coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Novosti arrow OTVORENO PISMO ZVONKU BUŠIĆU-MLADEN SCHWARTZ
Srijeda, 24 Srpanj 2019
 
 
OTVORENO PISMO ZVONKU BUŠIĆU-MLADEN SCHWARTZ PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Petak, 09 Siječanj 2009
OTVORENO PISMO ZVONKU BUŠIĆU
Plemeniti viteže, veleštovani i dragi suborče Zvonko Bušiću!

ZVONKO

Sjećam se još živo onoga rujanskog dana 1976 kada sam, objedujući u jednoj freiburškoj gostionici, slučajno na krugovalnim vijestima čuo za junački pothvat Tvoje petorke. Odmah sam okupljenim šokiranim glupanima morao protumačiti pozadinu toga djela, kako sam i inače, kroz duge godine, zatucanim, nacional-mazohističkim Nijemcima morao objašnjavati temeljne motive hrvatskoga nacionalizma. Ništa nije pomagalo, mi smo za njih ostajali «jugosi», Tito njihov heroj, a tek kada je, nakratko, 1990 obnovljena nacionalna država Hrvata, stvar im se prekonoć nametnula sama od sebe. Tada su pak naivni Hrvati počeli u zvijezde kovati jednoga Hansdietricha Genschera, koji je dojučer bio šurovao s beogradskim ministarskim kolegama, ubojicama hrvatskih emigranata.
Pratio sam Tvoj usud kroz dugo vrijeme Tvojega tamnovanja, i kada sam čuo da si, s toliko zakašnjenja, ipak konačno oslobođen (upravo na dan kada je ispustio dušu drugi hrvatski borac povratnik, Dinko), obuzela me je radost, ali i stanovita zebnja: što dalje?!... Nisam se pojavio na Tvojemu dočeku (na koji su žandari Žarka Puhovskoga, uostalom, pripustili tek dio sabranoga puka), jer nisam znao hoću li biti dobrodošao. Čekao sam i s ovim pismom, ne želeći Te uznemiravati. Poštivao sam Tvoju želju za mirom i potrebu za prilagodbom staroj, a novoj sredini, novom vremenu koje si ovdje zatekao, novomu životu nakon 32 godine intermezza. Zato Te nisam tražio, nisam Ti se javljao ovih mjeseci nakon Tvojega povratka u Domovinu.
Odlučio sam napisati Ti pismo (otvoreno, jer mnijem da mu sadržinu smije i treba znati bolji dio hrvatskoga naroda) čitajući u ove Božićne dane ganutljiva i dojmljiva pisma Tvoje žene, što ih Ti je ona bila upućivala u tamnicu, a sada ih je sabrala u svoju novu knjigu «Tvoja krv i moja», kao i Tvoj razgovor sa zadarskim tjednikom milozvučnoga imena «Hrvatski list».

