coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Državni i Lokalni Izbori arrow Hoće li Hrvat 2010. na Pantovčak?
Ponedjeljak, 23 Travanj 2018
 
 
Hoće li Hrvat 2010. na Pantovčak? PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Petak, 04 Rujan 2009

Hoće li Hrvat 2010. na Pantovčak?

 

„Sprem´te se, sprem´te Hrvati, silni će izbori da budu!“ – kao da se ori hrvatskom političkom scenom dok se užurbano, ali zasad tiho, pripremaju jedni od najpresudnijih predsjedničkih izbora u poviesti ove Republike Hrvatske. Hoće li na vlast doći čovjek spreman i sposoban popraviti situaciju koju su mu u naslieđe ostavili Franjo Tuđman i Stjepan Mesić, ovisi samo o ovim izborima. Dođe li na vlast opet neki relikt jugokomunizma, kao što bijahu ova dvojica gore spomenutih, sve je gotovo i preostaje samo, dugo priželjkivana ali neostvarena, nacionalna revolucija. Pogledajmo malo što nam se nudi u meniju kako bismo kasnije lakše odlučili.

 

 

Ivo Josipović – živi mrtvac u borbi za predsjednika RH

 

Pogledavši Josipovića na televiziji, težko ćete odoljeti da ne zaspete od dosade ili prebacite program. Taj zombi, taj živi mrtvac, oličenje spodoba koje nam prikazuju žido-holivudski filmovi strave, nekako se pojavio i u Hrvatskoj želeći, ni manje ni više, zasjesti na predsjedničku fotelju. Taj pravnik i sveučilištni profesor koji se krajem 1990-ih i ovih 2000-ih proslavio recitirajući stare fraze o suradnji s Haažkim sudom i o tome kako RH treba postati pravna država (iako bi kao pravnik trebao znati da je svaka država – automatski pravna država), svoj politički rad izcrpljuje danas u obilaženju partizanskih derneka i održavanju medijskih konferencija na kojima pljuje po ostalim predsjedničkim kandidatima. Već kao 22-godišnjak, ušao je 1979. u članstvo SKH(J), iako je već 8 godina prije ta ista SKH kapitulirala pred velikosrbskom vizijom Jugoslavije, koja je te zlokobne 1971./1972. započela s novim masovnim ubijanjem i zatvaranjem Hrvata (nastavkom onoga iz 1945.). I dok ta SKH vrši teror nad hrvatskim narodom i njegovim nacionalno-osloboditeljskim prvoborcima, Josipović postaje njezin član i napreduje u svojoj pravničkoj karijeri. Iako izgledom nevjerojatno podsjeća na Dobroslava Paragu (osim po boji kose), a i ima iste judeomasonske pokrovitelje sa Zapada koje je i Paraga početkom 1990-ih imao, on u javnosti ne zagovara iste ideje kao taj zalutali pravaš. Ne, on ljudskim pravima ne pridružuje i hrvatska narodna i državna prava, osim prava na suradnju s Haagom. Za razliku od svojeg jugokomunističkog prijatelja na Pantovčaku, Stevana Mesića, ovaj Josipović ne zna ni izpričati vic a da to ne liči na starogrčku tragediju. Sve u svemu, Josipović je siva osoba, i po izgledu i izjavama, on je zaostali relikt jugokomunističke birokracije.

 

 

Vesna Pusić – ova politi(čar)ka jeste kurva

 

