coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Politika arrow HRVATSKA VLADA GLAVNA ZAPREKA DA PRESTANU NEPRAVDE OD MKS-PIŠE IVANA ARAPOVIĆ
Ponedjeljak, 19 Kolovoz 2019
 
 
HRVATSKA VLADA GLAVNA ZAPREKA DA PRESTANU NEPRAVDE OD MKS-PIŠE IVANA ARAPOVIĆ PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Utorak, 02 Rujan 2008

Voiceofcroatia.net

Sastanci s imenovanim predstavnicima stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a (Rusija, Kina, VB, SAD, Francuska) od 7. travnja 2006.:

 

HRVATSKA VLADA GLAVNA ZAPREKA DA PRESTANU NEPRAVDE OD MKS (ICTY)

 

AD HOC IZVJEŠĆE PRIPREMILA IA, MONTREAL

Uz posebnu zahvalu predstavnicima Vijeća sigurnosti UN-a koji su nas primili, te svim Hrvatima i prijateljima koji su izravno ili na bilo koji drugi način doprinijeli sadržaju tema s ovih sastanaka, tada kao i sada [i molimo sada učinite nešto!]

7. travnja 2006

[ažurirano 3. srpnja 2007]

 


[English]

 

UVOD      IZVJEŠĆE     OKVIR SASTANKA (OPĆENITO)      RUSIJA       KINA       VB      SAD      FRANCUSKA

 

UVOD [AŽURIRANO]

 

 

Sljedeće interno, ad hoc izvješće pripremila sam nakon sastanaka s predstavnicima Vijeća sigurnosti UN-a u New York Cityiju od 7. travnja 2006.

 

Objavljujemo ga za široko čitateljstvo, jer pokazuje više nego jasno da je aktualna Vlada Republike Hrvatske jedina stvarna prepreka ispravljanju okrutnih nepravdi i nepravilnosti Međunarodnog kaznenog suda u Haagu (ICTY).

 

Izvješće također daje uvid u raspoloženje međunarodne zajednice prema ICTY-u, i nameće vrlo ozbiljno pitanje: Ako smo mi obični građani hrvatskog podrijetla uspjeli privući pažnju međunarodne zajednice na probleme s ICTY-om, zašto hrvatska diplomacija nikad nije učinila ništa (osim što je nanosila štetu Hrvatskoj i hrvatskim herojima, napose generalu Anti Gotovini).  

 

* * * * * * * * * * * *

Sastanke o kojima je riječ u ovom izvješću ugovorila je američka državljanka J.P., koja je također tiskala dokumentaciju za naše sugovornike, a sadržaj dokumentacije i teme razgovora su priredili ili potakli brojni aktivisti CWA, uključujući i hrvatske aktiviste izvan CWA.

 

Dokumentacija koja je predana i preciznije informacije o predstavnicima VS s kojim su održani sastanci dostupni su na zahtjev koji treba uputiti autoru ovog izvješća. Ne odgovaram na anonimne i neprijateljske zahtjeve.

 

* * * * * * * * * * * *

Kao aktivni sudionik ovih sastanaka, predložila sam neke dokumente i teme, ali još važnije, proširila sam raspravu na Operaciju Oluja, i posebice na nedemokratsku praksu Vlade RH koja progoni svakoga tko progovori istinu o hrvatskom ratu za neovisnost i hrvatskim ratnim herojima (a da ne govorimo o izdaji i kriminalnom pothvatu protiv generala Ante Gotovine), dok se J.P. više bavila slučajem hrvatskim novinara).

 

* * * * * * * * * * * *

JP je, među drugim, primila ovo izvješće, zdušno se s njegovim sadržajem složila, i trebala je dati svoj udio tako da ga zaokružimo, ali uskoro nakon ovih sastanaka, došlo je do neočekivana obrata njezina ponašanja. JP je iznevjerila svoje obećanje da ćemo zajedno odlučivati o svim budućim potezima, a moje tad još nezavršeno izvješće o sastancima rasparčivala je čak i onim osobama od kojih ih je sama predhodno željela zatajiti. Prvo me je marginalizirala, a potom posve isključila iz organizacije CWA. Sad CWA od JP služi jedino kompromitiranju Hrvatske (slučaj V.K.) i promociji protu-hrvatskih autora koji bez nje ne bi imali nikakav publicitet zbog njihovih otvorenih pro-Miloševićevih stavova, obzirom da svi u današnjem svijetu znaju tko je Milošević i kakvu propagandu njegovi neobični ljubimci obnavljaju. Bude tu i tamo na stranicama JP poneki kopirani hrvatski članak, ali tek kao slabo pokriće za njezine mutne poslove o kojima ću ponešto reći u zaporama  […] kroz ovo izvješće.

 


 

IZVJEŠĆE O SASTANCIMA S VIJEĆEM SIGURNOSTI UN-A

 

Glavna tema naših sastanaka s Vijećem sigurnosti UN-a bila je nepravda, te lažna optužnica protiv generala Ante Gotovine, zapovjednika u operaciji Oluja kojom je on zaustavio rat i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

 

J.P. bi prvo predstavila pripremljenu dokumentaciju. Dokumentacija je sadržila popis činjenica u svezi Operacije Oluja i ukazivala je na političku motivaciju iza lažne optužnice protiv generala Ante Gotovine; popis činjenica o raznim zlouporabama od strane tužiteljstva ICTY; o optužnicama protiv 6 hrvatskih novinara, što je samo po sebi slučaj protiv glavne tužiteljice ICTY-a; razna medijska priopćenja CWA i izvješća iz drugih izvora, što je jasno prikazalo otvorene kontradikcije i nepravilnosti u radu ICTY-a.  Potom je slijedila rasprava s našim domaćinima. Pokušali smo podići njihovu svijest o okolnostima pod kojim su optuživani generali i novinari. J.P. je uglavnom govorila s pozicija američkih Demokrata, ozbiljno, iskreno i sa srcem [istim onim koje je kasnije izgubila], dok sam ja imala više iskustva s Hrvatskom i zapadnom vojno-civilnom praksom što mi je omogućilo pobliže ukazati na neprihvaljivo i opasno ponašanje tužiteljice ICTY-a i Vlade RH.

 

Slijede moje osobne zabilješke o svemu što smo uspjeli reći Francuzima, Kinezima i Rusima, i samo početi s Amerikancima…. Ali izvješće ukljućuje i Britance, premda nam oni jedini nisu dali sastanak.

 

Pokazuje raspoloženje međunarodne zajednice prema ICTY-u, premda možemo postaviti pitanje zašto nije uslijedila odlučna akcija protiv ICTY-ovih nepravdi i zlouporaba, niti od strane međunarodne zajednice, niti od Vlade RH.

