coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Povijest arrow STRADANJA ISTOČNE LIKE:BORIĆEVAC PODLAPAČA
Nedjelja, 16 Prosinac 2018
 
 
STRADANJA ISTOČNE LIKE:BORIĆEVAC PODLAPAČA PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Nedjelja, 02 Studeni 2008

STRADANJA ISTOČNE LIKE:

BORIČEVAC, PODLAPAČA I UDBINA – TRI HRVATSKA KRIŽNA PUTA

Zabilježila i priredila: prof. Maja RUNJE

Istočna Lika čarobni je krajolik kojem se rado divimo kad starom cestom iz Zagreba putujemo prema moru. Od Plitvica, preko Korenice i Udbine, do Gračaca, smjenjuju se raskošni pejzaži koji nas ushićuju smirenom ljepotom, osebujnim biljnim svijetom - prvo šumama, zelenim ili tamnim, crnogoričnim, a onda krškim žbunjem, trnjem, vrištinom i travama, u svim tonovima zelenog, smeđeg i žutog...

 

Nećakinja Mile Došena, Jelica Krpan, na ruševinama svoga nekadašnjeg doma, Boričevac 1990.

 No, istočna je Lika i mjesto velikih ljudskih patnji. Na cijelome su njezinu prostoru srpska hegemonija i komunistički režim uzrokovali bolna i duboka stradanja hrvatskih stanovnika, uništili živote više tisuća ljudi, zbrisali tragove obiteljskih i seoskih zajednica, razorili mnoga duhovna i materijalna kulturna dobra.

Prema Općem šematizmu Katoličke crkve u Jugoslaviji (1939.), u Udbinskom je dekanatu, koji su sačinjavale župe Bunić, Boričevac, Gračac, Lovinac, Palanka, Podlapac, Ričice, Rudopolje, Sveti Rok i Udbina, živjelo nešto više od 16 tisuća katolika. Tijekom 1941. ili najkasnije 1942., napustili su ga svi svećenici, a dekanat je dobrim dijelom zbrisan te je poslije rata u njemu živjelo ukupno manje od dvije tisuće katolika. Potpuno su uništene i ugašene župe Boričevac (1905 župljana), Bunić, Udbina (1575 župljana), Palanka, Rudopolje i Gračac (1108 župljana), te župa Korenica (1200 župljana) , koja je pripadala Rakovičkom dekanatu.

Udbina i Boričevac dva su iz niza istočnoličkih naselja čiji su stanovnici 1941. i 1942. trajno protjerani, a u godinama poslije rata, ako su preživjeli, na drugim mjestima traženi, a neki i ubijani. Podlapac se pak 1945. manjim dijelom uspio vratiti, nekako izdržati godine totalitarnoga i hegemonističkog nasilja, da bi 1991. opet bio izvrgnut srpskom uništavanju. O kakvim je razmjerima stradanja riječ, moguće je vidjeti na spomen ploči koja se nalazi na ulazu u selo, a na kojoj su imena četiri stotine ubijenih mještana.

Ovdje tri svjedoka, tri kazivača, govore o svojim sjećanjima. Mile Došen, koji sada živi u Zagrebu, govori o Boričevcu, Marija Sabljak Šaljan, koja također živi u Zagrebu, sjeća se Udbine, a Kata Rosandić, koja živi između Wiesbadena u Njemačkoj, gdje je godinama radila, i Bjelovara, gdje je obitelj sagradila novu kuću, sjeća se svoje Podlapače.

Mile Došen: Sjećanja na Boričevac

Ako putujete starom cestom iz Zagreba prema Splitu, Boričevac je nekako u razini Udbine, tridesetak kilometara prema istoku, u zaleđu Donjeg Lapca, na samoj granici Like i Bosne. Zapravo, treba reći da je selo Boričevac nekada tamo bilo. Sada ga više nema.

 

Dio udbinske djece u izbjeglištvu, Lovrećina Grad 1943.

