coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Lustracija arrow TITO I JA - Mladen Schwartz
Subota, 18 Kolovoz 2018
 
 
TITO I JA - Mladen Schwartz PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Petak, 05 Lipanj 2009

 

TITO  I  JA

Mladen Schwartz

 

 

 

     I. MOJ ŽIVOT UZ TITA. Tita nisam nikada imao dvojbenu čast osobno upoznati, ali se je rano razdoblje mojega života ipak do te mjere odvijalo u sjeni svenazočnoga «maršala», da bi se s dosta dobrim razlogom moglo ustvrditi kako sam odrastao ne samo pod Titom, pod njegovom vladavinom, nego i s Titom i uz Tita. Evo nekoliko podkrijepa za tu tvrdnju.

     Vezan sam za Tita doslovce od rođenja: neka pravovjerna mamina teta, naime, inzistirala je da dobijem krsno ime Josip: prema jednom djedu, ali i prema Staljinu, a navlastito – Titu. Roditelji pak, iz nekog razloga, nisu bili odveć oduševljeni tim tipom argumentacije, te su se, u nedostatku nadahnuća, odlučili za slučajno ime, ono što ga je nosio liječnik koji je mamu u zagrebačkoj Zajčevoj bolnici porodio: Mladen (Bival).

     Sjećam se tek fragmentarno prvih godina života, ali mi je među najranijim uspomenama i svjetlovid «maršalov», što je visio na zidu naspram mojega dječjeg kreveta. Nisam znao tko je ljepuškasti gospodin u odori, niti sam se o tomu posebno raspitivao, jednostavno sam predmnijevao kako je na slici prikazan netko od naših rođaka, djed, stric, ujak, što li već.

     Koju godinu potom bio sam, dakako, bez pitanja učlanjen u nekakvu organizaciju mladih titovaca, to su bili oni slavni «pioniri», «pijunjiri», kako je to sam njihov vrhovni zapovjednik izgovarao, a uz to išla je i crvena marama s kapicom; ovu, mislim, nisam nikada navukao na glavu, a maramu za vratom pamtim tek u jednoj ili dvije prigode. No postojala je još i značka (također sam ju zakvačio tek kojiput, nisu to od nas osobito niti zahtijevali) s Titovim reljefnim profilom, ispod kojega je pisalo (u Srbiji sam prošao škole) «Za otadžbinu s Titom – napred!». Po prilici, dakle, «Za Dom Spremni!», samo u jugo-partizanskoj varijanti.

     Iz pučkoškolskih dana je i epizoda vezana za Titov posjet «ujedinjenim narodima» u New Yorku 1960. Njegov govor prenosio je državni krugoval, baš u vrijeme naše poslijepodnevne nastave. Profesorica matematike, Draginja Babić, ostavila nam je na volju hoćemo li slušati «maršala» ili otići kući, kako smo, čini mi se, svi do zadnjega i učinili. Nije to bilo nešto osobito; već u prvom razredu učiteljica (Olga Radivojević) predstavila nam se kao «gospođa». Valja imati na umu da je to bilo vrijeme najpravovjernije jugokomunističke diktature druga Tita. Gospođa je nosila crninu jer su joj dva sina pala u četničkoj vojsci. E, ali to je bila Srbija; u Hrvatskoj vrijedila su ponešto drugačija pravila!

     Te smo, 1960 godine otišli i na školsku ekskurziju, koja nas je, uz glasovitu Postojnsku jamu u Sloveniji, te Opatiju (gdje sam zaradio svoj prvi novac, 20 „para“, pomažući ribaru da svoj truli čamčić zahrđalom limenkom isprazni od vode), dakako, odvela i u mitski Kumrovec, a u njemu, „Titovu rodnu“. Kako smo putovali običnim vlakom bez kreveta za spavanje, cijele noći, za razliku od svojih prilagodljivih vršnjaka, nisam mogao u sjedećem stavu usnuti. Neispavanom mi se pomutila svijest, i svaki čas zaboravio bih riječ „Kumrovec“. Uz pomoć nešto posoljenog limuna, međutim, i uz neki mnemotehnički trik (koji ovdje nije važan), osvježio sam svijest i pamćenje, i tako bi i nesretni „Kumrovec“ uvijek iznova izranjao iz zaborava, sve dok napokon nismo sretno kročili na njegovo tlo, te posjetili i razgledali njegove znamenitosti.

     Već kao dijete, međutim, počeo sam se, primjereno dobi, zanimati za politiku: znao sam imena tadašnjih vlastodržaca, njihovih zemalja, glavnih gradova... Sa zanimanjem pratio sam zbivanja kao što je bila smrt cejlonskoga (danas: Šri Lanka) predsjednika vlade Solomona Bandaranaikea (1959), dolazak na vlast nacionalnih revolucionara Nassera (1954) i Castra (1959), te generala de Gaullea (1958). Churchilla sam, u svojoj tadašnjoj neukosti, smatrao jugo-političarem (u nekom smislu i nisam bio daleko od istine!). Kada je u Parizu, ožujka 1957, umro zloglasni Moša Pijade, u našoj se kući pomalo i plakalo. A Tito je uvijek bio tu negdje. Ja sam tada risao karikature svjetskih državnika, spomenutih i drugih (Harolda Macmillana, primjerice); Tito je došao na red nešto kasnije. Još uvijek čuvam neke svoje crteže jugo-diktatora i stripove u kojima ga prikazujem s Jovankom i, recimo, Brežnjevim (Brežnjev drži maloga uniformiranog «maršala» u naručaju, a Tito preuzima od njega zapovijedi, i usput se zanima hoće li, kada umre, dobiti mjesto uz Lenjina u moskovskom mauzoleju).

     II. DIVLJENJE MOĆNOM DIKTATORU. Tita bih vidio jednom godišnje, prigodom prvosvibanjskih vojnih mimohoda u njegovoj prijestolnici Beogradu. Otac, stjecajem okolnosti časnik Titove armade, vodio me je kao dijete na te priredbe. Nije bilo samovoza, a nije se išlo niti gradskim prijevozom, jer je grad bio blokiran, nego kilometrima pješice sve do vis à vis svečane tribine, postavljene ispred zgrade tadašnje jugo-skupštine. Tu su se postrojili Tito i njegovi doglavnici, cijela kamarila, skupa s prigodnim gostima. Iako nas je svaki put iznenadio žestoki proljetni pljusak, možda mala simbolična Božja kazna za «maršalove» grijehe, rado sam se upuštao u te šetnje, sviđao mi se preko puta uspravni, strogi i dostojanstveni Tito u odori, baš kao i moj otac, koji bi tada također navukao svečanu, tamnoplavu odoru Titova podpukovnika, a poslije pukovnika, sa svim ordenjem koje se tada nosilo cijelo, u originalnoj verziji, umjesto sadašnjih zamjenskih «vrpci». Lijepo je izgledao on, lijepo njegov vrhovni zapovjednik, a ja bih se u tom vojničkom ozračju, promatrajući moćne topove, tenkove i sve rodove vojske pod oružjem, u stegovnom, muževnom maršu (danas toga u Hrvatskoj, a i još ponegdje, više nema, vojska šeće, a ne maršira!), ponosan na oca u brižno ulaštenim čižmama, s pozlaćenom ešarpom oko pojasa, posve dobro osjećao. Tomu je, usputno, ponešto doprinosilo i očekivanje slasnog objeda: pohane janjetine, koju smo tradicionalno jeli na Prvi svibnja.

     Više puta vidio sam Tita, prolazeći gradom, ili doveden iz škole na organizirani doček, kada je u otvorenom samovozu dolazio iz zračne luke, gdje bi pokupio nekoga gosta, recimo Nassera. Čekalo bi se dosta dugo, stvoreno je ozračje napetog iščekivanja, i kada bi se povorka pojavila nekih sto-dvjesto metara daleko od našega motrišta, u špaliru se već osjetilo zarazno komešanje i raslo je ugodno uzbuđenje – stižu polubogovi! „Narodni“ su „milicioneri“ pritom postajali oprezniji i sumnjičaviji, potiskivali su i sabijali masu, što se razlijevala prema kolniku, natrag na nogostup... U zadnjoj fazi, glave su se stale okretati, izvijati, naginjati u smjeru iz kojega se očekivao Dogođaj, prvo one bliže nadolazećoj povorci, onda one dalje, kao nekim valnim gibanjem. Napokon, olakšanje i sreća: Adventus! „Aplauz i ovacije.“

     Ako već ne i njegov nesvrstani gost, barem je Tito, u svojoj svjetloplavoj odori, s rukavicama bez obzira na godišnje doba, uspravna, dostojanstvena držanja i stroga, ozbiljna, vječno preplanula lica, djelovao poput Nadčovjeka. Na mene je njegova pojava ostavljala neizbrisiv dojam. Nešto od svojih najdubljih političkih uvjerenja, rekao bih, dugujem svakako nesvjesnom djelovanju ovih arhetipskih prizora moćnoga diktatora što se vozi pred masom svojih oduševljenih podanika. S prvom zrelošću, međutim, javio se kod mene i otpor spram Tita, njegove smiješne retorike, ogavnog srpskohrvatskog jezika, koliko i totalitarne tiranije, koja mi je tada u prvom redu značila nedopustivo i nepodnošljivo suzbijanje slobodne misli.

