coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Pismohrana arrow DOMOLJUBNI TEKSTOVI IZ HRVATSKOG LISTA ZADAR
Četvrtak, 18 Siječanj 2018
 
 
DOMOLJUBNI TEKSTOVI IZ HRVATSKOG LISTA ZADAR PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Petak, 17 Listopad 2008

 RUSIJA I AMERIKA U NOVOM HLADNOM RATU

EU se i u ovom sukobu, kao i u slučaju Miloševićeve agresije na Hrvatsku, pokazala jalovom!

 

 

 Ruska invazija na malu i nejaku Gruziju treba pokazati ostalim postsovjetskim državama što ih čeka ako samo izraze želju za članstvom u zapadnim političko-vojnim savezima. To je posredni udar i na SAD čija je vojska uvježbavala i opremila gruzijske postrojbe. Ruska armija uništila je u Gruziji gotovo sva vojna uporišta i skladišta izgrađena američkim dolarima. To je pobjeda ruske vojske nad američkom armijom

 

Pod 2) Rusi su brutalnom invazijom na Gruziju pokazali da nisu odbacili nezaboravljene agresivne metode Sovjetskog Saveza protiv Mađarske, Čehoslovačke i Afganistana

 


 Moskva točno zna da je Zapad duboko nesložan pa vješto igra na tu kartu. Simbolika je više nego očita: Sarkozy i Merkel putuju u Moskvu, Soči i Tbilisi, dok američka državna tajnica vanjskih poslova Condoleezza Rice posjećuje samo glavni gruzijski grad. Dok Merklova traži samo povlačenje ruskih postrojba na polazne položaje, dakle u separatističke pokrajine, američki predsjednik George W. Bush čvrsto zahtijeva potpuno rusko napuštanje cjelokupnoga  gruzijskog teritorija, ali to su samo riječi

 

 Da se Hrvatska oslanjala isključivo na EU-ropu, danas bismo još imali 'srpske krajine' u Hrvatskoj sa svim stravičnim ratnim prilikama kakve su postojale do veličanstvene Oluje

 

 

Piše: GOJKO BORIĆ

 

Nakon neslavne propasti komunizma svijet je bio sklon zaboravljanju hladnoga rata između slobodnog i komunističkog svijeta. Nestankom Sovjetskog Saveza, Rusija se pod vodstvom Borisa Jeljcina pretvorila u drugorazrednu silu, no kad je na vlast u Moskvi došao Vladimir Putin, bivši KGB-ovac naklonjen  samovlasti, njegova zemlja javila se na uskom prostoru nekoliko najvažnijih država svijeta kao nova, zapravo stara velesila koja kao da želi nastaviti politiku svoje prethodnice, Staljinova SSSR-a. Do prije nekoliko dana mislilo se da se Rusija više ne će koristiti „tenkovskim socijalizmom“ u svojoj vanjskoj politici.  Za nju je bilo „dovoljno“ upotrebljavati izvoz energenata kao sredstvo ucjenjivanja ostalog svijeta te „zamrznute sukobe“ na svojim granicama kao potencijalne prijetnje protiv onih država koje se protive moskovskom postulatu kako se nitko u ruskom „bližem susjedstvu“ ne smije približiti  Zapadu, posebice ne NATO-u i Europskoj uniji. U svrhu te politike očito je spremna  rušiti načelno funkcioniranja Ujedinjenih naroda o nepovrjedivosti granica stranih država. Sad su Rusi brutalnom invazijom na Gruziju pokazali da nisu odbacili nezaboravljene agresivne metode Sovjetskog Saveza protiv Mađarske, Čehoslovačke i Afganista


Rusi nasljednici bizantizma u politici

 

Ruski i sovjetski scenariji u vojnim intervencijama vrlo su slični.  Sovjetski Savez je za svoje upade u 'bratske' zemlje rabio tvrdnju da je u njima „ugrožen socijalizam“ pa  je na temelju „ograničenog suvereniteta“  (Brežnjevljeva doktrina) izvršio vojne invazije. Rusija pak sad tvrdi da su u gruzijskim pokrajinama, čiji je separatizam ona stalno poticala, „ugroženi životi“ tamošnjih posjednika ruskih putovnica koje je Moskva dijelila šakom i kapom Osetima i Abhazima. Kad su Gruzijci, sasvim u nevrijeme, naime tijekom Olimpijade u Pekingu, ušli sa svojom vojskom u svoje pokrajine da srede tamošnje političke prilike, Rusija je reagirala brutalnom vojnom odmazdom, ne baš mnogo drukčijom od onih koje je počinio Sovjetski Savez u Mađarskoj , Čehoslovačkoj i  Afganistanu. Izgledalo je da će Rusija osvojiti cijelu Gruziju i likvidirati njezino demokratski izabrano vodstvo.  Moskva to demantira, ali Rusi kao „nasljednici Bizanta“ često jedno misle, drugo govore i treće rade. Mi smo Hrvati u tome stekli svoja iskustva s ruskim prijateljima Srbima. Nije slučajno Putin najomiljeniji svjetski državnik u Srbiji i Republici Srpskoj.

Slobodni svijet je rusku invaziju promatrao s nevjericom, ukočen kao zec pred zmijom. Nitko se, navodno, nije nadao da će Moskva upotrijebiti takva „neumjerena sredstva“, kao što je otvoreno rekla njemačka kancelarka Angela Merkl pred ruskim predsjednikom Dmitrijem Medvjedjevim nedavno u Sočiju. Gruzijski književnik Aleksandar Drahiašvili tvrdi u članku objavljenu u njemačkom  Frankfurter Allgemeine Zeitungu  (15. kolovoza) da je glavni razlog za rusku invaziju relativan uspjeh gruzijske demokracije  i gospodarstva nakon što je vlast preuzeo predsjednik Mihael Saakašvili, pa to kao uzor strahovito „smeta“ autoritativnom režimu Medvjedjev-Putin. Saakašvili odavno želi Gruziju uvesti u NATO i nešto kasnije u Europsku uniju. Prema navodima Tbilisija,  Rusi su prije ulaska gruzijskih postrojba u Južnu Osetiju čekali sa svojim trupama na rusko-gruzijskoj granici. Dakako i Saakašvilija kritiziraju njegovi sunarodnjaci, ali on ima više uspjeha nego padova.  Ruska invazija na malu i nejaku Gruziju treba pokazati ostalim postsovjetskim državama što ih čeka ako samo izraze želju za članstvom u zapadnim političko-

-vojnim savezima. To je posredni udar i na SAD čija je vojska uvježbavala i opremila gruzijske postrojbe. Ruska armija uništila je u Gruziji gotovo sva vojna uporišta i skladišta izgrađena američkim dolarima. To je pobjeda ruske vojske nad američkom armijom.

 

 Rusi se ne će povući

 

U odnosu na rusku agresiju slobodni je svijet još jednom pokazao svoju neslogu i nesposobnost da odgovori pravim mjerama. Gruzijci ukazuju na sličnosti odnosa zapadnih demokracija prema Hitlerovoj Njemačkoj kad su zajednički žrtvovali Čehoslovačku. Danas Rusi cinički nude Zapadu suradnju u politici prema atomskom Iranu u zamjenu za „predaju“ Gruzije velikoj Rusiji. U tom pogledu Europska unija duboko je podijeljena. Podršku Gruziji na neposredan i ljudski način dale su samo one države koje su pola stoljeća patile pod pritiskom sovjetske (ruske ) čizme: Pojska, Ukrajina, Estonija, Letonija i Litva čiji su čelnici pohitali u Erivan da iskažu simpatije za ugroženi gruzijski narod.  Dvije najvažnije zemlje Europske unije, Francuska i Njemačka, ne žele „naljutiti ruskog medvjeda“ riječima kako ne treba prekinuti dijalog s Moskvom. A Moskva se ruga svim zapadnim posrednicima. Primjer : nakon što je samoljubivi francuski predsjednik Nicolas Sarkozy potpisao primirje s ruskim predsjednikom Medvjedjevim, u kojemu je predviđeno povlačenje ruskih postrojba na polazne položaje, ruski su tenkovi nastavili napredovanje prema središtu Gruzije, i dok ovo pišemo ( 15. 8. ) nalaze se tamo.

Malo tko u svijetu vjeruje da će se Rusi povući iz Južne Osetije i Abhazije. Oni će tu organizirati referendume o budućem statusu tih gruzijskih pokrajina koji će, u to možemo vjerovati, završiti s rezultatom 99 posto za neovisnost, točno prema sovjetskom obrascu, a onda će biti samo pitanje vremena kad će se te dvije „države“ priključiti „majčici Rusiji“.  Dakako, time pada u vodu sav ruski bijes zbog proglašenje neovisnosti Kosova koji su oni potkrjepljivali tvrdnjom kako će to biti uzorak za ostale „separatističke teritorije“. Vidjet ćemo kakvom će dijalektikom Moskva opravdavati svoje separatiste nakon što oni učine ono što želi Rusija, komadanje Gruzije, neovisne članice Ujedinjenih naroda.

Rusi su pokazali neobičnu „vještinu“ i u propagandi kad su optužili Gruziju za „genocid“ u Južnoj Osetiji, dok svoje zločine, slične onima sovjetskih vojnika u Drugom svjetskom ratu,  spretno prikrivaju, a kad je EU predložio da u separatističke pokrajine uđu neutralni promatrači, Moskva je to glatko odbila. Rusija zasad još ne govori o neovisnosti dviju gruzijskih pokrajina, no to je svima jasan  trik „da se Vlasi ne dosjete“. Ruska vrhuška je vrlo spretna u obmanjivanju svjetske javnosti, ništa manje nego što je bila sovjetska. To je ista „škola“ usklađivanja propagande i gole vojne sile.   

 

 Samo se Amerika usprotivila 

 

 U Povelji Ujedinjenih naroda piše da „svi narodi imaju pravo na samoodređenje“, ali to ne znači da oni automatski imaju pravo na vlastitu državu i njezino priključenje susjednoj zemlji. Posve je druga stvar ako je neki narod bio životno ugrožen u zajedničkoj zemlji i temeljem prava na samoodređenje traži svoju državu. Oseti i Abhazi nisu bili tlačeni u Gruziji, oni naprosto nisu htjeli živjeti kao manjine u toj neovisnoj državi, tako nekako kao krajinski Srbi u Hrvatskoj. Da iza njih nije stajala atomska velesila Rusija, Oseti i Abhazi ne bi se nikad pobunili. Rusima nije stalo do osetskih i abhazijskih ljudi nego isključivo do hegemonije na Kavkazu, što je tradicija još iz carskih vremena, a pogotovo danas zbog toga što preko tih prostora prolaze naftovodi i plinovodi za opskrbljivanje Zapadne Europe, pa njih Moskva ne može „zaključati“onako kako je nekoliko puta u najljuće zimsko doba učinila Ukrajini i Njemačkoj.

Od zapadnih sila jedine su Sjedinjene Američke Države, barem zasada, odgovarajuće reagirale na ruski rat protiv Gruzije. Washington je vrlo jasnim riječima govorio o ruskoj agresiji i ruskom imperijalizmu te nedoličnom ponašanju jedne države u 21. stoljeću. Amerika prijeti Rusiji isključenjem iz niza neslužbenih i službenih svjetskih organizacija kao, primjerice, iz skupine država G-8  i  Svjetske trgovinske organizacije WHO. No teško će za to dobiti pristanak ostalih država članica tih asocijacija, a što se tiče Moskve njoj nije stalo do prosperiteta vlastitih građana pa bi u interesu ostvarenja svojih imperijalnih ciljeva „preboljela“, barem neko vrijeme, i još veću međunarodnu izolaciju. Moskva točno zna da je Zapad duboko nesložan pa vješto igra na tu kartu. Simbolika je više nego očita: Sarkozy i Merkel putuju u Moskvu, Soči i Tbilisi, dok američka državna tajnica vanjskih poslova Condoleezza Rice posjećuje samo glavni gruzijski grad. Dok Merklova traži samo povlačenje ruskih postrojba na polazne položaje, dakle u separatističke pokrajine, američki predsjednik George W. Bush čvrsto zahtijeva potpuno rusko napuštanje cjelokupnoga  gruzijskog teritorija, ali to su samo riječi jer Amerika ne će poslati svoje nosače aviona i ratne zrakoplove u pomoć ugroženoj Gruziji, i to Moskva dobro zna.

 

 

 Putin vrlo popularan

 

Pitanje: je li ovo početak novog hladnog rata?  Svakako svojom retorikom i  prvim konkretnim koracima. Nikad se Amerikanci i Rusi nisu tako žestoko napadali od propasti komunizma do danas kao u posljednjih nekoliko tjedana. Retorika je to hladnog rata, ali ne i samo to.  Dok su Poljaci dosad oklijevali potpisati sporazum sa SAD o postavljanju američkog proturaketnog štita na svom teritoriju, sad je to učinjeno.  Poljski premijer Donald Tusk više nije govorio da je to oružje upereno protiv mogućih iranskih raketa nego, doslovno:  „Najvažnije za nas je, a to pokazuju i iskustva ovih posljednjih dana, da naš teritorij u slučaju nekoga sukoba od prvog časa bude zaštićen.“ Temeljem sporazuma, SAD će postaviti do 2012. na poljskom tlu deset presretačkih raketa koje će moći uništiti balističke projektile dugog dometa. Amerikanci će uz to i  modernizirati poljsku vojsku. Sustav će biti povezan sa snažnim radarom koji će biti postavljen u Češkoj. Rusi tu uzalud prosvjeduju.

