog Jeronima i Svetog Dujma. K njima dodajem samo još Crkvu salonitansku, iz koje vuče sukcesiju Crkva splitska, ujedno kao Crkva i zgrada n a j s t a r i j a katedrala hrvatska. Molim lijepo, zašto s "13 stoljeća kršćanstva u Hrvata" krijemo povijesnu istinu, o našem kršćanstvu od vremena ŽIVOG KRISTA DO DANAS? Rijeka ne gubi svoju vodu s pritokama, nego ju pojačava.

 I uz najveće pritoke more ostaje i dalje slano. Kršćanska vjera na tlu, koje se je relativno kasno počelo nazivati hrvatskim, a zove se ( n e r i j e t k o ) čak i d a n a s ILIRSKIM nije nestala sa slavenskom pritokom, nego je brojčano ojačala. Paradoks je i u tomu, što smo po Kristu SVI BRAĆA, a kad su u pitanju Iliroromani i Slavenohrvati, onda se dijelimo na: "kulturne kršćane" i "pogane barbare". Uvjeren sam da se naš Spasitelj Krist protivi nebratskoj podjeli na Ilire i Hrvate.

 Mi Hrvati imamo mnogo razloga biti istaknuto ponosni na NAŠEG Svetog Jeronima jer je potomak naših iliro-romanskih predaka i jer smo Njegovim slijedom primili kršćanstvo i kršćansku kulturu, a to je bilo "zna se" još i prije Eusebija i kasnije od njega sve do danas, uz priznanje ISTINE, da ni danas nisu svi Hrvati kršćani. 2) Govorimo jezikom povijesti, da su Hrvati jedan od najstarijih naroda Europe i pritom navodimo doseljenje u VII. stoljeću. Štoviše, čak u suvremenoj pjesmi ističemo: "Od stoljeća sedmog - tu Hrvati žive..." Ako smo mi Hrvati doseljeni europski narod od stoljeća sedmog, onda mi nismo jedan od najstarijih naroda Europe, nego jedan od n a j m l a đ i h naroda u Europi. Ako smo "sedmostoljećaši" onda su od nas mlađi imenom (ne genezom!!!), na primjer: Švicarci, Poljaci, Ukrajinci... i noviji narodi nastali opredjeljennjem (Slovenci) ili nastali raznim političkim dekretima (Makedonci, M-uslimani, Bošnjaci (in statu nascendi)... Mi Hrvati (ako se smatramo doseljenicima, što baš nije posve sigurno!) imamo pravo na atribut jednog od najstarijih naroda Europe s a m o ako priznamo sami u sebi iliroromansku genezu.

 Nisu ovo jedine kontroverze u hrvatskoj povijesti, ali sam ih dotaknuo (ne i razjasnio dovoljno!) radi aktualnosti vezane uz posjet Svetog Oca Hrvatskoj, napose u SALONU i Split. Dozvolite mi, gosp. Kolariću još samo jedno pitanje, koje spada u povijesne kontroverze i u povijesne zataje: Ovih dana divimo se u Zagrebu privremeno izloženom spomeniku KRALJU TOMISLAVU, koji će biti postavljen u ČAPLJINI. Čestitka Čapljini! Ove kalendarske godine je 1070 godina nestanka s povijesne pozornice upravo spomenutog KRALJA TOMISLAVA i njegovog kancelara, ujedno BISKUPA HRVATSKE CRKVE - GRGURA NINSKOGA. O tome šute hrvatski povjesničari, na čelu s Prof. Mirkom Valentićem, šuti Crkva u Hrvata na čelu s nadbiskupom Dr. Josipom Bozanićem, šuti država Hrvatska na čelu s predsjednikom Dr. Franjom Tuđmanom, šuti HAZU, šuti MH, šuti HKD "Sv. Jeronima" (ovoj je za oprostiti jer je zauzeta sa svojom 130. obljetnicom), šute književnici i pjesnici hrvatski, šute jezikoslovci hrvatski iako se je na Splitskim saborima raspravljalo o barbarskom i latinskom jeziku, šute juristi, iako je bilo govora i o "udaljenosti od trpeze i postelje", šuti čak i Zvonko Čičak, iako je dirano u bradu popovsku, a Čičak nosi bradu, boreći se za američka i srbska prava u Hrvatskoj...

