coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Povijest arrow . Međureligijska tribina: "ISUS JEST NAJAVIO NOVU OBJAVU" U
Utorak, 19 Lipanj 2018
 
 
. Međureligijska tribina: "ISUS JEST NAJAVIO NOVU OBJAVU" U PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Srijeda, 14 Prosinac 2011

Prof. Filip Ćorlukić:

. Međureligijska tribina: "ISUS

 JEST NAJAVIO NOVU OBJAVU" U


Zagrebačkom Islamskom centru održana je dugo najavljivana Tribina prof. Filipa Ćorlukića: „Isus jest najavio novu Objavu". Naziv Tribine je predavač, poznati fizičar, pisac i publicist iz Pule, dogovorio s domaćinom, muftijom Ševkom Omerbašićem, kao sažetak i postignuće svojih dugotrajnih istraživanja povezanosti triju velikih monoteističkih religija: Židovstva, Kršćanstva i Islama, njihovih temeljnih vjerskih knjiga: Tore, Evanđelja i Kur'ana, te utjecaja na njih i njihovu primjenu u stvarnom životu i odnosima. Pred početak Tribine u dvorani Zagrebačkog Islamskog centra: Filip Ćorlukić s domaćinom, muftijom Ševkom Omerbašićem, s Vinkom Begićem i novinarom i kroničarom Bosanske Posavine Ilijom Ikom Ivićem Sve je spremno i Tribina može početi Glavni imam Aziz Alili otvara Tribinu Susret je otvorio efendija Aziz Alili, glavni imam i organizator redovnih tribina u Islamskom centru. Uz uvodnu molitvu, najavio je predavača i temu, uz osnovne postavke Islama temeljenih na Kur'anu.

 Predavač prof. Filip Ćorlukić sluša riječi imama Aziza Alilija, spreman započeti sa svojim predavanjem Predavač je povezao svoju ranije održanu Tribinu s novim otkrićima i zaključcima, uz pojedini zaključak citirao navod iz Tore, Evanđelja ili Kur'ana, osvjetljujući ih i tumačeći u izvornom smislu, oslobođenom natruhama povijesnih sukoba i nanosa mentaliteta. Zaključci su vrlo hrabri i pozivaju na čitanje cijelih tekstova, za koje se prof. Ćorlukić još uvijek nada da će naći svog izdavača i postati dostupni široj javnosti i vjerskim zajednicama na daljnje promišljanje i povezivanje.

Otežano, ponekad i onemogućeno je svako istraživanje koje zadire u daleku povijest prije pisma i materijalnih dokaza, a postavke i zaključci ne mogu nikoga obvezivati, ali mogu sve nas pozvati na novo promišljanje sadržaja. Kada su slobodna i pozitivna, takva istraživanja donose neočekivane, pa i nevjerojatne uvide i spoznaje. Kada se radi o vjerskim temama, tako važnim, a tako krhkim postavkama koje zadiru u najdublje slojeve i vrijednosti čovjekova života, rizik i otpor su veći, uvijek postoji opasnost da se unaprijed odbace ako ruše ukorijenjena vjerovanja, da dodatno otežaju dijalog različitih vjerskih zajednica. Tim je vrjedniji doprinos koji imaju istraživanja prof. Ćorlukića na međureligijski dijalog i suradnju Islamske i Kršćanske zajednice, omogućen i podržan veličinom duha i otvorenošću muftije Ševka Omerbašića i njegovih suradnika u zagrebačkom Islamskom centru. Impresivna popunjenost velike dvorane pokazuje zanimanje i važnost takvih tema, a prisutnost predstavnika društvenih i vjernika iz različitih religijskih zajednica mogućnost ostvarenja zajedničkih ciljeva. Nakon predavanja razvila se živa diskusija, potaknuta temom i natuknicama na kraju izlaganja koja su pokazala da bi ovakav susret mogao biti samo početak dugotrajnog niza u imperativu razumijevanja i tolerancije kao jedine mogućnosti za kvalitetu života u našem gradu i cijeloj Hrvatskoj, cijelom svijetu.