     III. OTPOR SPRAM TITA: SRBIJA. Kasnijih godina, uostalom, često bi me obuzelo naknadno čuđenje nad okolnošću da se u takvim zgodama nitko nije odvažio na atentat: unatoč mnoštvu gusto poredanih redarstvenika, naime, bilo je jednostavno nemoguće spasiti Titu život ako bi se odlučan borac – pripravan, naravno, i na mogućnost trenutačne smrti – odlučio zapucati ili dobaciti lumbardu. Otvoreni je automobil vozio polagano, i nitko nije mogao znati ima li u špaliru kakvo skriveno oružje. Milicioneri smješteni iza prozora okolnih kuća ništa ne bi pomogli. Tako je stradao i Titov predšasnik, srpski kralj, u Marseillesu 1934. Razmatrajući povijest političkih atentata, uključiv i one jugo-udbaške, izvedene protiv naših suboraca u hrvatskoj emigraciji, dospio sam zarana uvjerenju da načelno nema tih sigurnosnih mjera koje bi zapriječile odlučnog i sposobnog atentatora. Tita se dosta puta pokušavalo smaknuti; o tome postoji i literatura (Vjenceslav Cenčić, Marijan F. Kranjc). Ali, eto, ipak bez uspjeha.

     Na mojemu filozofskom fakultetu pojavio se neki, već nešto stariji student-klošar zvani Steva, koji je izvrsno oponašao Tita (pa su, po oponašatelju, i samoga Tita studenti – bilo je to vrijeme Šezdesetosme! –konspirativno znali nazivati «Steva»). Redarstvo bi ga tu i tamo uhitilo, ali ubrzo i pustilo, nakon što je i policajcima, na njihovu izričitu zamolbu i osobito zadovoljstvo, odimitirao «maršala». Pod njegovim utjecajem, i ja sam se dao na posao imitacije, isprva bez publike, sâm u potaji svoja četiri zida, i zaključih da mi ide. Odonda bih povremeno glumio, koristeći standardne mu teme, diktatorov glas i retoriku, nu tek za odabrane pouzdanike: od srodnika pa nadalje. U obitelji i rodbini nailazio sam na  zahvalne slušatelje. Njihovo negdašnje naivno prihvaćanje yu-danosti već je bilo dobrano splasnulo, moja je teta, tajnica Koče Popovića, sa svojim šefom otvoreno razgovarala o Titu i Jovanki (jedna druga, daljnja teta, nakon susreta s njom, hvalila ju je kao «finu damu» [sic!]), pa je zbog frivolnih natuknica o garderobi te dame, izrečenih za Titova državnog posjeta u Meksiku, ona prva teta zaradila prijavu na Udbi, od koje ju je potom spasio rečeni Popović; bila ju je prokazala jedna stjuardesa, u kojoj je moja teta krivo prepoznala sličnomišljenicu, pa joj se nesmotreno bila povjerila. Glede Tita, bila je sklonija povoljnim površnim dojmovima. Tako je pripovijedala o jednom službenom putovanju brodom Queen Elisabeth s Titom kao šefom izaslanstva (Tito je volio ploviti brodom, trajalo je dugo i bilo ugodno). Sa simpatijama je opisivala njegov život na plovilu: ustajao bi već u 4 sata i odmah išao plivati u bazenu. A kada su jednom za večeru poslužili običan grah, „simpatični i skromni“ vladar spontano je uskliknuo: „To bi svi bogovi jeli!“.

     Osobito mi je pak bilo zanimljivo raspravljati o Titu s njegovim negdašnjim bliskim suradnikom, a tadašnjim disidentom, Milovanom Đilasom, kojega sam kao student hrabro posjećivao u njegovu beogradskom stanu, znajući da Udba sve prisluškuje, snima i zna (dva su puta zbog tih dijaloga zvali na policiju mojega oca). Đilas, premda u sukobu s Titom, koji ga je i zatvarao, nalazio je za njega lijepih riječi, pa ga je zapravo morao braniti od mene, jer ja za jugo-komunističkoga glavešinu nisam imao nimalo milosti. Đilas mi je spočitavao da Tita odbacujem odveć intelektualistički, te je isticao Titovu načitanost, osobito u području povijesti. Usput, Đilas mi je prvi uvjerljivo i argumentirano, iz prve ruke, govorio protiv pučkih legendi o «dva Tita», koje ionako nisam uzimao odveć ozbiljno.

     Kako sam posjećivao Đilasa, tako sam došao na pomisao da se javim i Titu u audijenciju, te s njime popričam «o svemu i svačemu». Naravno, pitanje je bi li me htio primiti. Moj prijatelj Mirko odvraćao me je od te ideje, u strahu da bi stvar mogla loše završiti. Možda i bi, jer da me je Tito pozvao, svakako ne bih pred njim imao odveć dlaka na jeziku. (Znakovito je da mi se poslije Tito znao javiti u snu, bio je pristojan i s njime sam govorio dosta otvoreno. Potom sam sanjao kako je, nakon što mu je smrt već bila neupitna, oživio, uskrsnuo, i nikako da konačno ipak umre, nego i nadalje, već prastar, poput zombija vlada svojom jugovinom na sreću kukavnih joj podanika.)

     Moj otpor titoizmu očitovao se neizravno i u nekima od prvih objavljenih tekstova i javnih predavanja, pa i jednoga TV-nastupa (o Voltaireu), u kojima sam dosta smiono napadao marksizam-komunizam i sugerirao za to vrijeme manje zlo – višestranačje. O razlozima protiv Jugoslavije i uopće o nacionalizmu osvjestio sam se, usred Beograda, tek s nadolaskom Hrvatskoga proljeća. Nošen i tim razlozima, dospio sam nakon dovršenoga studija u njemačku emigraciju; otišao sam u zadnji čas, saznavši preko svojih veza da mi Titova Udba kani oduzeti putovnicu.

     IV. BORBA PROTIV TITA: EMIGRACIJA. U Njemačkoj sam otkrio da „gostujući radnici“, koje je Tito tako nesmiljeno najurio iz Domovine, još uvijek obdržavaju naivnu povoljnu predočbu o jugokomunističkom vladaru, štoviše i tamo vani njeguju nešto od njegova kulta. Hrvatski pravoslavac Đuro nazivao bi ga familijarno „Čika Joso“, koji „nas je učio“ ovom ili „naučio“ onom. Meho iz Bosne hvalio je Tita da ih je, muslimane, „priznao kao naciju“. Da ih je on kao naciju izmislio, eda bi smanjio hrvatski korpus, to nije bio spreman prihvatiti.

     Nu, vrlo brzo sam se povezao s vodećim emigrantskim političarima (Vinko Nikolić, Ivan Jelić, napose Bruno Bušić i Franjo Mikulić...), i tako je započela moja zdušna, sustavna, organizirana borba protiv Tita i partije, komunizma i Jugoslavije, a za obnovu suverene i samostalne, slobodne, nezavisne Države Hrvatske: mišlju, (govornom te pisanom) riječju i djelom; velikih propusta, nadam se, nije bilo.

