coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Politika arrow RAZGOVOR S ANKOM RUKAVINA- HRVATSKOJ MUČENICI I USTAŠKINJI IZ LIKE
Četvrtak, 17 Siječanj 2019
 
 
RAZGOVOR S ANKOM RUKAVINA- HRVATSKOJ MUČENICI I USTAŠKINJI IZ LIKE PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Utorak, 12 Kolovoz 2008
<><>

U ČAST JEDNOGA SJAJNOG NACIONALISTIČKOG NARAŠTAJA:
INTERVJU S GOSPOĐODM ANKOM RUKAVINA

Razgovarala: prof. Maja RUNJE

Svi je zovemo Anka i oslovljavamo je s ti. Dočekuje nas s „Djeco moja, dušo ..., došli ste mi. Kako ste ...!“ Grije nas svojom iskrenom toplinom, no još više čvrstim integritetom, jasnim pogledima, angažiranim stavovima. Iza jednostavnosti i srdačnosti su životna energija i principi.

Gospođa Anka Rukavina inženjerica je poljoprivrede. Živjela je u nekoliko zemalja, puno radila, puno učila. Govori nekoliko svjetskih jezika.

 

Anka Rukavina u Rimu 1947.

 A Hrvatska je ključni dio njezina bića. Sve hrvatsko intenzivno je i danas zanima – susreti, razgovori, dnevnopolitička zbivanja, knjige, kazalište, koncerti.

Na ovaj smo je razgovor jedva nagovorili („Što je vama, pa nisam ja ni u čemu važna!“). Molili smo je sa svih strana, uvjeravajući je da je svjedokinja svoga vremena. Da smo joj rekli da je smatramo junakinjom, jer je u teškim je vremenima spašavala ljudske živote, da je osobita jer je sigurno jedna od prvih hrvatskih žena iz seljačke kuće koja je stigla na sveučilište, da nas oduševljava svojim smirenim idealizmom.

• Gospođo Rukavina, nosite ličko prezime – je li Lika Vaš zavičaj?

Da, rođena sam u Sv. Roku, u zaseoku Klanac Pucalovića, u zadruzi oca Ivana i strica Stipana Rukavine, i to 1916. godine. Otac je već prije mog rođenja, tijekom rata, bio poginuo, a majka se dvije godine kasnije preudala u Lovinac. Živjela sam između strica Stipana, bake Ike Sekulić te mamine nove obitelji Šarić.

U tim se kućama - kao i u cijelom svetoročkom i lovinačkom kraju – teško radilo, bilo je puno djece a malo kruha, no u obiteljima je vladala sloga i poštenje, i moje je djetinjstvo bilo sretno. U Sv. Roku sam oko kuće čuvala janjce, a kasnije sam, kada sam s polaskom u školu preselila k majci u Lovinac, u velikom Polju Periginom čuvala blago te počela već pomalo raditi i u kući. Išlo se u Velebit, u drva, ili u branje malina, poznavali smo sve naše šume i stijenje, pa smo mi djeca znali prevrtati kamenje i tražiti riđovke i poskoke - toliko je Velebit bio naš dom! A zime! Živo se sjećam Velebita pod snijegom i našh odlazaka na ponoćku kroz snijeg, u svijetlim noćima, s blistavim sjajnim zvijezdama na našem nebu.

• Tridesetih je godina na Sveučilištu bilo veoma malo djevojaka. Kako ste Vi, k tome kao seljačko dijete, uspjeli studirati?

U Lovincu smo imali četverogodišnju školu, s petim, opetovnim razredom. Moja je obitelj bila odredila da ja napustim školu nakon trećeg razreda, jer im se činilo da dovoljno dobro pišem i čitam – uvečer bih naglas svojima i susjedima čitala narodne pjesme iz našeg Pismara. No, u mojoj trinaestoj godini, 1928., moja je tetka Matija Ćipin, sestra moga pokojnog oca, koja je kao udovica živjela u Splitu radeći kao podvornica u jednom uredu, odlučila da bi me uzela k sebi te me pokušala zaposliti ili dati u kakav zanat. Majka se tada savjetovala s našim dobrim i dragim plovanom popom Milom Štimcem, kojeg se uvijek pitalo u ozbiljnim prilikama, a onda je obitelj prodala ovcu za trošak te me jednog dana posjela na vlak za Split. To je za mene bio težak korak, jer nam je Spit tada bio dalji negoli nam je sada Australija.