Za govornicom: Vinko Begić, predratni gradonačelnik Dervente i zapovjednik obrane Bosanskog Broda od četnika Posebno bih istaknula intervent Vinka Begića, gradonačelnika Dervente i daljnjeg rođaka gospodina Ćorlukića koji se dugo nisu vidjeli, odvojeni Domovinskim ratom i stradanjima u Bosanskoj Posavini, koji je potvrdio temeljne navode predavača da samo razumijevanjem i bez predrasuda možemo ostvariti suživot ljudi različitih nacionalnosti, vjerskih pripadnosti i kultura. U već poznatoj gostoljubivosti u Islamskom centru, nakon službenog dijela, nastavljeni su razgovori u ozračju prijateljskog druženja, osobnih svjedočanstava o oblicima suživota i suradnje već doživljenih, u planiranju novih, i traženju najboljih načina da se živi zajedništvo u poštovanju temeljnih ljudskih prava i dostojanstva svake ljudske osobe.

Po završetku predavanja Filip Ćorlukić predaje predstavniku portala Islamske zajednice radne papire upravo održane Tribine... ... svome dugogodišnjem prijatelju muftiji Ševku Omerbašiću knjigu svoga pokojnog oca Stipine priče i pjesme... ... i srdačno se pozdravlja s posjetiteljima Tribine, Muhamedom Salihbebegovićem, ranijim predavačem vjeronauka u IC, i profesorom Josipom Lončarićem Tekst i snimke: Karla – prof. Dragica Pongrac, urednica psihološke pomoči na portalu i novinarka-suradnica-dopisnica iz Zagreba ***** Pogledajmo i tekst predavanja prof. Filipa Ćorlukića: (lektura: Karla-Dragica Pongrac) UKORIJENJENOST MONOTEIZMA Sažetak rezultata istraživanja Davne 1966. godine sam u svojstvu nadzornog organa na gradnji rafinerije nafte dulje vrijeme boravio u malom gradiću Asabu, na obali Crvenog mora. Taj mali, ali vrlo stari gradić prema etiopskoj se mitologiji smatra rodnim mjestom kraljice od Sabe, prijateljice židovskog kralja Salomona.

U to sam vrijeme na radiju često slušao o rezultatima II. vat. ekumenskog sabora, u Asabu je i velika koptska crkva, pa sam osjećao svojevrsnu biblijsku atmosferu. Tu sam se sjetio i svoje mladalačke zbunjenosti zbog nejasnoća najvažnijih biblijskih odredaba kada sam u osamnaestoj godini prvi puta pročitao tu knjigu, ali i kasnijih saznanja o unutar i međureligijskim sukobima sve do strašnih zločina - a sve uz propovijedanje kršćanskog nauka ljubavi prema bližnjemu. Tako sam spontano odlučio pokušati sve to istražiti i shvatiti. Tada nisam imao pojma kamo će me to dovesti. No, petnaest godina kasnije (1983. g.) mi je objavljeno prvo izdanje knjige: Kamo ideš čovječe, u kojoj sam sažeo rezultate mojih dotadašnjih znanstvenih istraživanja. Naklada od pet tisuća primjeraka rasprodana je za manje od pola godine. 1990. je drugi nakladnik ponovio još dva izdanja, od kojih drugo bez dogovora sa mnom, što sam prema podacima NSK saznao mnogo kasnije.

Ukupno je objavljeno 11.000 primjeraka. Bez moga je znanja prevedena na turski jezik i pod naslovom "Insanoglu nereye gidiorsun" objavljenau Istambulu. Nakon Domovinskog rata, nastavio sam istraživati i pisati, a objavio sam i ranije dovršene rukopise za knjige: ISUS, MESIJA - objedinjeno Evanđelje i KURANs vremensko-tematski raspoređenim poglavljima. Na tribini koju sam ovdje održao prije dvije godine, temeljni je zaključak mojih dotadanjih istraživanja bio da su tri svete knjige abrahamskih religija u duhovnom pogledu jedna knjiga, a od tada sam došao i do još jedne iznimno važne činjenice. Na ovoj ću tribini pokušati načiniti cjelovit pregled. Budući da za manje od mjesec dana ulazim u 84. godinu života ovo smatram i dovršetkom mojih istraživanja koja su počela davne 1967. godine. Preostaje mi nastojanje objavljivanja još neobjavljenih rukopisa. ***** Tri svete knjige monoteističkih religija su nastajale i zapisivane tijekom skoro tri tisuće godina. Religijske zajednice organizirane na temeljeu njih, nastajale su u narodima potpuno različitih kultura i civilizacija, koje su se dalje razvijale oko tih religijskih ideja, ali i snažno utječući na njih svojom tradicionalnom manifestativnošću što je kasnije mnoge sljedbenike u velikoj mjeri udaljilo od izvorno zapisanih tekstova. U tim su knjigama često teški i zamkoviti sadržaji tekstova u kojima ima mnoštvo alegorija, metafora i simboličnih prikaza koji su prilagođeni onovremenim ljudima, pa doslovno razumijevanje njihova značenja lako može dovesti do zabluda.