     Zauzvrat, Tito, ili njegova kamarila, stavili su me na dvije svoje odstrijelne liste. Koliko su te liste bile službene ili pak neformalne, ne mogu procijeniti; naši ljudi iz Hrvatskoga Državotvornog Pokreta, kako su mi rekli, došli su do deset imena preko svojih veza u jugoudbi. Ja sam se našao na drugom mjestu, odmah nakon predsjednika HDPa- Štedula, a slijedili su i naši kameradi: Eljuga, Mijatović, Đurasović, Damir Đureković (sin već ubijenog Stjepana), Sopta, Vujićević, Milković i franjevac Darinko Leon Galić. O tome je izvijestio i prvi program njemačke dalekovidnice ARD u svojoj tjednoj političkoj emisiji «Report» Güntera von Lojewskog. Njemačko redarstvo me je također pozvalo da mi javi o mojoj ugroženosti, pa sam se, ponijevši sobom samokres Smith & Wesson, što sam ga dobio od kamerada Marasa, sklonio u Schwarzwald dok se situacija nije malo slegnula. Doista se i slegnula, i na mene poslije nije pokušan atentat. Možda to trebam zahvaliti i samom Titu, iz motiva o kojima ovdje ne želim nagađati. A zbog onoga oružja koju godinu poslije imao sam problema s njemačkim sudom, jer sam ga jednom zgodom, ugrožen od čovjeka kojega sam (očito krivo, ali s dobrim razlogom) smatrao titovsko-udbaškim otmičarem, uporabio bez oružnog lista.

     Spram Tita nisam osjećao nimalo osobne mržnje; ako ga nisam povremeno prezirao, ili mu se pomalo izrugivao, kao i prije u jugi, smatrao sam ga naprosto respektabilnim, ali smrtnim neprijateljem kojega valja pobijediti. Kao i moji suborci, s nestrpljenjem sam, brojeći godine, očekivao metuzalemovu smrt, koja nikako da nastupi. Nju također nisam shvaćao kao zavrijeđeno okončanje individualnog usuda ili ispunjenje neke zemaljske pravde (tim više što je živio dugo i ugodno, i nije na ovome svijetu ispaštao za svoje nepodobštine, pa ni kasna smrt ne bi na tomu ništa promijenila!), nego kao politicum: kada Tito umre, sve će biti drugačije, i otvorit će se nove mogućnosti nacionalne politike. Na zidu mi je visio vlastoručni obojani crtež-karikatura «maršala», na koji sam dopisao, igrajući se riječima: «Lang leb(t)e Tito» (Živio Tito / dugo je živio); uz njih, crticama sam, poput zatvorenika, označavao protekle godine čekanja na slobodu, te na sliku, pomalo morbidno, zalijepio cvijet ljubičice (Titov nadimak), koji je, kako je dugo vrijeme proticalo, koliko god začudno žilav, naravno sve više venuo.

     Kada su koncem 1979 bili zaredali «liječnički bilteni», što sam ih redovito pratio na tadašnjem zagrebačkom krugovalu, nabavili smo dvije boce prvorazrednog pjenušca (crvenog, respektirajući Titovu političku orijentaciju), namijenjene da se svečano ispiju na dan objave njegova preminuća. Po mojem računu, on je biološki umro 14. veljače 1980; to se moglo zaključiti po promjenama u sadržaju i tonu krugovalnih «biltena» te radio-programa (ozbiljna glazba!) ali i nekim gibanjima u Beogradu. Nu, nakon toga započinje tobožnji oporavak: očito drugovi još nisu bili pripremili grob, pokop i proceduru naslijeđa. Već sam se pobojao da će nam se pjenušac pokvariti: službeno je Tito umro tek 4. svibnja, par dana prije svojega 88 rođendana. I dok smo, nakon izvanrednih vijesti na njemačkoj TV, pili dugo žuđeni šampanj, nazvao je pukovnik američke vojske, negdašnji ustaški ratnik, pripadnik slavne Handžar-divizije, već spomenuti Ivan Zvonimir Maras (uostalom, brat glasovite glumice Nele Eržišnik), i samo izustio: «Mladene, krepao «maršal»! On je Tita uistinu mrzio, ujedno, kao i ja, štujući u njemu neprijatelja; ali, kao vojničina, nije mogao a ne spomenuti i Titov čin, što ga je Tito sam sebi bio nalijepio oponašajući svojega duhovnog oca, «generalissimusa» Staljina, u danima svoje šumske gerile.

     Usput rečeno, njemačka se TV, uz spomenutu izvanrednu, Titovom smrću izazvanu emisiju vijesti, koju godinu prije proslavila još jednim titoljubnim ispadom, vezanim za objavu jedne druge smrti: kada je, naime, koncem svibnja 1976, umro najveći njemački filozof XX stoljeća (a ne-njemačkih ionako baš nema odveć!), Martin Heidegger, u udarnim večernjim vijestima na prvom programu, ARD, glavna je vijest bila proslava Titova «rođendana» (slavilo se 25., a rođen je zapravo 7. svibnja!), i tek nakon toga nacija je doznala o nestanku genijalnoga mislioca, koji je «bio kontroverzan zbog svojih simpatija za nacional-socijalizam» - ništa drugo!

     U razdoblju oko Titove smrti pojavilo se nekoliko važnih knjiga o njemu, koje sam tada sa zanimanjem čitao: još ranije, knjigu projugoslavenskoga novinara (poslije skupo plaćenog hrvatskog konvertita) Carla Gustafa Ströhma, punu brige za opstanak J. nakon T., a sada biografije i analize iz pera grofa Razumovskoga te Hansa Petera Rullmanna, koji mi je, prije izlaska iz tiska, bio nabavio i rukopis Đilasove knjige o Titu...

     V. POSLIJE TITA. Nakon Titova odlaska na onaj svijet napisao sam za bušićanski australski «Hrvatski tjednik» osebujni nekrolog, svoj obračun s njim, koji je dobro odjeknuo u našim krugovima radikalnih državotvornih nacionalista. Iznio sam sve što je o pokojniku bitno, obuhvatio različite slojeve i dimenzije njegove pojave, a glavna mi je teza bila da je on Hrvatsku osjećao preskučenom za svoj format, te je zato preuzeo integralno jugoslavenstvo, štoviše, uzurpirao je i jednu od ključnih uloga na svjetskom planu (Istok – Zapad - Treći Svijet!).

     Uz ovu ozbiljnu raspravu, za isto sam glasilo u više nastavaka pisao i groteskni igrokaz o «dugom umiranju, smrti i pokopu Jean-Paula Sartrea kako ih prikazuje trupa liječnika, bolničara i bolesnika Kliničkog centra u Ljubljani pod komandom generala Koče Popovića». Tih je dana, naime, umro i glasoviti francuski spisatelj Sartre, kojega sam za svoju svrhu bio identificirao s Titom, «Živom Lješinom». Koča se u igrokazu zove «Drljača» (po instrumentu kojim je, u ratu protiv Nezavisne Države Hrvatske, likvidirao svoje njemačke i hrvatske zarobljenike zakopane do grla u zemlju), njegova je žena Lepa (Perović) postala «Ružna», Titovi «nasljednici» Koliševski i Doronjski dobili su imena «Nula» i «Ništica» i sl. Naslov pak moje groteskne drame aludira na igrokaz Petera Weissa «Progon i umorstvo Jean-Paula Marata kako ih izvodi glumačka skupina pacijenata iz ludnice u Charentonu pod vodstvom markiza de Sadea». (Kada sam već kod kazališta: zamišljao sam da bi Tita na filmskom platnu dobro mogao igrati glasoviti Toto, kao komičar, a i zbog sličnog nadimka. Staroga Tita mogao je odglumiti i drugi komičar, Chaplin, koji mu je u poodmakloj dobi i fizički bio nalik. Titove likove u partizanskim propagandnim spektaklima «Neretva» i «Sutjeska» pak odgledao sam i, unatoč namjeri redateljâ Bulajića i Delića, te inače izvrsnom velško-američkom glumcu Burtonu, doživio ih uistinu komično.)

     VI. BORBA PROTIV TITA: HRVATSKA. Treća je etapa mojega «suživota» s Titom nastupila s mojim povratkom iz emigracije u Domovinu 1990. U početku nismo na njega ni mislili: tvorevina mu se uvjerljivo raspadala, Hrvatska se osamostaljivala, navlastito kroz junački obrambeno-osloboditeljski rat, obnavljale su se hrvatske svetinje zbog kojih je «maršal» u svojemu dedinjskom grobu jamačno rotirao poput propelera. Ali, nije dugo potrajalo, a zahvaljujući dobrim dijelom i nenadvladanu titoizmu samoga Franje Tuđmana, nekoć Titova partizana i generala, - počeo nam se šumski kolovođa vraćati na mala vrata i kroz prozore.