 U mojoj je mladosti u našoj župi, u Boričevcu i okolnim mjestima, živjelo preko 2000 ljudi. S ličke strane Hrvati su živjeli u selima i naseljima Donji Lapac, Gornji Lapac, Oraovac, Mišljenovac Veliki i Mali Bubanj i Brotnja, a s bosanske u Kulen Vakufu, Kalatima, Ostrovici i Raštelima. Naša su prezimena bila Pavičić, Krpan, Kovačević, Čuljat, Jurić, Babić, Šikić, Pavelić, Došen. Što se mene tiče, ja sam rođen u Donjem Lapcu, 1916.

Mislim da su Boričevljani bili vrijedni, marljivi i štedljivi ljudi. Uvijek se puno radilo. Naše su njive bile na južnom dijelu Lapačkog polja, a pašnjaci i košanice na istočnim padinama Visočice te Velikoga i Malog Bubnja. Imali smo puno zemlje, osobito livada, tako da je u selu bilo puno blaga i ni jedna kuća nije oskudijevala u mlijeku, siru i mesu. U obiteljima u kojima je bilo puno djece, uvijek je netko odlazio u bogatije krajeve, pa i u Ameriku, te je otuda pomagao svoje u zavičaju, a dio ljudi je nešto zarađivao i na obližnjim gradilištima francuske kompanije, koja je početkom tridesetih gradila Unsku prugu. Neke su obitelji i same vodile poslove – trgovale, prevozile robu ili imale gostionice - te bile dobrostojeće.

Moja je obitelj tridesetih godina bila nakupovala dosta zemlje, a otac, koji je bio vrsni majstor, ozidao je lijepu kuću. Oženio sam se 1939. i sjećam se da smo u to vrijeme svi u kući živjeli dobro i u velikoj slozi. Nažalost, to će kratko trajati. Moja će djedovska kuća, sa stotinama drugih naših domova, uskoro biti zauvijek uništena.

U komunističkoj jugoslavenskoj državi brisanje hrvatskog Boričevca te progon Hrvata lapačkog kraja svake se godine slavio kao slavni početak ustanka naroda Hrvatske protiv okupatora i domaćih kvislinga. Govorili su da je ustanak započeo u Srbu, 27. 7. 1941. Taj je dan četrdeset i pet godina bio državni praznik, neradni dan, o kojem su se posvuda održavale velike proslave, osobito među Srbima u Kninu, Gračacu i Lapcu.

A bilo je to ovako: Naši su srpski susjedi uvijek pokazivali da žele da naš kraj postane čista srpska pokrajina te da se odijeli od hrvatskih zemalja. Tijekom stare Jugoslavije osjećali su se, naravno, zaštićenima, potajno se naoružavali te se organizirali u četničke grupe. Krajem tridesetih pojavio se među njima tu i tamo i koji komunist, obično među studentima koji su studirali u Beogradu – jer ako je čiji sin studirao, nije naravno studirao u Zagrebu – no i ti su jednako mrzili Hrvate, baš kao i četnici... Dakle, Srbi su bili velikosrbi, veoma budni, te neprijateljski rasploženi prema svima nama. Sjećam se da su, čim je proglašena Banovina Hrvatska, organizirali veliku akciju kojim su tražili odcjepljenje kotara Korenica, Lapac, Gračac i Knin iz hrvatskih okvira.

Među Boričevljanima je naravno postojala Hrvatska seljačka stranka, no nije bilo nikakvih drugih organizacija – bilo nam to na čast ili na sramotu. Pretpostavljam da smo se svi pomalo pribojavali, jer smo bili veoma udaljeni od svakoga većeg hrvatskog naselja. Putevi i veze bili su u to doba jako loši.

Ni sama Nezavisna Država Hrvatska dugo nije doprla do Boričevca. Tijekom travnja i svibnja u blizini nije bilo vojnih posada. Tek je početkom lipnja nova vlast bila postavila oružničku postaju, s pet ili šest oružnika.