Davne 1918., one po Hrvate kobne 1918., čovjek po imenu Grga Budislav Angjelinović, bivši starčevićanac a tada gorljivi Jugoslaven i povjerenik za javni red i sigurnost grada Zagreba, naredio je pokolj državotvornih Hrvata i hrabrih hrvatskih domobranaca koji se okupiše na Jelačićevom trgu. Ta jugoslavenska odmazda protiv Hrvata nije spriečila hrvatski narod da 1941. i 1991. pokušaju popraviti tok svoje narodne tragedije i uzpostave hrvatsku državu. Danas, unuka tog Grge Budislava Angjelinovića nastavlja djedov krvavi antihrvatski put i sije mržnju protiv svega hrvatskog, nacionalističkog i konzervativnog. Ime joj je Vesna Pusić, a ona je predsjednica tzv. Hrvatske Narodne Stranke i, od nedavno, kandidatkinja te stranke za mjesto predsjednika RH. Od 1997., kada se aktivno uključila u politiku (bavila se ona i prije njome, ali samo u intelektualnim krugovima a ne u parlamentu i strančarenjem) predstavlja pokretačicu antihrvatske kampanje u medijima, parlamentu RH te na javnim skupovima. Iako joj brata Zorana Pusića, ni kriva ni dužna, u Beogradu proglašavaju ustašom, ona u Hrvatskoj sudjeluje na četničkim i jugopartizanskim okupljanjima, poput onog nedavnog u Srbu  (u kojem su četnici 1941. započeli ustanak protiv hrvatske države). Za osobu kao što je Vesna Pusić se može reći samo ono što su joj govorili i prosvjednici iz 2001. na skupovima podpore Mirku Norcu, jer ova politi(čar)ka zaista jeste kurva!

 

 

Damir Kajin – dežurni saborski antifašist

 

Hrvatski nacionalni bard Marko Perković Thompson u svojoj veoma poznatoj pjesmi pjeva „Nek' se čuje, nek' se zna, nek' vijori zastava, neka ni'ko ne dira u moj mali dio svemira.“ Jedan čovjek se našao koji je bio dovoljno hrabar uzprotiviti se zlodusima neofašizma. Jedan čovjek bio je spreman boriti se protiv rehabilitacije fašizma u svim porama našeg družtva. Jedan čovjek bio je spreman dirnuti u Thompsonov mali dio svemira. Bio je to – Damir Kajin.

 

            Ovih zadnjih nekoliko redaka je, naravno, bila šala, ali moglo bi se reći da na taj način Damira Kajina doživljavaju određeni ljevičarski i antifašistički krugovi. To ljevičarsko mnienje o sebi, Kajin od nedavno nastoji izkoristiti putem svoje predsjedničke kandidature. U zadnje dvije godine u medijima i javnosti pojavljuje se jedino u kontekstu prigovaranja Thompsonu zbog njegovih pjesama i nastupa te kritici nekakvog „fašizma“ u Hrvatskoj. Hvale su vriedni njegovi iztupi u saboru u kojima kritizira aktualnu HDZ-ovsku vlast i Tuđmanovu ostavštinu, te se njega zasigurno ne može okarakterizirati kao nekakvog neradnika i neaktivnog zastupnika (kao što to pokušavaju hrvatski kvazidesničari onim fotografijama izvučenim iz konteksta na kojima Kajin kao da spava u saborskoj klupi). No, kao lažni branitelj koji je nakon dva dana na ratištu dezertirao, kao čovjek kojemu je sve hrvatsko i državotvorno mrzko, a koji nema mjeru u javnim iztupima, glasove mu ne će dati više od nekolicine zadrtih ljevičara i komunista.

 

 

Andrija Hebrang – čovjek koji se trudi izgubiti

 

Andrija Hebrang jedna je veoma osebujna osoba. Sin je hrvatskog komunista-staljinista koji je krajem 1940-ih ili početkom 1950-ih stradao od ruke jugokomunističkog režima, kojeg je i sam stvarao. Pojela ga revolucija, kako bi se reklo. Njegov sin, o kojem sada zborim, kroz cielu svoju političku karijeru od 1990. na ovamo, nastoji spojiti hrvatski nacionalizam, državotvornost i konzervatizam sa suprotnostima kao što su antifašizam i nekakva međunacionalna tolerancija. Iako se izjašnjava kao desničar (?), a svoju stranku – HDZ – kao stranku hrvatske desnice, njegova veza s političkom desnicom do danas nam ostaje nevidljiva. Prije bi se moglo Hebranga ubaciti u skupinu malobrojnih hrvatskih ljevičara kakvi su bili Ante Ciliga i nekolicina komunističkih konvertita.