     Kada je hrvatski rat okončan dvojbenom pobjedom, a Hrvatska ostala u okljaštrenim avnojskim granicama Đilasa i Moše Pijade, nastala je isprva potiha, pa potom sve glasnija i žešća restauracija onoga što se moglo restaurirati od Titovine i njezina nositelja. Crvene jugo-sablasti, što ih je Tuđmanov režim bio ostavio nedirnutima, nu dotle ipak šćućurene u svojim mišjim i štakorskim jazbinama, stale su sada sve nametljivije pomaljati ogavne si glavurde na svjetlo dana.

     Privremeni je vrhunac to restauratorsko gibanje dostiglo u svibnju 1996, na službeni Titov rođendan, kada se klika titovskih fosila, na čelu sa Srbinom Savom Zlatićem, okupila, slobodno koliko i besramno, usred Zagreba, eda bi utemeljila nekakvu udrugu prijatelja JBT-a. Sada pokojni Ivo Pukanić, tadašnji glavni urednik tjednika «Nacional», koji mi je u to vrijeme, kao neistomišljeniku, davao razmjerno dosta prostora i publiciteta, zamolio me je da odem na titovski skup i o njemu napišem prikaz za njegov list. Pristao sam, čak su me partizani i pustili ući, jer sam im predočio improviziranu iskaznicu «Nacionala». Ali, kada je crna misa započela, i kada je predsjedajući Savo izrekao neku frazu u slavu svojega «maršala», iz mene je progovorio zdravi instinkt: bez ikakva promišljaja, posve neplanirano, uzviknuo sam pred jugo-bandom «Dolje Tito!!!». Da sam naime promislio, ne bih to učinio. Bio bih doveo sa sobom desetak naših crnokošuljaša. Ovako su me partizani (Anđelko Runjić pratio je to nekim rezigniranim pogledom, kako se poslije vidjelo na snimkama) jeftino svladali, izvukli iz dvorane, i još su me podlo gurnuli da sam nespretno pao na pod, te smjesta šmugnuli natrag na svoj avnoj. Nije to baš bila scena kojom bi se čovjek ponosio; ipak, drugi dan sve dnevne novine, a poslije i neki tjednici, izvijestili su o dogođaju na udarnim mjestima. Novinari su se stali kriptomanski natjecati u nagađanju o skrivenim motivima mojega čina. A nije ih bilo.

     Budući da sam «Nacionalu» ostao dužan reportaže s nekrofilne seanse, umjesto nje napisao sam veliki članak o svojemu gledanju na Tita, u koji sam uklopio i dio onoga što sam svojedobno bio iznio u australskom HT-u. Poslije sam sastavio još dva ključna napisa o Titu: «Tito kao fašist» (objavljen u tjedniku «Hrvatsko slovo»), te «Titotrg» («Za Trg krug – uz druga je drug» - uvršten u moju slijedeću knjigu «Zloduh nevremena»).    

     VII. TITOTRG. Koncem iste 1996, kada se dogodila i epizoda s društvom JBT, organizirao sam s našim novodesničarima spektakularnu akciju na «trgu maršala Tita». Trebalo je simbolično preimenovati to mjesto u „Trg Poglavnika dr. Ante Pavelića“, uz argument da je ovaj svakako zaslužniji za Hrvatsku od Tita; ako bi netko progovorio o Pavelićevim „zločinima“ (protiv hrvatskih neprijatelja!), trebalo je uzvratiti Titovim zločinima protiv vlastitoga hrvatskog naroda, koji se je usudio obnoviti i braniti svoju državu.

     Dolazeći na Titotrg, ugledao sam more redarstva i čitavih šest zelenih marica autobusnoga formata: očito su očekivali veliki skup i računali s masovnim uhitbama, a za samu akciju vjerojatno su doznali prisluškujući brzoglas, ili pak od svojih uhoda u redovima novinara koje smo bili pozvali. Pred pločom s Titovim imenom na uglu zgrade u kojoj je smješten Muzej za umjetnost i obrt postrojio se red naoružanih redarstvenika; tek su šutjeli i čekali što će biti. Ja nisam pokazao da na njih svraćam pozornost, nego sam, gledajući kroz njih, zapovijedio svom čovjeku da se popne na već pripravljene ljestve, pa da također spremnim alatom iščupa gadnu ploču. Vođa postrojenih nato je morao reagirati, upitavši me za naše nakane. Hoćemo preimenovati ovaj trg, rekoh. On je odgovorio da to ne možemo, a ja sam ga, hineći naivnoga, upitao: Zašto ne? Murjak je kazao da to može samo gradska skupština. Ipak sam ga još uspio nagovoriti da nazove ured ministra unutarnjih poslova i zatraži od njega potvrdu da mi to doista ne smijemo. Nakon  nekoliko minuta policajac je raportirao da se i ministar (tada je to bio Ivan Jarnjak) protivi našoj akciji. Naravno, cijeli je taj dijalog bio neodoljivo smiješan, ali sam se do kraja suzdržavao, očitujući savršenu ozbiljnost. Zapitao sam, kada je tako, bi li nam ipak dopustio da tek nakratko, uistinu samo simbolično, preko Titove ploče zaljepimo našu, što također nije odobrio, ali nas nije niti pozvao da prestanemo i odemo. To sam maksimalno iskoristio: ja i moj suradnik dali smo opširne izjave za „Dnevnik“ HTVa, tumačeći smisao naše akcije. (Navečer je TV dio i donijela.) Uto nam se, uz naše već okupljene pristaše, pridružio i veći broj znatiželjnih i ne baš nesklonih prolaznika, a jedan član Desnice krasnoslovio je pred okupljenim mnoštvom tekst naše nove himne. Sve je to potrajalo oko jednoga sata, a da poredano redarstvo ni najmanjom gestom nije „uredovalo“. Zato sam im, prije našega odlaska, zahvalio na razumijevanju i korektnosti, što su oni rado čuli.

     Ova promičbena akcija dobila je zanimljiv epilog. Akcija na Titotrgu događala se u vrijeme boravka oboljeloga predsjednika Tuđmana u Americi. Nisam imao u vidu njegovo odsuće (za razliku od prosvjednikâ u prilog „radija 101“ na Jelačić-placu); to je posve slučajno koincidiralo. No, nešto poslije Tuđman je dao interview izraelskom dnevnom listu „Jerusalem Post“. Židovi nisu voljeli Tuđmana, ali im se on rado ulagivao, što je pokazao i ovom prigodom. Novinar ga je optužio da vraća „imena fašističkih trgova“, a Tuđman se branio da su lokalne vlasti, mimo njega, imenovale ulice po Mili Budaku, no da postoji i ulica komunista Divka Budaka. To je valjda trebalo zadovoljiti zasigurno ne-komunističkog Židova! Uslijedile su ove riječi: „Onemogućili smo takve pokušaje koji su bili ne samo glupi, nego i provokatorski; neki su pokušali čak, molim, bio je to jedan Židov, koji je htio da se glavni trg u Zagrebu nazove Trg Ante Pavelića. To smo onemogućili...“ (završio je podsjećanjem da on gradi Hrvatsku na antifa-tradicijama, te da su Židovi bili uključeni u hrvatski nacionalni život).

     Imam poštovanja za tadašnjega predsjednika (bio sam s njim u kontaktu iz emigracije, napisao o njemu veliku knjigu Hrvatska nakon Tuđmana...), premda sam, s mnogo razloga, spram njega i kritičan. Ali, ovako se, kao šef Države Hrvatske, držati na preslušavanju od židovskog piskarala...! Tuđman je sam ispao nepametan kada je ustvrdio da je spriječio moj pokušaj preimenovanja Trga: kao da je taj pokušaj inače doista mogao uspijeti! Osobito je pak jadno, nespretno i savršeno neumjesno djelovao njegov, za židovske uši smišljen „argument“ kako je on dobar hrvatski titovac, koji od „židovskih ustaša“ brani svojega jugokomunističkog idola. Židovskom se demokratskom novinaru vjerojatno sve pomiješalo u glavi, što zacijelo nije bila Tuđmanova  namjera!

