coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Povijest arrow HRVATI S KORIĆANA U SREDNJOJ BOSNI: PODIJELJENO HRVATSKO SELO
Srijeda, 24 Srpanj 2019
 
 
HRVATI S KORIĆANA U SREDNJOJ BOSNI: PODIJELJENO HRVATSKO SELO PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Subota, 03 Siječanj 2009

HRVATI S KORIĆANA U SREDNJOJ BOSNI - PODIJELJENO HRVATSKO SELO

Piše: Ivo AŠČIĆ

 

Korićani

 Hrvatsko selo i katolička župa Korićani nalazi se na obroncima planine Vlašić u srednjoj Bosni, na nadmorskoj visini od čak 1270 metara, što je čini najvišom župom u jugoistočnoj Europi. Prvi put se u pisanim zapisima spominje 1463. godine pod imenom Zecpolje, kada na ovo područje, bježeći pred Turcima iz istočne Bosne, dolazi plemić Stipan Dobreta. Za razliku od posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, koji je bježao Lašvanskom dolinom u poznatije Jajce, kamo je nadirala turska vojska, predak ovih Korićanaca skrivao s po neprohodnim vlašićkim i okolnim šumama i pećinama te time sačuvao glavu od prvog naleta Turaka i njihova ubilačkog pohoda na Bosnu. Iako je selo, kao i pretežan dio BiH, bilo više od 400 godina pod Turcima te različitim nesklonim vladarima, ipak je uspjelo zadržati svoj nacionalni ponos i sačuvati čvrstu katoličku vjeru. Stoljećima su bili povezani s Jajcem i župom Dobretići, od koje su odvojili 1878. godine, prije svega zbog prevelike udaljenosti ali i zbog ondašnje politike, kojom je stvoren veći broj župa radi prepuštanja pastoralnog rada svjetovnim svećenicima a na štetu franjevaca, koji su stoljećima, pod turskom čizmom pastoralno djelovali u ovoj napaćenoj državi. Ovim činom selo Korićani, na nepristupačnom vlašićkom platou, još više se udaljilo od matične župe Dobretići i postalo izolirana hrvatska enklava.

Velike žrtve ratova

Tijekom Drugoga svjetskog rata ovo je hrvatsko selo do temelja izgorjelo, a njegovi su stanovnici morali napustiti svoje rodne kuće. Više od stotinu trideset hrvatskih vojnika poginulo je tijekom toga rata, a većina njih 1945., kad su „komšije“ promijenile odore. Iako se selo ipak nekako uspjelo oporaviti od materijalnih a posebice tolikih ljudskih gubitaka (jer ima obitelji u kojima je poginulo više od trideset ljudi u najboljim godinama, ostavljajući iza sebe malodobnu djecu), ono je do Domovinskog rata imalo tisuću stanovnika.

 

Obnovljena kapelica sa spomen-pločom i imenima branitelja

 Na žalost, ni zadnji rat nije zaobišao niti ovu župu. Zbog izoliranosti sela (duboki kanjon rijeke Ugra, planina Vlašić, okruženost selima nastanjenima pripadnicima drugih naroda) njegovi su stanovnici morali prisilno napustiti svoje stoljetne domove. Iako nije bilo izravnih borbenih djelovanja u ovome selu, ono je srušeno i spaljeno do temelja. Nažalost, dvanaest hrvatskih vojnika je poginulo u Domovinskom ratu. Nakon 1995. i potpisivanja Daytonskoga sporazuma, čisto hrvatsko selo je podijeljeno između Federacije BiH i Republike Srpske. Većina sela, kome spada i župna crkva sv. Ilije Proroka (mjesno groblje je u Federaciji BiH), pripala je Republici Srpskoj, tako da malobrojni povratnici odnosno oni koji žele obnoviti svoje domove, sve administrativne poslove moraju obavljati u srpskome gradiću Kneževu (Skender Vakuf), kojemu nikad nisu gravitirali, a kamoli na bilo koji način pripadali. Je li moglo biti drugačije? Zašto je čisto hrvatsko selo podijeljeno na dva dijela, nikomu nije jasno, a ponajmanje ovdašnjim Hrvatima. To je još jedna velika prepreka povratku Hrvata na svoja stoljetna ognjišta, ali i obnovi porušenih kuća. (Koliko je nesretna sudbina ovoga sela, potvrđuje i podatak da je ono u vrijeme Jajačke banovine (1463.-1528.), kojom su upravljali hrvatsko-ugarski kraljevi, bilo neposredno uz granicu s Banovinom na strani Otomanskog carstva.) U znak sjećanja i zahvalnosti, ratnim vihorom raseljeni domoljubi podigli su spomen-ploču s imenima svih poginulih u Drugome svjetskom i u Domovinskom ratu na kapelici u seoskom groblju.