 

Ustaška sveučilišna mladež pred Sveučilištem 10. travnja 1941.: Slavko Kvaternik se rukuje s Ankom Rukavinom

 Nisam imala četvrti razred pučke škole, pa ni u Splitu ne bih bila mogla napredovati i ići u zanat da me nije jednog dana – u ličkim opancima i jadnoj ličkoj kikljici – u splitskom Đardinu, dok sam osamljena čekala tetku da dođe s posla, opazio don Drago Bosiljevac, vjeroučitelj na Splitskoj muškoj realnoj gimnaziji. Porazgovorio je sa mnom, a zatim je išao razgovarati s tetkom Matijom. Omogućio mi je polaganje četvrtog razreda, a onda me smjestio u samostan časnih sestara Kćeri Božje ljubavi u Supetru na Braču, da nastavim školovanje. Kasnije sam prešla u Splitsku građansku školu, pa onda i u Realnu gimnaziju, gdje sam 1938. matururala.

• Kako ste se susreli s politikom?

U Lici se svatko susretne s politikom. Srbi iz Raduča prolazili su uz kuću moje bake Ike kad bi išli na sajam u Lovinac, te sam već kao maleno dijete osjetila da se potiho izbjegavamo. Bili su malo drugačije odjeveni, govorili su nešto drugačijim jezikom, a pozdravljali su s dobar dan, umjesto našeg valjen Isus. Zvali smo ih Vlasima, dok smo sebe nazivali Bunjevcima – južna i srednja Lika naseljene su na samom kraju 17. stoljeća, nakon oslobođenja od Turaka, hercegovačkim Bunjevcima – no ključno je bilo to da smo osjećali da njihova država nije naša država. Nakon smrti Stjepana Radića među nama je zavladalo otvoreno neprijateljstvo, a ideja antijugoslavenstva je postajala sve zrelijom. Državni teror prema seljacima jačao je naše uvjerenje da nam treba samostalnost. Sjećam se da je, možda nekako oko 1930.. ili 1931., država vlakom slala pomoć u brašnu u Lovinac i da se ta pomoć dijelelila isključivo Srbima. Kasnije im je u zakovanim sanducima slala i oružje.

 

Danijel Crljen, Anka Rukavina i pomoćnici nakon Crljenova spašavanja iz logora 1946.

 Naši su se ljudi masovno iseljavati. Već su dječaci odlazili na rad u ciglane i u pilane po cijeloj tadašnjoj državi, a najbolji i najsposobniji muški članovi obitelji selili su u Sjevernu ili u Južnu Ameriku. Ti su mi odlasci i rastanci ostali u sjećanju kao veoma bolni i tužni, poput sprovoda, jer svi smo osjećali i znali da se odlazi zauvijek.

Iz Splita nisam često dolazila kući jer nije bilo novaca, pa je bilo prošlo i dvije godine prije negoli sam prvi put opet došla u Sv. Rok, no sjećam se da sam se svaki put susretala sa sve jačim i jasnijim političkim stavovima ljudi. Kući je dolazio i dr. Mile Budak koji je puno značio selu i ljudima. Inače, znao je za sve nas mlade iz Sv. Roka koji smo se gdje školovali te ću kasnije, kao studentica u Zagrebu, biti jako ponosna kada budem zagrljena s njim prolazila Jelačićevim trgom, dok me poznanici i prijatelji budu sa zavišću promatrali.

No, i u Splitu su ljudi imali jasne političke stavove. Sjećam se kako su nas đake nakon uvođenja diktature, 1929., tjerali da se upišemo u Jugoslavenski sokol, no tada je moja tetka išla direktoru gimnazije i rekla mu da bi me radije vidjela mrtvu negoli u Jugoslavenskom sokolu. U gimaziji smo se mi, učenice, često pod odmorima sporile oko političkih stavova. Već krajem dvadesetih čula sam za političko djelovanje Ante Pavelića, a ranih tridesetih, nekom prilikom, kada sam bila ušla u jednu trgovinu, na Lušcu, čula sam da se izgovara i spominje ŽAP. Osjetila sam, bez puno razmišljanja, da je to program koji ću prigrliti dušom i srcem.

 

Godišnji susret bivših zagrebačkih ustaških sveučilištarki u iseljeništvu (Buenos Aires, 1965.)

 Sjećam se u Splitu javnih nastupa dr. Josipa Berkovića, Ede Bulata, Paška Kaliterne i drugih. Đački pokreti su bujali. Križare su vodili Isusovci, a domagojevce pater Bonifacije Perović.