 

Kako je moguće da je istinski zapadni, europski vojni zapovjednik – general Ante Gotovina koji je zaustavio ratove Miloševića, Karadžića i Mladića – nalazi u zatvoru ICTY-a i čeka montirani politički process protiv njega!

 

Prema kojem je to “međunarodnom” ili “europskom” pravosuđu ICTY mogao hrvatske novinare optužiti i kazniti novčanom, a i zatvorskom kaznom zato što su pisali istinu!?

 

Unatoč jasno prikazanim nepravilnostima, pristranosti, kontradikcijama i absurdima u optužnicama koje je podigao ICTY, što smo iznijeli pred predstavnicima Vijeća sigurnosti UN-a, ništa nisu poduzeli da se prekinu progoni staljinističkog/komunističkog/titoističkog tipa koje provodi Vlada RH i ICTY.

 

Istina nema jednaku priliku – zapravo, uopće nema prilike u prevarantskim raljama ICTY-a i Vlade RH.

 


 

OKVIR SASTANKA (OPĆENITO)

 

Bilo nam je dopušteno detaljno iznijeti slučaj lažno optuženog hrvatskog generala i novinara Rusima, Francuzima i Kinezima.

 

Nitko nije cijenio dvostruku i prevarantsku politiku Vlade RH koja je omogućila, ako ne i potaknula, lažne optužnice ICTY-a protiv hrvatskih generala i novinara, a potom ušutkala medije na zahtjev Carle Del Ponte.

 

Jasno sam dala na znanje da naša glavna briga nije bila vidjeti srpske zločince u Haagu, dokle oni ne predstavljaju opasnost Hrvatskoj i ostanu unutar Srbije/Beograda. To je problem ICTY-a i Srbije. [Uzgred, mi ne radimo za ICTY!] ICTY se trebao baviti srpskom agresijom protiv Hrvatske i srpskim ratnim zločincima, mjesto što je optužio Hrvate zato što su zaustavili njihove zločine! Došli smo u NYC govoriti o nepravdama ICTY-a protiv Hrvata. Glavno što nas zanima, to je da se general Ante Gotovina i novinari – oslobode lažnih optužni.

 

Vjerujem da smo prilično dobro objasnili kako Vlada RH kriminalizira sve one koji su lojalno branili zemlju. Vlada RH je naprosto otišla predaleko u svojoj korupciji i plašila se onih koji su obranili zemlju. Nanijeli su braniteljima nebrojene goleme nepravde i teško mogu ispraviti štetu a da sebe ne izlože osudi. Sad iz vlastitog straha, te da sakriju svoja sramna zlodjela, nastoje se riješiti svih poštenih ljudi koji su imali značajniju ulogu u obrani zemlje i okončanju rata 90-tih, kao i onih koji o tome pišu istinu. Mogu kriminalizirati svakoga i pokazali smo kako to rade. Primjerice, Vlada RH je ponudila optuženom novinaru poveću sumu novca da surađuje s ICTY-om, što je on odbio. [To je ista Vlada koja danas ponosno izjavljuje kako su upravo njihove informacije dovele do uhićenja generala Ante Gotovine i koju Carla Del Ponte hvali za “suradnju” – posebice premijera Sanadera i predsjednika Mesića. Ta joj je Vlada omogućila lažno optužiti i najnevinije! da se održi na položaju tako dugo. Naravno, moraju sada združeno kontrolirati sve i svakoga, kako bi izbjegli odgovornost za štetu koju su nanijeli Generalu Gotovinu, ako misle sakriti svoj kriminalni pothvat protiv njega i Hrvatske – a ipak zna se!]

 

Također smo pokušali objasniti da se procesi razvlače upravo da bi Carla Del Ponte, Vlada RH i srpski ratni zločinci kao što je Savo Štrbac koji je udružen s Haagom, uspostavili svoj kriminalni pothvat i kupili dostatno vremena da korupiraju ključne igrače i na strani obrane i tužiteljstva.

 

Okrenu optuženike jedne protiv drugih preko njihovih odvjetnika (slučaj Blaškić-Kordić), a optuženici ne mogu reći svoje, ili će u protivnom završiti s daleko većom kaznom. Tako i njihove obrane imaju postati sudionikom konspiracije protiv optuženika, a sumnjamo da je to i slučaj s obranom generala Gotovine [treba samo vidjeti posljednje događaje oko uloge Prodanovića i Šeparovića i njihova napada na obranu generala Gotovine i kako smo dobro procijenili što očekivati od haaške “pravde,” premda u to vrijeme nismo mogli dokučiti tko su koji igrači i uloge, jer još nisu bile imenovane ili podijeljene na tržištu ljudi u Haagu!!] . Tako su optuženici koje kriminaliziraju posve u njihovoj moći – i nitko ne zna što se uistinu događa. Ne dopuštaju hrvatskim građanima nikakav blizak pristup ICTY-u ako nisu u njihovoj kontroli, jer ne mogu riskirati da se njihova nedjela otkriju.

 

Carla Del Ponte nije bila sama u ideji da optuži Hrvate; Vlada RH je spremno montirala dokumente, kriminalizirala ljude koje je željela odaslati u Haag (npr., Carla Del Ponte je “podarila” Račanovoj vladi optužnicu protiv generala Gotovine u nadi da će mu to “odgovarati politički”!?) Hrvatska vlada se odazivala na javne zahtjeve Carle Del Ponte da se ušute mediji i diskreditiraju optuženici pred vlastitim narodom. (Čak je VOA izvijestila u prosincu 2000. kako je Carla Del Ponte tražila da se ušute mediji, i razgovori vode u četiri oka, a takvih je primjera pritiska na medije danas daleko više). I mi smo iskusili medijsku blokadu.. Nismo jedanput uspostavili kontakt s novinarima u hrvatskim medijima ali njima je vlada naredila da ne smiju ništa javljati o našim aktivnostima, niti protiv ICTY-a, niti u prilog generala Ante Gotovine. To je postalo pravilo za većinu hrvatskih medija pod kontrolom vlade, ali navedimo jedan primjer ovakvog slučaja: Večernji list!)

 

Sprski ratni zločinci kao što je Savo Štrbac imali su ključnu ulogu u pripremi “dokumentacije” koja je rezultirala optužnicom protiv generala Ante Gotovine i drugih hrvatskih generala. Dokumentirali smo materijal i o tome.

 

Carla Del Ponte/Florence Hartman otvoreno su čestitali istom tom srpskom ratnom zločincu za njegov naporan rad tog ljeta (2001): "O, gospodine Štrbac. Živi ste. Bili ste aktivni ovog ljeta. Zadaviste nas tolikim izvještajima." 

 

Izrazili smo sumnju da i Vlada RH surađuje s istim tim srpskim ratnim zločincem Savom Štrbcem [en effet, to je moja sumnja, i sve aktivnosti Vlade RH je samo potvrđuju.].