 

            Hebrang danas za sebe kao predsjednika RH nastoji privući glasove branitelja, katolika, radikalne desnice, ali se pritom razmahuje određenim čudnim izjavama i krilaticama. Prvo u srbijanskom nacionalističkom tjedniku NIN izjavljuje da se Vjekoslav Maks Luburić borio za Hrvatsku ali pritom nadodaje: "sredstva su fašistička, strana je pogrešna…“ Zatim, iste te izjave koje je sam dao u obliku odgovora na pitanja, demantira te manipulira onim izrečenim pokušavajući se prikazati u drugčijem svietlu. Nedugo potom, Hebrang unatoč svojem obećanju da „nikad ne bi Hrvatima BiH rekao da im je Sarajevo glavni grad“, upravo to govori u interview-u za sarajevsko projugoslavensko glasilo „Oslobođenje“ rekavši: potpuno je sigurno da je Hrvatima u BiH njihov glavni grad Sarajevo, o tome nema nikakve dvojbe“. Dakle, odbilo se bivše ustaše i radikalne nacionaliste iz svojeg glasačkog tiela, a zatim i Hercegovce. No, kako Hebrangu to još nije bilo dosta, potrudio se u interview-u za Jutarnji List od 22.VIII.2009. u prilogu Magazin reći da Thompson vikanjem ‘Za dom’ danas šteti Hrvatskoj“. U tom istu interview-u on Mesića naziva domoljubom, kritizira njegovo karakteriziranje kao veleizdajnika nadodavši „jer zna se kako veleizdajnici završavaju“ (kao Hebrang stariji ili?), indirektno umanjuje Hrvatstvo onih koji ne sliede američko pomodno držanje ruke na srcu tiekom sviranja himne, i t.d. Vrhunac interview-a je Hebrangov govor o Marku Perkoviću Thompsonu za koga on kaže da je „1991. bio jedan od vodećih antifašista jer je ustao protiv velikosrpske agresije koja je imala sva obilježja modernog fašizma“ (ovdje Hebrang ignorira očitu činjenicu da je rat iz 1990-ih bio „sukob komunističkih elita“ kako to definira Tomislav Sunić, te da ni RH, kako joj se često pripisuje, nije bila fašistička država kao niti tadašnja Miloševićeva Savezna Republika Jugoslavija). Za Hebranga, Thompson postaje negativac kad počinje koristiti pozdrav „Za Dom spremni“ koji je po Hebrangu „povijesni pozdrav koji datira daleko prije ustaša, ali su mu ustaše dale takvo loše značenje da se on više nikada ne smije koristiti“ (ovo je rečeno u maniri onog da se poviestni hrvatski grb s prvim bielim poljem ima smatrati kompromitiranim i ne koristiti, a uskoro će se možda te zabrane prenieti i na hrvatsku trobojnicu koja je također bila u uporabi tiekom NDH). U ostatku interview-a Hebrang se hvali svojim antifašizmom govoreći kako je on „apsolutni, nedvojbeni antifašist“, govori kako svoju kampanju ne će voditi među bosanskohercegovačkim Hrvatima i hrvatskim izseljeničtvom implicirajući time da se odriče svih Hrvata izvan ove Republike Hrvatske. Nadalje, on malo hvali svog šefa Sanadera, još malo odbija hercegovačke Hrvate, pa ponavlja HDZ-ovu krilaticu da „EU nema alternative“, i na kraju sve začinjava temeljitim, reklo bi se, „uvlačenjem u šupak“ Ivi Sanaderu.

 

Sve u svemu, Hebrang ostavlja dojam čovjeka koji se svim silama trudi odbiti što više glasova za sebe i ne pobijediti na izborima. Ljevičarenje, antifašizam i „europejstvo“ na koje se poziva, odbiti će glasove hrvatskih nacionalista i branitelja, a pritom zasigurno ne će privući glasove ljevičara i antifašista koji ne pripadaju njegovom potencialnom biračkom tielu, što bi Hebrang kao političar trebao znati.

