coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Ratni dani arrow M O J K R I Ž N I P U T - VI. DIO
Srijeda, 24 Srpanj 2019
 
 
M O J K R I Ž N I P U T - VI. DIO PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Ponedjeljak, 29 Prosinac 2008
  PDF Ispis E-mail
Nikola Mulanović   
Ponedjeljak, 29 Prosinac 2008

M O J  K R I Ž N I  P U T

VI. dio

suborac-11.jpgKonačno, opet pokret.

Ide se prema Bjelovaru.

Kroz sam Zagreb, te na izlasku kroz Vlašku, Maksimirsku i Dubravu stražari se vladaju pristojno. Ide se brzim tempom, ali nema nekih ispada.

 

 

Nešto prije nas je krenula i kolona civila, ali kako smo mi išli brže, to smo ovu kolonu prestigli u Dubravi.

Tu sam ponovo vidio oba brata.

Pozdravili smo se, mahnuli jedni drugima – doviđenja u Dubrovniku!

Više ih nikada nisam sreo.

Nikad nisu došli u Dubrovnik. Ubijeni su negdje, vjerojatno između Zagreba i Bjelovara.

Uskoro osjećamo umor.

sveucilistarci.jpg


Ne može se više pješačiti kao kroz Sloveniju. Iscrpljeni smo.

Osim toga, večina nas je bosa. Bole noge i svi udovi.

Gladni smo.

Prolazimo kroz hrvatska sela pa nam seljanke dobacuju komade kruha.

Stražari viču i tjeraju ih, no u drugom selu se slika ponavlja.

Opet počinje pucnjava.

Repriza Slovenije.

Tko ne može dalje, dobija kuglu u čelo.

Tko je istrčao iz kolone, da uhvati komad kruha, često ostaje u jarku sa zalogajem u ustima.

Umro je, a da ga nije uspio ni pojesti!

Predvečer smo stigli u Dugo Selo.

Pada kiša i mokri smo do kože.

krizni-put-14.jpg


Utjerali su nas u neke barake. Iz drugih baraka čujemo zapomaganje.

Tamo su, navodno, ustaše.

Kroz vrata te barake su izvukli dva čovjeka potezajući ih za kose i pred našim očima ubili.

Nas neće jer mi nismo «ustaše».

Tko bi razumio tu njhovu klasifikaciju?

Iste noći nastavljamo dalje.

Kiša još uvijek pada pa su i stražari nervozni, iako su svi oni na konjima.

Da bi skratili put, ili da bi nas tamo lakše pobili i poslije zakopali, skrenuli smo s glavnog puta te idemo nekim jarugama i potočinama.

Noć je kao u rogu.

Potpuni mrak.

A kiša pljušti kao iz kabla. Provala oblaka.

Kolona se presjeca, dolazi do zastoja.

Voda nam u tim potočinama nekada dolazi i do koljena i ne možemo dalje.

A straža bijesni i puca nasumice.

Što mi više zaostajemo, jer zaostajati moramo, to stražari više pucaju i ubijaju.

Pravi pakao.

Ništa se ne vidi osim bljeska munje i oružja.

Tko će iz ovoga izaći živ?

S druge strane je to prilika za skloniti se sa strane i pobjeći, što su, vjerujem, neki i napravili.

Bestijalna iživljavanja naših pratitelja traju cijelu noć.

krizni-put-15.jpg


Iznemogli ljudi padaju i ne mogu dalje, pa dobijaju kuglu u glavu.

I ja sam iznemogao i padam svako par koraka.

Ivo Lepeš me poteže i skoro nosi.

Zaklinjem ga da me ostavi i ide dalje, pa ako se spasi, neka mi reče majci gdje sam svršio.

Govori mi, ako treba umrijeti da ćemo umrijeti zajedno, jer da mi on ne bi mogao majci doći na oći.

Cijelu gimnaziju smo zajedno sproveli i najljepše dane mladosti skupa proživjeli.

Eto, hvala Bogu, izvukli smo se oba, ali on nije dočekao hrvatsku slobodu, koju je tako želio.

Umro je u šezdesetoj godini i ovo moje svjedočanstvo njemu posvećujem.

Kasnije sam se često pitao što su učinili s mrtvima.

Kako su, čisto tehnički, tu stvar riješili?

Mrtve je trebalo odstraniti i pokopati.

Tko je to učinio i kako?

Mi, koji smo preživjeli tu stravičnu noć, nazvali smo uvu dionicu puta između Dugog Sela i Čazme «Dolinom smrti» i ona je kasnije često bila predmet naših razgovora.

U svitanje, nekoliko kilometara ispred Čazme, izašli smo na cestu, pa su sada započeli novi jadi.

Cijelu noć smo išli po mokroj ilovači, a dobrim dijelom smo gazili kroz samu vodu, i nama, koji smo bili bez cipela, stopala su se raskvasila i omekšala, a sada treba gaziti po tucaniku, jer se cesta popravlja i sva je posuta oštrim kamenjem.

A treba gaziti. I to brzo!

Noge krvare, hvataju grčevi, ne može se dalje.

A «drugovi» pucaju po nama psujući ustašku majku!

Pa tako, neki koji su izvukli živu glavu iz «Doline smrti», ovdje su je izgubili.

Meni je pomogla motociklistička rukavica.

Navukao sam je na jednu nogu, a onda na drugu i tako redom, kako bi koja više zaboljela, čuvajući je kao oko u glavi.

