coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Politika arrow HRVATSKI LIST 21.08.2008
Četvrtak, 23 Svibanj 2019
 
 
HRVATSKI LIST 21.08.2008 PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Ponedjeljak, 25 Kolovoz 2008

Ekskluzivno

 

Julienne BUŠIĆ – hrvatska Penelopa

Kada je u srpnju 24. srpnja ove godine hrvatski emigrant Zvonko Bušić, nakon 32 godine provedene u američkom zatvoru, stupio na hrvatsko tlo, na zračnoj luci Pleso u Zagrebu, bio je to trenutak nagomilanih emocija za okupljeno mnoštvo koje ga je dočekalo. Njegova supruga Julienne Bušić znala je da je to novi početak života za njih dvoje. Za nju je to bio kraj muka, trenutak za koji je trpjela, patila i živjela sva ta preduga desetljeća i izdržala, što samo rijetki mogu nađu li se u imalo sličnim iskušenjima.

Prošlo je od toga nešto manje od mjesec dana. Njih dvoje sada obilaze Hrvatsku, susreću se s prijateljima i rodbinom, žele mir. Vrlo su uljudni prema radoznalim novinarima i njihovim nebrojenim pozivima za intervjue, ali više od svega kao da žele opipati slobodu, opipati Hrvatsku kako bi se Zvonko uvjerio da to nije samo san, nego stvarnost, istina toliko potrebna njoj, a još više čovjeku koji nije vidio ni domovine ni slobode sve te puste godine. Julienne i Zvonko upoznali su se 60-ih prošloga stoljeća, vjenčali 70-ih u Frankfurtu. Ona se pridružila njegovim emigrantskim razmišljanjima i snovima o slobodnoj hrvatskoj državi. Dana 10. rujna 1976. godine njih dvoje su zajedno sa skupinom ostalih hrvatskih emigranata oteli zrakoplov zbog čega je Zvonko 1977. osuđen na doživotni zatvor, kao i Julienne, a ostali na višegodišnje zatvorske kazne. Ona je puštena 1990. godine a 1995. je došla i počela živjeti u Hrvatskoj gdje je borbu za izbavljenje svoga muža shvatila kao svoju životnu misiju.

   Dakle 10. rujna 1976., skupina hrvatskih političkih aktivista Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić otela je putnički zrakoplov na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost s naslovom "Poziv na borbu protiv srpske hegemonije", a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin. Glavni cilj otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.

Sa sobom nisu nosili oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i propagandni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota su proslijedili informacije o njoj. Nakon što su na njihov zahtjev proglasi u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali. No prilikom pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, a trojica su bila ranjena. SAD su više puta odbile zahtjeve za pomilovanjem njezina muža Zvonka Bušića za kojega su se zauzimale vlasti novostvorene hrvatske države, kao i barem zahtjeve za premještanjem na izdržavanje kazne u Hrvatsku. Danas, kad ova jedna teška i složena životna priča dvoje ljudi polako klizi u povijest, njih dvoje, slobodni u slobodnoj Hrvatskoj, gledaju u budućnost, a jedan od onih koji ih je dočekao i pozdravio na zagrebačkom aerodromu, Dražen Budiša, zaželio im je života na slobodi barem onoliko koliko je Zvonko Bušić bio u zatvoru.      

Inače, Julienne Bušić je romanopisac, prevoditeljica i esejistica. Studirala je u Ujedinjenim narodima i Beču. Njezine kratke  priče, eseji i kolumne objavljivane su u dnevnim listovima i književnim časopisima u SAD-u i Hrvatskoj gdje je objavila i knjigu «Ljubavnici i luđaci» koja je iznimno prihvaćena, a u rujnu ove godine objavljuje novu knjigu «Tvoja krv i moja».    

Zahvaljujemo gospođi Julienne Bušić što je svoj prvi intervju nakon Zvonkova dolaska dala upravo Hrvatskom listu.  

Tek kad je Zvonko oslobođen i ja sam postala slobodna!

 

Bile su to 32 godine kušnja, očaja, čekanja. Zvonko nije jeo grožđe 20 godina, danas ga uvjeravam da ga može jesti koliko želi, a on se plaši da će ga nestati!

 

 

 Danas sam, dakako, sretna žena, ali ne želim biti potpuno 'sretna žena' jer čovjeku su uvijek potrebni novi izazovi u životu da ne stagnira. Nikada ne ćemo znati tko i što je bilo ključno jer se kroz sve te godine toliko ljudi i ustanova zalagalo za njega, od američkih i naših kardinala, političara, i diplomata, do ustanova, aktivista, i malog čovjeka u selu Boga iza leđa.  Neki su mnogo manje dali no što su mogli i trebali, a neki više nego što smo očekivali, ali smo zahvalni svima koji su nam dali potporu u bilo kojem obliku

 

Gospodin Budiša je prije godinu i pol pristao biti naš obiteljski predstavnik, naša veza s Vladom i drugim ustanovama i pojedincima. Bivši je zatvorenik pa savršeno razumije što to znači biti u zatvoru, a moralan i častan čovjek, svi se oko toga slažu, tako da je on stvarno bio idealan izbor. Bio je od velike pomoći, od početka do kraja, i zahvaljujemo mu od svega srca

 

Želi li se baviti ribarenjem, vrtlarstvom ili politikom, sve su mu opcije otvorene u demokratskoj zemlji. Usput, povijest je puna slučajeva „bavljenja politikom nakon odsluženja zatvorske kazne.“ (Mandela, Arafat, Begin, irski vođa Gerry Adams, itd.)

 

 

Razgovarao: IVICA MARIJAČIĆ

 

 

Smatrate li danas, s ove velike vremenske distance, da je vaša i Zvonkova žrtva imala smisla? Biste li opet u sličnim okolnostima ponovili sve ili vam je žao? Javi li vam se pomisao da ste, možda, nepotrebno potrošili veliki dio života? Mogu li, recimo, takvu žrtvu shvatiti vaši u Americi? 

Pravi odgovor na ovo pitanje zahtijevao bi višesatnu filozofsku i povijesnu raspravu, ali uglavnom se slažem s Voltaireom, (iako manje cinično nego što je on to naveo), da živimo u „najboljem od svih mogućih svjetova“. Dakle, sve se događa kako i kada treba, po nekom većom planu.

Upravo dovršavate svoju novu knjigu. Siguran sam da javnost s iznimnom znatiželjom očekuje njezino pojavljivanje. O čemu pišete u njoj?

Vjerujem da će biti velik interes jer je prošlo gotovo 13 godina od kada je izišla knjiga Ljubavnici i luđaci, a mnogi se pitaju što se sve dogodilo u međuvremenu. Ima mnogo toga. Nisam donedavno imala slobodu niti nadahnuće uopće razmisliti o novoj knjizi, ali, kao što sam maloprije rekla, sve se događa kako i kada treba. Upravo se spojio Zvonkov izlazak iz zatvora i izlazak moje knjige iz drugog tipa zatvora. Naslov je Tvoja krv i moja, (Mozaik knjiga), citat iz prekrasne pjesme Responsibilities (Odgovornosti) irskog pjesnika Williama Butlera Yeatsa.

 

 

Ne mogu racionalno objasniti odakle mi snaga

 

Vaš život i život vašega supruga Zvonka nevjerojatna je, ali stvarna priča za koju nije potrebno u autorskoj mašti dodavati ili izmišljati zaplet ili dramatiku, a rasplet je nedavno dobio elemente happy enda! Jeste li danas sretna žena?

Jesam, daleko sretnija, u smislu da sam se riješila velikog tereta koji me sputavao u drugim stvarima, tereta njegova utamničenja i tereta moga neuspjeha da ga „izbavim“. U drugom smislu, ne želim biti potpuno „sretna žena“ jer čovjeku su uvijek potrebni novi izazovi u životu da ne stagnira. Trenutno mi je najveći izazov uvjeriti Zvonka da može pojesti grožđa koliko hoće, da ga ima kupiti na svakom uglu, jer ga nije jeo punih 32 godina, obožava ga i boji se da će odjednom nestati!

U stvarnom životu malo je ljudi koji izdrže iskušenja takvog intenziteta. Može li se danas racionalno objasniti ta snaga kojom ste čekali supruga 32 godina da izađe iz zatvora, a kako objasniti i njegovu snagu da izdrži toliko vremena u zatvoru? Je li to silna nada koju vam je Bog usadio, je li vam pomogla vjera u tomu, osjećate li se kao suvremena Penelopa?

Ne mogu tu snagu racionalno objasniti jer su to duhovne stvari. Srodne smo duše, a veza je sve ove godine bila na višoj, duhovnoj razini, što je, na žalost, rijetkost u današnjem svijetu, svijetu koji stavlja glavnu težinu na čisto „tjelesni“ odnos.  

Jeste li, čekajući i nadajući se, dolazili u krizne situacije, jeste li gubili nadu? Čiji ste unutarnji glas slijedili ( Boga, vjerovanja u konačnu pravednu sudbinu…) u tom trpljenju?

Bilo je mnogo kušnja, bezbroj noći očaja, ali taj duži proces patnje nudi čovjeku mogućnosti duboko zaviriti u značenje, smisao života. Rekla bih da ste ovim pitanjem manje više pogodili glavnu temu moje nove knjige, koja bi mogla imati i podnaslov: „Što se može učiti od velike patnje“!

 

Stvar se razvijala po nekom višem planu

 

Koliko vam je u svemu pomogla činjenica stvaranja samostalne hrvatske države 90-ih godina prošloga stoljeća?  Kako ocjenjujete odnos Hrvatske prema sudbini Zvonka Bušića u početku i kasnije?

Nije baš pomogla jer bi Zvonko inače bio znatno ranije na slobodi. Ali opet tvrdim da su se stvari razvile po nekom drugom planu, neovisno o stavovima pojedinaca i politike.

Smatrate li da je službena Hrvatska zaslužna za Zvonkov izlazak na slobodu i kako su se pojedini političari i institucije odnosili prema tom pitanju?

Nikada ne ćemo znati tko i što je bilo ključno jer se kroz sve te godine toliko ljudi i ustanova zalagalo za njega, od američkih i naših kardinala, političara, i diplomata, do ustanova, aktivista, i malog čovjeka u selu Boga iza leđa. Tražili smo pomoć od najvećih svjetskih moralnih vođa. Ima indicija da je bilo intervencija, ali ne možemo biti sigurni. Neki su mnogo manje dali no što su mogli i trebali, a neki više nego što smo očekivali, ali smo zahvalni svima koji su nam dali potporu u bilo kojem obliku. Želimo gledati u budućnost, ne u prošlost.

 

Čestitka ravnatelja jedne sigurnosne ustanove iz Londona

 

Ako pratite hrvatske medije, možete pročitati da dio njih nije sklon razumijevanju žrtve vas i vašega supruga, smatraju vas teroristima, a po nekima radikalnima ne bi Hrvatska smjela ni prihvatiti Zvonka. Kako tumačite takve glasove?

Vjerujem da većina nije upućena u detalje našeg slučaja jer su mnogi promijenili stav nakon što su se bolje informirali. Čak je naš sudac John Bartels, koji je bio najupućeniji u cijeli slučaj, izjavio uoči izricanje presude: „Bilo bi nepravedno i nepošteno kada ne bih prije početka rekao da Zvonka Bušića i njegovu suprugu, kao i njihove drugove, ne smatram nikakvim teroristima. Držim da je neophodno važno da svoj govor počnem s ovom primjedbom..“ 

 Želim još podsjetiti da je god. 1999. postignut i ovdje u Hrvatskoj potpuni politički konsenzus u svezi sa Zvonkovim slučajem. Ne samo da su se predsjednik Tuđman i njegova Vlada angažirali, nego i Račan, Budiša, Gotovac, Tomčić i Jakovčić, tada predsjednici svih najvećih hrvatskih oporbenih stranaka. 

   Uoči Zvonkova dolaska primili smo i čestitke ravnatelja jedne ugledne međunarodne sigurnosne ustanove iz Londona čijim sam stručnjacima držala govor prije par godina. Čak nas on smatra 'drukčijima' od stereotipa.  Piše:„Dok većina svoga profesionalnog života provodim u sprečavanju toga tipa događaja koji vas je rastavio i zatvorio, ima otmičara i 'otmičara'.  Nadam se da shvaćate što time hoću reći.“
(na engleskom: Suffice it to say that, whilst I spend my professional life trying to prevent the types of incident that resulted in your incarceration and separation, there are hijackers and there are hijackers... I trust you understand my drift.)
  A bivši predsjednik Britanske liberalne stranke, Welšanin John Griffiths, napisao je čak recenziju za američko izdanje moje prve knjige, pišući između ostalog:  „… 30 i više utamničenja Zvonka Bušića pokazuje licemjerje onih koji najviše govore o vrijednosti opraštanja i iskupljenja i isto tako kako pravosudni sustav nije sposoban razlikovati između jednog 'terorizma' i drugog.“

(na engleskom: The 30 year detention of Zvonko Busic also shows how little value is placed on redemption and forgiveness by those who preach it, and especially how the system is unable to distinguish between one kind of "terrorism" and another.) 

 

Budiša razumije što znači biti u zatvoru 

 

Kako zamišljate vaš i Zvonkov novi život u Hrvatskoj? Česti su tekstovi u kojima se sugerira da se on ne bi smio baviti politikom?

A gdje je on izjavio da se želi baviti politikom? Politika se više bavi njime nego on politikom.  Ali kad smo već kod toga, premijer Sanader imao je pravo kad je rekao da je Zvonko slobodan čovjek sa svim svojim demokratskim pravima. Odslužio je s dignitetom i integritetom čak dvije godine više od svoje pune kazne od 30 godina (imajući na umu da je po sučevoj naredbi stekao pravo na uvjetni otpust jako davno, god. 1979, ne nakon 30 godina, kako neki medije uporno ponavljaju). Želi li se baviti ribarenjem, vrtlarstvom ili politikom, sve su mu opcije otvorene u demokratskoj zemlji. Usput, povijest je puna slučaja „bavljenja politikom nakon odsluženja zatvorske kazne.“ (Mandela, Arafat, Begin, irski vođa Gerry Adams, itd.)

Kako je došlo do toga da je Dražen Budiša dočekao Zvonka na aerodromu?

Gospodin Budiša je prije godinu i pol pristao biti naš obiteljski predstavnik, naša veza s Vladom i drugim ustanovama i pojedincima. Bivši je zatvorenik, pa savršeno razumije što to znači biti u zatvoru, a moralan i častan čovjek, svi se oko toga slažu, tako da je on stvarno bio idealan izbor. Bio je od velike pomoći, od početka do kraja, i zahvaljujemo mu od svega srca.


__________________________________________________________________


RUSIJA I AMERIKA U NOVOM HLADNOM RATU

EU se i u ovom sukobu, kao i u slučaju Miloševićeve agresije na Hrvatsku, pokazala jalovom!

 

 

Ruska invazija na malu i nejaku Gruziju treba pokazati ostalim postsovjetskim državama što ih čeka ako samo izraze želju za članstvom u zapadnim političko-vojnim savezima. To je posredni udar i na SAD čija je vojska uvježbavala i opremila gruzijske postrojbe. Ruska armija uništila je u Gruziji gotovo sva vojna uporišta i skladišta izgrađena američkim dolarima. To je pobjeda ruske vojske nad američkom armijom

 

Pod 2) Rusi su brutalnom invazijom na Gruziju pokazali da nisu odbacili nezaboravljene agresivne metode Sovjetskog Saveza protiv Mađarske, Čehoslovačke i Afganistana

 

 

Moskva točno zna da je Zapad duboko nesložan pa vješto igra na tu kartu. Simbolika je više nego očita: Sarkozy i Merkel putuju u Moskvu, Soči i Tbilisi, dok američka državna tajnica vanjskih poslova Condoleezza Rice posjećuje samo glavni gruzijski grad. Dok Merklova traži samo povlačenje ruskih postrojba na polazne položaje, dakle u separatističke pokrajine, američki predsjednik George W. Bush čvrsto zahtijeva potpuno rusko napuštanje cjelokupnoga  gruzijskog teritorija, ali to su samo riječi

 

Da se Hrvatska oslanjala isključivo na EU-ropu, danas bismo još imali 'srpske krajine' u Hrvatskoj sa svim stravičnim ratnim prilikama kakve su postojale do veličanstvene Oluje

 

 

Piše: GOJKO BORIĆ

 

Nakon neslavne propasti komunizma svijet je bio sklon zaboravljanju hladnoga rata između slobodnog i komunističkog svijeta. Nestankom Sovjetskog Saveza, Rusija se pod vodstvom Borisa Jeljcina pretvorila u drugorazrednu silu, no kad je na vlast u Moskvi došao Vladimir Putin, bivši KGB-ovac naklonjen  samovlasti, njegova zemlja javila se na uskom prostoru nekoliko najvažnijih država svijeta kao nova, zapravo stara velesila koja kao da želi nastaviti politiku svoje prethodnice, Staljinova SSSR-a. Do prije nekoliko dana mislilo se da se Rusija više ne će koristiti „tenkovskim socijalizmom“ u svojoj vanjskoj politici.  Za nju je bilo „dovoljno“ upotrebljavati izvoz energenata kao sredstvo ucjenjivanja ostalog svijeta te „zamrznute sukobe“ na svojim granicama kao potencijalne prijetnje protiv onih država koje se protive moskovskom postulatu kako se nitko u ruskom „bližem susjedstvu“ ne smije približiti  Zapadu, posebice ne NATO-u i Europskoj uniji. U svrhu te politike očito je spremna  rušiti načelno funkcioniranja Ujedinjenih naroda o nepovrjedivosti granica stranih država. Sad su Rusi brutalnom invazijom na Gruziju pokazali da nisu odbacili nezaboravljene agresivne metode Sovjetskog Saveza protiv Mađarske, Čehoslovačke i Afganistana.

 

) Rusi nasljednici bizantizma u politici

 

Ruski i sovjetski scenariji u vojnim intervencijama vrlo su slični.  Sovjetski Savez je za svoje upade u 'bratske' zemlje rabio tvrdnju da je u njima „ugrožen socijalizam“ pa  je na temelju „ograničenog suvereniteta“  (Brežnjevljeva doktrina) izvršio vojne invazije. Rusija pak sad tvrdi da su u gruzijskim pokrajinama, čiji je separatizam ona stalno poticala, „ugroženi životi“ tamošnjih posjednika ruskih putovnica koje je Moskva dijelila šakom i kapom Osetima i Abhazima. Kad su Gruzijci, sasvim u nevrijeme, naime tijekom Olimpijade u Pekingu, ušli sa svojom vojskom u svoje pokrajine da srede tamošnje političke prilike, Rusija je reagirala brutalnom vojnom odmazdom, ne baš mnogo drukčijom od onih koje je počinio Sovjetski Savez u Mađarskoj , Čehoslovačkoj i  Afganistanu. Izgledalo je da će Rusija osvojiti cijelu Gruziju i likvidirati njezino demokratski izabrano vodstvo.  Moskva to demantira, ali Rusi kao „nasljednici Bizanta“ često jedno misle, drugo govore i treće rade. Mi smo Hrvati u tome stekli svoja iskustva s ruskim prijateljima Srbima. Nije slučajno Putin najomiljeniji svjetski državnik u Srbiji i Republici Srpskoj.

Slobodni svijet je rusku invaziju promatrao s nevjericom, ukočen kao zec pred zmijom. Nitko se, navodno, nije nadao da će Moskva upotrijebiti takva „neumjerena sredstva“, kao što je otvoreno rekla njemačka kancelarka Angela Merkl pred ruskim predsjednikom Dmitrijem Medvjedjevim nedavno u Sočiju. Gruzijski književnik Aleksandar Drahiašvili tvrdi u članku objavljenu u njemačkom  Frankfurter Allgemeine Zeitungu  (15. kolovoza) da je glavni razlog za rusku invaziju relativan uspjeh gruzijske demokracije  i gospodarstva nakon što je vlast preuzeo predsjednik Mihael Saakašvili, pa to kao uzor strahovito „smeta“ autoritativnom režimu Medvjedjev-Putin. Saakašvili odavno želi Gruziju uvesti u NATO i nešto kasnije u Europsku uniju. Prema navodima Tbilisija,  Rusi su prije ulaska gruzijskih postrojba u Južnu Osetiju čekali sa svojim trupama na rusko-gruzijskoj granici. Dakako i Saakašvilija kritiziraju njegovi sunarodnjaci, ali on ima više uspjeha nego padova.  Ruska invazija na malu i nejaku Gruziju treba pokazati ostalim postsovjetskim državama što ih čeka ako samo izraze želju za članstvom u zapadnim političko-

-vojnim savezima. To je posredni udar i na SAD čija je vojska uvježbavala i opremila gruzijske postrojbe. Ruska armija uništila je u Gruziji gotovo sva vojna uporišta i skladišta izgrađena američkim dolarima. To je pobjeda ruske vojske nad američkom armijom.

 

Međ) Rusi se ne će povući

 

U odnosu na rusku agresiju slobodni je svijet još jednom pokazao svoju neslogu i nesposobnost da odgovori pravim mjerama. Gruzijci ukazuju na sličnosti odnosa zapadnih demokracija prema Hitlerovoj Njemačkoj kad su zajednički žrtvovali Čehoslovačku. Danas Rusi cinički nude Zapadu suradnju u politici prema atomskom Iranu u zamjenu za „predaju“ Gruzije velikoj Rusiji. U tom pogledu Europska unija duboko je podijeljena. Podršku Gruziji na neposredan i ljudski način dale su samo one države koje su pola stoljeća patile pod pritiskom sovjetske (ruske ) čizme: Pojska, Ukrajina, Estonija, Letonija i Litva čiji su čelnici pohitali u Erivan da iskažu simpatije za ugroženi gruzijski narod.  Dvije najvažnije zemlje Europske unije, Francuska i Njemačka, ne žele „naljutiti ruskog medvjeda“ riječima kako ne treba prekinuti dijalog s Moskvom. A Moskva se ruga svim zapadnim posrednicima. Primjer : nakon što je samoljubivi francuski predsjednik Nicolas Sarkozy potpisao primirje s ruskim predsjednikom Medvjedjevim, u kojemu je predviđeno povlačenje ruskih postrojba na polazne položaje, ruski su tenkovi nastavili napredovanje prema središtu Gruzije, i dok ovo pišemo ( 15. 8. ) nalaze se tamo.

Malo tko u svijetu vjeruje da će se Rusi povući iz Južne Osetije i Abhazije. Oni će tu organizirati referendume o budućem statusu tih gruzijskih pokrajina koji će, u to možemo vjerovati, završiti s rezultatom 99 posto za neovisnost, točno prema sovjetskom obrascu, a onda će biti samo pitanje vremena kad će se te dvije „države“ priključiti „majčici Rusiji“.  Dakako, time pada u vodu sav ruski bijes zbog proglašenje neovisnosti Kosova koji su oni potkrjepljivali tvrdnjom kako će to biti uzorak za ostale „separatističke teritorije“. Vidjet ćemo kakvom će dijalektikom Moskva opravdavati svoje separatiste nakon što oni učine ono što želi Rusija, komadanje Gruzije, neovisne članice Ujedinjenih naroda.

Rusi su pokazali neobičnu „vještinu“ i u propagandi kad su optužili Gruziju za „genocid“ u Južnoj Osetiji, dok svoje zločine, slične onima sovjetskih vojnika u Drugom svjetskom ratu,  spretno prikrivaju, a kad je EU predložio da u separatističke pokrajine uđu neutralni promatrači, Moskva je to glatko odbila. Rusija zasad još ne govori o neovisnosti dviju gruzijskih pokrajina, no to je svima jasan  trik „da se Vlasi ne dosjete“. Ruska vrhuška je vrlo spretna u obmanjivanju svjetske javnosti, ništa manje nego što je bila sovjetska. To je ista „škola“ usklađivanja propagande i gole vojne sile.   

 

Međ) Samo se Amerika usprotivila 

 

 U Povelji Ujedinjenih naroda piše da „svi narodi imaju pravo na samoodređenje“, ali to ne znači da oni automatski imaju pravo na vlastitu državu i njezino priključenje susjednoj zemlji. Posve je druga stvar ako je neki narod bio životno ugrožen u zajedničkoj zemlji i temeljem prava na samoodređenje traži svoju državu. Oseti i Abhazi nisu bili tlačeni u Gruziji, oni naprosto nisu htjeli živjeti kao manjine u toj neovisnoj državi, tako nekako kao krajinski Srbi u Hrvatskoj. Da iza njih nije stajala atomska velesila Rusija, Oseti i Abhazi ne bi se nikad pobunili. Rusima nije stalo do osetskih i abhazijskih ljudi nego isključivo do hegemonije na Kavkazu, što je tradicija još iz carskih vremena, a pogotovo danas zbog toga što preko tih prostora prolaze naftovodi i plinovodi za opskrbljivanje Zapadne Europe, pa njih Moskva ne može „zaključati“onako kako je nekoliko puta u najljuće zimsko doba učinila Ukrajini i Njemačkoj.

Od zapadnih sila jedine su Sjedinjene Američke Države, barem zasada, odgovarajuće reagirale na ruski rat protiv Gruzije. Washington je vrlo jasnim riječima govorio o ruskoj agresiji i ruskom imperijalizmu te nedoličnom ponašanju jedne države u 21. stoljeću. Amerika prijeti Rusiji isključenjem iz niza neslužbenih i službenih svjetskih organizacija kao, primjerice, iz skupine država G-8  i  Svjetske trgovinske organizacije WHO. No teško će za to dobiti pristanak ostalih država članica tih asocijacija, a što se tiče Moskve njoj nije stalo do prosperiteta vlastitih građana pa bi u interesu ostvarenja svojih imperijalnih ciljeva „preboljela“, barem neko vrijeme, i još veću međunarodnu izolaciju. Moskva točno zna da je Zapad duboko nesložan pa vješto igra na tu kartu. Simbolika je više nego očita: Sarkozy i Merkel putuju u Moskvu, Soči i Tbilisi, dok američka državna tajnica vanjskih poslova Condoleezza Rice posjećuje samo glavni gruzijski grad. Dok Merklova traži samo povlačenje ruskih postrojba na polazne položaje, dakle u separatističke pokrajine, američki predsjednik George W. Bush čvrsto zahtijeva potpuno rusko napuštanje cjelokupnoga  gruzijskog teritorija, ali to su samo riječi jer Amerika ne će poslati svoje nosače aviona i ratne zrakoplove u pomoć ugroženoj Gruziji, i to Moskva dobro zna.

 

 

Međ) Putin vrlo popularan

 

Pitanje: je li ovo početak novog hladnog rata?  Svakako svojom retorikom i  prvim konkretnim koracima. Nikad se Amerikanci i Rusi nisu tako žestoko napadali od propasti komunizma do danas kao u posljednjih nekoliko tjedana. Retorika je to hladnog rata, ali ne i samo to.  Dok su Poljaci dosad oklijevali potpisati sporazum sa SAD o postavljanju američkog proturaketnog štita na svom teritoriju, sad je to učinjeno.  Poljski premijer Donald Tusk više nije govorio da je to oružje upereno protiv mogućih iranskih raketa nego, doslovno:  „Najvažnije za nas je, a to pokazuju i iskustva ovih posljednjih dana, da naš teritorij u slučaju nekoga sukoba od prvog časa bude zaštićen.“ Temeljem sporazuma, SAD će postaviti do 2012. na poljskom tlu deset presretačkih raketa koje će moći uništiti balističke projektile dugog dometa. Amerikanci će uz to i  modernizirati poljsku vojsku. Sustav će biti povezan sa snažnim radarom koji će biti postavljen u Češkoj. Rusi tu uzalud prosvjeduju.

