coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Politika arrow DRUŽINA JOVE ČARUGE
Utorak, 20 Kolovoz 2019
 
 
DRUŽINA JOVE ČARUGE PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Nedjelja, 07 Rujan 2008
 

Mirko VIDOVIĆ
Akademik
 
DRUŽINA JOVE ČARUGE

 
Vuk Isaković, razočarani junak u 'Seobama', epopeji Miloša Crnjanskog je 'okrao svoga brata', a zatim ga darovima pomagao da opstane. U toj metafori treba tražiti prvotno Pascalovo 'zrno pijeska' koje je prouzrokovalo ideološki odron smeta koji je unesrećio četiti naša naraštaja u toku prošlog stoljeća, u kojem je vladao zakon bezobzirnijeg, a ponegdje i zakon luđega.
 
Marin Držić je još u svom vrmenu shvatio da u društvu uz 'ljude na zbilj' ima i ljudi na 'hvao'.
 
U tim odnosima može se uzeti u obzir npr. praksa 'mletačkih trgovaca'  - židova posbeno uočljiva u staroj Rusiji: da bi se domogli velike zarade, oni se ne sustežu da ogole 'janje za šišanje', ali kad im posao krene, oni nađu načina da svojoj doskorašnjoj žrtvi na najzgodniji način vrate 'uzdarje'.
 
No, uz tu praksu, i to baš u Rusiji, treba spomenuti i onu bezobzirnu i siledžijsku - praksu pogorma carskih agenata koji bi udarili na židovske poslovne obitelji i jednostavno ih opljačkali, a zatim im dopustili da se ponovno bogate. Poput 'bube mare' koja se popne na ružine pupoljke i tu izvuče iz ružinih ušiju vitalni sok, a onda ih ostave žive da im spreme novi užitak. Tako radi i onaj Aristotelov 'zoon politikon'.
 
No, u carskoj Rusiji su to bile tek dobro dozirane metode punjenja carske blagajne. Nije na odmet pretpostavka da je Lenjin imao u vidu tu 'zakonitu' pljačku radišnih ljudi kad je odlučio da, u ime komunizma i kolektivizma, propisno opljačka sve Ruse (pa i bogate banke tipično gangsterskim metodama), a zatim dopusti NEP, da se ponovno obogate.
 
Možda bi taj novi oblik sveukupnih pogroma u Sovjetskom Savezu funkcionirao i dalje, da Fani Kaplan nije 'pogodila u sridu' Lenjina. Poslije zla dođe još i gore: Staljinova psihopatska manija da sebe, kao nekadašnjeg ortodoksnog seminaristu, pretvori u neprikosnoveno božanstvo i apsolutnog vlasnika i ljudi i njihovih dobara. I tako da primjer onima koje je on dao školovati u Školi Kominterne, a među njima i kumeka Jožu iz Kumrofca (kumarno u Zagorju znači - prljavo). Takoie sušćestvo i ješćio - v očkah!
 
U tom 'rakursu' analitičkog shvaćanja onoga što se je događalo oko nas i pred našim očima u vrijeme "tranzicije", valja vidjeti da džeparenje hrvatskog naroda koji je bio zaokupljen obranom kućnjeg praga, odnosno tajkunizaciju svih dobara hrvatske nacije (a ne samo radničke klase) s jednim jedinim ciljem: bili su i uspjeli se održati na svim pozicijama efektivne vlasti kako u Bakarićevoj 'republici' tako i u Republici Hrvatskoj. Za Bakarića oni su sve opljačkali u ime 'radničke klase', odnosno u korist svoje Komunističke partije, a nakon Referenduma samoodređenja i uspješne obnove hrvatske kao nezavisne države, oni su nastavili s lopovlukom besramno lažući - u korist nekih dvjestotinjak hrvatskih privilegiranih mahera, velikih kaponja tranzicijske mafije, naše narodne nesreće.
 
