coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Politika arrow Musliman brani hrvatstvo muslimana
Utorak, 20 Veljača 2018
 
 
Musliman brani hrvatstvo muslimana PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Subota, 12 Veljača 2011
   

 
Šime Tolić
Šime Tolić

 Musliman brani hrvatstvo  muslimana
Za vrieme Drugoga svjetskog rata većina bosansko–hercegovačkih muslimana pozitivno se odnosila prema hrvatskoj državnoj nezavisnosti i uključenju ciele Bosne i Hercegovine u Nezavisnu Državu Hrvatsku, iako nije bila, poput uostalom i mnogobrojnih Hrvata katolika, oduševljena političkim karakterom režima.

O tim činjenicama Dr. Džaferbeg Kulenović (Hrvatska smotra, Buenos Aires, Argentina, god. I. br. 2, 20. lipnja 1951., str. 3.–6.) u svom odgovoru na tvrdnje Dr. Vladka Mačeka, da su muslimani u «podpomagali pojedine vladavine za vrieme bivše Jugoslavije, a isto tako da su sjedili u vladi NDH» piše:

«Mi smo sudjelovali u pojedinim vladama, ali ne da podpomažemo bilo kakovu vladavinu, već da zaštitimo one koji su nas izabrali, i da po mogućnosti usmjerimo i rad drugih koji bi cjelokupnom narodu bio od koristi. Koliko smo u tome uspjeli ili ne, to nije pitanje; glavno je naša dobra namjera i uloženi rad za postignuće dobra koje bi nam svima bilo zajedničko.

Mi smo tako sjedili i u vladi NDH. Vladu NDH mi poznajemo kao hrvatsku državnu vladu, a ne kvislinžku. Hrvatski je narod želio i stvorio svoju vlastitu državu, koju je nastojao izgraditi, ali su ga u tome priečili neprijatelji hrvatske samostalnosti, pa radi toga ni hrvatskoj državnoj vladi uslied ratnog meteža nije uspjelo ostvariti prave težnje hrvatskog naroda. Ne poričem ni jednomu čestitom Hrvatu da ne bi želio imati svoju vlastitu državu, ali nije dosta samo želja, već je potreban i domoljubni rad da se postigne taj uspjeh. Tako su i bosansko–hercegovački muslimani ušli u hrvatsku državnu vladu da pokažu na djelu da im je kao Hrvatima puno stalo do toga da hrvatska država bude što bolje izgrađena. U jednom metežu, koji je sličio građanskom ratu, to se ovog puta nije moglo postići.«

Riedko je tko na ovako eksplicitan i razložan način obrazložio želju svih Hrvata za svojom vlastitom državom i ujedno pružio valjan odgovor i onima koji se u svojim polističkim ciljevima ni usudili nisu razmišljati, a kamoli ići preko granica Banovine, da i ne govorimo o samostalnoj državi.

U pogledu sudjelovanja muslimana u ukupnoj državnoj strukturi NDH, složio bih se s tvrdnjama da su mogli biti i zastupljeniji, ali iztičem da su ipak više sudjelovali u vlasti NDH, nego, primjerice, nakon austrougarskog zaposjednuća Bosne i Hercegovine, pa čak i sada.

U NDH je musliman stalno bio podpredsjednik Vlade — Dr. Osman i Dr. Džaferbeg Kulenović. Prvi je doglavnik bio Ademaga Mešić, a dva doglavna pomoćnika bili su prof. Hakija Hadžić i prof. Alija Šuljak.

U Vladi su bila i četiri muslimana ministra: Dr Mehmed Alajbegović, ministar vanjskih poslova, te ministri Hilmija Bešlagić, dr. Meho Mehičić i Ismet ef. Muftić.

Podpredsjednik Sabora bio je Ismet – beg Gavran Kapetanović, podpredsjednik Hrvatske državne banke ing. Junuz Mehmedagić, otac poznatog književnika i publicista Dr. Envera Mehmedagića, dok su diplomatski predstavnici države bili prof. Salih Baljić, prof. Hakija Hadžić, Enver Čolaković, povjerenik za kulturnu razmjenu.