27. 7. 1941. – to je taj dan koji će se kasnije slaviti i po kojem će mnogi desetljećima uživati ustaničke spomenice i boračke mirovine - Srbi su napali tu oružničku postaju te odmah ubili sve oružnike. Sljedećeg su dana, 28. 7. 1941., ušli u Brotnju, zaselak između Donjeg Lapca i Srba, te tamo ubili sve hrvatske stanovnike, svih šest obitelji Ivezića. Kuće su zapalili, a imovinu raznijeli.

 

Kata Rosandić (prva s desna) s rođacima u Podlapači 1959.

 Nekoliko dana nakon toga strašnog događaja, Gojko Polovina, jedan od pobunjeničkih vođa - uz Ljubu Babića, Stojana Matića i Đoku Jovanića – u Boričevac je poslao poruku da se svi njegovi stanovnici trebaju skloniti, jer da će inače stradati. Polovina će kasnije u svojim knjigama pisati da je time htio spasiti ljude, jer da nije mogao zaustaviti svoje sunarodnjake. No vjerojatnije je da nas je htio prestrašiti i lakše uništiti. Sjećam se tih dana i dobro znam da Polovinini ljudi nisu stišavali svoje, u srpskim selima, već da su ih potpirivali, da ih natjeraju na pobunu. A poznato mi je i to, da je i među srpskim seljacima bilo onih koji bi rado bili ostali kod svojih kuća, da mogu raditi na zemlji i čuvati svoje blago. Nisu se svi željeli suprotstavljati novoj državi i ići u šumu, no nakon što su ih njihove vođe kompromitirali sudjelovanjem u zločinima, nisu ni imali izbora.

Mi sami morali smo, naravno, odmah bježati. U noći od 1. na 2. kolovoza, u velikoj brzini, cijelo je selo krenulo prema Vakufu. Na rukama su se nosila malena djeca, a ljudi su sa sobom bili uzeli uzeli tek nešto hrane i pokrivača, jer smo svi mislili da će nam stići zaštita i da ćemo se brzo uspjeti vratiti.. Sve naše ostalo je u našim kućama, u štalama, na njivama. Desetak starijih ljudi odlučilo je ostati, misleći da njih nitko ne će dirati, te da će se uspjeti pobrinuti barem za dio blaga – ako se izbjegli Boričevljani ne bi uspjeli do sutradan vratiti.

Drugi kolovoza rano ujutro Polovinina razjarena rulja ušla je u pusto, ni od koga branjeno selo. Odmah su ubili sve starije ljude koji su bili ostali, kuće su popljačkali, a sve ih zapalili. Sam Polovina u svojim sjećanjima Svjedočenje piše da je Boričevac za nepun sat bio u plamenu.

Stradanje Boričevca nastavit će se nažalost i nakon tog tužnog 2. kolovoza. U mjesecu rujnu, 6. rujna, na rođendan srpskog kralja, poslje rođendanskog mitinga na kojem je Polovina sa svojima klicao kralju i otadžbini, pobunjenici su napali Kulen Vakuf, u koje su se Boričevljani i mnogi drugi izbjegli Hrvati bili sklonili, te lako zarobili nekoliko stotina, prema nekim izvorima i više od tisuću, ljudi. Njihova mrtva tijela bacali su kasnije u jame ili u Unu. Ilija Rašeta, jedan od napadača, sam će u svojim sjećanjima (pod naslovom Kazivanja) opisivati kako je bio očevidac stravičnog stradanja hrvatskog i muslimanskog življa.

Sljedećih mjeseci preživjeli Boričevljani, te drugi Hrvati iz lapačkog kraja, sklonište su našli u mjestima oko Bjelovara, u Slavoniji, u Srijemu. Obitelji su stanovale u napuštenim kućicama ili štalama, marljivo radile na tuđoj zemlji, kao sluge. Muškarci su se, naravno, priključili hrvatskoj vojsci, a svi ostali svojim su se radom nastojali odužiti ljudima koji su im pružili sklonište.