 

To što rade, stara je jugoslavenska komunistička praksa uništavanja hrvatskih domoljuba tako što ih predstave kao kriminalce ili zločince (u ovom slučaju, oni što su obranili zemlju i zaustavili rat trebali bi biti “zločinci”) Naravno, prvo smo utvrdili da se slažemo u pogledima na komunizam, da je to bio sustav koji je ozakonjivao nepravde i tiraniju. Nije da i demokracije nema vlastitih propusta [npr., ICTY!]. Posve smo se složili oko toga (posebice s Rusima i Kinezima smo provjerili.)

 

Mogli smo svjedočiti o praksi Vlade RH i njihovim prljavim iskustvima iz prve ruke. Ako Vladi RH iznesemo činjenice, vlada organizira prljave kampanje protiv nas i naveli smo nekoliko primjera kako to rade. [To danas još uvijek prakticiraju, više nego ikada.]

 

Pobliže smo demontrirali nepravilnosti Haaga u slučaju generala Ante Gotovine kao i novinara. Postojala je zapovijed srpskog vodstva kojom je zapovjeđeno Srbima da odu tijekom Oluje dok je predsjednik RH pozivao Srbe da ostanu i prihvate Hrvatsku kao svoju vlastitu domovinu.

 

Mogla sam svjedočiti iz svog vlastitog iskustva da tijekom Oluje 1995 nije bilo osvetničkog duha, nego radost što je zemlja slobodna i rat završen. To je bilo razdoblje kad je Hrvatska vojska bila najjača i imala golemi utjecaj u Hrvatskoj. Da su vojni zapovjednici bili osvetoljubivi, ne bi dopustili Vladi RH amnestiju tolikih srpskih zločinaca koji su sudjelovali u okupaciji i agresiji na Hrvatsku.

 

Željeli smo da shvate da su Carla Del Ponte i Vlada RH napravili previše štete nevinim ljudima dotle da im unište živote, i zato se oni neće povući, nego koriste sva moguća sredstva da osude svoje žrtve, neovisno o istini, montiraju i dokumentaciju ako im je potrebno da zaštite sebe i osude nevine ljude kao “krive.”

 

Vrlo značajno, svatko, posebice Rusi i Francuzi, otvoreno su se složili s nama da Hrvati, kao i svatko drugi, ima pravo na poštivanje svoje vlastite zemlje, kulture, jezika i tako dalje, pa čak i na obranu! Koje čudo!!!

 

Absurdi Haaga su im bili očiti. Izgleda da su sad vidjeli i Vladu RH u pravom svjetlu.

 

J.P. je istaknula kako žalimo što nismo mogli Vladu RH upoznati s našom dokumentacijim i činjenicama; svatko drugi je imao više razumijevanja nego oni. Ja nisam imala takvih žaljenja. Samo bi nam pravili probleme da smo opet pokušali. Navela sam nekoliko primjera….

 

Pokušala sam upozoriti naše sugovornike da ICTY (Tužiteljstvo) nije samo nepravedan sud, nego i nepredividiv. Nakon proživljene agonije pod srpskom agresijom, nitko nije mogao zamisliti da će ICTY voditi procese protiv onih koji su obranili zemlju i zaustavili rat. Trebali su suditi ratnim zločincima koji su izvršili agresiju na Hrvatsku; rat je bio u Hrvatskoj i BiH, ne u Srbiji, a danas vidimo najviše vojne zapvjednike optužene u Haagu. Sutra, oni što podržavaju haaško tužiteljstvo mogu se i sami naći optuženi. SAD, Rusija, Kina, Francuska… 

 

[To je opći okrvir rasprava s ruskim, kineskim i francuskim predstavnicima Vijeca Sigurnosti UN-a, koje smo imali ovisno o tijeku rasprave sa svakom od njih. Slijedi pobliži prikaz svake zemlje i njihova raspoloženja prema ICTY-u.]

 


 

RUSIJA

 

Rusi su nam dali sat i pol. Ostavljali su dojam da se slažu sa svime o čemu smo govorili. Na absurde ICTY-a i Vlade RH Ibi se ili kiselo osmjehnuli, ili zabrinuto i zamišnjeno vrtili glavom. Rusi su posve jasnos rekli da su protiv ICTY-a ali da su u tome usamljeni u Vijeću sigurnosti. Rekli su da u Vijeću sigurnosti svi vjeruju da su protiv ICTY-a zato što su “za Srbe” ali da to nije istina, oni su samo protiv ICTY-a. [Dobro za nas, u protivnom im se ne bi sviđali materijali o američkoj potpori Oluje, što je također bio dio naše dokumentacije, ili što je NATO bombardirao Srbe zato što je Milošević vodio četiri (4) rata protiv svojih susjeda, kako je glasilo službeno opravdanje NATO-a za bombardiranje Srbije.]

 

Pitali smo ih što učiniti da se riješi taj problem, što predlažu. Predložili su da nađemo kontakt na senatorskoj razini u SAD-u i lobiramo preko njega. Ali State Department podržava Haag, sudac Meron je upravo potvrdio svoju potporu radu ICTY-a i rekao da je “eksperiment” uspio. Sve smo pokušali ali ne odgovaraju na ništa konkretnim potezima. Možemo mobilizirati Hrvate da zovu Kongres, ali bez uspjeha, jer State Department blokira sve. Rusi su se onda požalili da SD ignorira i njih u svim zahtjevima za informacijama. JP im je pokazala pismo s popisom primatelja, što je bilo poslano svim ključnim igračima iz SAD-a na području Hrvatske u vrijeme rata, ali nitko nije odgovorio. Čudna tišina. Rusi su spomenuli da imaju isto iskustvo. Žalili su se da nisu mogli dobiti nikakvu informaciju o radu ICTY-a premda su slali zahtjeve za istim.

 

Potom su nas Rusi pitali ako bismo prihvatili raditi sa Srbima da se ICTY zaustavi u svom krivom radu. To nam je predstavljalo problem. JP je objasnila da se puno propaganda prosulo protiv CWA kad smo pokušali organizirati prosvjede za 5. kolovoza 2005 (10-godišnjicu operacije Oluja). Osoba koja je radila u ime vladajuće stranke u Hrvatskoj (HDZ) i prijetila nam smrću ako prosvjedujemo ispred hrvatskih veleposlanstava i konzulata bio je također citiran u medijima tvrdeći da je Savo Štrbac organizirao prosvjede i platio $250,000 organizatorima [sic]… Ja sam dodala da smo tad počeli sumnjati da oni rade s ljudima kao što je Savo Štrbac i izravno s njim. Naučila sam se čitati iz njihovih optužbi što oni rade. [Prosvjed ispred hrvatskih službenih tijela je zapravo moja ideja koju su lako prihvatili J.P. i neki drugi u to vrijeme jer vlada nije činila ništa na zaštiti od ICTY-a. Na dan ovih sastanaka, bila sam prilično ponosna na to.]