Tu su zatim visoki upravni službenici, povjerenici, stožernici i drugi dužnosnici: Rasim Kršlak, Ragib Čapljić, Derviš Omerović, Hasan Čustović, Muhamed Hadžibaščaušević, Asim Ugljen, dr. Avdo Ferizbegović, Šefkija Balić, dr. Bahrija Kadić itd.

Narodni zastupnici u Saboru bili su, osim spomenutih, i Ismet Bektašević, Ferid beg Cerić, Bećir Džonlagić, Zuladija Hasanefendić, dr. Hivzija Gavran Kapetanović, Fetah Krupić, Mesud Kulenović, Muhamed Omerčić, Nezir Spahić, Hamdija Šahinpašić, Mujaga Tafro i dr.

Pregled bi bio nedostatan da ne spomenemo i više vojne častnike u NDH, Hrvate islamske vjere, pri čemu je znakovito da je u karađorđevićevskoj vojsci samo jedan Hrvat uspio postati general (Ivan Prpić), uz to imenovan na posebnu Mačekovu zamolbu. Prvi muslimanski general u ovom stoljeću, nakon Enver —paše Halilbašića u turskoj carevini, bio je domobranski general Junuz Ajanović. Od pukovnika i dopukovnika spomenuti ću tek neke: Muhamed Riđanović, Šefket Hasandedić, Muhamed Sulejmanpašić, Sulejman Filipović i drugi.

Imam Poglavnikova tjelesnog sdruga / PTS /bio je dopukovnik Muhamed Zelić, a od visokih vojnih dužnostnika u ustaškoj vojnici treba navesti još i dopukovnika Edhema Karikovića te pukovnike Ćamila Krvavca i Mehu Salčića. Svi su ugradili svoje živote u temelje hrvatske države.

Osim što su obnašali visoke dužnosti u redovitoj hrvatskoj vojsci, muslimanski časnici bili su i na čelu posebnih dobrovoljačkih odreda: pukovnik Avdaga Hasić, pukovnik Sulejman Pačariz, pukovnik Ibrahim vitez Pirić-Pjanić, bojnici Memišaga Đubur i Bećir Lokmić...

Pukovnik Avdaga Hasić je kao zapovjednik 12. udarne divizije podkraj rata, iako nije imao školske vojničke naobrazbe, promaknut u generala.


Nakon prevrata 1945., kada su progoni muslimana dostigli neviđeni stupanj okrutnosti – što je najbolje opisao Safet Jaskić u knjizi «Srbokomunistički zločin nad Bosnom» – većina Hrvata islamske vjere morala je prebjeći u emigraciju.

Da ih spomenemo samo nekoliko: dr Džafer – beg Kulenović, predsjednik hrvatske vlade u izbjegličtvu, prof. Hakija Hadžić, dipl ing. Hilmija Bešlagić, dipl. ing. Hamid Hromalić, dr. Meho Mehičić, Hasan Čustović, dipl. ing Nahid Kulenović, sin Džafer bega (predsjednik njemačkog ogranka HOP–a, ubijen po UDB–i 1969.), dr. Muhamed Muftić, dr. Enver Mehmedagić, pukovnik Ibrahim vitez Pirić-Pjanić i drugi.

Družtvo bosansko–hercegovačkih i sandžačkih Hrvata muslimana naklonjenih HSS–u tiskalo je u emigraciji svoju «Spomenicu» i objavljivalo časopis «Svijest», u kojem su surađivali, između inih: prof. Hazim Šatrić, Emin Batlak, brat general bojnika Nijaza Batlaka, Muhamed Krupić, Mujo Čolan, Alija Kuštrić, Muharem Ogrić, Ferid Salihović, Hadži Ismet Varatanović, Asim Lepić i Omer Zuhrić.