Prema zapadnim analitičarima, iza ruske politike »čvrste ruke» stoji predsjednik vlade Putin. Njegov nasljednik na položaju predsjednika države Medvjedjev obećao je u prvim nastupima stanovito „otklanjanje“ od „putinštine“, no sada su njegovi nastupi još žešći nego oni njegova prethodnika, jer i u zlu mora  „pobjeći“ iz sjene bivšeg  KGB-ovca .  Putinova politika prema inozemstvu očito je popularna u Rusiji.  Emocionalni Rusi „osvećuju“ se  Zapadu za sva dosadašnja „poniženja“. Odavno više nema vječne ruske borbe između „zapadnjaka“ i „panslavista“. Potonji su prevladavajući u politici, i čak u kulturi. Nedavno preminuli ruski nobelovac Aleksandar Solženjicin bio je žestoki „panslavist“ i pravoslavni fundamentalist. Odbijao je modernizaciju Rusije u zapadnom smislu. Izrazio se u korist Srbije u pitanju Kosova. Pokopan je uz vojne počasti kao kakav general,  uostalom kao i Miroslav Krleža. Takvih ima mnogo u ruskim intelektualnim krugovima. U ruskoj politici nema spomena vrijednih pristaša zapadnih demokracija.

Za slobodni svijet postavlja se pitanje i autoriteta Amerike u rusko-gruzijskom sukobu. Imali li SAD moralno pravo napadati Rusiju u „slučaju Gruzije“ kad je i sama upala u jednu neovisnu državu, Irak, i svrgla njezino vodstvo, u borbi koja je stajala oko pola milijuna mrtvih, uglavnom civila?  Ovo je vrlo škakljivo pitanje. Doduše, Sadam Husein bio je diktator, njegov režim zločinački, no Amerika se upustila u rat protiv Sadamova Iraka kršeći načela Ujedinjenih naroda i uz laž da ta zemlja posjeduje oružje za masovno uništavanje. Nešto je drukčije, ali ne posve, stanje u Afganistanu. A što je s vječnom izraelskom vojnom intervencijom u Palestinu?  Zna se da bi Izrael bez američke vojne i političke pomoći odavno morao sklopiti barem primirje  s umjerenim Palestincima. Dakle i Amerika nije posve „nevina“ u vanjskoj politici. No što se tiče nas Hrvata, znamo da je jalovi  EU bio naveliko kriv za dugo natezanje oko pitanja kako zaustaviti agresiju Miloševićeve Srbije protiv nesrpskih država zapadno od Drine pa je tek energična politička i vojna intervencija Amerike zaustavila srpski mini imperijalizam, premda ne posve do kraja. Da smo se oslanjali isključivo na EU-ropu, danas bismo još imali 'srpske krajine' u Hrvatskoj sa svim stravičnim ratnim prilikama kakve su postojale do veličanstvene Oluje.

 

__________________________________________________________________

Kajin rado ugošćuje talijanske iredentiste i srpske folk-pjevače!

 

Za vrijeme teniskog turnira u Umagu, iza samih leđa predsjednika Mesića i Damira Kajina, svega sto metara dalje, sedam najpoznatijih srbijanskih 'cajkaša': Seka Aleksić, Goga Sekulić, Jovan Perišić, Nedeljko Bajić-Baja i drugi održalo koncert u obližnjoj diskoteci. Zatim, nakon što je Lepa Brena predstavila u Umagu svoj novi album simbolična naziva 'Uđi slobodno',  nekoliko dana kasnije, na Veliku Gospu održan je još jedan koncert srpskog folka 'Prva truba Guče 2008.'

 

                                   

            Kažu, ne laje pas sela radi, već sebe radi. Pa i u Istri, nova afera. Nakon samovoljne zabrane Thompsonova koncerta u režiji saborskog zastupnika i militantnog istarskog ljevičara Damira Kajina, drugi njegov kolega, saborski zastupnik Furio Radin, ugošćuje u Istri talijanske antifašiste i iredentu.

Ako je vjerovati iskusnom novinarskom peru Armandu Černjulu i njegovu izvješću koje je objavio čini se samo javno.com prije tri dana, 18. kolovoza u Puli u povodu 62. godišnjice tragedije na pulskom kupalištu Vergarolla, kada je zbog eksplozije mina na taj dan 1946. godine poginulo više od 60 Puljana, predstavnici Zajednice Talijana Pule i Pulske obitelji (Famiglia Polesana) iz Trsta, koja je članica ekstremne iredentističke udruge tzv. Unije Istrana Slobodne provincije u egzilu, na kupalištu u more bacili su vijence, nakon što su u prostorijama zajednice održali kulturno-umjetnički program.

            Nazočili su tom 'tajnom' iredentističkom sjećanju saborski zastupnik i predsjednik Skupštine Zajednice Talijana Furio Radin, dogradonačelnik Pule i predsjednik Zajednice Talijana Fabrizio Radin te načelnik tzv. Slobodne općine u egzilu general Silvio Mazzaroli, poznati iredentist iz Trsta i mnogi drugi. Taj protuhrvatski skup talijanskih ekstremista zatajen je novinarima, a jedino su bili pozvani oni iz lista "La voce del popolo''.  Očito da se htjelo javnosti zakriti skandalozni dolazak predstavnika profašističkih i neoiredentističkih udruga iz Italije. Jedino što se govori je da je navodno Ministarstvo obrane RH dalo dopuštenje da se u lučici Vergarolla održi komemoracija.

            Sada se postavlja pitanje kako to da se svestrani Kajin, ako mu zbog poznatih razloga već smeta Thompsonov koncert u Puli, nije oglasio i o tom 'prijateljskom' posjetu talijanskih iredentista i neofašista i drugih neprijatelja Hrvatske Puli. Zašto sada šuti o neofašistima, ili možda zato što su njegove provenijencije? Ili možda da zataška koncerte srpskih turbofolk pjevača koje ovih dana Istra sve češće ugošćava?

            Tek sada doznajemo da je za vrijeme teniskog turnira u Umagu, iza samih leđa predsjednika Mesića i Damira Kajina, svega sto metara dalje, sedam najpoznatijih srbijanskih 'cajkaša', Seka Aleksić, Goga Sekulić, Jovan Perišić, Nedeljko Bajić-Baja i drugi održalo koncert u obližnjoj diskoteci. Zatim, nakon što je Lepa Brena predstavila u Umagu svoj novi album simbolična naziva «Uđi slobodno»,  nekoliko dana kasnije, na Veliku Gospu održan je još jedan koncert srpskog folka 'Prva truba Guče 2008.'. No reakcije Kajina i drugih istarskih dužnosnika na taj ovih dana sve veći broj srbijanskih pjevača u Istri izostale su, baš kao i na neofašističku komemoraciju u Puli, dok je u međuvremenu, Marko Perković Thompson javno zabranjen osim u Puli i u Žminju.

Ipak, Marko Perković je u odnosu na Kajinove i Radinove talijanske iredentiste i neofašiste, koji desetljećima pljuju po Hrvatskoj, a gaje i danas pretenzije prema hrvatskim državnim teritorijima, baš kao i na srpske turbofolk pjevače koji su dobro došli u Istri, ipak hrvatski državljanin i sudionik Domovinskoga rata. (Tomislav Držić)

 

Čini se da Umag nije jedino mjesto u kojem se izvode srpske cajke i njihov folk.

Ovog je vikenda srbijanska narodnjačka zvijezda Nedeljko Bajić-Baja pred nosom nezainteresiranih lokalnih hrvatskih branitelja u Drnišu održao koncert za stotinjak gostiju koji su svi odreda znali napamet tekstove njegovih pjesama.

Ako se sjetimo da je Drniš bio na prvoj crti napada tijekom Domovinskog rata, čudno je da su se srpski folk-pjevači pojavili baš u Dalmatinskoj zagori na obali rijeke Čikole.


__________________________________________________________________

 

SARAJEVO POSTALO ZELENA 'PROKLETA AVLIJA'

Gradske vlasti i pločnike boje u zeleno!

 

„Etničko čišćenje u Sarajevu obavljeno je uspješno. Kada bi bilo dobre volje da se BiH rekonstruira po multietničkom principu, neminovno bi bilo krenuti od Sarajeva“, izjavio je Srđan Dizdarević, čelnik Helsinškog odbora

 

Piše: MARIO DUJMOVIĆ

 

Mržnja i netolerancija koja je napunila duh glavnog grada Bosne i Hercegovine eruptirala je ubojstvom 17-godišnjeg Denisa Mrnjavca koji je napadnut proljetos u sarajevskome tramvaju samo zato što je imao križić oko vrata. Cijelo Sarajevo, BiH i svjetska javnost prešutjela je ovu tešku činjenicu, a nije sigurno hoće li to u sudskome postupku koji je u tijeku imati hrabrosti reći i njegov prijatelj koji je nijemo, kao i svi u tramvaju, promatrao kako trojica golobradih bošnjačkih mladića ubijaju Denisa. Na svakome koraku u Sarajevu su, iako vješto marketinški uvijene, prisutne poruke mržnje prema drugima i drukčijima, napose Hrvatima. A upravo su to bili i prizori jednog histeričnog raspoloženja, pravoga 'turčenja' u Sarajevu, kada je Turska pobijedila Hrvatsku ili pak zabrana Thompsonova nastupa za izgradnju katoličkog studentskog doma ili pak u svakodnevnome životu sustavnoga otimanja novca i utjecaja Hrvatima u BiH.

 

Zelena boja

 

A da se Sarajevo definitivno suobličuje u Andrićevu 'Prokletu avliju' svjedoči i nedavni eksperiment gradskih vlasti koje su centar odlučile obojiti u zeleno što je tradicionalna muslimanska boja. Ta promjena izgleda sarajevskih pločnika zbunjujuće je djelovala na većinu građana Sarajeva koji su pretpostavljali da se radi o zelenom tepihu postavljenom uoči početka Sarajevo Film Festivala. BiH oskarovac Danis Tanović istaknuo je kako županijski premijer Samir Silajdžić umjesto da se bavi povećanjem sigurnosti građana, neuvjetnih bolnica na Koševu ili dovođenjem u pristojno stanje javnog prijevoza, od centra grada pravi besmisleno ruglo.

-Ulaganjem pola milijuna KM u sanaciju i bojanje nesretnih pločnika predstavlja dodatno narušavanje i onako davno uništenog izgleda centra našeg grada te ga još više udaljava od pristojnog izgleda glavnog grada jedne države - ističu iz te stranke te navode kako će se svim mogućim sredstvima boriti za vraćanje pristojnog izgleda i dostojanstva Sarajeva.

-I ovaj potez rezultat je toga da je Sarajevo postalo jednonacionalni grad - tvrdi i bivši veleposlanik BiH u Zagrebu a sada predsjednik Helsinškoga odbora u Bih Srđan Dizdarević.

-Srbi i Hrvati na odgovornim pozicijama u Sarajevu mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Etničko čišćenje u ovom gradu, na žalost, obavljeno je uspješno. Kada bi bilo dobre volje da se BiH rekonstruira po multietničkom principu, neminovno bi bilo krenuti od Sarajeva - izjavio je Dizdarević.

 

Međ) Kardinalovi apeli

I vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić uzviknuo je: 'To nije moje Sarajevo za koje sam se borio'. A doista jest. Ovaj duhovni i moralni uzor cijeloga je rata bio u Sarajevu sa svojim građanima i vjernicima vjerujući da će utihnuti srpski snajperi, minobacači, topništvo. Dobio je sarajevski geto za Hrvate koji masovno napuštaju ovaj grad. Od prijeratnih 45.000 Hrvata katolika, u Sarajevu je ostalo tek njih 12.000. Šokantno je i zbog toga zavapio nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić o promjeni odnosa prema Crkvi u Sarajevu ističući kako je položaj Katoličke crkve i Hrvata neodrživ u glavnome gradu BiH. Ovo najsnažnije upozorenje do sad službena Crkva iz Sarajeva odaslala je nakon što je kap koja je prelila čašu stigla u obliku presude kojom se otima dio zgrade sarajevske nadbiskupije i vraća se 'nositelju stanarskoga prava’ koji je, usput budi kazano, kao udbaš prisluškivao i snimao crkvene dužnosnike. Kardinal Puljić izvijestio je o ozbiljnim problemima koje ima Katolička crkva u Sarajevu koja uključuje i uzurpiranje imovine, ili pak očite opstrukcije oko neizdavanja dozvola.

„To nije moje Sarajevo za koje sam se borio!“, rekao je. Presudom Županijskog suda u Sarajevu uzoriti kardinal izgubio je dio rezidencije, a dodjeljuje se ženi doušnika Fadila Smajlovića kojeg je bivši komunistički režim nasilno ubacio u taj stan u svrhu špijuniranja Nadbiskupskog ordinarijata.

Doušnik Smajlović je, dakle, bez ugovora i bez ikakva plaćanja, jer taj stan nikad nije bio nacionaliziran i prema tome je de iure uvijek bio i ostao u vlasništvu Nadbiskupskog ordinarijata, u tom stanu bespravno stanovao. “Jednom zdravom ljudskom razumu ne može biti jasno kako je jedan sud, koji mora poštivati prava svojih građana, donio na temelju ovakvih dokaza jednu takvu presudu. Dakle, riječ je o stanu koji nikada nije bio nacionaliziran, nego je doušnik Smajlović uzurpirao, nasilno uselio i ozvučio cijeli Ordinarijat“, istaknuo je kardinal. Katolička crkva u Sarajevu nije dobila dozvola za čak tri crkve u gradu, a ne dopušta se niti gradnja projekata koje vodi Vrhbosanska nadbiskupija. Kardinal je naveo primjer kako je pokojni Adil Zulfikarpašić (poznat po pokušajima dogovora s Beogradom o ostanu BiH u krnjoj Jugoslaviji) prigodom gradnje zgrade u Ulici Josipa Stadlera uzurpirao jedan dio župskog ureda.“Vrhbosanska Nadbiskupija nije htjela praviti nikakve probleme zbog dobrosusjedskih odnosa. Međutim, budući da je Vrhbosanskoj nadbiskupiji oduzeta svećenička kuća, odlučila je uz Bogosloviju u istoj ulici napraviti jedan Svećenički dom, ali već osam mjeseci ne može se dobiti građevinska dozvola i sad je zbog toga Vrhbosanska nadbiskupija u znatnim gubitcima“, upozorava kardinal. Navodno i samo pročelje zgrade mora biti obojano u zeleno za dobivanje dozvole pa da se na taj način u Sarajevu do kraja ponizi Katolička crkva. Svima je dobro poznato da je uzoriti kardinal boravio u ovom istom Sarajevu od samih početaka rata, a i onda kada je bilo najteže. Nikad nije napuštao Sarajevo! Tako sada može ustanoviti da nije kod svoje kuće, kao da ga Sarajevo ne želi. Na Grbavici se već godinama pokušava izgraditi župna crkva, ali nikako se ne može dobiti dozvola za gradnju. Crkva ne može preuzeti vlasništvo nad travničkim sjemeništem a u Bugojnu jer je od bošnjačkih vlasti zapovjeđena obustava izgradnje Katoličkog školskog centra.

 

I Federacija 'jednonacionalna'

 

Sarajevo je postalo tek odraz ukupnoga stanja u entitetu što se zove Federacija u kojem brojčano nadmoćniji Bošnjaci, upravo kao i Srbi u bivšoj Jugoslaviji, nastoje otvoriti izlazna vrata drugima. Federacija i na fiskalnome planu osiromašuje Hrvate. Saniraju se dugovanja bošnjačkih tvrtki, financiraju se po sustavu sadaka-države razvojačeni branitelji, otima se novac županijama... I Visoki predstavnik nedavno je ocijenio kako Federacija nije zdrava financijski ni politički dok je pak državni ministar financija Dragan Vrankić, koji je i visoki dužnosnik HDZ-a BiH, otišao i korak dalje ističući da Bošnjaci 'uništavaju BiH'. Zato je vrijeme za radikalne rezove, a jedino se mogu postići ustavnim promjenama. Hrvati za sada izuzev Vatikana nemaju ničiju potporu, čak ni Zagreba koji se radi karte u jednome smjeru prema Bruxellesu odavno oprostio od svoje braće s druge strane granice.

__________________________________________________________________


Oduprimo se drskim magima koji nas pokušavaju hipnotizirati globalizmom

 

Bolje je Hrvatima u svakom slučaju ne oslanjati se na mage koji u ime globalizma, u ovo vrijeme, nude razna materijalna blagostanja koja će oni sami stvoriti po svome receptu, bez sudjelovanja hrvatskog naroda, po uvjetima kakve oni postave 

 

 

Piše: dr. ILIJA BARJAŠIĆ, Pokret za preporod hrvatskog duha i poticanje nataliteta u Hrvatskoj - Život

 

Hedonistima kao parazitima za prividan život uvjet je nečija smrt, isključivo žive radi materijalnog, tj. vlastitog tijela. U svakoj za njih povoljnoj situaciji poprime narav virusa, potom u kombinaciji naravi lisice ili zmije, nastali oblici sebe imenuju magima. Realno to ime asocira na lukavost kojom oni nezasluženo ubiru narodna materijalna bogatstva, na žalost mnogo puta želje im se ostvaruju. Kao i virus, uvijek kada padne na plodno tlo, oživi animalno po cijenu života koji napada. Na sličan način pogodna situacija sačini maga i uvijek pomoću psihologije za mase, hipnozom nameće maglu kao stvarnost koju ovi gutaju dok magi zavlače ruke u njihove džepove i uzimaju sve što bi im moglo poslužiti i biti od koristi, kao nezasitnim varalicama. Gdje su magovi drskiji, gore je narodu pomoću kojeg vladaju – što je proporcionalno njihovoj 'spoznaji' i osviještenosti adekvatnoj egoizmu koji demonstriraju na terenu koji je kod nečovjeka primjetan dok njegovo Ja ne evoluira u Mi. To bi značilo na terenu htjeti dati umjesto uvijek htjeti uzeti – što izaziva prokletstvo ako je protiv dobra i života. Zamijenivši pojmove dobro i život, kao uzrok i uvjet čovjeka, s pojmom sloboda, što priliči samo osviještenoj osobi, magi, materijalno nezasitni egoisti, teže ozakoniti svoju  «slobodnu volju» i svoje postupke kopirajući lisicu koja hipnotizira kokoš na grani, tako da joj prikaže hrpu kukuruza baš tamo na mjestu ispred njezinih pandža, kao i zmiju dok hipnotizira žabu predočavajući joj kukce ispred svojih otrovnih usta. «Slobodnom voljom» opredijeljeni za materiju, na putu svoje konačnosti radi svojih tjelesnih užitaka, toliko se zanesu da im ni planet Zemlja nije dovoljan. Što više nezasitan, više preraste u nečovjeka. Tako je uglavnom s vlastodršcima u svijetu, kao što je na žalost stoljećima i u Hrvatskoj.

 

Magi u jahtama i avionima

 

Hrvatskom se je narodu obećavalo, a i danas obećavaju, zlatne žlice i tanjure s izvrsnom hranom bez rada, kako smo istakli po šabloni lisica i zmija za kokoši i žabe. Pomoću hipnoze i obećanja nude materijalno izobilje koje u stvarnosti uzimaju samo sebi – a kokoši i žabe prijevarom usmjeruju protiv dobra i života. I danas se Hrvati u Hrvatskoj navikavaju na nerad i usmjeravaju nekamo u Europu i Ameriku. Nakon 17 godina spektakla, u arenama hrvatske mase iznenađene vide mage u jahtama i avionima dok još pod narkozom izlaze iz arena iscrpljeni i malaksali bez orijentacije gdje je istok a gdje zapad, bez kruha, a o kolačima mogu samo sanjati. Blijedi, sa sve manje dobra i života, žrtvuju bitno u ime neke dječje 'slobode', 'slobode' žena, i 'slobode' svih perverznih ne znajući da je sloboda spoznata nužnost. Ukoliko nije tako, onda je slijepa, što se uvijek negativno odrazilo na dobro i život.

Dakle magi tendenciozno hipnotiziraju radi svojih tjelesnih i ovozemaljskih užitaka, uvijek varaju. Gospodo, pamćenje je uvjet za spoznaju, nakon veće spoznaje magi vas ne će više moći hipnotizirati, već vi njima, kao kronično hipnotiziranima, trebate pomoći, daleko od toga  da bi vam oni bili uzori koji ne znaju da je dobro uvjet životu. Smisao je pomoći onima koji iz neznanja nisu odgovorni u Hrvatskoj: za nered, nerad i mortalitet veći od nataliteta što je  posljedica njihove nesamokritičnosti, zbog čega postanu virusi u akciji. Svojom lukavštinom zbog hedonističkog ponašanja ostalo im je samo oruđe za zastrašivanje, jedino sredstvo protiv onih koje mogu hipnotizirati i lažima obmanjivati dok orgijaju.

Bilo da je riječ o ženi ili muškarcu, individualno je više osviješteno po uvjetima i spoznaji života. Dakle, 'sloboda' maga bez spoznaje jest borba protiv dobra i života, rušenje temelja čovjeku. Sve zbog materije, praha, luciferstvo tako vidi Zemlju koju žele kao uzor Svemiru, što je znak tendencije za virusne upale, a što je samo bolesna želja nečovjeka. Malo je nečovjeku samo jedan planet za posjed, «pored globalne apsolutne kontrole», zbog čega nesvjesno gubi sebe kao život – nema više dobru slobodnu volju već samo anarhičnu volju.

Dakle zbog nereda, rasipa se osoba, obitelj i zajednica kao cjelina, ali nesvjestan čovjek bi i dalje razarao.

 

Pamćenje je uvjet spoznaje

 

Kako se prema svemu odnosi kršćanska Europa i koliko je uzor i poticaj u pravcu dobra ostalim ljudima na Zemlji, dok propovijeda da je grijeh uzrok kazni što se na Zemlji da primijetiti? Pitanje je koliko tko samokritički vidi i koliko u ime materijalnog zaobilazi dobro.

 I pored svega Europa se usmjerava prema materijalnim koristima umjesto za čovjeka temeljnim vrijednostima, što Europi nije jamstvo za budućnost, pritom predvođena nekim europskim državama kao i nekima s drugih kontinenata koje kroz povijest imaju silna iskustva kao eksploatatori. Stoga neka Hrvati pamte jer pamćenje je uvjet spoznaji i osvješćivanju.                                                      

Hrvati kao predziđe kršćanstvu mnogo su žrtvovali za neke europske narode i dok su u isto vrijeme eksploatirani od istih.

 Tako je i danas. Dok Hrvatima obećavaju materijalno blagostanje, uzeli su banke i najveća poduzeća u kojima su Hrvati samo obezglavljena jeftina radna snaga. Kako prije, tako i sada. Sumnjive neformalne grupe u Hrvatskoj, bez temeljnih moralnih vrijednosti, poigravaju se s Hrvatima. I to zato jer Hrvati već stoljećima ne ulažu, iz ljubavi, volonterski, u opće dobro kako to rade vitalni narodi na Zemlji zbog čega i jesu puni života.

 Proizlazi da se mnogo puta pod imenom altruizma krije zamka, ako nije dobro procijenjen. Dakle ne naslanjati se, već truditi se i stati uspravno, što priliči zdravu čovjeku. Bolje je u svakom slučaju nego oslanjati se na mage koji u ime globalizma, u ovo vrijeme, nude razna materijalna blagostanja koja će oni sami stvoriti po svome receptu, bez sudjelovanja hrvatskog naroda, po uvjetima kakve oni postave. Dakle unaprijed se treba odreći posebnosti,  imena, tradicije, osnovnih vrijednosti, jednom riječju svega što je bitno za mrvice koje Hrvati ne trebaju.

 Hrvati koji imaju fenomenalne zemaljske uvjete za život, mogli bi kao altruisti materijalno pomagati i drugim narodima na Zemlji, dakako u ime dobra bez kalkulacija i silnih zarada pomoću sofističkih šablona kao trgovci, koji su takvim stilom dugoročno i sami sebi potkopali temelje. Narodi koji poznaju i pamte povijest sigurno ne će uzeti takve savjetnike, već će nametljivce, zanesene prividom, svrstati i staviti u skupine za lustraciju.

__________________________________________________________________

HRVATSKO DOMOLJUBLJE I AKCIJE ZA OPĆE  DOBRO

 

Hodočasnici su dali hvalevrijednu inicijativu da se utemelji i svake godine održava Tjedan hrvatskoga domoljublja, i to od 2. do 8. listopada

 

 

Piše: Miroslav Jakovina, Zagreb

 

Među nama živi skupina ljudi, velikodušnih i široka srca, koji već niz godina zaredom iskazuju svoje iskrene domoljubne osjećaje na svoj osebujan način: hodajući i moleći. Nazivaju ih i Brankovom skupinom, po svome vrlom i agilnom članu. To su hrvatski dragovoljci koji svoje aktivnosti vežu uz znakovite dane Domovinskog rata. Za sebe ne traže ništa, a i od hrvatskoga društva ne dobivaju ništa. Takav načinom izražavanja svojih osjećaja djeluju poticajno na mnoge članove hrvatske zajednice.

Evo imena tih plemenitih ljudi: Zlatko Vrbošić (Koška), Mato Bičvić (Osijek), Željko Hajdarović (Čakovec), Dragutin Bosak (Krapina), Slobodan Lang (Zagreb), Branko Čulo (Osijek), Stipe Jakovljević (Jajce), Ilija Vonić (Koška), Štefica Krstić (Osijek), Toni Berišić (Osijek), Marin Markus (Krapina), Darko Bobeta (Osijek), Zvonimir Jezildžić (Osijek), Mario Filipi (Samobor), Zdenka Banić (Osijek), Dražen Mayer (Osijek), Ivica Lozina (Split), Anto Vonić (Koška), Zlatko Antolović (Koška) i Ivica Kolarić (Ploče).

Još danas nam poput baklje u tami, kao uzor, svijetli njihovo hodočašće «Lanac istine o generalu Anti Gotovini i Domovinskom ratu» poduzeto 2006. godine. Tom su prilikom hodajući i moleći za 50 dana prešli put od oko 3000 kilometara, od Pakoštana otkud su krenuli 24. travnja, sve do Haaga, odnosno Scheveningena, u koji su stigli 13. lipnja na blagdan Svetog Ante.

A ove su 2008. godine u Vukovaru, nakon primljenog blagoslova od fra Zlatka Špehara, krenuli na hodočašće 7. travnja, pošavši od bolnice i s Ovčare pa kroz cijelu Hrvatsku sve do Dubrovnika, točnije do Srđa, kamo su stigli 1. svibnja nakon 25 dana hoda, prešavši oko 1000 kilometara – hodajući i moleći.