U tom klasičnom lopovluku s pozicija vlasti, svjedoci smo baš ovih dana, dok se sudi generalima Domovinskog rata, ne dopušta se i suđenje tajkunima koji su opljačkali hrvatsku naciju s leđa, i izvukli iz zemlje milijarde eura vrijednosti, jer bi prvi takav proces bio i prvi u seriji suđenja Kriminalnoj organizaciji na najvišoj razini manipulacija. Pa da bi to nekako zamazali pozlaćenim gipsom, oni od ogromnih pokradenih novaca narodu daju mrvice - prisiljavajući privrednike da smanjuju cijene svojim oproizvodima i uz rizik da time oslabe osobito one tvrtke koje i onako nemaju čime dostojno i na vrijeme isplaćivati svoje zaposleno osoblje. Poput Jože, kad je trebalo graditi njegovu 'školu' u Kumrofcu. Sve to djeluje nekako 'krležijanski' - da se zaborave žrtve na Kornatima, svaku večer se serviraju neke nove 'histoires navrantes' s - Gotovčevima.
 
Hrvatski TV2 kanal emitirao je u seriji, početkom rujna, nekoliko Krležinih sastavaka u obliku dramski poslaganih kuka i kvaka - na rečun onovremenog 'zagrebavanja' u visokom društvu koje je postojalo samo u Krležinoj uobrazilji (Kraljevo, Put u raj, Leda itd). No taj paralelizam 'onog' i ovog vremena ukazuje na činjenicu da je bar u Krležinoj uobrazilji 'onda' bilo inteligentnih, pristojnih, dobro odgojenih pa i plemenitih bogataša. Tu stranu našeg tajkunskog kapitalizma uzalud je tražiti među prostacima sadašnjih mafijaša i njihovih visokoh zaštitnika.
 
Usput nam je bilo omogućeno da vidimo kako su se i neki spretni glumci mučili s pretvaranjem u stvarnost Krležine virtualnosti. Taj 'chiasme' nam omogućuje i da bolje shvatimo Krležu i njegovo mentalno stanje. Očito je da je i Krležu, poput Balzaca, opsjedala nemoć da dospije u društvo imućnih, plemenitih i bogatih svojim kritizwrskim umišljajem o njihovom zakulisnom načinu postojanja, nastojeći da svoje čitatelje ili gledatelje uvuku u svoje mentalno stanje prezira i mržnje prema onima kojima nije u stanju biti ravan.
 
Krleža je u svemu bio malograđanski veleintelektualac, no uza svu demonstraciju diskutabilne erudicije, njegova misaonost ne može odoliti logičkoj a još manje pragmatičkoj analizi (odnosa virtualnog i stvarnog). Njegove 'drame' su zapravo sekrecija pljosnatog mozga ispranog bezuvjetnim prihvaćanjem marksističkog svjetonazora i lenjinističke prakse. Uzmemo li u obzir da je klasični dramski tekst prožimanje različitosti u tenziji koja sve do kraja kazivanja nije 'uhvatljiva' i shvatljiva, odnosno da u klasičnom dramskom tekstu svaka slika sobom predstvlja sastavicu ukupnosti smisla i poruke dramskog 'debat contradictoire', shvatiti ćermo da je Krleža i u svojim  sastavima, tipa solilokvij među ogledalima, vodio razgovr sam sa sobom u rastrojenom stanju svijesti. Kad bi se pokušao staviti u kožu ikoje od ličnosti u svom hvastavom zgodopisu, ispod svake maske vidio bi se sam - Krleža. Taj vješti causeur diminant je bombastičnim izričajima ostavljao u nedoumici svoje sugovornike koji, ne znajući jesu li njegove tvrdnje točne i utemeljene na logici stvari, suzdržanim stavom u suodnosu bivali u njegovoj prividnoj vlasti. Njihov dobar odgoj ih je činio suzdržanima.
 