• Kako ste doživjeli Zagreb, nakon dolaska, 1938.?

Pri dolasku i smještaju pomagale su mi domagojke koje su već studirale u Zagrebu. Stanovala sam u prvo vrijeme u studentskom domu u Visokoj 10, a od kraja 1940. u domu Muslimanskog kulturnog društva „Narodna uzdanica“, u Tomašićevoj ulici 12.* Voljela sam naše muslimane. Poštivali smo se i među nama nije bilo nikakvih razlika. Inače, bila sam siromašna, uzdržavala sam se većim dijelom instrukcijama, no to mi nije previše smetalo. Bilo mi je jedino žao da nisam bila mogla upisati Medicinu. Morala sam se odlučiti za Agronomiju, koju je bilo moguće brže i lakše završiti. Tješila sam se da ću nakon diplome ići u Liku i raditi na meliorizaciji velikih polja, vriština. te tako pomoći siromašnim ličkim seljacima.

• A Deseti travanj 1941.?

Deseti travanj je svakako predstavljao vrhunac moga životnog puta! Ostvarenje hrvatske države bilo je doista ispunjenje sna mnogih generacija. Ljudi svih naših krajeva i najrazličitijih slojeva dali su sve od sebe da uzdignu i sačuvaju Državu.

Tijekom četiri godine Nezavisne Države Hrvatske bili smo svjedoci i niza tužnih okolnosti. Neizmjerno nas je boljela talijanska okupacija velikog dijela našeg teritorija, provođenje glupih i strašnih njemačkih rasnih zakona – sramila sam se kad bih vidjela Židove da nose žutu zvijezdu - no bio je rat i nismo imali puno mogućnosti birati saveznike.

 

Anka Rukavina u demonstracijama pred HNK u Zagrebu 2008.

 Tijekom 1941. i 1942. radila sam kao činovnica u Osobnom uredu Poglavnika te u Cenzuri na Glavnoj pošti. Bila sam, već od ranije, članica Ustaškog pokreta, surađivala sam u Ustaškom sveučilišnom stožeru, no nisam imala niti jednu istaknutiju dužnost. Od 1943. intenzivnije sam se posvetila studiju te sam 1944. diplomirala. Profesor Ivica Šnalcelj zadržao me kao asistenticu, tako da sam kraj rata dočekala radeći na Fakultetu.

Na ovom mjestu želim reći da me žalosti i čudi kada vidim da se ustaštvo blati, a osobito me zaprepašćuje kad čujem da nas proglasuju fašistima. To može govoriti samo netko tko ne zna baš ništa o onome što se ovdje doista događalo, ili netko vrlo zlonamjeran. Fašisti su bili naši neprijatelji, a ne naši prijatelji ili uzori! Tek kada je Italija kapitulirala, malo smo odahnuli! Ustaštvo je bio samostalni pokret koji se borio jedino za interese hrvatskog naroda. Ustaški vojnici i časnici bili su časni ljudi, idealisti, spremni dati sve od sebe za obranu svog doma i Države.

• Sjećate li se napuštanja Zagreba?

Zagreb sam napustila 6 svibnja u velikoj skupini hrvatskih ustaških sveučilištarki – mislim da nas je bilo oko šezdesetak - u vagonima koji su bili priključeni bolničkom vlaku PTS-a te u kamionima kojima se prevozila bolnička opskrba. Sjećam se da je tom prilikom vodstvo bila preuzela Edita Benda umjesto zapovjednice Hrvatske ženske ustaške sveučilišne mladeži Ivone Latković (Dončević), koja je bila krenula drugim putem kako bi nas negdje dočekala. Pratilo nas je nekoliko kolega koji su bili zaduženi za našu skrb. To su bili Ante Fulgozi, Nikola Jerbić, Nenad Plivelić i Milovan Šarić. Prema sjećanju Nenada Plivelića našu su skupinu činile: Ama Ajzenhauer, Šonja Asić, Edita Benda, Dragica Brzica, Slavica Brzica, Ksenija Buljević, Kaja Cepak, Ljerka Cvek, Zlata Dukarić, Mandica Dulčić, Margita Dulčić, Ivanka Fabijanić, Senja Grubišić, Ivana Hanjski, Eda Hedl, Ljubica Horvat, Zdravka Majer, Mada Hunjet, Desa Kaštelan, Neda Kaštelan, Smiljka Kaštelan, Nevenka Kindy, Ružica Knežević, Zdenka Kolaković, Dragica Lasta, Ljiljana Lepeš, Mirjana Lepeš, Neda Madirazza, Mira Malenica, Vlasta Malenica, Marija Mandarić, Zorka Mandarić, Olga Maksić, Ankica Matković, Maja Miletić, Beba Mioč, Mira Pađen, Zdenka Palić, Zlata Palić, Virginija Pilipić, Mara Podnar, Đurđa Poldrugač, Slavica Pović, Kruna Radić, Nada Rehak, Anka Rukavina, Olga Slunjski, Mica Stanišić, Ines Sušec, Katica Šeparović, Nada Šetinc, Zdenka Šetinc, Angela Šikić, Marijana Šikić, Fina Tomljenović, Ružica Tomljenović, Božena Votoubal, Blaža Vrtarić, Mila Vučevac, Olga Wagner, Marica Zoranić i Ivanka Živko.