Zanimljivo je da se u Kuranu kao zadnjoj od te tri knjige upozorava na tu opasnost, navodeći da su ti tekstovi: "...zaista pouke za ljudekojirazmišljaju"(K 45,13). Nije uvijek lako shvatiti pravo značenje pojedinih tekstova, ali se razvojem znanosti ta mogućnost za mnoge od njih postupno otvara. Danas više skoro nitko ne uzima doslovno značenje tekstova npr. Bilblije da je svijet stvoren za šest dana, ili da je - prema Kuranu - Bog stvorio noć ljudima za odmor. Te su tri knjige svevremene, pisane su i za budućnost, pa ih svaka generacija treba čitati i tumačiti u skladu sa suvremenim saznanjima. Veliki religijski mislioci, kao što su na pr. Toma Akvinski i Avicena (Ibn Sina) tumačili su na temelju onoga do čega su oni mogli doći. Danas znademo i ono što oni nisu znali i ne trebamo se plašiti dostignuća znanosti. Tako npr. na temelju antropoloških nalaza danas znademo da je pračovjek postojao prije nekih pet milijuna godina, ali s mnogo manjim mozgom, da je taj mozak uz stalni porast inteligencije dosegao današnju veličinu prije nekih 150 do 200 tisuća godina, a prema genetskim istraživanjima majka svih nas živjela je u isto to vrijeme.

Polazeći od tih znanstveno utvrđenih podataka tek se u to vrijeme moglo dogoditi da je tim prvim ljudima, prema Bibliji: Adamu udahnutduh života, pa je tako postaobiće živo - čovjek obdaren razumom i sviješću. Ako je to tako, tada bismo prema biblijskim tekstovima trebali očekivati da će se svijest o postojanju jednog nevidljivog i bezimenog Stvoritelja barem u malim dijelovima ljudskih populacija održavati tijekom cijelog tog dugog vremenskog razdoblja. Prema pećinskim crtežima i obrednom pokapanju mrtvih imamo dokaze da je religija postojala i prije sto tisuća godina, čak i među Neandertalcima, ali pisanih dokaza o izvornom jednoboštvu tijekom tog vremenskog perioda ne možemo imati, jer tada nije bilo pisma.

 Povijesno razdoblje čovječanstva počinje tek kada su Sumerani prije nekih 5.500 godina, a Egipćani nekoliko stotina godina kasnije izumili pismo. Zbog nepostojanja drugih pisanih dokaza obično se smatra da jednoboštvo počinje s Abrahamom. Međutim, već pažljivijim čitanjem Biblije saznajemo da je on pripadao maloj plemenskoj zajednici u kojoj se već vjerovalo u jednog nevidljivog i bezimenog Boga, a i kad je Abraham putovao u Egipat pred njega je izašao kralj salemski Melkisedek, svećenik tog istog Boga. To je biblijska potvrda da je jednoboštvo još od prije postojalo ne samo u Abrahamovu narodu, nego i u narodu oko grada Salema - današnjeg Jeruzalema. U pogledu pred abrahamskog jednoboštva Kuran je mnogo potpuniji od biblijskih knjiga, pa u mnogim ajetima (rečenicama) opširno navodi da je sve od Adamova vremena Bog raznim narodima stalno slao poslanike koji su o Njemu objavljivali isto, ali su ti narodi uporno zadržavali civilizacijski usvojenu tradiciju onoga što su usvojili njihovi očevi.