 Svi smo se udružili u šutnji, a nema srbokomunista "dežurnih krivaca", koji su nam ovakove obljetnice zabranjivali, a mi smo ih ipak iz prkosa obilježavali. Šteta, što nemamo više povoda za prkos jer među raznim kvalifikacijama Hrvata brojni su i oni "iz prkosa". Probudimo na Tomislavu i Grguru hrvatski prkos, ako već ne možemo uspavanu savjest! Recimo ISTINU o načinu njihovog nestanka s hrvatske vladajuće pozornice. Povod za pismo, dodatak uz čestitku imendana Sv. Jeronima, dala mi je sinoćnja HTV rasprava, u kojoj je isto isticano, da bismo "trebali ovo..., trebali ono...", a najviše me je osobno dirnuo nagovor na OPROST SRBSKIM ZLOČINCIMA. Narod bi rekao "Lako je s tuđim k. razbijati tuđe plotove." Glede "trebalo bi ovo..., trebalo bi ono..." postavljam ozbiljno pitanje onima, koji za nešto znadu, ZAŠTO NE ČINE SVOJ POSAO, umjesto "trebalo bi...". Polazeći od OPROSTA postavljam pitanje: Zašto Vatikanska inkvizicija ne oprosti i ne rehabilitira ANDRIJU JAMOMETIĆA, MARKANTONA DE DOMINISA i tisuće ovakovih nedužnih žrtava inkvizicije.

 "Dobar pastir inom, pokazuje se svojim činom!" Uz izraze osobitog štovanja i pozdrav: HVALJEN ISUS! Dragan Hazler Basel/Slunj Prilog k članku o latinskom jeziku kao dijelu hrvatskog identiteta SVETI JERONIM - SVETAC HRVATSKI I CIJELOGA SVIJETA Uz 1590. obljetnicu smrti Na današnji dan, 30. rujna 420. umro je u Betlehemu Sveti Jeronim Hrvat, bez obzira na genetsko podrijetlo, ilirsko, romansko, gotsko ili neko drugo. Po tlu se nazivaju čak i biljke, napose endemske biljke. Sveti Jeronim je rođen na hrvatskome tlu pa je po tome svetac hrvatski i svetac cijeloga svijeta. Grčko mu je ime Eusebius Sophronius Hyeronimus, poznat je i kao Jeronim Sofronije, a u nas je najpoznatiji pod imenom Sveti Jeronim. Rođen je u hrvatskoj Dalmaciji, u Stridonu oko 340. godine i svoj vrlo plodonosni život, posvećen velikome dijelu onda poznatoga svijeta završio je 420. godine iza Krista.

 To su dvije okrugle obljetnice, koje padaju po rođenju i po smrti u godinu 2010. pa je red osvrnuti se na toga velikana s hrvatske zemlje, koji je više nego ijedan njegov suvremenik kulturno obogatio Europu i udružio je u latinskom jeziku kroz kršćanski nauk. Hrvat, Sveti Jeronim nije samo obogatio Europu kršćanskim plemenitostima, nego je prvi u povijesti i do sada jedini čovjek, koji je udružio Europu Slovom Riječi Božje i Kristovim svetim križem, a ne oružjem i ideološkim nasiljima. Upravo u tome je najvrijednije i najuzornije djelo Svetoga Jeronima. Zašto mi Hrvati tajimo i poričemo hrvatstvo Svetome Jeronimu? Opće je poznato da mi ne spominjemo ime našeg Jeronima, kad brojimo svece iz Hrvatske. Za vrijeme komunizma nije ga se spominjalo.