To je tipičan odnos među nadređenima i podređenima u visokom društvu svake totalitarne vlasti. Krleža je ipak u svojim brojnim sastavcima ukazao na to kako se ponaša jedan specijalni agent NKVD-a. I njegovi 'junaci' i njegovi suvremenici su morali paziti šta rade i govore, a njemu je bilo dopušteno sve. I za Karađorđevića, i za Pavelića i za Tita. Poput Gogoljeva Čičikova, on je kupovao mrtve duše (i živih pristaša). Kad čovjek ponovno gleda memorizirane Krležine drame na videovrpcama, shvatit će da je taj njegov svijet bio ona fauna u drami 'Na dnu' Maksima Gorkog, ali odjevena u paradnu odjeću s bombastičnim nazivima i titulama, kao i u svakom primitivnom društvu kojemu nije teško prodati rog za svijeću: zna da nije tako, a grlato poviče - Živio govornik! Pamtnog bi taj povik uvrijedio, a poltron se time diči. I tim uzvratnim obratom postaje shvatljivo i Krležino divljenje - Jovi Čarugi.
 
 
I danas maheri iz DHK ne dopuštaju da  među njima dođu do riječi oni koji govore po svojoj savjesti i po zdravu razumu, a ne kao pridvorice sumnjivih efemerida na pozicijama vlasti koju u svemu ne vodi zakonitost nego li - diskreciono pravo. Ovi, kako bi to Dr Ivanišin rekao - beamteri, ne dopuštaju da se u glasilu DHK vodi politika, jer se time izlazi iz okvira službene politike. Dis donc!
 
Od takvih moljaca nas može osloboditi samo zakonom definrano i u praktičnom životu zajamčeno pravo na istinu po savjesti, jer bez toga ćemo i dalje biti zarobljeni bahatošću siledžija kao plaćenih vunbacitela u  onoj Jožinoj pojati na Pantovčaku. 
 
Ta podmuklo nasilna cenzura kreativne misli nastalja održavati misaonu i kulturnu stvarnost Hrvatske u onom, još po Nazoru svaćenom pustošenju 'šikare'. To su najopasnije 'jebenstvene pridvorice' (kako bi to rekao tin Ujević) i u dane današnje. Dok smo bili studenti, šef Katedre za noviju hrvatsku književnost Dr Nikola Ivanišin (bivši partizan i neko vrijeme i aistent Antuna Barca), znao je reći: 'Više je knjiga objavljeno u one četiri godine nesretno završenog rata, nego u svih ovih dvadeset godina po završetku rata'. Iz istih razloga, profesore, zbog kojih je i nakon Referenduma o nezavisnosti ista ta dvorska fauna ideoloških kastrata, s dominantnih položaja svoju nemoć pretvorila u svemoć cenzora. Nitko u Hrvatskoj nije načinio toliku pustoš duha koliko ovi zaostali rekviziti 'diktature proletarijata'.  Oni se boje ljudske pameti.!
 
No, ne za dugo. Doći će i oni pred 'strašni sud povijesti'. Uskoro!
 
Borba za status ljudskog zametka kao najveće svetosti u ovom svijetu, i na savjest koja ljudsko biće čini posebnim u odnosu na faunu, stvar je hoda civilizacije putem istine u slobodu kao konačni smisao ukupne ljudske povijesti. Ono je istina da, idući tim putem, poput Pavla apostola, ljubitelj istine nosi 'gloavu u torbi', ali i virtualnu besmrtnost uz nju.
 
Blago onima koji nikad u Krležinom djelu niti u ideologiji koja ga je u svemu vodila, nisu našli mentalnu podudarnost, osobito kad su - i to baš zbog toga - padali u nemilost režima za čijim jaslama se je Krleža hranio. Od ovih skeptika je koncem dvadesetog stoljeća, kad Krleže više nije bilo, građen kao od tvrdog kamena Bedem Ljubavi Domovinskog preporoda. Prema čovjeku, prema svom Rodu i svom Domu. Do abnegacije i samopožtvovanja. Dulce pro Patria mori!
Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 17
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!