coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Povijest arrow BLEIBURŠKA TRAGEDIJA I KRIŽNI PUT HRVATSKOGA NARODA GODINE 1945.
Srijeda, 24 Srpanj 2019
 
 
BLEIBURŠKA TRAGEDIJA I KRIŽNI PUT HRVATSKOGA NARODA GODINE 1945. PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Subota, 17 Siječanj 2009

  PDF Ispis E-mail
Dr. sc. Anđelko Mijatović   
Subota, 17 Siječanj 2009

BLEIBURŠKA TRAGEDIJA I KRIŽNI PUT HRVATSKOGA NARODA GODINE 1945.

 Zaključak

ostaci-zrtava-komunistickog-zlocina.jpg

 

Ostaci žrtava stravičnoga komunističkog zločina g. 1945. nad ranjenicima iz zagrebačkih bolnica i drugima u jami Jazovki, u Žumberku, snimljeno g. 1999.

Neprijeporno je da su pripadnici Jugoslavenske armije i općenito pripadnici Narodnooslobodilačkoga pokreta Jugoslavije u završnim operacijama Drugoga svjetskog rata (1941. - 1945.) na području bivše Jugoslavije obračunavali sa svim svojim ideološkim protivnicima bez obzira na narodnost i političku opredijeljenost, odnosno sa svima onima koji nisu bili sljednici komunističke ideologije.

Na tom udaru našla se i većina hrvatskog naroda koja je podržavala ideju nezavisne hrvatske države i za koju se borila i teško krvarila četiri ratne godine.

U takvim prilikama nekoliko stotina tisuća pripadnika oružanih snaga i civilnoga pučanstva NDH-a, uzmicalo je pred jačim protivničkim snagama prema Zagrebu, a potom i prema zapadnim saveznicima u Austriju, nadajući se zaštiti zapadnih demokratskih vlada pred komunističkim zločinima.

Naprotiv dogodilo se suprotno.

Zapadni saveznici prepustili su ih na nemilost komunističkim pobjednicima koji su vrlo okrutno obračunali s desetinama i stotinama tisuća vojnih i civilnih osoba i poubijali ih od Austrije do jugoslavenske granice s Rumunjskom, Bugarskom i Grčkom, odnosno diljem DF Jugoslavije.

Pozivanje pripadnika Narodnooslobodilačke vojske (NOV-a) i Narodnooslobodilačkoga pokreta (NOP-a) u tijeku Drugoga svjetskog rata (1941. - 1945.) na bezobzirnu i nemilosrdnu osvetu« i odmazdu« prema svim protivnicima osobito je došlo do izražaja u proljeće g. 1945.

 spomenik-hrvatskim-vojnicima.jpg

 

Spomenik Hrvatskim vojnicima palim za domovinu Hrvatsku 1941. - 1945. na zagrebačkom groblju Mirogoj. Obnovilo Društvo Hrvatski domobran 5. prosinca 1993. godine.

Nastavljeno je i nakon svršetka rata usmjeravanjem mržnje prema svim zarobljenim protivnicima, a posebno prema bivšim pripadnicima HOS-a i institucija NDH-a i civilima, vezanim uz te institucije, odnosno prema svim koji nisu bili oduševljene pristaše komunističkog pokreta.

Dosadašnja istraživanja i dostupni dokumenti omogućuju nam da možemo dobrim dijelom rekonstruirati na koje su načine osmišljavani i provođeni navedeni masovni zločini.

Nesporno je da je to činjeno s blagoslovom najvišega državnoga vrha DFJ, predvođena vrhovnim zapovjednikom Jugoslavenske armije, glavnim sekretarom Komunističke partije Jugoslavije, predsjednikom DFJ i predsjednikom prve jugoslavenske revolucionarne vlade NKOJ-a maršalom Josipom Brozom Titom.

Zločine je organizirao i izvodio ukupni novouspostavljeni sustav komunističke vlasti, prvenstveno Jugoslavenska armija s Generalštabom na čelu, sigurnosna organizacija Odjel za zaštitu naroda i oružanih snaga Narodnooslobodilačkog pokreta (OZN-a), tijela komunističke vlasti i komunistički aktivisti.

