coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Povijest arrow P U T N A D E - SIMBOL BLEIBURŠKE TRAGEDIJ
Srijeda, 17 Siječanj 2018
 
 
P U T N A D E - SIMBOL BLEIBURŠKE TRAGEDIJ PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Petak, 15 Travanj 2011
 

P U T    N A D E

  SIMBOL BLEIBURŠKE TRAGEDIJ
E

O povlačenju hrvatske vojske i civila prema zapadu 1945., snimljeno je i sačuvano mnogo slika, ali je ova impresivna slika kolone koja se kreće prema Bleiburškom polju, stalnim objavljivanjem zapravo postala neslužbenim simbolom bleiburške tragedije.

Kolonu sam snimio 14. svibnja 1945. Objavljivana je u raznim medijima: dnevnim listovima, časopisima pa i u ponekoj knjizi, ali uvijek ne samo bez podatka tko ju je snimio, nego je i nedovoljno, a  često i potpuno pogrešno interpretirana.

Sliku svi rado objavljuju i neshvatljivo je zašto se ne potrude saznati tko ju je snimio, ali i tko su ti ljudi. To se ne odnosi samo na tu sliku, nego i na ostalih dvadesetak fotografija koje sam tih dana snimio na tom tragičnom putu nade, a koje se povremeno objavljuju. Za to zapravo i nije bio potreban nekakav poseban trud. Ja još uvijek čuvam originalni stari Agfin film na kojemu sam snimao. Sve je slike od mene prije 20 godina preuzela TV Zagreb. O mome Bleiburškome putu su bili prilozi na ovom portalu, tijekom godina sam objavio nekoliko članaka u kojima sam prilagao neke od tih fotogtrafija. Večernjem listu sam dao intervju o filmu „Četverored“ i priložio mnoge od njih. Pa ipak, kad je ove godine ministar Karamarko najavio da će se konačno pozabaviti i onovremenim zločinima, Večernjak je u članak priložio i ovu sliku, ispod koje piše da je to: „Kolona zatočenika na putu prema Bleiburgu, snimljena negdje iza Celja - Foto: Arhiva VL“

http://www.vecernji.hr/vijesti/mesic-karamarkova-opsesija-ne-smije-postati-drzavna-politika-clanak-249693
           
Nazvati zatočenicima kolonu ljudi koji su puni nade u spas danima putovali na zapad predati se Saveznicima, ni u snu ne pomišljajući da će ih ovi izdati i izručiti partizanima - neoprostiv je nemar.  

Pisao sam uredništvu. Oni se uz sliku javljaju i kao svojevrsni autor (Foto: Arhiva VL), pa sam  im se obratio kao stvarni autor fotografije, dao sam im niz podataka o toj koloni i zahtijevao da to objave. U skladu s prevladavajućom etikom našeg novinarstva, nisu mi ni odgovorili. Ovdje Večernjak spoimnjem samo zato što je to najnoviji slučaj nekorektnosti medija.

Ja ne prigovaram toliko zbog povrede moga autorskog prava (mnogo toga mi je pokradeno), ali oštro protestiram zbog povrede onih žrtava. Stjecajem okolnosti znadem koja je to bila vojna jedinica. Znadem da je u koloni bilo oko sedam stotina vojnika poznate mi bojne, a uspio sam saznati da ih je iz logora kod Maribora preživjelo samo sedmorica!  U interesu općeljudske pravde, uz zaista impresivnu sliku ove kolone uvijek moraju biti objavljeni podaci da se znade tko su oni bili. Prije nego što ovdje navedem te podatke i kako je nastala ta slika, vratimo se unazad, jer putevi nade, kasnije pretvoreni u križne puteve, nisu počeli početkom svibnja 1945. polaskom uz Zagreba, nego su za većinu započeli i godinu dana ranije. Počet ću od sebe, jer time mogu prikazati opće okolnosti.

Živio sam u Tuzli. Bio je rat, a u ratu se događaju zločini, no bez obzira na blizinu - prvo četničkih, a kasnije i partizanskih djelovanja u široj okolini, u gradu je vladala socijana sigurnost  i pravna stabilnost. Do dolaska partizana u jesen 1944. po pravomoćnim presudama prijekih sudova strijeljano je 7 majevičkih četnika. Tada su Tuzlu zauzeli partizani i u četrdeset dana njihove strahovlade pobijeno je preko 100 tuzlanskih civilia i oko 300 zarobljenih hrvatskih i njemačkih vojnika.