Skupina se na nekoliko mjesta silom okolnosti dijelila, a prošle smo kroz brojne opasnosti i pogibelji. Na jednom nas je mjestu dočekala vatra Rusa i partizana te smo u okršaju izgubile prijatelja Branka Radića. Kasnije su se pojedine djevojke našle u grupama koje su izručene, no druge su imale sreću da su naišle na naše vojnike koji su nam u određenom trenutku pomagali i hrabrili nas za teški marš kroz šumu. Zatim smo imale sreću da nas engleski vojnici u jednoj prilici zaštite pred partizanskom ruljom, koja je djevojke počela zlostavljati, trgajući im odjeću, u potrazi za vrijednim predmetima. U drugoj prilici, u Kruppendorfu, 10. svibnja, na samo Spasovo, pomogao nam je engleski jezik pukovnika Madirazze, čija se kći također nalazila u našoj skupini – sam pukovnik Madirazza toga je dana predan partizanima – a jednu je skupinu, nekoliko dana kasnije, zaštitio jedan engleski major koji je slušao kako djevojke i drugi ljudi pjevaju Gospine pjesme, što ga je potaklo da odbije izručenje, nakon što su partizani opkolili zgradu u kojoj su djevojke boravile.

• Kamo Vas križni put vodi dalje?

Na blagdan Duhova, 20. svibnja, naša je kolona iz Kruppendorfa krenula na dugi put prema Italiji, koji će trajati gotovo dva mjeseca. Od mjesta do mjesta, od logora do logora, bez higijene i lijekova, uz nikakvu, lošu ili pokvarenu hranu. Mnogi će na tom putu teško oboljeti, osobito djeca. Gospođi Đurđici Crljen umrla je četverogodišnja Danijela, a osmomjesečna Jadranka dugo je lebdjela između života i smrti.

U Fermo, koji će duže vrijeme biti naš logor, stigli smo 10 srpnja. Bili smo izmučeni i gladni, bez igdje ičega, a našli smo se na golom betonu prljavih hala napuštene tvornice. U sljedećim smo mjesecima, kao što je poznato, uspjeli organizirati podnošljivi život, no u sebi smo nosili veliku i otvorenu ranu te plakali za Hrvatskom i za svojim ranjenim obiteljima. U komunističkim i četničkim progodima gotovo je svatko od nas bio nekoga izgubio.

• Nakon Ferma smješteni ste u Grottaferrati:

Rektor Hrvatskog sveučilišta dr. Stjepan Horvat, prof. Dušan Žanko te predsjednik Hrvatskoga crvenog križa dr. Juraj Rebok obraćali su se na sve strane, pa i Sv. ocu Papi, izlažući teške prilike hrvatskih izbjeglica, osobio djece i mladeži. U tom je smislu odmah reagirao fra Dominik Mandić, koji je u to vrijeme u Rimu bio generalni definitor Franjevačkog reda, te je organizirao mnogostruku pomoć. Njegovim zalaganjem mi, sveučilištarke, smještene smo u jesen 1945. u ženski samostan Grottaferattu, u predgrađu Rima. Uskoro smo se zatim gotovo sve uspjele upisati na Rimsko sveučilište. Neke su djevojke nastavljale studije započete u Zagrebu, a druge, koje su već bile diplomirale, poput mene, započinjale su novim studijima. Nadale smo se da ćemo možda moći ostati u Italiji i bile smo prionule učenju. Grottaferrata je tijekom sljedeće dvije godine za nas tako postao dom, u kojem smo nakon dugog vremena opet doživjele izvjesnu sigurnost. Sve mi, mlade žene, cijeli smo život ostale zahvalne našem fra Dominiku Mandiću.