Na Blizkom istoku djelovao je Sead Zubčević, objavljivanje i list «Hrvatska volja», a širom svijeta osnivani su Hrvatski islamski centri, mjesta u kojima je održavan vječiti plam hrvatstva, kao što su to uostalom činili i Hrvati katolici prisiljeni na emigraciju. Centri su u Munchenu, Chicagu, Torontu, Melbourneu. Posebno ističem centar u Melbourneu koji i sada okuplja brojne Hrvate islamske vjere.

Nezaobilazna je u emigraciji i djelatnost Dr. sci. Asafa Durakovića koji povremeno objavljuje zajedno s bratom dr. sci. prof Zijadom Durakovićem, poetske zbirke u Zagrebu. Posebno je neizbrisiv rad Dr. Ferida Karihmana, književnika, kroničara, esejista, čuvara vječnog ognja islamskih Hrvata.

Spomenuo bih Ragiba Abdića, Kerima Reisa i legendarnog hrvatskog generala Nijaza Batlaka Daidžu, ratnog viteza Domovinskog rata, prvog brigadira HV–a, potom i generala HV–a, višestruko odlikovanog za ratne zasluge.

Navedene činjenice svjedoče o kontinuitetu misli i djela Hrvata islamske vjere, koji su se opirali poistovjećivanju vjerske i nacionalne pripadnosti. Da nije te zablude koju su Srbi nametali na ovim našim prostorima, posebice u Bosni i Hercegovini, postojanje dviju religija – rimokatoličke i muslimanske – unutar jedinstvenoga hrvatskog korpusa ne bi izazivalo nesporazume i pometnju. Uostalom, to i nije jedinstveni slučaj u svietu. I njemački narod, primjerice, pripada dvjema crkvama, kojih su se pripadnici tijekom poviesti grubo sukobljavali, pa čak i ratovali, ali su na kraju sve razlike ipak veoma uspješno prevladane.

S druge strane, ako netko želi po nacionalnoj pripadnosti biti Bošnjak, mora se poštovati njegova odluka, ali to nipošto ne oduzima meni pravo niti bilo kome drugom da ukazuje na njegovo i svoje hrvatsko podrietlo. Osobno sam nacionalno Hrvat, ali sam i islamski vjernik koji pripada tradicijskom i kulturnom krugu islama.

Istina, iako su se okolnosti znatno izmienile, činjenice su ostale i nadalje iste. Danas, možda jače nego ikada prije, ukazuje se potreba za ponovnim obnavljanjem vrijednosti koje ni otomanska okupacija, niti jugoslavenska indoktrinacija, a niti srbska politika likvidacije nije uspjela zbrisati. Mnogi ne će ni da čuju za takovu mogućnost, držeći da danas više nema potrebe za takove odnose. Držim da su takovi u dubokoj zabludi. Nažalost, vrlo brzo će utvrditi da ideje velikosrbske politike nisu zauviek, već privremeno napustile zacrtane ciljeve i da se stoljećima razrađivana ideologija prilagođava novim okolnostima. Takova ideologija, permanentno održavana i zasnovana na suludoj glorifikaciji izgubljenih bitaka, sada više nego ikada, ima itekako hrane, za kovanje ponovne osvetničke kampanje, koja se bez sukoba težko ili nikako ne može izbjeći.

S druge strane, u današnjih Bošnjaka prema Hrvatskoj nema, niti je bilo, čak niti u naznakama, bilo kakove teorijsko ideoložke podloge slične imperijalnim srbskim ciljevima, što je već samo po sebi i putokaz potrebe obnove vriednosti, koje su naši predci znali poštovati, cieniti i ostvarivati. Ako je međusobni rat katolika i muslimana, rezultat uspjeha velikosrbske imperijalističke politike, a prema stavovima ijedne i druge strane, to doista jest, onda je taj rat, ipak, poviestno rečeno, unatoč svih grozota, samo ekscesna pojava u našoj poviesti, obilatoj međusobnim poštivanjem, uvažavanjem i tolerancijom.
Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

Zadnja Promjena ( Subota, 12 Veljača 2011 )
 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 2
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!