Naše stradanje nažalost nije prestalo niti nakon završetka rata. Srbi, četnici, a sada partizani i komunisti, obilazili su sjevernu Hrvatsku i tražili nas. U nekoliko su slučajeva odveli ljude kojima se ubrzo zameo svaki trag, a neke su zatvarali te osuđivali na dugogodišnje tamnice. Sâm sam u prosincu 1945. priveden u gospićki zatvor. Kada mi je sudac dosudio osam godina tamnice, činilo mi se da sam dobio osam dana tamnice, jer je većina supatnika tada osuđivana na smrt.

Iz Like su Srbi svima poručivali da se u Boričevac nitko ne smije vratiti. Samo ime Boričevca izbrisanno je sljedeće godine sa službenog popisa naselja. Sva naša zemlja i posjedi su nacionalizirani.

Kada sam nakon puno godina, krajem sedamdesetih, prvi put ponovno s obitelji došao u Lapac, svoje sam kućište prepoznao tek prema kruni bunara nad našom starom obiteljskom šternom (kapnicom, čatrnjom, gustjernom, op. prir.). U Boričevcu nigdje nije bilo vidljivih međa. Sve su naše njive bile preorane. Na velikim dijelovima naših kućišta bila je izgrađena stočarska farma i klaonica. Ostalo je bila preotela šuma.

Na kraju sam života. Živim u Zagrebu. Moja djeca i unuci su školovani i nije vjerojatno da bi se tko od nas mogao vratiti u Liku. Boričevac je izoliran, daleko je, nema ni struje ni vode.

Ipak, svi sanjamo i volimo Boričevac… Okupljeni smo u Udruzi Boričevljana. Svakako želimo postići obnovu svoje crkve Male Gospe, čiji zidovi su ostali očuvani i oko kojih se od 1996. jednom godišnje okupljamo. Uz to, svakako tražimo da demokratska država konačno uredi da se Boričevac premjeri te da se svakomu vrati njegov posjed – a što još uvijek nije učinjeno.

Sav svoj posjed rado bih darovao kojoj mladoj obitelji, koja bi željela živjeti i raditi na zemlji u lapačkom kraju. Samo neka život ide dalje.

Marija Sabljak Šaljan: Uspomene iz Udbine

Udbina mog djetinjstva je maleni zidani grad na uzvisini, uvijek izložen suncu - Udbina je visoko, sama na brdu, pa je u njoj sunčevo svjetlo od najranije zore do zadnjeg sumraka. Naša je kuća bila malo niže, u vijencu oko grada, u zelenilu voćaka. U našem je voćnjaku bilo puno šljiva i jabuka te jedna visoka razgranata trešnja. Pod njom su bile košnice moje bake Ane. Ana je bila blaga i pametna žena, kojoj su se ljudi često obraćali sa svojim brigama i nevoljama. Mene je posebno voljela i štitila.

No, od ranog sam djetinjstva morala raditi, i prije negoli sam krenula u školu. Prvo sam čuvala i hranila tuke, a onda i kuhala, prala robu, brinula o blagu. Bilo je i puno lijepih trenutaka. Igre, prijateljstava, prve djevojačke maštarije… Ljepše i bogatije djevojke udavale su se za viđenije momke tu, u našoj blizini, a siromašnije su možda odlazile u Podlapaču, gdje se živjelo teže negoli kod nas.

Ali nama nije bilo suđeno da puno razmišljamo o ljubavima i budućnosti!

Udbina je u mom djetinjstvu bila kotarski gradić s oko 1.600 stanovnika, od kojih su velika većina bili Hrvati. U njoj se nalazio sud, porezni ured, policijska uprava i niža gimnazija, no na svim tim mjestima radili su Srbi, najčešće oni koji su u Udbini vidjeli mali Beograd. Eto, ta niža gimnazija jedne je godine odjednom ukinuta, i to samo zato jer se pokazalo da se upisuju pretežito Hrvati.

