coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Ratni dani arrow PETAR VULIĆ: TITOVI ZLOČINI U HRVATSKOJ POSLIJE RATA 1945.G.
Ponedjeljak, 18 Lipanj 2018
 
 
PETAR VULIĆ: TITOVI ZLOČINI U HRVATSKOJ POSLIJE RATA 1945.G. PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Subota, 27 Lipanj 2009

 


 

Petar Vulić a écrit :  *Dr. Zoran Božić*

TITO je bio naredbodavac pokolja hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945.g.

S tribine Hrvatskoga kulturnog vijeća pod nazivom Bleiburg:

 Komunistički zločini u britanskoj režiji, održanoj 15. lipnja 2009. u  Zagrebu, donosimo izlaganje dr. Zorana Božića pod nazivom -

"Tito je bio  naredbodavac pokolja hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945."/  

Svrha ovog prikaza doprinos je utvrđivanju zapovjednog lanca i sastava  izvršitelja pokolja jedne šestine cjelokupnog hrvatskog stanovništva u  svibnju i lipnju 1945. godine.

Pri njegovoj su izradi rabljena  isključivo partizanska vrela.

Čine ih autentične tiskovine, spisi,  okružnice i govori, te kao posebno vrijedan izvor, osobni iskazi  svjedoka iz redova boraca jugoslavenske komunističke gerile svih  zapovjednih razina.

Rezultati ovog istraživanja razriješili su sve bitne  nedoumice oko podjele zapovjedne odgovornosti za nikad nadmašen  saveznički ratni zločin nad pola milijuna nedužnih hrvatskih građana. 

Oni istodobno potvrđuju iskonsko pravilo da se nikom nije uspjelo  prokrijumčariti kroz povijest, pa to neće uspjeti ni jugoslavenskim partizanskim krvolocima.

Suočenje s vlastitom partizanskom istinom,  najbolji je odgovor naraštajima hrvatskih i inih boljševičkih  pseudoznastvenih dušobrižnika, koji od utemeljenja zlosretne partizanske  jugoslavenske državne tvrorevine do danas, uporno pokušavaju opovrgnuti  »dezinformaciju neprijateljske propagande« da je Tito osobno naredio, te  tijekom svibnja i lipnja 1945. na samim stratištima izravno zapovijedao  pokoljem hrvatskih ratnih zarobljenika i svjetovnih uhićenika.  

Predočene povijesne činjenice, moralni su šamar komunističkom  profesorskom talogu s hrvatskih sveučilišta, koji i dan danas tvrdi da  partizani u načelu nisu kršili međunarodno ratno pravo, niti su izvršili  bilo kakav teži ratni zločin.

Spomenute akademske prostitutke i širi  krug okorjelih krijumčara povijesti iz redova tzv. »Titove poštene  inteligencije«, u svojoj su anticivilizacijskoj bahatosti grubo  zanemarili mnoštvo podataka javno iznesnih u komunističkom tisku,  pismenima, naredbama i govorima iz tog doba, koji govore suprotno. 

Primjerice, tih je dana /Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke  fronte Hrvatske, /ne samo potanko pratio Titovo kretanje, boravke i  govore, nego je ujedno opisivao i veličao masovna ubijanja ljudi bez  sudske presude.

Iz tekstova životinjskog sadržaja objavljenih u  /Vjesniku,/ ljudska je krv naprosto liptala.

Već i letimični pregled  Titova kretanja nedvojbeno dokazuje da je ta krvoločna komunistička  zvijer između 19. svibnja i 06. lipnja 1945. neprekidno boravila u  Sloveniji i na obližnjem sjeverozapadu Hrvatske.

Upravo u tom razdoblju,  na tom području i po njegovoj naredbi, ubijeno je bez suda, saslušanja,  pa čak i provjere osobnih podataka, između pet i šest stotina tisuća ljudi.  

Kronološki gledano, Tito je već 14. svibnja u Zagrebu predsjedao  sastankom Štaba I. armije JA, II armije JA i Glavnog štaba Hrvatske s  članovima Narodne vlade Hrvatske.

Sastanku su nazočili Vladimir Bakarić  zvan Mrtvac, slovenski krvolok Edvard Kardelj zvan Bevc, te »drug« Nazor  Vladeta, od prelaska na pravoslavlje 1935. poznat kao »najveći srpski  pesnik«, a nakon »oslobođenja Dalmacije« kao boljševički ateist  »internacionalne etničke pripadnosti«.