Cilj i svrha ovih hodočasnika bila je skrenuti pozornost društva prema bližnjem u nevolji, prema ugroženosti općeg dobra, a time i pojedinaca. Potakli su bitku za dostojanstvo ljudske osobe, otvorili su prostor revitalizacije i reafirmacije nacionalnog ponosa čime su dali poticaj za normalizaciju života tihe većine. Sve su to činili nasuprot ravnodušnosti i neosjetljivosti struktura vlasti prema onima u potrebi, a kojima treba pružiti priliku za normalan život. Sami su dali inicijativu da se utemelji i svake godine održava Tjedan hrvatskoga domoljublja, i to od 2. do 8. listopada, jer oni znadu zašto su ti nadnevci za njih znakoviti: 2. listopada – Međunarodni dan djece, a 8. listopada – hrvatski Dan neovisnosti. Ove bi se godine to počelo skupom na Krbavskom polju.

Ohrabruju nas i djeluju poticajno opisani primjeri aktivnosti ove skupine nadahnutih i velikodušnih pojedinaca. Učvrstila se u nama nada da će bitka za prave vrijednosti u hrvatskom društvu biti dobivena. Još donedavno u javnosti je vladalo mišljenje da zbog dugogodišnje tiranije komunističke ideologije među hrvatskim ljudima prevladava individualizam, kao naknadni odraz zatomljivane težnje za slobodom i neovisnošću. Općenito se je smatralo da je u Hrvata nagrižen osjećaj za zajedništvo, što za posljedicu ima negativan odraz na jedinstvo u društvu, u radnim sredinama i čak u obiteljima.

Ali tome mišljenju usprkos danas se na više aktualnih primjera u hrvatskom društvu ipak može uočiti da se započela izgrađivati osobna i grupna zauzetost za opće dobro, odnosno zauzetost za više ili uzvišene ciljeve. Javno se djelovanje za opće dobro počelo javljati među revnim pojedincima te u malim zajednicama koje možemo nazvati krugovima dobrote. To je svakako nova i bitna karakteristika sadašnjeg trenutka življenja u nas.

Osviješteni pojedinci počinju tvoriti krugove dobrote, ustvari malene zajednice dobrih i otvorenih ljudi, lišenih izokrenute političnosti, mržnje i prezira. Nesumnjivo, u nas se počeo otvarati prostor dosad potiskivane duhovnosti, čvrsto utemeljene na Evanđelju i na dokumentima Drugog vatikanskog koncila.

U tom kontekstu prisjetimo se još i nadasve poučnog primjera djelovanja za opće dobro iz 2005. godine, kad je Ivica Relković, tada urednik Radio Marije krenuo u akciju protiv bogohulne televizijske serije «Zlikavci», što je završilo njezinim ukinućem.

Osobno poslanje Bogom nadahnutih pojedinaca koji djelujući za opće dobro prihvaćaju osobni rizik, nerazumijevanje sredine, poniženja i ismijavanja, rađa nadu da će stanje u ovom društvu, s kojim nismo zadovoljni, ipak poteći na bolje. Nade ima, ali manje u institucijama i ustanovama, a više u osobnom odgovoru spomenutih nadahnutih pojedinaca i skupina. Dok je još bio kardinal, današnji je papa Benedikt XVI. u jednom nagovoru 1998. g. istaknuo da Bog djeluje po pojedincima koji su otvoreni Njegovoj milosti.

__________________________________________________________________


 

Mesić – zaostali ideološki relikt komunizma!

 

Bog nije ostao samo ispred vrata Sabora, kako kažu biskupi, Boga smo se odrekli i kada smo birali takvoga neukoga i primitivnoga predsjednika i sada je upitno može li nam i Bog više pomoći ili nam ipak samo On može pomoći

 

Piše: LUKA PODRUG

 

Polupismeni i slabo informirani trenutačni predsjednik, uljuljkan ulizništvom neukih savjetnika, nastupa sve drskije i bezobraznije. Što nesretnik bubne veću glupost, to dobije snažniju podršku tzv. urbanih predstavnika građanskog i civilnog društva i lažnih boraca za ljudska prava. Nenavikao na jasna, činjenična i argumentirana osporavanja laži i budalaština koje svakodnevno iznosi, Mesić je potpuno izgubio kompas. Čovjek živi negdje u pedesetim godinama prošlog stoljeća usred Informbiroa te sukladno svome odgoju, obrazovanju i moralu svakodnevno strijelja sve svoje protivnike. Kao svojevrsna ikona lijevih medijskih terorista i po njima moralna vertikala, taj lažni borac protiv kriminala i korupcije u svom tragičnom mandatu zaštićen imunitetom izvrijeđao je sve oko sebe. Nepodobne novinare i novine nazivao je fašističkim, smećem, smradovima, a roditelje poginulih branitelja četnicima. Sukobio se s braniteljima, generalima, Crkvom, dijasporom, ali je zato primao, odlikovao, zapošljavao i pomagao cijeli jugokomunistički šljam i sve protivnike Hrvatske. Upravo zato idolopoklonici ga slave. Nedavno je, u svome stilu, priglupo izjavio kako je on radi Zvonka Bušića koji je oteo zrakoplov 1976. bio u zatvoru 1972. godine i nitko se nije našao reći mu da opet laže. Sada je zaželio smjenjivati i biskupe, tužakao bi ih kao pravi udbaš Papi koji se jedva čeka sastati s takvom moralnom vertikalom. Tragedija je što se neuki predsjednik ima diplomu diplomiranog pravnika, a ne zna ništa o pravu i poštivanju zakona i međunarodnih ugovora. Mesić ne može smijeniti biskupa Jezerinca, jer ga nije postavio za vojnog ordinarija. Vojni je ordinarijat uspostavljen na temelju međunarodnih ugovora između Republike Hrvatske i Svete Stolice. Po tim ugovorima Katolička crkva ima pravo dušobrižništva u HV-u i policiji. Prema europskoj tradiciji, vojni ordinarij dobija čin u rangu general-bojnika, ali nije djelatna vojna osoba, a tako je i s vojnim kapelanima. Dakle Mesić Jezerincu ne može ništa.
Kao pravnik, naš bi neuki predsjednik morao znati te činjenice.

Umjesto toga, on kaže da Sveta Stolica treba reagirati na vojnog ordinarija Jezerinca jer čita pjesmu punu mržnje koja završavaZa dom spremni”. Thompsonova pjesma "Bijeli križ" je himna ljubavi, rodoljublju i žrtvovanju za domovinu. Ovaj Mesićev ispad najočitiji je pokazatelj njegove zaostalosti u pedesetima. Naime, u spomenutoj pjesmi se  "Za dom spremni" ne pojavljuje kao  pozdrav, već kao dio teksta: "ostala su polomljena krila, a bili su za dom spremni".Ova pjesma govori o tomu kako su vojnici bili spremni braniti svoj dom. Za Mesića i njegovu kliku kad se te tri riječi pojave zajedno, to je fašizam! Je li spremnost na obranu hrvatskog doma fašizam? Mesić je zaostali ideološki relikt komunističke prošlosti, predstavnik priglupih i nepismenih koji su rušile Bajamontušu u Splitu jer je bila "fašistička", koje su pisale udžbenike iz povijesti s prvom rečenicom: "Djeco, Nijemci su naši vijekovni neprijatelji", koji su govorili da je kuna fašistički novac, da su bojnik i satnik fašistički činovi, da su brzojav i zrakoplov fašističke riječi i slično. To su profesionalni antifašisti, a zapravo paraziti koji žive na grbači hrvatskoga naroda izmišljajući neprijatelje, sijući mržnju sustavno rastačući temelje zdravog društva.

Bog nije ostao samo ispred vrata Sabora, kako kažu biskupi, Boga smo se odrekli i kada smo birali takvoga predsjednika i sada je upitno može li nam i Bog više pomoći ili nam ipak samo On može pomoći.

__________________________________________________________________

Pozadina SDP-ove odluke da u rujnu posjeti Bleiburg

 

Milanović spašava stranku od posljedica svoje nesmotrene proslave četničkoga ustanka u Srbu!

 

 Odlaskom u Srb predsjednik SDP-a nanio je stranci nesagledive štete, a ima analitičara koji tvrde da su time odlučeni idući izbori. U HDZ-u zadovoljno trljaju ruke jer bolju predizbornu korist si ni sami nisu mogli napraviti. Milanović je žurno odlučio otići u Bleiburg ne bi li spasio što se dade spasiti  

 

Piše: IVICA MARIJAČIĆ

 

 

Predsjednik SDP-a Zoran Milanović bit će na čelu SDP-ova izaslanstva koje će u rujnu posjetiti Bleiburg i pokloniti se nedužnim žrtvama partizanske zločinačke odmazde nad hrvatskim vojnicima i civilima po svršetku Drugoga svjetskoga rata. U izaslanstvu će, kako je objavljeno ovih dana, osim Milanovića biti još SDP-ovi saborski zastupnici Ante Kotromanović i Ranko Ostojić te povjesničar Ivo Goldstein. Zločin je zločin – ideja je vodilja ovog izaslanstva čiji pojedini članovi, poput dr. Goldsteina, ističu da samim posjetom ne mijenjaju svoj stav prema ustaškom pokretu čiji su pripadnici na Bleiburgu i Križnom putu mahom likvidirani na zvjerski način.

Najava SDP-ova posjeta Bleiburgu odjeknula je kao mali grom iz vedra neba, ali zašto baš sada, u rujnu, kad je obljetnica tog zločina u svibnju, nije odgovoreno. No kad god bila, naišla je na pozitivan odjek kod brojnih hrvatskih političara iz drugih stranaka, osim što je čelnik srpske zajednice u Hrvatskoj Milorad Pupovac negativno reagirao rekavši da Milanović onda nije trebao ni dolaziti nedavno u Srb na obljetnicu tzv. ustanka naroda Like, ako misli time činiti politički balans.

 

Ogorčeni članovi i simpatizeri SDP-a

 

  Predsjednik SDP-a Zoran Milanović najavljujući odlazak u Bleiburg nastavlja praksu koju je ustanovio pokojni predsjednik stranke Ivica Račan koji se također poklonio žrtvama Bleiburga, no i dalje ostaje pitanje što ga je sad navelo na taj čin. Ne treba sumnjati u Milanovićevu načelnu humanističku orijentaciju u politici, odnosno u potrebu da suosjeća sa žrtvama terora svih ideologija koje su u prošlom stoljeću harale ovim prostorima. Pa ipak čini se da su ga stranački razlozi ovaj put više naveli da ode u Bleiburg. Naime, nakon njegova nedavnog posjeta Srbu ugled Zorana Milanovića i SDP-a ozbiljno je uzdrman, a samim time i šanse te stranke na idućim lokalnim izborima. Štoviše, Milanovićev odlazak je izazvao ogorčenje najvećeg dijela članstva, ali i brojnih simpatizera. Činjenica da je u Srb išao bez posebnog poziva, dakle samoinicijativno, samo je pojačala ogorčenje. Dan 27. srpnja u komunističkoj Jugoslaviji obilježavao se kao dan antifašističkog ustanka. Nakon što je stvorena samostalna hrvatska država, taj je datum prestao biti praznik dijelom zbog činjenice da su prije ustali partizani u šumi Brezovica kod Siska, a više zbog činjenice da ustanak u Srbu nije bio nikakav antifašistički ustanak, nego jednonacionalna, srpska pobuna protiv NDH, a po mnogima klasičan četnički ustanak. Po svim svojim obilježjima, ciljevima, odorama, sastavu, a napose po operacijama koje su provodili, to je doista bio četnički ustanak, a sasvim je druga stvar što su se ti ustanici u godinama koje su slijedile preodjenuli u partizanske odore. Kao što smo objavili u zadnjih nekoliko brojeva, nakon srpskog ustanka 27. srpnja 1941. godine u Srbu, dogovorenog s talijanskim fašističkim okupacijskim snagama, uslijedili su masovni i dotad neviđeni okrutni zločini nad hrvatskim stanovništvom u kojima su likvidirani starci, žene, djeca i svećenici, cijela hrvatska naselja rušena i paljena. Predug je popis hrvatskih žrtava po svim tadašnjim hrvatskim selima u Lici i uz granicu Hrvatske s Bosnom, mnogima se ni groba ne zna, kao što od pojedinih naselja (npr. Borićevac) nije ostalo ni kamena na kamenu.  S obzirom na te nesporne povijesne činjenice, Milanovićev odlazak u Srb težak je politički gaf koji je nanio nesagledivu moralnu i političku štetu njemu samome i stranci koju vodi.

Komentirajući njegov čin, Ivan Jarnjak, primjerice, iz HDZ-a rekao je da su oni slavili svoj dan, ne definirajući što to znači, ali s priličnom definicijom između redaka. Kao HDZ-ovac, Ivan Jarnjak je zapravo zadovoljno trljao ruke znajući što u svakodnevnom nadmetanju za naklonost birača znači Milanovićev posjet. Bila je to neočekivana i najbolja moguća usluga HDZ-u. Ima analitičara koji tvrde da je SDP-ovac Milanović svojim obilježavanjem obljetnice četničkog ustanka u Srbu već odredio rezultate idućih lokalnih i parlamentarnih izbora.

 

Proslava četničkog ustanka može skupo stajati SDP

 

Je li, nakon što je upoznat s povijesnim činjenicama iz 1941. godine, i nakon što je pročitao što je o tome napisala u svojoj knjizi dr. Savka Dabčević-Kučar, Milanović požalio što je otišao 27. srpnja u Srb? Nemamo informacije o tomu, ali logično je pretpostaviti da je postao svjestan nesvakidašnje pogreške koja ga može skupo stajati. Vjerojatno su ga na to upozorili i stranački prijatelji u koje ima osobito povjerenje, prije svega Ranko Ostojić i Ante Kotromanović. U nastalom negativnom ozračju prema Milanoviću i SDP-u trebalo je spašavati što se dade spasiti od stranačkog utjecaja i imidža. Zato je brzo donesena odluka da se posjeti Bleiburg, što prije, već u rujnu, dakle da se ne čeka službena obljetnica, kako bi se neutralizirala šteta izazvana skandaloznim nastupom u Srbu. S ciljem da ta šteta nestane što prije, određena glasila su Milanovićevoj najnovijoj inicijativi dala neumjereno veliko značenje, kao da netko prvi put iz SDP-a ide na Bleiburg.  

    Sam po sebi, čin Milanovićeva odlaska na Bleiburg duboko je razuman, human i zreo te se može pozdraviti. Zemlji koja pola stoljeća nije smjela ni izgovoriti da su partizani i «antifašisti» počinili zastrašujuće masovne zločine nad Hrvatima, potrebno je takvo suočavanje s poviješću i prošlošću. No to je tek prva faza u toj katarzi. Nakon priznanja, potreban je i korak dalje, a to je procesuiranje odgovornih za te masovne pokolje Hrvata čije žrtve i danas otkopavaju diljem Slovenije. Na žalost, vodeći hrvatski političari, osim simboličnog prvog koraka, nikad nisu pokazali spremnost i za ovaj drugi, štoviše posljednjih godina pokušavaju podmetnuti tezu da je žrtve Bleiburga stigla pravedna kazna za ono što su oni navodno počinili u Jasenovcu. SDP, a s njim i Milanović na čelu, naprosto se mora osloboditi komunističkih stereotipa i o Bleiburgu i o Srbu, te poštujući povijesne činjenice i sve nevine žrtve, graditi hrvatsku budućnost i svoju poziciju u toj budućnosti. Ako je, dakle, Zoran Milanović postao svjestan svoga promašenog odlaska u Srb i ako je svjestan da i žrtve Bleiburga traže pravdu, onda bi to doista mogao biti velik iskorak. To će, naravno, vrijeme pokazati, no zasad posljedice njegova odlaska u Srb su velike i sama najava odlaska u Bleiburg ne će ih neutralizirati.                   

   

__________________________________________________________________


Marko Perković Thompson izraz revolta   

 

Nije Thompson jedini pjevač domoljubnih pjesama, ali je jedini koji privlači mase i u tomu je njegov «smrtni grijeh» u očima onih koje nitko ne sluša, ne čita i ne voli niti im čak ni članovi vlastite obitelji pridaju neku važnost. A kad je riječ o ustašama, više ih je opjevao Mesić nego Thompson

 

Piše: IVICA MARIJAČIĆ

 

Kad ne bi bilo mase slušatelja koja mu pune dvorane, stadione ili ledine, Marko Perković Thompson bi vjerojatno bio izgubljeni anonimus u javnoj estradno-medijskoj močvari u kojoj se koprca još na tisuće njih željnih svojih pet minuta slave. U tom slučaju on nikoga ne bi zanimao i bio bi, ako bi uopće netko i znao za njega, smatran nevažnim likom hrvatske svakodnevnice. Ali Thompson je danas valjda jedini javni djelatnik koji i bez ikakve kampanje može samom najavom dozvati i okupiti više od stotinu tisuća ljudi. Svaki put kad se to dogodi možemo vidjeti kako se cijede sline mržnje niz bradu političarima, novinarima i mnogim drugima koji, inače, svojim javnim pojavama i poslom ne uspijevaju uzbuditi ni članove svoje obitelji, a kamoli nekoga drugoga. U Hrvatskoj, poznato je to, uspjeh se ne oprašta nikomu, pa još ako taj uspjeh traje godinama, onda to postaje noćna mora uvrijeđenim i umišljenim egotripovima čija gotovo psihodelična mržnja zahtijeva kliničku terapiju. Tu su mržnju spremni pretočiti u esej, politički program i javni alarm za spas općeg dobra samo da nestane Thompson kao uzrok njihove more. Izgovori su im uvijek beznadno monotoni, lažni i intelektualno infantilni: Thompson je ustaša, fašist, glasnogovornik i promotor ratnih zločinaca, primitivac, seljačina, a kad se gade sami sebe od prečeste uporabe tog komunističkog retoričkog instrumentarija, onda «veliki mislioci» posežu za anatomskom argumentacijom pa podsjećaju da Thompson prije 15-ak godina nije imao zube. Na tomu uglavnom i završava sav taj idiotski inventar floskula prepoznatljive udbaško-komunističke provenijencije koje, naravno, nemaju nikakvog pokrića u stvarnim činjenicama. Pjevač je rođen gotovo 30-ak godina nakon propasti ustaškog pokreta i s njima ima veze koliko i Alen Budaj sa Židovima, dakle nikakve. Da je uistinu fašist, već bi se na njegovim koncertima ili nakon njih prolila nečija krv, ali ne samo što nema nasilja, nego se na njegovim koncertima ne bilježi ni jedna razbijena boca, ni jedan prevrnuti kontejner. Svaki dječji rođendan je u sigurnosnom smislu riskantniji od Thompsonova koncerta.

 Pa ipak, mržnja njegovih napadača toliko je hiperbolizirana da se ne povlači tek tako. Ozbiljno mu snagom političke moći prijete prekidom koncerata, prvo u inozemstvu, a onda i u Hrvatskoj, prekidom karijere. Želeći nanijeti štetu njemu, žele nanijeti odmazdu i masama koje ga slušaju. U tom pogledu, kod Thompsonovih mrzitelja nema pogodbe: ili oni, ili on. Oni, pak, koji nisu za odmazdu i zabrane, daju Marku Perkoviću Thompsonu još jednu šansu: neka se ogradi od ustaških manifestacija na svojim koncertima, neka napokon obuče bijelu, a ne uvijek crnu majicu itd. Zamislimo situaciju u kojoj Thompson prije no što pusti glas pođe po tribinama stadiona ili dvorane i drži političke poduke iz povijesti svakomu tko je došao na koncert, zamislite da prije no što izađe na pozornicu nazove Stjepana Mesića, Damira Kajina ili Linu Červara i pita ih kakva im se boja njegove majice toga dana sviđa. Boljševički umovi, u jednoj i drugoj, manje radikalnoj formi, u svojoj bolesnoj političkoj uobrazilji valjda bi htjeli imati tog čovjeka prikopčanog na njihov 'genijalni' mozak i tako ga držati pod nadzorom.

U odnosu hrvatskih političara prema ovom specifičnom pjevaču zrcali se zapravo sva njihova bijeda i primitivizam, jedna zatomljena fašistička mentalna i politička struktura koju je demokracija 90-ih godina pomela, ali samo potisnula, a koja je danas opet prokuljala u novim okolnostima. S posebnim zadovoljstvom oni opet, kao što su im radili očevi u komunizmu, diskreditiraju, dijele ljude na podobne i nepodobne, osuđuju, zabranjuju, a uskoro možda, na žalost, i zatvaraju. Samo zato što oni misle da svi drugi u ovoj zemlji moraju misliti kao i oni.

Nije Thompson jedini hrvatski pjevač koji pjeva domoljubne pjesme. Ima ih još mnoštvo, ali nikoga osim njega ne napadaju. To znači da im ne smetaju toliko domoljubne pjesme same po sebi, sve dok one ne postanu pokretačka snaga u jednom društvu. Thompson ih izvodi na tako popularan način da privlači milijune ljudi u Hrvatskoj i svijetu i u tomu je sav njegov «grijeh» u očima sitnih političara, propalih književnika koji vlastitu egzistenciju spašavaju tako da svoju mržnju umataju u novinarske eseje i kolumne te plaćenih provokatora koji se kriju iza aktivizma bezbrojnih civilnih udruga za navodna ljudska prava i antifašizam, a sve listom ojađenih nostalgičara koji su 90-ih ostali bez domovine, a novu nisu prihvatili. Svi se oni gotovo manijakalnom mržnjom obrušavaju na Marka Perkovića Thompsona.

Nije hrvatski problem Marko Perković Thompson, on je čovjek koji je svoj iskreni patriotizam pretvorio i u posao i to očito dobro radi jer u suprotnom ga mase ne bi slušale. O njemu ne ovisi sudbina ni države ni naroda jer mu nitko tu sudbinu nije ni povjerio. Od jedne ustaške kape na njegovu koncertu ne će propasti hrvatska država, ali će ta država svakako doći u pitanje dopusti li se nečuveno nasilje koje provode Kajin, Mesić i svi oni za koje smo mislili da ih je povijest pomela na smetlište kao kotačiće bivšeg nenarodnog i zločinačkog sustava. Oni su zasad jedina istinska i ozbiljna prijetnja Hrvatskoj, a možda im je to i politički program.                    

__________________________________________________________________

 

SCHWARTZ:  A ZAŠTO BIH TREBAO BITI ŽIDOV?!

 

 

Neki Ignac Pollak («Boli nas...», HL br. 203 = 14. VIII. '08), mnogo je sentimentalnoga i irelevantnoga napisao o svojim duševnim stanjima izazvanima mojim hrvatstvom, pokazujući već i pravopisom koliko drži do svojih «svetinja» (Bergeb umjesto Bergen /Belsen/, Auschwiz /tz!/). Glede mojega odnosa spram židovstva, sve bitno iznio sam u tekstu koji Pollak napada: valjda ću biti ono što sâm hoću, a ne što mi netko želi nametnuti! Kazari (žid. Kuzarim), nasuprot Pollaku, nisu antisemitski mit, nego povijesna realnost, i o njima upravo Židov Arthur Koestler piše kao o trinaestom židovskom plemenu. 

Zanimljivije je, međutim, da Pollak, možda nehotice, donosi ovdje na svjetlo dana jednu vrstu arogancije koja nije posve nedužna u nastanku antisemitskih stavova. Cijelo pismo, naime, odiše neskrivenim animozitetom prema hrvatskom domoljublju i nacionalizmu (Thompson, Šakić, NDH), a ujedno nepatvorenim cionističkim šovinizmom. Pollak možda hrvatskoj državi i «plaća porez», ali «našom državom» ipak drži Izrael (zemlju koja, svojom agresivnom politikom i atomskom bombom, predstavlja stalnu prijetnju svjetskom miru!), smatrajući ga namirbinom za «holokaust». Zašto i teritorijalnu nadoknadu ne traži od navodnog krivca (Nijemaca), nego od nedužnih Arapa, ostaje zagonetkom.

     Zagonetno je i zašto se, skupa sa svojim suplemenicima istoga mišljenja, ne iseli u židovski okupiranu Palestinu, kada osim izraelske države, kako veli, «mi druge nemamo». Možda razlog leži u njihovu uspjehu što su ga u gojskoj Hrvatskoj postigli kao «radišni i sposobniji» (od koga? očito – domicilnih Hrvata!), te u njihovoj nježnoj ljubavi za «antifašizam», kojemu Pollak, umjesto dragomu Bogu i svojim roditeljima, zahvaljuje «goli život».

     O mitološkom «holokaustu» (tobožnjoj žrtvi paljenici koja žrtvuje cijelu životinju; a od kuda nam onda pristižu milijuni preživljenaca poput Pollaka?!) napisana je golema i ozbiljna revizionistička literatura, koju misle da mogu zaobići samo ignoranti ili ideološki slijepci. Jest, i dvjesto do tristo tisućica lijepa je znamenka, ali  kabalističkih «Šest Milijuna» mrtvih Židova nepobitno je potvrđeno kao instrumentum regni (svjetska nadvlada!), te neiscrpni izvor prihoda od uvijek iznova tražene odštete (o tome je, u knjizi The Industry of Holocaust, pisao i Židov Norman Finkelstein, koji je zbog istinoljubivosti ostao bez posla).

     Vara se Pollak i kada tvrdi da se on i njegovi nisu mogli pred «Auschwizom» odlučiti za nežidovstvo. Mogli su i trebali su, i 1941. i 1990., biti Hrvati! Hrvatima židovskoga roda (Korsky, Kremzir, Bauer, Singer, Kvaternik...) nije u NDH prijetio nikakav «holokaust». Bezostatna i iskrena asimilacija, umjesto posezanja za tuđim tlom ili stvaranja petokolonaške države u državi, jedini je put rješidbi židovskoga pitanja!