 Štoviše, društva i institucje, koje su nosile ime Svetog Jeronima, morale su ga nepustiti ili (i) promijeniti u Društvo grčkih vjeroučitelja Ćirila i Metoda. Opravdano ili ne, poričemo mu stvaranje glagoljice, a pripisujemo to djelo grčkim rebelima Ćirilu i Metodu, iako za to nema nijednog dokaza. Štoviše, upitan je i njihov dobronamjerni dolazak u Moravsku jer je narod toga dijela Europe bio kršten već skoro 400 godina. Ne opravdavajući postupak tamošnjih biskupa, povijest znade da su oni ubili došljaka Metoda, što ukazuje da je njegovo nametanje grčke ortodoksije bilo nepoželjno na tom prostoru zapadnog kršćanstva. Počesto susrećemo i danas poricanje imena Hrvat uz Svetog Jeronima, što se ne bi smjelo događati. Evo doslovno početng dijela teksta o Svetome Jeronimu iz interneta: "Nije nikakvo čudo da se naša crkva naziva po imenu svetog Jeronima, velikog sveca i mistika s kraja 4. i početka 5. stoljeća, jednog od najučenijih ljudi svoga vremena.

 Prema njemu se nazivaju i mnoge druge hrvatske crkve, zavodi, škole - kako u Hrvatskoj, tako i medju Hrvatima diljem svijeta. Sv. Jeronim dakako nije bio Hrvat jer su Hrvati svoga iskonskog podrijetla doselili u današnju Hrvatsku tek kojih 200 godina nakon njegove smrti. Rodjen je oko 340. godine u Stridonu, u Dalmaciji, a bio je Rimljanin ili možda romanizirani Ilir. Oko točne lokacije grada Stridona znanstvenici još uvijek raspravljaju. (Podebljao D.H.) Neki misle da se radi o gradu-tvrdjavi Strzanj, koji se nalazio iznad Šuice (kod Tomislavgrada), drugi opet Stridon smještaju u bugojanski ili uškopaljski kraj... Sigurno je pak da se Stridon nalazio na našoj strani Jadrana, jer je sam svetac, vjerojatno u šali, znao često reći: Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum (Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac)!"

 Zar ovo isticanje, možda "ovaj ili onaj" nije protuhrvatstvo? Svaki narod ovog svijeta pripisuje sebi sve što je postojalo, sve što je rođeno, živjelo i djelovalo na njegovome tlu, napose ako su se živući ljudi zasvjedočili djelima trajne vrijednosti. Za nas Hrvate , na slučaju Svetog Jeronima se to ne bi moglo reći. Ugledajmo se po tome pitanju u Talijane, Francuze, Španjolce pa i u novonastale države i narode u obadvije Amerike i u Australiji. Mi ističemo, što ovdje ponavljam: "Sv. Jeronim dakako nije bio Hrvat doseljenik jer su Hrvati doselili u današnju Hrvatsku tek kojih 200 godina nakon njegove smrti... Rodjen je oko 340. godine u Stridonu, u Dalmaciji, a bio je Rimljanin ili možda romanizirani Ilir." Dakle, naši povijesni mudraci ne znaju tko je bio Sveti Jeronim, ali mu poriču hrvatstvo. Zanimljivo je da današnji hrvatski znanstvenici istražuju podrijetlo Hrvata u Aziji, što je za podržati, ali ti isti znanstvenici prešućuju podrijetlo Hrvata iz potomstva starosjeditelja, koje smo ovdje našli i postupno integrirali. Ne samo da se ta zbilja prešućuje, nego se ona negira.

 Nazor čak piše pjesmu protiv gotskog podrijetla Hrvata, a znanstvena povijest nas uči da je zadnje državno ustrojsto na našem prostoru, nakon pada Rimskog carstva bila država Gota. Uzmimo da je doseljenje Hrvata u današnji domovinu povijesna istina. Uz tu povijesnu istinu nema podataka da su Hrvati u osvajanju poubijali starosjeditelje, nego su se međusobno asimilirali i integrirali i svi su bili jedan i jedinstven narod. Hrvati su narod multinacionalnog podrijetla, a prema najnovijim genetskim istraživanjima najmanje smo Slaveni. Sociološka definicija naroda Nacija kao povijesna pojava nastaje u 19.st. i oko njene definicije u sociologiji nema velikih prijepopra. Međutim, definiciju naroda oko koje je manje, više stvoren opći konsenzus u sociologiji daje američki znanstvenik Anthony Smith tek 1986. godine.