Oružnici (žandari) su često znali pretraživati naše kuće, odvoditi i premlaćivati naše mladiće. Sjećam se kad su jedne godine presreli povorku svatovskih kola i počeli ponižavati mladoženju Milu Piščevića, bajunetama trgajući male papirnate zastavice s konjske orme prvih kola. Konji su se tada odjednom prestrašili, kola se prevrnula, a mladenci se našli na ledini. To nasilje koje je mladi par doživio na potoku kod Vrbančevih kuća u Mutiliću, nadvit će se nad njihov cijeli život. Mile će koju godinu kasnije proći Križni put kroz Sloveniju, uspjet će se doduše vratiti i skloniti u Zagrebu, no tamo će ga tražiti i pronaći udbinski četnici, odvesti u nepoznato i ubiti.

Mnogi naši srpski susjedi bili su organizirani i imali su oružje. A osjećali su da su u svojoj državi. U prvim redovima bili su solunski dobrovoljci i njihovi sinovi, a njih je u okolnim selima bilo dosta, npr. Baste, iz obližnjeg krbavskog sela Baste.

Takvi su na našem glavnom trgu 1937. podigli spomenik kralju Aleksandru, a čemu je kum na otvorenju bio neki Knežević. Kakav je taj čovjek bio, vidi se po tome što je sljedeće, 1938. godine, na blagdan Tijelova, na konju htio ujahati u našu crkvu, u kojoj smo se bili okupili na blagdanskom slavlju.

Naša je kuća, skupa sa svim ostalim hrvatskim kućama u vijencu oko Udbine, spaljena u kolovozu 1942., prije negoli smo ovršili žito koje smo tek bili dovezli kući. Naša se majka tada s nama petero male djece uspjela skloniti u utvrđeni grad na brijegu. Ali to je bilo tek naše prvo, najlakše progonstvo...

Udbina je bila prepuna izbjeglica, jer su svi obližnji zaseoci bili spaljeni. Danonoćno smo bili pod vatrom. Ali naši vojnici i domaći ljudi hrabro su se branili. Ginulo se, no svi smo cijelim bićem sudjelovali u obrani.

Vremenom je onda počelo ponestajati strjeljiva, ogrijeva, hrane za ljude i za blago U rujnu je zato s improviziranog uzletišta u Bihać evakuirana velika skupina udbinske djece. Tada su otišla i moja braća Mate i Ivica, za kojima smo svi plakali jer nismo znali hoćemo li se ikada više vidjeti.

Na svetu Luciju 1942. naš se život konačno sav prelomio. Sjećam se da je jesen te godine bila topla, da u prosincu nije bilo snijega, ali da je baš tih dana odjednom jako zahladilo. Svima je bilo jasno da više ne možemo ostati, da će nas naši neprijatelji sve uništiti i da se moramo pokušati probiti i spasiti. U tri sata noću, po gustoj magli i jakoj zimi, u zbjeg je prema Lovincu krenula kolona od 1 200 ljudi… Tko je ikada vidio ljude koji se rastaju sa svojim domom, svojom zemljom, svojim blagom – taj zna što je pakao… Svatko je nosio tek samo najnužnije - nešto robe, nešto hrane. Vidjela sam kako moje prijateljice plaču za škrinjama u kojima se skupljala dota za njihovu udaju...

Kroz vrleti, šumu, kamenje, a uz stalnu partizansku pucnjavu, bježanje, rasulo, bol, plač… kretali smo se najbrže što smo mogli. Na rukama sam nosila malog brata Nikicu, uvijek zabrinuta da s očiju ne izgubim majku i drugu sestru – jer u tom će se zbjegu doista nekoliko žena i djece izgubiti i nitko ih kasnije više ne će naći. Kroz noć mi je neki vojnik pomagao nositi brata, no cijeli sljedeći dan nosila sam ga sama. A oko mene su sve bili očajni, prestrašeni i zabrinuti ljudi.