 

Mladen Schwartz, Zagreb

__________________________________________________________________


    

Kruha i igara

 

Jedan dekadentan sloj hrvatskog društva agresivnom medijskom kampanjom ustrajno zaglupljuje naciju koja tako preparirana postaje gotovo neosjetljiva na sve bitne političke, gospodarske i socijalne devijacije. Moglo bi se reći, blago političarima, nikad im nije bilo lakše vladati. Inflacija može biti i veća od 8.4 posto, kolika je službeno bila prošloga mjeseca, cijene ključnih proizvoda mogu rasti do mile volje, životni standard se može do daljnjega srozavati, političke bljezgarije se mogu do besvijesti prodavati kao ingeniozne umotvorine, demokracija može prerasti u svoje vulgarne paradokse, ljudske slobode se mogu gaziti, država još više srljati u maglovite i prijeteće vizije iz svjetskih laboratorija, banke neumoljivo podizati kamatne stope i u ropstvo tjerati sve naše obitelji, ljevičarski militanti još više mogu terorizirati narod, opća besparica može biti još veća… Važno je da društvo uvijek ima dostatno kruha i igara, a igre su osim aktualne Olimpijade i «senzacionalne vijesti» s hrvatske estradne piste pa s osobitim uzbuđenjem iz dana u dan pratimo na naslovnicama novina dogodovštine stanovite obitelji Gotovac. Ona je navodno manekenka, a on, njezin muž, trgovac automobilima koji neutješno cmizdri i pred kamerama je moli da mu se vrati, trči za njom i nosi joj novac da ima za ljetovanje… Ona je, pak, jučer neumoljiva, a danas je došlo do novih činjenica i ona mu se vraća, ništa od raspada braka, ništa od skandala, barem do sutra. Tko su, zaboga, uistinu ta pustopašna djevojčura i njezin muž, sitni trgovac, čime su to zavrijedili da danima, tjednima i mjesecima, svojim bračnim prljavštinama zamaraju hrvatsku naciju, što su to njih dvoje vrijedno postigli u životu i čime su to vezani iz povijest i budućnost naših naraštaja, posebice mlađih koji svakoga dana gutaju pikanterije iz njihova života. Ali nisu u pitanju samo njih dvoje. Taman kad smo se oslobodili terora Vlatke Pokos i duboko esencijalnog pitanja jesu li njezine gaćice ostale u stanu Josipa Radeljaka ili ih je ipak ponijela sa sobom, na scenu su isplivali novi protagonisti društvene scene, valjda zato da naciji ne bi postalo dosadno u posvemašnjoj monotoniji. Sada, pak, doznajemo da je taj stariji gospodin, Josip Radeljak Dikan, u emotivnoj vezi s Alkom Vuicom koju smo jednom vidjeli kako kupi besplatnu hranu s nekog švedskog stola i nosi ju doma. Osim što je stariji, Radeljak je i bogat čovjek, svojim novcem začas kupuje prijateljstvo i zavodljive poglede mladih pripadnica lažnog hrvatskog jet-seta, svojim novcem kao da želi potvrditi narodne teorije kako ništa bolje od novca ne ruši principe djevojaka i žena. Vino se mijenja, ali žene ne, poruka je iz jedne starije talijanske kancone, tako da pametni, zgodni i siromašni mogu u ovakvom stanju stvari ostaviti svaku nadu. No u pogledu načela i novca, ništa bolji ni u ovoj zemlji ni u svijetu nisu ni muškarčine. Nije neljudski željeti zlato, novac i ljetinu, no kad čovjek koji drži do sebe, vidi i shvati na što su sve ljudi spremni kako bi ga se domogli i kakve majmune i ljude bez svojstava od sebe napraviti, dobiva zapravo probavne smetnje. Poznato je, ovdje se s lakoćom kupuje politička, znanstvena, emocionalna i svaka druga privrženost i lojalnost. Pitanje je samo cijene, a ona nije nikakav problem onomu tko ima kapitala, neovisno o načinu na koji ga je stekao. Kako god bilo, ako su Alka i Dikan u vezi, ona ne će barem morati više krišom krasti hranu s domjenaka, a time će socijalna slika ove zemlje biti bolja. 

Meni se čini da hrvatsko društvo više uzvrpolji Severinina štikla nego najgenijalnija ideja nekog znanstvenog entuzijasta kojega ionako u ovoj zemlji svatko podrugljivo naziva uredskim štakorom , a kad Seve nacionale još zanjiše svojom stražnjicom u vrućim hlačicama, onda sve ozbiljne teme i problemi nestaju kao da ih nikad nije ni bilo, kao da ne postoje.

Ni modni stilisti, a zapravo oni su taj eufemizam smislili kako bi prikrili činjenicu da su krojači, ne ostavljaju javnost, gladnu vrućeg štiva, bez materijala. Sada jedan od njih, čitam da se zove Robert Bantić, optužuje drugog, nekog Marka Grubnića da mu je preoteo dečka. Dakle, oni su, valjda, homoseksualci, a to je priča koja vrijedi novinskih naslovnica, jer ako naslovnicu, u složenoj društvenoj zbilji, može zauzeti krava koja se izmakla kontroli i prolila pomuzeno mlijeko, onda ju i taj slučaj nečuvene i drske nevjere može krasiti. Jedan treći je estetskim zahvatom napumpao usne i zaledio osmijeh pa kao takav zrači, misli on, jačim seksepilom i biva neodoljiv, muškarcima ili ženama, tko će ga više znati u ovoj zemlji i u ovom svijetu gdje su izbrisane granice između prirodnog i neprirodnog, između normalnog i nenormalnog, između zdravog i bolesnog. A mi, kojima se gadi taj svijet, koji se užasavamo svaki put nad takvim perverzijama, mi nemamo pravo na pobunu, u ime opet nekakve čudno definirane slobode bez kraja i granica.

Trivijalizacija i vulgarizacija našega života uspješno se nastavlja. Nije Hrvatska u tomu iznimka. Stari Walter Lipman je, pišući o javnom mnijenju, istaknuo da najveći dio srednjeg i siromašnog društvenog sloja s užitkom prati svijet bogatih i moćnih, njihove navike, stil života i način beskrajnog trošenja novca, sve njihove perverzije nastale iz obijesti, jer se obični ljudi, kojima je u stvarnom životu nedostupan takav sjaj i raskoš, naprosto užive u svijet glamura i zamišljaju sebe u toj situaciji, u kojoj, naravno, nikada ne će biti. Lipmanovo tumačenje vrijedi možda za Ameriku, ne i za Hrvatsku. U Americi ima nezamislivo bogatih koji ne znaju što će od novca pa pozlaćuju sve čega se dotaknu. U Hrvatskoj, pak, osim manjeg broja tajkuna obogaćenih u pravilu kriminalnih putem, nema istinskog jet-seta. U Hrvatskoj postoji tek jedan dekadentni sloj koji niti što radi, niti znade što korisno društveno raditi, pa samo glumata nekakav jet-set, jet-set koji ne samo što nema svoje privatne zrakoplove nego često nema ni za kavu. Ako je jet-set nekakva Alka Vujica koja krade hranu sa švedskog stola da bi kod kuće uštedjela troškove ručka, ili ako je je-set onaj pobro s početka priče koji u suzama trči za svojom neobuzdanom ženom da joj dade džeparac, onda jao onima koji se nađu u tom svijetu, a jao i nama kojima se nameću kao uzori i društveno uspješni ljudi. Zapravo, kad se malo bolje zaviri, lako se zaključi da pripadnici tog svijeta u Hrvatskoj ništa drugo i ne znaju osim terorizirati javnost i grebati se o druge kako bi opstali i preživjeli. Samo nije problem u njima i njihovom ništavilu, nego u prevladavajućem javnom mnijenju koje im daje značenje i čija pozornost nije slučajno skrenuta na te teme kako se ne bi shvatila dubinu drame u kojoj već jesmo ili nam se sprema. S ciljem te duhovne eutanazije, nije isključeno da će prljavo rublje ovdje spomenutih obitelji dospjeti i u ozbiljne saborske rasprave. Uostalom, zar nismo toga bili svjedoci i u slučaju obitelji Pukanić. Ništa neobično, rekli bi pozorni promatrači, jer ako je i češki parlament u vrijeme najljuće sovjetske okupacije raspravljao o psećim govnima po parkovima, o čemu je pisao briljantni Kundera, onda i u našemu Saboru slijede takvi ekspozei. Stanje u češkom društvu je naime, govorila je službena politika, toliko dobro bilo da u njemu nije bilo sukoba između dobra i zla, nego između dobra i još boljeg. Valjda i u današnjoj Hrvatskoj nema sukoba između dobra i zla, nisu problem čak ni pseća govna po parkovima, nego je od sudbinske važnosti rješavati probleme Simone Gotovac, Alke Vuice, Severine, Josipa Radeljaka ili ljubavne jade i nevjere gay krojača. 


                ###########################################################################          

politički tekstovi Hrvatskog lista od od 31.srpnja 2008. Uredi PDF Ispis E-mail
Autor: Ivo   
Subota, 02 Kolovoz 2008

Busic

 

 Zvonko Bušić – terorist ili nacionalni junak

 

Pod) Ako je Bušić terorist, kojim imenom onda nazvati one koji su likvidirali ili organizirali egzekucije hrvatskih emigranata u svijetu i uopće u krvi gušili ideju hrvatske države, a danas se, nelustrirani, nalaze u sustavu hrvatske vlasti

 

Piše: IVICA MARIJAČIĆ    

 

Zvonko Bušić je nakon 32 godine izdržane u američkom zatvoru krajem prošloga tjedna deportiran u Hrvatsku i odsad će ostatak života provesti u zemlji za koju je robijao i za čiju je ideju 70-ih godina bio spreman poduzimati i vrlo opasna teroristička djela. Bio je pripadnik radikalne struje u hrvatskoj emigraciji koja u mirnom, tzv. gandijevskom otporu ili u promidžbeno-publicističkoj djelatnosti nije vidjela djelotvorno sredstvo u borbi za hrvatsku državu. Previše je u to vrijeme Jugoslavija bila moćna država i previše je bila omiljena u međunarodnoj politici da bi se išta bitno za hrvatsku stvar moglo učiniti lamentacijama i javnim prosvjedima. Zato je Bušić sa svojom suprugom Julienne i skupinom emigranata odlučio na otmicu zrakoplova. Oni su više fingirali teroriste nego što su to stvarno bili i uspjeli su do predaje barem toliko da im leci o položaju Hrvatske u tadašnjoj Jugoslaviji budu javno objavljeni. Eksploziv što su ga ostavili na zrakoplovnoj luci pri aktiviranju proizveo je na žalost jednu smrt američkog policajca, a drugi je teško ozlijeđen. No s obzirom na sve okolnosti, prije svega činjenicu da su javili gdje su ga ostavili, teško se može reći da su imali opake terorističke nakane. Jer da su klasični teroristi i da su željeli izazvati pokolj, Bušić i  njegovi suistomišljenici mogli su eksplozivom izazvati masovnu smrt u bilo kojoj ustanovi ili u samome zrakoplovu. Više su puta izrazili kajanje i žaljenje zbog smrti američkog policajca, što ih naravno nije moglo ekskulpirati pred zakonom.

 Osuđen na kaznu doživotnog zatvora, Bušić je izdržao enormno dugo. Da mu nije bilo lako, svjedoči i podatak da je pokušao bježati što mu je vjerojatno i onemogućilo puštanje na slobodu prije predviđenoga vremena.        

Bušićevo puštanje i dolazak u Hrvatsku izazvao je različite reakcije. Jedan dio javnosti ocjenjuje ga kao surovog terorista binladenovskoga tipa. Taj se dio javnosti sada zgraža nad načinom na koji je dočekan u Hrvatskoj, dakle kao borac za slobodu i nacionalni junak. Zgrozio se i SDP, što je samo znak da se najjača oporbena stranke proizašla iz nekadašnje Komunističke partije još nije oslobodila udbaško-jugoslavenskog instinkta u svojim redovima. Drugi, pak, dio hrvatske javnosti doista ga doživljava kao čovjeka koji je podnio tešku žrtvu za domovinu. Onima koji su ga dočekali s nemalom idiosinkrazijom dovoljna je činjenica što je oteo zrakoplov da ga bez mnogo smisla za nijanse i ulaženja u pozadinu okolnosti tretiraju kao ubojicu i terorista. Takvima najvjerojatnije nije prihvatljiv bilo kakav otpor protiv Jugoslavije, a ne samo oružani.

Hrvatska emigracija, i ona tzv. radikalna Bušićeva tipa i ona koje se orijentirala na više gandijevski oblik otpora, posljedica je diktature koja je vladala u Jugoslavije, neslobode i obespravljenoga položaja koji je u njoj imala Hrvatska. Takva oktroirana i tuđinska država progonila je hrvatsku misao i hrvatski narod, tjerajući njegov znatan dio u emigraciju. Da nije bilo oktroirane Jugoslavije, ne bi bilo hrvatske političke emigracije ni Bušićeve otmice zrakoplova. Pa ako Zvonko Bušić i jest, per definitio, terorist, kojim imenom onda nazvati one koji su progonili Hrvate, organizirali i izvršavali ubojstva viđenijih emigranata u inozemstvu, a znamo barem za 70-ak takvih slučajeva? Nije uopće čudno da je Zvonko Bušić i danas terorist za one u Hrvatskoj  koji su sudjelovali, izravno ili neizravno, u tom progonu i u tim egzekucijama, a koji su i dalje na odlučnim ili utjecajnim pozicijama sustava vlasti u suvremenoj Hrvatskoj posve osokoljeni nakon što ih je mimoišla inače zaslužena lustracija koje u Hrvatskoj, kao što znamo, nije ni bilo. Teroristom Bušića, dakle, nazivaju oni koji su ubijali Hrvate ili su grlato podržavali sustav i jugoslavenski režim koji je to činio. No ne samo Bušić, u njihovim očima je terorist svaki domoljubni Hrvat, svaki branitelj, samo što još nemaju snage to javno kazati.

Bušićeva akcija bila je potez očajnika, domoljubnog fanatika, pa i hrvatskog nacionalista, zašto ne, u vrijeme kad je Hrvatska stenjala pod velikosrpskom čizmom koja se krila, naravno, iza jugoslavenskog paravana. Imala je odjek u svijetu, ukazala na hrvatski problem, što i jest bio cilj. Imala je, na žalost za posljedicu i smrt nedužnog američkog građanina, smrt koju nisu ni planirali, ni htjeli, ni željeli i zbog koje su napokon i sankcionirani. Svaki počinitelj kaznenog djela nakon izvršene sankcije treba biti čist i ravnopravan svim ostalim građanima. U Hrvatskoj to na žalost nije slučaj jer u očima njezinih protivnika Hrvati vječno moraju biti krivi unatoč kaznama, kajanjima, suđenjima i priznanjima. Bušića treba pustiti da mirno živi u zemlji za koju je podnio veliku žrtvu.

__________________________________________________________________


Igor ZIDIĆ, predsjednik Matice hrvatske

 Moramo dobiti boljeg predsjednika nego što je današnji, ali ja ne razmišljam o kandidaturi!

 

Niti razmišljam, niti što poduzimam da se kandidiram za novog predsjednika RH! Iz miljea građanske desnice više je dobrih kandidata nego na tzv. ljevici. Pokazuje se da je i ono što je ljevica standardno politički bila, zapravo jedan oblik terorizma, nasilno mijenjanje. Primjerice, petorica traže da Tuđman nakon što je izabran velikim brojem glasova, odstupi s vlasti. U ime čega, kakva je to demokracija?

 

 

 

Piše: ANDREA ČERNIVEC

 

Jeste li razmišljali o kandidaturi za predsjednika republike?

Nisam uopće razmišljao o tome, kao što nisam ništa ni poduzeo da bi to uopće postala nekakva mogućnost. Nisam razmišljao o kandidaturi jer nisam politički angažiran, volim svoju struku, baviti se ovim poslom, nisam član ni jedne stranke, a one su logistika kad je riječ o kandidaturi i izborima. 

Ima li na hrvatskoj desnici kvalitetnih kandidata za budućeg predsjednika?

Ako se koristimo tradicionalnim terminima ljevice i desnice, moram reći da su to potpuno deplasirani i zastarjeli termini jer više ne odražavaju nikakvu ideološku podjelu, a onda se isto tako mogu zvati A i B, a ne lijevo i desno. Onda bi na onoj, kako je ja volim nazivati, građanskoj desnici bilo više dobrih kandidata nego na današnjoj ljevici.

Biste li mogli poimence nekoga izdvojiti?

Ne ću to reći zato što ne želim da mi netko prebaci da ga svrstavam desno. Ponavljam, ne vjerujem u podjelu na lijeve i desne, to je nešto što je postojalo do Staljinove i Brozove smrti kao neki politički orijentir, ali danas je potpuno drukčije. Kad se pogledaju područja koja pojedine strane zastupaju, onda se vidi da su tu potpuno pomiješane karte.

Sami kažete da nema ljevice i desnice. Ipak, mislite li da bi iz tih redova na mjesto predsjednika Mesića mogla doći osoba koja će bolje zastupati hrvatske interese?

Svakako da to mislim, inače uopće ne bi imalo smisla razgovarati o tome. Vjerujem da bismo mogli dobiti boljega predsjednika.

Bez obzira bio on, iako vi ne vjerujete, s ljevice ili desnice?

O tome su već i studije napisane. Možemo se kititi starim terminima, ali kad se pogleda sektor gospodarstva pa nadalje, koja je to ljevica kod nas koja vodi ekonomsku politiku? Koja je to lijeva ekonomska politika? Lenjin je to možda prije imao, ali danas to ne postoji. Tu su i socijalne institucije koje su u desnim zemljama neusporedivo razvijenije i mnogo bolje funkcioniraju nego u tzv. lijevim zemljama, baštinicama lijevih režima. Postoji bezbroj pitanja na kojima se pokazuje da ono što se nekada kvalificiralo kao desnica, danas u mirnim okolnostima građanskoga života funkcionira ljevije od tzv. ljevice. S druge strane, pokazuje se da je i ono što je ljevica standardno politički bila, zapravo jedan oblik terorizma, nasilno mijenjanje. Primjerice, petorica traže da Tuđman nakon što je izabran velikim brojem glasova, odstupi s vlasti. U ime čega, kakva je to demokracija?

Većina političkih analitičara danas kaže da su se stranke lijeve i desne političke opcije toliko približile jedne drugima da se ne zna tko je lijevi, a tko desni?

Tako je. Isto tako političari su svjesni toga da moraju postojati barem dvije opozicijske grupe od kojih bi jedna mogla privlačiti pozornost i navijače.

A druga bi bila u oporbi i radila na tome da ju makne?

Naravno. S nadom da će se za četiri godine to i dogoditi.


 

__________________________________________________________________


'IGOR ZIDIĆ FOR PRESIDENT!'

 

Na skupštini Matice hrvatske Zidić govorio kao klasični  mudrac, humanist  i veliki rodoljub!

 

Ako hrvatska politička scena desno od centra, konzervativci u najboljem smislu riječi, traže svoga kandidata za državnoga poglavara, onda to može biti samo Igor Zidić. Njegov govor u Poreču najbolji je program za budućeg predsjednika Republike koji ima većinu u narodu samo ako mu se jednostavnom istinom obrazloži da Hrvatska napokon mora dobiti državnoga poglavara koji će u isti mah biti pošten i pametan, Hrvat i svjetski čovjek, intelektualac i pučanin

 

Zidić se osvrće na problematiku poznatu po dvjema natuknicama 'Bleiburg' i 'Jasenovac', potonji je bio ustaški ali i komunistički. Traži istinu o njima, posebice objektivno istraživanje o neizmjernim komunističkim zločinima koje njihovi nasljednici nastoje prikriti lažnim plaštem antifašizma. Nigdje u Europi, osim u Rusiji i Hrvatskoj, ne cvjeta isprazni antifašizam u funkciji rehabilitacije staljinističkog i kasnije titoističkog komunizma koji se, kako izgleda, pretvorio u 'državnu ideologiju' svih vlada u Zagrebu

 

 

 

Piše: GOJKO BORIĆ

 

Ne mali dio hrvatske inteligencije, posebno one na ljevici, nije previše mario za istinske interese svoga naroda. Učeni ljudi, skočivši iz opanaka u fotelje, ubrzo su se podavali stranim vlastodršcima, stvorivši u Hrvata 'podanički mentalitet' prema izreci 'Sluga pokoran'. Iznimke su bili 'seoski popovi' koji su bili bliže puku i nisu ovisili od državama čiji su vrhovi u nas stoljećima stolovali u inozemstvu. Tako je to bilo u feudalno, građansko i napokon u socijalističko doba, a posljedice toga osjećaju se i danas. Zar ne čitamo danomice kako ovu ili onu odluku Sabora i Vlade ne želi Bruxelles i/ili bilo koje druge središte svjetske moći? Prije se govorilo kako to ne će dopustiti Beč, Budimpešta ili Beograd.

Tome je stao na kraj, zasada samo verbalno, predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić svojim veličanstvenim govorom na godišnjoj skupštini Matice hrvatske u Poreču, 14. lipnja, koji donosi u cijelosti 'Vijenac' u dvobroju od 17. srpnja. Preporučili bismo svima kojima je stalo do Hrvatske da ga pročitaju, šire koliko mogu više i o njemu govore sve dok se riječi ne pretvore u djela, ali o tome na kraju članka. Ovaj govor je dosad najtemeljitija raščlamba goleme krize hrvatskoga društva i države. Zidić se u njemu očitovao kao klasični  mudrac, humanist  i veliki rodoljub. Govor je na potpisnika ovoga članka djelovao kao, kako se ono kaže, grom iz vedra neba.

 

Pučani su stvorili Hrvatsku, oni ju najviše i čuvaju

 

Evo samo nekoliko podataka o sadržaju Zidićeva govora. Predsjednik Matice hrvatske najprije kritizira naše bivše elite, posebno intelektualne i političke koje su nas stoljećima vukle po maglama austrijanstva, ilirstva, sveslavenstva i jugoslavenstva tražeći nešto što nikad nije postojalo, naime neko 'veliko zajedništvo' za sve narode između brojčano velikih susjednih nacija jer mi smo Hrvati, navodno, mali pa ćemo potonuti pod pritiscima germanizacije, mađarizacije, talijanizacije, srbizacije itd. Izmišljana su razna nenarodna imena za hrvatski etnikum, jezik i kulturu kao da smo se trebali stidjeti našega imena. Samo su mali ljudi, oni koji su kultivirali zemlju hrvatsku, uvijek bili i ostali Hrvati. Ovdje Zidić časti našega seljaka, ugledajući se u braću Radić čija je ideologija dovela do konačnoga oformljenje  hrvatske nacije. Narod je oduvijek postojao, no nacijom se postaje tek onda kad neki narod teži za svojom državom ili ju već posjeduje, (prema definiciji njemačkoga povjesničara Konrada Clewinga). Pučani su, prema Zidiću, stvorili Hrvatsku i danas ju najviše čuvaju. Možda je godišnja skupština naše najstarije kulturne udruge slučajno održana u Poreču, ali ako nije, ima u tome mnogo simbolike jer upravo u Istri na (ne)djelu su političke snage koje naš najveći, najljepši i najbogatiji poluotok žele odvući uskoro u separatizam da bi kasnije, valjda, bio pretvoren u pokrajinu još uvijek imperijalne Italije. Ne varajmo se na tipično hrvatski način: Rim se još nije odrekao 'svojih' mletačkih posjeda iako nas stalno uvjerava u suprotno.

I onda Zidić dolazi do važne teme, države. Citira Starčevića, najdubljeg mislioca hrvatske državnosti. Ništa bez države, možemo zaključiti iz Zidićeva izlaganja, ali on dalje ustvrđuje da je naša država u vrlo ruševnom stanju premda od osnivanja do danas još nije postala punoljetna. Država sama po sebi nije vrijednost dok svojim građanima ne osigura moral i blagostanje, (ponovno Starčević), a toga naveliko manjka u sadašnjoj Republici Hrvatskoj. I onda Zidić postaje još konkretniji. Poziva 'odgojitelje pučanstva' da rade svoj posao. Upozorava na golemu ulogu Katoličke crkve koja je ponovno na nišanu raznih antihrvatskih snaga koje dobro znaju da bez Crkve ne bi bilo naše nacije premda nisu istovjetne. Zar je potrebno dokazivati očitu činjenicu da tamo gdje je katolištvo, nalazimo i hrvatstvo.

 

Branitelji dižu ruku na sebe

 

Zidić se osvrće na problematiku poznatu po dvjema natuknicama 'Bleiburg' i 'Jasenovac', potonji je bio ustaški ali i komunistički. Traži istinu o njima, posebice objektivno istraživanje o neizmjernim komunističkim zločinima koje njihovi nasljednici nastoje prikriti lažnim plaštem antifašizma. Nigdje u Europi, osim u Rusiji i Hrvatskoj, ne cvjeta isprazni antifašizam u funkciji rehabilitacije staljinističkog i kasnije titoističkog komunizma koji se, kako izgleda, pretvorio u 'državnu ideologiju' svih vlada u Zagrebu. Nešto nezamislivo u Europskoj uniji kojoj Hrvatska želi postati članicom pa već zbog toga ne bi smjela biti, barem do ozakonjenja minimalne lustracije.

S posebnom žestinom Zidić se obara na destruiranje svega nacionalnog u Hrvatskoj. Dosad je diglo ruke na sebe više od 1800 branitelja, (cijela jedna brigada!) jer su se većim dijelom razočarali u Hrvatsku bez ideala za koje su se oni borili. Materijalno su branitelji donekle zbrinuti, no kad se pred njihovim očima Hrvatska pretvara u zapadnobalkansku guberniju kojom se zapovijeda iz Bruxellesa i Haaga, onda ne začuđuje da odlaskom iz života ne žele sudjelovati u toj farsi.

Što je dalje govorio, Zidić je bivao konkretniji: žigoše posvemašnji kriminal, teški pesimizam u svakidašnjici, krizu na gotovo svim područjima života, nesposobnosti državne uprave, rasprave o nevažnim sitnicama u medijima, ukidanje kulture u njima, slom socijalne države, poslušnost prema inozemnim moćnicima itd. Zidićev tekst treba čitati od riječi do riječi. Uostalom, i stilski je na najvišoj razini tako da čitatelj mora biti ponosan na sve velike mogućnosti hrvatskoga jezika, još uvijek osporavana u inozemstvu ali i kod kuće. U Hrvatskoj je tako: što više imamo pravopisa to smo manje pismeni. Namjesto kulture, u Hrvatskoj caruje polupismena estrada i polemike na najnižoj razini protiv svih onih koji zagovaraju misaonost i poštenje.

Zidić daje i neke konkretne recepte kako izbjeći to da moderna hrvatska ne postane 'groblje hrvatske samobitnosti'. Rabeći poznatu izreku (premda ne eksplicitno) da je budućnost na mladosti uvjerava nas da svu energiju treba posvetiti snaženju mladih generacija koje će postati svjetske, ali i ostati hrvatske. Doslovno: 'Tko htjedne odgajati mladež privrženu Hrvatskoj, morat će ju odgajati za Hrvatsku-u-svijetu. Tek dajući joj ili omogućiti joj da stekne svjetsko znanje, mi ćemo stvoriti pretpostavke da svijet bude i u Hrvatskoj, a ne samo Hrvatska u njemu. Kad izvrsnošću stvorimo svijet-u-Hrvatskoj, stvorit ćemo uvjete u kojima će svjetskost podupirati, a ne poricati hrvatsko domoljublje.'

 

Zidićev govor najbolji program

 

Zašto smo ovo napisali? Naprosto zato što želimo ukazati na nešto što se samo od sebe nameće u nedavno započetoj diskusiji o nasljedniku sadašnjeg predsjednika Republike Mesića. Ako hrvatska politička scena desno od centra, konzervativci u najboljem smislu riječi, traže svoga kandidata za državnoga poglavara, onda to može biti samo Igor Zidić. Njegov govor u Poreču najbolji je program za budućega predsjednika Republike koji ima većinu u narodu samo ako mu se jednostavnom istinom obrazloži da Hrvatska napokon mora dobiti državnoga poglavara koji će u isti mah biti pošten i pametan, Hrvat i svjetski čovjek, intelektualac i pučanin. Stoga: 'Igor Zidić for president' ili hrvatski 'Igora Zidića za predsjednika'.

__________________________________________________________________

Dean Bizjak odgovara Elizabeti Šajatović

 

Vama su Sanaderove riječi melem za dušu, meni sredstvo za povraćanje!

 

 

Gospođo Šajatović, poštujem vaše godine i žao mi je što sam se uopće upustio u raspravu, ali moram reagirati na vaš odgovor. Ne ću vam odgovoriti izmišljanjem nečega što niste rekli, već ću se držati samo iznesenog u vašem odgovoru.