 

 

 

Miroslav Tuđman – konzervativna verzija Josipovića

 

Priča o Miroslavu Tuđmanu kao potencialnom predsjedničkom kandidatu započinje u ljeto prošle godine kada je hrvatski književnik i akademik Ivan Aralica u interview-u za Hrvatski List (br.205., 28.VIII.2008.) iznio da skupina hrvatskih akademika i uglednika ima svojeg predsjedničkog kandidata kojeg će predložiti HDZu, ali ne želeći otkriti ime kandidata. Nekoliko dana potom, Jutarnji List otkriva ime tog kandidata – dr.Miroslav Tuđman – te odmah počinje napade na njega. Sanader i vodstvo HDZ-a (uključujući i Hebranga) odbijaju tu ponudu obrazloživši to time da Miroslav Tuđman nije član HDZ-a te da je „politički gubitnik“ (to reče Sanader, istovremeno zaboravljajući da je HDZ bio potučen do nogu na zadnjim dvojim predsjedničkim izborima). Već za tjedan dana uslijedila je reakcija Araličine skupine hrvatskih akademika, koji kažu kako će odustati od Miroslava Tuđmana kao svog kandidata ako HDZ kandidira Andriju Hebranga kao svog čovjeka za predsjedničku fotelju. Pritom se treba sjetiti da je Andrija Hebrang ideoložki vrlo blizak Miroslavu Tuđmanu, s kojim je 2001. osnovao udrugu Hrvatski Istinski Preporod, da bi se nedugo potom, na nagovor Sanadera, vratio u HDZ i postao podpredsjednik stranke, a zatim i Vlade. Naravno, HDZ-ovci i tu ponudu odbijaju te Tuđman objavljuje svoju kandidaturu i počinje sa žestokom kampanjom po RH, izseljeničtvu i BiH. Nešto manje od godinu dana nakon toga, HDZ objavljuje da će njihov predsjednički kandidat biti Andrija Hebrang narušavajući time planove Miroslava Tuđmana (jer, njih dvojica ciljaju na podpuno isto biračko tielo).

 

Budući da Tuđman skoro uobće nema pristupa medijima u RH, gdje vlada cenzura za sve nacionalno pa i za taj minimalistički državotvorni program Miroslava Tuđmana, on svoju kampanju vodi putem javnih tribina, predavanja i manjih skupova koje je dosad održao u cielom nizu hrvatskih gradova, kao i gradova u inozemstvu gdje ima značajnijeg broja Hrvata. Ironije li, tu cenzuru koja mu priječi zadobivanje šire podpore u javnosti, uzpostavio je upravo njegov otac Franjo Tuđman kako bi eliminirao opasnost koja mu je dolazila s hrvatske desnice okupljene oko Paraginog HSP-a. No nije Franjina samo cenzuru koristio za eliminaciju hrvatske desnice. Ne, bilo je tu i fizičkih obračuna pa i atentata, pa su tako do danas ostali nekažnjeni ubojice Paradžika, Kraljevića i ciele plejade bezkompromisnih hrvatskih boraca iz 1990-ih, a koji su svi redom ubijeni po (izravnoj ili neizravnoj) naredbi Tuđmana seniora. Hoće li i Tuđman junior nastaviti otčevu politiku obračuna s hrvatskom desnicom? To je samo jedno od pitanja postavljenih Miroslavu Tuđmanu na koje do danas on ni na koji način nije dao odgovor. Miroslav Tuđman osoba je koja, zapravo, ne zna ili ne želi reći za što se zalaže. Na pitanje je li za ili protiv Europske Unije i ulazka RH u istu, on petlja između „možda“ i „ovisi“ (iako, u programu njegove stranke HIP iz 2001. stoji da se stranka zalaže za pristup RH euroatlantskim integracijama). Isto tako, ne zna točno reći što misli o NATO-u, pitanju ustaša i partizana te opravdanosti Nezavisne Države Hrvatske,  predsjedničkom sustavu, i još cielom nizu pitanja od družtvene važnosti. Osim svega toga, njegova je pojava, kao i retorika, neopisivo dosadna zbog čega sam ga i nazvao konzervativnom verzijom Josipovića.