Prema zapadnim analitičarima, iza ruske politike »čvrste ruke» stoji predsjednik vlade Putin. Njegov nasljednik na položaju predsjednika države Medvjedjev obećao je u prvim nastupima stanovito „otklanjanje“ od „putinštine“, no sada su njegovi nastupi još žešći nego oni njegova prethodnika, jer i u zlu mora  „pobjeći“ iz sjene bivšeg  KGB-ovca .  Putinova politika prema inozemstvu očito je popularna u Rusiji.  Emocionalni Rusi „osvećuju“ se  Zapadu za sva dosadašnja „poniženja“. Odavno više nema vječne ruske borbe između „zapadnjaka“ i „panslavista“. Potonji su prevladavajući u politici, i čak u kulturi. Nedavno preminuli ruski nobelovac Aleksandar Solženjicin bio je žestoki „panslavist“ i pravoslavni fundamentalist. Odbijao je modernizaciju Rusije u zapadnom smislu. Izrazio se u korist Srbije u pitanju Kosova. Pokopan je uz vojne počasti kao kakav general,  uostalom kao i Miroslav Krleža. Takvih ima mnogo u ruskim intelektualnim krugovima. U ruskoj politici nema spomena vrijednih pristaša zapadnih demokracija.

Za slobodni svijet postavlja se pitanje i autoriteta Amerike u rusko-gruzijskom sukobu. Imali li SAD moralno pravo napadati Rusiju u „slučaju Gruzije“ kad je i sama upala u jednu neovisnu državu, Irak, i svrgla njezino vodstvo, u borbi koja je stajala oko pola milijuna mrtvih, uglavnom civila?  Ovo je vrlo škakljivo pitanje. Doduše, Sadam Husein bio je diktator, njegov režim zločinački, no Amerika se upustila u rat protiv Sadamova Iraka kršeći načela Ujedinjenih naroda i uz laž da ta zemlja posjeduje oružje za masovno uništavanje. Nešto je drukčije, ali ne posve, stanje u Afganistanu. A što je s vječnom izraelskom vojnom intervencijom u Palestinu?  Zna se da bi Izrael bez američke vojne i političke pomoći odavno morao sklopiti barem primirje  s umjerenim Palestincima. Dakle i Amerika nije posve „nevina“ u vanjskoj politici. No što se tiče nas Hrvata, znamo da je jalovi  EU bio naveliko kriv za dugo natezanje oko pitanja kako zaustaviti agresiju Miloševićeve Srbije protiv nesrpskih država zapadno od Drine pa je tek energična politička i vojna intervencija Amerike zaustavila srpski mini imperijalizam, premda ne posve do kraja. Da smo se oslanjali isključivo na EU-ropu, danas bismo još imali 'srpske krajine' u Hrvatskoj sa svim stravičnim ratnim prilikama kakve su postojale do veličanstvene Oluje.

 

 

 Nakon ubojstava i zabrana, slijedi ubijanje duše

 
 SARAJEVO POSTALO ZELENA 'PROKLETA AVLIJA'

Gradske vlasti i pločnike boje u zeleno!

 

Pod) „Etničko čišćenje u Sarajevu obavljeno je uspješno. Kada bi bilo dobre volje da se BiH rekonstruira po multietničkom principu, neminovno bi bilo krenuti od Sarajeva“, izjavio je Srđan Dizdarević, čelnik Helsinškog odbora

 

Piše: MARIO DUJMOVIĆ

 

Mržnja i netolerancija koja je napunila duh glavnog grada Bosne i Hercegovine eruptirala je ubojstvom 17-godišnjeg Denisa Mrnjavca koji je napadnut proljetos u sarajevskome tramvaju samo zato što je imao križić oko vrata. Cijelo Sarajevo, BiH i svjetska javnost prešutjela je ovu tešku činjenicu, a nije sigurno hoće li to u sudskome postupku koji je u tijeku imati hrabrosti reći i njegov prijatelj koji je nijemo, kao i svi u tramvaju, promatrao kako trojica golobradih bošnjačkih mladića ubijaju Denisa. Na svakome koraku u Sarajevu su, iako vješto marketinški uvijene, prisutne poruke mržnje prema drugima i drukčijima, napose Hrvatima. A upravo su to bili i prizori jednog histeričnog raspoloženja, pravoga 'turčenja' u Sarajevu, kada je Turska pobijedila Hrvatsku ili pak zabrana Thompsonova nastupa za izgradnju katoličkog studentskog doma ili pak u svakodnevnome životu sustavnoga otimanja novca i utjecaja Hrvatima u BiH.

 

 Zelena boja

 

A da se Sarajevo definitivno suobličuje u Andrićevu 'Prokletu avliju' svjedoči i nedavni eksperiment gradskih vlasti koje su centar odlučile obojiti u zeleno što je tradicionalna muslimanska boja. Ta promjena izgleda sarajevskih pločnika zbunjujuće je djelovala na većinu građana Sarajeva koji su pretpostavljali da se radi o zelenom tepihu postavljenom uoči početka Sarajevo Film Festivala. BiH oskarovac Danis Tanović istaknuo je kako županijski premijer Samir Silajdžić umjesto da se bavi povećanjem sigurnosti građana, neuvjetnih bolnica na Koševu ili dovođenjem u pristojno stanje javnog prijevoza, od centra grada pravi besmisleno ruglo.

-Ulaganjem pola milijuna KM u sanaciju i bojanje nesretnih pločnika predstavlja dodatno narušavanje i onako davno uništenog izgleda centra našeg grada te ga još više udaljava od pristojnog izgleda glavnog grada jedne države - ističu iz te stranke te navode kako će se svim mogućim sredstvima boriti za vraćanje pristojnog izgleda i dostojanstva Sarajeva.

-I ovaj potez rezultat je toga da je Sarajevo postalo jednonacionalni grad - tvrdi i bivši veleposlanik BiH u Zagrebu a sada predsjednik Helsinškoga odbora u Bih Srđan Dizdarević.

-Srbi i Hrvati na odgovornim pozicijama u Sarajevu mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Etničko čišćenje u ovom gradu, na žalost, obavljeno je uspješno. Kada bi bilo dobre volje da se BiH rekonstruira po multietničkom principu, neminovno bi bilo krenuti od Sarajeva - izjavio je Dizdarević.

 

Kardinalovi apeli

I vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić uzviknuo je: 'To nije moje Sarajevo za koje sam se borio'. A doista jest. Ovaj duhovni i moralni uzor cijeloga je rata bio u Sarajevu sa svojim građanima i vjernicima vjerujući da će utihnuti srpski snajperi, minobacači, topništvo. Dobio je sarajevski geto za Hrvate koji masovno napuštaju ovaj grad. Od prijeratnih 45.000 Hrvata katolika, u Sarajevu je ostalo tek njih 12.000. Šokantno je i zbog toga zavapio nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić o promjeni odnosa prema Crkvi u Sarajevu ističući kako je položaj Katoličke crkve i Hrvata neodrživ u glavnome gradu BiH. Ovo najsnažnije upozorenje do sad službena Crkva iz Sarajeva odaslala je nakon što je kap koja je prelila čašu stigla u obliku presude kojom se otima dio zgrade sarajevske nadbiskupije i vraća se 'nositelju stanarskoga prava’ koji je, usput budi kazano, kao udbaš prisluškivao i snimao crkvene dužnosnike. Kardinal Puljić izvijestio je o ozbiljnim problemima koje ima Katolička crkva u Sarajevu koja uključuje i uzurpiranje imovine, ili pak očite opstrukcije oko neizdavanja dozvola.

„To nije moje Sarajevo za koje sam se borio!“, rekao je. Presudom Županijskog suda u Sarajevu uzoriti kardinal izgubio je dio rezidencije, a dodjeljuje se ženi doušnika Fadila Smajlovića kojeg je bivši komunistički režim nasilno ubacio u taj stan u svrhu špijuniranja Nadbiskupskog ordinarijata.

Doušnik Smajlović je, dakle, bez ugovora i bez ikakva plaćanja, jer taj stan nikad nije bio nacionaliziran i prema tome je de iure uvijek bio i ostao u vlasništvu Nadbiskupskog ordinarijata, u tom stanu bespravno stanovao. “Jednom zdravom ljudskom razumu ne može biti jasno kako je jedan sud, koji mora poštivati prava svojih građana, donio na temelju ovakvih dokaza jednu takvu presudu. Dakle, riječ je o stanu koji nikada nije bio nacionaliziran, nego je doušnik Smajlović uzurpirao, nasilno uselio i ozvučio cijeli Ordinarijat“, istaknuo je kardinal. Katolička crkva u Sarajevu nije dobila dozvola za čak tri crkve u gradu, a ne dopušta se niti gradnja projekata koje vodi Vrhbosanska nadbiskupija. Kardinal je naveo primjer kako je pokojni Adil Zulfikarpašić (poznat po pokušajima dogovora s Beogradom o ostanu BiH u krnjoj Jugoslaviji) prigodom gradnje zgrade u Ulici Josipa Stadlera uzurpirao jedan dio župskog ureda.“Vrhbosanska Nadbiskupija nije htjela praviti nikakve probleme zbog dobrosusjedskih odnosa. Međutim, budući da je Vrhbosanskoj nadbiskupiji oduzeta svećenička kuća, odlučila je uz Bogosloviju u istoj ulici napraviti jedan Svećenički dom, ali već osam mjeseci ne može se dobiti građevinska dozvola i sad je zbog toga Vrhbosanska nadbiskupija u znatnim gubitcima“, upozorava kardinal. Navodno i samo pročelje zgrade mora biti obojano u zeleno za dobivanje dozvole pa da se na taj način u Sarajevu do kraja ponizi Katolička crkva. Svima je dobro poznato da je uzoriti kardinal boravio u ovom istom Sarajevu od samih početaka rata, a i onda kada je bilo najteže. Nikad nije napuštao Sarajevo! Tako sada može ustanoviti da nije kod svoje kuće, kao da ga Sarajevo ne želi. Na Grbavici se već godinama pokušava izgraditi župna crkva, ali nikako se ne može dobiti dozvola za gradnju. Crkva ne može preuzeti vlasništvo nad travničkim sjemeništem a u Bugojnu jer je od bošnjačkih vlasti zapovjeđena obustava izgradnje Katoličkog školskog centra.

 

 I Federacija 'jednonacionalna'

 

Sarajevo je postalo tek odraz ukupnoga stanja u entitetu što se zove Federacija u kojem brojčano nadmoćniji Bošnjaci, upravo kao i Srbi u bivšoj Jugoslaviji, nastoje otvoriti izlazna vrata drugima. Federacija i na fiskalnome planu osiromašuje Hrvate. Saniraju se dugovanja bošnjačkih tvrtki, financiraju se po sustavu sadaka-države razvojačeni branitelji, otima se novac županijama... I Visoki predstavnik nedavno je ocijenio kako Federacija nije zdrava financijski ni politički dok je pak državni ministar financija Dragan Vrankić, koji je i visoki dužnosnik HDZ-a BiH, otišao i korak dalje ističući da Bošnjaci 'uništavaju BiH'. Zato je vrijeme za radikalne rezove, a jedino se mogu postići ustavnim promjenama. Hrvati za sada izuzev Vatikana nemaju ničiju potporu, čak ni Zagreba koji se radi karte u jednome smjeru prema Bruxellesu odavno oprostio od svoje braće s druge strane granice.

Ekskluzivno

 

Julienne BUŠIĆ – hrvatska Penelopa

 

Tek kad je Zvonko oslobođen i ja sam postala slobodna!

 

 Bile su to 32 godine kušnja, očaja, čekanja. Zvonko nije jeo grožđe 20 godina, danas ga uvjeravam da ga može jesti koliko želi, a on se plaši da će ga nestati!

 

 

 Danas sam, dakako, sretna žena, ali ne želim biti potpuno 'sretna žena' jer čovjeku su uvijek potrebni novi izazovi u životu da ne stagnira. Nikada ne ćemo znati tko i što je bilo ključno jer se kroz sve te godine toliko ljudi i ustanova zalagalo za njega, od američkih i naših kardinala, političara, i diplomata, do ustanova, aktivista, i malog čovjeka u selu Boga iza leđa.  Neki su mnogo manje dali no što su mogli i trebali, a neki više nego što smo očekivali, ali smo zahvalni svima koji su nam dali potporu u bilo kojem obliku

 

Gospodin Budiša je prije godinu i pol pristao biti naš obiteljski predstavnik, naša veza s Vladom i drugim ustanovama i pojedincima. Bivši je zatvorenik pa savršeno razumije što to znači biti u zatvoru, a moralan i častan čovjek, svi se oko toga slažu, tako da je on stvarno bio idealan izbor. Bio je od velike pomoći, od početka do kraja, i zahvaljujemo mu od svega srca

 

Želi li se baviti ribarenjem, vrtlarstvom ili politikom, sve su mu opcije otvorene u demokratskoj zemlji. Usput, povijest je puna slučajeva „bavljenja politikom nakon odsluženja zatvorske kazne.“ (Mandela, Arafat, Begin, irski vođa Gerry Adams, itd.)