Budući da za te kuranske podatke ne postoje nikakvi zapisani povijesni izvori to povijesna znanost i ne može stručno priznati - ali može logika. Sumeranski i egipatski zapisi o vjerovanju iz pred historijskog razdoblja neopozivo potvrđuju da je uz brojna mnogoboštva ranije postojalo i vjerovanje u jednog bezimenog nevidljivog Boga. Tako u Egipatskojknjizimrtvih nalazimo zapisano: "BogjejedanjediniiuznjeganepostojinijedandrugiBog. Bog je jedan, on je učinio sve stvari. Bog je duh, taj duh je nevidljiv... Bog je od početka i on je bio od početka.... a sve što postoji on je stvorio...". Ovaj bi se tekst bez ikakve dvojbe mogao uvrstiti u Bibliju i Kuran, pa bez obzira na uobičajene "znanstvene" tvrdnje da religijska misao počinje s mnogoboštvom, ovakvi nas tekstovi logično upućuju da se jednoboštvo nije razvilo iz mnogoboštva primitivnih naroda, nego je ono inicijalno i neprekidno je postojalo sve od vremena Adama, ali da je to pomalo degradiralo u mnogoboštvo i klanjanje kipovima, dok se tijekom vremena zaboravljalo što oni predstavljaju.

Razvoj egipatske i sumeranske civilizacije vrlo ilustrativno pokazuju tu tendenciju degradacije u mnogoboštvo, a ljudska potreba za materijalnim pred-očavanjem Onoga kojemu se klanjamo u posebnim obredima, potječe iz daleke pred historije, ali se i danas snažno nameće. Židovi su poznati po svojim formalizmima, na starim ekumenskim saborima održanim od četvrtog do sedmog stoljeća, kršćanstvo je ono što piše u Evanđelju temeljito prekrilo nekršćanskim elementima, dok je islam u samom početku umjesto vjerske zajednice uspostavio vjersku teokratsku državu, ne držeći se kuranske odredbe da u vjeru (ili vjeri) nema prisiljavanja: La ikrahi fit din (2.256). Činjenica je da se svaka vlast, pa i ona u najdemokratskijoj državi temelji na prisili. Na primjer: ne smijem prijeći ulicu kada i gdje ja želim. Ovaj ajet djeluje kao kuranska zapovijed, ali je to zapravo i opomena da ne može postojati duhovna vlast, jer je vjerovanje psihološka kategorija u kojoj ne može biti prisiljavanja. To je osobno i nitko me ne može prisiliti da nešto vjerujem. Može me prisiliti da to kažem, odnosno da slažem kako vjerujem, može me prisiliti da se ponašam kao vjernik, tj. da svojim ponašanjem "glumim" vjernika - a to je zapravo ona toliko raširena manifestativnost, dok je vjerovanje čista osobna duhovnost. Ni jedna tzv. teokratska država u duhovnom smislu nije vjerska. Tri se svete knjige razlikuju već u pristupu. Starozavjetni dio Biblije uz vrlo kratak izvorno religijski dio vrlo opširno prikazuje i tisućgodišnju povijest nastanka izraelskog naroda i države. U tim je knjigama najavljivan i dolazak Mesije, a kad je došao, Isus nije propovijedao nekakvu novu religiju nego je u svome propovijedanju naglašavao da nije došao dokinuti Pismo, nego ga ispuniti. U religijskom, t.j. duhovnom smislu Evanđelje nedvojbeno predstavlja kontinuitet, ali i dopunsko tumačenje onoga što je zapisano u starozavjetnim knjigama. A što je s Kuranom? To je obimna knjiga, koja je objavljivana mnogobožačkoj i jednoj od najzaostalijih civilizacija na svijetu pa je stoga veliki dio posvećen i odredbama o zakonodavstvu, kao što je npr. ženidba, potpisivanje ugovora i tome slično. No u vjerskom pogledu Kuran, u odnosu na biblijske knjige, ne objavljuje ništa novo, nego samo opominjanje na skretanja, naglašavajući: Kuran je samo opomena ljudima. (81.27), Pa ti opomeni, ti si samo opominjač, ti nisi nad njima vlastodržac. (88,21-22). i time naglašava da to u vjerskom pogledu ne može biti vlast. Vjernici se udružuju, pa te "udruge" određuju pravila ponašanja, ali to nije duhovnost, nego manifestativnost. Kuranom se potpuno priznaju biblijske knjige: "Mi smo njima poslali Isusa (Isa), sina Marijina (Merjema), potvrđujući Toru (Tevrat) koju oni imaju kod sebe..(5,49). "Recite: Mi vjerujemo u Boga i ono što je objavljeno Abrahamu, Ismaelu, Isaku, Jakovu i potomcima njihovim, i vjerujemo onomu što je dao Mojsiju i Isusu... Mi ne pravimo razliku između ni jednog od njih. (3,84 i 2,36). Ne samo da se priznaju te knjige, nego se njihov sadržaj, onakav kakav je bio u vrijeme objavljivanja Kurana na svojevrstan način ovjerava i proglašava se čuvarom njihove vjerodostojnosti: "Mi smo tebi dali knjigu s istinom i da potvrdi knjige koje su došle prije nje i da ih čuva" (5,51). Stoga ni jedan musliman koji vjeruje tekstu Kurana, ne bi smio moći osporavati Bibliju. Kuranom se osporava samo ono što je kršćanska teologija kasnije dodala, a prije svega Božje Trojstvo.