      Još smo dvije ili tri akcije protiv Tita poduzeli: paljenje njegove slike, prikupljanje potpisa za uklonidbu njegova imena s trga, a nadasve  zacrnjivanje svih ploča s njegovim imenom. Kada se početkom 2008 započelo s kampanjom „krug za trg“ profesora Jurčevića i ostalih s umjerenoga krila patriotske desnice, nisam se u tome mogao prepoznati. Teško mi je bilo shvatljivo kako organizatori, istina, uz razmjerno veliki broj sudionika prosvjednih skupova, njihovu dosta dobru režiju i često sazivanje, očekuju uklanjanje Titotrga upravo od zadrtih titovaca kakav je, primjerice, šef države Mesić. Ili od „europske unije“, na čiji se dokument o osudi komunizma naivno koliko i neukusno podanički pozivaju, baš kao da EU u Titu ne vidi prvorazrednog antifa-saveznika, i kao da nam EU nije neprijatelj u najmanju ruku koliko i Tito! I titoljubnog neprijatelja iz udružene antihrvatske fronte s druge strane trga prosvjednici su uljuđeno tolerirali, i u svojim govorima Titu zamjerali jedino to da je bio komunistički tiranin (s visokim mjestom na nekoj toplisti vodećih masovnih ubojica). Nije se čulo zamjerke njegovu jugoslavenstvu! Pritom bi se od Tita posve lijepo moglo učiti o nesmiljenoj borbi protiv neprijatelja, dakako, s obratnim predznakom! I čemu sve to? Tek da bi se, u ponižavajućim kružećim „četveroredima“, zavapilo za imenom „kazališni trg“, tako da trgaši demonstriraju vlastitu benignu apolitičnost!

     Na završetku prvog od tih skupova prišli su mi ljudi Nove TV i zamolili me za izjavu. Kazao sam nešto od ovoga ovdje iznešenog (donijeli su navečer samo djelić), ali sam jedva došao do riječi, jer je jedna Jurčevićeva baba bijesna mahala rukama pred kamerama i nekog smetlara u fluorescentnim bojama tjerala da mi onemogući govoriti. Točno u Titovu stilu! Poslije su zanovijetali da sam se tamo „pojavio kao provokator“, dočim me je „javni medij“ tek molio da izrabim svoju demokratsku slobodu mišljenja i govora, i to kao privatna persona, u svoje osobno ime, što ničim nije moglo kompromitirati okupljene umjerenjačke titotrgovce i njihove strašljive, koliko i ljubomorne organizatore. Ali, čim je netko imalo žešći, umjerena ga desnica proglasi „štetočinom“. No, nije moja krivnja što oni ne uspijevaju sa svojim preimenovanjima; da su i sami žešći, možda bi se i izborili. Njima je, međutim, važnije da budu „antifašisti“, premda ih druga, antihrvatska strana Titotrga svejedno krsti „fašistima“!

     Koliko su iluzorne nade boraca za promjenu Titotrga, zorno pokazuju i reakcije. Nitko ga ne će mijenjati, nije to htio ni Tuđman, koji je, unatoč fiksaciji za šumskoga „maršala“, ipak bio manje zadrti titovac negoli njegov nasljednik Mesić & Co. Ja sam držao da se Tuđman protivi micanju Titova imena jer trg želi sačuvati za sebe. Bilo to točno ili ne, nakon smrti nije ga dobio, nije dobio ni nešto skromnije, dobio je tek jednu ogavnu pasju promenadu, koja četveronožnim ljubimcima služi i kao WC.

     VIII. TITOREVIVAL. A udružena titoljevica uzvratila je po prilici da Tito možda i ima nekih grijeha, ali da se oni ne žele zbog toga odreći slavljenja njegovih zasluga. Kako su to groteskno formulirali gradonačelnik Bandić i faktični predsjednik RH Puhovski, možda dakle ipak nije dobro da trg nosi ime „maršala Tita“, no neka se stoga nazove trgom „predsjednika Tita“. I tako je Tito postumno postao homo duplex, pretvoren u shizofreničara, u čijim iznutricama nasmrt ratuju genocidni zločinac „Maršal“ i hrvatski domoljub, tvorac hrvatske države (sic!) „Predsjednik“. Točno, doslovce, prema jednoj fotomontaži beogradskih novinskih naslova, što sam ju osamdesetih bio složio za naš australski „Hrvatski tjednik“: „Predsednik Tito nokautirao maršala Tita“.

     A što bi bile te navodne Titove zasluge o kojima govore prijatelji Tita-na-Trgu? Ma nisu to samo prijatelji Titotrga; oni su sudionicima jednoga mnogo šireg, organiziranijeg, drskijeg pokreta koji zavrijeđuje jedino naziv Tito-revival, oživljavanje pokojnikova „lika i djela“, ugleda, kulta i autoriteta još neviđenom upornošću, snagom, strpljenjem, ciljano, smišljeno, djelotvorno... I dočim je Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, posve po prokušanom jugo-receptu, pretvoren naprosto u zločinačku non-person, i to je causa finita i o tomu nema zbora niti pogovora, e, Tito je nešto drugo, on je simpa, on je naš, frajer je, faca i brend, on je „Josip Broz dobar skroz“, on je familijarni „kumpanjo“ (kao pas Šarko Miljenka Smoje), „tužni drug maršal“ (feralovac Marinko Čulić); o njemu se usred ove Hrvatske (inače nastale na smrti juge!) snimaju filmovi puni titoljublja čak i ako su pomalo ironični, a na „osmi mart“ (2009) Titov propagandist, bosanski Srbin Zdravko Čolić („mi ti se kunemo“) priređuje trijumfalni povratnički koncert u zagrebačkoj „Areni“. Titovim se obožavateljima pridružuje i negdašnji pravaš Anto Đapić, povijesno netočno hvaleći „Titovo Ne Staljinu“ (bilo je obratno!), Titov (?!) povrat Istre i Dalmacije (u Veliku Srbiju!) itd. itd.

     U isti mah, Titove se nepodobštine poriču, umanjuju, opravdavaju, razumijevaju, brane. Tita se oslobađa krivnje za Bleiburg, bagatelizira se njegove krvave poslijeratne progone, tvrdi se da „nas“ je uveo u tabor ratnih „pobjednika“ (Hrvate bome nije!), nalazi se riječi isprike za Goli otok jer da su tamo bili zatočeni staljinisti. Ali su tamo bili zatočeni i hrvatski nacionalisti, a Tito je prema svojim protivnicima nastupao u najboljoj staljinskoj maniri. Ustvrđuje se da nije bio diktator (što je još najmanje zlo!), jer da je narod za njega glasovao (kao da se to isključuje!). U zaslugu mu se upisuje da za njegove vladavine nije bilo „bratoubilačkog rata“. Pa naravno da nije, za to se brinula njegova čvrsta ruka koja je, pod fiktivnim programom „bratstva-jedinstva“, a on je značio gušenje hrvatstva na način mira groblja,  učinkovito provodila velikosrpski teror. Po Titu su, vele, nazvane i mnoge ulice svjetskih gradova. I što onda? U Parizu ima ulica nazvanih po srpskim kraljevima koji su stvarali netitovsku jugu, jedna se zove po gradu koji nosi Staljinovo ime, a afrički državnik, feldmaršal Idi Amin Dada bio bi podigao u Kampali svoj spomenik Adolfu Hitleru, da mu to zapadno-istočni antifašisti nisu izbili iz glave.

     Najgroteskniji je protitovski argument, međutim, onaj o neviđenom broju državnih izaslanstava i šefova država na Titovu pokopu, i titovci ga ponosno uvijek iznova ponavljaju. Razumljiv je ponos Titovih pristaša, ali za njega nema osobitog temelja. Mrtvomu Titu nisu došli odati posljednju počast jer je bio anđeo ili hrvatski nacionalist. Došli su jer je, svojom afirmacijom svjetske mezimice juge, te spretnom politikom laviranja u vlastitu interesu, postao korisnim instrumentom kako komunističkog Istoka, tako i antikomunističkog Zapada, a jednako i one treće varijante kojoj se, pod imenom nesvrstanoga pokreta, nametnuo za čelnika. Navlastito su se pak došli pokloniti mitologiziranom vođi antihitlerovskog i antistaljinskog otpora, što god o ovomu govorila nepristrana povijesnica. Od te Titove kozmičke omiljelosti Hrvatska uistinu nije ništa imala, a sada ima još i manje. Ali se titovanje nesmetano nastavlja i ne nazire mu se kraja. Ekstremno je to stanje duhova izrazio sin šibenskoga jugopartizanskog terorista, Ivan Ninić, riječima: „Tito je najveći Hrvat svih vremena!“. – Možda najveći, ali Hrvat sigurno nije!