 Prema toj definiciji glavne odrednice etničke zajednice su: 1) kolektivno ime, 2) zajednički mit o podrijetlu, 3) zajednička povijest, 4) distinktivna zajednička kultura, 5) povezanost sa specifičnim teritorijem, 6) osjećaj solidarnosti. Prof.dr.Dunja Rihtman-Auguštin posebno ističe mitsko-simbolički kompleks, koji se odnosi na podrijetlo etničke skupine i koji čini žarište identiteta skupine (1999.g.). Sveti Jeronim hrvatski ili St. Hieronimus croatorum Ime je sastavljeno od dviju grčkih riječi: hieros – svet, božanski i onoma – ime, dakle onaj koji ima sveto, božansko ime. Izvednice su njegova hrvatskog imena: Jerko, Jero, Jerica; ženski: Jeronima, Jeca, Jera, Jeka… SVETI JERONIM naš je čovjek burna i bogata života, vrlo značajna osoba, znanstvenik. Rođen je oko 345. g. u rimskoj Dalmaciji u mjestu Stridon, no taj lokalitet ni do danas nije identificiran ( na granici Dalmacije i Panonije).Kao mladić odlazi u Rim na nauke i tu se nakon solidne priprave krstio.

 Putovao je Europom nadopunjujući svoje znanje te otišao na Istok u sirijsku pustinju Halkis, gdje je živjelo mnogo učenih pustinjaka i redovnika i uza strogi pokornički život, uči hebrejski jezik. Vraća se u Rim i bude zaređen za svećenika 379. g. Potom boravi u Carigradu i druguje s poznatim biskupom Grgurom Nazijanskim. Vraća se u Rim, kao znanstvenik od glasa i postaje tajnikom i savjetnikom pape Damasa I. Od pape dobiva veliku zadaću da na latinski jezik prevede cijelo Sveto pismo. Zbog velike kritike rimskog klera odlazi u Betlehem i ondje ostaje sve do kraja života. Autor je najpoznatijeg prijevoda Biblije na latinski jezik, takozvane Vulgate. Autor je i velikog broja egzegetskih, dogmatskih, polemičkih spisa, homilija, historiografskih i enciklopedijskih djela, a posebno mjesto zauzimaju poslanice. Od 12. stoljeća Jeronim je na slikama vrlo često prikazan u pratnji lava. Sv. Jeronima još slikaju i kao mršavog asketu, a mnogo češće kao pokornika u pustinjskoj špilji.

 Obično se kamenom udara u prsa, govoreći, navodno: « Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum!» ( Oprosti mi, Gospodine, jer sam dalmatinac!) Na drugim slikama Jeronim u špilji moli i piše, a u blizini se vide raspelo i čovječja lubanja, simboli prolaznosti zemaljskoga života, lav ili sova – znakove pustinjačke samoće i mudrosti. Svetog Jeronima slavimo 30. rujna, dan njegove smrti u Betlehemu godine 419 ili 420. Njegovi tjelesni smrtni ostaci preneseni su u 13. st. u Rim i počivaju u bazilici Santa Maria Maggiore. Zaštitnik je prevoditelja, korektora, asketa, teologa, učitelja, sveučilišta i znanstvenih ustanova. Možda će za nekoga dobro do kratki sažetak o Svetome Jeronimu na engleskome, prema "Select Letters of St Jerome" by F.A. Wright, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts - London, England: St. Jerome JEROME (Eusebius Sophronius Hyeronymus), c.345-420, of Stridon,