 

 

Josip Jurčević –  šutnja je zlato

 

Ako je ikoja osoba tako protuslovna i prijeporna u svojim uvjerenjima i javnim izstupima u Hrvatskoj, onda je to svakako  prof.Josip Jurčević. Profesor Jurčević je rođeni Imoćanin, sveučilištni je profesor i ugledni povjestničar. Iako njegova karijera i životni viek prije 1990. u Jugoslaviji baš i nije bila disidentska i državotvorno hrvatska, nakon te godine Jurčević predstavlja jednog od najviše exponiranih hrvatskih državotvornih intelektualaca. Te 1990. bio je u skupini  znanstvenika koji su odkrili jamu Jazovku kod Zagrebu (u koju su partizani 1945. pobacali ubijene ustaše i Hrvate) i objavili to cielom hrvatskom narodu. Sudjelovao je u Domovinskom ratu, kasnije bio ravnatelj Arhiva MORH-a, sveučilištni profesor na Hrvatskim Studijima u Zagrebu (predaje predmet Opća poviest 20.stoljeća), suorganizator prosvjeda Krug za Trg (za preimenovanje Trga maršala Tita u Kazalištni trg), i t.d. Autor je nekoliko poviestnih monografija u kojima brani hrvatski narod i ruši mitove o razdoblju Nezavisne Države Hrvatske, a neke od tih knjiga su: „Nastanak jasenovačkog mita“, „Bleiburg-dokumenti“ i „Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj“. U javnosti je poznat po svojim antikomunističkim iztupima i sudjelovanjima i organizaciji raznih prosvjeda, a svake godine sudjeluje i na komemoraciji bleiburžkim žrtvama (gdje sam ga ove godine i osobno upoznao).

 

No, kako ga mnogi proustaški orientirani Hrvati hvale u zadnje vrieme (čiji je i postao favorit  za predsjedničkog kandidata), potrebno je reći neke stvari o profesoru Jurčeviću koje baš i nisu poznate u tim krugovima. U svojoj knjizi „Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj“, Jurčević izjednačava zločine i karakter ustaša i partizana, predpostavljajući HSS kao najbolju ratnu opciju. Kao drugo, znakovito je da je svoj predsjednički program Josip Jurčević predstavio upravo u Grudama, glavnom gradu tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Iz tog, a i sličnih razloga, Jurčević najveću popularnost ostvaruje među hercegovačkim separatistima, tzv. „bobanovcima“, pa tako redovito vodi u anketama na njihovim blogovima, portalima i facebook grupama. Osim njih, zbog svojeg katoličkog exkluzivizma, Jurčević je vrlo popularan u katoličkim krugovima Hrvatske, a i katolički Glas Koncila redovito mu objavljuje članke i prati kampanju.

 

Iz svega gore rečenog može se zaključiti da prof. Josip Jurčević neosporno jeste državotvoran Hrvat i nacionalist te značajan čovjek hrvatske historiografije, no kao osoba s prilično protuslovnim i neizgrađenim političkim stavovima, nije čovjek pogodan za mjesto predsjednika Republike Hrvatske. Prof. Jurčeviću bi zapravo najbolje bilo sliediti onu starorimsku „Si tacuisses, philosophus mansisses“, jer bi u suprotnom mogao prestati biti ono što jeste – hrvatski povjestničar.

 

 

Ostatak predsjedničke družine

 

            Iako je hrvatski narod malen narod, na predsjedničke izbore je kadar izbaciti stvarno masu ljudi koji su uvjereni da će baš oni pobijediti, a sve u skladu s onom „dva Hrvata – tri političke stranke“. Tako na ovim izborima, pored gore navedenih, imamo još nekoliko kandidata, i onih koji su već duže vremena na hrvatskoj političkoj sceni, i onih koji su novaci.