JULIE

Nadam se da Ti je otprije bilo poznato koliko cijenim Tvoju ženu Julienne, lijepu, dobru i pametnu – a to kod žene rijetko ide skupa. Visoko štujem njezinu vjernost i odanost Tebi, njezinu nesebičnu žrtvu, baš kao što štujem i Tvoje kreposti koje malo koga od nas rese: Tvoje domoljublje, poštenje i iskrenost, Tvoju hrabrost, odlučnost i čvrstinu, ustrajnost i borbenost, te, last not least, načitanost i pamet, a i dobar stil, koji dijeliš s Julie.
Osjećajući dakle tako za vas dvoje, i znajući od početka da smo, unatoč stanovitih razlika, bez kojih ljudi kakvi jesu ne mogu biti, na istoj, dobroj, ispravnoj strani koja se zove Hrvatska, - rado sam se svojedobno bio odazvao pozivu Tvojega daljnjeg rođaka Brune Bušića (koji me je, uostalom, bio stavio pred svršen čin, stvorivši u moje ime «Židovski odbor za slobodnu Hrvatsku»), te otišao u New York kada vam se sudilo zbog otmice zrakoplova i smrti redarstvenika Briana. Što mislim o vama i vašemu djelu bilo Ti je, kao i Julie, dobro poznato, a od Brune ste unaprijed znali i razloge mojega dolaska u NY te šestotjednog boravka u tomu gradu.
Zbog svega toga, nemalo me je bila osupnula lektira onoga mjesta u prvoj Julienninoj knjizi, «Ljubavnici i luđaci», gdje ona opisuje moj posjet u kalifornijskom joj zatvoru. Moram Te, koliko god mi to bilo mučno, a vjerujem i Tebi, podsjetiti na dotično mjesto (str. 340 hrvatskog izdanja). Julie piše da ju je posjetio «jedan hrvatski Židov», ne navodeći mi niti imena, te me uvrjedljivo svrstavajući u pasminu koje sam se, zbog Hrvatske, potpuno i nepovratno odrekao. Opisuje me kao «čudnu, pomalo sumnjivu» osobu «divlje kose, neprekidnog smiješka i blijedog lica», kao da joj se u tamnici pojavio neki nepoznati ekscentrik, možda štoviše ubačeni agent. Zar je zaboravila da sam bio uredio dvobroj «Hrvatskoga lista» posvećen ubijenom Bruni, te u to izdanje uvrstio i njezine uspomene na mrtvog heroja?! Osim toga, ona je dobro znala da sam prije toga boravio u NY eda bih, na Bruninu zamolbu, pokušao za vas nešto polučiti.Vrhunac je pak ove pripovijesti njezina tvrdnja da sam ja tražio s njome se fotografirati, na što je, veli, jedva pristala, jer da si joj Ti savjetovao ne slikati se s «neznancima» (sic!), kako se to ne bi koristilo protiv nje.
Dragi suborče Zvonko, prvi sam put u životu bio gostom nekoga kalifornijskog zatvora, i ne bi mi niti na pamet pala pomisao da se tamo uopće može slobodno fotografirati, da na tu ideju nije došao moj vodič, Tebi poznati Mile Boban, koji je zaželio zajedničku snimku, a ja nisam opazio niti najmanji znak Juliena protivljenja tom njegovom (ne mojem) prijedlogu. Ja k njoj, naravno, nisam došao kao anonimni posjetitelj, jer su posjet, po običaju, unaprijed bili dogovorili naši ljudi.
Uostalom sam se s Julie nakon susreta u tamnici dopisivao, što svakako znadeš, i što ona sama u knjizi spominje; njezina su pisma bila vrlo prijateljska, te ničim nisu davala naslutiti da je moju pojavu doživjela onako kako to poslije opisuje u knjizi.
Nisam odveć osjetljiv, jer dostatno držim do sebe a da bih imao preveliku potrebu očekivati još i od drugih da do mene drže. Niti želim cjepidlačiti; od ljudi sam odavna već svemu naučen, i ništa me osobito ne može začuditi. Ali me je takvo njezino pisanje ipak nemalo pogodilo, jer je ona spadala među malobrojne ljude koje sam istinski i s dobrim razlozima mogao poštivati. Žao mi je da sam takvo što morao pročitati, šteta je da se je to dogodilo i posve mi je nerazumljivo zašto me je Julie, nakon svojega dolaska u Hrvatsku, tako napadno i neumorno izbjegavala. Ne mogu vjerovati da je to ponašanje potaknuto njezinom, nedvojbeno plemenitom osobom; ako ju je tko nahuškao, takav stoji karakterno duboko ispod nje, i doista je žalosno da mu je intriga i podvala uspjela.