Većinu zarobljenih u Sloveniji i onih koji su se predali britanskim snagama u Austriji, a potom izručeni Jugoslavenskoj armiji, preuzela je Treća JA pod zapovjedništvom generala Koste Nađa, a organizaciju o preuzimanju, sprovođenju, čuvanju i likvidiranju zarobljenika vodila je OZN-a pri toj armiji na čelu s pukovnikom Đokom Ivanovićem.

 Aleksandar Ranković, uz mnoga druga glavna zaduženja u vojnoj i političkoj struklturi DFJ, i načelnik OZN-e Ministarstva obrane, posebnom depešom, upućenom 15. svibnja 1945. OZNI-i Hrvatske, izražava nezadovoljstvo malim brojem strijeljanih “bandita” u Zagrebu.

Nakon glavnih likvidacija velikoga dijela zarobljenika 10. - 25. svibnja 1945. na više od četiri stotine masovnih stratišta diljem Slovenije, ali već i diljem Hrvatske,

Tito je 26. svibnja u Ljubljani izjavio: Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice - to je stvar prošlosti.

 spomen-kriz-hosovcima.jpg

 

Spomen-križ poginulim i pobijenim pripadnicima HOS-a na samoborskom groblju, otkriven 15. svibnja 1993.

Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje.«

Očito je dan prije u Mariboru, gdje se susreo s ruskim maršalom Tolbuhinom, zapovjednikom III. ukrajinske fronte, bio dobro upućen u tamošnje likvidacije zarobljenika, o kojima je već naprijed rečeno.

Kad je ministar vanjskih poslova DFJ dr. Ivan Šubašić, nakon povratka s konferencije UN-a 8. lipnja 1945. u San Francisku saznao da je kraj Dravograda ubijeno 40.000 domobrana i u vezi s tim prosvjedaovao jednom od glavnih članova jugoslavenskoga političkoga vodstva Edvardu Kardelju, taj mu je odgovorio:

“Hrvati, platili ste!”

Kad je kipar Ivan Meštrović g. 1959. na Brijunima postavio Titu pitanje u vezi s masovnim pokoljima Hrvata u ratu g. 1941. - 1945., osobito u proljeće i ljeto g. 1945., taj mu je odgovorio:

 “To se nije nikako moglo izbjeći.

Trebalo je pustiti da se Srbi izdovolje.”

Za najbrojniju grupaciju … ustaško-domobranskih snaga - oko 150.000« g. 1983. zapovjednik Treće JA general Kosta Nađ je izjavio. Oni nam nisu mogli pobeći, čvrsto smo ih okružili. I normalno na kraju ih likvidirali.«

Navedeni i drugi takvi podaci upućuju na vrlo osmišljeno organiziranje i likvidiranje ratnih zarobljenika i civila pod nadležnošću državnog vrha, bez ikakvih sudskih istraga i utvrđivanja njihove krivice.

Brojka poginulih, ubijenih i nastradalih u vrijeme Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskoga naroda g. 1945., kao i ukupne žrtve stradanja hrvatskoga naroda u ratu g. 1941. - 1945. moći će se približno utvrditi tek nakon ukupna istraživanja toga problema.

Svakako, radi se o stotinama tisuća.

 tezno-masovna-grobnica.jpg

 

 Auto-cesta Ljubljana - Maribor na mjestu gdje u Teznu siječe protutenkovski rov – masovnu grobnicu iz 1945. godine.  Strijelice pokazuju položaj rova-masovne grobnice. Snimio Ivan Kozlica.

 

 

 

 

 

 

Pogovor

ONIMA I SVIMA ŠTO U KRVOTOKU BLEIBURŠKIH NJIVA,
KRIŽNICA I STRANPUTICA
ČEKAJU USKRSNUĆE

… Još ponegdje smrtni jauk ko rzanje odbjeglog doluta ata.