 Dalmatia (Croatia), son of Cristian parents, at Rome listened to rhetoricians, legal advocates, and philosophers, and in 360 vas baptized by pope Liberius. He travelled widely in Gaul and in Asia Minor; and turned in the years 373-379 to hermetic life in Syria. Ordained presbyter at Antioch in 379 he went to Constatinople, met Gregory of Nazianzus and advanced greatly in scolarship. He was called to Rome in 382 to help pope Damasus, at whose suggestion he began his revision of the 'Old Latin' translation of the Bible. Meanwhile he taught scripture and Hebrew and monastic living to Roman women. Wrongly suspected of luxurious habits, he left Rome (now under pope Siricus) in 385, toured Palestine, visited Egypt, and th settled in Bethlehemen, presiding over a monastery and translating (with help) the Old Testament from Hebraw. About 394 he met Augustine. Jerome's verbal violence in the Pelagian controversy possibly caused him to leave Bethlehem for a year and more, but he was back there in 418, became ill, and died on 30. September 420. Priredio Mr. sci Dragan Hazler Basel, 30. rujna 2010 Latinski jezik i pismo su u temeljnici hrvatskog identiteta Povod "Trenutak spoznaje"

 Neizostavno pratim HTV-1 emisiju "Trenutak spoznaje" i smatram je najboljom emisijom Hrvatske televizije. To se odnosi na zanimljiv i poučan izbor tema, izbor vrstnih sudionika i odlično vođenje od gđe Marije Vuković Siriščević. Ima u "Trenutku spoznaje" i izazova Uz pohvalu, pojavi se ponekad u "Trenutku spoznaje" i izazovnih prikaza, koji se najčešće odnose na jezikoslovni dio. To je napose kad se tuđizmima, najčešće turcizmima daje prednost pred hrvatskim riječima, koje jezikoslovci ne štite, nego ih guraju u arhaizme ili ih čuvaju u ropotarnici arhaizama. Ima ih mnogo, a za primjer uzet ću samo ove posve nepotrebne turcizme: maramica, marama, marametina(?) i šećer. Ovi turcizmi su u novije vrijeme posve istisnuli prelijepe hrvatske riječi: rubčić, rubac, rubača i slador.

 Danas nos brišemo turskom maramicom umjesto hrvatskim rubčićem, Hrvatice nose na glavama tursku maramu umjesto hrvatski rubac, a na leđima nose tursku marametinu(?!) umjesto hrvatsku rubaču. Prema nauku Hrvatskog jezikoslovlja: "Sladimo šećerom", umjesto da sladimo sladorom... Ako su nam srboturci i drugi tuđinci nametnuli šećer, a zašto nam hrvatski jezikoslovci ne vrate slador!? Namjerno sam uzeo kao primjer slador jer fakultetski obrazovani hrvatski medicinari napuuštaju latinski pisane diagnoze pa ćemo umjesto diabetes rabiti turskohrvatsku sintagmu šećerna bolest. Nažalost već je rabimo, a meni se želudac okreće, kad čujem iz usta diplomiranih liječnika, magistara i doktora medicinskih znanosti i od Prof. medicine: šećerna bolest umjesto diabetes ili sladorna bolest.

 Bože, ako jesi rasvijetli pamet Hrvatskom narodu, napose akademski obrazovanima jezikoslovcima i medicinarima, da se vrate u korjene svoga hrvatskog jezika i da se okane nepotrebnih tuđizama, koji se čak ne uklapaju u sklad hrvatskog jezika. Grozd hrvatskih riječi: sladiti, sladko, slast, slastica, poslastica, slastičlarna... ima tursku peteljku šećer. To je zaista izvan jezikoslovne pameti. Ovo isto vrijedi za agronome i poljoprivrednike, da se vrate od šećerne repe na sladornu repu. Gospodo, hrvatski jezikoslovci, ima li trunak logike ili trunak opravdanja: sladiti čaj šećerom. Kad ne bismo imali staru hrvatsku riječ slador, trebali bismo je izmisliti. Zadatak struke je stvarati nove riječi i obnavljati za uporabu dobre stare hrvatske riječi, a ne umjesto njih rabiti nepotrebne tuđice
 