NEW YORK

Može biti da se nekomu nije svidjelo što u New Yorku nisam zatajio svoja politička uvjerenja: to mi, ipak, do sada nitko nije otvoreno spočitao ili uopće spomenuo (osim, neizravno, neodređeno i usputno, Boris Maruna, ali ne za mojega boravka u NY, nego skoro dva desetljeća poslije, u svojoj knjizi o vašemu pothvatu «Otmičari ispunjena sna»). Budi, međutim, siguran: da sam se tamo lažno prikazivao komunistom ili liberal-demokratom, ništa bolje ne biste prošli. Vas su osudile Juga i Amerika, i nema toga čovjeka židovskog ili kakvog mu drago podrijetla, koji bi za vas kod newyorških Židova mogao dokazati olakotne okolnosti ili iznuditi blagost. Ja Ti nikada nisam pripovijedao niti pisao kako sam sâm prošao u Jewish Congressu, gdje sam «lobirao» za Tebe, a njihov me je čelnik već s vrata počeo napadati da zagovaram «hrvatskog terorista». Kada sam ga podsjetio da je i njihova, židovska «osloboditeljska» borba uključila terorističke čine (primjerice: stotinjak mrtvih britanskih civila u jeruzalemskomu hotelu «King David», djelo cionističkog zločinca Menahema Begina, koji je u vrijeme mojega boravka u NY obnašao ulogu predsjednika židovske vlade na tlu okupirane arapske Palestine), skočio je dotičnik, da kako ja vas dvojicu smijem uspoređivati.

ŽIDOVI

Razgovor je time, naravno, bio završen, ali sam ja za cijeli život ostao obogaćen poukom da sa Židovima nema o Hrvatskoj razgovora, jer oni za sebe uzurpiraju posebna prava, te da se židoljublje i hrvatski nacionalizam isključuju kao vatra i voda. A netko me se naivno bio sjetio da bih ja u Americi mogao Židove predobiti za hrvatsku borbu, ukazujući na naše sličnosti. Ne priznaju oni nikakve sličnosti, oni su «izabrani narod» koji je, svojom neizmjernom arogancijom, proigrao izabranost u Bogu, pa se je sada sâm izabrao za najveću žrtvu u svojemu mitološkom «holokaustu», žrtvu koju se ne smije «relativizirati», te ju se, dakle, mora apsolutizirati, i tako «holo» postaje Bog Jahve - jer apsolutan, Apsolut, samo je Bog in excelsis.
I zato Te je pred dvije – tri godine nemalo kompromitirao brat zloglasnoga hrvatoždera Slavka Goldsteina, Daniel Ivin, negdašnji zaposlenik na Tuđmanovu institutu, koji je obmanuo hrvatsku javnost da se uime nekakvih «ljudskih prava» zalaže (valjda kod svojih moćnih židovskih pajdaša u USA) za Tvoje konačno oslobađanje, hineći tako hrvatskog domoljuba u vrijeme kada se je, zbog otkrivene pronevjere, upravo spremao na bijeg u London. (Suvišno je i spominjati kako je, nakon prvotne galame, slučaj pao u zaborav, te se je pripadnik zaštićene pasmine ubrzo vratio u Hrvatsku kao da ničega nije ni bilo!)
Neugodno je pratiti kako, sa svojim nesretnim robskim mentalitetom, naši suvremenici i sunarodnjaci, u toliku broju, još uvijek pjevaju nježne hvalospjeve genocidnim cionističkim imperijalistima, onima koji hoće i svjetsku državu, i državu na tuđem tlu, i državu u (tuđoj) državi, ali s činjenicom Države Hrvatske nisu se pomirili, niti to ikada kane.