 • Poznat je Vaš podvig iz Ferma, kada ste iz zatvora oslobodili Danijela Crljena:

Ne smatram to podvigom. Jednostavno, našla sam se na tom mjestu i smatrala sam da moram dati sve od sebe da spasim ljudski život. Nije se radilo samo o tome da bi prof. Crljen nakon izručenja bio ubijen, već da bi bio izložen strahovitim mučenjima, kojima su komunisti redovito izvrgavali svoje žrtve.

Prof. Crljena uhitile su engleske vojne vlasti u našem logoru u Fermu, u srpnju 1946., te ga provele u mjesnu karabinjersku postaju, da tamo bude do izručenja, a koje se moglo očekivati svaki trenutak. Svakodnevno sam u zatvor pratila njegovu ženu kako bih joj bila podrška, no u isto sam vrijeme grčevito i pažljivo nastojala uočavati svaku i najmanju pojedinost koja bi pritvoreniku mogla omogućiti bijeg i spas. Surađivala sam s braćom Ivom i Jožom Vidovićem te s četvoricom mladih hrvatskih časnika - Šucom, Stipom, Maksom i Željkom - koji su spašavanje izveli izravno, tako da su se noću spustili u dvorište postaje. Nikada nisam saznala prava imena ovih vojnika. Tada ih radi veće sigurnosti nisam željela znati, a kasnije nas je život razdvojio i nikada se više nismo susreli.

Organizirali ste i spašavanje Dušana Žanka te desetak drugih Hrvata iz zatvora Regina Elena u Rimu...

Prof. Žanko uhićen je, skupa s četrdesetak drugih ljudi, u noći, 20. travnja 1947. Tom je prilkom engleska policija tenkovima opkolila logor Fermo te naoružana strojnicama, uz pratnju jugoslavenskih agenata Ozne, pretresla sve nastambe. Uhićenja naših ljudi bila su počela već tijekom ožujka, prvo u Genovi, gdje je uhićeno desetak Hrvata u samom času ukrcavanja u brod koji je odlazio u Južnu Ameriku. Početkom travnja bio je zatim jednog dana naglo opkoljen Zavod sv. Jeronima te je tom prilikom uhićeno oko stotinu osoba koje su se nalazili u blizini Zavoda.

Poznato je da je ove akcije predvodio engleski major Stephen Clissold, čovjek koji je uoči rata na Sveučilištu u Zagrebu radio kao lektor engleskog jezika te koji je tako dobro osobno poznavao naše prilike i mnoge naše ljude. A ovi su napadi na nas, iscrpljene izgnanike – dvije godine nakon gubitka Domovine i Države, te nakon tisuća ubijenih na Bleiburgu te drugih tisuća koji su patili po strašnim logorima i zatvorima – bili težak i nerazumljiv udarac.

Nakon zatvaranja ove skupine uporno smo se počeli borili kod engleske vojne policije za dozvole za posjete, a ja sam se lažno predstavila kao sestra jednog od uhićenika kako bih u zatvor ulazila jednom tjedno, kako je bilo dozvoljeno. Prilikom tih posjeta redovito smo dvorištem prolazili kroz dvored stražara koji su nam uperenim strojnicama određivali smjer kojim trebamo ići, a prilikom ulaza u prostoriju za posjete pregledavali nam torbe, zavežljaje i džepove, te budno pazili na svaki naš pokret.

Činilo se da uopće ne postoje izgledi za spas i bijeg. Ipak, nisam se mogla pomiriti s tim da se dignu ruke i da ovi nevini ljudi budu izvrgnuti strašnom stradanju. Svaki sam dan dolazila na periferiju grada gdje se nalazio zatvor Regina Elena, obilazila debele zidine na kojima su bili postavljeni gusti kolutovi bodljikave žice, te sam razmišljala o mogućnostima spašavanja. Uskoro sam utvrdila da su naši smješteni na drugom katu i da su prozori njihovih ćelija okrenuti prema šumici. Uz sam zid vodio je uski poljski put, uzduž njiva zasijanih pšenicom.

