coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Ratni dani arrow VLADA RH - leglo jugoslavena, četnika i antihrvatskog ološa
Utorak, 16 Siječanj 2018
 
 
VLADA RH - leglo jugoslavena, četnika i antihrvatskog ološa PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Nedjelja, 25 Srpanj 2010
 

 


VLADA RH - leglo jugoslavena, četnika i antihrvatskog ološa
Piše: Ivan Škrlec, 22. srpnja 2010.

HRVATSKI DAN ŽALOSTI - 27. srpnja

Mjesto Srb (izvorno Szereb) spominje se još u 14. stoljeću kao starohrvatski grad koji je pripadao Hrvatsko-Ugarskom kralju kao kraljevska utvrda. Do pada Mohača 1526. godine stanovništvo Srba i okolice sačinjavali su isključivo Hrvati iz plemena Lapčana. Tek oko 1551. godine Turci u Lici naseljavaju više tisuća Vlaha, a s njima i pravoslavnih kaluđera. S vremenom se ti Vlasi počinju izjašnjavati Srbima iako su s njima dijelili isključivo pravoslavnu vjeru, ne i samu nacionalnost. No, to nas nimalo ne treba čuditi ako znamo da je pojam ''srpski narod'' nastao asimilacijom dijelova okolnih naroda (Konstantin Porfirogenet - ''Srbi se rimskim jezikom zovu Servi (sužnji, sluge)… Srbi se tako zovu, što su rimskim carevima služili'').

Dana 10. travnja 1941. godine obnovljene su hrvatska državnost i nezavisnost nakon pune 839 godine. Poglavnik je ovlasti preuzeo 15. travnja. Srbi iz Hrvatske već 6. svibnja 1941. talijanima predaju peticiju sa 100.000 potpisa kojom od talijanskih okupacijskih vlasti u Splitu traže aneksiju hrvatskih krajeva u Dalmaciji u kojima je srpska nacionalna manjina činila relativnu većinu stanovništva. 18. svibnja 1941. godine Poglavnik je bio primoran potpisati Rimske ugovore, što je oduševilo Srbe u Dalmaciji koji su ojačali u svojim težnjama i pokrenuli ustanak protiv Hrvata.

Cijelu akciju ustanka pripremili su talijanski fašisti koji su već od 24. srpnja iz NDH u anektirani dio Dalmacije prebacili 18.000 srpskih civila, kako bi se stvorio dojam da srpski civili bježe pred ustaškom represijom koje u tim krajevima u to vrijeme nije bilo. 27. srpnja 1941. godine lokalni su Srbi, potaknuti talijanskim fašistima, krenuli u rat. I to ne protiv Ustaškog pokreta ili Nezavisne Države Hrvatske, već protiv hrvatskog naroda s ciljem njegova potpunog uništenja. Pobunu su vodili četnici Đujić, Torbica, Keča, Omčikus i Radenović koji su okupili 1.000 četnika, te njihova braća po oružju - 60-ak partizana komunista srpskog porijekla, pod zapovjedništvom Đoke Jovanića. Centar pobunjenika postaje stari hrvatski kraljevski grad Knin. U samom mjestu Srb banditi su osvojili žadnarmerijsku stanicu i ubili dvojicu oružnika, a valjda kako bi dokazali svoj ‘’antifašizam’’ zarobili su rimokatoličkog svećenika Jurja Gospodnetića kojemu su oderali kožu, nabili ga na kolac i ispekli na ražnju! U naletu bijesa prema svemu hrvatskom napadali su Hrvate katolike i muslimane po cijeloj Lici, te su ubili 20 Hrvata u Metku, 30 Hrvata u Kuli, 7 Hrvata u Divoselu, te 5 u Oštrovici. U mješovitoj katoličko-pravoslavnoj Brotnji poubijali su, nakon zvjerskoga mučenja i silovanja u šumi, sve Hrvate katolike - 40 muškaraca, žena i djece i sve članove obitelji Ivezić, pa ih pobacali u ponornu jamu, premda ni jedan jedini Ivezić nije tada bio ustaški dužnosnik ili vojnik. U selu Krnjeuši ubijena su 83 zarobljena seljaka. Selo Boričevac spaljeno je početkom kolovoza 1941. godine do temelja, a 2.200 ljudi bilo je potjerano, te im je nakon rata bio zabranjen povratak, kako se ne bi narušio mit o 27. srpnju kao partizanskom ustanku. U selu Mazin banditi su ubili devetero djece do 12 godina i dvije majke, a jedno je dijete spasila pravoslavna mještanka, pa ga je poslije predala hrvatskim vlastima na skrb. A vlasti NDH i Hrvatska vojska nisu učinili za odmazdu nikakvo zlo ni jednomu pravoslavcu u Mazinu! Iz općine Zrmanja četnici su prognali i ubili 250 Hrvata katolika. Od četnika je nestalo selo Kneževići na Malovanu, nema više katolika iz Dubokoga Dola, s Jelovca, Javornika, Otrića, iz Vučipolja, Mišljenovca te iz mnogih drugih sela i zaselaka jugoiztočne Like i zapadne Bosne. Tako su četnici tih dana 1941. godine čistili zacrtanu Veliku Srbiju.