DESNICA I LJEVICA

Možda je newyorška židodružba očekivala da se pred njima ritualno odreknem poglavnika Ante Pavelića. Isto tako sam se mogao odmah i Tebe odreći (jer na istom ste poslu bili, i iste ste povijesti dijelom!), pa nije ni trebalo da uopće letim preko oceana. I danas vidimo ovdje: tko se odrekne Poglavnika, vrlo se brzo odrekne i Franje Tuđmana, jer, budi nam jasno, riječ je o odricanju od Hrvatske.
Mene nije smetala Tvoja ljevoća, kao ni Brunina. Nije se ni meni netko žalio na moje desnilo – osim jedne protuhe, koja u Hrvatskoj već poldrug desetljeća igra kobnu ulogu. Ipak, koliko god da smo vjerovali u sporednost ideoloških predznaka, vrijedilo je to vani, doma ne vrijedi. Vrijedilo je u osloboditeljskoj borbi, ne vrijedi u onomu što smo isprva prepoznali kao oslobođenu državu. Hrvatstvo se u današnjoj Hrvatskoj zastupa pod desnim znakom, kako je to, uostalom, manje-više bilo i Četrdesetih. Ljevica je isto što i Antihrvatska, koja danas nesmiljeno vlada našom zemljom uime i po nalogu inozemnih gospodara, a Ti se još uvijek, ako hoćeš, možeš smatrati ljevičarem (ta svi smo mi ljevičari kao revolucionari, kao zagovornici socijalne politike...), ali si za neprijatelja fašist, ustaša i desničar baš kao i ja, svidjelo Ti se ili ne.
Sada Te ovdje blate oni isti kojima je ekskomunist Nelson Mandela (pravomoćno osuđen zbog terora malo žešćeg negoli si ga Ti provodio!) nedodirljivi moralni autoritet i politički idol. To su dakle oni kojima je uvijek u srcu ili na jeziku sloboda za Zulue i Xhose (što dalje to bolje), ali za Hrvate nikada i nikako!
Samo pogledaj što su o Tebi natrabunjali ljevičari, lijevi liberajci poput Kuljiša (kojemu je slučajna smrt onoga redarstvenika važnija od herojske geste za hrvatski narod), Ferića (za kojega je Zvonko terorist, a njegovi pristaše glupani i svinje), ili Puhovskoga (po kojemu terorist Bušić kompromitira Hrvatsku - baš kao da dotični do nje uopće drži!). I tako se naša (Luburićeva i Holjevčeva, Mikulićeva i Brunina, Tuđmanova, Tvoja i moja) «općehrvatska pomirba» nacionalne ljevice i desnice pokazala iluzijom; namjesto nje, dobili smo naime tek lažnu i pogubnu pomirbu Hrvata i «jugoslavena».

NEMAMO HRVATSKU!