Tek sljedeću večer - trebalo je kroz vrlet prijeći dvadeset i pet kilometara - stigli smo do Lovinca. Tamo sam vidjela kako su se stariji Udbinjani opraštali od zadnjeg dijela svoje imovine, od svojih kola i konja… Gledala sam kako starim tvrdim i ponositim ljudima drhte ruke dok su zadnji put gladili svoje blago.

Oko Nove Godine vlakom smo prebačeni u Zagreb. U Zagrebu su nam, prljavima i jadnima, uzeli odjeću, pa je u velikim bačvama u dvorištu raskuživali, dok smo mi polugoli čekali u praznim prostorima Paromlina. A da ste me poslije toga vidjeli! Sva se odjeća bila zgužvala i stisla, pa sam u mome nekad pristalu kostimu izgledala kao strašilo!

No, čovjek se bori za život, kako god njegov položaj bio težak…

Moj će se život nastaviti u jednom selu pokraj Bjelovara, kamo je moja obitelj bila smještena U starom, hladnom, ruševnom dijelu kuće jedne dobrostojeće obitelji kojoj smo bili dodijeljeni, provest ćemo puno godina, sve dok se mi djeca ne poudamo i ne zaposlimo se. Od gospodara na svome, postali smo sluge! Svi su Udbinjani – smješteni većim dijelom kod seljaka oko Bjelovara, Đurđevca ili Koprivnice – od jutra do mraka radili na zemlji domaćina, bez ikakve plaće.

A poslije rata se nismo mogli vratiti kući, pa makar i na zgarište. Znali smo koliko nas mrze… Još ima sačuvanih Dozvola na kojima Gradski narodni odbor Gospić pojedinim, slučajno preostalim, krbavskim Hrvatima izdaje potvrdu “…za slobodno putovanje do Borovog sela – bez prava na povratak…” Najjasnija poruka bilo je međutim odvođenje ljudi iz njihovih novih mjesta boravka. Pripadnici OZN-e, naši susjedi, Srbi, iz Mutilića, Ondića, Jošana – sve smo ih poznavali imenom i prezimenom - krstarili su u poratnim godinama Podravinom, Slavonijom i Srijemom i odvodili naše ljude u zatvor ili na smaknuće. Bez suda i ikakve prijave odveli su i negdje, na nepoznatim mjestima, ubili najmanje desetoricu Udbinjana...

A mi smo na tuđem dali sve od sebe, ne štedeći se. Onako jadne, dugo su nas gledali s visoka, kako to uvijek bude s prognanicima. Sjećam se da je Nikica išao u školu više godina bez cipela, no kad bi ga učiteljica pitala zasto ne nosi cipele, on bi odgovarao da više voli ići bos, pa i po mrazu. A kad bi više nas išlo skupa, mogli smo ponekad iza naših leđa čuti da nas zovu “dotepenci”, a ponekad i “gle, idu, lički Cigani….!” No, kad su se na kraju godine čitale pohvale najboljim učenicima, najčešće se čulo: Sertić, Šutija, Krmpotić, Rajković, Sabljak...

Marljivo smo radili, čuvali svoj obraz i poštenje, a Podravina nas je polako počela prihvaćati, poštivati i voljeti. I mi nju… Školovali smo se, zaposlili, podigli nove obitelji. Mnogi su od nas, međutim - osobito Udbinjani koji su novi dom bili našli u istočnoj Slavoniji i Baranji - još jedanput sve izgubili i bili prognani, sada, devedesetih...

A naš zavičaj? Negdje oko 1960., skoro dvadeset godina nakon tužnog odlaska, prvi puta smo nas dvije sestre putovale cestom prema jugu i zastale na Udbini … Kriomice smo se prišuljale do mjesta na kojem je nekada stajala naša kuća… prepoznale ga, a suze su same počele teći niz lice …

Kata Rosandić: Sjećanja na Podlapaču

Podlapac, ili Podlapača, kako se naše mjesto zove, nalazi se pod prijevojem šumovitih glavica uz zapadni rub Krbavskoga polja. Udaljeni smo od većih mjesta. Gotovo četrdeset kilometara od Gospića, a tridesetak od Korenice.