 

Sve skupa, suradnja sa Srbima bila bi osjetljiv potez za nas, možemo biti diskreditirani i blokirani u našim akcijama, ali otvoreni smo svakoj mogućnosti raditi s Rusima protiv nepravdi ICTY. [J.P. je bila dosta otvorenija suradnji sa Srbima od mene] Rusi će vidjeti kako možemo raditi zajedno na tome, obećali su.

 

Pokušala sam dobiti kontakt od Rusa, službeni, ili s njihovim novinarima, bilo kime koga možemo čitati i vidjeti gdje ima prostora za usklađivanje naših aktivnosti protiv Haaga ali nisu bili sigurni da bi nam već tad to rekli. Obećali su proučiti naše materijale, napisati izvješće o našem sastanku, i poslati jedan primjerak svega u Moskvu, a jedan sačuvati za svoje najviše dužnosnike u SAD-u, i onda će vidjeti što možemo napraviti zajedno.

 

Složili smo se s njima da ćemo nastaviti što započetu suradnju čim prouče dokumente. U svakom slučaju, mogućnost suradnje je bila otvorena.

 

Za njih je bila važna Kina jer preuzima VS, a aktualni glavni tajnik odlazi s dužnosti iste godine, tako da ne trebamo gubiti vrijeme na njega, savjetuju Rusi.

 

Postavila sam dodatna pitanja o Kini, kako to da ih oni nisu podržali u VS. (Očito je za Ruse bilo važno lobiranje kod State Departmenta i kod drugih članica VS UN-a – vidjeti ispod o našem susretu s SAD). Ruski pravni savjetnik odgovorio je na pitanje o Kinezima samo gestikuliranjem rukama – s jedne strane na drugu (nesiguran); u jednom trenutku je rekao da bi Kinezi podržali rusku poziciju, ali nije ga bilo moguće dešifrirati što nam je to želio reći o Kinezima. To ćemo shvatiti tek kasnije, kad odemo na naš sljedeći sastanak s Kinezima. 

 

[AKTUALIZIRANO: Više ne znam kako je JP nastavila ovu suradnju, jer me je tiho maknula iz organizacije uskoro nakon tih sastanaka, bez konzultiranja s bilo kojim utemeljiteljem organizacije. Ali nisam se složila s njezinom naknadnom inicijativom da makne odvjetnika LM iz obrane generala Gotovine i nametne neke druge odvjetnike bliske Srbima o kojima izgleda ni ona sama nije puno znala. Koji tjedan poslije sastanaka, JP mi je spomenula da je dobila prijedlog svog šefa da radi s nekim tko je branio srpskog ratnog zločinca Šešelja a onda mi je rekla da je odustala od njega nakon što je čula moju reakciju!

Jasno, nimalo ne vjerujem da je JP napravila ovaj potez na rusku inicijativu, nego na svoju vlastitu!? To će također postati uzrok našeg neslaganja malo kasnije, jer nije mogla dobiti potporu CWA za svoj samoinicijativni rad. Premda mi možemo biti zbunjeni aktivnostima LM-a (normalno je da ne možemo sve znati), treba nam konkretno opravdanje za takav radikalan potez JP, i najbitnije, odobrenje generala Gotovine za to, i samo ako nam JP može to dati, složit ćemo se s njezinom aktivnosti.

Nije naravno imala generalovo odobrenje. Zato nisam mogla razumjeti kako se mogla usuditi nametnuti mu druge odvjetnike (o kojima ne zna ništa), bez njegova odobrenja, ako ga istinski poštuje. Uporno smo pitali JP za konkretne motive iza njezinih « podzemnih » aktivnosti u tom smjeru, i nikad nam nije mogla dati nikakvo razumno opravdanje.

Naprotiv, nije više uopće držala do našeg mišljenja i nismo mogli više raditi zajedno. Tako mi je odklonila iz organizacije svaki trag da bi nastavila s konspiracijama protiv LM s nakanom da ga kriminalizira u SAD-u obećavajući kako će on izgubiti dozvolu za odvjetničku praksu. O tim urotama rekla mi je jako malo tek nešto prije nego što će shvatiti da predstavljam problem njezinoj kampanji. Onda mi je JP napisala posljednju poruku u kojoj me kritizira i navodi da joj moje ispitivanje previše smeta (unatoč njezinu obećanju da ćemo sve odluke donositi zajedno), ali to je bilo odmah nakon mog zahtjeva (preko telefona) za opravdanjem njezinih aktivnosti protiv LM. Ne stoga što sam ja sama znala što LM radi, i jeli to dobro za generala ili ne, ali ne bih nikad riskirala preuzeti rizik za odluke za koje nemam ovlaštenje! Tako me je JP maknula iz organizacije, i naravno, nisam se bunila jer mi je postalo jasno da se više samnom neće niočemu savjetovati glede njezinih aktivnosti. Neslaganje oko LM nije bio jedini primjer tog novog trenda u JP. To se dogodilo otprilike u vrijeme kad sam i ja počela shvaćati neke igre oko slučaja generala Gotovine… Ionako sam već bila našla sam svoj vlastiti put izvan CWA. Ipak, napustila sam CWA tiše nego što sam trebala, nadajući se da JP neće otići predaleko sa svojim urotama, te da će nešto korisno napraviti s Domagojem Margetićem koji je u isto vrijeme prekinuo svaki kontakt samnom, da bi mi puno kasnije otkrio da su me tad proglasili nekim “agentom” (J.P)!

 

 

[Nakon sastanka s Rusima, podsjetila sam JP da želimo više čuti od naših sugovornika, kako bismo mogli procnijeniti gdje stoje i odlučiti o našim budućim aktivnostima; nije bilo dostatno da samo mi pričamo. Prvi puta, moja prijateljica JP nije bila frustrirana samnom zbog toga što ja “stalno ispitujem sve u svezi CWA”…. Čak smo se i smijali tome, ali očito ne zadugo….]