Niz obraze planina nebo u hropcu jecaše iz dana u noć, iz sata u sat.

Za pogrebne suze drugog ne bi nikoga živog.

A Smrt se isprsila, pijana i sita kao nikada do sada.

Mržnja sjala je, mržnja znala je sasjeći povorke gladnih beskućnika, Hrvata.

Ptici kukavici oduze glas se i pade s grane od morne tuge...

Kruh naš hleb crn i gorak (p)ostade makar ga i bijaše dosta.

Do krvavog dlana Bleiburškog polja

Rahelin plač i čemer iz domaje stižu smrću rastrgani:

Eloi, Eloi, Lama sabaktani???

 

 

Pred nama je stručna publikacija koja vrlo pregledno iznosi historiografski utvrđene činjenice i okolnosti okvirnog tijeka i posljedica onoga što se krije pod pojmovima Bleiburške tragedije ili Križnog puta hrvatskog naroda.

Simbolički naziv “Križni put“ za poratno stradanje hrvatskog naroda oslanja se na činjenicu, što su jugoslavenske komunističke vlasti upućivale žrtve na “marševe smrti“ u mnogobrojnim smjerovima po jugoslavenskom teritoriju.

Ta najveća tragedija hrvatskog naroda započela je posljednjih dana II. svjetskog rata kad su se pripadnici oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske (NDH) počeli povlačiti pred jugoslavenskom, ali i ruskom boljševičkom vojskom prema austrijskoj granici, s ciljem da se predaju vojsci zapadnih savezničkih zemalja.

Povlačenje postrojba hrvatske vojske pratile su rijeke izbjeglica koje su bježale pred partizanskim zločinima i strahovladom. Iz brojnih izvora vidljivo je da je među izbjeglicama ipak tinjala nada da se radi “o privremenom povlačenju“ i vjerovalo se da demokratski Zapad ipak neće dopustiti pobjedu boljševizma nad demokracijom, te da će uslijediti povratak u slobodnu domovinu.

Unatoč svekolikim krvavim ratnim prilikama hrvatske države na čijem području je ratovalo 5-6 različitih vojnih snaga koje su se jedna prema drugoj nemilosrdno odnosile, većina Hrvata je i dalje vjerovala da nema alternative suverenoj i demokratskoj hrvatskoj državi, te se zbog toga svim silama suprotstavljala nadolazećoj komunističkoj i novoj nasilnoj Jugoslaviji pod najgorim boljševičkim srpskim i ruskim utjecajem.

Pri tom je bila kobna i zla okolnost, što su to bile godine kad američka i britanska vlada logistički stoje u najužem savezu sa Staljinom, tim nedvojbenim Hitlerovim bratom, bez obzira što je on već godinama sa sovjetskih pustara i stepa zasipao svijet notornim nezapamćenim zločinima.

Prema dokumentima iz engleskog Ratnog arhivima (War Office), objavljenih tek nakon trideset godina kao “posljednja tajna“ iz tog razdoblja (War Offi ce170 4465, prema N. Bethel, Das letzte Geheimnis, Ullstein: Frankfurt a. M., 1975), između ostalog čitamo, da se tada austrijskoj granici i demarkacionoj engleskoj crti primicalo “ukupno dvije stotine tisuća hrvatskih vojnika“, a koji su “eskortirali oko pet stotina tisuća civilnog pučanstva koje se htjelo prebaciti na englesko područje, da bi se predali i stavili pod britansku zaštitu“(n. dj., s. 130).

Jedan dio tih hrvatskih kolona pao je u ruke jugoslavenske vojske već na prostoru Slovenije, a drugi koji se uspio probiti na područje mjesta Bleiburg na austrijskom teritoriju, uistinu se predao britanskoj vojsci.

Ali, Britanci su ih onda predali komunističkoj Jugoslaviji.

Sve donedavno je vladalo pogrešno mišljenje kako je odluka o izručenju hrvatskih vojnika i civila bila prepuštena ingerenciji britanskih generala P. Scotta ili H. Alexandera.