Rođena sam kao četvrto dijete u obitelji Jose i Marte Begić u podlapačkom zaselku Breštani. Drugi naši zaseoci su Varoš, Jagodnje i Zrnićka.

Rođena sam u travnju 1942. u tetkinoj kući u Varošu. Tada je majka s nama djecom već bila napustila našu kuću u Breštanima jer su nas Srbi – oni iz Mogorića, Vrepca, Svračkova Sela, Tolića, Pišaća, Ljubova, Srednje Gore i Mekinjara - napadali i tjerali. Nekoliko mjeseci kasnije cijela je Podlapača morala seliti i bježati. Majka mi je kasnije pričala da me nosila na glavi, i da joj je puščano zrno prošlo uz ruku kojom je držala kolijevčicu. Sklonište smo prvo bili našli u jednoj seljačkoj kući u Mušaluku. Tamo sam, na Osiku, krštena, a kasnije smo onda preseljeni u Maksimovićeve štale u Gospiću. U Gospiću smo zebli i gladovali, jer cijeli je grad bio pun prognanika, osobito onih iz istočne Like. Majka bi od zore do mraka kopala u obližnjim selima za litru mlijeka, za nas djecu.

U Podlapači je bilo ostalo nešto starijih ljudi, pa tako i moj did koji nije htio napustiti kuću, i tamo će ga, nekoliko mjesec kasnije, prostrijeljena i zapaljena, naći moj otac kad se jednom prilikom vrebačkom stazom bio uspio navratiti u selo.

U travnju 1945. Hrvatska se vojska, i s njom puno civila, povlačila iz Gospića, no majka i mi smo ostali. U grad su ubrzo ušli partizani i sve nas utjerali u jednu poljanu ograđenu žicom, prijeteći da će nas, i cijeli Gospić, odmah pobiti, jer da tako traže njihove vođe, lički Srbi. Kasnije se pričalo da su nas od takve sudbine spasili dalmatinski partizani. Je li to bila istina ili nije, ne znam. Istina je da nisu ubijeni svi ljudi u Gospiću, no ubijeno ih je jako puno.

U svibnju su nam naredili da se vratimo u Podlapaču, na golo zgarište. U selu su sve, baš sve kuće bile popaljene. Iz visokih trava virio je tek poneki zid. Prve smo dane spavali pod stablom, majka nas je pokrivala svojom robom, a sljedećih smo dana čupali bujad i skupljali granje te time pokrili dva naša zida, na jednu vodu. Dok je padala kiša, to bi nas malo štitilo, no kad bi stala, u našu bi bajticu curilo satima. Ne znam kako smo prvu godinu preživjeli. Ničega nije bilo, čak ni vode. Partizani su nam bili uništili sve šterne. U veliku zajedničku šternu u Breštanima bili su nabacali veliko kamenje, pa smo morali pješačili na Radovac i vodu nositi na rukama.

Čekali smo oca. U Podlapcu su svi nekoga čekali. U selu je 1946. bilo osamdeset udovica. A momci! Bilo je kuća koje su bile izgubile i četvero sinova. Ubijeno je više od četiri stotine naših ljudi. Pred rat smo imali oko tisuću petsto stanovnika, a 1948. nas je bilo sedamsto.

Predvečer bismo mi djeca s mamom sjedili ispred naše jadne kućice – u međuvremenu smo imali slamnati krov, no i dalje samo jednu prostoriju, s podom od nabijene zemlje - a mama bi znala reći: “Eto, sad će ćaća iza zavoja …” Naprezali bismo oči, gledali i gledali…no nitko nije stizao.