U jesen 1944. se vojska pripremala napustiti Tuzlu. To se obrazlagalo „skraćivanjem fronta“, ali se znalo da to nije kratkoročno privremeno napuštanje. Sovjeti su već bili u Srbiji i preko Madžarske su nadirali prema Zapadu. Poučen iskustvom od prije godinu dana, odlučio sam pridružiti se vojsci. Bila je to velika odluka šesnaestgodišnjaka. Nisam bio ugrožen ako ostanem, ali bih „dobrovoljno“ morao njima služiti, a to nisam želio. Rađe idem u nepoznato.

Moj prijatelj i školski kolega Marjan Jankijević također je želio ići sa mnom, premda mu je otac, potomak poljskih plemića i bivši domobranski pukovnik, bio u partizanima. Zarobili su ga prije godinu dana u Tuzli i dobro su ga čuvali iz propagandnih razloga. Skupa s Marjanovom majkom ja sam ga odgovarao od te nakane. Prihvatio je moje tumačenje da će mu otac nastradati ako on s vojskom ode iz Tuzle.

Moju odluku sam rekao našem susjedu, zagrebačkom studentu, predratnom komunistu, a u to vrijeme ustaškom poručniku Romeu Bemu i zamolo ga da idem s njegovom satnijom. U blizini nije bilo većih partizanskih jedinica, pa nije bilo nikakvih borbenih djelovanja. Bojna Avdage Hasića, u čijem se sastavu nalazila i Romeova satnija, zadnja je napuštala Tuzlu. Romeo je navečer došao u naš stan i rekao da, ako želim napustiti Tuzlu, moram s njime ići u štab, tamo prenoćiti i rano ujutro krećemo. Oprostio sam se s mojima i tada je počeo moj put nade, a da toga uopće nisam bio svjestan. Spavao sam u fotelji bojnikova ureda, u neizvjesnosti što me sve na tom putu čeka, i vjerojatno zbog te neizvjesnosti, možda pomiješane i sa izvjesnim strahom, u snu sam se upišao u hlaće. No nije bilo vremena za presvlačenje. U zoru smo krenuli prema Brčkom. Cilj mi je bio Derventa, zapravo selo Vrhovi, gdje sam imao rođake, ali i djedovsko imanje.

Nekad putujući teretnim vlakovima, a češće pješice, u sedam kilometaru udaljenoj Derventi sam nastavio pohađati VI. razred gimanzije. U smjeru Doboja oko tri kilometra udaljenoj Lupljanici željezničku postaju je čuvala satnija dobojske bojne bojnika Kuraje, a zapovjednik satnije je bio moj zet Josip Keržan, a s njim je bila i moja sestra Marija. Kad je kasnije raspisana mobilizacija 28. godišta, mene je Jozo upisao u svoju satniju, dao mi knjižicu u koju je upisao da mogu pohađati nastavu u gimnaziji. Dao mi je i odoru, kao i šmajser, pa sam svaki dan biciklom odlazio u 10 km udaljenu Derventu. Satnija je krajem godine premještena u Visoko, a zet me je prebacio u nekakvu vojnu administraciju u Derventi, pa sam mogao nastaviti s pohađanjem nastave.

Uskoro je iz Tuzle stigla mama s djecom. Putovali su pješice preko Konjuha i Zavidovića. Došlo je proljeće, fronta se približavala, a kroz Derventu su stalno prolazile vojne postrojbe i velike grupe civila. Vojska se 8. travnja povukla iz Doboja i u Derventu je stigao moj zet sa svojom satnijom. Marija je bila s njime, a uz njih su bile još neke njezine prijateljice, koje su također pobjegle iz Tuzle. 10. travnja je u 10 sati u kinodvorani održana akademija povodom četirigodišnjice NDH. 

Sutradan rano ujutro smo krenuli pješice prema Dubočcu na Savi, jer to u odnosu na Brod znatno skraćuje put prema Zagrebu. Kad smo tamo stigli, lijeva obala Save je bila puna svijeta. Samo civili. Vojske su išle preko Bos. Broda, a u neko vrijeme smo čuli snažne eksplozije miniranja mosta, kad su sve vojne jedinice prešle. Nama je na raspolaganju bila samo jedna kompa koja je preko Save je plovila klizeći uz poprečno razapeto uže. Tek smo se pred večer uspjeli ukrcati.