Svi ti događaji bili su u skladu s dogovorom Draže Mihajlovića i Mussolinija kojim se mislilo istrijebiti sve Hrvate iz Hercegovine, Bosne, Like i Dalmacije. Da je to istina svjedoči nam Ivan Meštrović u svojoj knjizi ‘’Uspomene na političke ljude i događaje’’, gdje na 335. str. govori o pismu koje je Mihajlović uputio jednom talijasnkom krilniku u Zagrebu po jednom srpskom časniku. Kada je taj časnik pismo otvorio i vidio što u njemu stoji, uručio ga je nadbiskupu Stepincu, a ovaj je tu poruku ispričao Meštroviću. Poruka glasi: ‘’Ekselencijo i kolega, došlo je vrijeme za našu prisnu suradnju jer su nam ciljevi isti: vaši da istrijebite Hrvate iz Dalmacije, a naši da ih istrijebimo iz Herceg-Bosne.’’

Čak je i Marko Orešković, partizanski politički komesar, osudio ponašanje ‘’gerilaca i koljača’’. Pisao je nadređenima kako se takvim postupcima stvara nesigurnost i bezakonje na području koje je nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije trebalo ostati sporedno vojno područje, te da se tim ponašanjem oni (braća po oružju i cilju - partizani i četnici) ne razlikuju od ''okupatora''.

Ukratko, lažni antifašisti četnici, za pokolje odlikovani i slavljeni Jugoslaviji, ubijanjem su zatrli na desetke katoličkih župa u Lici i Bosni, dok u Lici i cijeloj NDH, koliko znamo, ni jedna jedina pravoslavna parohija nije nestala!

Zamalo svi četnici 1944. godine zamijeniše kokardu petokrakom i uđoše u OZNA-u kao stručnjaci za genocide. Zato nije niti čudo da se Bleiburg do 90-ih nije niti spominjao, a na sva zvona se vikalo o 700.000 ''nevinih'' ubijenih u Jasenovcu (nikako nisu svi bili svi nevini, a ozbiljnost brojke je smiješna) ili 40.000 u Jadovnu (također izmišljotina). Na taj se način potiho pripremao drugi pokušaj uspostave Velike Srbije, i to unaprijed što više etnički očišćene. Zato su se i dogodili Vukovar 1991. i Srebrenica 1995. godine.

Sve navedeno tek je malen dio istine, jer nema živih svjedoka nakon temeljitih čišćenja. Zato valjda i sada, jer nema živih svjedoka, hrvatski sudovi uopće ne sude četnicima za zločinstva od 1941. do 1945. i puštaju na slobodu četnike optužene za zločinstva od 1991. do 1995. godine.

Povijest se, vidimo, ponovila 90-ih, a već je gotovo očito kako nas u budućnosti opet očekuje sličan sukob, jer je ova naša nesposobna vlast uništila sve vrednote dobivene Domovinskim ratom. Zato je za očekivati kako ćemo opet kroz 5, 10 ili 20 godina morati braniti svoj Dom od srpskih bandita, ali i hrvatskih izdajica koji su puno štetniji od otvorenih neprijatelja.

U današnjoj Republici Hrvatskoj službeno se kao dan antifašističke borbe obilježava 22. lipnja, jer su toga dana 1941. godine zaratili dotadašnji saveznici Hitler i Staljin, pa su i hrvatski boljševici krenuli u rat za Staljina i SSSR. O značenju 22. lipnja ne ćemo sada, premda je on podmetnut Republici Hrvatskoj od jugokomunista koji u načelu nikada nisu niti sišli s vlasti od 1945. godine. Time hrvatske vlasti, koje se čak i Ustavom RH pozivaju na tzv. partizanski antifašizam, priznaju da je ustanak od 27. srpnja 1941. godine povijesna neistina.

Žalosno je da se ove godine priprema obnova spomenika i ponovno orgijanje nad leševima ubijenih Hrvata. To je isto kao kad bi slavili srbski pokolj u Vukovaru 1991. godine. Ali neka, nas Hrvate treba valjda svakih nekoliko desetljeća povlačiti po blatu kako bismo došli k sebi i zdravom razumu. Samo, iskreno se treba nadati da ćemo idući put posao dovršiti jednom za sva vremena, te u zaborav povijesti baciti sva rugla od spomenika u Srbu, Kumrovcu, Brezovici i bilo gdje da još postoje (a ima ih i previše) diljem Lijepe naše. Samo, kako smo i vidjeli, nisu spomenici krivi. Oni se nisu sami izgradili. Treba sankcionirati svu onu bandu i stoku koja to dopušta, počevši s današnjim državnim vrhom, preko aboliranih četnika na vlasti, pa sve do zadnjeg Srbina koji je pucao na hrvatski narod. Jer- nema oprosta, dosta su Hrvati okretali drugi obraz. A spomenike zaslužuju pravi junaci - živi i pokojni - Blago Zadro, Mirko Norac, Ante Gotovina, Jure Francetić, Rafael Boban, Mile Budak, Andrija Artuković, Ante Pavelić i mnogi drugi zatirani više od 50 godina samo zato što su Hrvati.

‘’Mi? Satrli smo grobu vrata,
Da, još nas ima - još Hrvata.’’

AGM, Smrt Petra Svačića

Tekst napisao: Ivan Škrlec, dipl. inž. el
Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 1
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!