 

 

Razgovarao: IVICA MARIJAČIĆ

 

 

Smatrate li danas, s ove velike vremenske distance, da je vaša i Zvonkova žrtva imala smisla? Biste li opet u sličnim okolnostima ponovili sve ili vam je žao? Javi li vam se pomisao da ste, možda, nepotrebno potrošili veliki dio života? Mogu li, recimo, takvu žrtvu shvatiti vaši u Americi? 

Pravi odgovor na ovo pitanje zahtijevao bi višesatnu filozofsku i povijesnu raspravu, ali uglavnom se slažem s Voltaireom, (iako manje cinično nego što je on to naveo), da živimo u „najboljem od svih mogućih svjetova“. Dakle, sve se događa kako i kada treba, po nekom većom planu.

Upravo dovršavate svoju novu knjigu. Siguran sam da javnost s iznimnom znatiželjom očekuje njezino pojavljivanje. O čemu pišete u njoj?

Vjerujem da će biti velik interes jer je prošlo gotovo 13 godina od kada je izišla knjiga Ljubavnici i luđaci, a mnogi se pitaju što se sve dogodilo u međuvremenu. Ima mnogo toga. Nisam donedavno imala slobodu niti nadahnuće uopće razmisliti o novoj knjizi, ali, kao što sam maloprije rekla, sve se događa kako i kada treba. Upravo se spojio Zvonkov izlazak iz zatvora i izlazak moje knjige iz drugog tipa zatvora. Naslov je Tvoja krv i moja, (Mozaik knjiga), citat iz prekrasne pjesme Responsibilities (Odgovornosti) irskog pjesnika Williama Butlera Yeatsa.

 

 

Ne mogu racionalno objasniti odakle mi snaga

 

Vaš život i život vašega supruga Zvonka nevjerojatna je, ali stvarna priča za koju nije potrebno u autorskoj mašti dodavati ili izmišljati zaplet ili dramatiku, a rasplet je nedavno dobio elemente happy enda! Jeste li danas sretna žena?

Jesam, daleko sretnija, u smislu da sam se riješila velikog tereta koji me sputavao u drugim stvarima, tereta njegova utamničenja i tereta moga neuspjeha da ga „izbavim“. U drugom smislu, ne želim biti potpuno „sretna žena“ jer čovjeku su uvijek potrebni novi izazovi u životu da ne stagnira. Trenutno mi je najveći izazov uvjeriti Zvonka da može pojesti grožđa koliko hoće, da ga ima kupiti na svakom uglu, jer ga nije jeo punih 32 godina, obožava ga i boji se da će odjednom nestati!

U stvarnom životu malo je ljudi koji izdrže iskušenja takvog intenziteta. Može li se danas racionalno objasniti ta snaga kojom ste čekali supruga 32 godina da izađe iz zatvora, a kako objasniti i njegovu snagu da izdrži toliko vremena u zatvoru? Je li to silna nada koju vam je Bog usadio, je li vam pomogla vjera u tomu, osjećate li se kao suvremena Penelopa?

Ne mogu tu snagu racionalno objasniti jer su to duhovne stvari. Srodne smo duše, a veza je sve ove godine bila na višoj, duhovnoj razini, što je, na žalost, rijetkost u današnjem svijetu, svijetu koji stavlja glavnu težinu na čisto „tjelesni“ odnos.  

Jeste li, čekajući i nadajući se, dolazili u krizne situacije, jeste li gubili nadu? Čiji ste unutarnji glas slijedili ( Boga, vjerovanja u konačnu pravednu sudbinu…) u tom trpljenju?

Bilo je mnogo kušnja, bezbroj noći očaja, ali taj duži proces patnje nudi čovjeku mogućnosti duboko zaviriti u značenje, smisao života. Rekla bih da ste ovim pitanjem manje više pogodili glavnu temu moje nove knjige, koja bi mogla imati i podnaslov: „Što se može učiti od velike patnje“!

 

Stvar se razvijala po nekom višem planu

 

Koliko vam je u svemu pomogla činjenica stvaranja samostalne hrvatske države 90-ih godina prošloga stoljeća?  Kako ocjenjujete odnos Hrvatske prema sudbini Zvonka Bušića u početku i kasnije?

Nije baš pomogla jer bi Zvonko inače bio znatno ranije na slobodi. Ali opet tvrdim da su se stvari razvile po nekom drugom planu, neovisno o stavovima pojedinaca i politike.

Smatrate li da je službena Hrvatska zaslužna za Zvonkov izlazak na slobodu i kako su se pojedini političari i institucije odnosili prema tom pitanju?

Nikada ne ćemo znati tko i što je bilo ključno jer se kroz sve te godine toliko ljudi i ustanova zalagalo za njega, od američkih i naših kardinala, političara, i diplomata, do ustanova, aktivista, i malog čovjeka u selu Boga iza leđa. Tražili smo pomoć od najvećih svjetskih moralnih vođa. Ima indicija da je bilo intervencija, ali ne možemo biti sigurni. Neki su mnogo manje dali no što su mogli i trebali, a neki više nego što smo očekivali, ali smo zahvalni svima koji su nam dali potporu u bilo kojem obliku. Želimo gledati u budućnost, ne u prošlost.

 

Čestitka ravnatelja jedne sigurnosne ustanove iz Londona

 

Ako pratite hrvatske medije, možete pročitati da dio njih nije sklon razumijevanju žrtve vas i vašega supruga, smatraju vas teroristima, a po nekima radikalnima ne bi Hrvatska smjela ni prihvatiti Zvonka. Kako tumačite takve glasove?

Vjerujem da većina nije upućena u detalje našeg slučaja jer su mnogi promijenili stav nakon što su se bolje informirali. Čak je naš sudac John Bartels, koji je bio najupućeniji u cijeli slučaj, izjavio uoči izricanje presude: „Bilo bi nepravedno i nepošteno kada ne bih prije početka rekao da Zvonka Bušića i njegovu suprugu, kao i njihove drugove, ne smatram nikakvim teroristima. Držim da je neophodno važno da svoj govor počnem s ovom primjedbom..“ 

 Želim još podsjetiti da je god. 1999. postignut i ovdje u Hrvatskoj potpuni politički konsenzus u svezi sa Zvonkovim slučajem. Ne samo da su se predsjednik Tuđman i njegova Vlada angažirali, nego i Račan, Budiša, Gotovac, Tomčić i Jakovčić, tada predsjednici svih najvećih hrvatskih oporbenih stranaka. 

   Uoči Zvonkova dolaska primili smo i čestitke ravnatelja jedne ugledne međunarodne sigurnosne ustanove iz Londona čijim sam stručnjacima držala govor prije par godina. Čak nas on smatra 'drukčijima' od stereotipa.  Piše:„Dok većina svoga profesionalnog života provodim u sprečavanju toga tipa događaja koji vas je rastavio i zatvorio, ima otmičara i 'otmičara'.  Nadam se da shvaćate što time hoću reći.“
(na engleskom: Suffice it to say that, whilst I spend my professional life trying to prevent the types of incident that resulted in your incarceration and separation, there are hijackers and there are hijackers... I trust you understand my drift.)
  A bivši predsjednik Britanske liberalne stranke, Welšanin John Griffiths, napisao je čak recenziju za američko izdanje moje prve knjige, pišući između ostalog:  „… 30 i više utamničenja Zvonka Bušića pokazuje licemjerje onih koji najviše govore o vrijednosti opraštanja i iskupljenja i isto tako kako pravosudni sustav nije sposoban razlikovati između jednog 'terorizma' i drugog.“

(na engleskom: The 30 year detention of Zvonko Busic also shows how little value is placed on redemption and forgiveness by those who preach it, and especially how the system is unable to distinguish between one kind of "terrorism" and another.) 

 

Budiša razumije što znači biti u zatvoru 

 

Kako zamišljate vaš i Zvonkov novi život u Hrvatskoj? Česti su tekstovi u kojima se sugerira da se on ne bi smio baviti politikom?

A gdje je on izjavio da se želi baviti politikom? Politika se više bavi njime nego on politikom.  Ali kad smo već kod toga, premijer Sanader imao je pravo kad je rekao da je Zvonko slobodan čovjek sa svim svojim demokratskim pravima. Odslužio je s dignitetom i integritetom čak dvije godine više od svoje pune kazne od 30 godina (imajući na umu da je po sučevoj naredbi stekao pravo na uvjetni otpust jako davno, god. 1979, ne nakon 30 godina, kako neki medije uporno ponavljaju). Želi li se baviti ribarenjem, vrtlarstvom ili politikom, sve su mu opcije otvorene u demokratskoj zemlji. Usput, povijest je puna slučaja „bavljenja politikom nakon odsluženja zatvorske kazne.“ (Mandela, Arafat, Begin, irski vođa Gerry Adams, itd.)

Kako je došlo do toga da je Dražen Budiša dočekao Zvonka na aerodromu?

Gospodin Budiša je prije godinu i pol pristao biti naš obiteljski predstavnik, naša veza s Vladom i drugim ustanovama i pojedincima. Bivši je zatvorenik, pa savršeno razumije što to znači biti u zatvoru, a moralan i častan čovjek, svi se oko toga slažu, tako da je on stvarno bio idealan izbor. Bio je od velike pomoći, od početka do kraja, i zahvaljujemo mu od svega sr

________________________________________________________________________________________________________________________________

 

 

 

Milanovic

 

Pozadina SDP-ove odluke da u rujnu posjeti Bleiburg

 

 Milanović spašava stranku od posljedica svoje nesmotrene proslave četničkoga ustanka u Srbu!

 

 Pod) Odlaskom u Srb predsjednik SDP-a nanio je stranci nesagledive štete, a ima analitičara koji tvrde da su time odlučeni idući izbori. U HDZ-u zadovoljno trljaju ruke jer bolju predizbornu korist si ni sami nisu mogli napraviti. Milanović je žurno odlučio otići u Bleiburg ne bi li spasio što se dade spasiti  

 

Piše: IVICA MARIJAČIĆ

 

 

Predsjednik SDP-a Zoran Milanović bit će na čelu SDP-ova izaslanstva koje će u rujnu posjetiti Bleiburg i pokloniti se nedužnim žrtvama partizanske zločinačke odmazde nad hrvatskim vojnicima i civilima po svršetku Drugoga svjetskoga rata. U izaslanstvu će, kako je objavljeno ovih dana, osim Milanovića biti još SDP-ovi saborski zastupnici Ante Kotromanović i Ranko Ostojić te povjesničar Ivo Goldstein. Zločin je zločin – ideja je vodilja ovog izaslanstva čiji pojedini članovi, poput dr. Goldsteina, ističu da samim posjetom ne mijenjaju svoj stav prema ustaškom pokretu čiji su pripadnici na Bleiburgu i Križnom putu mahom likvidirani na zvjerski način.

Najava SDP-ova posjeta Bleiburgu odjeknula je kao mali grom iz vedra neba, ali zašto baš sada, u rujnu, kad je obljetnica tog zločina u svibnju, nije odgovoreno. No kad god bila, naišla je na pozitivan odjek kod brojnih hrvatskih političara iz drugih stranaka, osim što je čelnik srpske zajednice u Hrvatskoj Milorad Pupovac negativno reagirao rekavši da Milanović onda nije trebao ni dolaziti nedavno u Srb na obljetnicu tzv. ustanka naroda Like, ako misli time činiti politički balans.

 

 Ogorčeni članovi i simpatizeri SDP-a

 

  Predsjednik SDP-a Zoran Milanović najavljujući odlazak u Bleiburg nastavlja praksu koju je ustanovio pokojni predsjednik stranke Ivica Račan koji se također poklonio žrtvama Bleiburga, no i dalje ostaje pitanje što ga je sad navelo na taj čin. Ne treba sumnjati u Milanovićevu načelnu humanističku orijentaciju u politici, odnosno u potrebu da suosjeća sa žrtvama terora svih ideologija koje su u prošlom stoljeću harale ovim prostorima. Pa ipak čini se da su ga stranački razlozi ovaj put više naveli da ode u Bleiburg. Naime, nakon njegova nedavnog posjeta Srbu ugled Zorana Milanovića i SDP-a ozbiljno je uzdrman, a samim time i šanse te stranke na idućim lokalnim izborima. Štoviše, Milanovićev odlazak je izazvao ogorčenje najvećeg dijela članstva, ali i brojnih simpatizera. Činjenica da je u Srb išao bez posebnog poziva, dakle samoinicijativno, samo je pojačala ogorčenje.

Dan 27. srpnja u komunističkoj Jugoslaviji obilježavao se kao dan antifašističkog ustanka. Nakon što je stvorena samostalna hrvatska država, taj je datum prestao biti praznik dijelom zbog činjenice da su prije ustali partizani u šumi Brezovica kod Siska, a više zbog činjenice da ustanak u Srbu nije bio nikakav antifašistički ustanak, nego jednonacionalna, srpska pobuna protiv NDH, a po mnogima klasičan četnički ustanak.