Trenutak spoznaje od 17. veljače 2011. U emisiji od 17. veljače 2011. su medicinari (doktori i profesori medicine) nemilice napali uporabu latinskog jezika u medicini, napose u pisanju diagnoze bolesti. Kao Hrvat i umirovljeni stručnjak i znanstvenik farmaceutske i biokemijske struke, vrlo srodne medicini smatram svako napuštanje latinskog jezika slabljenjem hrvatskog nacionalnog i strukovnog identiteta zasnovanog na latinskoj kulturi i latinskome jeziku, koje smo mi Hrvati baštinili na tlu Lijepe naše od svojih ilirolatinskih predaka. Svaki onaj ili ona, koji odbacivanjem diraju u latinski jezik, trebali bi najprije razmisliti, što za nas Hrvate znači latinski jezik i što gubimo napuštanjem latinskog jezika, danas u medicini, a sutra u svima drugim strukama.

 Diagnoza na latinskom jeziku je jasna Europljanima i svima narodima svijeta, koji su prihvatili europsku kulturu, a diagnoza na hrvatskom jeziku je jasna samo nama Hrvatima. Ista kritika (preventivno) odnosi se i na sve druge struke koje rabe latinski jezik, na primjer: agronomija, astronomija, crkva, farmacija, kemija, pravo, stomatologija, šumarstvo, veterina, zoologija... Primjerice quercus je hrast i viola je ljubičica, a lingua latina je latinski jezik, u kojem će svaki stručnjak, bez obzira na njegov materinji jezik znati o čemu se radi. Mens sana in corpore sano bonum magnum est. Svaki učeni sljedbenik europske kulture će znati značenje ove izreke izražene latinskim jezikom. Kažemo li je hrvatski: "Zdrav duh u zdravome tijelu najveće je dobro!" neće nas razumjeti nitko osim Hrvata i slavenskih naroda sa sličnim jezicima

. U hrvatskoj genetici žive latinsko govorni predci Iranohrvati ili Slavenohrvati (kako tko hoće) su se na latinskogovornom tlu izmiješali sa starosjediteljima i od njih baštinili kulturu u latinskom jeziku i pismu. Upravo po toj njegovanoj baštini, mi Hrvati spadamo u dio kulturne i kršćanske Europe utemeljene na sljedbi latiniteta. Sveti Jeronim je prvi preporoditelj Europe Ne samo to, nego je naš predak Sveti Jeronim s vjerskim knjigama, koje je on preveo iz hebrejskoga i grčkog te napisao latinskim jezikom kultivirao je Europu.

 Naš Sveti Jeronim je prvi preporoditelj Europe latinskim jezikom i pismom u kršćanskoj kulturi. Na ovu europsku i svjetsku vrijednost trebamo mi Hrvati biti istaknuto ponosni. Slika Svetog Jeronima bi trebala ukrašavati svaki hrvatski dom i trebala bi biti glavni i najvrijedniji suvenir za turističke svrhe. Među nekolicinom hrvatskih svetaca, prvi, najstariji i najvrijedniji je Sveti Jeronim hrvatski (dalmatino-latinski). Okosnica hrvatske književnosti je latinska Jednako tako treba istaknuti, da je sva hrvatska književnost, počev od Svetog Jeronima (4/5. stoljeće) do Marka Marulića (15. stoljeće) pisana latinskim jezikom i pismom, dakako i u drugim hrvatskim pismenima: glagoljicom, arvatskim pismom (bosančicom) i tzv. hrvatskom ćirilicom.