 Sve to upućuje na logični kontinuitet sve tri svete knjige - ali tu nema suglasnosti među religijskim zajednicama. Sve kršćanske i islamske sljedbe vjeruju da dolazak Isusa predstavlja ispunjenje biblijskih najava, dok Židovi to ne priznaju i oni najkonzervativniji još očekuju Mesiju. Što se pak tiče Kurana, a posebno kuranske tvrdnje da je u biblijskim knjigama najavljen dolazak novog poslanika, to ostali ne priznaju. S druge pak strane pripadnike islama na priznavanje ranijih objava obvezuju jasni tekstovu zapisani u Kuranu, ali i kod njih skoro općenito prevladava mišljenje da su izvorni tekstovi mijenjani i nadopunjavani, pa priznaju samo onu "nedostupnu izvornu Bibliju i Evanđelje", ali ne priznaju i sve dijelove današnjih. Tako na pr. na temelju kuranskog ajeta: "... oni ga nisu ubili niti objesili, nego im se to pričinilo... oni ga zaista nisu ubili, nego ga je Bog sebi uzdigao." K 4,157. muslimani ne priznaju za kršćane presudno važan prikaz Isusove smrti u Evanđelju. Ovo je ilustrativan primjer krivog tumačenja zbog čitanja bez razmišljanja.

U ovom je slučaju već bitna razlika u značenju: na kojoj je riječi u rečenici naglasak? Da li: "Oni ga nisu ubili", kako se to obično tumači, ili: "Oniga nisu ubili.", a to se zapravo dopunski tumači u predhodnoj suri (poglavlju): - Sjeti se kada Bog reće: "O Isuse, ja ću te usmrtiti i uzdignuti sebi i spasiti te od nevjernika (3,55). Kuranski ajeti nisu složeni ni tematski, niti kronološki (vremenski ključ), pa često ajete treba tražiti po ukupnom tekstu. Već o Isusovu rođenju je rečeno zapravo isto, ali u ovom ajetu i više nego u Evanđelju: - Slučaj Isusa kod Boga je uistnu kao i slučaj Adama. Stvorio ga je od zemlje i zatim rekao: "Budi" i on postade (i Riječ je postala tijelo) (3,59), Isusova je dragovoljna smrt kulminacija njegovog propovijedanja. U evanđeljima je prikazana iznimno kratko, a znanstveno je neprotumačiva. Što se pak tiče potpunog razumijevanja ovog događaja i na to se odnosi kuranska napomena da značenje nekih ajeta znade samo Bog. No, za neka kriva tumačenja kriv je zapravo i nemar. Tako i kršćani obično doslovno tumače čak i zadnje Isusove riječi: Eli, Eli, lama sabachthani(Mt. 27,46), i Luka (15, 34). Doslovno značenje: "Bože moj, Bože moj, zašto si me napustio" upućuje na očaj; kao da je Isus posumnjao u Božju pomoć, pa ga i ne naziva svojim uobičajenim: Aba (Oče) - što je u potpunoj suprotnosti s njegovim cjelokupnim djelovanjem.