     I tako, što više protječe vrijeme, Tito nam je miliji i draži. Uz obilje zasluga, lako mu se, baš kao i komunizmu, oprosti koji „ispad“. Nisi mogao ni ti ostati nevinašce, tepaju mu. Kažu li tako i Staljinu, Hitleru, napokon, Poglavniku, koji su nedvojbeno imali golemih zasluga sa svoje narode? Ne, ne kažu, samo Titu. Umjesto detitoizacije, stoga, dobismo detuđmanizaciju, umjesto poništenja jugovine, propast hrvatske države u nečemu što bi se moglo samo još nazvati jugom u malomu. Nedvojbeno znatan dio krivnje za to stanje snosi obnovitelj državnosti, Titov general Tuđman, koji je „maršalu“ ostao vječno zahvalan jer mu ovaj nije dao „napakirati“ veću zatvorsku kaznu. Ali da Tuđman nije lansirao doktrinu o Titu-Hrvatu, koji je svojim ustavom iz 1974 tobože omogućio kasnije izdvajanje Hrvatske u samostalnu državu, teško bi bilo zamislivo današnje titovsko orgijanje s otvrenim javnim zagovaranjem jugodiktatora, kumrovečkim dernecima, žilavim uščuvanjem zagrebačkoga trga „maršala T.“, toplistama popularnosti s Titom na vodećem mjestu... Ohrabrivši se režimskim držanjem, oni crveni partizanski fosili, što su već odavna izmilili iz mišjih rupa, redovito se okupljaju na proslave svojih protuhrvatskih ofenziva, a nitko drugi doli glavom i bradom sâm šef posthrvatske pseudodržave predvodi svojim falšnim baritonom njihova arlaukanja „po šumama i gorama“.

     Stvorena je štoviše jedna osebujna koalicija bivših jugokomunističkih partizana (sada se eufemistički nazivaju „hrvatski antifašisti“) s različitim strujama nove ljevice i lijevog liberalizma (anarhisti, feministi, zagovornici „životinjskih prava“, homoseksualni agitatori i njima slični), kojima je zajednička mržnja na nacionalizam, državu, hrvatstvo, desnicu, konzervatizam, pa u tom sklopu, na platformi jedinstvene i militantne protuhrvatske jugorestauracije, nalaze zajednički jezik i zazivanjem Titove sablasti. Kroz taj proces zorno se potvrdilo kako Hrvatska, ako ne će biti ustaška, ili barem vjerna onomu zdravom i neprolaznom u ustaškoj tradiciji, mora biti partizanska i titovska, što će reći – jugoslavenska. Tertium non datur.

     Pritom glavni nositelji jugoslavenske ideje i prakse, Srbi, nemaju titovskih kompleksa. Oni, koji su jugoslavenštinu isprva nevoljko preuzeli od naivnih hrvatskih fantasta, vrlo su je brzo znali prenamijeniti za svrhe velikosrpskoga miniimperijalizma, i zato i danas za njom tuguju. Ali im Tito ne nedostaje, on je za njih oduvijek bio „ustaša“, dočim su jugoformulu povezivali sa srbomonarhističkim korijenima i baštinom četničkoga pokreta. Premda je Tito vodio svoju državu u otvorenoj koaliciji s tim velikosrpskim pokretom, Srbi su vrlo brzo, odmah nakon Titove smrti, započeli s jednoznačnom detitoizacijom, i ona traje sve do danas, kada njihov novinar Pero Simić u nizu knjiga, koje dopiru i do Zagreba, s neočetničkih pozicija raskrinkava Titov navodni hrvatski protusrbizam.

     Ali, Hrvati, koji bi protiv Titove politike mogli imati mnogo više razloga negoli Srbi, sada ponovno očituju svoju rekordersku naivnost kujući u zvijezde hrvatskoga izroda što je potamanio stotine tisuća hrvatskih mladića, tek da bi ponovno zaživjela jednom već uspješno pokopana... protuhrvatska tvorevina Jugoslavija!

     IX. MYSTERIUM FASCINOSUM. Titu se ne može zanijekati iznimna osobna fascinantnost. On je elegantan, šarmantan, markantan je i lijepe glave, premda uz oniski stas, obdaren je nedvojbenom karizmom. Treba ga samo vidjeti u odori na konju bijelcu, i još ga usporediti sa sivim i osrednjim komunističkim glavešinama poput Kadara, Živkova ili Brežnjeva! Snalazi se okretno u svijetu poput rođenog princa. (Grof Razumovsky iznio je zanimljivu i donekle uvjerljivu pretpostavku da je Titov stvarni tjelesni otac grof Erdödy.)

     Tito je zanimljiv i za umjetnike, ne samo Krležu i ne samo režimske, nenadarene. Neke filmske „epopeje“ već spomenuh. Tito je i tema književnosti. Brojni su uspjeli slikarski portreti. Glasoviti Papandopulo, koji je dobro prošao u NDH, sklada „druga Tita kolo“; a Augustinčić, ujedno i auktor izvrsne biste Poglavnika, načinio je svojega kumrovečkog Tita koji je prvorazredno kiparsko djelo, i trebalo bi ga ipak na vrijeme skloniti u muzej, jer je šteta da propadne prigodom slijedeće provale pravednoga protutitovskog bijesa!

     Privlači kod Tita nekako i njegova spontana, opuštena sklonost bonvivanstvu (njoj se dive i postpartizanski asketi, koji bi danas svoje demokratske vođe, kada bi mogli, najradije strpali onkraj brave zbog jedne plaćene im večere). Tito govori i jezike, učio ih je usput pa i miješao, sve do one ogavne srbohrvatštine, kojom je sablažnjivao Hrvate, ali i Srbe. I zbog jezika pripisivali su mu rusko podrijetlo (kao uostalom, bez obzira na jezik, i židovstvo i masonstvo), iako je njegov naglasak bio uglavnom hrvatsko-zagorski.

     Ne samo jezik i podrijetlo, sve je kod Tita upitno i zagonetno, ima brojnih nejasnoća i šupljina, što zahvaljujući njegovim često protuslovnim i nedosljednim iskazima o pojedinim pitanjima vlastita životopisa, što pak nedostatnoj slobodi titologije u vremenu njegove vladavine, ali i poznatoj sklonosti naroda da nagađa i izmišlja o svojim veličinama. Tu spadaju one notorne priče o Titovu učenju glasovira, nedostajućem prstu, o dva ili tri različita Tita, o njegovim ženama i djeci... Prema nekim izvorima, bio je vrlo načitan, samouk poput svojega pajde Krleže, iako nije odavao dojam intelektualca. Redatelj Vrdoljak, koji o njemu snima film, nazvao je Tita beskrajno inteligentnim primitivcem; reklo bi se da je s obje značajke pretjerao.

     Kada je točno rođen, kada je točno umro, koje je sve nadimke ili pseudonime rabio, koliko se puta zapravo službeno i neslužbeno ženio, kada je primljen u komuniste, kada im je dospio na čelo, kada je uopće stekao komunističko uvjerenje, je li to bilo ili nije bilo u Listopadskoj revoluciji, je li i koga je sve prokazao Čeki ili NKVDu, je li u I Svj. ratu počinio ratne zločine na tlu Srbije, je li ili nije sudjelovao u Španjolskom građanskom ratu, što mu je zapravo bio politički cilj u času kada je, Desetoga Travnja 1941, na Jelačić-placu promatrao ulazak njemačkih postrojbi u Zagreb, kakav mu je bio odnos spram nacije, vjere, religije...? O svemu tomu imade različitih verzija, pače, legendi, i ne možemo tvrditi da je ono, što mislimo da znamo, izvan svake dvojbe. Od legendi da spomenem tek još jednu koju su mi svojedobno pripovijedali Srbi: da Tito, posjećujući Zagreb u vrijeme Hrvatskoga proljeća, u zračnoj luci Pleso na zvuke hrvatske himne nije stao „mirno“ (pozor), odmah bi bio ubijen. Samo ne rekoše tko bi ga ubio: Miko ili Savka, ili možda nazočni jugoredarstvenici.