Majke su nas učile moliti, koliko su znale. Učile su nas da se prekrižimo kad prolazimo uz crkvu, no kad bismo išli iz škole, učitelji bi nas postrojili u red i provodili pokraj crkve da nas spriječe da se križamo. Ako bi se tko uspio prekrižiti, izudarali bi ga. A 1948. su nam čak počeli rušiti ono što je ostalo od naše crkve. Te su nas godine naime tjerali u zadruge, jer tko ne uđe da je neprijatelj socijalizma, no naše se žene nisu dale. U svim susjednim selima zadruge su osnivane i tamo su se gradile velike zajedničke gospodarske zgrade. Kad je za takvu jednu zadrugu u srpskom selu Toliću ponestalo materijala za pokrivanje njihove velike štale, došli su u Podlapac, popeli se kroz prozor na zvoniku na sljeme naše crkve i s krovišta sasjekli naš lim.

Bili smo skoro 15 godina bez svećenika. Tek nekako oko 1958. k nama je ponekad počeo pristizati velečasni Pećo Butković, iz Bilaja, mijenjajući staze, da ga Srbi ne napadnu. Kuće je prvi puta blagoslovio nekako oko 1964.

Cijelo moje djetinjstvo prožeto je strahom. U selu je već prvih godina nakon rata bila napravljena milicijska stanica, u kojoj je uvijek bilo šest milicionara, koji su tu i spavali, te uvijek budno pazili da se ne bi probudila reakcija jer da neprijatelj nikada ne spava. No, zapravo i ne znam jesmo li se više bojali te milicije ili smo njih ipak zapravo doživljavali kao zaštitu pred ljudima iz okolnih sela. Ti su se pred nama često ponašali prijeteći – mada valja reći da nisu svi bili isti - pa bi okolo paradirali sa značkama na prsima – za koje je svako dijete znalo da su nagrada za progone u godinama između dva rata, za napadaje na podlapačke seljake tijekom ratnih godina, za pljačkanje naše imovine.

Živjeli smo s pretresima kuća, ispitivanjima, bijedno, bez perspektive. Struju smo dobili 1976. Što god smo pokušavali, osobito mladići, bilo da su željeli ići u školu, tražili posao, pokušavali ići za lugara, za cestara, u vojsku – ništa nije bilo moguće. Većini je ostalo da kopa po cestama, a kad je postalo moguće, odlazili smo u Švicarsku, Njemačku, Australiju.

Pomagali smo svoje obitelji i selo se, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, počelo pomalo oporavljati. No, to će kratko trajati!

Samo nekoliko godina kasnije, opet će nas snaći nesreća! Već u siječnju 1990., još i prije višestranačkih izbora, Srbi su nam jedne noći porazbijali crkvene prozore i uništili nekoliko grobova, a u srpnju su upali u selo i iz nekoliko kuća tražili i odnijeli vrjednije stvari. U rujnu su u školu došli udžbenici tiskani u Crnoj Gori, a kad roditelji nisu pristali da djeca iz njih uče, školu su zatvorili. Prekinuli su nam struju, ukinuli prijevoz, opkolili nas stražama. A onda su odjednom iz Tolića, Mekinjara i Pišaća uslijedili žestoki rafali i minobacačka vatra. Uplašeni narod počeo je bježati u šume, skrivao se po starim kolibama i zakloništima, a tek bi se uvečer hrabriji spuštali u selo da nahrane i napoje stoku. U studenom su zapaljene kuće svima kojima je netko bio u MUP-u ili Gardi, ali onda i drugima. Kratko nakon toga ubijen je Stipe Alar – prvi od više ljudi koji će biti ubijeni na pragu svojih kuća - i veliki dio ljudi dat će se u zbjeg. U selu će ih ostati oko stopedesetak.

Oni će 14. lipnja 1992. doživjeti vrhunac novijega podlapačkog pakla. U selu će se pojaviti kamioni s maskiranim vojnicima, koji će prvo narediti da se u dvorište postave svi preostali poljoprivredni strojevi, a zatim sve ljude potjerati u četiri kilometara udaljeno Svračkovo Selo, u dvorište seoske škole. Nikolu Pauna, koji je odbio ići, odmah su ubili. Sve ostale je od likvidacije koja im se tu spremala spasila ophodnja UNPROFOR-a koja je slučajno naišla …

Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!