Mi Hrvati smo rabili četiri pisma, u vremenu, kada se je Karlo Veliki podpisivao križićem. Pop Dukljanin i napose Ivan arhiđakon Splitski piše najboljim latinskim jezikom i pismom svoga vremena. Latinskim jezikom pišu hrvatski pisci i iza Marka Marulića. Od brojnih u domovini, primjerice samo Kašić, Rattkay, Habdelić, Belostenec, Vitezović (Rediviva Croatia 1700)... Hrvati su se predstavili Europi latinskim jezikom Europi i kulturnome svijetu predstavili su nas latinskim jezikom hrvatski velikani (primjerice): Herman Dalmatin, Marko Polo, Ivan Stojković, Andrija Jamometić, Ivan Vitez od Sredne, Ivan Česmički, Pavao Skalić, Matija Vlačić Ilirik, Antun Vrančić, Faust Vrančić, Markanton de Dominis, Ivan Lučić, Frano Petrić, Ruđer Bošković...

 U Hrvatskoj sabornici govorilo se živim latinskim jezikom do Ivana Kukuljevića i bana Josipa Jelačića (polovica 19. stoljeća - najdulje u Europi). Katolička crkva u Hrvata (osim u Senjsko-Modruškoj i Krčkoj biskupiji) imala je u bogoslužnoj uporabi latinski jezik do oko 1960. (Drugi Vatikanski koncil). Već je spomenuto da se i danas u Hrvatskoj rabi latinski u malne svima strukama. Kad vrjednujemo latinski jezik, onda ne smijemo zaboraviti da obilje riječi u svakodnevnome govoru i pismu su pohrvaćeni latinizmi, primjerice (abecedno): advokat, bestija, benigan, cirkular, cisterna, decenij, dekret, detergent, dezinfekcija, disident, distribucija, distrikt, efikasan, evidentan, fakat, faktičan, filijala, garancija, import, impuls, individuum, invazija, Jupiter, kvantitet, larva, latinica, mandatar, muzika, nacija, negacija, oferirati, oficina, orkestralkan, perfektan, polen, potencija, prolongirati, rapidan, raritet, realizacija, rekreacija, sanacija, specijalist, spinalan, sukcesija, špirit, tempo, urin, utilizacija, uzus, uzuelan, vakantan, vanilija... Učimo, njegujmo i rabimo latinski jezik

 S ovim škrtim primjerima svrha je ukazati na čuvanje i njegovanje latinskog jezika svugdje, gdje mu je mjesto jer je latinski jezik uz hrvatski jezik najčvršća temeljnica hrvatskog identiteta. Država Hrvatska se prostire na na tlu latinskog jezika i latinske kulture, od koje smo mi Hrvati živi baštinici. Hrvatsko tlo i hrvatski ljudi su izvor i rijeka europskog latiniteta. Zapisi na starim spomenicima svih namjena u Hrvatskoj pisani su uglavnom latinskim jezikom. Dokle na istoku od današnje Hrvatske nalazimo latinske nazive, to je nekada bilo hrvatsko i katoličko, a oduzeto nam je nasiljem ili (i) našom nebrigom (Srijem i dio Bačke). Izbacivcanjem latinskog jezika, danas u medicini, a sutra u drugim strukama mi oslabljujemo temelje svoga naciomalnog identiteta, u kojemu je utkana latinska kultura na latinskome jeziku.

 Protulatinska akcija hrvatskih medicinara je nepromišljen i štetan čin, od kojega treba odustati. Može se uz diagnozu latinskim jezikom napisati prijevod u hrvatskome jeziku. Zaštitimo latinski jezik kao nematerijalnu kulturnu baštinu Mi Hrvati smo najdosljednniji njegovatelji i korisnici latinskog jezika i to na dijelu prostora njegovog iskona. Istaknutije, bolje i dulje smo ga rabili, nego drugi europski narodi kao živi govorni jezik i red bi bio da ga zaštitimo u Unesco-u kao nematerijalnu kulturnu baštinu, a ne voditi akciju protiv uporabe latinskog jezika. Toliko od mene, a stručniji neka kažu i učine više. Hvala!

Mr.sci. Dragan Hazler - umirovljeni znanstvenik farmaceutske i biokemijske struke Basel, 20. veljače 2011.
Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 14
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!