Po svim svojim obilježjima, ciljevima, odorama, sastavu, a napose po operacijama koje su provodili, to je doista bio četnički ustanak, a sasvim je druga stvar što su se ti ustanici u godinama koje su slijedile preodjenuli u partizanske odore. Kao što smo objavili u zadnjih nekoliko brojeva, nakon srpskog ustanka 27. srpnja 1941. godine u Srbu, dogovorenog s talijanskim fašističkim okupacijskim snagama, uslijedili su masovni i dotad neviđeni okrutni zločini nad hrvatskim stanovništvom u kojima su likvidirani starci, žene, djeca i svećenici, cijela hrvatska naselja rušena i paljena. Predug je popis hrvatskih žrtava po svim tadašnjim hrvatskim selima u Lici i uz granicu Hrvatske s Bosnom, mnogima se ni groba ne zna, kao što od pojedinih naselja (npr. Borićevac) nije ostalo ni kamena na kamenu.  S obzirom na te nesporne povijesne činjenice, Milanovićev odlazak u Srb težak je politički gaf koji je nanio nesagledivu moralnu i političku štetu njemu samome i stranci koju vodi.

Komentirajući njegov čin, Ivan Jarnjak, primjerice, iz HDZ-a rekao je da su oni slavili svoj dan, ne definirajući što to znači, ali s priličnom definicijom između redaka. Kao HDZ-ovac, Ivan Jarnjak je zapravo zadovoljno trljao ruke znajući što u svakodnevnom nadmetanju za naklonost birača znači Milanovićev posjet. Bila je to neočekivana i najbolja moguća usluga HDZ-u. Ima analitičara koji tvrde da je SDP-ovac Milanović svojim obilježavanjem obljetnice četničkog ustanka u Srbu već odredio rezultate idućih lokalnih i parlamentarnih izbora.

 

 Proslava četničkog ustanka može skupo stajati SDP

 

Je li, nakon što je upoznat s povijesnim činjenicama iz 1941. godine, i nakon što je pročitao što je o tome napisala u svojoj knjizi dr. Savka Dabčević-Kučar, Milanović požalio što je otišao 27. srpnja u Srb? Nemamo informacije o tomu, ali logično je pretpostaviti da je postao svjestan nesvakidašnje pogreške koja ga može skupo stajati. Vjerojatno su ga na to upozorili i stranački prijatelji u koje ima osobito povjerenje, prije svega Ranko Ostojić i Ante Kotromanović. U nastalom negativnom ozračju prema Milanoviću i SDP-u trebalo je spašavati što se dade spasiti od stranačkog utjecaja i imidža. Zato je brzo donesena odluka da se posjeti Bleiburg, što prije, već u rujnu, dakle da se ne čeka službena obljetnica, kako bi se neutralizirala šteta izazvana skandaloznim nastupom u Srbu. S ciljem da ta šteta nestane što prije, određena glasila su Milanovićevoj najnovijoj inicijativi dala neumjereno veliko značenje, kao da netko prvi put iz SDP-a ide na Bleiburg.  

    Sam po sebi, čin Milanovićeva odlaska na Bleiburg duboko je razuman, human i zreo te se može pozdraviti. Zemlji koja pola stoljeća nije smjela ni izgovoriti da su partizani i «antifašisti» počinili zastrašujuće masovne zločine nad Hrvatima, potrebno je takvo suočavanje s poviješću i prošlošću. No to je tek prva faza u toj katarzi. Nakon priznanja, potreban je i korak dalje, a to je procesuiranje odgovornih za te masovne pokolje Hrvata čije žrtve i danas otkopavaju diljem Slovenije. Na žalost, vodeći hrvatski političari, osim simboličnog prvog koraka, nikad nisu pokazali spremnost i za ovaj drugi, štoviše posljednjih godina pokušavaju podmetnuti tezu da je žrtve Bleiburga stigla pravedna kazna za ono što su oni navodno počinili u Jasenovcu. SDP, a s njim i Milanović na čelu, naprosto se mora osloboditi komunističkih stereotipa i o Bleiburgu i o Srbu, te poštujući povijesne činjenice i sve nevine žrtve, graditi hrvatsku budućnost i svoju poziciju u toj budućnosti. Ako je, dakle, Zoran Milanović postao svjestan svoga promašenog odlaska u Srb i ako je svjestan da i žrtve Bleiburga traže pravdu, onda bi to doista mogao biti velik iskorak. To će, naravno, vrijeme pokazati, no zasad posljedice njegova odlaska u Srb su velike i sama najava odlaska u Bleiburg ne će ih neutralizirati.
              _____________________________________________________________________________________________________________________

    

  Mladen Schwartz: Nisam Židov (3), Ignac Pollak: Boli nas kad se netko odriče našega roda, prijateljuje s ratnim zločincem Šakićem i negora logore koje je opjevao proustaški pjevač Thompson! (2)

 

 SCHWARTZ:  A ZAŠTO BIH TREBAO BITI ŽIDOV?!

 

 

Neki Ignac Pollak («Boli nas...», HL br. 203 = 14. VIII. '08), mnogo je sentimentalnoga i irelevantnoga napisao o svojim duševnim stanjima izazvanima mojim hrvatstvom, pokazujući već i pravopisom koliko drži do svojih «svetinja» (Bergeb umjesto Bergen /Belsen/, Auschwiz /tz!/). Glede mojega odnosa spram židovstva, sve bitno iznio sam u tekstu koji Pollak napada: valjda ću biti ono što sâm hoću, a ne što mi netko želi nametnuti! Kazari (žid. Kuzarim), nasuprot Pollaku, nisu antisemitski mit, nego povijesna realnost, i o njima upravo Židov Arthur Koestler piše kao o trinaestom židovskom plemenu. 

Zanimljivije je, međutim, da Pollak, možda nehotice, donosi ovdje na svjetlo dana jednu vrstu arogancije koja nije posve nedužna u nastanku antisemitskih stavova. Cijelo pismo, naime, odiše neskrivenim animozitetom prema hrvatskom domoljublju i nacionalizmu (Thompson, Šakić, NDH), a ujedno nepatvorenim cionističkim šovinizmom. Pollak možda hrvatskoj državi i «plaća porez», ali «našom državom» ipak drži Izrael (zemlju koja, svojom agresivnom politikom i atomskom bombom, predstavlja stalnu prijetnju svjetskom miru!), smatrajući ga namirbinom za «holokaust». Zašto i teritorijalnu nadoknadu ne traži od navodnog krivca (Nijemaca), nego od nedužnih Arapa, ostaje zagonetkom.

     Zagonetno je i zašto se, skupa sa svojim suplemenicima istoga mišljenja, ne iseli u židovski okupiranu Palestinu, kada osim izraelske države, kako veli, «mi druge nemamo». Možda razlog leži u njihovu uspjehu što su ga u gojskoj Hrvatskoj postigli kao «radišni i sposobniji» (od koga? očito – domicilnih Hrvata!), te u njihovoj nježnoj ljubavi za «antifašizam», kojemu Pollak, umjesto dragomu Bogu i svojim roditeljima, zahvaljuje «goli život».

     O mitološkom «holokaustu» (tobožnjoj žrtvi paljenici koja žrtvuje cijelu životinju; a od kuda nam onda pristižu milijuni preživljenaca poput Pollaka?!) napisana je golema i ozbiljna revizionistička literatura, koju misle da mogu zaobići samo ignoranti ili ideološki slijepci. Jest, i dvjesto do tristo tisućica lijepa je znamenka, ali  kabalističkih «Šest Milijuna» mrtvih Židova nepobitno je potvrđeno kao instrumentum regni (svjetska nadvlada!), te neiscrpni izvor prihoda od uvijek iznova tražene odštete (o tome je, u knjizi The Industry of Holocaust, pisao i Židov Norman Finkelstein, koji je zbog istinoljubivosti ostao bez posla).

     Vara se Pollak i kada tvrdi da se on i njegovi nisu mogli pred «Auschwizom» odlučiti za nežidovstvo. Mogli su i trebali su, i 1941. i 1990., biti Hrvati! Hrvatima židovskoga roda (Korsky, Kremzir, Bauer, Singer, Kvaternik...) nije u NDH prijetio nikakav «holokaust». Bezostatna i iskrena asimilacija, umjesto posezanja za tuđim tlom ili stvaranja petokolonaške države u državi, jedini je put rješidbi židovskoga pitanja!

 

Mladen Schwartz, Zagreb

____________________________________________________________________________________________________________________________

 

HRVATSKA ĆE SIGURNO POBIJEDITI POD GOSPINIM PLAŠTOM

 

 Zbog njezine vjernosti Crkvi i Papi, Sotona je navalio na hrvatsku naciju!

 

 Europska unija masonska je tvorevina koja donosi zakone suprotne Božjim zakonima. Žalosno je danas da vodeći ljudi iz hrvatske vlade izjavljuju da između Europske unije i Katoličke crkve moramo izabrati Europsku uniju. Ovdje moramo dodati kako su i sami znakovi komunizma, Europske unije i novog svjetskog poretka identični, a to je zvijezda petokraka, bila ona crvena, žuta, bijela ili crna, radi se o istom znaku. To je znak pod kojim su se razarali hrvatski gradovi, sela i ubijali nedužni ljudi u ratu protiv Hrvatske. Na žalost, i danas se taj znak veliča u Hrvatskoj i prikazuju se razni partizanski filmovi koji veličaju taj znak. Kristov znak križa trebao bi biti i naš znak jer smo samo u tom znaku spašeni

 

Piše: ZORAN BUBALO

Danas kada pogledamo oko sebe i vidimo što se događa, primjećujemo kako su mnogi zbunjeni, razočarani i bez nade gledaju kako se sve kršćanske i domoljubne vrijednosti u našem životu tako lako gaze, ponižavaju i bacaju pod noge. Promatrano neke hrvatske intelektualce, čak i one koji su zbog domoljublja bili na robiji, kako lako danas ulaze u razne europske organizacije i odbore, podržavajući i njihove programe, a u isto vrijeme ne opažajući u njima onog istog neprijatelja koji je progonio, gazio i ponižavao njihov narod godinama, samo danas pod plaštem demokracije i liberalizma. Naime, padom komunizma mnogi su pomislili da je konačno došlo vrijeme slobode, no istina je sasvim drukčija, a istina se može naći jedino u Svetom pismu. U Knjizi otkrivenja stoji: 'I znamenje se veliko pokaza na nebu; žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od 12 zvijezda. I pokaza se drugo znamenje na nebu; gle Zmaj velik, ognjen (crven), sa sedam glava i deset rogova'. I zaista ovoga smo mi svjedoci u naše vrijeme kad borba između žene odjevene u Sunce i crvenog zmaja ulazi u završnu fazu što je Gospa na poseban način potvrdila preko svećeničkog Marijanskog pokreta - Don Stefano Gobbi. Naime, Gospa se ukazuje 13.10.1917. godine u Fatimi i to čudom kao žena obučena u sunce, a već 20 dana poslije u Rusiji se događa Oktobarska revolucija gdje komunizam na poseban način dolazi s crvenom revolucijom na vlast.

Gospa preko don Gobbija to objašnjava ovako: 'Veliki Crveni zmaj ateistički je komunizam koji je posvuda raširio zabludu nijekanja i tvrdoglavog odbacivanja Boga. Veliki Crveni zmaj je marksistički ateizam koji se pojavljuje s deset rogova, odnosno sa snagom svojih sredstava priopćavanja kako bi naveo čovječanstvo na neposlušnost na deset zapovijedi Božjih i sa sedam glava s pojedinim dijademama na svakoj kao znakovima moći i kraljevskog dostojanstva. Okrunjene glave označavaju nacije u kojima se komunistički ateizam učvrstio i vlada snagom svoje ideologijske, političke i vojne moći. Veličina Zmaja jasno pokazuje prostranstvo zemlje u kojoj nesumnjivu prevlast ima komunistički ateizam. Njegova je boja crvena jer se služi ratovima i krvlju kao sredstvom svojih brojnih osvajanja. Veliki Crveni Zmaj uspio je ovih godina osvojiti čovječanstvo zabludom teorijskog i praktičnog ateizma koji je već zaveo sve nacije na zemlji. Tako je nastala nova, bezbožna civilizacija, materijalistička, egoistična, hedonistička, jalova i hladna koja u sebi nosi klice propasti smrti. Veliki Crveni zmaj ima đavolski zadatak da izuzme cijelo čovječanstvo od Božje vlasti, od veličanja Presvetog Trojstva i od potpunog ostvarenja plana Oca koji je po svom Sinu stvorio to čovječanstvo na svoju slavu.'