Kao prvo, nisam se uzrujao, nego začudio da vam Sanaderova besramnost može djelovati kao melem za dušu s obzirom da, ponavljam kako vjerujem da Hrvatski list čitaju ljudi koji ne nasjedaju lako prigodnim pričama raznih konvertita. Nije mi jasno na temelju čega ste iz mog pisma mogli pomisliti da bi me uzrujalo kritiziranje Mesića ili 'Hrvati i Hrvatice' predsjednika Tuđmana? Pa upravo se u njemu vidi moj više nego kritički stav prema Mesiću. 'Hrvati i Hrvatice' predsjednika Tuđmana nisam ni spomenuo, a o Sanaderovim 'Hrvatima i Hrvaticama' već sam rekao što mislim. Naime, vama te Sanaderove riječi djeluju kao melem za dušu dok na mene te riječi kada dolaze od Sanadera djeluju kao sredstvo za povraćanje. Jer kada takve riječi dolaze od jednoga od većih izdajnika u hrvatskoj

povijesti, što čovjek može osjećati osim mučnine?

Kažete da sam sasuo drvlje i kamenje po dr. Tuđmanu. Čime? Time što smatram da je napravio veliku stratešku pogrešku u stvaranju države (vjerujem u dobroj vjeri)? I dalje smatram da je dr. Tuđman neke stvari morao bolje predvidjeti, ali vi i sami u jednom dijelu svoga odgovora kažete da smo svi ljudi koji griješimo. Pa zar je onda konstatiranje Tuđmanovih pogrešaka sipanje drvlja i kamenja? Osim toga, ono što smatram njegovom pogreškom jasno sam i argumentirao. Volio bih da sam što se toga tiče u krivu, ali nas stvarnost uvjerava da sam na žalost u pravu.

Što se tiče hrvatske mladeži (umišljam si da i ja u nju spadam s 35 godina) malo ste nejasni. Nikako nisam izjednačio (što bi se dalo naslutiti iz vašega odgovora) hrvatsku sveukupnu mladež i mladež HDZ-a s kojom vi osjećate bliskost. Da, kako kažete, na mladosti svijet ostaje, to je istina. Ali Hrvatskoj su potrebne korjenite promjene i ako se hrvatska mladež nađe pod vodstvom ljudi kao što je, primjerice, prof. Josip Jurčević (čitam da bi se mogao kandidirati na predsjedničkim izborima) onda za Hrvatsku ima nade. Međutim, kad bi svijet ostajao na mladeži HDZ-a, ne bi bilo ni svijeta, a kamoli Hrvatske. Ponavljam da poštujem vaše godine i kalvariju koju ste prošli, ali ja za razliku od vas uopće nisam presretan što imamo ovakvu, kako kažete modernu i suverenu državu Hrvatsku. Ova je Hrvatska na žalost sve samo ne suverena i država. S čime da budem presretan? S 2000 samoubojstava branitelja? S generalima po zatvorima i četnicima u Saboru? Sa antihrvatskim medijima i izdajničkom vlašću? S nagrađivanjem agresora? S rasprodajom zemlje, nekretnina, gospodarstva? S podilaženjem svakome tko pljune na nas i s davno izgubljenim zadnjim mrvicama dostojanstva? S dijelovima 'suverene' Hrvatske u kojima su rado viđeni Lepa Brena i Zdravko Čolić, ali ne i Thompson? S najperfidnijim napadima na katoličku vjeru? Ja, kako kažete, ne pjevam žalopojke, nego konstatiram kakva nam je stvarnost. Jesam li nešto od toga umislio? Slažem se s vama da ne znamo cijeniti Hrvatsku, odnosno ne cijenimo sami sebe. Ali kako se to cijeni Hrvatska, ako se ignorira ovo što sam naveo? Točno je da je lako biti general poslije bitke, ali bi trebali učiti na počinjenim pogreškama, da ih više ne bismo ponavljali. A ne ih opravdavati kao neminovnosti koje su se morale dogoditi. Također smatram da je smislena kritika korisnija i odgovornija od nekritičkog podržavanja demagoga i slatkorječivih karijerista. I da se pravimo da je sve u redu dok brod tone.

 

Dean Bizjak, Zagreb

_________________________________________________________


DISKRIMINACIJA HRVATA U DRŽAVNIM SLUŽBAMA BOSNE I HERCEGOVINE

 

U federalnim ministarstvima više Bošnjaka nego Hrvata

 

PN: U 16 ministarstava zaposleno je 769 Bošnjaka, 244 Hrvata, 61 Srbin i 22 koja se osjećaju ostalima. Ispada kako je Bošnjaka dvostruko više od svih drugih u Federaciji gdje završava priča o konstitutivnosti naroda. Slična situacija vlada i u stručnim službama i agencijama gdje je omjer Bošnjaka daleko veći od omjera Hrvata, a slična je situacija i s čelnim ljudima na tim mjestima

Piše: MARIO DUJMOVIĆ

 

Izjava hrvatskoga premijera Ive Sanadera kako jedan od glavnih problema Bosne i Hercegovine predstavlja neravnopravnost Hrvata nedavno je dobila i potvrdu u konkretnim brojkama koje govore o drastično narušenom odnosu broja zaposlenih državnih službenika koji onda u konačnici provode politiku koju vodi bošnjačka politička elita iz Sarajeva. Podatci koji su dostavljeni u Parlament Federacije govore da je u 16 ministarstava ukupno zaposleno 769 Bošnjaka, 244 Hrvata, 61 Srbin i 22 koja se osjećaju ostalima. Ispada kako je Bošnjaka dvostruko više od svih drugih u Federaciji gdje završava priča o konstitutivnosti naroda.

 

Sedam puta više Bošnjaka u stručnim službama

 

I nedavno izvješće federalnih ombudsmena koje se odnosilo o neravnopravnosti, u kojemu su obrađene sve županije i glavni grad, Sarajevo, izgledalo je prilično šokantno glede nacionalne zastupljenosti nebošnjaka. Analize otkrivaju kako su sve nabrojili, čak i savjetnike Hrvate koji ne spadaju u državne službenike, radi  dobivanja paritetne slike vlasti u FBiH.

Tako je u ministarstvu za pitanja branitelja i invalida zaposleno 140 Bošnjaka i samo 35 Hrvata. Najdrastičniji primjer je Federalno ministarstvo kulture i športa kojem je čelnik Gavrilo Grahovac. U njemu su zaposlena samo dva Hrvata, ali je zato 25 Bošnjaka. Ni kod Salke Obhođaša, ministra za prostorno uređenje nije ništa bolje. U odnosu na 23 Bošnjaka, zaposlena su četiri Hrvata. Samo ministarstvo okoliša i turizma, u kojem je čelnik Nevenko Herceg, na popisu zaposlenih ima 16 Hrvata i 21 Bošnjaka. U ministarstvu u kojem bi morao biti nacionalni balans, Ministarstvu unutarnjih poslova,  također je disproporcija. Naime, u tome ministarstvu radi 167 Bošnjaka i samo 23 Hrvata. Dakle, gotovo sedam puta više Bošnjaka. Samostalne službe posebna su priča. U pet stručnih službi i dvije agencije zaposleno je gotovo sedam puta više Bošnjaka nego Hrvata. Ukupno su 523 Bošnjaka i 77 je Hrvata. U tom disparitetu prednjače dvije službe. Riječ je o službi za zajedničke poslove organa i tijela FBiH u kojoj je zaposleno 428 Bošnjaka i 39 Hrvata.

Matematika otkriva kako je deset puta više Bošnjaka nego Hrvata. U uredu Vlade FBiH za informiranje zaposleno je šest Bošnjaka i Hrvat. Što se tiče agencije za državnu službu FBiH, zaposleno je 38 Bošnjaka i 11 Hrvata. Paritet je samo u Uredu Vlade FBiH za zakonodavstvo, koji vodi Željko Silađi. U toj službi zaposleno je po pet Bošnjaka i Hrvata.

 

U sudskim institucijama dvostruko manje Hrvata

 

Od sedam federalnih zavoda i direkcija samo je jedan direktor Hrvat, a ostali su Bošnjaci. U dva zavoda slika zaposlenih zorno otkriva 'jednakopravnost' Hrvata. Naime, u Federalnom zavodu za agropedologiju zaposleno je 19 Bošnjaka i jedan Hrvat, a u Federalnom zavodu za geologiju, u kojem je direktor Hazim Hrvatević, zaposleno je 28 Bošnjaka i tri Hrvata. Ukupna slika federalnih upravnih organizacija izgleda ovako: 156 Bošnjaka i 36 Hrvata, što je 4:1 u korist Bošnjka.

Premda Ured predsjednice FBiH Borjane Krišto, dopredsjednice Spomenke Mičić i dopredsjednika Mirsada Kebe nije dostavio strukturu zaposlenih, iz podataka koje su dostavile ostale službe očigledno je da je malo zaposlenih Hrvata. Njih je najmanje u Tajništvu Vlade FBiH, u kojem je voditelj Ismet Trumić. Naime, u toj je službi 38 Bošnjaka i samo četiri Hrvata.

Nisu Hrvati jednakopravni ni u pritvorskim jedinicama u federaciji. U šest takvih zavoda zaposleno je ukupno 608 Bošnjaka i 148 Hrvata. Ni sudske institucije ne zadovoljavaju paritet zaposlenih, a upravo bi one trebale voditi računa u jednakopravnosti. Tako na Vrhovnom sudu FBiH radi 51 Bošnjak i 12 Hrvata. Na Ustavnom sudu FBiH zaposleno je 13 Bošnjaka i sedmero Hrvata. U Federalnom pravobraniteljstvu zaposlen je 21 Bošnjak i osmero Hrvata, a u Javnoj ustanovi Centar za educiranje sudaca i tužitelja petero  Bošnjaka i dvoje Hrvata. Samo je u Federalnom tužiteljstvu postignut paritet zaposlenika. Naime, u toj instituciji zaposleno je po osmero Bošnjaka i Hrvata. 

Od sedam federalnih zavoda i direkcija, samo je jedan direktor Hrvat, a ostali su Bošnjaci. U dva zavoda slika zaposlenih zorno otkriva 'jednakopravnost' Hrvata. Naime, u Federalnom zavodu za agropedologiju zaposleno je 19 Bošnjaka i jedan Hrvat, a u Federalnom zavodu za geologiju, u kojem je direktor Hazim Hrvatević, zaposleno je 28 Bošnjaka i tri Hrvata. Ukupna slika federalnih upravnih organizacija izgleda ovako: 156 Bošnjaka i 36 Hrvata, što u omjeru iznosi 4:1 u korist Bošnjaka.

 

Uspostava povjerenstva

 

Zbog ove očite diskriminacije uspostavljeno je posebno povjerenstvo koje će detaljno ispitati ove navode, a poduzeti i dodatne mjere kako bi se situacija popravila. Ustavom Federacije predviđeni su mehanizmi jednakopravne zastupljenosti naroda u Federaciji BiH unutar službenih institucija. Na temelju toga je i uspostavljeno povjerenstvo kojega čine predsjednici klubova stranaka u Zastupničkome domu Parlamenta FBiH. To su Mate Franjičević iz HDZ-a BiH, Slavica Josipović iz HDZ-a 1990, Ibrahim Nadarević iz SDA, Munib Jusufović iz SBiH, Slavica Šućur iz SDP-a  i Marko Vešović iz SBiH-a kao predstavnik ostalih naroda.

'Mi očekujemo da ovo povjerenstvo poduzme konkretne poteze kako bi se osigurala proporcionalna zastupljenost u institucijama Federacije na temelju popisa iz 1991. godine što se navodi i u prijelaznim i završnim odredbama ustava Federacije BiH', rekao je dopredsjednik Zastupničkog doma Marinko Čavara. Mi smo kao predlagači ove točke dnevnoga reda napravili analizu da Hrvati nisu ravnopravno zastupljeni, no nismo htjeli da se na tome sve završi. Očekujem da će Komisija na temelju prikupljenih podataka ponuditi konkretne mjere kako bi se ispoštivale ustavne odredbe. Ovo je jedna od rijetkih tema oko koje su se suglasili predstavnici dva HDZ-a u Bosni i Hercegovini. Dok se ne promijeni nacionalna struktura državnih službenika, teško je očekivati zaokret u državi u kojoj su Hrvati postali i institucionalna manjina.

_________________________________________________________________

MILJENKO DORIĆ, saborski zastupnik HNS-a:

 

Razočaran sam i pitam se gdje smo mi i reagiramo li!

 

Kao autor podneska u kojem se od europskih zemalja traži izručenje Hrvatskoj ili suđenje ratnim zločincima,  na jesen sam pozvan u Pariz, točnije 9.rujna, na sjednicu parlamentarnog Odbora za pravna pitanja i ljudska prava parlamentarne skupštine Vijeća Europe. Na toj će se skupštini odlučiti hoće li moj podnesak ići dalje od izvješća, a izvješće obično završava da se ide dalje prema preporuci ili rezoluciji. Vjerojatno će Talijani, ako je suditi po presudi Brčiću, a možda i neki drugi, pokušati to opstruirati kako bi zaštitili svoje pravosuđe tvrdeći da su njihove presude i postupci u redu. Ne očekujem da će mi biti lako podnesak pretvoriti u cjeloviti dokument koji bi pripremao ako bi mi na Odboru dali zeleno svjetlo.

Kada je u pitanju presuda Iliji Brčiću, uvjeren sam da si Talijani nisu uopće dali truda od Hrvatske zatražiti kompletnu dokumentaciju, a upravo je to i glavna stavka moga podneska da osiguramo koordinaciju i suradnju svih kada su u pitanju ratni zločinci. Pitanje je je li talijanska strana od Županijskoga suda u Splitu, koji je Brčića osudio na 15 godina u odsutnosti, dobila svu dokumentaciju ili je svoju odluku donijela samo na temelju razgovora s Brčićem. To su pitanja na koja ja ne znam odgovor. Smatram da netko ne može biti oslobođen, a da se ne uzmu u obzir svi dokumenti i dokazi na temelju kojih je u Hrvatskoj osuđen na petnaest godina. Razočaran sam jer nisam siguran da je u ovom slučaju naše Ministarstvo pravosuđa u trenutku kada je Brčić uhićen išlo odmah prema Rimu, ali isto tako nisam siguran jesu li i oni s ikakvim zahtjevima išli prema Hrvatskoj. Nije to slučaj samo s Brčićem. Na Interpolovoj stranici nalazi se i ime Veljka Kadijevića koji živi u Rusiji. Rusi ne traže nikakvu dokumentaciju, a naši isto tako nisu uputili nikakvu dokumentaciju prema Rusiji sa zahtjevom da se Kadijević uputi u Hrvatsku. U jesen kada pred Odborom budem obrazlagao svoj podnesak, učinit ću to upravo na primjeru Brčića i Kadijevića. Što se tiče Milana Španovića, uspio sam jednog engleskog parlamentarca uvjeriti da na aktualnom satu postavlja pitanja koja bih ja bio rado postavljao njihovu ministru pravosuđa i Španović je tamo ponovno vraćen u fazu istrage. Županijski sud u području u kojem živi Španović, zatražio je od Home Offica mišljenje treba li Španović biti izručen ili ne. Dakle ipak postoji veza između pravosuđa i politike kada su u pitanju ovakvi slučajevi. Uvjeren sam da je isti proces bio u Rimu i u Moskvi, ali to znači da i mi moramo sredstvima pravosuđa, ali i svim raspoloživim političkim sredstvima uvjeriti te zemlje da počnu surađivati. Kada su u pitanju izručenja ratnih zločinaca, to je područje u koje se politika itekako miješa i odlučuje hoće li se netko ili ne će izručiti. Neki od tih ljudi dobili su čak i državljanstva što je dokaz da te zemlje nisu dobro provjeravale podatke o ljudima kojima su ga davali. Ne znam detalje oko Brčićeva suđenja, ali sam uvjeren da nije bilo nikakve suradnje po pitanju Brčića između talijanske i hrvatske vlade odnosno resornih ministarstava. Isto tako, ovo što se događa dokaz je da te koordinacije nema ni među naših ministarstvima. Smatram da bi Vlada trebala imati odjel za ratne zločine gdje bi na se na jednom mjestu trebala naći sva imena ratnih zločinaca, gdje se trebaju skupljati podatci i ti podatci onda usmjeravati tamo gdje je to potrebno. Politika čeka da to odradi pravosuđe, a pravosuđe čeka politiku. Slažem se da ove presude ukazuju i na slabosti europskoga sudstva, ali se isto tako pitam gdje smo mi, reagiramo li ili smo samo pasivni promatrači.

 

 

Milan VUKOVIĆ, bivši predsjednik Vrhovnog suda:

Nisam iznenađen postupkom Italije u slučaju Brčić, ali Hrvatska ne traži ni izručenje Ratka Mladića!

 

Presuda Iliji Brčiću za mene nije iznenađujuća jer je poznata stvar da su Talijani u dogovorima sa Srbima još iz 1915. godine, dakle za vrijeme trajanja Prvog svjetskog rata. Postojali su dogovori između Srbije, Nikole Pašića i talijanske Vlade o tomu što će se konkretno dati Italiji od hrvatskih prostora u Dalmaciji. Činjenica je da je Hrvatska nakon toliko godina pljačkanja njezina prostora od strane Talijana stvorila svoju obranu i svoj akvatorij unutar hrvatske države što Talijani nikako ne mogu prežaliti. Meni je sasvim jasno da su Talijani i na ovaj način pokazali svjetskoj javnosti što stoji u cijelom procesu Haaškoga suda protiv Hrvatske i koja je bila u poziciji onoga koji se brani. Rezolucijom Glavne skupštine UN-a 3.314. iz prosinca mjeseca 1974. godine vrlo uvjerljivo je dana definicija agresije i definicija onoga koji se brani. Ako pođemo od stajališta da neki ne razumiju ili ne žele razumjeti tu razliku između agresora i onoga koji se brani, onda je normalno da Talijani ovako postupaju jer je njihov cilj da izjednače žrtvu i zločinca. Hrvatska izvršna, zakonodavna i sudbena vlast nisu došli do spoznaje da bi trebali vršiti svoje dužnosti lege artis. Hrvatsko sudstvo je 1993. osudilo Ratka Mladića na dvadeset godina, koliko je tada bila maksimalna kazna zatvora. Činjenica je da se taj gospodin Mladić i danas šeće po Beogradu i Srbiji, a da naši državni organi ne traže svaki mjesec njegovo izručenje. On bi trebao kaznu služiti u zatvoru u Hrvatskoj, ali to nitko ne traži. Stoga se ne treba  čuditi ni na ovaj odnos talijanskih vlasti koji odudara tisuću posto od onoga kada je gospodin Cossiga 1992. godine došao čestitati Hrvatskoj na pobjedi. Naša Vlada treba postupati lege artis u svakome slučaju pa se ovakve stvari ne bi događale.

__________________________________________________________________


Osam godina predsjednik, a još nije naučio da se hrvatski kaže metoda, a ne metoda!

 

Samo jedna fus notica. Ima li naš vrli Stipica kakvu osobu uza se koja bi ga mogla naučit da se na hrvatskom jeziku ne kaže „metod“ nego „metoda“? Tri ili četiri puta mi je niku večer proparala uši ta rič. Imenice imaju rod. A metoda je ženskoga roda. Unatoč i usprkos. Želji

 

Tekst:

Kad dođe lito, bez obzira na svu gungulu oko mene, tu, u zadarskom okružju, uvik me uvati nostalgija za rodnim krajem. Ne zato što san inače nostalgičan tip – ne žalin za školskin ni studentskin danima, a ni za danima ditinjstva, koje je bilo lipo i sritno i uglavnom se odvijalo oko Modrog jezera. Uživan u uspomenama. Nikidan san čitala Ivkošićevu kolumnu pa mi se nekako smililo. Dečki su sad tamo, uživaju s babon i didon, igraju iste igre koje san ja igrala, did nema računala, Play Stationa (ka, slučajno smo ih zaboravili stavit u torbu... u mojih to još pali...), cili dan su na ulici di susidi vole (čak vole) tuđu dicu, ne smeta im cika ni graja, sritni su što ih ima. Što ima dice. Jasno, đir gradon koji je uvik isti, a različit, tu i tamo pripoznan pokoje dičje lice na licima prišesne mladosti – je l' mu ono mater il ćaća iša sa mnom u osnovnu? No, ono što fascinira je nepresušni izvor humora u toj nezaposlenoj mladosti, bratovin prijateljima. Brat i nevista se spremaju na pir. I moj brat citira prijatelja koji je reka kako nije zna da mu mater i ćaća ne valjaju dok se nije oženija. Cilo popodne san se valjala od smija. Onda dođu kumovi, naše Pešorde, vidit mene, muža, dicu, donesu ušćipke, sok od zove, rakijicu za zeta. I tamo san MIrela, a ne MiREla, i baš mi to lipo zvuči. To san ja. Tako je sve toplo, nekako moje, da ne želin dilit ni s kim tu intimu trenutka pod lozon, u hladu kuće kroz čiji san prozor bižala van zaljubljena, nako, ka što se zaljubiš prvi put. Škure su iste, ćaća je u mirovini pa ne more bit na miru, stalno neki kamen kleše, oblaže zidove, pomidore su potakljane, kukumari vise, a jedina novost je kivi, znak neke druge, još neistražene voćne civilizacije. I nekako mi smeta uz šljivu bilicu, smokvu i trišnju. Eto, sad tu sidin, iman svoj laptop, pišen ovo, iščitala san sva politička zbivanja, mrvicu se ljutila, mrvicu smijala, al mi nekako taj moj grad ne izlazi iz glave. Što moreš ponit di god poša nego to? Ciloga sebe.

Pupovac, Milanović i Uzelac išli su u Srb proslavit Dan ustanka. U stvari, ne znan piše li se to još uopće velikin slovon otkad nije podebljano u kalendaru? No, nebitno za slovce, al bitno za moj istančani smisao za detalje, upala mi je u oči jedna izjava našeg vrlog Pupovca koja, parafrazirano, glasi otprilike da Titovi partizani bez svojih suboraca (paz' sad) Hrvata, Dalmatinaca i Ličana ne bi vodili uspješnu antifašističku borbu. Iz kojeg je udžbenika njega povist učilo, Gospe moja? E, sad, il' su partizani bili neki treći i nepoznati narod, il su se Dalmatinci i Ličani kasnije prikrstili pa postali Hrvati, ne znan, al mi nešto tu nije baš jasno. A nije izvučeno iz konteksta, matere mi. Zoki se isto tamo uslikava. Ne znan što je Stipici bilo da se nije prikaza. Bit će da je u Umagu. More lipo i mirno otić tamo. Bez bumbaka u ušima. Dobila san sms na ćirilici. Vako kaže: Mora da vam otkažemo termin jer je vaš doktor hitno otputovo u Holandiju. Prošli tjedan top tema je bilo vatanje Radovana Karadžića. Doktura, koji je činija puno lipih stvari otkad je prista ubijat i palit. Počeja je ličit. Prilipo. Tajanstveni doktur navodno je lita provodija na našemu moru. Mislin da mu je slušat jezik i gledat naš svit bila tajanstvena mantra. Ka neko prosvitljenje. Čak je putova s hrvatskom lažnom putovnicom. Bože mili, u stvari, kad zericu promislin, nas je silno volija. Otud i ideja: joga, meditacija, duhovno isciljenje, zdrav život (maslinovo ulje, riba). Šou bivšeg psihijatra koji, očito, nije zaboravio kako manipulirat, završit će u Haagu. Tamo će imat bis. I ne bi me čudilo, vaku skeptičnu, da ovi najnoviji Radovan Baba, D. D. D. Baba, il kako se već more umjetnički zvat, uspije izličit, recimo, išijas glavnog tužitelja. Metodom (ž.r.) volje. Pa mu se oprosti. Bit će ipak podalje od Bosne. Eno se izjašnjavaju pusti poslanici da je u Bosni gore nego ikad, bivša D.D.D. Babina paradržava ima lipo sve paralelne institucije s državnima. Prilipo. A nikad ne znaš koliko daleko isijava „isceliteljska moć“. Jedino nam ostaje nada da je snaga u kosi. Ka u Samsona. Pa ga ne bi bili zgorega oprat i ošišat. Čisto pokusa radi. 

Samo jedna fus notica. Ima li naš vrli Stipica kakvu osobu uza se koja bi ga mogla naučit da se na hrvatskom jeziku ne kaže „metod“ nego „metoda“? Tri ili četiri puta mi je niku večer proparala uši ta rič. Imenice imaju rod. A metoda je ženskoga roda. Unatoč i usprkos. Želji.

__________________________________________________________________


NOSTALGIČNA  NAKLAPANJA

Mržnjom se praznina ne može popuniti!

 

Pod) Ostao je Zvonko Bušić onaj isti romantik kao i prije trideset dvije godine. Ali i mržnja prema njegovu idealu ista je, ako ne i jača od one prije trideset dvije godine. Gordana Grbić je već reagirala u ime SDP-a da je nedopustivo slaviti ''terorista'' kao ''nacionalnog junaka''

 

Piše: DAMIR PEŠORDA

 

  Nema valjda ljepšeg osjećanja od tuge. Radost nas uznosi, raspršuje, dok tuga čovjeka koncentrira, sabire, čini ga mudrijim, možda pravednijim. U svakom slučaju osamljenijim, ali bližim svim ljudima u onom dubljem, istinskom smislu. Gledam sliku svojih pokojnih roditelja na zidu njihove sobe. Ozbiljan, suhonjav mladić, ponešto mrkog pogleda i lijepa djevojka, pravilna nosa i pune brade, kose svezane u punđu, s bijelim vijencem mladenke na glavi. Fotomontažu je izradio sedamdesetih putujući slikar na osnovu sačuvane fotografija iz njihove mladosti. Takva je tada bila moda. Na um mi padne misao kako bi možda takve fotografije i trebale nastajati kasnije, s vremenskim odmakom, kada ih vrijeme i život potvrde i oplemene. Nastavljam prebirati po stvarima i uspomenama dok me polako obuzima onaj slatko-gorki osjećaj privremenog povratka u napušteni dom. Otac je kuću zidao godinama, stalno dograđujući, proširujući, dižući uvis, kao da je slutio da se sa završetkom njegova životnog projekta gasi i život. On je umro, a kuća još nije do kraja završena iako ju već nagriza zub vremena. Prisjećam se jednog citata i, začudo, malo kasnije ga pronalazim listajući neke stare bilješke: Jer čemu bi nas učile strašne ruševine svih ljudskih napora, ako ne stvarnoj nepostojanosti i previranju svih ljudskih stvari, njihovoj urođenoj prolaznosti i neizmjenjivoj trošnosti (K. Löwith: Svjetska povijest kao događanje spasa, str. 180.). Kasnije u prančioku iza kuće, čekajući da sunce rastjera oblake koji su se ovog srpnja baš zainatili sa svetim Ilijom, nailazim u toj istoj bilježnici na zabilješku sasvim drukčije naravi: Izračena energija, primjerice zrake svjetlosti koje upravo gledate, postoje u stanju u kojem vrijeme ne prolazi (Gerald. L. Schroeder: Božja znanost, VBZ, Zagreb, str. 66.). I sunce izađe iza oblaka, a ja pobjegnem u kuću od njegove siline.

 

Bušić ostao romantik

 

   Ovog sam ljeta s obitelji odlučio Hercegovinu pretpostaviti moru. Otud i ova prisjećanja. Napuštena kuća uvijek pobuđuje sjećanja. Evo, već desetak dana pokušavamo oživjeti staru kuću u vinogradu koji se pretvorio u gustiš. Susjedi, nesvikli na naš tako dug boravak ovdje,  oprezno propitkuju kakve su mi namjere, zašto ne idemo na more. Kakvog bi imalo smisla objašnjavati da se ja, eto, obračunavam s uspomenama, da se zapravo na pomalo mazohistički, tipično hrvatski način kinjim zakašnjelom tugom, zakašnjelim kajanjem, da kao onaj putujući slikar pokušavam složiti retuširanu sliku razmrvljene prošlosti.