U duhu te i takve pomirbe odvija se današnji naš nacionalni život. Koliko god mi to teško pada, volio bih da i Ti uvidiš kako ova Hrvatska u koju si se vratio nije naša Hrvatska, nije Hrvatska za koju smo se borili, da uopće i nije Hrvatska. «Imamo Hrvatsku» - znao je devedesetih uzvikivati negdašnji predsjednički kandidat nas radikalnih emigranata bušićanaca, Franjo Tuđman. Ja takvu danas nemam, niti je uz najbolju volju vidim.
I Ti si, nošen najčišćim osjećajima, dramatično i dojmljivo pozdravio rodnu grudu u zagrebačkoj zračnoj luci, doživio si je kao onu Hrvatsku koju smo sanjali i za koju smo bili pripravni živjeti i mrijeti. I Dinko Šakić je vjerovao da je u Hrvatskoj, u kojoj će (valjda kao na Haaškom sudištu!) «dokazati» svoju nevinost, da bi, osuđen po židovskoj komandi zbog ničega na 20 godina, nakon polovice odrobijane kazne, umro u tamnici usred svoje Hrvatske, a Hrvati su mu se mrtvom izrugivali. Ni Tebe newyorški sudac Bartels nije nazvao teroristom, nego borcem za slobodu. Teroristom si konačno postao tek u navodno oslobođenoj Domovini!
Naravno, svi oni s kojima si se u ovih pola godine družio, s kojima si razgovarao, vole Te i cijene, drže Te velikim junakom hrvatske osloboditeljske borbe. Ali oni nisu Hrvatska. Oni su danas tek skupina, u najboljem slučaju, kako-tako toleriranih uzgrednika - outsidera, pod režimom restaurirane jugovine na smanjenom prostoru. Odigrasmo, do daljnjega, igru «hrvatska država», odsanjali smo san hrvatski. Lijepo je bilo, ali prohujalo. Nema više naše nacional-revolucionarne romantike iz emigrantskih dana. Ishlapio je zanos ranih devedesetih, s obnovom nacionalističkih svetinja i muževnih ratničkih kreposti. Ponovno nam vladaju povampireni titokomunisti, opet nam svjetonazor nameću šumski antifašisti, sada sa svojim novokomponiranim pomladkom. Još jedanput nađosmo se kao roblje u rukama stranih gospodara, tuđinskih poslušnika, domaćih veleizdajnika. Tek jedan primjer: sadašnji predsjednik vlade izbjegao je lani, uz neuvjerljive izlike, obaviti već najavljeni posjet Sinjskoj alki, samo da ne bi slučajno morao susresti Tebe: ta što bi rekao svijet, što bi rekli gazde?!
Naši negdašnji suborci, kao i junaci Domovinskoga rata, poniženi gore nego srpski neprijatelj, ne sanjaju više o dostojanstvu i slobodi, nego o mirovinama i invalidninama, natežući se u očaju s tiranskom, od naroda otuđenom birokracijom, izrođenim aparatčicima i politikantima te stručnjacima za bolest «pitiespi». Heroji su umorni, nemaju više snage za borbu, a lažnom se utjehom zavaravaju da «imamo Hrvatsku». Hrvatsku vojsku nije porazio Beograd, nego Zagreb. On je dotukao hrvatsku državu.
Danas nam ne valjaju financije ni gospodarstvo, zdravstvo, školstvo i pravosuđe su u kolapsu, mladi su naraštaji obuzeti ispraznošću i beznađem, suočeni smo s neviđenim procvatom zločina, etos je zakržljao, ukus se iskvario, zavladali su ćudoređe bordelizacije i abortusa, kultura šunda, kiča i smrti. A ponajmanje su ozbiljeni naši uzvišeni nacionalni ciljevi: teritorij nam je «avnojski», dočim se Brunino rodno selo našlo u inozemstvu, kroz spavaću mu sobu ide granica dviju hrvatskih država. (Uostalom bi, u Hrvatskoj kakva nam je dana i zadana, Bruno, takav kakvog ga znamo, bio pauperiziran ili ostraciran; u zatvoru, novoj emigraciji ili pod zemljom.) Srpski nam se dušmani, po zapovjedi fantomske «međunarodne zajednice», vraćaju na mjesto zločina i na vlast. Predstoje nam prisilno dovođenje stotina tisuća egzota te potpuna demografska smrt. Sve oznake nacionalnoga bića, povijest, jezik, uljudba, temeljito su proskribirane, o njima odlučuju tuđin i neprijatelj. Ono za što smo ginuli mi vani, za što su ginuli naši ovdje – nacionalna sloboda, državni suverenitet, preselilo se u carstvo fikcija, a njihovo ponovno osvajanje bit će kudikamo teže negoli ikada u hrvatskoj povijesti, jer jugovina bijaše razmjerno malim zlom spram superjugoslavije kakvu za nas predstavlja naša neizbježiva sudba EU.
Ovom zemljom vlada ljigava, pripuznička, samodopadna rulja nesposobnih, manjevrijednih mediokriteta, koji se recikliraju i kloniraju prigodom izbornih rituala, zatvorenih za sve što je plemenito, domoljubno, nacionalističko, državotvorno, što bi nas moglo izvući iz ove sumorne kaljuže časti i pameti.

BORBA SE NASTAVLJA!