     X. TITO KAO DESNIČAR. Eto, sve je to dvojbeno. Nedvojbeno je pak da je Tito bio sposoban, beskrupulozan, hrabar, ambiciozan i vrlo uspješan. Njegova politika odvijala se po njegovim zamislima i volji. Sa stajališta jugovine, ona je bila dobra. Nije joj doduše, kao ni jugi, bilo duga vijeka, ali je – što i bijaše ciljem – preživjela, čak za cijelo desetljeće, svojega druga Tita, koji nije bio glup da bi vjerovao u vječnost Titoslavije nakon njegove smrti. Dok je živio, živjela je i njegova tvorevina, i oni su bili isto, ujedinjeni u jugo-mitologiji, u njezinim vrhovnim vrednotama: bratstvo-jedinstvo, otpor Hitleru, otpor Staljinu, samoupravljanje i nesvrstanost, socijalizam s ljudskim licem i što sve ne. Jest, sve je to bila ideološka krinka, dobrim dijelom himba i tlapnja, sredstvo manipulacije, instrumentum regni: bratstvo-jedinstvo tek je maskiralo zbiljnost velesrpskoga hegemonizma, samoupravljanje, u biti ekspozitura partije, dobrim dijelom je bilo, preko Kardelja, pokradeno od fašističkog korporativizma, Staljinu se Tito nije usprotivio, nego je štoviše zdvojno zazivao njegovo ime još i na V kongresu svoje „KPJ“ kada ga je baćuška, zbog Titovih imperijalnih aspiracija na Balkanu, već bio najurio iz „internacionale“...

     Tito protiv Hitlera, Tito protiv Staljina. Ali, imao je „maršal“ nešto i od jednoga i od drugoga. Nije tu riječ o pukim „zločinima“, niti o identitetu komunizma i fašizma, kako ga krivo naučavaju liberalni centrumaši, niti pak o teoriji „crvenog fašista“, uvedenu od onih za koje „komunizam“ ne zvuči odveč odbojno. Tito, ponajprije, nije uobičajeni komunistički sekretar, nije komunistički doktriner, nije ideolog, partijski mislilac; nije ni fanatični asketski revolucionar. Sve ga to razlikuje od figura kakve su bile Lenjin, Mao, Castro. Nije ni sivi aparatčik kao većina komunističkih gensekâ. Tito je više nadobudni individualist, oportunist snažne osobnosti, ali bez ideja (i ono jugomitologije što spomenuh smislili su mu Đilas i Kardelj). To ga još ne čini sličnim fašistima, ali nije tipično komunističko. Tito, gledamo li ga izvana, premda baš nije dobar govornik, u odori, na konju, pred masom, više podsjeća na Mussolinija nego na Hruščova i Kosigina. Tito je voluntarist, decizionist u smislu profašističkog pravnog filozofa Carla Schmitta. Tito je otjelovljenje desničarskoga načela: rex, ne lex (po prilici: vladar je zakon nad zakonom). Ja sam sinoć bio vrhovni zakonodavac njemačkoga naroda, uzvikuje Hitler nakon što je skršio Röhmov SA. A Tito, na svoj manje patetičan, pučkiji način, jugosudcima koji trebaju političke krivce poslati u tamnice: ne držite se zakona kao pijan plota! Titov balkanski imperijalizam, uz ideologiju jugonacionalizma i retoriku „svetoga tla“, Titov zagovor neograničenog državnog suvereniteta za njegovu tvorevinu, također su fašistički (komunisti i liberal-demokrati zastupaju ograničeni suverenitet!). Podrijetlo samoupravljanja u fašističkom korporativizmu već sam dodirnuo.

     I niz drugih crta približava Tita njegovom fašističkom definicijskom neprijatelju: politički realizam nasuprot utopizmu, težnja jakoj državi, mobilizacija jedinstvenog naroda, imoralizam, militarizam, veličanje junačke prošlosti. I Titovi su uzori, uz samoga Staljina, oni sa Zapada i iz Trećega Svijeta, autoritarni, pokatkada samodržački, karizmatski, manje ili više fašistoidni vođe. Tu spadaju različiti muževi kao abesinski car Haile Selassie, egipatski nacional-socijalistički vođa Nasser, francuski demokratski kvazidiktator general de Gaulle.

     Uostalom, Tito se u svojemu nesvrstanom  pokretu morao zbližiti s nizom ljudi koji su, logikom otpora spram Engleza ili drugih europskih kolonizatora, u onome ratu po naravi stvari bili prišli silama Osovine: Njemačkoj ili Japanu. Među njima, uz Nassera (i njegova nasljednika Saddata), spominjem ako već ne Nehrua, onda njemu bliskog, prohitlerovskog indijskog nacionalista Chandru Bosea, pa japanskog kolaboracionista Sukarna, burmanske nacionaliste s istim saveznikom, Jassera Arafata... Rekoh već, Titov nesvrstani afrički prijatelj Idi Amin htio je podići spomenik Hitleru. Adolfa, Ducea, pa i generalissimusa Franca, ne bi se Tito, dakako, usudio otvoreno priznati za uzore, ali sam je Bog znao, zavirujući mu u skriveni kutak duše, što je uistinu o njima držao. Ako ništa drugo, teško je vjerovati da ga se nisu dojmili Francov stav o nacionalnom pitanju, kao i njegovo spretno laviranje u II Svj. ratu te poslije njega. Spomenik pak „svima koji su pali za Španjolsku“ Tito ne bi podigao: umjesto njega, poduzeo je Bleiburg.

     Osobito je uputno razmotriti dublju srodnost što povezuje kumrovečkoga bravara s praunukom srpskih svinjara, Titovim antipodom Aleksandrom Karađorđevićem, kojega su vladavinu Titovi komunisti nazvali monarhofašističkom. Obojica su jugo-nacionalisti, obojica narcisoidni uniformirani diktatori, obojica vezani za majčicu Rusiju, obojica protivnici hrvatske slobode, oslonjeni na velikosrpske vojske i klike. Ako je i bilo slučajno, tek u duhu uobičajene polemične terminologije, kada je Staljin 1948 osudio „Titovu fašističku kliku“, nije slučajno Tito ugušio Hrvatsko proljeće baš na onom mjestu (Karađorđevo) i u onaj čas (rođendan juge br. I, 1. prosinca), dižući tako ipak jedan, makar i virtualni spomenik: onaj svojemu (ako baš i ne jednojajčanom) blizancu Aleksandru.

     XI. GENOCIDAN, ANACIONALAN; IMA LI U TITU I ŠTOGOD DOBRA? Upravo spomenuh Bleiburg, Titov „rat poslije rata“. O Titovu su ratovodstvu inače, kako se može i očekivati, mišljenja podijeljena. Za partizane, Tito je genijalni vojni strateg i taktičar, za drugu stranu, njegovih se mitoloških „sedam ofenziva“ uglavnom svodi na ono što Srbin zove „bežanija“. Tito je imao nešto vojnog iskustva iz I Svj. rata, a u Drugom, kao vodeći komunist koji je pred svojim gerilcima prikrivao komunističke ciljeve, najednoć je odskočio do „maršala“, po uzoru na generalissimusa (=maršala) Staljina; ovaj je u toj obijesti zacijelo, zdravim seljačkim instinktom, prepoznao prvi znak Titova neposluha. Uglavnom, Titov se rat vodio promjenjivom srećom, u složenim uvjetima međunarodnog i građanskog sukoba, okupacije bivšega jugopodručja, hrvatsko-srpskog rata te rata hrvatskih građana hrvatske krvi (uglavnom partizani) i srpske krvi (četnici i partizani) protiv Hrvatske Države. Sigurno je da Tito nikada ne bi zadobio vojničku premoć bez nadiranja Staljinove vojske, te bez općenite pobjede demo-komunističkih saveznika. S druge strane, pomoglo mu je i pristupanje masa velikosrpskih četnika u partizanske redove, koje se može pratiti u najmanje tri ključne etape: Srbija 1941, Foča 1942, te završne operacije 1945.

     No, nakon rata, ubijati na prijevaru razoružane protivnike, to već nije bilo teško. Ovdje ne kanim ulaziti u povijesne pojedinosti niti pak u složena pitanja o žrtvama i krivcima, uzrocima i posljedicama Bleiburške katastrofe. O tome sam detaljno pisao drugdje.[1] Glede Titove uloge u likvidaciji stotina tisuća hrvatskih ratnika i civila, temeljem dosadašnjih istraživanja i dokumentacije, uvidom u govore, naredbe, prijepisku Tita i njegovih suradnika, a navlastito u Titova gibanja tijekom svibnja 1945, jasno je da ne može biti razumne dvojbe u njegovu ključnu ulogu pri organiziranju Bleiburškoga genocida. Da i nisu dostupna odgovarajuća povijesna vrela (a sva naravno ovoga časa i nisu dostupna), ta bi se uloga čak a priori smjela predpostaviti, imajući na umu Titove ovlasti, autoritet, stil vladavine još u onim šumskim danima, te narav i ciljeve njegove politike.