 

 


 

KINA

 

Nitko nije znao za naš sastank u Kineskoj misiji kad smo stigli. Onda je JP pustila tonski zapis poruke od kineskog diplomata kad joj je odgovorio na poziv, što je snimila tijekom ugovaranja sastanka s njim. Lijepo, dosjetili su se tko se s nama treba sresti, ali nije bio tu, premda je sastanak bio dogovoren u kineskoj misiji. Potom su ga našli u glavnoj zgradi UN-a – na drugom dijelu grada –, nije mogao doći na sastanak tu, a mi nismo mogli doći kod njega, u glavnu zgradu UN-a, jer nemamo propusnicu. Nismo znali da nam treba propusnica za neku drugu zgradu. J.P. je inzistirala na dogovoru prema kojem je sastanak uređen u kineskoj misji, ne u glavnoj zgradi UN-a…. Uskoro smo dobili poruku. Nema problema, sastat ćemo se izvan glavne zgrade UN-a. Došli smo tamo. Počeli smo mahati i požurili ka dobro odjevenom kineskom diplomatu s poslovnom torbom u ruci, kojeg smo primijetili kod križanja ulice oko zgrade UN-a, kako hoda gore-dolje, kao da traži nekoga, pomalo nervozan. To je doista bila osoba s kojom smo se trebali sastati. Održali smo sastanak (skoro pola sata) s vanjske strane visoke željezne ograde UN-a, počela je propadivati kiša. Uspjeli smo mu reći većinu tema iz gornjeg okvira razgovora, i nismo mu dopustili otići dok nam nije rekao što možemo učiniti da riješimo probleme s kojim smo ga upoznali. To je i humanitarno pitanje, naglasila sam. Tko će se za to pobrinuti ako ne UN, pitala sam. On je djelovao pomalo nesiguran.

 

Potom je kineski predstavnik pri Vijeću sigurnosti rekao vrlo jasno: problem u rješavanju nepravdi ICTY-a o kojima smo mu govorili predstavlja Vlada RH. Ako Kineska vlada (ili bilo koja druga članica UN-a) upozna s tim nepravdama odgovarajuća tijela UN-a – pali bi u probleme ako ih ne podrži i Vlada RH. Hrvatska vlada bi to zapravo trebala pokrenuti, objasnio je. Ako Kina poduzme nešto na svoju inicijativu, problem bi očito bila anticipirano protivljenje Vlade RH koja je podržavala Carlu Del Ponte [Sad procijenite ukupnu težinu izjava Vlade RH da podržava bezuvjetnu suradnju s haaškim sudom sve ove godine!] Prema praksi UN-a, Kinezi ne bi trebali inicirati stav u pitanju od interesa za Hrvatsku protiv kojeg će biti sama Vlada RH jer je RH članica UN-a, jedna članica ne može ići protiv druge članice UN-a po pitanjima od značaja za tu drugu članicu.

 

Da, složio se da su nepravde s kojim smo ga upoznali skandalozne. Predložila sam mu da ipak naprave korak i kad je tomu tako, nek stave i Vladu RH na stol – netko mora zaustaviti te nepravde. Obećali smo mu potporu CWA i protiv takve Vlade RH! (imali smo moć mobilizirati ljude da lobiraju pred raznim međunarodnim tijelima). Tako da će ta tiranija i nepravda stati. On je klimao potvrdno glavom, i povjerio nam da i oni rade na tim problemima, vidjet će što mogu učiniti.

 

Moj osobni dojam bio je da nije bio previše raspoložen za temu o korupciji Vlade RH, što smo predstavili kao jedan od glavnih uzroka svih nepravdi što se događaju u scenariju ICTY-a, ali možda nisam u pravu. Možda se nije želio miješati u hrvatske unutarnje poslove, ali se posve jasno usprotivio lošem djelovanju ICTY-a, i ostavio je dojam da je bio jako dobro upoznat sa svim.

 

Obećao je da će sve materijale proučiti i vidjeti što može učiniti oko svega toga. Potvrdili smo da ćemo  nastaviti suradnju nakon što prouče prezentirani materijal. Također je uzeo dvije kopije pripremljenih materijala.

 

Dakle, to je što su Rusi htjeli reći kad smo govorili o suradnji s Kinezima. Trebalo je održati sastanak s Kineskim diplomatom na neočekivanoj lokaciji, koji nam je zamalo izmaknuo u posljednji trenutak, ali nije, tko bi nas zaustavio! Vjerujem da su svi djelatnici sigurnosti oko nas, kao i prolaznici, stekli dojam da se tu na kutu ulice dogovara neka super-tajna urota. Doista zabavna scena, ali posve uspješna. Doznali smo tko je glavna prepreka zaustavljanju nepravdi ICTY-a. Sama Vlada RH! Moja sumnja u urotu Vlade RH protiv hrvatskih ratnih heroja pokazala se još jedanput točnom!

 

 


 

VELIKA BRITANIJA

 

Ostalo je nekoliko sati do našeg sljedećeg sastanka s američkim predstavnicima u drugom dijelu NYC-ija. Tako ćemo posjetiti Britance, htjeli oni ili ne. Uzeli smo malu pauzu da se osvježimo. JP je sastavila pismo za Britance da im kaže koliko CWA žali jer se nisu mogli sastati s nama, ali ostavit ćemo im naše materijale u očekivanju pozitivne suradnje i ljubimo ih (u njihovo britansko dupe).

Nismo željeli ostaviti poruku i materijale na recepciji kako su nam poručili, i napokon su nas pustili unutra, na kat, do njihove sigurnosne provjere. Barem su materijali uručeni službenici koja radi za predstavnika koji se nije s nama želio sresti. JP ih je podsjetila da su oni jedini koji nam nisu dali sastanak (skalndalozno sa stajališta jednog Demokrata), a oni su nam se ispričali za to zbog svog pretrpanog rasporeda na taj dan. Nije važno, nitko nema isti raspored…. Sve je u redu. Shvatili smo. Tako “daleko” došli smo s Britancima.  

 


 

SAD

 

S američkim predstavnikom Vijeća sigurnosti nije bio dogovoren precizan sastanak. Rečeno nam je da dođemo i naći će nam nekoga u stručnom području o kojem želimo razgovarati. Međutim, pokazalo se da izgleda njegovom stručnjaku na kraju ipak nije bilo dopušteno s nama se sastati. Ali primio nas je direktor za komunikacije preko kojeg je JP pokušala ugovariti sastanak. Žalila se da je Amerikanka a Amerikanci joj neće dati sastanak, dok predstavnici drugih zemalja nam dali, te je tako dobila obećanje da će nam ipak  nam pronaći nekoga tko će se sastati s nama. Ali nisu našli nikoga. Pokušali su, ali zahtjev je odbio State Department. Međutim, dužnosnik za komunikacije nas je primio. Posve lijepo od njega.

 

Nismo imali propusnicu, ali za razliku od Kineza, Amerikancu su sve uredili za nas na licu mjesta. Prvo su nam dali neke naljepnice s našim imenima i drugim podatcima da bismo prošli kroz glavnu recepciju. Kad smo se našli u uredskom prostoru, prošli smo kroz proceduru sigurnosne provjere, koja je bila preciznija nego u američkim zračnim lukama. Naše osobne isprave su prošle kroz računalo, slika uzeta i propusnica zalijepljena na naša odijela…. Volim tu njihovu djelotvornost, još uvijek imam slabost prema njihovu profesionalizmu.