Prema svjedočenju sudionika  sastanka, načelnika Vojnosudskog odjela II. armije dr. Gabrijela  Divjanovića, glavne teme sjednice bile su: 

1) Osnivanje i rad komunističkih koncentracijskih logora za  eksterminaciju Hrvata,  

2) Određivanje pravaca kretanja i etapno sprovođenje zarobljeničkih  hodanja smrti,  

3) Pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta i  

4) Organizacija masovnog ubijanja Hrvata.

Velikosrpski koljač i komesar  I. armije Mijalko Todorović, sredinom svibnja 1945. glavni organizator i  izvršitelj pokolja hrvatskih rodoljuba u Zagrebu i okolici, pohvalio se  pred vrhovnim komandantom da je po zagrebačkim stratištima »vlastoručno  poklao više ljudi nego tijekom cjelokupnog dosadašnjeg rata zajedno i to  u tolikom broju da ga je zabolila desna ruka, zgadio mu se život i više  ne može jesti meso«.

Ništa manje radikalan, bivši »jevtićevac« Nazor  Vladeta, poznat po pjesničkom geslu »za Oplenac, a ne Janka Pustu«,  zatražio je da mu se, kao i Bakariću, redovito na stol dostavlja dnevno  izvješće »o stanju bezbednosti u Hrvatskoj« s potankim opisom  »likvidacija« i popisom »likvidiranih hrvatskih bandita«.  

Iz dostupnih vrela nije bilo moguće utvrditi Titovo kretanje između 15.  i 18. svibnja.

No, prema partizanskom tisku u zagrebačkoj je okolici  nedvojbeno boravio od 19. svibnja nadalje.

U nedjelju 20. svibnja  predvečer, nenajavljeno je u pratnji generala Aleksandra Rankovića i  Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani  strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg.

U svom govoru  održanom u pripitom stanju, izjavio je da »u Varaždin nije došao  službeno, niti da govori o politici, već da obiđe jedinice JA koje u  okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim  smradom«.

Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je »da će u  novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo,  koliko traje put do najbliže jame«.

Tijekom dvodnevnog boravka na  sjeverozapadu Hrvatske 19. i 20. svibnja, Tito je obišao partizanska  stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice i razgovarao s  psihopatima koji su vršili »likvidacije«.

Potom je 21.05. došao u Zagreb  i isti dan održao govor na Markovu trgu. /Vjesnik/ je idućih dana u  podebljanim okvirima isticao izvatke kanibalskog sadržaja iz maršalova  govora, pune uvrjeda i prijetnji upućenih hrvatskom narodu.

Primjerice: 

 »Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske  borbe naroda.

Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da zauvijek nestane  onog hrvatskog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću –  slobodnu, federativnu Jugoslaviju«.  

Slijedeća tri dana Tito je boravio u Zagrebu i njegovoj okolici, te  pritom osobno rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata.

Prema svjedočanstvu  časnika OZNE Dragutina Rafaja, u Karlovcu je obišao Komunistički  koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Dubovac i tamo zatekao  tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice.

Zapovjedniku je naredio  »ubrzavanje dinamike ubijanja uključivanjem srpskog stanovništva Korduna  i Banije i to tako da hrvatsku bandu uz prethodnu najavu šalje na  likvidaciju u srpska sela«.

U Sisku je posjetio sličan, no nešto manji  logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnog  srpskog stanovništva.

U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao  se jedno cijelo poslijepodne.

U pratnji bivšeg bravara, generala OZNE  Ivana Krajačića, više je puta obišao zagrebačke logore i zatvore i  izrazio nezadovoljstvo sporošću »likvidacije«.

Od Krajačića i Ministra  zdravstva Narodne vlade Hrvatske dr. Aleksandra Koharevića zatražio je  detaljan popis pobijene »hrvatske ranjeničke đubradi« iz zagrebačkih  bolnica, jer je načuo da je nekima pošteđen život.

Spomenuta dvojica  psihopata odmah su dala preživjele ranjenike pobiti u bolesničkim  posteljama i drugdje, nakon čega su svom vrhovnom komandantu dostavili  popis smaknutih ranjenika iz svih tadašnjih 11 zagrebačkih bolnica. 

Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4 791.

Tom iznosu nisu bili  pribrojeni teški tuberkulozni bolesnici poklani u Bolnici Brestovac na  Zagrebačkoj Gori.

Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja  telegramom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može  primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio  načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.  