Tek je otvaranje britanskih arhiva (istraživanje engleskog povjesničara N. Tolstoya) pokazalo kako je bitnu ulogu u provođenju odluke izručenja odigrao tadašnji britanski ministar zadužen za Sredozemlje, Harold Macmillan, a koji je odgovarao izravno W. Churchillu.

Zbog toga ga je u toj prigodi, prema britanskim izvorima, “Churchill pozvao na konzultacije u London“.

Ukratko, iz dokumenata je vidljivo, kako je cijeli postupak izručenja imao najprije svrhu na najbolji način zastupati britanske nacionalne interese, a da su, potom, kasnije pregovori o izručenju nedvojbeno 59 prešli “u nadležnost jugoslavenske i britanske vlade“.

To znači da se bez Churchilla i Tita ništa nije dogodilo.

Ta “suradnja“ na samom vrhu u biti je dobrim dijelom omogućila strašne domete zločina, pa je sredinom svibnja 1945. nastavljen “masovni krvavi obračun“ jugoslavenskih komunističkih vlasti sa zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima, ali i s velikim brojem komunistima nepoželjnih osoba diljem zemlje, koje uopće nisu bježale od kuće.

Koliko je god jugoslavenska država sve činila da se ne istražuju golema poratna stradanja hrvatskih građana, naređujući da se žrtve izvan pripadnika i pomagača “Narodnooslobodilačke borbe“ ne smatraju uopće žrtvama rata, te koliko god ova tema predstavlja jednu od najvećih “crnih rupa” u hrvatskoj historiografi ji, ipak veliki razmjeri hrvatskih stradanja i goleme negativne posljedice trajno su bile aktualne i imale su prvorazredno nacionalno značenje.

Ova izuzetno značajna tema bila je jedna o najstrože čuvanih javnih tajnih u drugoj Jugoslaviji, ali nju su ipak stalno držale aktualnom sljedeće činjenice: brojna svjedočanstva koja su o Bleiburškoj tragediji prikupljena u hrvatskom izvandomovinstu, održavanje komemoracije svake godine na Bleiburškom polju, te činjenica da je u domovini bilo teško naći mjesto, pa i hrvatsku obitelj koja na ovaj ili na onaj način nije bila pogođena zločinima koje je u poraću počinio jugoslavenski režim.

Koliko su inače jugoslavenski podaci nepouzdani i ratno stradalništvo neistraženo, najzornije ilustrira sljedeće: prema službenim komunističko-jugoslavenskim izvorima broj smrtno stradalih žrtava jasenovačkog logora kretao se u nevjerojatnom rasponu od 55.000 do čak 1,4 milijuna.

Stoga, ova sažeta i stručna publikacija povjesničara dr. Anđelka Mijatovića, između ostalog, ima bitnu dvostruku vrijednost.

S jedne strane stavlja se u prvi red historiografskog otkrivanja i širenja istine koja je prešućivana, krivotvorena i zlorabljena kroz desetljeća komunističke Jugoslavije, ali i općenito zatomljena “pisanjem povijesti“ sa strane pobjednika u Europi.

S druge strane, ovu najveću hrvatsku tragediju u povijesti naprosto vraća u civilizacijski odnos prema žrtvama.

Naime, tijekom svih tisućljeća povijesti čovječanstva koja su nam imalo istraživački dostupna, vidimo da je fenomen žrtve u svim razdobljima imao uzvišen značaj, ugnijezdivši se kao vrijednost u temeljima zajedničkih i osobnih identiteta, bez obzira na raznolike kulture i podneblja.

U tom duhu, s velikim zadovoljstvom, istinoljubivosti prema činjenicama i s poštovanjem prema žrtvama, predajemo ovaj tekst čitateljicama i čitateljima raznolikih kultura i naroda diljem svijeta.

U ime izdavača: Prof. dr. Šimun Šito Δorić

 

 

Dr. sc. Anđelko Mijatović

 

Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 8
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!