 

Sve je bilo dobro, izuzev što je ta procedura trajala duže od našeg aktualnog sastanka. Čim je došao red da se mene “skenira” – moji podatci provučeni kroz računalo, osoba zadužena za sigurnost podigao je pogled i nasmijao se “You’re back.” “Yes” – bila sam iznenađena i nisam znala što drugo reći. [Dobro, negdje u Americi su me trebali zapamptiti, američka vojska, mornarica ili Ratni koledž dali su mi bar 5-6 svojih obrambenih certifikata i ponudili ne jedanput bližu suradnju i školovanje kad sam bila u Hrvatskoj….. Stavila sam sve to iza sebe, pokušavajući krenuti ispočetka… upravo zbog izdaje hrvatske vlade i njihova nedomokratskog, tiranskog, komunističkog stila vladanja prema svim dostojnim Hrvatima i svemu u što smo vjerovali…. Ovo je bilo lijepo podsjećanje…]

 

J.P. je počela govor Amerikancu kao svoj svome, strastveno i patriotično i energično i zamalo je zaplakala. To nije američki da se takve stvari dopuste, govorila je. Da, promatrao nas je, očima na momente poštenima i tužnima, pomislila sam da će i on zaplakati, ali njegova dužnost ga je vratila iz tužnih misli i odjedanput je presjekao JP. To je stvar State Departmenta, zaključio je naš sastanak za manje od 7-8 minuta. Ali sve smo pokušali, nitko od njih ne odgovara – JP je pokazivala na pismo među materijalima koje je poslano svim tim važnim Amerikancima koji su igrali neku ulogu u Hrvatskoj (koje je uostalom pokazivala i svima drugima). Ponovno je pojasnio da radi za State Department, i ustao pokazujući nam izlaz. Obožavam taj autoritet, baš je potaknuo najbolje u meni svojom gestom, dok se JP skoro rasplakala oborene glave. Nisam željela krenuti dok nam ne kaže što možemo učiniti protiv nepravdi ICTY-a. “Radite ono što trebate raditi,” točno ovako je odgovorio. Bila sam začuđena, nisam bila sigurna ako je on znao što radim u posljednje vrijeme, pa sam se htjela uvjeriti da nam daje neko svjetlo u tunelu.Pitala sam, što točno trebamo raditi da zaustavimo tu nepravdu. Malo se smekšao i postao malo precizniji, “samo nastavite raditi što radite.”  [pritisnuti ih za sastanke? lobirati kod State Departmenta?, i sve one stvari što smo uzalud radili.]. Sigurno ćemo nastaviti. Otišli smo s osjećanjem žaljenja i prema njemu i prema sebi samima, kao da je postojala neka urota oko nas koju smo svi željeli otklniti a nismo mogli…

 

U blizini je bila farmacija, trebao nam je upaljač, i JP je unutra konačno počela plakati. Pokušala sam je uvjeriti da je sve dobro. Barem smo vidjeli da se nešto krajnje čudno događa između tog ureda i State Departmenta. Nismo čak ni trebali biti tu, što je bila pozicija SD-a, ali nas je on primio, uzeo je naše materijale, i poslat će ih u SD. Dosta dobro. Dobili smo tu osjećaj daleko veće urote nego s Kinezom na kutu kod križanja ulica oko glavne zgrade UN-a. Jedino nas je bilo strah da će naš sastanak s Francuzima potrajati još kraće, i predložila sam da budemo spremni reći sve glavno u prvih 5 minuta. Ipak….

 


 

FRANCUSKA

 

Kad smo se vraćali u drugi kvart sresti Francuze, odjedanout smo shvatili da su istoj zgradi s Britancima (adresa se razlikuje zbog ulaza s različitih strana u zgradu, zanimljivo zar ne. Ne koriste isti ulaz! Hahaha).

 

Isplakali smo istu rijeku suza o nepravdama ICTY-u i Vlade RH pred francuskom damom, profesionalnog diplomata sa stažom od 15 godina, kako smo i s Rusima i Kinezima, ali tok je bio dosta drugačiji, s dosta nepredvidivih padova i skokova. Baš volim Francuze!

 

Za razliku od Rusa, koji su bili rezervirani, ali izravniji glede suprostavljanja ICTY-ju u usporedbi s Francuskom; ili Kineza koji je zamalo drhtao s nama pod kapima kiše na neobičnom mjestu za sastanke – ulici; ili Amerikanca, koji je djelovao kao da čuva sve tajne o kraju svijeta u svojim usredotočenim široko-otvorenim ali nedostupnim očima; ili Britanaca skrivenih duboko u svojim uredima koji ne bi čak ni izišli, nego nam samo posredno poslali namješteni osmijeh od kojeg nema nikakve koristi; francuska dama se komforno i prilično pošteno uključila u pravu raspravu.

 

J.P. je počela o slučaju optuženih novinara, a ja sam proširila raspravu na Haag kao cjelinu. Rasprava je bila puno osobnija. Osjećali smo se kao svjedoci koje je slušala s iskrenim suosjećanjem i brigom. Oni u Haagu vole osobne iskaze, zar ne. To je njihova dama, ali još uvijek profesionalac za sebe, koji traži istinu.

 

Ali argument da ICTY uzrokuje štetu stabilnosti i sigurnosti ne samo Hrvatskoj, nego i ugledu i moralu francuske vojske, obzirom da je gen Gotovina i francuski vojnik, prvo je naišao na negativno ponašanje prema svim vojskama, uključujući i njezinu vlastitu. Ovo je bila anti-ratna dama.

 

Rekla je nekoliko stvari o francuskoj percepciji generala Gotovine [onoj što je ICTY pokušao stvoriti], a onda nešto o svojoj vlastitoj zemlji. “Nismo ponosni na sve što je francuska vojska radila u prošlosti….” Spomenula je nasilje, i kako su oni [Francuzi!] također radili pogrešne stvari. [ali Francuze ne progoni ICTY? Ili još ne?] Otkrila nam: Oni [pri UN-u?] imaju project na kojem rade tako da iznesu te stvari. Spomenula je Madagascar i neke druge primjere koji su izmakli mom sjećanju do sada.

 

Sve skupa, rekla je dosta da izazove uzvratnu vatru kod mene. [J.P.  mi je kasnije rekla kako je mislila da neću stati i da ću se svađati s njom, ali predahnula je kad je to samo otvorilo raspravu, u kojoj nisam zaboravila dati riječ JP, s pozicija američkih Demokrata, vjerojatno bližih ovoj dami nego republikanske kojima sam ja bila u to vrijeme više naklonjena...] Objasnila sam francuskoj dami da smo i mi protiv nasilja, ja osobno mrzim nasilje, i da sam čitala o tome o čemu ona govori u New York Timesu i The Wall Street Journalu…. To je moralo biti lijepo iznenađenje za nju, obzirom da nije mogla sakriti svoje frustracije s Amerikancima, i da je uživala čuti da taj mrski, pro-američki, pro-Bushev WSJ također iznosi njezine anti-francuske teme! Trebala sam joj ponijeti te članke!