 

Poraz komunizma nije donio slobodu

 

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina padom komunizma, kojem smo bili i mi svjedoci, mislili smo da je konačno došlo vrijeme slobode, no Knjiga otkrivenja kaže sljedeće: 'I vidjeh iz mora Zvijer izlazi s deset rogova i sedam glava, na rogovima joj deset kruna, na glavama bogohulna imena. Ta Zvijer što ju vidjeh bijaše nalik na panteru, noge joj kao medvjeđe, usta kao usta lavlja. 'Zmaj joj dade svoju sliku i prijestolje i vlast veliku… Dana joj je vlast nad svakim plemenom, pukom, jezikom i narodom: da joj se poklone svi pozemljari, oni kojima ime nije zapisano u knjizi života zaklanog jaganjca od postanka svijeta. Gospa preko don Gobbija za ovaj dio otkrivenja kaže sljedeće: 'U ovoj strašnoj borbi iz mora se diže u pomoć Zmaju jedna zvijer slična panteri'. Ako je Crveni Zmaj marksistički ateizam, onda je crna zvijer masonerija. Dok se Zmaj pokazuje u snazi svoje moći, crna zvijer (masonerija) naprotiv djeluje u sjeni i skriva se u tajnosti kako bi kriomice našla put u svaki dio svijeta. Ima medvjeđe šape i lavlja usta jer posvuda lukavo djeluje pomoću sredstava javnog priopćavanja, odnosno, propagande. Sedam je glava znak različitih masonskih loža koje u cijelom svijetu djeluju podmuklo i opasno.

Zapravo, dok Crveni Zmaj (komunizam) djeluje tako da nastoji navesti čovječanstvo da se odrekne Boga i da ga zaniječe, te na taj način proširuje zabludu ateizma, svrha je masonerije ne da zaniječe nego da huli na Boga. Zvijer otvara svoja usta da bi izustila psovke na Boga, da bi hulila njegovo ime i njegovo prebivalište i sve one koji obitavaju na nebu. Najveća psovka je poricanje bogoštovlja Bogu i davanje tog istog stvorenjima i samom Sotoni. Eto, zbog čega se danas, iza izopačenog djelovanja masonerije, posvuda šire crne mise i kult Sotone. Osim toga, masonerija se služi svim sredstvima da bi spriječila duše da se spase i tako činila uzaludnim Kristov čin Otkupljenja. Dok je Gospodin objavio svoj Zakon preko deset zapovijedi, masonerija, pomoću snage deset svojih rogova, posvuda širi svoj zakon koji je potpuno suprotan onom Božjem, Gospodinovoj zapovjedi: 'Nemaj drugih bogova uz mene'. Ona suprotstavlja druge, lažne idole pred kojima se mnogi danas duboko klanjaju.

Zapovijedi: 'Ne spomeni uzalud imena Gospodnjega' ona se suprotstavlja huljenjem Boga i njegova Sina i ide do te mjere da njegovo ime svodi na nečastan prodajni žig te proizvodi bogohulne filmove o njegovu životu i njegovoj božanskoj osobi. Zapovijedi: 'Spomeni se da svetkuješ Dan Gospodnji', ona se suprotstavlja tako da pretvara nedjelju u vikend, dan sporta, igara i zabave. Zapovijedi: 'Poštuj oca i majku' ona suprotstavlja novi model obitelji koji se nazire na zajedničkom življenju, čak i homoseksualcima. Zapovijedi 'Ne ubij' ona se suprotstavlja tako što je uspjela ozakoniti abortus svuda u svijetu te iznudila da se prihvati eutanazija i da potpuno prestane dužno poštovanje vrijednosti ljudskog života. Zapovijedi 'Ne sagriješi bludno' ona se suprotstavlja opravdanjem, veličanjem i propagiranjem svih oblika bluda i ide sve dotle da opravda i čine suprotne ljudskoj prirodi. Zapovijedi 'Ne ukradi' ona se suprotstavlja tako da potiče krađe, nasilja, zaplijene imovine i otimačine. Zapovijedi 'Ne reci lažna svjedočanstva' ona se protivi u smislu sve jačeg propagiranja zakona prijevare, laži i dvoličnosti. Zapovijedi 'Ne poželi tuđe stvari i tuđeg ženidbenog druga' ona se protivi tako da iz dubine kvari svijest, razum i srce čovjeka.

 

 Ideologija suvremenog mondijalizma – rasistička doktrina

 

Na taj su način duše gurnute na izopačenost i zao put neposluha Gospodnjeg Zakonu te su utonule u grijeh, postale nesposobne primiti dar milosti i Božjeg života.

Danas kad pogledamo što se događa u svijetu, tko upravlja svijetom i što nam taj svijet nudi posebno preko Europske unije, novog svjetskog poretka, mnoge stvari nam bivaju jasnije.

Što je Europska unija i novi svjetski poredak i što se iza toga krije, najbolje nam opisuje ruski pisac Oleg Platonov u svojoj knjizi 'Zašto će propasti Amerika', koji u jednom dijelu te knjige pod podnaslovom 'Ideologija svjetske zavjere' kaže sljedeće: 'Godine 1867. judejske i masonske organizacije formiraju Stalnu međunarodnu svjetsku ligu. Njezin tajnik, mason, Pasen razrađuje projekt formiranja međunarodnog tribunala koji bi donosio konačne presude u svim konfliktima među pojedinim narodima. Ova je organizacija dugo nijemo postojala u tišini masonskih loža. Zbog događaja iz Prvog svjetskog rata njezine se ideje aktiviraju zahvaljujući trudu predsjednika vijeća reda Veliki Istok Francuske, Kornoa, koji se 1917. godine obratio svojoj braći ovim pozivom: 'Pripremiti Sjedinjene Države Europe, formirati nadnacionalnu vladu čiji će zadatak biti regulirati konflikte među nacijama. Masonstvo će biti agentura promidžbe za shvaćanje svijeta i općeg blagostanja koje nosi Liga naroda'. I na kraju, 1927. godine na zasjedanju Konventa Mješovitog masonstva bilo je izjavljeno da je 'nužno svugdje i u svakoj zgodnoj prilici riječima i djelom sugerirati duh mira koji je pogodan za stvaranje Sjedinjenih Država Europe, tog prvog koraka prema Sjedinjenim Državama Svijeta.

Svi projekti za formiranje Sjedinjenih Država Europe podrazumijevaju određenu ulogu judejskih i masonskih organizacija. Plemenite ideje Novoga zavjeta zamjenjuju se ideologijom isključivosti Talmuda i Protokola sionskih mudraca. Mijenja se sama struktura svjetske i nacionalne politike. Njezin glavni upravitelj postaje tajna zakulisna vlast koja se temelji na ritualima i tradiciji judaizma i novcu međunarodnih židovskih bankara. Centar donošenja važnih političkih odluka prelazi od nacionalnih vlada u ruke židovskih vođa i financijera. Nacionalne vlade gube vlast, postaju njezin drugi ešalon. Narodi koji ništa ne sumnjaju saginju glavu pred rezultatima njima tuđe politike. Pod parolama demokracije i liberalizma formira se dotle neviđeno ropstvo, najžešća politička diktatura koju je već sad moguće vidjeti u konstrukciji jedinstvene Europe iz devedesetih godina. Ideologija suvremenog mondijalizma produžava ideologiju i stil rasističke doktrine Protokola sionskih mudraca - uspostavljanje svjetskog gospodarskog predstavnika izabranog naroda i porobljavanje ostatka čovječanstva.

 

 Križ je naš znak a ne zvijezda

 

Ovo sve nam govori da je Europska unija masonska tvorevina koja donosi zakone suprotne Božjim zakonima. Žalosno je danas da vodeći ljudi iz hrvatske vlade izjavljuju da između Europske unije i Katoličke crkve moramo izabrati Europsku uniju. Ovdje moramo i dodati kako su i sami znakovi komunizma, Europske unije i novog svjetskog poretka identični, a to je zvijezda petokraka. Bila ona crvena, žuta, bijela ili crna, radi se o istom znaku. To je znak pod kojim su se razarali hrvatski gradovi, sela i ubijali nedužni ljudi u ratu protiv Hrvatske. Na žalost, i danas se taj znak veliča u Hrvatskoj i prikazuju se razni partizanski filmovi koji veličaju taj znak. Kristov je znak križa, to bi trebao i biti naš znak jer smo samo u tom znaku spašeni. Gospa u Fatimi obećala je da će ona zgaziti glavu zmaju i da će njezino Prečisto Srce na kraju trijumfirati. Mi Hrvati moramo biti ponosni što Gospa dolazi k nama u Međugorje baš u svim vremenima i to već više od 27 godina. Ona nam u Međugorju govori da ono što je započela u Fatimi dovršit ću u Međugorju. Mi Hrvati, da bi bili u njezinoj pobjedničkoj vojsci moramo odazvati se na njezn poziv, i to poziv molitve, posta, ispovijedi, pokore, dobrih djela, vršenja božjih zapovijedi, posvete Njezinom Prečistom Srcu i Srcu Njenog Sina Isusa.

U međugorskom mjesečniku Glas mira, ožujak 2008. u razgovoru s o. Livijom Fanzagom, urednikom Radio Marija, Italia, on nam govori sljedeće. 'Marija, vidjelica koja dobiva poruku za župu, živi u Italiji u Milanu. Pa ipak, kad Gospa daje svoju poruku, ona kaže: 'Ovdje u Međugorju!'. To je sveto mjesto, mjesto milosti, iako se ukazanja događaju negdje drugdje! Gospa je rekla: 'Ovdje dajem posebne milosti!' Ne zaboravimo ni to da će znak biti ovdje, u ovoj zemlji, na ovom mjestu, na Brdu ukazanja, i da će se odavde vidjeti ono najljepše tek dolazi. Sve ovo je priprema, a Međugorje će u budućnosti biti još poznatije. Kardinal Ivan Dias, prefekt Kongregacije za nauk vjere, održao je u ulozi papinskog delegata govor u Lourdesu 8. prosinca 2007. i time otvorio proslavu 150. obljetnice Gospinih ukazanja. Rekao je da je Gospa tijekom dvaju proteklih stoljeća pripremala svoju vojsku za borbu i za pobjedu u velikoj bitci protiv snaga zla, protiv Antikrista. Taj govor objavio je Osservatore Romano 9. prosinca 2007.

Svojim ukazanjima u Rue de Bac u Parizu Gospa je pritekla u pomoć Crkvi kada se svijetu nametao Antikrist u smislu društva koje misli da može samo sebe spasiti, svojim snagama, po cijenu izdaje, istine. Međugorje je finalna faza te eshatološke borbe na kraju koje ćemo imati vrijeme mira, 'vrijeme proljeća', kako kaže Gospa. To naučavaju i posljednje pape, počevši od Pavla IV. Ovim želim reći da je Međugorje u samom srcu crkve i velike zadaće koju ona mora obaviti da spasi naš naraštaj. Kardinal Dias citirao je jednu rečenicu kardinala Woytile, izrečenu kratko prije nego što je ovaj postao papa: 'Danas smo suočeni s najvećom bitkom koju je čovječanstvo ikad vidjelo'. Mislim da kršćanska zajednica to još uvijek nije u potpunosti shvatila. Danas smo pred konačnom bitkom između crkve i Antikrista, između evanđelja i antievanđelja. Živimo u trenutku najveće eshatološke bitke svih vremena, a čini se da Katolička crkva toga nije svjesna. U svakom slučaju, odlučna će biti uloga 'malog stada'. Da bi zmiji zgazila glavu, Gospa treba ljude koji su odgovorili na njezin poziv, ljude koji su joj vjerni'.

Utješne su Gospine riječi preko don Gobbija u Zagrebu 20. rujna 1996. 'Ne boj se, mlado stado. Budite moja mala djeca, koju sam okupila sa svih strana svijeta za veliku bitku između Boga i Sotone, između sila dobra i sila zla. Gospodin će pobijediti preko mene, svoje male sluškinje. Ja ću pobijediti pomoću vas, moja mala djeco.

Ono što se dogodilo u ovoj naciji, postaje znak za sve. Zbog svoje vjernosti Isusu i vašoj nebeskoj Majci, Crkvi i Papi, Sotona je navalio na nju, u pokušaju da ju uništi. Imajući na umu ovaj cilj, udružile su se sve sotonske i masonske sile. Međutim, Ja sam sama označila čas njihova poraza.

Tako će biti za čitavo čovječanstvo.

Zato vas pozivan na pouzdanje i nadu.

Ne boj se, mlado stado. Vama je povjereno poslanje da ostvarite trijumf mog Bezgrješnog Srca u svijetu'

U svojoj 183. poruci don Stefano Gobbi, na sam blagdan Svetih Arkanđela Mihaela, Gabrijela i Rafaela, 29. rujna 1979. u Nizozemskoj, posebno nas upućuje na njihovu pomoć. Kaže da je Ona Kraljica Anđela i da oni spremno čekaju njezine naredbe jer je Presveto Trojstvo Njoj povjerili djelo obnove Crkve i svijeta po njezinom Bezgrješnom Srcu.

Na kraju, utecimo se onoj koja je kraljica Hrvata i kojoj naš narod pjeva:

Zdravo djevo, kraljice Hrvata,

Naša majko, naša zoro zlata,

Hrvat za križ bojak bije sveti:

Vodio ga ljiljan barjak tvoj!

Nova neman na križu časnom prijeti:

Silna djevo, na braniku stoj

Stanimo i mi pod njezin plašt, a ne pod Europsku uniju jer za nas ne postoje desni i lijevi nego ili smo s Bogom ili sa Sotonom.

 

 

 

L1 –Velik broj hodočasnika i ove je godine na blagdan Velike Gospe došao u marjanska svetišta

___________________________________________________________________________________________________________________________

Sličan se raduje sličnima

 

Kajin rado ugošćuje talijanske iredentiste i srpske folk-pjevače!