Međutim radi se o pravom robovanju doslovnosti tumačenja. Židovi izgovaraju i pjevaju psalme kao molitve, a u to vrijeme psalmi nisu bili označeni brojevima, nego prvim riječima psalma. Kao što kršćani nazivaju molitvu Očenaš. Riječi koje je Isus izgovorio pred smrt početne su riječi psalma 22, koji je vrlo optimističan, a ono što je David pisao prije tisuću godina, začuđujuće prikazuje stvarno događanje: Opkolio me čopor pasa, rulja me razbojnička okružila. Probodoše mi ruke i noge.... Zatim: A ti Jahve, daleko mi ne budi... Odgovorio si mi ... Njemu će se jedinomu klanjati svi koji snivaju u zemlji, pred njim će se sagnuti svi koji u prah silaze...Ovo učini Jahve! Osporavanja i nepriznavanja autentičnosti biblijskih knjiga posljedica su i tisućgodišnjih ideoloških sporenja, ali i ratova između vjerskih zajednica, pa islamski vjernici ne znaju, ili zanemaruju činjenicu, da su današnji tekstovi starozavjetnih knjiga usklađeni mnogo prije Isusa, a tekst Evanđelja onakav kakav je i danas, kanoniziran je u Kartagi 397. g. pa u vrijeme objavljivanja Kurana, a niti kasnije u tim knjigama nije moglo biti nikakvih promjena.

Stoga je činjenica je da su upravo takve knjige na specifičan način ovjerene, nostrificirane Kuranom, a ajetom: "Mi smo tebi poslali ovu Knjigu s istinom i da potvrdi knjige koje su prije nje došle i da ih čuva." (K. 5,51), Kuran se čak postavlja njihovim čuvarom od naknadnih izmjena. Budući da je Kuran zadnja Objava, pa nema nekih novih u kojima bi se potvrdila njegova vjerodostojnost, on sam sebe na specifičan način ovjerava ajetima čije će značenje moći shvatiti tek naredne generacije. To je prije svega već spominjani ajet o dolasku anđela Gabrijela na Zemlju: "Njemu u jednom danu, koji iznosi kao pedeset tisuća godina na zemlji"... (70,4), koji nije bio namijenjen ljudima onog vremena. Njegovo smo značenje mogli shvatiti tek početkom minulog stoljeća, kad je Einstein otkrio fizikalne zakonitosti o kontrakciji vremena pri brzinama blizu brzine svjetlosti. Kao što je u SZ knjigama naviješten dolazak Mesije, da bi se i formalno mogao utvrditi kontinuitet kuranske objave, bilo bi za očekivati da je barem u Evanđelju jasno najavljen dolazak nekakvog novog Božjeg izaslanika. U Kuranu zaista i piše da je u biblijskim knjigama najavljen dolazak poslanika (Muhameda). Ja to tijekom svih ovih četrdeset godina istraživanja nisam uspio pronaći, a po mojim saznanjima ni islamski kuranolozi i religijski filozofi nisu u biblijskim knjigama uspjeli pronaći za to vjerodostojne tekstove.

 U islamskoj sam literaturi nailazio na neka takva mišljenja, ali to je bilo previše nategnuto da bi se moglo uzeti kao dokaz. Ja sam još od samog početka mojih istraživanja provjeravao da li ima proturječja između Kurana i biblijskih knjiga. Imao sam sreću da sam već nakon prvih čitanja cijelog teksta Kurana, zapazio ajet u kojemu piše da su to: "...zaista pouke za ljude koji razmišljaju" (45,13), što mi je postalo mišlju vodiljom i olakšanjem u ukupnim kasnijim istraživanjima. Za svaku sam pretpostavljenu proturječnost u drugim ajetima, ali i biblijskim knjigama uspijevao pronaći dokaz da se Kuranom ne osporava ništa od onoga što je zapisano u biblijskim knjigama. Međutim, pripremajući se za ovu tribinu u Zagrebu, koja je bila planirana za prošlu godinu, zbog nečega sam se sjetio da je Isus pred kraj svoga djelovanja učenicima obećao kako će im Bog kasnije poslati "Duha tješitelja" koji će im u budućnosti pomoći. Učinilo mi se da bi to moglo biti ono što sam toliko dugo tražio.

Potražio sam i našao dva slijedeća teksta: "Branitelj - Duh Sveti kojega će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas svemu i dozivat će vam u pamet sve što vam ja rekoh." (Iv. 14,26) i: "No kada dođe on - Duh istine - upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi..." (Iv. 16, 13-15). To je bilo to! Doslovno tumačenje često vodi na stranputice. Trebalo je promisliti. Isus je obećao anđela, a ne poslanika-osobu, pa sam ispunjenje toga Isusova obećanja ranije doslovno povezivao s događajem "silaska Duha nad apostole", tako da su sve što su govorili razumjeli ljudi različitih jezika. Ne znamo što su apostoli govorili pa se to može shvatiti samo kao čudo najave da se Evanđelje ne navješćuje samo Židovima, nego da je namijenjeno svim narodima svijeta.