     Već i s obzirom na činjenicu Bleiburga vidi se koliko je neumjesno, pače besmisleno, Tita nazivati zaslužnikom za hrvatsku državu, najvećim Hrvatom, ili uopće Hrvatom, Titu je trebala likvidacija velikog broja Hrvata upravo zato da se zbriše hrvatska država. Prenemaganje s „narodnom“ ili „socijalističkom“ republikom Hrvatskom u okviru J. služilo je samo obmanjivanju puka da je njegovoj potrebi za državom zapravo udovoljeno, premda je države nestalo. Etnički, Tito nije bio Hrvat po majci, koja je Slovenka, a i po ocu možda je njemačko-madžarski plemić. Po ideologiji on je građanin majčice socijalizma, po papirima žitelj Austro-ugarske monarhije. Još manje nego Hrvat[2], Tito je hrvatski nacionalist. On uopće nema ćutila niti osjećaja za nacionalno. On je za nj slijep, kao što ne ponetko slijep za boje. Tita nije smetalo izmišljati nove nacije, „makedonsku“ ili „muslimansku“, kako bi tim dosjetkama bolje učvrstio svoje carstvo. On je čovjek snažne političke ambicije i želje za imperijalnom dominacijom, kojemu je ne samo Hrvatska, nego i njegova Jugoslavija postala pretijesnom. Pa i jugonacionalizam kod Tita je manje koncept nekakve nove balkanske nadnacije, a mnogo više formula osvajanja i vlasti. On je htio igrati svjetsku ulogu, i na neki način, u stanovitoj mjeri, on ju je i odigrao.

     Što je kod Tita zazorno i odbojno, a što mu titovci upisuju u zaslugu, već smo prošli. Ostaje još jedno pitanje: ima li kod Tita ičeg dobrog ako ga promatramo s nacionalističkog, državotvornog, desnog stajališta. Reklo bi se da nema: u prilog takve teze govore i njegov protuhrvatski, Bleiburški zločin i njegovo protuhrvatsko, antinacionalističko jugoslavenstvo. Ipak, spomenuo sam kod Tita i neke upadne, formalno desne crte, koje same po sebi mame povoljan stav. Osim toga, Tito je totalni, totalitarni vladar, on je kolektivist koji uz predočenje stanovitih idealnih svrha mobilizira narod, i nastoji ga osokoliti, oduševiti na velike pothvate. Sve to djeluje posve osvježavajuće nakon poraznog iskustva s ispraznim liberalnim permisivizmom i dosadnim demokratskim procedurama, kojima smo izloženi evo puna dva desetljeća a da nam nisu donijeli ništa dobra, tek što su u narodu izazvali strahovitu nacionalnu depresiju i apatiju, pesimizam i defetizam, ravnodušje, malodušje i praznodušje.

     Tito jest zločinac i ja ga ne kanim opravdavati. Ali povijest je puna zločina i sretan je narod kojemu njegova samosvijest, snaga i sposobnost pomognu izbjeći da se nad njime iživljavaju zločinci. Odmaknemo li se načas od sentimentalne filozofije povijesti, koja samo kuka i zapomaže nad povijesnim nesrećama, uzmoći ćemo možda bolje prosuditi i Tita kao i vlastiti hrvatski narod. Titovi pristaše sastavljaju beskrajne liste njegovih dobrih djela, jedino mu zamjeraju da je bio diktator. Ali da nije bio diktator, ne bi postigao ništa, ni u dobru ni u zlu. Da nije bio diktator, ne bi svojom državom vladao apsolutno suvereno, tako suvereno, da bi se Hrvatska danas mogla smatrati sretnom ako bi uživala samo dio toga suvereniteta što je resio Titovu tvorevinu.[3] Tito je svoju vojsku štovao, pružio joj je sve povlastice, nije svoje ratnike pretvarao u rulju luđaka i prosjaka. Nije nevolja s Titom da je on bio diktator. Hrvatskoj bi bilo mnogo bolje kada bi iznjedrila diktatora Titova kalibra. U tom i jest problem: Tito je svoje nedvojbene sposobnosti i svoju autoritarno-totalitarnu diktatorsku vladavinu stavio u službu kukavne, fiktivne, umjetne Jugoslavije. Tito je bio jugoslaven, to je njegov izvorni grijeh, temeljni zločin. A to mu ne spočitavaju ni titovci (jer su i sami jugoslaveni), niti pak oni protivnici s umjerene desnice, s Titotrga, jer još uvijek, i nakon svih iskustava XX stoljeća, nisu uspjeli naučiti da najveća ugrozba hrvatskog naroda i države ne dolazi s komunističke, nego s jugoslavenske strane. Hoće li pak Hrvatska uopće opstati, predstoji li joj još ikakva budućnost, možda ipak i nova veličina, onda njezine vodeće elite moraju shvatiti, pogotovu danas kada je komunizam tek povijesna uspomena, da Hrvatskoj propast dolazi od jugoslavenštine, koja je sada prerasla u superjugoslavenštinu takozvanoga „zapadnoga Balkana“ u raljama takozvane „europske unije“, i vrlo brzo, nema nikakve dvojbe, opet će se u tim kombinacijama Hrvatska naći pod regionalnim vodstvom „najjače sile na Balkanu“, „državotvorne“ Srbije. Dakako, propast dolazi ponajprije i iz mračnih dubina vlastite nacionalne duše, robske duše. Pa i sama je jugoslavenska ideologija jedan od njezinih neslavnih proizvoda. Tita više odavna nema. Nemojmo dopustiti da nam naskoro ne bude više ni Hrvatske!

    

    

     

 

    

 

PROČITALI STE POGLAVLJE IZ KNJIGE MLADENA SCHWARTZA

     SCHWARTZ PROTIV TITA – ANATOMIJA JEDNOG IZRODA

     KOJA ĆE U DOGLEDNO VRIJEME BITI OBJAVLJENA U EDICIJI

     IUVENALIS SAMIZDAT.

 

CIJENA U PRETPLATI:

100 KUNA ILI 20 € (s poštarinom)

ZA NARUČITELJE 10 ILI VIŠE PRIMJERAKA POPUST!

 

 

     NARUČBE UPUTITI NA:

v Ankica Lučić / Bolmanska 6 / 10000 Zagreb / Hrvatska

v tel./fax: RH – Zgb.- 3700 -169.

v Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

 

 

    

   

    MLADEN SCHWARTZ

protiv    

MARŠALA TITA

Anatomija jednog izroda

 

 

 

 

IuvenaliSSamizdaT

Zagreb 2009



[1]  Vidi: Mladen Schwartz, Bleiburg i Haag; Kako propadaju hrvatske države (IuvenaliS Samizdat, Zagreb 2009)!

[2]  Pa i ja sam tamo nekakav Hrvat, i šta ti ga ja znam, Zagorec, ali sam jugoslaven. – znao bi izvaliti u svom neusporedivom stilu.

[3] Titovo nesvrstavanje uključilo je u svoj arsenal vrednota i nemiješanje u unutarnje poslove drugih zemalja. Ako to Hrvat danas spomene nekom od svojih gospodara, proglasit će ga ludim. U vrijeme titovanja, na cijelom području J. bila je samo jedna kuća, u gradu Korčuli, vlasništvo stranca: Titova prijatelja Sir Fitzroya Macleana (v.!) A danas...! Jednom zgodom Brežnjev je  od Tita zatražio da makne iz sobe svoga doglavnika Stanu Dolanca jer da želi s njim razgovarati u četiri oka. Tito se na to razbjesnio, istrgnuo Brežnjevu već pripaljenu Castrovu cigaru iz usta i divlje ju zgazio na skupocjenom sagu. Ne treba ni spomenuti: Dolanc je ostao do kraja. Ova istinita pripovijest romane priča o tom što znači samopoštovanje, volja za autonomijom, državni suverenitet i vladar koji autoritetom odlučuje a ne priznaje stranog gospodara. Titovci svih boja, ako imalo držite do Hrvatske, a Tito vam je neusporedivi brend, počnite konačno učiti od njega! Možda u obliku nekog hrvatskog nacional-titoizma?

Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 15
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!