            Kao prvo, tu je Vesna Škare Ožbolt, predsjednica strančice pod nazivom Demokratski Centar, bivša Tuđmanova savjetnica, ministrica pravosuđa, saborska zastupnica, sve u svemu s bogatom je političkom karijerom. Zatim imamo jednog Božidara Vukasovića, svjetski poznatog ekonomskog i financijskog stručnjaka, zastupnika štediša Ljubljanske banke, uglavnom također veoma stručnog čovjeka sa zavidnom karijerom. Na predsjedničkim izborima, po drugi put se kandidirao i Boris Mikšić, američko-hrvatski poduzetnik koji je na prošlim izborima kao politički amater uspio osvojiti 17% i treće mjesto. Unatoč tom njegovom nevjerojatnom uspjehu na prošlim izborima, zbog političke pasivnosti u prošle 4 godine, on na ovim izborima nema nikakve veće mogućnosti za osvajanje značajnijeg broja glasova, a o dostizanju uspjeha s prošlih izbora da ne govorimo. Na ovim izborima kandidirao se nedavno još jedan hrvatski poduzetnik o čijoj se kandidaturi prošlih mjeseci mnogo razpravljalo u medijima. To je Nadan Vidošević, predsjednik Hrvatske Gospodarske Komore, bivši član HDZ-a (izbačen zbog ove kandidature) i vječiti oportunist koji jednako hvali i Tuđmana i Račana i Sanadera. I, na kraju, jedan od kandidata na ovim predsjedničkim izborima je Marko Francišković, hrvatski državotvorni nacionalist, publicist, dragovoljac Domovinskog Rata i kritičar judeomasonske vlasti i Novog Svjetskog Poredka. Do ovdje sam ih opisao puno, nabrojao još više. Pitanje je ima li u toj masi kandidata onog pravog, ili pravi tek dolazi?

 

 

Pravi tek dolazi…

 

            Dugo je hrvatska desnica bila razjedinjena i djelovala na marginama hrvatskog družtva. Dugo je već hrvatski narod ponižen i oslabljen unutarnjim  neprijateljima i izrodima. No, na obzoru se prije nekoliko mjeseci pojavio čovjek koji ima potenciala za popraviti sve ovo stanje i izbaviti hrvatski narod iz moralne, gospodarske i nacionalne krize u koju je zapao. Ime tog hrvatskog rodoljuba je Dean Golubić.

 

            Dean Golubić je mladi Zagrepčanin, magistar kriminalistike. Sa svojih 25 godina, autor je 12 znanstvenih radova, suorganizator dvie međunarodne znanstvene konferencije, ima završena dva fakulteta, a i prilično dobar radni staž. Predsjednik je Mladeži Hrvatskog Lovačkog Saveza te osnivač i predsjednik Hrvatskog instituta za napredna i sustavna istraživanja. Kao razočarani član HDZ-a koji je, ponesen idealima, iznutra htio promieniti tu stranku, a ne uspjevši u tome izbačen iz nje, Dean Golubić počinje samostalno organizirati hrvatske rodoljube i nacionaliste. Osniva udrugu Pokret Nacionalni Demokrati koja bi uskoro trebala postati i politička stranka. U samo nekoliko mjeseci promičbe na internetu (facebooku, youtubeu, blogovima i forumima), postiže zapanjujući uspjeh te mu se u samo prva tri mjeseca javlja preko 600 rodoljuba zainteresiranih za volontiranje u predsjedničkoj kampanji. Dean Golubić svoju kampanju, osim na internetskoj promičbi, bazira na organiziranju manjih skupova na lokalnoj razini. Na taj način, od početka lipnja ove godine, obišao je i sudjelovao na više od 50 takvih skupova, organiziranih od Slavonije, preko Dalmacije, Hercegovine i Bosne, pa sve do hrvatskog izseljeničtva. Cilj ovoga je ostati što više povezan sa svojim, hrvatskim narodom i upijati iz njega inspiraciju i ideje za daljnju državotvornu borbu.

 

            Već u procesu utemeljenja stranke Nacionalni Demokrati, Deanu Golubiću pridružila se ciela plejada uglednih hrvatskih desničara i rodoljuba, počevši od bivših hrvatskih političkih emigranata, zatvorenika i stradalnika u komunizmu te hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog Rata. Osim toga, skoro čitava borbena hrvatska mladež radikalnih nacionalističkih uvjerenja, okuplja se oko ovog svog, samo malo starijeg, vođe. Možda će netko našemu Deanu Golubiću prigovoriti preveliku mladost, no rad, ideje i ljudi koji stoje iza njega i za njega,  pribavljaju mu ugled i čast koju malo koji političar danas ima. Dean Golubić danas je dokaz da – ipak nisu svi političari isti!

 

 

Trpimir Gudar, Vinkovci

Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 3
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!