U petak 25. svibnja Tito je u Zagrebu svečano proslavio svoj navodni  rođendan.

Prema Divjanovićevu svjedočanstvu njegovi najbliži suradnici  priredili su mu u ime rođendanskog poklona »drugarsko« iznenađenje. 

Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu u  dvorištu pokazali netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s dr. Nikolom  Mandićem i dr. Milom Budakom, postrojenu njemu u čast.

Tito je  pobjedonosno blistao osjećajući vrhunac vlastite moći.

Svojoj je pratnji  s ponosom pokazao ćeliju u kojoj je svojedobno bio zatvoren.

Potom se  odvezao na proslavu rođendana, koja je trajala dugo u noć i završila  teškim opijanjem sudionika.

Iduće jutro, nakon što se otrijeznio, Tito  je odlučio na revolucionaran način riješiti pitanje velikog broja ratnih  izbjeglica zatečenih u Zagrebu i bližoj okolici. Zagreb, koji je  prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika,  dočekao je konac rata s preko 600.000 duša, pretežito vojnika i  izbjeglica iz opustošenog dijela NDH.

Nakon uzmaka hrvatske vojske u  Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000  svjetovnih izbjeglica.

Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je u  subotu 26. svibnja naredio »da se ova cjelokupna hrvatska izbjeglička  banda izbaci iz grada« i »pod oružanom pratnjom jedinica regularne  armije, OZNE i KNOJ-a, usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano  sprovede u zavičajna mjesta«.

 »Putem ili po prispijeću u zavičaj,  hrvatski je smrad trebalo bez milosti likvidirati, jer su oni većinom  bili narodni neprijatelji«.

Zapovjednik grada Večeslav Holjevac isti je  dan prema maršalovoj naredbi raspisao okružnicu i otvorio dva prolazna  logora.

Manji, za izbjeglice iz užeg gradskog područja, u prihvatnoj  stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora, te veći, za izbjeglice iz  okolice grada, u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče.

Partizanska horda je  potom, usred Zagreba i ne zazirući od zgražanja javnosti, počela s  pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem i klanjem ove skupine  nesretnih ljudi, koju su uglavnom činili starci, žene i djeca.  

Prema Svjedočenju Koče Popovića i Dr. Gabrijela Divjanovića, Tito je  nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za  odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. u gradu  i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnim operacijama II.  svjetskog rata, a njegov su kraj iz raznih razloga dočekali kod kuće. 

Naredba je izuzela osobe koje su pristupile jedinicama partizanske  paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim  snagama.

Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u čuvenu  »Naredbu broj 7«.

Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7.800  mladića koji su se kojekuda skrivali, da se jave radi tobožnjeg  »novačenja u JA«.

Odmah po partizanskom »novačenju«, izvršenom u vojnom  objektu u Maksimirskoj ulici 63, mladići su stavljeni pod vojnu stražu i  sprovedeni u logore Maksimir i Prečko.

Odatle su noću, podijeljeni u  dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljenu hodnju smrti preko  Podravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini.

Nakon  neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo  2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58. /Vjesnik/ je u nedjelju 27.05.  donio vijest »da Tito ovih dana u pratnji generala Rankovića obilazi  okolicu Zagreba«, bolje reći rukovodi pokoljem Hrvata širokih razmjera,  koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u  okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno mi je  svjedočio da je Tito dan-dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u  Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Ðurmancu i na  Maceljskoj Gori.

Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i  28. svibnja. S udaljenosti od kojih 300 m Tito je promatrao ubijanje  skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih svjetovnih osoba.

Prema  njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama.

Potom je prišao jami i  naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja.  

Prema partizanskom tisku, Tito je 28. svibnja otišao iz Zagreba u  Ljubljanu, gdje je istog dana održao brojno posjećen govor.

U njemu se  neuvijeno i pobjedonosno pohvalio: »Likvidirali smo 200.000 bandita, a  još toliko smo zarobili.

Stigla ih je ruka naše pravde«.

Prema  svjedočenju borca pratećeg bataljona Franca Sečena, putem je obišao  stratište u rudniku Barbarin rov na brdu iznad Laškog i stratišta u  Trbovlju, gdje je »nakon koljačkog raporta« izrazio zadovoljstvo  metodologijom ubijanja.

U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja  žicom, žive bacali u okomita rudarska okna i potom su za njima ubacivali  potpaljeni dinamit.