Do Zagreba smo putovali pješice, u prvih par dana po danu, a onda su nas počeli napadati zrakoplovi pa smo putovali samo rano ujutro i kasno navečer. Maloj sestri je bilo tek dvije godine i stalno smo je nosili na rukama. Piloti zrakoplova su i snimali tu neprekidnu kolonu ljudi i vozila. Negdje oko Kutine sam na vojnoj stanici slušao vijesti Radio Londona, a prema njihovim procjenama prema Zagrebu se uz Dravu i Savu kretalo oko dva milijuna osoba.

Zahvaljujući pomoći očeva prijatelja dr. Feliksa Nađelskog (Niedzielski) primljen sam u Školu časničkih pripravnika, koja je bila stacionirana u sveučilišnoj zgradi na Kazališnom Trgu. Kad je donesena odluka o povlačenju iz Zagreba, zapovjednik mi je dozvolio da ne putujem sa satnijom, nego da mogu putovati s ocem. Dan uoči polaska držao sam zadnju stražu pred zgradom. Rano ujutro 06. svibnja krenuo sam s ocem na put nade. Putovali smo pješice, uopće se ne sjećam gdje smo spavali, pili smo vodu kad smo naišli na kakav izvor, ili potok, a ja sam jeo uglavnonm lišče. A kako je nastala ta povijesna slika?

Bilo je rano jutro. Pomiješani s brojnim suputnicima na tom putu nade, otac i ja smo se umorno kretali cestom kroz slovenske planine. Uopće se ne sjećam gdje i kad smo spavali. Hrane nije bilo nikakve, a sjećam se samo da sam nekoliko puta jeo mlado lipovo i bukovo lišće. Sve teže sam hodao pa mi je otac govorio da izdržim još malo, jer da smo blizu Dravograda, pa ćemo se tu moći odmoriti i doći do nekakve hrane. 

Nakon nekog vremena nas je sustigla i počela pretjecati nekakva vojna postrojba. Stali smo sa strane i promatrali njihov prolazak. Bilo je i konjanika, što smo na ovom putovanju rijetko viđali, a začuo se i zvuk automiobila. Dok sam ga sa zavišću promatrao, odjednom sam iz njega začuo povik ženskog glasa: „Filipe, jesi to ti?!“. Bila je to moja sestra Marija s mužem, nadporučniom Josipom Keržanom, a vojna jedinica u sklopu koje su putovali bila je dobojska bojna Ustaške željezničke vojnice, zapovjednika Kuraje. Automobil je stao, pozvali su nas da uđemo u automobil. Nekakao smo se ugurali pored Marije. Nakon desetak dana pješačenja iz automobila sam blaženo promatrao kolonu ispred nas, kad sam s lijeve strane ugedao jednog časnika kako nas snima foto aparatom. Na moj sam foto aparat bio i zaboravio, a onda sam ga brzo zgrabio i načinio ovaj famozni snimak, na kojemu se iza časnika vidi i ta dugačka kolona,. Što se tiče snimka njegova fotoaparata, ta priča nikada neće biti ispričana.

Slika te kolone je povijesni dokument, u njemu ima i ljepote i romantike, ali je kraj tragičan. Od oko sedam stotina pripadnika bojne koji su stigli da Maribora preživjela su samo sedmorica.

Mali automobil je bio preopterećen pa smo ubrzo skrenuli s ceste do obale jedne rječice. Tu smo se odmorili, pozdravili se s Jozom i Marijom, te nastavili pješice. Sutradan ujutro smo u jednoj velikoj koloni stigli na Bleiburško polje. Izdvojili smo se i ja sam načinio ovaj snimak guste mješavine civila i vojnika koji su već odbacili oružje. I ova je slika povijesni dokument, ali u njoj više nema ljepote niti sigurnog hoda kao u predhodnoj, ali: nada umire posljednja!

*****

Daljnjih četrdesetak fotografija koje sam snimio na tom putu nade, koji se pretvorio u put beznađa, u veliku tragediju, možete djelomično vidjeti u vezanim člancima, a dio ću portalu dostaviti drugom prilikom, u jednom od sljedećih priloga.

Za portal: Filip Ćorlukić, Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

Vezani članci:

Početak rata i uspostava NDH

Istočni front ili Zeleni kadar

Povlačenje iz Tuzle

Od Dervente do Zagreba

Povlačenje iz Zagreba i povratak


  Kontakt ako imate pitanja ili poznate neku interesantnu zanimljivost možete nam se javiti e-mailom Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

Zadnja Promjena ( Petak, 15 Travanj 2011 )
 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!