 

Za vrijeme teniskog turnira u Umagu, iza samih leđa predsjednika Mesića i Damira Kajina, svega sto metara dalje, sedam najpoznatijih srbijanskih 'cajkaša': Seka Aleksić, Goga Sekulić, Jovan Perišić, Nedeljko Bajić-Baja i drugi održalo koncert u obližnjoj diskoteci. Zatim, nakon što je Lepa Brena predstavila u Umagu svoj novi album simbolična naziva 'Uđi slobodno',  nekoliko dana kasnije, na Veliku Gospu održan je još jedan koncert srpskog folka 'Prva truba Guče 2008.'

 

                       

            Kažu, ne laje pas sela radi, već sebe radi. Pa i u Istri, nova afera. Nakon samovoljne zabrane Thompsonova koncerta u režiji saborskog zastupnika i militantnog istarskog ljevičara Damira Kajina, drugi njegov kolega, saborski zastupnik Furio Radin, ugošćuje u Istri talijanske antifašiste i iredentu.

Ako je vjerovati iskusnom novinarskom peru Armandu Černjulu i njegovu izvješću koje je objavio čini se samo javno.com prije tri dana, 18. kolovoza u Puli u povodu 62. godišnjice tragedije na pulskom kupalištu Vergarolla, kada je zbog eksplozije mina na taj dan 1946. godine poginulo više od 60 Puljana, predstavnici Zajednice Talijana Pule i Pulske obitelji (Famiglia Polesana) iz Trsta, koja je članica ekstremne iredentističke udruge tzv. Unije Istrana Slobodne provincije u egzilu, na kupalištu u more bacili su vijence, nakon što su u prostorijama zajednice održali kulturno-umjetnički program.

            Nazočili su tom 'tajnom' iredentističkom sjećanju saborski zastupnik i predsjednik Skupštine Zajednice Talijana Furio Radin, dogradonačelnik Pule i predsjednik Zajednice Talijana Fabrizio Radin te načelnik tzv. Slobodne općine u egzilu general Silvio Mazzaroli, poznati iredentist iz Trsta i mnogi drugi. Taj protuhrvatski skup talijanskih ekstremista zatajen je novinarima, a jedino su bili pozvani oni iz lista "La voce del popolo''.  Očito da se htjelo javnosti zakriti skandalozni dolazak predstavnika profašističkih i neoiredentističkih udruga iz Italije. Jedino što se govori je da je navodno Ministarstvo obrane RH dalo dopuštenje da se u lučici Vergarolla održi komemoracija.

            Sada se postavlja pitanje kako to da se svestrani Kajin, ako mu zbog poznatih razloga već smeta Thompsonov koncert u Puli, nije oglasio i o tom 'prijateljskom' posjetu talijanskih iredentista i neofašista i drugih neprijatelja Hrvatske Puli. Zašto sada šuti o neofašistima, ili možda zato što su njegove provenijencije? Ili možda da zataška koncerte srpskih turbofolk pjevača koje ovih dana Istra sve češće ugošćava?

            Tek sada doznajemo da je za vrijeme teniskog turnira u Umagu, iza samih leđa predsjednika Mesića i Damira Kajina, svega sto metara dalje, sedam najpoznatijih srbijanskih 'cajkaša', Seka Aleksić, Goga Sekulić, Jovan Perišić, Nedeljko Bajić-Baja i drugi održalo koncert u obližnjoj diskoteci. Zatim, nakon što je Lepa Brena predstavila u Umagu svoj novi album simbolična naziva «Uđi slobodno»,  nekoliko dana kasnije, na Veliku Gospu održan je još jedan koncert srpskog folka 'Prva truba Guče 2008.'. No reakcije Kajina i drugih istarskih dužnosnika na taj ovih dana sve veći broj srbijanskih pjevača u Istri izostale su, baš kao i na neofašističku komemoraciju u Puli, dok je u međuvremenu, Marko Perković Thompson javno zabranjen osim u Puli i u Žminju.

Ipak, Marko Perković je u odnosu na Kajinove i Radinove talijanske iredentiste i neofašiste, koji desetljećima pljuju po Hrvatskoj, a gaje i danas pretenzije prema hrvatskim državnim teritorijima, baš kao i na srpske turbofolk pjevače koji su dobro došli u Istri, ipak hrvatski državljanin i sudionik Domovinskoga rata. (Tomislav Drži

Čini se da Umag nije jedino mjesto u kojem se izvode srpske cajke i njihov folk.

Ovog je vikenda srbijanska narodnjačka zvijezda Nedeljko Bajić-Baja pred nosom nezainteresiranih lokalnih hrvatskih branitelja u Drnišu održao koncert za stotinjak gostiju koji su svi odreda znali napamet tekstove njegovih pjesama.

Ako se sjetimo da je Drniš bio na prvoj crti napada tijekom Domovinskog rata, čudno je da su se srpski folk-pjevači pojavili baš u Dalmatinskoj zagori na obali rijeke Čikole.

______________________________________________________________________________________________________________

Oduprimo se drskim magima koji nas pokušavaju hipnotizirati globalizmom

 

Bolje je Hrvatima u svakom slučaju ne oslanjati se na mage koji u ime globalizma, u ovo vrijeme, nude razna materijalna blagostanja koja će oni sami stvoriti po svome receptu, bez sudjelovanja hrvatskog naroda, po uvjetima kakve oni postave 

 

 

Piše: dr. ILIJA BARJAŠIĆ, Pokret za preporod hrvatskog duha i poticanje nataliteta u Hrvatskoj - Život

 

Hedonistima kao parazitima za prividan život uvjet je nečija smrt, isključivo žive radi materijalnog, tj. vlastitog tijela. U svakoj za njih povoljnoj situaciji poprime narav virusa, potom u kombinaciji naravi lisice ili zmije, nastali oblici sebe imenuju magima. Realno to ime asocira na lukavost kojom oni nezasluženo ubiru narodna materijalna bogatstva, na žalost mnogo puta želje im se ostvaruju. Kao i virus, uvijek kada padne na plodno tlo, oživi animalno po cijenu života koji napada. Na sličan način pogodna situacija sačini maga i uvijek pomoću psihologije za mase, hipnozom nameće maglu kao stvarnost koju ovi gutaju dok magi zavlače ruke u njihove džepove i uzimaju sve što bi im moglo poslužiti i biti od koristi, kao nezasitnim varalicama. Gdje su magovi drskiji, gore je narodu pomoću kojeg vladaju – što je proporcionalno njihovoj 'spoznaji' i osviještenosti adekvatnoj egoizmu koji demonstriraju na terenu koji je kod nečovjeka primjetan dok njegovo Ja ne evoluira u Mi.

To bi značilo na terenu htjeti dati umjesto uvijek htjeti uzeti – što izaziva prokletstvo ako je protiv dobra i života. Zamijenivši pojmove dobro i život, kao uzrok i uvjet čovjeka, s pojmom sloboda, što priliči samo osviještenoj osobi, magi, materijalno nezasitni egoisti, teže ozakoniti svoju  «slobodnu volju» i svoje postupke kopirajući lisicu koja hipnotizira kokoš na grani, tako da joj prikaže hrpu kukuruza baš tamo na mjestu ispred njezinih pandža, kao i zmiju dok hipnotizira žabu predočavajući joj kukce ispred svojih otrovnih usta. «Slobodnom voljom» opredijeljeni za materiju, na putu svoje konačnosti radi svojih tjelesnih užitaka, toliko se zanesu da im ni planet Zemlja nije dovoljan. Što više nezasitan, više preraste u nečovjeka. Tako je uglavnom s vlastodršcima u svijetu, kao što je na žalost stoljećima i u Hrvatskoj.

 

 Magi u jahtama i avionima

 

Hrvatskom se je narodu obećavalo, a i danas obećavaju, zlatne žlice i tanjure s izvrsnom hranom bez rada, kako smo istakli po šabloni lisica i zmija za kokoši i žabe. Pomoću hipnoze i obećanja nude materijalno izobilje koje u stvarnosti uzimaju samo sebi – a kokoši i žabe prijevarom usmjeruju protiv dobra i života. I danas se Hrvati u Hrvatskoj navikavaju na nerad i usmjeravaju nekamo u Europu i Ameriku. Nakon 17 godina spektakla, u arenama hrvatske mase iznenađene vide mage u jahtama i avionima dok još pod narkozom izlaze iz arena iscrpljeni i malaksali bez orijentacije gdje je istok a gdje zapad, bez kruha, a o kolačima mogu samo sanjati. Blijedi, sa sve manje dobra i života, žrtvuju bitno u ime neke dječje 'slobode', 'slobode' žena, i 'slobode' svih perverznih ne znajući da je sloboda spoznata nužnost. Ukoliko nije tako, onda je slijepa, što se uvijek negativno odrazilo na dobro i život.

Dakle magi tendenciozno hipnotiziraju radi svojih tjelesnih i ovozemaljskih užitaka, uvijek varaju. Gospodo, pamćenje je uvjet za spoznaju, nakon veće spoznaje magi vas ne će više moći hipnotizirati, već vi njima, kao kronično hipnotiziranima, trebate pomoći, daleko od toga  da bi vam oni bili uzori koji ne znaju da je dobro uvjet životu. Smisao je pomoći onima koji iz neznanja nisu odgovorni u Hrvatskoj: za nered, nerad i mortalitet veći od nataliteta što je  posljedica njihove nesamokritičnosti, zbog čega postanu virusi u akciji. Svojom lukavštinom zbog hedonističkog ponašanja ostalo im je samo oruđe za zastrašivanje, jedino sredstvo protiv onih koje mogu hipnotizirati i lažima obmanjivati dok orgijaju.

Bilo da je riječ o ženi ili muškarcu, individualno je više osviješteno po uvjetima i spoznaji života. Dakle, 'sloboda' maga bez spoznaje jest borba protiv dobra i života, rušenje temelja čovjeku. Sve zbog materije, praha, luciferstvo tako vidi Zemlju koju žele kao uzor Svemiru, što je znak tendencije za virusne upale, a što je samo bolesna želja nečovjeka. Malo je nečovjeku samo jedan planet za posjed, «pored globalne apsolutne kontrole», zbog čega nesvjesno gubi sebe kao život – nema više dobru slobodnu volju već samo anarhičnu volju.

Dakle zbog nereda, rasipa se osoba, obitelj i zajednica kao cjelina, ali nesvjestan čovjek bi i dalje razarao.

 

Pamćenje je uvjet spoznaje

 

Kako se prema svemu odnosi kršćanska Europa i koliko je uzor i poticaj u pravcu dobra ostalim ljudima na Zemlji, dok propovijeda da je grijeh uzrok kazni što se na Zemlji da primijetiti? Pitanje je koliko tko samokritički vidi i koliko u ime materijalnog zaobilazi dobro.

 I pored svega Europa se usmjerava prema materijalnim koristima umjesto za čovjeka temeljnim vrijednostima, što Europi nije jamstvo za budućnost, pritom predvođena nekim europskim državama kao i nekima s drugih kontinenata koje kroz povijest imaju silna iskustva kao eksploatatori. Stoga neka Hrvati pamte jer pamćenje je uvjet spoznaji i osvješćivanju.                                                     

Hrvati kao predziđe kršćanstvu mnogo su žrtvovali za neke europske narode i dok su u isto vrijeme eksploatirani od istih.

 Tako je i danas. Dok Hrvatima obećavaju materijalno blagostanje, uzeli su banke i najveća poduzeća u kojima su Hrvati samo obezglavljena jeftina radna snaga. Kako prije, tako i sada. Sumnjive neformalne grupe u Hrvatskoj, bez temeljnih moralnih vrijednosti, poigravaju se s Hrvatima. I to zato jer Hrvati već stoljećima ne ulažu, iz ljubavi, volonterski, u opće dobro kako to rade vitalni narodi na Zemlji zbog čega i jesu puni života.

 Proizlazi da se mnogo puta pod imenom altruizma krije zamka, ako nije dobro procijenjen. Dakle ne naslanjati se, već truditi se i stati uspravno, što priliči zdravu čovjeku. Bolje je u svakom slučaju nego oslanjati se na mage koji u ime globalizma, u ovo vrijeme, nude razna materijalna blagostanja koja će oni sami stvoriti po svome receptu, bez sudjelovanja hrvatskog naroda, po uvjetima kakve oni postave. Dakle unaprijed se treba odreći posebnosti,  imena, tradicije, osnovnih vrijednosti, jednom riječju svega što je bitno za mrvice koje Hrvati ne trebaju.

 Hrvati koji imaju fenomenalne zemaljske uvjete za život, mogli bi kao altruisti materijalno pomagati i drugim narodima na Zemlji, dakako u ime dobra bez kalkulacija i silnih zarada pomoću sofističkih šablona kao trgovci, koji su takvim stilom dugoročno i sami sebi potkopali temelje. Narodi koji poznaju i pamte povijest sigurno ne će uzeti takve savjetnike, već će nametljivce, zanesene prividom, svrstati i staviti u skupine za lustraciju.