Prema svjedočanstvu Milovana Ðilasa, Tito je u  Ljubljani 28. svibnja, nakon govora i cjelodnevne proslave pobjede  partizanske paravojske, mrtav pijan osobno naredio otvaranje novog  masovnog stratišta na Kočevskom Rogu, koje je trebalo ubrzati  »likvidaciju« spomenutih preostalih 200.000 zarobljenih »bandita«.

Tito  pritom nije razbijao glavu utanačenjem bilo broja, bilo načina odabira  zarobljenika i uhićenika za smaknuće na Kočevskom Rogu.

To je pitanje  prepustio svojim partizanskim životinjama.

Odabir i broj žrtava  kočevskog pokolja bili su stoga, kao dio tada široko razmahane stihije  masovnog ubijanja, nasumični i slobodno improvizirani od Titovih  krvoloka.

Samo mjesto pokolja, pijani je maršal odabrao na savjet Franca  Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara  tzv. Glavnog štaba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za  Sloveniju.

Sva trojica pozivnih ubojica, odlično su poznavali bespuća i  pećine Kočevskog Roga, jer su se upravo u njima skrivajući neotkriveni  održali cijelo vrijeme rata.

Tito je tada u Ljubljani i okolici  proboravio cijeli tjedan, odnosno razdoblje od 28. svibnja do 02.  lipnja, kada se vratio u Zagreb i primio izaslanstvo katoličke crkve na  čelu s biskupom Salis-Sevisom.

Upravo tijekom tog boravka u Sloveniji,  točnije 01. lipnja, Tito je prema svjedočenju partizanskog koljača Jure  s visokim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu na Kočevskom  Rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja ljudi.  

Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu 02. lipnja, Tito je nenajavljeno  03. lipnja ponovno otišao u Sloveniju i konspirativno se krećući, susreo  s maršalom Crvene armije i zapovjednikom ukrajinske fronte F.I.  Tolbuhinom, te ga pritom odlikovao ordenom »narodnog heroja«. /Vjesnik/  nije naveo mjesto i vrijeme susreta, no izvijestio je »kako je Tito na  putu kroz Sloveniju obišao Celje i okolicu«.

Svjedok Sečen tvrdi da je  Tito uistinu obišao okolicu Celja, no prvenstveno klaonicu ljudi koja je  radila punim pogonom.

To su bili eksterminacijski logori Bezigrad i  Teharje dupkom puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta.

Tito  je isti dan obišao logor i šumu Tezno kraj Maribora.

Sečen navodi da  nikada u životu nije vidio ništa slično.

»To su bili vrlo duboki,  kilometrima dugački protukolski iskopi do vrha popunjeni leševima ljudi,  iz kojih se širio strašan smrad«.

Tito je naredio da se jame zatrpaju  čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva.

Idući se dan ovaj  komunistički krvolok opet pojavio u Zagrebu, gdje je boravio dva dana.

U  ponedjeljak 04. lipnja primio je zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, a u  utorak 05. lipnja Papinog izaslanika Marconea.

U utorak ujutro Tito je  posjetio partizanske ranjenike u Vojnoj bolnici Rebro, gdje se zadržao  preko 2 sata.

Pritom se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od  »hrvatske bande«.

Zapovjednik Vojne bolnice Rebro, partizanski kapetan  dr. Julius, svom je maršalu podnio slijedeći prijavak. »Hrvatske bande  više nema.

Smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje«,  pri čemu je vjerojatno mislio na jamu Jazovku.  

Odmah nakon posjeta Rebru, Tito je u pratnji generala Rankovića otišao u  Bjelovar, gdje je prvo posjetio Komunistički koncentracijski logor za  eksterminaciju Hrvata Bjelovar i stratište Lug, a potom skupinu ubojica  počastio pićem u hotelu Grand.

Bjelovarski je logor bila važna postaja u  hodnjama smrti i vrhovni je zapovjednik osobno izdao potrebna uputstva  za što djelotvornije odvijanje kanibalskog pokolja Hrvata.

Tito je potom  iz Bjelovara pravcem današnje podravske magistrale krenuo prema Osijeku. 

Kolona vozila je uz rubove ceste stalno nailazila na nepokopane,  unakažene ljudske leševe, zaostale iza prolazaka hodnja smrti.

Vozila su  u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje  iscrpljenih, polugolih ljudi, koji su se usporeno vukli cestom pod  partizanskom stražom.