Ćiro, Karaševski Hrvati i brvnare

Najpoznatiji Korićanac jedan je od najkarizmatičnijih i najuspješnijih hrvatskih nogometnih trenera, aktualni izbornik BiH, Miroslav Ćiro Blažević. Iako je Ćiro rođen u Travniku, kamo su se njegovi roditelji odselili kao i veliki broj Korićanaca prije i poslije rata, ipak se Korićanci ponose njime i smatraju ga „svoje gore listom“. S Korićanima se još povezuju Karaševski Hrvati u Rumunjskoj. Naime, nakon prodora Turaka u Bosnu, veliki broj katolika je morao napustiti svoje kuće. Jedan od izbjegličkih smjerova bio je i onaj sjevero-istočni, prema Rumunjskoj. Prema jednoj od teorija, najstarija i najbrojnija hrvatska dijaspora, ona kod Ričice u Rumunjskoj, nastala je upravo od Hrvata doseljenih s vlašićkog platoa u srednjoj Bosni, što se svakako izravno može povezati s korićanskim Hrvatima. Također, treba istaći kako se u to vrijeme bosanska biskupija (vikarija), koju su opsluživali bosanski franjevci, protezala na istoku do Temišvara u Rumunjskoj. U blizini ovoga grada je spomenuto mjesto-gradić Ričica. Ovi bosanski (karaševski) Hrvati zadržali su svoje običaje, vjeru, jezik i govor. Neplodna zemlja uzrokovala je slab priljev naseljenika iz drugih naroda. Glavne gospodarske grane karaševskih Hrvata su identične onima kojim su se bavili do posljednjega rata ovdašnji Hrvati: stočarstvo, ratarstvo, voćarstvo i rudarstvo.

 

Pogled na Korićane

 Ono po čemu su Korićani još poznati, jesu kuće - brvnare. U izoliranim brdsko-planinskim enklavama Bosne, sa sačuvanom crnogoričnom šumom, čak i u drugoj polovici 20. stoljeća se stanovalo u tradicionalno oblikovanoj kući-brvnari, koja je od temelja do krova izgrađena isključivo od drveta, primjenom starih tehnika. Da tijekom Domovinskoga, a posebice Drugoga svjetskog rata u požarima nije izgorio veliki broj brvanara, zasigurno bi u ovoj malo poznatoj hrvatskoj enklavi broj sačuvanih primjeraka bio daleko veći. Danas je ih ostalo svega nekoliko, koje će vjerojatno u skoroj budućnosti nestati. „Kad bi brvnare izgradili iskusni i specijalizirani majstori od kvalitetnog drveta, najčešće od omorike ili jele, mogle bi trajati i više od sto godina. Osobno sam valjda napravio na desetak drvenih kuća i drugih gospodarskih objekata na Korićanima i sve bi one i dan danas bile za stanovanje i uporabu, da nisu u ratu zapaljene“, kaže jedan od iskusijih majstora, osamdesetogodišnji Anto Tokalić, trenutno nastanjen kod Vrbovca u Hrvatskoj. Brvnara kod Hrvata u Bosni bila je prepoznatljiva po tome što je imala omanji drveni križ pričvršćen na kraju sljemena.

 

Jedna od malobrojnih sačuvanih brvnara

 

Sveti Ilija, zaštitnik Korićana i Bosne

Većina prognanih i izbjeglih župljana sada živi u Lašvanskoj dolini i u Slavoniji. Također, značajan broj njih je u zapadnoeuropskim zemljama, a najviše u Austriji i Švicarskoj. Naime, prije rata je veliki broj Korićnaca radio izvan granica bivše države, jer zbog ondašnje politike nisu mogli dobiti posao u domovini i time uzdržavati višečlane obitelji. Neki su čak plovili i na prekooceanskim brodovima, što i nije baš uobičajeno za kontinentalce, a posebice za ljude s ove planinske visoravni, gdje se snijeg pada već početkom listopada, a topi se u svibnju. Danas je u Korićanima obnovljeno svega tridesetak kuća, a svega nekoliko je trajno nastanjeno. Ono što svakako začuđuje i za svaku pohvalu je pilana obitelji Blažević, koja zapošljava dvadesetak radnika, mahom drugih narodnosti.

Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

Zadnja Promjena ( Subota, 03 Siječanj 2009 )
 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 8
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!