_________________________________________________________________________________________________________________________________

    

 HRVATSKO DOMOLJUBLJE I AKCIJE ZA OPĆE  DOBRO

 
 Hodočasnici su dali hvalevrijednu inicijativu da se utemelji i svake godine održava Tjedan hrvatskoga domoljublja, i to od 2. do 8. listopada

 

 

Piše: Miroslav Jakovina, Zagreb

 

Među nama živi skupina ljudi, velikodušnih i široka srca, koji već niz godina zaredom iskazuju svoje iskrene domoljubne osjećaje na svoj osebujan način: hodajući i moleći. Nazivaju ih i Brankovom skupinom, po svome vrlom i agilnom članu. To su hrvatski dragovoljci koji svoje aktivnosti vežu uz znakovite dane Domovinskog rata. Za sebe ne traže ništa, a i od hrvatskoga društva ne dobivaju ništa. Takav načinom izražavanja svojih osjećaja djeluju poticajno na mnoge članove hrvatske zajednice.

Evo imena tih plemenitih ljudi: Zlatko Vrbošić (Koška), Mato Bičvić (Osijek), Željko Hajdarović (Čakovec), Dragutin Bosak (Krapina), Slobodan Lang (Zagreb), Branko Čulo (Osijek), Stipe Jakovljević (Jajce), Ilija Vonić (Koška), Štefica Krstić (Osijek), Toni Berišić (Osijek), Marin Markus (Krapina), Darko Bobeta (Osijek), Zvonimir Jezildžić (Osijek), Mario Filipi (Samobor), Zdenka Banić (Osijek), Dražen Mayer (Osijek), Ivica Lozina (Split), Anto Vonić (Koška), Zlatko Antolović (Koška) i Ivica Kolarić (Ploče).

Još danas nam poput baklje u tami, kao uzor, svijetli njihovo hodočašće «Lanac istine o generalu Anti Gotovini i Domovinskom ratu» poduzeto 2006. godine. Tom su prilikom hodajući i moleći za 50 dana prešli put od oko 3000 kilometara, od Pakoštana otkud su krenuli 24. travnja, sve do Haaga, odnosno Scheveningena, u koji su stigli 13. lipnja na blagdan Svetog Ante.

A ove su 2008. godine u Vukovaru, nakon primljenog blagoslova od fra Zlatka Špehara, krenuli na hodočašće 7. travnja, pošavši od bolnice i s Ovčare pa kroz cijelu Hrvatsku sve do Dubrovnika, točnije do Srđa, kamo su stigli 1. svibnja nakon 25 dana hoda, prešavši oko 1000 kilometara – hodajući i moleći.

Cilj i svrha ovih hodočasnika bila je skrenuti pozornost društva prema bližnjem u nevolji, prema ugroženosti općeg dobra, a time i pojedinaca. Potakli su bitku za dostojanstvo ljudske osobe, otvorili su prostor revitalizacije i reafirmacije nacionalnog ponosa čime su dali poticaj za normalizaciju života tihe većine. Sve su to činili nasuprot ravnodušnosti i neosjetljivosti struktura vlasti prema onima u potrebi, a kojima treba pružiti priliku za normalan život. Sami su dali inicijativu da se utemelji i svake godine održava Tjedan hrvatskoga domoljublja, i to od 2. do 8. listopada, jer oni znadu zašto su ti nadnevci za njih znakoviti: 2. listopada – Međunarodni dan djece, a 8. listopada – hrvatski Dan neovisnosti. Ove bi se godine to počelo skupom na Krbavskom polju.

Ohrabruju nas i djeluju poticajno opisani primjeri aktivnosti ove skupine nadahnutih i velikodušnih pojedinaca. Učvrstila se u nama nada da će bitka za prave vrijednosti u hrvatskom društvu biti dobivena. Još donedavno u javnosti je vladalo mišljenje da zbog dugogodišnje tiranije komunističke ideologije među hrvatskim ljudima prevladava individualizam, kao naknadni odraz zatomljivane težnje za slobodom i neovisnošću. Općenito se je smatralo da je u Hrvata nagrižen osjećaj za zajedništvo, što za posljedicu ima negativan odraz na jedinstvo u društvu, u radnim sredinama i čak u obiteljima.

Ali tome mišljenju usprkos danas se na više aktualnih primjera u hrvatskom društvu ipak može uočiti da se započela izgrađivati osobna i grupna zauzetost za opće dobro, odnosno zauzetost za više ili uzvišene ciljeve. Javno se djelovanje za opće dobro počelo javljati među revnim pojedincima te u malim zajednicama koje možemo nazvati krugovima dobrote. To je svakako nova i bitna karakteristika sadašnjeg trenutka življenja u nas.

Osviješteni pojedinci počinju tvoriti krugove dobrote, ustvari malene zajednice dobrih i otvorenih ljudi, lišenih izokrenute političnosti, mržnje i prezira. Nesumnjivo, u nas se počeo otvarati prostor dosad potiskivane duhovnosti, čvrsto utemeljene na Evanđelju i na dokumentima Drugog vatikanskog koncila.

U tom kontekstu prisjetimo se još i nadasve poučnog primjera djelovanja za opće dobro iz 2005. godine, kad je Ivica Relković, tada urednik Radio Marije krenuo u akciju protiv bogohulne televizijske serije «Zlikavci», što je završilo njezinim ukinućem.

Osobno poslanje Bogom nadahnutih pojedinaca koji djelujući za opće dobro prihvaćaju osobni rizik, nerazumijevanje sredine, poniženja i ismijavanja, rađa nadu da će stanje u ovom društvu, s kojim nismo zadovoljni, ipak poteći na bolje. Nade ima, ali manje u institucijama i ustanovama, a više u osobnom odgovoru spomenutih nadahnutih pojedinaca i skupina. Dok je još bio kardinal, današnji je papa Benedikt XVI. u jednom nagovoru 1998. g. istaknuo da Bog djeluje po pojedincima koji su otvoreni Njegovoj milosti.

 

 

Izvori

(1) Gotovac, P.: Nužna medicinska zaštita života i zdravlja ljudi na «Brankovu putu» i «Tjedan hrvatskog domoljublja», Hrv. časopis za javno zdravstvo, 4 (15), 2008., str. 1.-7.

(2) Malešević, B.: Vijesti–Reportaže, Zlatno pero, 11(40), 2008, str. 86-100.

(3) Osobnost i duhovnost na kušnji, (intervju s prof. dr. Ž. Mardešićem), Koraci , 1 (1), 2001, str. 8-9.

(4) Penić, Anica: Jesmo li mirne savjesti?, Marija, XLIV (11), 2006, str. 328.-330.

_________________________________________________________________________________________________ 

 

 Mesić – zaostali ideološki relikt komunizma!

 

 Bog nije ostao samo ispred vrata Sabora, kako kažu biskupi, Boga smo se odrekli i kada smo birali takvoga neukoga i primitivnoga predsjednika i sada je upitno može li nam i Bog više pomoći ili nam ipak samo On može pomoći

 

Piše: LUKA PODRUG

 

Polupismeni i slabo informirani trenutačni predsjednik, uljuljkan ulizništvom neukih savjetnika, nastupa sve drskije i bezobraznije. Što nesretnik bubne veću glupost, to dobije snažniju podršku tzv. urbanih predstavnika građanskog i civilnog društva i lažnih boraca za ljudska prava. Nenavikao na jasna, činjenična i argumentirana osporavanja laži i budalaština koje svakodnevno iznosi, Mesić je potpuno izgubio kompas. Čovjek živi negdje u pedesetim godinama prošlog stoljeća usred Informbiroa te sukladno svome odgoju, obrazovanju i moralu svakodnevno strijelja sve svoje protivnike. Kao svojevrsna ikona lijevih medijskih terorista i po njima moralna vertikala, taj lažni borac protiv kriminala i korupcije u svom tragičnom mandatu zaštićen imunitetom izvrijeđao je sve oko sebe. Nepodobne novinare i novine nazivao je fašističkim, smećem, smradovima, a roditelje poginulih branitelja četnicima.

Sukobio se s braniteljima, generalima, Crkvom, dijasporom, ali je zato primao, odlikovao, zapošljavao i pomagao cijeli jugokomunistički šljam i sve protivnike Hrvatske. Upravo zato idolopoklonici ga slave. Nedavno je, u svome stilu, priglupo izjavio kako je on radi Zvonka Bušića koji je oteo zrakoplov 1976. bio u zatvoru 1972. godine i nitko se nije našao reći mu da opet laže. Sada je zaželio smjenjivati i biskupe, tužakao bi ih kao pravi udbaš Papi koji se jedva čeka sastati s takvom moralnom vertikalom.

Tragedija je što se neuki predsjednik ima diplomu diplomiranog pravnika, a ne zna ništa o pravu i poštivanju zakona i međunarodnih ugovora. Mesić ne može smijeniti biskupa Jezerinca, jer ga nije postavio za vojnog ordinarija. Vojni je ordinarijat uspostavljen na temelju međunarodnih ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice. Po tim ugovorima Katolička crkva ima pravo dušobrižništva u HV-u i policiji. Prema europskoj tradiciji, vojni ordinarij dobija čin u rangu general-bojnika, ali nije djelatna vojna osoba, a tako je i s vojnim kapelanima. Dakle Mesić Jezerincu ne može ništa.
Kao pravnik, naš bi neuki predsjednik morao znati te činjenice.

Umjesto toga, on kaže da Sveta Stolica treba reagirati na vojnog ordinarija Jezerinca jer čita pjesmu punu mržnje koja završavaZa dom spremni”. Thompsonova pjesma "Bijeli križ" je himna ljubavi, rodoljublju i žrtvovanju za domovinu. Ovaj Mesićev ispad najočitiji je pokazatelj njegove zaostalosti u pedesetima. Naime, u spomenutoj pjesmi se  "Za dom spremni" ne pojavljuje kao  pozdrav, već kao dio teksta: "ostala su polomljena krila, a bili su za dom spremni".Ova pjesma govori o tomu kako su vojnici bili spremni braniti svoj dom. Za Mesića i njegovu kliku kad se te tri riječi pojave zajedno, to je fašizam! Je li spremnost na obranu hrvatskog doma fašizam? Mesić je zaostali ideološki relikt komunističke prošlosti, predstavnik priglupih i nepismenih koji su rušile Bajamontušu u Splitu jer je bila "fašistička", koje su pisale udžbenike iz povijesti s prvom rečenicom: "Djeco, Nijemci su naši vijekovni neprijatelji", koji su govorili da je kuna fašistički novac, da su bojnik i satnik fašistički činovi, da su brzojav i zrakoplov fašističke riječi i slično. To su profesionalni antifašisti, a zapravo paraziti koji žive na grbači hrvatskoga naroda izmišljajući neprijatelje, sijući mržnju sustavno rastačući temelje zdravog društva.

Bog nije ostao samo ispred vrata Sabora, kako kažu biskupi, Boga smo se odrekli i kada smo birali takvoga predsjednika i sada je upitno može li nam i Bog više pomoći ili nam ipak samo On može pomoći.

_________________________________________________________________________________________________________________

 

 

 Marko Perković Thompson izraz revolta   

 

 Nije Thompson jedini pjevač domoljubnih pjesama, ali je jedini koji privlači mase i u tomu je njegov «smrtni grijeh» u očima onih koje nitko ne sluša, ne čita i ne voli niti im čak ni članovi vlastite obitelji pridaju neku važnost. A kad je riječ o ustašama, više ih je opjevao Mesić nego Thompson

 

Piše: IVICA MARIJAČIĆ

 

Kad ne bi bilo mase slušatelja koja mu pune dvorane, stadione ili ledine, Marko Perković Thompson bi vjerojatno bio izgubljeni anonimus u javnoj estradno-medijskoj močvari u kojoj se koprca još na tisuće njih željnih svojih pet minuta slave. U tom slučaju on nikoga ne bi zanimao i bio bi, ako bi uopće netko i znao za njega, smatran nevažnim likom hrvatske svakodnevnice. Ali Thompson je danas valjda jedini javni djelatnik koji i bez ikakve kampanje može samom najavom dozvati i okupiti više od stotinu tisuća ljudi. Svaki put kad se to dogodi možemo vidjeti kako se cijede sline mržnje niz bradu političarima, novinarima i mnogim drugima koji, inače, svojim javnim pojavama i poslom ne uspijevaju uzbuditi ni članove svoje obitelji, a kamoli nekoga drugoga. U Hrvatskoj, poznato je to, uspjeh se ne oprašta nikomu, pa još ako taj uspjeh traje godinama, onda to postaje noćna mora uvrijeđenim i umišljenim egotripovima čija gotovo psihodelična mržnja zahtijeva kliničku terapiju.

Tu su mržnju spremni pretočiti u esej, politički program i javni alarm za spas općeg dobra samo da nestane Thompson kao uzrok njihove more. Izgovori su im uvijek beznadno monotoni, lažni i intelektualno infantilni: Thompson je ustaša, fašist, glasnogovornik i promotor ratnih zločinaca, primitivac, seljačina, a kad se gade sami sebe od prečeste uporabe tog komunističkog retoričkog instrumentarija, onda «veliki mislioci» posežu za anatomskom argumentacijom pa podsjećaju da Thompson prije 15-ak godina nije imao zube. Na tomu uglavnom i završava sav taj idiotski inventar floskula prepoznatljive udbaško-komunističke provenijencije koje, naravno, nemaju nikakvog pokrića u stvarnim činjenicama. Pjevač je rođen gotovo 30-ak godina nakon propasti ustaškog pokreta i s njima ima veze koliko i Alen Budaj sa Židovima, dakle nikakve. Da je uistinu fašist, već bi se na njegovim koncertima ili nakon njih prolila nečija krv, ali ne samo što nema nasilja, nego se na njegovim koncertima ne bilježi ni jedna razbijena boca, ni jedan prevrnuti kontejner. Svaki dječji rođendan je u sigurnosnom smislu riskantniji od Thompsonova koncerta.