 Osim toga, samo pedesetak dana nakon smrti i uskrsnuća bilo je prerano za ispunjenje toga Isusova obećanja. Međutim, dolazak anđela Gabrijela šest stoljeća kasnije, kad je kršćanstvo bilo u velikim vjerskim problemima i nedoumicama, a židovstvo rasuto diljem svijeta; potpuno logično odgovara tom obećanju. Anđeo Gabriel je taj Branitelj - Duh Sveti kojega je Isus obećao, a Muhamed je onaj u Kuranu najavljeni Poslanik kojemu je Gabrijel (Džibril) tijekom 23. godine prenosio poruke i opomene. Kako ovim, tako se i drugim ajetima potvrđuje i zapravo pojašnjava ono što je Isus obećao slanjem Duha istine. Kuran nije nova Objava, u duhovnom smislu različita od dvije ranije. Prema kuranskim ajetima anđeo Gabrijel po Božjoj zapovijedi potvrđuje sve ono što je prije objavljeno i putokaz je onima koji vjeruju. Važno je, ali je i zanimljivo naglasiti da se to ne odnosi samo na Mojsijeve i Isusove sljedbenike, nego na sve one koji vjeruju u jednog nevidljivog Boga: "Oni koji vjeruju, Židovi, kršćani, Sabejci, koji budu vjerovali u Boga i sudnji dan i činili dobra djela, imat će svoju nagradu kod svoga Gospodara i za njih nema straha, niti će tugovati. (2,62). "Nema straha niti će tugovati tko vjeruje u Boga, pa bio on musliman, Židov, poklonik zvijezda, Sabejac, ili kršćanin.(5,72). Muhamedu se jasno kaže da on u pogledu vjere nije vlast, nego je samo opominjač, a u slučaju pokušaja sporenja oko toga čija je vjera bolja savjetuje mu se: "Reci: Tebi tvoja vjera meni moja". Ono što je posebno važno izričito se zapovijeda: "La ikrahi fit din - U vjeri nema prisiljavanja. (2.256)".

U duhovnom su pogledu te tri knjige jedna, mnogo kraća knjiga, a u Kuranu piše da je objavljuje razumnima i onima koji razmišljaju. To isto vrijedi za sve tri knjige. Vjerovanje je svojstvo svakog pojedinca, a vjerska zajednica zapravo bi trebala biti svojevrsna dragovoljna udruga vjernika. Obredi i vanjska obilježavanja pripadnosti vjerskoj zajednici mogu, ali i ne moraju poticati duhovnost, ali to samo po sebi nije duhovnost. Duhovnost je u svjesnom osobnom obraćanju Bogu. Degradacija duhovnosti u puki formalizam jedan od velikih uzroka je i to što su se sve tri osnovne vjerske zajednice umjesto pravog značenja biblijske poruke: Biti svjestan Boga, najviša je spoznaja, opredijelile zaprvotno židovsko poimanje da je Strah Božji najviša spoznaja, predstavlja apsolutnu negaciju Evanđelja, kao i svih onih tekstova o Božjoj dobroti zapisanih u Kuranu. Upravo je taj strah osnova militantnim vjerskim vođama za nametanje svoje vlasti. Kuranom je tada svima bio upućen poziv na duhovno jedinstvo: "O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi koja je jednaka i nama i vama, da mu ništa ne pridružujemo... (3,64), a umjesto odziva: neprijateljstva, križarski ratovi, kršćanski tridesetogodišnji rat u Evropi, ali i današnji međumuslimanski krvavi sukobi. Muslimanski svijet doživljava veliku nesreću čak i međusobnih sukoba, a zlobnici u ime islama propovijedaju zlo. Nakon tisućgodišnjih sukoba i osporavanja konačno se prije pedeset godina na čelu najmoćnije i najorganiziranije vjerske zajednice, Katoličke crkve, pojavio čovjek koji je najavio promjene. Bio je to papa Ivan XXIII. koji je na II. Vatikanskom saboru pokrenuo ekumenizam i međureligijski dijalog.