   A za to vrijeme do mene pristižu vijesti iz vanjskog svijeta ma koliko ih se trudio ignorirati. Uhitili Radovana Karadžića, pustili Zvonku Bušića, u narodnjačkom klubu upucali Tvrtka Tomičića, Barack Obama osvaja Europu, pokopali Dinka Šakića. I ma o čemu te vijesti govorile i ma koliko različite bile, ja u njima, valjda pod dojmom trenutnih preokupacija, prepoznajem jednu te istu bit: vrijeme koje prolazi. Gorak okus vremena koje prolazi kao da je vječan, prolazni su samo oni koji ga osjećaju. Karadžićevo lakrdijaško prerušavanje, bijedno izmotavanje u čekanju neumitnog raspleta kao da slijedi smjenu književnih žanrova u Frayovoj Anatomiji kritike; kako god ga ovdje i drugdje shvaćali – u biti je poučna pučka predstava za ovdašnje barbare na sajmu taština. Koja, naravno, nikoga ničemu ne će poučiti. Ali ''instruktore'' iz sjene to ionako previše ne brine, važno je da se sve odvija prema zacrtanom planu. Ipak, Karadžićevo životno djelo, a ustvari loše nažvrljana domaća zadaća, Republika Srpska, ostaje. Do kada, znam da se pitaju mnogi. Dokle bude potrebna!

  Zvonko se Bušić vratio u Hrvatsku. Dočekala ga je rodbina, prijatelji, poštovatelji i poneko od onih koji računaju da bi bilo dobro da ih se tu vidi. U zračnoj luci izgovorio je otprilike sljedeće: kada bi Hrvatima mogao razdijeliti radost, koju osjeća zbog povratka u domovinu, Hrvatska bi bila najsretnija zemlja na svijetu. Ostao je onaj isti romantik kao i prije trideset dvije godine. Ali i mržnja prema njegovu idealu ista je, ako ne i jača od one prije trideset dvije godine. Gordana Grbić već je reagirala u ime SDP-a da je nedopustivo slaviti ''terorista'' kao ''nacionalnog junaka''. Ivan Jarnjak našao je za shodno dodati kako ''cilj ne može opravdati sredstva''. Ako mu je već neugodno tražiti od kojeg  esdepeovca da mu tu materiju malo pojasni, neka se obrati svom stranačkom kolegi Andriji Hebrangu, on će mu u rečenicu-

-dvije lako objasniti kako cilj ipak može opravdati svako sredstvo. Samo cilj ne smije biti Hrvatska, nego EU. Ali sad je to ionako gotovo nevažno, jedan mladić, zanesenjak spreman život dati za domovinu, vraća se u tu istu domovinu s onim istim plamenom u srcu. Samo, prošle su trideset dvije godine, godine koje čine onu potentnu jezgru svakog života. Bušićevo rodno selo Gorica je tu u blizini, ni desetak kilometara od moje kuće. Što li će sve on osjetiti, što prepoznati, čega se sjetiti kada stupi preko rodnog praga!? I što je ovo moje sjetno prekapanje po prošlosti, koje periodično obnavljam svakog ljeta, prema sjećanjima, boli, uskraćenim prilikama tog čovjeka!?

 

Vučjem čoporu ni smrt nije zadnja granica

 

  Sve što nosi pečat vremena govori zapravo da jedino mijena stalna jest. Tako i simpatični Afroamerikanac Obama osvaja srca ne samo Amerikanaca, nego i prilično otupjelih Europljana. A još prije desetak godina bilo je nezamislivo da crnac postane predsjednik SAD-

-a, a prije nekoliko desetaka godina crnci su morali ustupati bijelcima mjesto u autobusu. Nije isključeno da ulazimo u eru svojevrsne ''obamomanije''. Tako se u Večernjem listu prije stanovitog vremena pojavio članak u kojem se nagađa o tome kako je '' hrvatska desnica'' krenula u potragu za ''svojim Obamom''! To što Obama nije nikakav desničar, nije važno, nisu ni oni koje list nudi kao hrvatsku verziju Obame – Dujmović, Rudolf, Tomac, Budiša itd. S druge strane, sva ta strka oko Obame za Hrvatsku je gotovo nevažna: bio Obama predsjednik SAD-a ili ne, američka politika ostaje američka politika! Ili – u nepovoljnijoj inačici – britanska!

   U  ''narodnjačkom'' klubu Diogeneš  (koji li mu šaljivdžija nadjenu ime!?) ubijen je još jedan pripadnik ''zagrebačkog podzemlja''. Od imena kluba u kojem se taj nemili slučaj zbio smješnija je samo činjenica da svi u ovoj zemlji znaju tko je pripadnik ''podzemlja''. Osim hrvatske policije i pravosuđa.

   Žarko Puhovski opet ne miruje. Istražuje mogućnost da se koga kazni što je Dinko Šakić navodno pokopan u ustaškoj uniformi. ''Nošenje ustaške uniforme zabranjeno je u svakoj prilici'' – decidiran je gospodin Puhovski. Valjda i grobu. Fascinira taj ''lovački'' instinkt kod nekih ljudi. Vučjem čoporu izgleda ni smrt nije krajnja granica lovišta! Ja se, opet, prisjećam riječi one poznate tamburaške pjesme: Što to ima u ljudima tužno/ da ulaze u tuđe živote … I smrti.

  Zato korigiram početnu rečenicu. Nema ništa tužnije od tuge koja izbija iz utrnulog srca. Ona, budući da ju je nesposobno osjećati srce u kojem se rađa, djeluje prema van, bije svijet oko sebe hladnoćom ontološke praznine. Onog bolnog i nedokučivog središta oko kojeg se prvo užurbano, potom po inerciji, vrte ove naše vremenite prnje od krvi, mesa, kostiju i suvišnih krpa i krpica. Teško onome koga je prestalo boljeti. Ta je tuga ipak najteža. Jer se mržnjom praznina ne može zatrpati.

   I kada stvari uspijem sagledati na taj način, dođe mi žao onog nesretnog Engleza Dangerfielda koji je kao svjedok Haaškog tužiteljstva izjavio da su Hrvati životinje. Da bi potom mrtav-hladan izjavio kako je zapravo priželjkivao razbuktavanje rata! Dakle čovjek je krvožedan; dakle, sve one životinje koje projicira na druge, na cijele narode – žive zapravo u njemu! U njemu zavijaju, reže, škljocaju očnjacima! Kako je tužno i kako je bezljudno u nutrini takvog čovjeka. Kojemu još samo prizori ubijanja i tuđe nesreće mogu pobuditi utrnule osjećaje! Kad odem u Međugorje, obećao sam sebi, izmolit ću i za njega tri Očenaša.

__________________________________________________________________


13. OBLJETNICA OSLOBOĐENJA HRVATSKE OD SRPSKE OKUPACIJE

 

Prilog istini o Oluji, obrani i stvaranju hrvatske države

Riječima Emila Zole, izrečenima prije više 100 godina, ja danas branim Gotovinu, Oluju i Hrvatsku

 

 

Pokojnom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu za prošlost, generalu Gotovini za danas i hrvatskoj mladosti za sutra

 

 

Hrvatska mora biti ponosna na Oluju i na činjenicu da je njome zaustavila genocid u Bihaću i humanitarno spasila i pomogla na tisuće Hrvata, Bošnjaka, Srba. Prvi put u povijesti jedna je država predvidjela opasnost od genocida i spriječila ga   

 

Nesposobnost međunarodne zajednice da zaustavi krvoproliće na Balkanu spada među najteže osude međunarodnih odnosa. To je sramota koju Ujedinjeni narodi nikada ne će sprati sa sebe. Tretirati zločince kao što su Milošević, Karadžić i Mladić ravnopravno s drugima i s poštovanjem zapravo je recept za genocid

 

Tražio sam od predsjednika Tuđmana da Hrvatska vojska zaustavi nasilje genocida kako se u Bihaću ne bi ponovila Rwanda 1994. i sada Srebrenica 1995., budući da međunarodne snage to nisu uspijevale ni željele. Dr. Tuđman je zapovjedio da se spriječi genocid!

 

Piše: Dr. SLOBODAN LANG

 

 

Prije deset godina Sveti Otac Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici proglasio je blaženim uzoritog kardinala Alojzija Stepinca u nazočnosti uzoritog kardinala Franje Kuharića, predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i stotina tisuća vjernika.

Tom prilikom darovao sam mu svjedočenje, «Ranjenog Krista» u kojem sam iznio da se u teškim trenucima mora ostvariti dobro u praksi bez obzira na uvjete. Bio sam svjedok i znao sam koliko su strašne posljedice praktičnog neuspjeha – ali sam bio uvjeren da je moguće ostvariti i dobro.

U svjedočenju o Oluji iz Knina 1995. dobio sam poruku: «Zgrade su srušene, tijelo je ranjeno, a duša je očuvana. Čuvajte dušu! Uplašio sam se pred ovim Kristom....Bože, koliko sam se bojao. Hoće li Hrvatska znati očuvati dušu. Hoće li prepoznati i pružiti pomoć Ranjenom Kristu».

Danas u Haagu Međunarodni sud sudi Oluji, a niti razumije niti koristi hrvatsko iskustvo u zaštiti humanitarnih logora i bolnica, sprječavanju mržnje i genocida, jačanju nenasilja i povezivanja dobrih ljudi.

Danas se i u Hrvatskoj nastoji potisnuti u  zaborav Oluja i cijela obrana Hrvatske, prečesto prešućuje i iskrivljuje istina, pogrešno informira svijet, krivo sudi i nadasve oduzima pravo mladima na istinu i njezino korištenje u izgradnji sebe kao boljih ljudi.

Svjedok sam i sudionik stradanja i obrane Hrvatske, kroz cijelo vrijeme i svugdje, proživio sam snagu naroda; kao najbliži suradnik i savjetnik predsjednika Tuđmana, poznajem njegovu volju i akcije, a kao liječnik i znanstvenik svjestan sam odgovornosti za istinu.

Zato u tijeku aktualnog haaškog suđenja Oluji i Hrvatskoj iznosim ovo svjedočenje, s nadom da će svijet shvatiti, Hrvatska prepoznati, a mladi prihvatiti istinu. Ovo svjedočenje s osobitim poštovanjem posvećujem pokojnom predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu.

 

Genocid

Hrvatska je država prva država koja je provela sprječavanje genocida.

U Haagu se sudi vojno-redarstvenoj akciji Oluja oslobođenju Hrvatske i prvom uspješno spriječenom genocidu (u Bihaću) u kolovozu 1995. godine. Oluju se naziva zločinačkom akcijom, optužuje i predsjednika Tuđmana, ministra Šuška, a i nekoliko stotina pripadnika tadašnjeg političkog i vojnog vodstva Hrvatske iz tog doba. Kao tadašnjem savjetniku predsjednika Hrvatske i veleposlaniku u Ministarstvu vanjskih poslova za humanitarna pitanja, sudi se i meni. U sprječavanju etničkog progona i genocida zalagao sam se za sprječavanje etničkog odlaska Hrvata iz Srednje Bosne, prekid oružanog sukoba Hrvata i Bošnjaka. Sudjelovao sam u zajedničkom humanitarnom djelovanju, pokušaju sprječavanja genocida u Srebrenici i pokušaju humanitarne i nenasilne zaštite Bihaća.

Na temelju međunarodnih stavova, vlastitog djelovanja i iskustva, kad su napadom na Srebrenicu 9. srpnja i, zatim, izvršenim genocidom u tom gradu izravno prekršene rezolucije VS UN-a 819 i 824 o zaštićenim zonama, tražio sam od predsjednika Tuđmana da Hrvatska vojska zaustavi nasilje genocida kako se u Bihaću ne bi ponovila Rwanda 1994. i sada Srebrenica 1995., budući da međunarodne snage to nisu uspijevale ni željele. Dr. Tuđman je zapovjedio da se spriječi genocid!

Oluja

Hrvatskom vojno-redarstvenom silom spriječeno je nasilje genocida u Bihaću. 

Sud u Haagu je godine 2007. osudio Milana Martića, bivšeg vođu hrvatskih Srba, na 35 godina zatvora zbog kriminalnog pothvata, nasilnog uklanjanja većine Hrvata, Muslimana i drugih nesrba iz trećine teritorija Hrvatske i velikih dijelova Bosne i Hercegovine, kroz više od  četiri godine agresije. Martić je smatrao zajednički život , “na našim srpskim područjima nemoguć”. Do 1994. tzv. RSK postala je praktički u potpunosti srpska. Još 21. veljače 1992. Rezolucijom 743 VS UN-a osnovana je Rezolucijom 740 od 7. travnja i angažiran UNPROFOR. Na žalost, u nazočnosti UNPROFOR-a godinama se provodio progon Hrvata uz stotine zločina i ubijenih.  Kroz to vrijeme Hrvatska je nastojala mirotvorno (otpor Dubrovnika, blokada prognanika 1994.), diplomatski (Z 4 1995. godine), medijski (Summit u Kopenhagenu 1995.) i humanitarno (konvoji Libertas, „Bijeli Put za Novu Bilu“, konvoj za Bihać 1995.) provesti oslobođenje Hrvatske i zaustaviti oružane sukobe, masovna nasilja i genocid u Bosni i Hercegovini. Hrvatska se je za oslobađanje spremala i vojno. U kasno proljeće 1995. Hrvatska je bila vojno spremna za oslobađanje, no još ne i humanitarno (međunarodno razumijevanje, odabir trupa, priprema humanitarnog ulaska, blokiranje područja, zaštita od pljačke i razaranja, sprječavanje odvođenja i odlaska srpskih stanovnika). Trebalo nam je još nekoliko mjeseci. Međutim, nakon Srebrenice više se nije smjelo čekati kako ne bi došlo do masovnog nasilja i genocida u Bihaću koji su srpske strane već napadale suprotno Recolucijama 719 i 724, a bez suprotstavljanja UNPROFOR-a. U tim uvjetima obavijestio sam predsjednika Tuđmanu da su nenasilne metode iscrpljene i savjetovao ga i tražio da Hrvatska vojska izvrši dužnost pomoći "Unterlassene Hilfeleistung" i istaknuo Zakon dobrog Samaritanca koji zaštićuje od suđenja za štete nastale pri takvoj pomoći. Odmah po zaustavljanju napada na Bihać i oslobođenju Hrvatske, proveli smo niz humanitarnih akcija, zaštitu pacijenata u kninskoj bolnici, zaštitu i poticaj Srba na ostanak  (kamp UN-a u Kninu i drugdje), spašavanje života napuštenih starih Srba, prihvaćanje Hrvata proganjanih iz Banje Luke i Srijema te prihvata u Kuplenskom, a zatim  povratka Bošnjaka iz Velike Kladuše. Nakon Oluje Hrvatska je nastavila diplomatski i mirotvorno oslobađanje Srijema i Istočne Slavonije.

Treba žaliti sve stradale, kao i stradale u oslobađanju Europe i Japana 1945.godine, ali trebamo biti i ponosni da je ovaj put stradanja bilo manje, a pomognutih više, trebamo biti ponosni na Oluju i na činjenicu da smo zaustavili nasilje genocida i pružili humanitarnu pomoć desetinama tisuća Bošnjaka, Hrvata i Srba.

Tuđman

Volja, znanje i akcije prvog hrvatskog predsjednika ključne su u stvaranju i obrani hrvatske države.

Predsjednik Tuđman vodio je tri strateške akcijesamostalnost države (od referenduma do usvajanja Ustava), obranu (uz što manje stradanja, razaranja i upotrebe sile) i međunarodno priznanja (od Vatikana do SAD). Uspio je jer je jasno iskazao potrebnu spremnost cijelog stanovništva na rizik, neizvjesnost, žrtvu i doprinos. Druga pitanja nije smatrao strateškim jer je ocijenio da bi u tom trenutku time prekoračio potencijal Hrvatske. Odgovornost za jačanje demokracije i gospodarstva, sprečavanje korupcije i drugo ostavljeno je za mir i iduće naraštaje (iz istog je razloga Jefferson ispustio oslobođenje od ropstva u Američkoj deklaraciji o nezavisnosti).

Tuđman je iskustvo akcije stekao već kao antišašist u Drugom svjetskom ratu. Formiranju hrvatske države posvetio se je voljom, prikupljanjem znanja i pripremom za akciju još od sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća nadalje. Cijenio je i oslanjao se na ljude. Zbog toga je dnevno komunicirao s desetinama ljudi pozivajući ih da se uključe u obranu i stvaranje Hrvatske preko postojećih ili novih akcija. Sastanke je vodio tražeći od svakog sudionika da uključi svoje znanje i stavove u zajednički rezultat. Godišnje je izvještavao Hrvatsku o stanju nacije i održavao redovite konferencije za novinare pred cijelom javnošću.

Danas je izložen velikom broju neistinitih kritika (autoritaran, odgovoran za zločine), lažnim citatima itd i objedama bez pokrića. Do danas nije pokrenuto istraživanje njegovog doprinosa Hrvatskoj. Sprječava se i nedovoljno rabi njegovo iskustvo za budući razvoj hrvatske države i dostojanstvo hrvatskog naroda.

 

Optužba 

Međunarodna će se pravda jednom stidjeti nazivanjaOlujeudruženim zločinačkim pothvatom

Nesposobnost međunarodne zajednice da zaustavi krvoproliće na Balkanu spada među najteže osude međunarodnih odnosa nakon Munchenskog sporazuma. Tretirati zločince kao što su Milošević, Karadžić i Mladić ravnopravno s drugima i s poštovanjem zapravo je recept za genocid. UNPROFOR je djelovao na ovom području više od tri godine a nije zaustavio progon i zločine nad Hrvatima. Kriza oko Bihaća također je pokazala duboku podjelu u UN-u.  General Rose protivio se da se zaustavi Srbe, što ih je potaklo da nastave s agresijom.

U to vrijeme Hrvatska je na temelju Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948.) izgradila politiku sprječavanja genocida, smatrajući se odgovornom poduzeti sve mjere kako bi ga spriječila. Razvijeni su programi i metode – 'Pravo na dom', ostajanje civilnog stanovništva unatoč opasnostima, odbori za ljudska prava manjina, obraćanje međunarodnoj javnosti, ulaz u zarobljeničke logore, zaštita bolnica, revizije međunarodnih stavova...

Hrvatska se smatrala posebno obveznom spriječiti srpske snage da u Bihaću počine genocid nakon što su ga već počinile u Srebrenici, na sramotu UN-a koja se nikada ne može sprati. Smatrali smo svojom obvezom spasiti ljude ugrožene genocidom, "Unterlassene Hilfeleistung" (neizvršenje dužnosti), ali i da zakon o Dobrom Samaritancu štiti od suđenja za dijela poduzeta pri spašavanju ljudi.

Po prvi put u povijesti u stvarnosti je predviđena opasnost genocida, preuzeta odgovornost sprječavanja te je silom zaustavljen napad na Bihać čime je grad ostao zaštićen od razaranja, a stanovnici od etničkog progona i genocida.

Međutim, umjesto priznanja i korištenja ovog iskustva, dakle da cijeli svijet prepozna kako se genocid može u stvarnosti spriječiti, Hrvatska je optužena da je Olujom izvršila udruženi zločinački pothvat, smišljen, planiran i pripreman najkasnije do srpnja 2005., a proveden u kolovozu 1995 i kasnije, s namjerom «trajnog uklanjanja srpskog stanovništva s područja Krajine, silom, zastrašivanjem ili prijetnjama silom, progonima, prisilnim raseljavanjem, premještanjem i deportacijom, oduzimanjem i uništavanjem imovine ili drugim sredstvima ....a moglo se predvidjeti da su kaznena djela ubojstva, nehumanih djela i okrutnog postupanja moguća posljedica počinjenja pothvata».

Ante Gotovina, Ivan Čermak i Mladen Markač optuženi su zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu. Uz njih su navedeni i Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Zvonimir Červenko - razni časnici, dužnosnici i članovi hrvatske vlade i političkih struktura na svim razinama; razni čelnici i članovi HDZ; razni časnici i pripadnici HV, Specijalne policije, civilne policije, vojne policije i drugih sigurnosnih i/ili obavještajnih službi Republike Hrvatske; kao i druge znane i neznane osobe.

Pojedinačna izvršena kaznena djela Hrvatska nije ni pravdala, niti dovodila u pitanje suđenje za njih, ali prihvatiti da je Oluja udruženi zločinački pothvat, značilo bi prihvatiti da je sprečavanje genocida zločin.

Prijelaz u 20. stoljeće obilježava sramotno suđenje kapetanu Alfredu Dreyfusu kojega je 1898. godine pokušao braniti Emil Zola  apelom «Optužujem». Predsjednik  Jacques Chirac ispričao se je potomcima Dreyfusa i Zole tek 2006. godine.

U 21. stoljeću sudi se Hrvatskoj za «udruženi zločinački pothvat». Riječima Emila Zole u obrani Dreyfusa, izrečenima prije više od sto godina, danas branim Gotovinu, Oluju i Hrvatsku. To su gospodo, činjenice, one objašnjavaju da se ovdje radi o gubitku pravde. Značenje Oluje, njezin karakter, plemenitost motiva sprječavanja genocida i dokazi nastojanja Hrvatske da svoju obranu ostvari sa što manje upotrebe sile, pokazuju da su svi od generala  Gotovine do cijele Hrvatske žrtve sablasne mašte tužiteljice Carle Del Ponte, bahatog odnosa prema narodima Balkana i opsesije «jednakom krivicom». Imam samo jednu želju; prosvijetliti one koji su u mraku, u ime ljudi koji su toliko patili i koji imaju pravo na zaštitu. Prosvjedujem zbog istine, zbog pravde i zbog sprečavanja genocida u budućnosti.

Vjera

Hrvatska je jedina europska država koja se je u 20. stoljeću obranila a da nikog nije napala, osvojila ili okupirala - branio ju je narod vjere, a oslobodila vojska koju su činili građani. 

Agresiju na Hrvatsku u Slavoniji u rujnu 1991. nazvao sam «Agresija na tri križa» - crkve, bolnice i groba. Tada je ljude bez obzira na razaranja, progone i ubijanja ispunila veličanstvenom snagom vjera. Cijeli narod okupljao se je na misama, neumorno molio i branio pod krunicom. Što je opasnost bila veća, to je i vjera bila snažnija.

Nezaboravne su mise u vrijeme otpora Dubrovnika, granatiranja Sarajeva, misa u ratnoj Banjoj Luci, misa na Plehanu prije rušenja, s «Bijelim Putem» na Pavlovici i Habsburzima u Travniku, u Bugojnu i Zenici, pri slanja kamena temeljca za hrvatsku bolnicu u Novoj Bili, u okupiranom Iloku, u Janjevu, Skopju, Kotoru.

Uloga svećenika iz tog vremena duhovno i socijalno ispunja poštovanjem i traži istraživanje kako bismo ovo iskustvo prenijeli budućim generacijama.

Kroz cijelo vrijeme odvijala se međureligijska suradnja: pravoslavnog svećenika u zalaganju za bolnicu u Vukovaru, islamske zajednice u humanitarnom radu, židovske zajednice...

«Ranjeni Krist» prihvatio je sve rane ljudi i pronio križ kalvarijom Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Branitelji su pokrenuli velika hodočašća u Europi i u cijeloj Hrvatskoj moleći na nogama tisućama kilometara da Europa prepozna istinu i pravdu, a Hrvatska čovječnost, domoljublje i vjeru.

Sveti otac Ivan Pavao II. dio je stvaranja i obrane Hrvatske. Posjetio nas je 1994., 1997., 1998. i 2003. godine. Prošao je cijelom Hrvatskom i uputio nam važne poruke.

Istina

Ustavom je demokratski odlučeno, a uspješnom obranom ostvarena hrvatska država.

Nakon demokratskih izbora, hrvatski je narod 1990. godine Ustavom uspostavio samostalnu  hrvatsku državu. Totalitarne snage Srbije, oslonjene na JNA  i izazivanjem pobune Srba u Hrvatskoj, provele su 1991. godine vojni udar u Jugoslaviji i izvršile ratnu agresiju na Hrvatsku. Cilj agresije bilo je osvajanje značajnog dijela teritorija Hrvatske i genocidnog progona Hrvata (miješanjem razaranja, plašenja i ubijanja sa ciljem potpunog protjerivanja).

JNA je tada imala180.000 vojnika, 2.000 tenkova, 2.000 teških topova, 6.000 minobacača, više od 100 ratnih aviona, oko 100 helikoptera, više patrolnih brodova, nekoliko fregata i podmornica. Hrvatska vojska je u prvim godinama dosegla 100.000 branitelja, 200 tenkova, nešto topništva i stanovit broj protuavionskih raketa i manjih brodova.

Ovakvu vojnu nadmoć srpskih snaga podržali su na žalost Ujedinjeni narodi i to embargom na uvoz oružja 25. rujna 1991. godine  čime se međunarodna zajednica nadala smanjiti borbe, a u stvari potakla Srbe da nastave brutalnu politiku u uvjerenju da napadnuti nemaju vojne snage za obranu.

Ovo nije bio srpsko-hrvatski rat. Hrvatski se narod nije sukobio sa srpskim narodom. Svi hrvatski građani branili su Hrvatsku od srpskog totalitarizma koji je izvršio vojnu agresiju s ciljem oduzimanja teritorija, etničkog progona i razaranja.

Hrvatski branitelji obranili su hrvatsku državu i narod u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. godine. Hrvatska je jedina država Evrope koja se sama obranila u dvadesetom stoljeću u Europi. Hrvatska obrana je prva obrana u povijesti koja se temeljila i na odgovornosti svih i svakog za dobro.

Voljom hrvatskog naroda i goleme većine građana i ostvarenom obranom, hrvatska se država utemeljila da bi se osiguravala obrana, vladala demokracija, provodila pravda, ostvarivala ljudska prava i pružala socijalna sigurnost, danas nama a onda i našim potomcima. Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda i svih njenih državljana, s potpunom ravnopravnošću svih građana u skladu s demokratskim normama UN-a i zemalja slobodnoga svijeta.

Narod

Narod je branio državu, a vojska oslobodila narod.

Građani su odlučivali pojedinačno glasovanjem na prvim višestranačkim izborima i referendumu o državnosti provedenim u Hrvatskoj 1990. Ustav RH usvojen je glasovanjem svakog zastupnika u Hrvatskom saboru. Agresija je izvršena, a na obranu je ustao hrvatski narod. Branio se svaki dio hrvatske zemlje i nije se prihvaćalo da ijedna hrvatska kuća postane kuća ropstva. Obrana je organizirala od mjesta do mjesta, na 1000. km dugoj bojišnici. Metode obrane ovisile su o zemljopisnim uvjetima, oblicima agresije, kulturnom nasljeđu, međunarodnom djelovanju, no uvijek se radilo o akciji naroda, žena, prognanika, crkve, zdravstva, kulture, medija i branitelja. Hrvatski je narod uvijek i svugdje pokazao snagu izdržljivosti, neizvjesnosti, podnoseći bombardiranje, granatiranje, razaranje, opsade, okupacije, progon, logore, mučenje i ubijanje. Hrvatski narod se branio međusobno povezujući sve ljude i uključujući svakog čovjeka, pružajući međusobnu potporu i podršku,  dijeleći bol i stradanje, hrabreći se pjesmom i zajedničkom nadom i vjerujući molitvom i misom. Hrvatski narod nije shvatio agresiju kao agresiju srpskog nacionalizma i nije odgovorio hrvatskim nacionalizmom. Branio se od srpskog totalitarizma i sebe je smatrao temeljem i odgovornim za okupljanje u zajedničkoj obrani svih ljudi bez obzira na nacionalnost ili vjeru svih koji su bili ugroženi. Branio je i stvarao hrvatsku nacionalnu državu u kojoj su svi ljudi ravnopravni.