Prema kazivanju generala Koče Popovića, od 09.  svibnja nadalje, samo na relaciji Bjelovar-Kovin, u pokretu je istodobno  bilo 26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, a svaki je brojio  od 3 do 5 tisuća ljudi.

Tim je pravcem tijekom dva mjeseca, ususret  pomno razrađenom stroju za ubijanje, prošlo 200.000 ljudi, od kojih je  rijetko tko preživio.

U poslijepodnevnim satima 05. lipnja, pretekavši  kolone iznemoglih Hrvata koje je poslao u smrt, Tito je nenajavljeno  ušao u Osijek i posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa.

Istog je dana  noćio na nepoznatom mjestu u Osijeku.

U srijedu 06. lipnja rano ujutro,  obišao je veliki logor u Kovinu i nakon toga se skrasio u dvoru srpskih  kraljeva u Beogradu. /Vjesnik/ je prigodom završetka kanibalskog  razdoblja između 19. svibnja i 06. lipnja 1945., tijekom kojeg je Tito  »u najstrožoj komunističkoj konspiraciji« izravno zapovijedao pokoljem  cvijeta hrvatske inteligencije i mladosti, donio kratku vijest.

 »Tito je  na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj  tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku«.  

Najzorniji prikaz Titove uloge u pokolju hrvatskog stanovništva tijekom  proljeća i ljeta 1945. pružio je general Koča Popović, u svjedočanstvu  izrečenom nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih  i državnih dužnosti.

Popović tvrdi da je Tito rukovođenje svim važnim  političkim i vojnim zadaćama uvijek čvrsto držao u svojim rukama i  nikada ga nije prepuštao svojim suradnicima.

Takav je odnos imao i prema  zahtjevnom i složenom pothvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca, Mađara i  Šiptara koncem II. svjetskog rata.

Tito je tih dana s najpovjerljivijim  suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih »maršruta«,  naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i  što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja.

Prema  Kočinom navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz neprijateljskih,  tako i vlastitih, komunističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut.

Bio  je teško poremećena ličnost, kojoj dostojanstvo i životi ljudi nisu  značili ništa.

Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam  čin gašenja ljudskih života.

Tito se više puta javno hvalio kako je  pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu  komunističke revolucije, čime je javno preuzeo vrhovnu zapovjednu  odgovornost za taj zločin bez zastare.

Pri njegovom izvršenju nitko nije  evidentirao imena i broj ubijenih ljudi.

Jednostavno rečeno, zemljom su  se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te punile zatvore  i logore.

Ubijanja su bila svakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što  više u što kraćem roku.

O metodologiji »likvidacija« nitko nije vodio  računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima.  

Pored osobnog izdavanja brojnih naredbi za »likvidacije«, te javnog  preuzimanja vrhovne zapovjedne zločinačke odgovornosti, Tito se nije  libio javno pohvaliti i brojnošću pobijenih »narodnih neprijatelja«  1945. godine.

Ona prema službenom partijskom izvješću iz 1952. iznosi  586.000 ljudi.

Unutar tog broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati. 

Uz svog vrhovnog zapovjednika i vrh zapovjedne piramide, dobro su  poznati i neposredni izvršitelji tog genocida.

To su bili tadašnja tzv.  Jugoslavenska armija, postrojbe KNOJ-a i OZNE, organi »narodne vlasti«  zvani Narodno oslobodilački odbori i njihovi odsjeci unutrašnjih  poslova, te mnogobrojno srpsko stanovništvo, koje je prema Titovu  naputku dovedene hrvatske uhićenike ubijalo s posebnom nasladom, u  velikom broju i iznimno okrutno. Istaknute komunističke ubojice, od  maršala Tita pa do Pavla Lovasića, vlasti Republike Hrvatske su, poput  jugoslavenskih, izdigle na »čast oltara revolucije« i njihovim imenima  prozvale ulice, trgove i parkove, kako bi udruženim snagama, plešući  Kozaračko kolo, nastavili s ruganjem žrtvama hrvatskog genocida  izvršenog prije šezdeset godina.

Ni jedan od dostupnih počinitelja tada  izvršenog ratnog zločina protiv hrvatskog naroda nije podvrgnut kaznenom  progonu.

Sadašnji najviši hrvatski državni dužnosnici pljuju po  neoznačenim grobištima partizanskih žrtava daleko bogohulnije od svog  uzora Josipa Broza Tita.  

* *  

 /Srijeda, 24. lipnja 2009./ 

Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 1
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!