 

Onda sam se potrudila da shvati da hrvatski general Ante Gotovina nije “ratni zločinac” – u to su ga Haag i Vlada RH pretvorili, ali oni lažu. Dok je slušala, prelistavala je i bilježila neke stranice uručenih dokumenata, uključujući i onu sa zapovjedi srpskih vlasti da se evakuira srpsko stanovništvo tijekom Oluje, što smo joj također u razgovoru naveli.

 

Objasnila sam joj da je to bio oružani sukob; oko 150 Hrvata je ubijeno tijekom Operacije, 1,500 ranjeno, 10,000 Hrvata prethodno očišćeno s tog područja, prije nego što je počela Operacija… bila je to vojska od 100,000 vojnika u kojoj je bilo i dosta neiskusnih.

 

Amerikanci s kojima sam radila nakon Oluje potvrdili su da nije bilo Hrvatske vojske 1991., da je stvorena iz ničega, i samo je odanost hrvatskog naroda koji se mobilizirao u obranu spasio zemlju i zaustavio rat (i omogućio Daytonske sporazume što je bila tema JP). Te su činjenice prezentirane službeno u projektu dugoročnog upravljanja koji je rađen s Amerikancima, i hrvatskim vlastima, i u Brusselsu, Washingtonu i drugdje.

 

Što se tiče optužnice, pokušala sam objasniti da je gen Gotovina poštivao pravila i upoznao svoje vojnike s njima (JP je spomenula video zapis koji to dokazuje.).ali ona treba razumjeti da nije svatko bio istinski vojnik, nije svatko za vojsku, incidenti u operacijama tako širokih razmjera moraju se dogoditi i general Ante Gotovina nije sve mogao kontrolirati

 

Srpski su tenkovi gazili vlastite civile kad se njihova Jugoslavenska vojska povlačila, neki su Srbi ostali i još uvijek ratovali protiv Hrvata, nastavili masakre, etc. etc.

 

General Gotovina je tražio da se procesiraju oni što su počinili zločin i bilo je oko 3000 slučajeva koji su procesuirani.

 

J:P. je uskočila s podatcima o srpskim masakrima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji su zaustavljeni Operacijom Oluja, i pitala kako može netko očekivati da samo Hrvatska vojska bude savršena, kad je bila suočena s tako užasnim agresorom! Hrvati moraju biti savršeni, čak se sad i JP naljutila. (JP je bila teža prema Amerikancima, svojima, više se uzrujavala pred njima zbog nedostatka akcije protiv ICTY-a, dok sam ja bila teža prema Francuzima iz nekog razloga... Mekša sam bila s Amerikancima dok je njoj lakše bilo biti mekša s Francuzima, ali ispalo je dobro. Ostali smo odlučni u onom što smo htjeli. Nije moglo biti kompromisa s takvim nepravdama.)

 

Francuska dama je promijenila priču. Ali još uvijek je on (general Gotovina) odgovoran, rekla je. Pitala sam je da to stavimo na osobnu razinu i zamisli da imamo, ona ili ja, dijete koje počini zločin (nedajBože!) – jeli bismo ona ili ja bile odgovorne? Kaže – da. Pitala sam je, a što ako to dijete ima 25 godina. Ja bih bila samo jako tužna i nesretna i pitala se gdje sam pogriješila u odgoju tog djeteta, ali ne bih ja bila kriva.

 

Još uvijek se držala svog stava da bih ja bila odgovorna; premda je postajala nesigurna i imala sam osjećaj da sama nije vjerovala što je govorila. Vjerojatno je shvatila da imaju problem sa svojim konceptom.

 

U svakom slučaju, dala sam joj na znanje da mi NIKAD nećemo prihvatiti nepravdu protiv generala Gotovine.

 

Ovo nije precizan tijek rasprave, ali negdje je spomenula i 2. svjetski rat.

 

Objasnila sam joj da je hrvatski general Ante Gotovina izjavio jedanput za hrvatske medije da njegov rat nije 2. svjetski rat nego Domovinski rat. Također sam joj objasnila da je 90% Srba bilo u diplomaciji tijekom Jugoslavije, i da su oni pisali našu “povijest” i širili laži protiv Hrvata tijekom 50 godina, dok činjenice pokazuju da su radije oni bili pro-nacisti, kako su oni sad “čisti.! Također sam joj spomenula da sam počela istraživati tu temu i današnji srpski anti-semitizam što bih mogla završiti jednoga dana [ali onda sam imala neke druge prioritete…]. Srbi su očito radili protiv Hrvata i bili su u poziciji tijekom svoje 50-godišnje komunističke/staljinističke/titoističke vladavine predstaviti nas kako su htjeli, i naravno predstavili bi nas uvijek u lošem svjetlu. Ona je djelovala da to razimije i potvrdno klimala glavom.

 

Raspavljali smo detaljno o Vladi RH i kako ona sudjeluje u kriminalizaciji ljudi koje odrede za svoju žrtvu (kao što je opisano gore u općem okviru rasprava). Dotakli smo se samog korijena problema, komunističke/staljinističke, anti-demokratske prakse koja je još na djelu.

 

Francuska diplomatska dama se složila s nama čak rekavši da imamo pravo na vlastitu kulturu, tradiciju, jezik…. Pa i pravo na obranu!!!

 

Djelovala je iskreno zabrinuta zbog iznesenih činjenica o kriminalnom netvorku Carle Del Ponte, Vlade RH, i tko zna koga još, obzirom da pristup Generalu ili ICTY-u ne dopuštaju nijednom Hrvatima kod kojeg postoji i najmanje neslaganje s Carlom Del Ponte ili Vladom RH.

 

Sada je također doznala da mi je Sanader (Hrvatski premijer) prijetio jedanput da će “pasti glave” kad sam tražila da učini nešto protiv tih nepravdi, prije neke 3 godine. Djelovala je šokirana na to, i nije mogla shvatiti, pa sam joj trebala reći na francuskom što je naš premijer rekao: “Les têtes vont tomber.” Zato smo došli s njom razgovarati, a ne s Vladom RH.

 

J.P. je kao i obično izrazila žaljenje što o svemu tome nismo mogli razgovarati s hrvatskom vladom ili hrvatskom misijom pri UN-u, i dati im iste materijalel s činjenicama koje pokazuju nepravde prema novinarima i generalima [Ni ovaj puta, ja nisam imala takvog žaljenja, jer sam predobro osjetila što mi možemo očekivati od hrvatske vlade.]