Ulazimo u Čazmu i susrećemo ljude.

Seljanke i seljaci u lijepim narodnim nošnjama žure u crkvu.

Danas je Tijelovo.

Bože, pomozi nam i dovedi nas našim domovima, a daj pokoj vječni umrlima!

Gledaju nas s nevjericom, jesmo li ljudi ili vragovi!

Ni brat brata ne bi prepoznao.

Prljavi smo od blata od glave do pete.

Samo se oči vide. I takvi idemo dalje kroz hrvatska sela.

Neka svijet vidi kako «narodna vlast» postupa s »neprijateljima naroda»!

I neka iz toga nešto nauči!

Stigli smo u Bjelovar i ponovo u žicu.

Smjestili su nas u neke stare oružničke vojarnice.

Neki su u zgradama a neki u barakama.

Kako je tko gdje upao. Ali očajno nas je malo.

U Vlaškoj i Maksimirskoj kolona je bila tako duga a na ulazu u Bjelovar se je mogla brzim pogledom obuhvatiti.

Je li tko u onoj noći pobjegao, jesu li kolonu odcijepili i poveli drugim pravcem?

Prebrojavamo se i tražimo kolege iz Škole.

krizni-put-16.jpg


Neki su tu ali mnogi nedostaju.

U Bjelovaru smo zatekli zarobljenike, koji su stigli nekoliko dana prije nas i već uspostavili vezu s vanjskim svijetom.

I ovdje nas zagledaju, popisuju i broje te ponekog odvode, no režim je nekako blaži.

Smije se primati hrana.

Smije se stajati u blizini žice i razgovarati sa ženama, koje dolaze tražiti svoje.

Tu je došla do izražaja naša hrvatska solidarnost, koja nas je tako ispunjavala ponosom.

Dovoljno je bilo nekoj djevojci s onu stranu žice samo reći svoje ime i sutradan bi zvao stražar, da je došla «sestra».

Izletjeli bi vani, odtrčali na glavna vrata i od «sestre» primili paket.

U tom trenutku smo zaboravljali na patnje.

Ne radi hrane, koja nam je i te kako dobro došla, već radi tih naših majka i žena Hrvatica.

Nisu nas poznavale, ništa nisu o nama znale, već samo, da smo branili Hrvatsku, i to je za njih bilo dovoljno, da od svoje sirotinje odvoje kako bi nam pomogle.

Hvala im i ovom prilikom!

Mogli su nas tući, mogli su nas ubijati, mogli su nas zatvarati, ali dok imamo takve žene, mi kao narod ne možemo propasti!

Pa tako, usprkos dizinteriji, ušima i odvođenju, u tom logoru smo kroz desetak dana nekako odahnuli.

Ali kao da je «odmora» bilo previše i križni put se je morao nastaviti.

Sada je slijedila Virovitica, Našice i Osijek.

Taj dio puta je bio nekako mirniji.

Češće smo se odmarali, a i seljaci su nam smjeli davati hranu i vodu.

Usput su nas ti naši ljudi upozoravali, da se čuvamo u prolazu kroz srpska sela, gdje navodno truju zarobljenike.

Nas nisu otrovali, jer od njih nismo uzimali hranu, ali su nas dobro izudarali motkama.

Na taj način, su valjda, izrazli zahvalnost za hrvatsko gostoprimstvo kada su bježali pred Turcima!

Konačno smo se uhvatili nekog malog uskog vlaka, koji je služio za eksloataciju šuma i s njim nastavili do Osijeka.

I tako, ostaci ostataka od one kolone, koja je krenula iz Prečkog, a kojoj su se u Bjelovaru priključile nove skupine, stigli su u Osijek.

Tu više nismo išli u logor.

Ostali smo na željezničkoj stanici, gdje nam je jedan komesar, popevši se na gomilu starih vreća, održao govor.

Veli nam, da je ovo novo društvo humano i da će nam naše zločine i izdaju domovine oprostiti!

Slobodni smo i možemo ići kućama.

Izgeda da se je ovdje radilo o nekoj amnestiji «druga» Tita za mlađa godišta, a u ovoj kolini su sve bili mlađi ljudi.

Normalno bi bilo da smo se u tom času razveselili.

Neće više biti glada, trčanja i ubijanja.

Nema više batinanja.

Možemo ići kućama, k našim dragima, koje gotovo godinu dana nismo vidjeli, niti što o njima čuli.

No, mi smo ostali hladni poput stijene.

Bili smo odrvenili, duševno obamrli.

Ni trunka iznenađenja, ni trunka radosti.

Tu smo se podijelili u nekoliko skupina prema mjestu stanovanja, odnosno pravcu daljnjeg putovanja.

Ja sam se priključio grupi Sarajlija, Mostaraca i Dubrovčana, s obzirom da ćemo mi sada hvatati vlak, koji vozi preko Bosne.

No, prije nego ćemo krenuti, odlučili smo pokušati pribaviti nešto hrane.

I raziđosmo se u prošnju po Osijeku.

Onako – od kuće do kuće.

S dva, tri prijatelja pokucam na prva vrata.

Imali smo sreću, jer smo naišli na našu kuću.

Otvori nam jedna starija žena i vidjevši tko smo, pozove nas u stan.

Ne znam više što nam je dala, ali nas je na rastanku uputila na drugu adresu.

I tako je to išlo redom.

 

.... nastavak sutra

 

Nikola Mulanović, Mokošica

Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 8
Korisnika online: 1
  • KelleeHart
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!