 Pa ipak, mržnja njegovih napadača toliko je hiperbolizirana da se ne povlači tek tako. Ozbiljno mu snagom političke moći prijete prekidom koncerata, prvo u inozemstvu, a onda i u Hrvatskoj, prekidom karijere. Želeći nanijeti štetu njemu, žele nanijeti odmazdu i masama koje ga slušaju. U tom pogledu, kod Thompsonovih mrzitelja nema pogodbe: ili oni, ili on. Oni, pak, koji nisu za odmazdu i zabrane, daju Marku Perkoviću Thompsonu još jednu šansu: neka se ogradi od ustaških manifestacija na svojim koncertima, neka napokon obuče bijelu, a ne uvijek crnu majicu itd. Zamislimo situaciju u kojoj Thompson prije no što pusti glas pođe po tribinama stadiona ili dvorane i drži političke poduke iz povijesti svakomu tko je došao na koncert, zamislite da prije no što izađe na pozornicu nazove Stjepana Mesića, Damira Kajina ili Linu Červara i pita ih kakva im se boja njegove majice toga dana sviđa. Boljševički umovi, u jednoj i drugoj, manje radikalnoj formi, u svojoj bolesnoj političkoj uobrazilji valjda bi htjeli imati tog čovjeka prikopčanog na njihov 'genijalni' mozak i tako ga držati pod nadzorom.

U odnosu hrvatskih političara prema ovom specifičnom pjevaču zrcali se zapravo sva njihova bijeda i primitivizam, jedna zatomljena fašistička mentalna i politička struktura koju je demokracija 90-ih godina pomela, ali samo potisnula, a koja je danas opet prokuljala u novim okolnostima. S posebnim zadovoljstvom oni opet, kao što su im radili očevi u komunizmu, diskreditiraju, dijele ljude na podobne i nepodobne, osuđuju, zabranjuju, a uskoro možda, na žalost, i zatvaraju. Samo zato što oni misle da svi drugi u ovoj zemlji moraju misliti kao i oni.

Nije Thompson jedini hrvatski pjevač koji pjeva domoljubne pjesme. Ima ih još mnoštvo, ali nikoga osim njega ne napadaju. To znači da im ne smetaju toliko domoljubne pjesme same po sebi, sve dok one ne postanu pokretačka snaga u jednom društvu. Thompson ih izvodi na tako popularan način da privlači milijune ljudi u Hrvatskoj i svijetu i u tomu je sav njegov «grijeh» u očima sitnih političara, propalih književnika koji vlastitu egzistenciju spašavaju tako da svoju mržnju umataju u novinarske eseje i kolumne te plaćenih provokatora koji se kriju iza aktivizma bezbrojnih civilnih udruga za navodna ljudska prava i antifašizam, a sve listom ojađenih nostalgičara koji su 90-ih ostali bez domovine, a novu nisu prihvatili. Svi se oni gotovo manijakalnom mržnjom obrušavaju na Marka Perkovića Thompsona.

Nije hrvatski problem Marko Perković Thompson, on je čovjek koji je svoj iskreni patriotizam pretvorio i u posao i to očito dobro radi jer u suprotnom ga mase ne bi slušale. O njemu ne ovisi sudbina ni države ni naroda jer mu nitko tu sudbinu nije ni povjerio. Od jedne ustaške kape na njegovu koncertu ne će propasti hrvatska država, ali će ta država svakako doći u pitanje dopusti li se nečuveno nasilje koje provode Kajin, Mesić i svi oni za koje smo mislili da ih je povijest pomela na smetlište kao kotačiće bivšeg nenarodnog i zločinačkog sustava. Oni su zasad jedina istinska i ozbiljna prijetnja Hrvatskoj, a možda im je to i politički program.                    

______________________________________________________________________________________________________________


  Kruha i igara

 

Jedan dekadentan sloj hrvatskog društva agresivnom medijskom kampanjom ustrajno zaglupljuje naciju koja tako preparirana postaje gotovo neosjetljiva na sve bitne političke, gospodarske i socijalne devijacije. Moglo bi se reći, blago političarima, nikad im nije bilo lakše vladati. Inflacija može biti i veća od 8.4 posto, kolika je službeno bila prošloga mjeseca, cijene ključnih proizvoda mogu rasti do mile volje, životni standard se može do daljnjega srozavati, političke bljezgarije se mogu do besvijesti prodavati kao ingeniozne umotvorine, demokracija može prerasti u svoje vulgarne paradokse, ljudske slobode se mogu gaziti, država još više srljati u maglovite i prijeteće vizije iz svjetskih laboratorija, banke neumoljivo podizati kamatne stope i u ropstvo tjerati sve naše obitelji, ljevičarski militanti još više mogu terorizirati narod, opća besparica može biti još veća… Važno je da društvo uvijek ima dostatno kruha i igara, a igre su osim aktualne Olimpijade i «senzacionalne vijesti» s hrvatske estradne piste pa s osobitim uzbuđenjem iz dana u dan pratimo na naslovnicama novina dogodovštine stanovite obitelji Gotovac. Ona je navodno manekenka, a on, njezin muž, trgovac automobilima koji neutješno cmizdri i pred kamerama je moli da mu se vrati, trči za njom i nosi joj novac da ima za ljetovanje… Ona je, pak, jučer neumoljiva, a danas je došlo do novih činjenica i ona mu se vraća, ništa od raspada braka, ništa od skandala, barem do sutra.

Tko su, zaboga, uistinu ta pustopašna djevojčura i njezin muž, sitni trgovac, čime su to zavrijedili da danima, tjednima i mjesecima, svojim bračnim prljavštinama zamaraju hrvatsku naciju, što su to njih dvoje vrijedno postigli u životu i čime su to vezani iz povijest i budućnost naših naraštaja, posebice mlađih koji svakoga dana gutaju pikanterije iz njihova života. Ali nisu u pitanju samo njih dvoje. Taman kad smo se oslobodili terora Vlatke Pokos i duboko esencijalnog pitanja jesu li njezine gaćice ostale u stanu Josipa Radeljaka ili ih je ipak ponijela sa sobom, na scenu su isplivali novi protagonisti društvene scene, valjda zato da naciji ne bi postalo dosadno u posvemašnjoj monotoniji. Sada, pak, doznajemo da je taj stariji gospodin, Josip Radeljak Dikan, u emotivnoj vezi s Alkom Vuicom koju smo jednom vidjeli kako kupi besplatnu hranu s nekog švedskog stola i nosi ju doma. Osim što je stariji, Radeljak je i bogat čovjek, svojim novcem začas kupuje prijateljstvo i zavodljive poglede mladih pripadnica lažnog hrvatskog jet-seta, svojim novcem kao da želi potvrditi narodne teorije kako ništa bolje od novca ne ruši principe djevojaka i žena. Vino se mijenja, ali žene ne, poruka je iz jedne starije talijanske kancone, tako da pametni, zgodni i siromašni mogu u ovakvom stanju stvari ostaviti svaku nadu.

No u pogledu načela i novca, ništa bolji ni u ovoj zemlji ni u svijetu nisu ni muškarčine. Nije neljudski željeti zlato, novac i ljetinu, no kad čovjek koji drži do sebe, vidi i shvati na što su sve ljudi spremni kako bi ga se domogli i kakve majmune i ljude bez svojstava od sebe napraviti, dobiva zapravo probavne smetnje. Poznato je, ovdje se s lakoćom kupuje politička, znanstvena, emocionalna i svaka druga privrženost i lojalnost. Pitanje je samo cijene, a ona nije nikakav problem onomu tko ima kapitala, neovisno o načinu na koji ga je stekao. Kako god bilo, ako su Alka i Dikan u vezi, ona ne će barem morati više krišom krasti hranu s domjenaka, a time će socijalna slika ove zemlje biti bolja. 

Meni se čini da hrvatsko društvo više uzvrpolji Severinina štikla nego najgenijalnija ideja nekog znanstvenog entuzijasta kojega ionako u ovoj zemlji svatko podrugljivo naziva uredskim štakorom , a kad Seve nacionale još zanjiše svojom stražnjicom u vrućim hlačicama, onda sve ozbiljne teme i problemi nestaju kao da ih nikad nije ni bilo, kao da ne postoje.

Ni modni stilisti, a zapravo oni su taj eufemizam smislili kako bi prikrili činjenicu da su krojači, ne ostavljaju javnost, gladnu vrućeg štiva, bez materijala. Sada jedan od njih, čitam da se zove Robert Bantić, optužuje drugog, nekog Marka Grubnića da mu je preoteo dečka. Dakle, oni su, valjda, homoseksualci, a to je priča koja vrijedi novinskih naslovnica, jer ako naslovnicu, u složenoj društvenoj zbilji, može zauzeti krava koja se izmakla kontroli i prolila pomuzeno mlijeko, onda ju i taj slučaj nečuvene i drske nevjere može krasiti. Jedan treći je estetskim zahvatom napumpao usne i zaledio osmijeh pa kao takav zrači, misli on, jačim seksepilom i biva neodoljiv, muškarcima ili ženama, tko će ga više znati u ovoj zemlji i u ovom svijetu gdje su izbrisane granice između prirodnog i neprirodnog, između normalnog i nenormalnog, između zdravog i bolesnog. A mi, kojima se gadi taj svijet, koji se užasavamo svaki put nad takvim perverzijama, mi nemamo pravo na pobunu, u ime opet nekakve čudno definirane slobode bez kraja i granica.

Trivijalizacija i vulgarizacija našega života uspješno se nastavlja. Nije Hrvatska u tomu iznimka. Stari Walter Lipman je, pišući o javnom mnijenju, istaknuo da najveći dio srednjeg i siromašnog društvenog sloja s užitkom prati svijet bogatih i moćnih, njihove navike, stil života i način beskrajnog trošenja novca, sve njihove perverzije nastale iz obijesti, jer se obični ljudi, kojima je u stvarnom životu nedostupan takav sjaj i raskoš, naprosto užive u svijet glamura i zamišljaju sebe u toj situaciji, u kojoj, naravno, nikada ne će biti. Lipmanovo tumačenje vrijedi možda za Ameriku, ne i za Hrvatsku. U Americi ima nezamislivo bogatih koji ne znaju što će od novca pa pozlaćuju sve čega se dotaknu. U Hrvatskoj, pak, osim manjeg broja tajkuna obogaćenih u pravilu kriminalnih putem, nema istinskog jet-seta. U Hrvatskoj postoji tek jedan dekadentni sloj koji niti što radi, niti znade što korisno društveno raditi, pa samo glumata nekakav jet-set, jet-set koji ne samo što nema svoje privatne zrakoplove nego često nema ni za kavu.

Ako je jet-set nekakva Alka Vujica koja krade hranu sa švedskog stola da bi kod kuće uštedjela troškove ručka, ili ako je je-set onaj pobro s početka priče koji u suzama trči za svojom neobuzdanom ženom da joj dade džeparac, onda jao onima koji se nađu u tom svijetu, a jao i nama kojima se nameću kao uzori i društveno uspješni ljudi. Zapravo, kad se malo bolje zaviri, lako se zaključi da pripadnici tog svijeta u Hrvatskoj ništa drugo i ne znaju osim terorizirati javnost i grebati se o druge kako bi opstali i preživjeli. Samo nije problem u njima i njihovom ništavilu, nego u prevladavajućem javnom mnijenju koje im daje značenje i čija pozornost nije slučajno skrenuta na te teme kako se ne bi shvatila dubinu drame u kojoj već jesmo ili nam se sprema. S ciljem te duhovne eutanazije, nije isključeno da će prljavo rublje ovdje spomenutih obitelji dospjeti i u ozbiljne saborske rasprave.

Uostalom, zar nismo toga bili svjedoci i u slučaju obitelji Pukanić. Ništa neobično, rekli bi pozorni promatrači, jer ako je i češki parlament u vrijeme najljuće sovjetske okupacije raspravljao o psećim govnima po parkovima, o čemu je pisao briljantni Kundera, onda i u našemu Saboru slijede takvi ekspozei. Stanje u češkom društvu je naime, govorila je službena politika, toliko dobro bilo da u njemu nije bilo sukoba između dobra i zla, nego između dobra i još boljeg. Valjda i u današnjoj Hrvatskoj nema sukoba između dobra i zla, nisu problem čak ni pseća govna po parkovima, nego je od sudbinske važnosti rješavati probleme Simone Gotovac, Alke Vuice, Severine, Josipa Radeljaka ili ljubavne jade i nevjere gay krojača.           

_____________________________________________________________________________________________________________________________

 

                                                        
 

 

 

 

 

 

 

 

                                                                       



 

 

Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

Zadnja Promjena ( Petak, 17 Listopad 2008 )
 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 1
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!