Antitotalitarizam

Hrvatska mora biti protiv svakog totalitarizma i kad ju ugrožava izvana i ako se pokušava nametati u njoj samoj.

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća srpski su akademici počeli pisati Memorandum u kojemu «dobro upoznati s dubinom i karakterom krize u Jugoslaviji” ocjenjuju da se «integritet srpskog naroda i njegove kulture u čitavoj Jugoslaviji postavlja kao sudbinsko pitanje njegovog opstanka i razvoja ...», zatim da je  «u dvema uzastopnim generacijama, dva puta izložen fizičkom uništenju, prinudnoj asimilaciji, pokrštavanju, kulturnom genocidu ...» te da «srpski narod ne može spokojno očekivati budućnost u takvoj neizvesnosti», a onda pozvali “da se na otvoreni rat odgovori kako jedino i mora: odlučnom odbranom svog naroda i svoje teritorije”. Posebno su istaknuli ugroženost Srba na Kosovu i u Hrvatskoj.

Po dolasku na vlast, Milošević je na temeljima Memoranduma gradio ideologiju srpskog totalitarizma koja je dodjeljivala višu ulogu srpskom narodu i Srbima gdje god bili. Koristeći se i iskustvima totalitarizma Hitlera i Staljina, provodili su se genocid, etnički progon, ubijanje civila, imali koncentracijske logore. Progonili su nesrpsko stanovništvo s područja osvajanja, u Hrvatskoj prije svega Hrvate, u Bosni i Hercegovini Bošnjake i Hrvate, a na Kosovu Albance. Po uzoru na europske imperijalne sile, počelo se u osvojena područja izvoziti vlastitu nepoželjnu masu i kriminalce koji su imali ulogu kolonizatora i nositelja terora, progona, silovanja i drugih zločina nad domaćim etnički nepoželjnim stanovnicima, nad kojima je sve dopušteno.

 

Srpski totalitarizam rezultat je povijesnih uvjeta raspada Sovjetskog Saveza, pada komunizma, nesposobnosti političkog vodstva Jugoslavije i nerazumijevanja bahate Europe, sa SAD-om zaokupljenom opasnostima gubitka nadzora nad nuklearnim oružjem u Rusiji i Ukrajini. Kaos pri raspadu Jugoslavije, vojna snaga JNA i mogućnosti modernih tehnologija i medija otvorili su put ratu i zločinu.

Na kraju socijalističke Jugoslavije, Milošević je Srbiju poveo u totalitarizam. Hrvatska se pak odlučila za europsku demokraciju. Branila se od totalitarne agresije, osvajanja i etničkog progona Hrvata. Istovremeno je odbacivala totalitarizam kao mogući izbor za sebe. Hrvatska obrana ostavlja čudesno iskustvo jačanja povjerenje u sebe i razvoja samopouzdanja, povezanosti ljudi, međusobne solidarnosti, suradnje, kreativnosti, uključivanja svih, odbacivanja izolacije i obrane ljudskih prava.

Hrvatska bez kompromisa mora iznositi i zahtijevati istinu pred sudom u Haagu, u odnosima sa svim državama, među ljudima u Hrvatskoj, pri pisanju povijesti, informiranju i odgoju budućih naraštaja. 

To je uvjet hrvatskog dostojanstva i samopoštovanja, demokratskog, gospodarskog i socijalnog razvoja zemlje,  mira sa susjedima i međunarodnog ugleda.

__________________________________________________________________

PSIHIJATRI KAO LIDERI SRBA

 

RADOVAN KARADŽIĆ

Monstrum koji je bestijalizirao Srbe i uništio ideju kršćanske savjesti

 

 

Pod 1) Dr. Radovan Karadžić bio je klinički psihijatar, specijalizirao se u tehnici skupne terapije poznatoj kao «terapija napada» koju je razvio i londonski Institut Tavistock. Nakon početnog obrazovanja na sarajevskom sveučilištu, gdje je učio o psihijatrijskim teorijama koje su razvijane na Tavistocku, Karadžić je postao štićenik dr. Čerića, vodećeg psihijatrijskog časnika u Jugoslavenskoj vojnoj protuobavještajnoj službi, KOS-u. Nakon jednogodišnjeg naprednog tečaja o metodologiji Tavistocka na Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, u Hrvatskoj, Karadžić je krenuo u Beograd, u Srbiju, na dalje školovanje. Osamdesetih godina prošloga stoljeća Karadžić je putovao u SAD gdje je polazio jednogodišnji napredni tečaj «skupne terapije» na sveučilištu Columbia

 

 

Pod 2) Ljudi koji su režirali horror show, zapravo klanje za interese velikosrpske Miloševićeve politike, bili su psihijatri vezani uz Frankfurtsku školu, tj. ljevica, frojdisti i drugi iz londonskog instituta Tavistock. Imali su tri cilja: prvo, uništiti politički identitet ljudi u Bosni, drugo bestijalizirati same Srbe i treće, pomoću činjenice da svijet podnosi ovakve stvari, uništiti ideju kršćanske savjesti, dakle ideju da uopće postoji mjerilo za moralnost

 

 

Pod 3) Krvnik s Pala, dr. Radovan Karadžić, nije bio jedini psihijatar koji je u konkretnoj situaciji ovladao kolektivnim umom vodeći ga u propast. Kolega mu po zvanju i političko-

-ratnoj poziciji u Republici Hrvatskoj bio je dr. Jovan Rašković, vođa četnika u Hrvatskoj. Psihijatar je bio i dr. Radovan Marjović, tzv. gradonačelnik Petrinje u vrijeme dok je taj hrvatski grad bio pod srpskom okupacijom. Marjović je kao i Rašković bio jedan od najistaknutijih  članova JAZU-a i vrhunski psihijatar teoretičar u bivšoj Jugoslaviji i jedna je od središnjih figura u četničkim terorističkim operacijama u Hrvatskoj

 

Piše: IVICA MARIJAČIĆ

 

 

Nakon što je prošloga tjedna uhićen Radovan Karadžić, bivši ratni čelnik bosanskih Srba, njegov slučaj ne prestaje zauzimati naslovnice domaćih i svjetskih medija, prvo zbog činjenice da je 13 godina uspješno izbjegavao suočavanje s haaškom optužnicom, a onda i zbog stila na koji je to činio. Živio je, dakle, usred Beograda s izmijenjenim identitetom. Kao dr. Dragan Dabić, liječnik alternativac, zarastao u bradu i dugu kosu, djelovao je javno, održavao predavanja, navodno imao i ljubavnicu, pisao članke, posjećivao ugostiteljske objekte i putovao, a da to navodno nitko nije znao. Kako, međutim, vrijeme od uhićenja odmiče, šokiranost činjenicom da se je krio pred nosom beogradskih vlasti, premda je malo vjerojatno da je to činio bez njihova znanja, pada u drugi plan. U prvi plan medijskog interesa nadiru neke druge, sporedne činjenice. Došlo je do prave potrage medija za njegovom navodnom ljubavnicom Milom Cicak, no ona odbija bilo kakav kontakt s novinarima. Tako se slučaj Radovana Karadžića sve više estradizira, gotovo da je posve zanemarena činjenica da je riječ o monstrumu s Balkana, psihijatru i liječniku uz čije znanstvene spoznaje i stihove su na tom istom Balkanu, posebice u Bosni i Sarajevu tekle rijeke krvi. Karadžić je optužen za najteža kaznena djela počinjena u ratu uključujući i genocid. Samo u Sarajevu Srbi su ubili tijekom nekoliko godina opsada oko 20.000 ljudi, a idejni srpski vođa u to je vrijeme bio upravo Radovan Karadžić.

Analizom psihoprofila Radovana Karadžića i isječaka iz njegove biografije može se doći do zanimljivih zapažanja, ne, naravno, samo zato što je bio psihijatar jer nije bio jedini psihijatar u vodstvu agresivne velikosrpske politike 90-ih godina prošloga stoljeća, nego zbog katastrofalnih posljedica i užasa koje je izazvao primjenom svoga obrazovanja i sposobnosti.

 Hrvatske obavještajne službe su se još u vrijeme trajanja srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu bavile analizom srpskih ratnih lidera i rano otkrile 'zakonitost' da je mnogo psihijatara uključeno u tu agresiju, a osim Karadžića u BiH, najpoznatiji je svakako bio Jovan Rašković u Hrvatskoj. Osim što su bili u političkom smislu orijentirani kao velikosrspki nacionalisti i šovinisti, Karadžić i Rašković kroz svoje su znanstveno školovanje i napredovanje proučavali metode ovladavanja kolektivnim umom i na žalost u imperijalističkom Miloševićevu ratu te spoznaje, izgleda, primijenili na najtragičniji mogući način. Naime, oni su do te mjere izmanipulirali srpski narod u BiH i Hrvatskoj da su doista imali tijekom tih godina masovnu potporu.

Evo, što su hrvatske obavještajne službe 90-ih godina zabilježile o pojavi psihijatara u tadašnjoj srpskoj ratnoj politici.              

 

Međ) Mentori dr. Kosović, dr. Pivnički

 

Dr. Radovan Karadžić bio je vođa četnika u Bosni, klinički psihijatar, baziran u Sarajevu, a specijalizirao se u tehnici skupne terapije poznatoj kao «terapija napada» koju je razvio i londonski Institut Tavistock. Nakon početnog obrazovanja na sarajevskom sveučilištu, gdje je učio o psihijatrijskim teorijama koje su razvijane na Tavistocku, Karadžić je postao štićenik dr. Čerića, vodećeg psihijatrijskog časnika u Jugoslavenskoj vojnoj protuobavještajnoj službi, KOS-u. Nakon jednogodišnjeg naprednog tečaja o metodologiji Tavistocka na Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, u Hrvatskoj, Karadžić je krenuo u Beograd, u Srbiju, na daljnje školovanje. Osamdesetih godina prošloga stoljeća Karadžić je putovao u SAD gdje je polazio jednogodišnji napredni tečaj «skupne terapije» na sveučilištu Columbia u New Yorku koji je prije bio izbjeglička baza Frankfurstke škole za vrijeme Drugog svjetskog rata. Iako je Karadžić već bio oficir u Jugoslavenskoj protuobavještajnoj službi, upisao se na to sveučilište uz pomoć dr. Dušana Kosovića. Kosović mu je osigurao navodno pristup Columbiji, ali i mnogim drugim elitnim psihijatrijskim školama, no ne samo Karadžiću nego i drugim srpskim psihijatrima.

Još jedna figura bila je uvezana u ovu mrežu. To je  dr. Dimitar Pivnički, vođa srpske zajednice u Montrealu i punac bivšeg kanadskog premijera Briana Mulroneya. Pivnički je tih godina bio terapeut u bolnici Allan Mamorial koja je glavno sjedište za eksperimente «MK – Ultra» za kontroliranje uma kroz uporabu LSD-a, a koje provode CIA i Britanska obavještajna služba.

Sa stajališta srpskih psihijatara na terenu, ciljevi su bili da se kroz teror uništi osjećaj nacionalnog identiteta građana BiH nesrpske nacionalnosti i Hrvata u Hrvatskoj, a sa stajališta britanskih kontrolora srpskih psihijatara, ciljevi su bili višega reda, političke naravi. Tavistock i Frankfurtska škola željeli su iskoristiti užase i krizu koja se stvara oko tih užasa kako bi uništili nacionalne države u Europi. Njihov je cilj bio skovati prave plemenske identitete. Njihova teza da je sam nacionalizam odgovoran za te užase, trebala je potkrijepiti njihove manipulacije.

Neki angloamerički propagandisti već su tada tvrdili, a tvrde i danas, da je rat u bivšoj Jugoslaviji pokazao propast nacionalne države te da se mora pronaći novi model društva na Balkanu s povećanom ulogom za UN.

 

Međ) Tavistock – laboratorij za razvoj tehnika za ispiranje ljudskog mozga

 

Ljudi koji su režirali horror show, zapravo klanje za interese velikosrpske Miloševićeve politike, bili su psihijatri vezani uz Frankfurtsku školu, tj. ljevica, frojdisti i drugi iz londonskog instituta Tavistock. To su bili stručnjaci psihijatri obrazovani u Americi koji su bili zaduženi za psihološki rat u Jugoslaviji, a onda predvodili terorističke i ratne operacije. Imali su tri cilja: prvo, uništiti politički identitet ljudi u Bosni, drugo bestijalizirati same Srbe i treće, pomoću činjenice da svijet podnosi ovakve stvari, uništiti ideju kršćanske savjesti, dakle ideju da uopće postoji mjerilo za  moralnost.

  Institut za međuljudske odnose Tavistock, koji se prije zvao Klinika Tavistock, osnovan je u Londonu 1921. godine, a 1932. godine Kliniku je preuzeo dr. John Rawlings Rees, ključna figura britanske obavještajne službe za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tadašnji general Rees bio je najbolji psihijatar stručnjak za ratovanje pri Britanskom vojnom zapovjedništvu. Tavistock je tako postao desna ruka Britanske vojne i obavještajne službe za psihološki rat. Godine 1946. angloamerička vojna snaga odlučila je još više unaprijediti institut Tavistock. On postaje zapravo središnji laboratorij za razvoj tehnika za ispiranje mozga i sličnih metoda da bi se uništili neprijatelji širom svijeta. U Tavistocku se obrazovao kadar koji je bio potreban da bi se proveo taj ambiciozni plan i te je godine Tavistock primio velika sredstva iz fondacije Rockfeller. Tavistock je sljedećih godina ustanovio Centar za proučavanje proganjanja i istrjebljivanja i s tim u svezi obavljao razgovore s brojnim bivšim čuvarima u koncentracijskim logorima i kampovima te ispitivao sociologiju koncentracijskih kampova. Godine 1948. Rees je postao predsjednik Svjetske federacije za mentalno zdravlje pri Ujedinjenim narodima koji su tako postali važan kanal za britanske operacije psihološkog rata.

Frankfurtsku školu osnovali su odmah poslije Prvog svjetskog rata frojdisti i neofrojditi, a njezin službeni naziv je Institut socijalnih istraživanja Sveučilišta u Frankfurtu. Frankfurtska škola bila je predana širenju boljševizma na zapadu. Postala je okupljalište filozofa, sociologa, psihijatara i drugih koji su svojim idejama željeli uništiti zapadnu civilizaciju. Frankfurtsku školu izravno je financirala Britanska obavještajna službe. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, preseljena je u SAD gdje je ispunila urede Američkog židovskog komiteta i Sveučilišta Columbia. Jedan od vođa te škole bio je poznati ekstremno ljevičarski filozof Herbert Markuse koji je postao i upravitelj istraživanja američkog ratnog ureda za strateške poslove, obavještajne službe koja je kasnije prerasla u CIA-u. Nakon Drugog svjetskog rata mnogi od članova ove škole ostali su  SAD-u kako bi oblikovali američke poslijeratne kulturne poglede na svijet, dok s se drugi vratili u Njemačku kako bi Nijemcima isprali mozak i usadili im doktrinu kolektivne krivnje, odnosno uvjerenje da je njemački narod kolektivno kriv za pojavu nacizma. Dok se Institut Tavistock u nastavku specijalizirao u širem kulturnom i epistemološkom ratovanju, što je dopuštalo «jurišnim udarnim odredima» iz Tavistocka da funkcioniraju, njemačka Frankfurtska škola postala je jedna od vodećih snaga nad njemačkom kulturom u poslijeratnom razdoblju i da bi osigurala trajnu britansku dominaciju nad Njemačkom.

 Jedna britanska kampanja je, primjerice, ponovno ujedinjenu Njemačku 1990. godine proglasila «Četvrtim Reichom» i toliko je prestrašila Njemačku da ona, sve do današnjih dana, mirno promatra  angloameričko podupiranje Srbije.

 

Međ) «Jurišni udarni odredi»

 

 Godine 1945. dr. J. Rawlings Rees započeo je poslijeratni projekt instituta Tvaistock: imati pokretne timove psihijatara koji se mogu kretati okolo i upoznati lokalnu situaciju u njihovom području. Tako je Tavistock počeo obrazovati i zapošljavati svoj kadar na sveučilištima, u vladama, u novinama i političkim strankama, u cijelom svijetu, uključujući i Jugoslaviju. «Jurišni udarni odredi» Tavistocka, smatra se, predvodili su, na idejnoj i teoretskoj osnovi, masovna ubojstva na Balkanu.

 Kao što smo naveli, krvnik s Pala, dr. Radovan Karadžić nije bio jedini psihijatar koji je u konkretnoj situaciji  ovladao kolektivnim umom vodeći ga u propast. Kolega mu po zvanju i političko-ratnoj poziciji u Republici Hrvatskoj bio je dr. Jovan Rašković, vođa četnika u Hrvatskoj. Rašković je bio istaknuti član JAZU-a i jedan od vodećih psihijatara teoretičara u bivšoj Jugoslaviji. Kao što je Karadžić bio na čelu Srpske demokratske stranke, vodeće političke snage koja je mobilizirala bosanske Srbe u rat, tako je i Rašković bio na čelu SDS-a u Hvatskoj i predvodio pobunu hrvatskih Srba, raspaljivao ih i kljukao mržnjom, izmišljao «ustaške noževe» i slučajeve ili je čak proizvodio slučajeve budući da ih nije bilo, a nije ih mogao uvjerljivo laganjem obrazložiti. Najpoznatiji je primjer za to tzv. slučaj Mlinar u Benkovcu kada su po ideji upravo Raškovića domaći Srbi u stanu jednog od čelnika SDS-a lamicom izrezali po tijelu Miroslava Mlinara a onda sutradan obznanili svijetu da su ga ustaše izmaskarirale. Time je strah od tzv. ustaša razvio kod Srba do neslućenih razmjera i to je očito bila Raškovićeva metoda ovladavanja kolektivnim umom. Nedugo zatim počela je srpska otvorena oružana pobuna kao sastavni dio velikosrpske agresije Miloševićeve Srbije.   

 Psihijatar je bio i dr. Radovan Marjović, tzv. gradonačelnik Petrinje u vrijeme dok je taj hrvatski grad bio pod srpskom okupacijom. Marjović je kao i Rašković bio jedan od najistaknutijih članova JAZU-a i vrhunski psihijatar teoretičar u bivšoj Jugoslaviji i jedna je od središnjih figura u četničkim terorističkim operacijama u Hrvatskoj.

Dr. Sričković, nadalje, bio je direktor odjela za propagandu srpske vlade u Beogradu i jedan od vodećih teoretičara Frankfurtske škole. Izravno je nadzirao srpsku terorističku propagandu i operacije dezinformiranja koje su bile uperene protiv Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

 Institut Tavistok i Frankfurtska škola počeli su razmještati svoj kadar i u bivšoj Jugoslaviji  (jurišni udarni odredi) te su implementirali svoje poglede i kroz skupinu i časopis Praxis čije su utemeljenje pomogli. Jedan od utemeljitelja bio je dr. Mihajlo Marković, u ratnim godinama glavni ideolog srpske Socijalističke stranke danas, kao i glavni savjetnik Slobodana Miloševića. Marković se je često koristio Praxisom kako bi opravdao operacije dr. Radovana Karadžića. Drugi utemeljitelj Praxisa je dr. Svetozar Stojanović, glavni savjetnik Dobrice Ćosića, a također jedna od srpskih veza u UN-u i vladi SAD-a.

 

Međ) Praxisovci

 

Jedna skupina studenata u Zagrebu i Beogradu, koju je vodio dr. Mihajlo Marković, inače bivši oficir u Titovoj partizanskoj vojsci, počela je kritizirati marksističku ortodoksnu misao još od 1948., a 1950. stvoreno je Srpsko društvo filozofa nakon čega je uslijedilo osnivanje akademskih društava i u drugim republikama. Marković i Stojanović dobili su zadaću da  uspostave veze s Tavistockom i Frankfurtskom školom. Marković je 1953. godine poslan na  University college u London gdje se školovao kod dr. A. J. Ayera, inače štićenika lorda Bertranda Russella, jednog od najvećih majstora igre britanske obavještajne službe u 20. stoljeću koji je autor epistemologije britanskog logičkog pozitivizma kao oruđa kulturnog ratovanja. Marković se u Beograd vratio 1956. godine i počeo zagovarati poglede Ayera i Russella u obliku kritičkog marksizma. Godine 1961. na takvim pogledima nastala je njegova knjiga «Dijalektička teorija značenja», kao ključni dokument Praxisa. Slično njemu, dr. Svetozar Stojanović je 1960. godine poslan na Oxford University gdje je proučavao vezu između filozofije i etike. U Jugoslaviju se vratio 1962. godine i preuzeo Odsjek za filozofiju i sociologiju na beogradskom sveučilištu. Godine 1962. Mihajlović, Stojanović i njihovo društvo okupili su se u Društvu jugoslavenskih filozofa kako bi izdali glavni osnivački dokument Praxisa - «Humanizam i socijalizam». Oni su tvrdili da je otuđenje, uzrokovano opsesijom industrijskom proizvodnjom, postojalo čak i o socijalističkom društvu. Godine 1966. udružili su se s vođama Frankfurtske škole pa je i formalno utemeljen časopis Praxis a među inspiratorima su bili Herbert Marcuse, voditelj Franfurtske škole od 1930. godine, a onda i voditelj istraživačkog odreda američkog ratnog ureda za strateške poslove, prethodnice CIA-e. Marcuse je kasnije postao čelnik «Nove ljevice». Tu je, među inspiratorima, bio i Erich Fromm, također jedan od lidera Frankfurtske škole, neofrojdovski znanstvenik i teoretičar, Stojanovićev i Markovićev mentor. Nadalje, tu je bio i Theodor Adorno, vrhunski teoretičar Frankfurtske škole, koji je u vrijeme Drugog svjetskog rata emigrirao u SAD, a specijalnost mu je bila korištenje televizije i općenito sredstava javnog priopćavanja kao sredstava za ispiranje mozga. Bio je tu i Max Horkheimer, također protagonist Frankfurtske škole, jedan od najutjecajnijih ličnosti u jugoslavenskoj psihijatriji. Kad je riječ o pojedinim pogledima i stavovima, valja pamtiti Stojanovića koji je žestoko osudio napor Zapada da prekine veze između bosanskih Srba i Srbije. Čineći to, rekao je, moglo bi dovesti do poništenja bosanskih Srba od strane bosanskih muslimana. Osim toga, zapadna osuda politike četničkog etničkog čišćenja proizvod je histerije i rasizma, tvrdio je Stojanović.

 Istodobno s osnivanjem Praxisa, ova je skupina osnovala i ljetnu školu na Korčuli. Korčula je postala ljetovalište za pristaše ili djelatnike Frankfurtske škole iz čitavoga svijeta. Psihijatri, obavještajci, filozofi i radikalne vođe studenata, mogli su na tom ljetovanju slušati predavanja Herberta Marcusea i Fromma o njihovim teorijama i planovima. Tu su obznanjene mnoge teorije  poznate kao «Nova ljevica». Među zadaćama Nove ljevice bio je i populariziranje kontrakulture koju su Frankfurtska škola i Tavistock nastojali nametnuti istoku i zapadu. Godine 1967. ista skupina ljetuje u samome Tavistocku na predavanju «Dijalektika oslobađanja», a nastupile su Angela Davis, djelatnica Komunističke partije u SAD-u kao i drugi lideri ljevice u SAD-u. Praxis se tih godina popularizirao na Zapadu tezom da je u Jugoslaviji podvrgnut represiji zbog navodne herojske uloge u zahtijevanju da se Jugoslavija podvrgne radikalnoj demokratizaciji, ali lideri Praxisa koji su se sebe opisivali kao renesansu humanizma, unatoč navodnoj represiji, cvjetali su sa svojom djelatnošću, na seminarima ne samo na Korčuli, nego i u Beogradu i Dubrovniku.

 

Međ) Nije se slučajno Mitterand rukovao s Karadžićem

 

Na platformama, dakle, Instituta Tavistock, Frankfurtske škole, Praxisa, pokazalo se, izrasli su i velikosrpski znanstvenici, psihijatri, filozofi i drugi, koji su iza paravanskih rasprava o poststrukturalizmu, hermenutičkom kontekstualizmu i postmodernističkoj epistomologiji, učenju o terapijama, njegovali svoj velikosrpski imperijalizam i svoje spoznaje primjenjivali u praksi kad je rat počeo nanoseći masovne patnje pojedinim narodima. Ima analitičara danas koji tvrde da bi se mnogi pristaše tih škola mogli optužiti za masovne ratne zločine. U tom kontekstu, pojava Radovana Karadžića, do prošloga tjedna jednog od najtraženijih osumnjičenih ratnih zločinaca, mogla bi se promatrati kao pojava pomračenja ljudskog uma. Ako i jest riječ o tomu, onda je on kao znanstvenik, psihijatar i pripadnika KOS-a dodatno pripreman za ono što je kasnije postao – lider koji je poveo jedne mase u ubijanje drugih, bešćutno zapovijedao i herostratski se naslađivao užasima koje je sam autorizirao. Danas se relativno lako može konstatirati činjenica da je jedna od najvećih tragedija srpskog naroda na prostoru bivše Jugoslavije to što su dopustili da ga na kraju 20. stoljeća predvode  psihijatri, stručnjaci obrazovani da ovladaju kolektivnim umom, ali sama ta konstatacija ne objašnjava u cijelosti fenomenologiju užasa koju su proizveli drugima narodima, gurnuvši i vlastiti u ponor strašnog grijeha. Poradi cjelovitog sagledavanja, potrebno je dublje ući u podrijetlo tog zla, dakle zahvatiti političke, ideološke, znanstvene i teorijske adrese na kojima je zlo osmišljeno i oblikovano, ili opravdavano i potaknuto. Kroz takvu dubinsku analizu možda će postati jasno zašto je međunarodna zajednica dugo tolerirala srpski pakleni stroj 90-ih godina, zašto su agresorima uvijek davali veću važnost nego žrtvama i zašto se u jeku tog zla bivši francuski predsjednik Francois Mitterand u Sarajevu rukovao upravo s Radovanom Karadžićem. 

__________________________________________________________________


Sveta politika

 

 

Zoran Milanović proslavljao obljetnicu četničkoga ustanka u Srbu!