 

Mogli smo s njom ići u više detalja na tu temu nego s Rusima ili Kinezima. Djelovala je zabrinuto zbog vladinog ugnjetavanja svih sloboda na takav tiranski način.

 

Pitala je više puta kroz naš razgovor, odkud pravo Haagu/Carli Del Ponte (i Vladi RH u tom slučaju) da se miješa u takve stvari kao što je utišavanje medija, ili zahtjevi da se diskreditiraju optuženi ili osumnjičeni pred svojim narodom. “Zašto to rade,” “Nemaju pravo to raditi,” odgovarala je.

 

Konačno netko normalan komu je takva praksa neprihvatljiva!

 

Djelovala je iskreno razočarana u ono što je doznala o Carli Del Ponte i Vladi RH. Očito je napustila svoje uvjerenje s kojim je počela, glede izjava o “ratnom zločincu” i nije to više spomenula. Tražili smo rješenja.

 

Pitala nas je zašto ne svjedočimo u Haagu.

 

Ponovili smo da je svaki pristup blokiran Hrvatima koji se suprostavljaju nepravdi. Sve je kontrolirano….. JP je dala primjer prijatelja generala koji ga pozna 25 godina i kojem je nedavno zabranjen posjet, i on nam je dao odobrenje preko D.M: da spomenemo tu stvar.Vrlo zainteresirano je podigla pogled i djelovala prilično razumna; a uglavnom je imala oboren pogled i većinu vremena listala materijale.

 

Htjeli smo čuti od nje što možemo učiniti da se problem riješi.

 

Objasnila nam je da Vijeće pravde (Conseil de la justice) u Francuskoj ima više moći od tih ljudi u Haagu, i da su oni doista moćniji i mogu nešto učiniti (ali spomenula je ubrzavanje procesa, što nije ono što smo mi tražili, mi smo tražili da se process povuče! I ne odustajem od te pozicije!)

 

Stekla sam dojam da su oni, napose taj Conseil de la justice, kojem je izgleda bila bliža, dosta frustrirani s haaškim sudcima, premda ona ne bi otišla tako daleko da prizna da taj kriminalni pothvat treba obustaviti. Bila je zapravo najviše zabrinuta kad smo joj rekli da Florence Hartman izjavila da će ICTY završiti s radom do 2008/2009 čak i ako srpski ratni zločinci Mladić i Karadžić nisu tamo – “kako je to mogla reći,” francuski diplomat je bila istinski uzrujana. Ona je očito željela da se uhite Mladić and Karadzić. Štogod bilo, to ne rješava naš problem. Naši nevini ljudi su još uvijek optuženi, zbog čega smo tamo.

 

Također nam je savjetovala da se obratimo International Justice Tribune [imali smo i njihov tekst među našim materijalima, u svezi optuženih novinara]; te Article 19 u Londoun/VB (to bi također trebalo biti u svezi novinara), te Human Rights Watch; Journalists without Borders (naš prijatelj u Hrvatskoj, optuženi novinar, već je s njima bio u kontaktu), te Uredu Tužiteljstva! Ali ovo potonje, valjda je morala navesti jer joj je to posao da ih podrži? To ćemo teško doznati. Obratit ćemo im se, rekli smo. Ali nikad nećemo prihvatiti te nepravde, dala sam joj na znanje. Pogledala me ozbiljno, nimalo neprijateljski, radije kao da je shvatila da ne može biti drugačije.

 

Također je željela znati poziciju generala Gotovine kroz naš razgovor – “ali on priznaje… [The Hague],” Govorila je snižena tona, zbunjeno, ne navodeći jasno o čemu razmišlja. Shvatili smo. Rekli smo da nismo ništa znali o njegovoj poziciji niti ako se on slaže s našim pristupom, obzirom da su sve informacije o njemu kontrolirane i blokirane. Ne znamo što se s njim događa unutra u Haagu. Svaki pristup njegovih prijatelja je također blokiran. Ali znamo da je to nepravedno i pogrešno, radi se o kriminalnom pothvatu protiv njega koji se odvija u Haagu.

 

I mi smo se otvorili. Rekli smo također da ne krivimo nikoga koliko hrvatsku vladu, obzirom da ne znamo što hrvatska vlada govori međunarodnoj zajednici već godinama pa se progone nevini ljudi. Navela sam da bismo htjeli pobliže surađivati s Francuzima [ne bi trebala shvatiti zbog mojih web stranica da smo samo pro-američki orijentirani; jasno smo dali na znanje da ćemo surađivati sa svima tko nam pomogne zaustaviti tu nepravdu.]

 

Konačno, kad smo se podigli pred odlazak (nakon 1h15 razgovora) pitali smo što možemo učiniti barem u ta dva slučaja za koje možemo jamčiti – slučaju generala Ante Gotovine i novinara. Otvorila se posve pri našem odlasku. Vrlo ljubazno, čak s osmjehom, rekla je: “Haag zna za vas….” “Zna da imamo sastanak…” “U  kontaktu smo s njima… oni dolaze u NYC… Razgovarat ćemo s njima…” (Ovo možda objašnjava i zašto su divlji kojoti, ako ste ikad gledali taj crtić, bili jako zauzeti u Sanaderovoj službi pisanjem idiotskih upisa protiv nas na hrvatskim forumima dok smo mi bili u NYC! Hrvatska vlada također zna o našem sastanku!?) [HDZ zna.] Na odlasku sam joj tako čak rekla neka nam onda pozdravi prijatelje u Haagu. Prvo sam mislila “prijatelje” (Tužitelje ICTY i one s kojima je tamo u kontaktu), ali bit će dobro ako pozdrav pošalje i Generalu, kako je ona to izgleda i shvatila. Odlično! To je i nama draže!

 


 

[Sastanci nisu išli ovim preciznim tijekom, ovo su zapravo bile radne bilješke za našu internu uporabu, zapisane tako da ne zaboravimo neke detalje. Pozvala sam JP da doda i svoj udio, ali osim što je rekla da je odlično, i rasparčala prvu inačicu bez mog odobrenja, nikad nije dodala ništa sa svoje strane – samo me uskoro potom maknula iz organizacije. Taj “Američki Demokrat” od JP je “nastavila suradnju” na prilično čudan način, zar ne….]

 

 

IA

Mtl., 10. travnja 2006.

[Ažurirano i prevedeno 03. i 05  srpnja 2007.]

 

Uz posebnu zahvalu predstavnicima Vijeća sigurnosti UN-a koji su nas primili, te svim Hrvatima i prijateljima koji su izravno ili na bilo koji drugi način doprinijeli sadržaju tema s ovih sastanaka, tada kao i sada [i molimo sada učinite nešto!]

 

Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

Zadnja Promjena ( Utorak, 02 Rujan 2008 )
 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!