Treba nam, opstaje li nam se još uopće, dragi Zvonko, treba nam novih ideja i starih ideala, velikih vizija, svježe strasti, neustrašivih junaka, treba nam zdravog, muževnog duha pobune i otpora. Treba nam vjere, i nade, volje i borbe. Valja nam temeljito i bezostatno, čeličnom metlom pomesti ovo nagomilano smeće, početi ispočetka, stvarati Sve Novo! Tko li će ovoga puta napisati, a tko ostvariti Poziv na dostojanstvo i slobodu? Znam da je nezahvalno povratnicima iz emigracije, negdašnjim emigrantskim borcima i uznicima, baš kao i domovinskim ratnicima, iznositi mučnu istinu: «Nemamo Hrvatsku!». Za što smo se onda borili, zar doista naši napori nisu urodili plodom, zar su patnje i žrtve bile za ništa, je li uludo proigran naš život, je li sve bilo suvišno i besmisleno?
Nije, nije, ali samo ako budemo svjesni da se borba nastavlja! Vjerujem da si se odmorio, sabrao dojmove, snašao se u novoj sredini i novom životu. Vjerujem i da u toj nastavljenoj borbi mjesto, jedno od ključnih mjesta, pripada tebi – s Tvojim krepostima i sposobnostima, zaslugama i iskustvom. Zato me je, usput govoreći, pomalo začudila Tvoja nedavna izjava da bismo trebali odbaciti tradicionalni pozdrav «Za Dom Spremni!» uime civilizacije. Takvo razmišljanje ostaje na pozicijama prihvaćanja kriterija naših neprijatelja. Ali oni nikada ne će biti zadovoljni s nama, osim ako im se dokraja ne priklonimo. U emigraciji kao i u Domovini, bili mi lijevi ili desni, sinovi Ustaša ili partizana, liberali ili konzervativci, što god mu drago, ako smo riječju i djelom, srcem i dušom, stajali uz Hrvatsku, zvali su nas, kako rekoh, ustašama i fašistima, ili desničarima, ili možda ognjištarima - koliko god se neki od nas pokušavali braniti od tih kvalifikacija.
Hrvatskoj ne šteti pozdrav «Za Dom Spremni!», kako nam sugerira neprijatelj koji nas hoće razoružati. Hrvatskoj naprotiv šteti ako se, u neprijateljevu duhu, odričemo junaka iz pretprošloga rata, njihovih vođa i Države, pa bili oni u ponekoj pojedinosti i manjkavi. Mi ćemo im sami odrediti mane, s našega, hrvatskog stajališta, s obzirom na hrvatske potrebe i probitke - umjesto da prihvatimo dušmansku logiku koja nam radi o glavi. Jest, treba biti civiliziran, ali ne će nam biti ni civilizacije, niti kulture, pa niti gologa opstanka, ako za Hrvatsku, za naš jedini Dom, ne budemo spremni: neprestalno, i danju i noću, na svakom mjestu, na svaki način, i snagom ideje i snagom mača. Naše, ah, ultracivilizirane stranke, stvorene po kalupu svojih gospodara, ne viču «Za Dom Spremni!». Jer za Dom i nisu spremne, nego su spremne tek za vlastite probitke, za veleizdaju i za vođenje Hrvatske najkraćim putom u propast. Zato i jesmo tu gdje jesmo.
Čista srca, i s dubokim poštovanjem spram Tvoje osobe i djela, sročih ove redke. Nadolazi vrijeme velikih kušnji, vrijeme odluke, vrijeme prevrata. Kako reče netko kojega su ozloglasili pa mu ne smijem ime izreći, - svijet nije stvoren za kukavičke narode. Život, nacionalni život, nacionalizam, jesu borba, a u borbi pobjeđuje jači. Prava se, pa ni nacionalna, ne serviraju na pladnju, ona se - tko to bolje znade od Tebe! – uzimaju, ona se uzurpiraju. Ništa još nije gotovo, ništa riješeno, ništa ostvareno. Tek nam predstoji grandiozna borba za čast i opstanak Hrvatske Nacije. Već se čuju ratnički bubnjevi, odjekuje zvuk trubalja. Pozivaju nas tamo gdje nam je mjesto, Tebe, mene i sve nas!
Zdravi Te, štuje, te blagoslov Svevišnjega na Tebe, Julie, i na naš napaćeni hrvatski narod zazivlje Tvoj suborac


Mladen Schwartz

U Zagrebu, na Božić 2008 – Novu Godinu 2009
<< Povratak
Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 7
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!