 

S obzirom na dramatičan i nikom razumnom objašnjiv proces reinterpretacije novije hrvatske povijesti, uopće nije moguće isključiti mogućnost da određene snage u Hrvatskoj za desetak godina budu obilježavale postavljanje balvana na prometnice i dan oružane pobune hrvatskih Srba protiv Hrvatske 1991. godine i predstavljale ga kao još jedan tzv. antifašistički ustanak. Ta se pobuna događala 1991. godine gotovo u isto doba godine i na istim područjima kao i prije 60 godina kada su se Srbi digli na ustanak tada protiv proglašene Nezavisne Države Hrvatske, a skupom «antifašista» obilježen je u Srbu, u Lici, i ove godine taj događaj na kojemu je, očekivano, govorio dr. Milorad Pupovac i potpuno neočekivano predsjednik najjače oporbene hrvatske stranke Zoran Milanović (SDP).

 Pola stoljeća u Jugoslaviji se obilježavao 27. srpnja kao Dan antifašističke borbe, a onda se netko napokon sjetio da se povijest ne mora baš tako vulgarno pljuvati, odnosno da nije riječ ni o kakvom antifašističkom ustanku niti o prvom okupljanju antifašista pa je obilježavanje antifašističkoga dana premješteno na mjesec dana ranije u šumu Brezovica. Ali predsjednik SDP-a Zoran Milanović očito je peterificirao svoje gradivo iz povijesti stečeno u socijalističkim školama po kriptokomunističkj literaturi kojoj je povijest imala smisla samo u mjeri u kojoj je bila služavka Titova komunističkoga režima.

     Bilo je otužno prošle nedjelje gledati okupljene u Srbu i njihovo patetično uzdizanje povijesnih laži te pretvaranje zločina u junaštvo. A Milanovićevo ideološko favoriziranje i komplimentiranje onima koji su sravnili okolna hrvatska sela i pobili na stotine i tisuće Hrvata u Lici nešto je najjadnije što se moglo doživjeti u samostalnoj hrvatskoj državi. Dana 27. srpnja 1941. godine nije se dogodio nikakav ustanak naroda Like kako su ga pretenciozno organizatori nazvali, nego je to po mnogim objektivnim povjesničarima bio jednonacionalni ustanak ljudi objedinjenih mržnjom prema Hrvatima i namjerom da ih istrijebe, a mnogi će istraživači otvoreno kazati da je to zapravo bio četnički ustanak koji u to vrijeme nikakve veze nije imao ni s komunističkom partijom. Taj su srpski ustanak pripremili talijanski fašistički obavještajci. U suradnji s Talijanima četnici su počeli etnički čistiti hrvatsko stanovništvo. U sklopu te operacije u Divoselu su ubili sedam hrvatskih seljaka, u Ostrovici pet, u Kuli 30, u Metku 20. Okupirali su, zatim, Udbinu iz koje su se povukli Talijani u skladu s dogovorom s četnicima. U bosanskom selu Krnjeuše ubili su 83 zarobljena seljaka, među njima zaklali župnika Krešimira Barića, a u prijedorskom kraju likvidirali su te i sljedeće godine najmanje 400 Hrvata. Pripadnici tog srpskog ustanka do temelja su sravnili i s lica zemlje izbrisali obližnje hrvatsko mjesto Borićevac ne ostavljajući ni kamena na kamenu. Danas na mjestu nekadašnjeg Borićevca nema nikakvih tragova. Naravno da će se ti «antifašisti» pravdati kako je njihov teror odgovor na teror nad Srbima u NDH, kao što se može kazati da je teror NDH prema Srbima odgovor na teror nad Hrvatima koji provođen nad Hrvatima u monarhističkoj Jugoslaviji i toj spirali onda nema kraja. Ali genocidni progon Hrvata od 1941. pa nadalje na tom prostoru se ne da ničim opravdati i razlog je za sram, a ne za slavlje. Na kraju, krajem Drugog svjetskog rata ti su se četnici preodjenuli u partizanske odore i pola stoljeća uživali u povlasticama zato što su se «napijali hrvatske krvi». 

Ako smo već navikli da se Milorad Pupovac zbog svoje etničke pripadnosti ne može osloboditi nekih politički reminiscencija o kojima sve otvorenije slini i stalno optužuje hrvatsku državu koja ga basnoslovno hrani i honorira, što je u Srbu prošle nedjelje radio i što je to proslavljao predsjednik SDP-a Zoran Milanović? Ako je doista uvjeren da su to bili istinski antifašisti, je li mu palo na pamet da pozove sudionike svečanosti i zajedno se odu pokloniti na ledinu na kojoj su nekad u Borićevcu živjeli Hrvati ili naprosto smatra da je te Hrvate stigla pravedna četnička, pardon, antifašistička ruka?

   Sudionici skupa u Srbu na revere su prikačili bedž s likom Josipa Broza Tita, čovjeka koji je bio jedan od najvećih monstruma 20. stoljeća, ne samo zato što je odgovoran za masovna ubojstva Hrvata na Bleiburgu, Križnom putu i nebrojenim jazovkama diljem Hrvatske, nego i zato, da i zbog toga, što je dao ubiti i vlastite dvije žene te na svirep način umorio niz istaknutih najbližih suradnika u tadašnjoj Komunističkoj partiji. Teško je danas racionalno objasniti da ima u Hrvatskoj ljudi, javnih osoba, dakle, ne samo ostarjelih partizana, koji veličaju tog diktatora, a još je teže povjerovati da se takvi nude na izborima hrvatskim građanima kao progresivna politička snaga. I da se kojim slučajem Milanović zatekao na nekom skupu na kojemu je netko istaknuo na odijelu lik Ante Pavelića, nema sumnje da bi pobjegao glavom bez obzira. Ovdje u Srbu očito mu je bilo itekako ugodno, bio je kao svoj među svojima jer valjda drži da je bio na strani pravde.

Milanovićeva pojava i nastup u Srbu beznadno je vratio SDP korijenima, boljševičkoj komunističkoj ideologiji odakle ju je pokojni Ivica Račan djelomično izbavio kad je vidio da su komunizam i Jugoslavija zauvijek mrtvi. Umjesto da, nakon što je kao relativno mlad čovjek preuzeo stranku, stvori istinsku hrvatsku socijaldemokraciju, on je SDP-u oduzeo i ono malo hrvatske duše koja je unutar stranke počela stasati. Ovih je dana Milanovićev SDP proglasio Zvonka Bušića bez ikakvih ograda teroristom, ali je, primjerice, organizirao tribine članovima Bader Meinhofa pa uz činjenicu da su im recimo Tito, Jaser Arafat, Begin, Che Gevara junaci, a ne teroristi, sve to predstavlja ozbiljan znak je da je SDP s Milanovićem na čelu potpuno izgubio kompas u politici. Prohrvatskom, modernom i europski orijentiranom dijelu SDP-a predstoje teški dani u kojima se trebaju osloboditi onih ljudi u stranci koji veličaju zločince i zločine.

Jer u suprotnom doista će se dogoditi da ćemo za desetak godina negdje na cesti u Lici ili Dalmatinskoj zagori vidjeti Zorana Milanovića i Milorada Pupovca da slave dan balvanizacije i oružane pobune protiv hrvatske države.

 Kad čovjek sve vidi, postaje svjesniji veličine Oluje kojom je Hrvatska oslobođena prije 13 godine. Da nisu oni na onako briljantan način oslobodili svoju zemlju, danas bismo, slijedeći Pupovčevu, Mesićevu ili Milanovićevu logiku, svi mi bili proglašeni fašistima. Ako bismo uopće bili među živima.        

 

__________________________________________________________________

 

Sveta politika

 

 

MILANOVIĆ NA DNU DNA!

Možda je prošle nedjelje Milanović u Srbu čestitao dan ustanka «naroda u Lici» i ubojici deveteročlane katoličke obitelji Barač

 

 Piše: IVICA MARIJAČIĆ

Odmah nakon «antifašističkog» ustanka 27. srpnja 1941., nakon što su joj ubili supruga Stipana, lugara u selu Peći Borovača kod Bosanskog Grahova, četnici su upali u kuću njegove udovice Anice Barač i osmero malodobne djece. Odveli su ih u župni dvor i držali zatočene do 30. srpnja. Onda je došao jedan od tih „ustanika, Đuro Marić Đuđa, i sve ih redom poubijao. Bolne jauke i dječji vrisak mnogi su čuli, ali se nitko nije usudio priteći u pomoć, osim 15-godišnje susjede Stane Sarić koja je dotrčala vidjeti što se događa. Kad ju je vidio monstruozni ubojica, kamom joj je rasparao trbuh, a onda joj doslovce zubima pregrizao crijeva. Umrla je, kao i devetorica članova hrvatske obitelji, u najtežim mukama. Srbi nisu dopustili da ove katolike ni pokopaju na katoličkom groblju pa su im tijela istrunula u zajedničko jami bez ikakva obilježja, a Anica Barač je 183. s popisa ubijenih Hrvata katolika.

Tko zna kako je završio okrutni ubojica. Možda je i sam stradao tih davnih ratnih godina, možda je umro nezasluženom prirodnom smrću, a možda je još živ i vitalan kakvi mogu, suprotno svim biološkim zakonima, u Hrvatskoj biti jedino partizani, te je bio prošle nedjelje u Srbu, pa ako mu se još posrećilo da mu Zoran Milanović srdačno čestitao dan ustanka naroda Like, onda je perverzija povijesti bila potpuna.

 Evo, dakle, 60 godina poslije u Srbu, nekako na obljetnicu užasne likvidacije hrvatske obitelji, okupili su se pripadnici srpskog ustanka, u novije vrijeme nazvani „antifašisti“ i proslavili, kako su rekli, dan ustanka naroda Like, uspješno krijući iza tog retoričkog paravana činjenicu da se radilo zapravo o srpskom, odnosno četničkom ustanku poslije kojega su Hrvati u Lici proživljavali pravu kalvariju.

Kao građanin današnje Hrvatske u 21. stoljeću, bio sam istinski postiđen tom radikalnom vulgarizacijom povijesti dok sam gledao, ne vjerujući vlastitim očima, kako predsjednik najjače hrvatske oporbene stranke Zoran Milanović na tom skupu ponosno komplimentira ustanicima. Pomislio sam kako bi mu bilo dobro napisati otvoreno pismo, dragi moj druže, gospodine, čovječe, Zorane Milanoviću, jeste li svjesni što činite i koga slavite, ali u Hrvatskoj odavno nitko ne čita pisma niti uči iz povijesti. Umjesto toga, počeo sam mu tražiti olakšavajuće okolnosti. Možda nije znao za taj svirepi zločin jer je odgojen i oblikovan na kriptokomunističkoj povijesnoj literaturi. Možda je znao, ali ga smatra pravednom kaznom. A možda ga jednostavno nije ni briga jer senzibilitet prema stradanju Hrvata na ovim prostorima nikad nije bio popularan i nikad se nije nagrađivao, nego najčešće kažnjavao.  Što god da je, međutim, bilo posrijedi, amnestije za Milanovićev dolazak i nastup prošle nedjelje u Srbu naprosto nije bilo. Da je barem pročitao knjigu „Hrvati Dinare“ koju je izdao HIC na 520 stranica i u kojoj je potanko opisano sve što se događalo tih dana u Lici, doznao bi nešto više o stvarnoj prirodi događaja koji je veličao. Ali, kako rekoh, rijetki danas u Hrvatskoj bilo što čitaju, ako to nema okus seksa, droge i novca. Mogao je Milanović od nekoga tko ju je čitao zatražiti da mu površno prepriča činjenice. Ne, ni to nije učinio. On je u Srbu valjda pothranjivao svoj politički ego ovacijama koje su mu priredili «antifašisti» pristigli i iz Beograda, ugodno iznenađeni njegovim solidariziranjem. 

 Pitanje odnosa prema povijesnim činjenicama ili odnosa prema slučaju likvidirane hrvatske obitelji Barač kod Bosanskog Grahova, nije stranačko ni ideološko bi nacionalno. Posve je nevažno je li Milanović član SDP-a ili HDZ-a, je li ljevičar ili desničar, nevažno je i je li uopće Hrvat. Ako je čovjek, onda je to bio poraz i smak čovjeka jer je veličajući taj pokret veličao i njegove zločine, ako je ljevičar onda je to sumrak ideologije koja bi u srži trebala braniti pravo na život, a ako je još i Hrvat, onda se mora stidjeti vlastite djece i obitelji jer je u prolivenoj krvi lugareve obitelji potekla i krv njegova roda.                

     Povijest se prošle nedjelje još jedanput narugala Hrvatima. Nastup Zorana Milanovića na tom skupu nešto je najjadnije što se moglo doživjeti u samostalnoj hrvatskoj državi, ali s obzirom da ovdje nitko ništa iz povijesti ne uči, nije začuđujući. Četnički ustanak 1941. godine, čija se obljetnica proslavljala, pripremili su zajedno lički četnici i talijanski okupatori. U suradnji s Talijanima, kojima je Pavelić prije toga predao Dalmaciju, četnici su počeli svoj krvavi pir. U Divoselu su, primjerice, ubili sedam hrvatskih seljaka, u Ostrovici pet, u Kuli 30, u Metku 20. Okupirali su, zatim, Udbinu iz koje su se povukli Talijani u skladu s dogovorom s četnicima. U pograničnom bosanskom selu Krnjeuše ubili su 83 zarobljena seljaka, među njima zaklali župnika Krešimira Barića, a u prijedorskom kraju likvidirali su te i sljedeće godine najmanje 400 Hrvata. Slavljeni antifašisti su s lica zemlje izbrisali obližnje hrvatsko mjesto Borićevac ne ostavljajući ni kamena na kamenu. Danas na mjestu nekadašnjeg Borićevca nema nikakvih tragova.

Ako je predsjednik SDP-a doista uvjeren da su to bili istinski antifašisti, je li mu palo na pamet da pozove sudionike svečanosti i zajedno se odu pokloniti na ledinu u Borićevac s koje su istrijebljeni Hrvati, ili naprosto smatra da je te Hrvate stigla pravedna četnička, pardon, antifašistička ruka?

   Sudionici skupa u Srbu na reverima su prikačili bedževe s likom Josipa Broza Tita, čovjeka koji je bio jedan od najvećih monstruma 20. stoljeća, ne samo zato što je odgovoran za masovna ubojstva Hrvata na Bleiburgu, Križnom putu i nebrojenim jazovkama diljem Hrvatske, nego i zato, da i zbog toga, što je dao ubiti i dvije vlastite žene te na svirep način umorio niz istaknutih najbližih suradnika u tadašnjoj Komunističkoj partiji. Teško je danas racionalno objasniti da u Hrvatskoj postoje ljudi, čak i intelektualci i političari koji veličaju tog diktatora.  

Milanovićev nedjeljni nastup u Srbu beznadno je vratio SDP korijenima, boljševičkoj komunističkoj ideologiji odakle ju je pokojni Ivica Račan djelomično izbavio, ne naravno iz uvjerenja nego iz spoznaje da su Jugoslavija i komunizam zauvijek mrtvi i da je sve prije toga bila jedna velika obmana. Račanov nasljednik Milanović imao je šansu da stvori istinsku hrvatsku socijaldemokraciju, no on je SDP-u oduzeo i ono malo hrvatske duše koja je unutar stranke počela stasati. Ovih je dana njegov SDP proglasio Zvonka Bušića bez ikakvih ograda teroristom, ali je, primjerice, organizirao tribine članovima Bader Meinhofa, što uz činjenicu da su im recimo Tito, Jaser Arafat, Begin, Che Gevara junaci, a ne teroristi, sve zajedno predstavlja ozbiljan znak da je SDP s Milanovićem na čelu potpuno izgubio kompas u politici. Prohrvatskoj, modernoj i europski orijentiranoj struji u SDP-u predstoje teški dani u kojima se treba iskristalizirati odgovor na pitanje, je li SDP istinska hrvatska stranka ili politbiro ražalovanih Jugoslavena. U suprotnom će se doista dogoditi da ćemo za desetak godina negdje na cesti u Lici ili Dalmatinskoj zagori vidjeti Zorana Milanovića i Milorada Pupovca da slave dan balvanizacije i oružane pobune protiv hrvatske države.

 Ne mora prosječan hrvatski građanin danas biti obuzet lavinom patriotskih osjećaja pa da shvati koliko su ova zemlja i država izloženi otrovnom i nasilnom procesu preobrazbe njezina identiteta i vrijednosti. No ako ima išta pozitivno u ovim čudovišnim vrijednosnim tektonskim poremećajima, onda je to svijest o veličini značenju Oluje kojom je Hrvatska oslobođena prije 13 godine. Što bi bilo s Hrvatima da su kojim slučajem izgubili taj rat, bolje je i ne pomišljati.   

__________________________________________________________________

Protuhrvatski i neofašistički ciljevi Damira Kajina!

 

'Istra nije Bleiburg i Bandićev Zagreb' (Damir Kajin,Nova TV). Na njegovu žalost, i žalost njemu sličnih, Istra za Hrvatsku znači isto što i Bleiburg i Zagreb. O hrvatskoj Istri nije pjevao samo Vladimir Nazor. Za hrvatsku su Istru davali živote hrvatski antifašisti. O njoj u svojim pjesmama pjeva i velikan hrvatske estrade Thompson i puškom i grlom, borac protiv srpskog i talijanskog fašizma, za razliku od Kajina i njemu sličnih koji svojom politikom regionalizacije i autonomizacije od Istre prave ono što nije uspjelo Musoliniju, koji s veseljem ugošćuje turbo-folk pjevače (Brena) koji na glavama nose kape ratnih zločinaca Karadžića i Mladića 'čija je politika koljačka' (Ž. Puhovski).

Nastup u Istri M.P. Thompsona, koji u svojim pjesmama poziva i na jedinstvo svih hrvatskih pokrajina uključujući i Istru, remeti Kajinove secesionističke, iredentističke, profašističke planove o izdvajanju Istre iz Hrvatske pa u te svrhu, naoružan protuhrvatskom mržnjom, koristi se i govorom mržnje ('odrezani grkljani'), čime provocira, stvara napetost, zlu krv, djeluje destabilizirajuće i remetilački nanoseći štetu, ne samo hrvatskom turizmu (špica turističke sezone) nego općenito hrvatskim nacionalnim interesima (obljetnica Oluje, prijam Hrvatske u EU i sl.)

 Za one koji do današnjeg dana nisu znali, Damir Kajin duboko je zabrazdio u svom reakcionarnom djelovanju u kome su, za sve one koji to žele vidjeti, vidljivi njegovi protuhrvatski i neofašistički ciljevi, što duboko vrijeđa nacionalne osjećaje hrvatskih građana, naročito u njegovoj Istri.

 

Žarko Marić,Zagreb

__________________________________________________________________

Iako je pravomoćno osuđen, Italija pustila oficira koji je razarao Dalmaciju

 

Talijansko puštanje osuđenoga Ilije Brčića nova pljuska Hrvatskoj! 

 

Broj pravomoćno osuđenih pripadnika agresorske vojske koje svijet ne želi izručiti Hrvatskoj sada je već prilično velik. Zrcali li ta činjenica i politički odnos toga svijeta prema Hrvatskoj?

 

Piše: ROMANA GALOVIĆ

 

 

Nakon što je bivši mornarički časnik JNA Ilija Brčić ovih dana na talijanskom sudu pušten na slobodu i nije izručen Hrvatskoj, dakle oslobođen optužaba za ratni zločin prema civilnom stanovništvu, odnosno optužaba zbog granatiranje Dubrovnika, Šolte i Brača 1991., dok je u Hrvatskoj u odsutnosti zbog istoga nedjela na Županijskom sudu u Splitu osuđen na petnaest godina zatvora, pravosudni organi Hrvatske napokon bi trebali alarmirati sva svoja tijela kako bi oni koji su tijekom Domovinskoga rata razarali Hrvatsku odgovarali za počinjene užase nad civilnim stanovništvom Hrvatske. Broj optuženih ili pravomoćno osuđenih srpskih i crnogorskih ratnih zločinaca koje ne može sustići ruka pravde sada je već prilično velik jer ih brojne zemlje ne žele izručiti Hrvatskoj zbog tobožnjeg nepovjerenja u hrvatski pravosudni sustav i straha za nemogućnost pravičnog suđenja, a najčešće iza tih poruka stoji politika. Europske države ili zločince uopće ne izručuju ili se na to teško odlučuje kada su u pitanju srpski zločinci. Kao države koje štite najčešće takve osobe su Rusija i Velika Britanija, ali želju za suradnjom ne pokazuju ni Amerika, ni Australija, dok se u slučaju Brčić pokazalo da ne surađuje ni Italija. Najlicemjernija je i najprljavija u tom smislu politika Velike Britanije u kojoj tobožnja demokracija otvara put za raj najokrutnijim zločincima. Jedan od njih, Damir Travica, počinio je surovi zločin, ubio je četveročlanu hrvatsku obitelj Čengić u Erveniku kod Knina (roditelje i njihova dva malodobna sina). I same okupacijske vlasti procesuirale su Travicu, pronađeni su dokumenti u kojima stoji da on to jasno i priznaje. No uzalud. Britanija ga već godinama odbija izručiti Hrvatskoj gdje bi trebao odslužiti dosuđenih mu 15  godina kazne zatvora ili bi mu se opet ponovio sudski postupak. Popis takvih slučajeva nije malen, a javnosti je možda najpoznatiji slučaj s Veljkom Kadijevićem, bivšim načelnikom Generalštaba JNA, dok je ona provodila brutalnu agresiju na Hrvatsku tijekom koje su počinjena mnogobrojna zvjerstva. Kadijević živi u Rusiji, nedavno je promovirao i knjigu, slobodno živi i šeće se, a Hrvatska mlako poručuje i u njegovu slučaju da traži izručenje. Kada već svijet nije briga, o čemu dovoljno govori i činjenica da prvi čovjek agresorske vojske u vrijeme kada su nad Hrvatskom počinjeni zločini živi na slobodi i da čak nije ni procesuiran ni na Haaškome sudu, jasno se nameće slika o pravdoljubivosti svijeta i želji da kazni počinitelje zločina. No ako oni to ne će ili ne žele, sasvim je jasno da bi naš sustav u tome trebao biti uvjerljiviji i da bi morao stalno taj svijet podsjećati na zločine koje su spomenuti počinili. Stvari se apsurdno razvijaju i kada neki od zločinaca po Interpolovoj tjeralici budu uhićeni, kao što je bio slučaj s Milanom Mandićem koji je uhićen u Moskvi na temelju Interpolove tjeralice raspisane na zahtjev Hrvatske, nakon čega je Mandić čak izjavio da je mislio da u Rusiji tjeralice Interpola «ne vrijede». Mandić je bio općinski dužnosnik Bačke Palanke te član Srpske radikalne stranke, a Hrvatska ga je u odsutnosti osudila na 15 godina zatvora zbog ratnog zločina počinjenog tijekom Domovinskog rata. Naša ministrica tada je bila vrlo glasna izjavivši da će Hrvatska tražiti njegovo izručenje, no u konačnici Mandić je izručen Srbiji i prema pisanju beogradskih tjednika bahato je izjavljivao da Hrvatska Rusiji nije dostavila nikakve dokumente o njegovoj krivnji.

Da Milan Španović nije krao u jednom britanskom supermarketu, tko zna kada bi bio otkriven. Španović je u Hrvatskoj u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora za ratne zločine počinjene u kolovozu 1991. godine na području Gline u selima Maja i Svračici. Donedavno je živio s obitelji u Carshaltonu, južnom dijelu Londona. Čak ni dva policajca koja su ga uhitila zbog krađe, isprva nisu ništa posumnjali. Ali nakon što se bunio da nije kriv, rutinska provjera identiteta u policijskoj bazi podataka dala je rezultat da je Španović ratni zločinac za kojim je raspisana tjeralica. Španoviću je 2000. bio odobren četverogodišnji boravak u Britaniji, a nakon 2004 i neograničen. Međutim, ni sva dosadašnja jamstva Hrvatske kada je u pitanju izručenje Španovića, nisu urodila plodom, već je njegov slučaj ponovno stavljen na razmatranje, što se smatra uspjehom s obzirom da se činilo kako je slučaj Španović za Britance zatvoren.

 

Međ) Ni jedan konkretan uspjeh

 

Dragan Vasiljković, poznat kao kapetan Dragan, trebao je iz Australije biti izručen Hrvatskoj, no pompa oko njegova skorog izručenja Hrvatskoj pretvorila se u pravosudnu trakavicu. Kao petnaestogodišnjak odlazi u Australiju gdje je završio srednju školu, a potom i Vojnu akademiju. Iz vojske je izišao 1985. i otad je bio savjetnik za sigurnost Tanzanije, vlasnik foto-studija i javne kuće u Melbourneu. U bivšu Jugoslaviju se je vratio 1990. i počeo raditi na osnivanju prve privatne aviokompanije. U proljeće 1991. na poziv Jovice Stanišića i Milana Martića otišao je u tzv. Republiku Srpsku Krajinu i osnovao kamp za obuku srpskih dobrovoljaca. Nakon akcije Maslenica vratio se u krajinu te utemeljio kamp za obuku vojnika Alfa u Bruškoj, gdje se obučavala i vojska tzv. Krajine. Hrvatska javnost sa strašnim kapetanom Draganom upoznala se nakon što je vojska krajine 1991. napala Glinu, a nakon toga o njemu se sve više moglo čuti kao o onome tko je obučavao krvoločne srpske specijalce među kojima se nalazio i Zvezdan Jovanović Zveki, optužen za ubojstvo premijera Zorana Đinđića, te Žika Ivanović, zvani Žika Crnogorac i Dragan Filipović Fića koji su jedno vrijeme osiguravali i Slobodana Miloševića, kao i još mnoge druge srpske 'junake' koji su iz zatvora došli u obučni centar kapetana Dragana u Golubić, a mnogi od njih bili su pripremani za ratište u istočnoj Slavoniji.

Ako ovolike informacije o ovim ratnim zločincima kolaju medijima i internetom, onda je nemoguće da u današnje vrijeme ne postoji dovoljno dokaza za izručenje ovih zločinaca koje, ukoliko ne prođe još beznadan broj godina, čekaju i očevici njihovih zločina u Hrvatskoj. Pišući ove 'ratne putove' srpskih vojnika s dovoljno biografskih podataka da se  neke od njih može nazvati sitnim džeparima i čelnicima organiziranog kriminala, doista je zastrašujuća činjenica koga to zemlje koje se diče svojom demokracijom ustvari štite s obrazloženjem da se boje pravičnog suđenja na hrvatskim sudovima. Očito je da je svjetsko pravosuđe imuno na ono što je hrvatski narod prošao u obrambenom ratu i da političke veze, kako one sadašnje, tako i one iz prošlosti, igraju odlučujuću ulogu kada su u pitanju ratni zločinci i njihovo izručenje Hrvatskoj, ali najtragičnija od svega je hrvatska retorika koja osim optimističnih rečenica ministrice pravosuđa do sada nije urodila niti jednim jedinim konkretnim uspjehom kada je riječ o privođenju pravdi onih koji su okrvavili ruke nad nevinim civilnim stanovništvom. Hrvati sa svojim pravosuđem, kakvo je takvo je, ne bi tako minorizirali žrtve na Ovčari kao što je to učinio Haag presuđujući «vukovarskoj trojci». Prema tome, pitanje zašto svijet štiti sada velik broj srpskih ratnih zločinaca,  postaje vrlo ozbiljno i bolno, a slučaj talijanskog puštanja pravomoćno osuđenog oficira Ilije Brčića  još je jedna pljuska Hrvatskoj i njezinu pravosuđu.

                                                                 





Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

Zadnja Promjena ( Utorak, 26 Kolovoz 2008 )
 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 8
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!