Tako u II. glavi odluka tog Sabora pod naslovom Božji narod, zaključak pod točkom br. 16 koji se odnosi na muslimane glasi: "Ali odluka o spasenju obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među kojima su u prvom redu muslimani, koji se ispovijedajući da drže vjeru Abrahamovu, klanjaju s nama jedinomu, milosrdnom Bogu, koji će suditi ljude na sudnji dan", što nedvosmisleno predstavlja poziv na duhovno jedinstvo. Bez obzira je li itko bio toga svjestan, nakon trinaest stoljeća bio je to svojevrstan odziv kršćana na 13 stoljeća stari kuranski poziv. Nažalost, Ivanovi slijednici nisu slijedili njegove temeljne ideje. Međureligijski dijalozi se formalno nastavljaju, ali bez entuzijazma i jasnih perspektiva ne može biti ni pozitivnih pomaka.

 Premda je strah od Boga potpuno stran duhu Evanđelja, u katoličkom se Katekizmu među Sedam darova Duha svetoga još uvijek navodi i strah božji. U islamskom je svijetu stanje u mnogim segmentima gore nego u vrijeme II. Vatikanskog sabora. Nakon burnih previranja, a posebno poraza arapskih vojnih sila u t.zv. "šestodnevnom ratu" s Izraelom, te okrutnih američkih ratova i Iraku i Afganistanu, tradicionalni panarabizam unutar islamskog svijeta sve više prerasta u politički panislamski radikalizam, koji je potpuno suprotan izvornoj kuranskoj misli. Kao što je širom svijeta i u islamskom svijetu bilo oduševljeno prihvaćeno proglašenje ekumenizma, Katolička je crkva u situaciji da uputi još snažniju i jasniju poruku, a to znači da bez okolišanja mora priznati duhovnu dimenziju kuranskih poruka jasnim prihvaćanjem kuranskog poziva: "... dođite da se okupimo oko jedne Riječi koja je jednaka i nama..." (3,64)i time priznati jedinstvo s duhovnom dimenzijom Kurana.

Tim bi činom Crkva potvrdila vlastitu vjerodostojnost, a islamski bi vjersko-politički totalitarizam u najvećem dijelu postao bespredmetnim. Bio bi to i početak oslobađanja od mnogih tisućgodišnjih nereligijskih nanosa, te vraćanje izvornim duhovnim vrijednostima zapisanim u sve tri svete knjige. Ajetom: "Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun" "Mi smo Božji i Njemu čemo se vratiti!" (3,156) se iskazuje temeljni sadržaj sve tri knjige Džihad je najveća podvala islamskih militanata. U kontekstu kako ga oni, a ne samo oni tumače, u Kuranu uopće ne postoji. U kontekstu cjelokupnog kuranskog teksta Džihad je: nastojanje na Božjem putu molitvom, dobrim djelima, imovinom, pa i životima ako je to nužno. Džihad je zapravo kuranska inačica onoga najvažnijeg u Evanđelju: Ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Religijski "nacionalizam" - Ajet "Kod Boga je prava vjera samo Islam" kod površnog čitanja stvara dvojbu oko svega što je gore rečeno, jer izgleda da je suprotan sa svim onim što je rečeno i koji navodi čak i na neprihvatljive zaključke. Riječ Islammuslimani obično prevode kao: podložnost Bogu. No to vrijedi za sve religije. Međutim, u kontekstu cijelog Kurana riječ Islam jednostavno znači: vjerovanje u jednog Boga - monoteizam, jednoboštvo. Filip Ćorlukić

 PS: Na portalu Islamske zajednice u Hrvatskoj www.islamska-zajednica.hr čitamo: U JEDNOM TJEDNU DVIJE IZVRSNE TRIBINE U prošlom tjednu smo imali dvije izvanredne tribine. Prvo je na Islamskoj tribini četvrtkom, 08. 12. gostovao naš stari prijatelj gosp. Filip Ćorlukić. Još se uvijek sjećamo njegove hit knjige, objavljene još u SFRJ, pod naslovom Kuda ideš čovječe? Tema njegova predavanja je bila, Isus jest najavio novu objavu. Na tribini Večer Kur'ana i džemata, 11.12. gost nam je bio jedan od naših ponajboljih alima, hafiz dr. sc. Halil ef. Mehtić, profesor na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici... O prvoj tribini na kojoj je nastupio prof. Filip Ćorlukić priložena su 4 video zapisa - pogledajmo ih: hafiz Aziz ef. Alili - uvodno izlaganje na tribini
Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

Zadnja Promjena ( Srijeda, 14 Prosinac 2011 )
 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!