Ukratko, sljedećih sam se dana povezala s mladim vojnicima Dragom Kenderićem i Ljubom Prskalovićem, kojima je borba za Hrvatsku bila smisao života i u koje sam se mogla potpuno pouzdati. U zatvoru sam se obratila bojniku Josipu Biošiću, za kojeg sam tada bila čula da je bio najmlađi ustaški bojnik, što je samo po sebi već govorilo o njegovoj ozbiljnosti i hrabrosti, te s njim dogovorila da unutar zatvora započnu piljenjem željeznih rešetki, pilom koju smo bili uspjeli unijeti u zatvor. U noći 31. svibnja 1947. bojnik Biošić palio je šibice u dogovorenim razmacima kao znak za početak akcije, te je kroz zatvorski prozor spustio špagu. Stojeći na Draginim ramenima Ljubo je rezao žice, kroz prorez provukao dugačku granu kojom je privukao špagu te na nju privezau debeli konop. Zatvorenici su konop digli i svezali na rešetke prozora, a Ljubo i Drago, uz pomoć tri hrvatska mornara koji su tu večer pridružili spasavanju, nategnuli su konop prema šumici. Niz konop su se doista sljedeći trenutak spustili Ante Skelin i prof. Žanko, a zatim i osmorica drugih zatvorenika. Od spuštanja po konopu zadobili su na rukama teške ozljede, no bili su slobodni. Jedan zatvorenik, veliki župan Jurica Marković, koji se radi svoje krupne građe te noći nije uspio provući kroz rešetke, bio je kasnije izručen Jugoslaviji i ubijen.

Kako ste doživjeli odlazak iz Europe?

Na stari brod za prijevoz vojnika „Santa Cruz“ ukrcala sam se, skupa s drugim djevojkama, u Napulju, na Staru godinu 1947. Naš zaštitnik fra Dominik Mandić kupio nam je tom prilikom svakoj nove cipele te za put dao pedeset dolara. – Odlazak je bio neopisivo bolan. Sjećam se da od tuge nisam mogla izustiti ni riječi. Znali smo u kakvim je ranama Hrvatska, na obzorju nije bilo nikakve nade, a osjećale smo da odlazimo zauvijek.

U Argentini ste živjeli sve do prosinca 2004. ?

Ispočetka je bilo veoma teško. Doduše, već u luci nas je dočekalo mnoštvo Hrvata – padre Perović nam je već s pristaništa, kad nas je ugledao na palubi, vikao :“Ne, brinite, imate smještaj!“, no svi smo bili izmučeni i žalosni, a uz to i bez igdje ičega.

Argentina nikome nije priznavala školske svjedodžbe i svi smo počeli kao radnici. Sjećam se da smo Dolores Bracanović, zapovjednica Ženske ustaške mladeži, koja je bila profesorica njemačkog jezika, i ja, radile u stražnjoj prostoriji jednog velikog dućana, gdje smo cijeli dan krpale vreće. Meni je to još nekako i išlo, no trebalo je vidjeti Dolores! Bila je iz dobrostojeće dubrovačke gosparske obitelji te se doista mučila s prašnjavim vrećama, velikom iglom i špagom! No, sve smo strpljivo podnosile svoju sudbinu. Uvijek smo mislile na to koliko je nevinih Hrvata ubijeno na strašnim stratištima, te koliko ih je tih godina još trpjelo po zatvorima i jezivim logorima.

Mi, sveučilištarke, nastojale smo i dalje ostati skupa, pa smo uz garanciju naše velike i nezaboravne sestre Bogoljube Jazvo, dugogodišnje provincijalne sestre Hrvatske provincije Sestara milosrdnica, koja je u Buenos Airesu već opet bila predstojnica jedne redovničke kuće, te uz pomoć jednog darovatelja, iznajmile veću kuću u ulici Yerbal. U toj smo kući više godina živjele zajedno, u slozi i zajedništvu. Kućom je prvo ravnala Dolores Bracanović, a kada se ona odselila, brigu sam preuzela ja.

Djevojke su se sljedećih godina počele udavati ili su nalazile bolje poslove, pa smo se vremenom ipak selile u svoje stanove, no uvijek smo, i kasnije, ostale vrlo povezane, redovito smo se sastajale i surađivale – karitativno, poltički, privatno. Sama sam kasnije dobila posao u jednom kemijskom laboratoriju. Cijeli sam radni vijek jako puno radila, nastojeći financijski pomagati svojoj obitelji u Domovini.

A sve smo se politički nastavili boriti. Borili su se i drugi Hrvati, u cijelom svijetu. U svima nama se ponovno rađala i jačala nada da nas Bog ne će ostaviti te da ćemo Hrvatsku uspjeti ponovno obnoviti.

S kakvim ste se osjećajima vratili u Hrvatsku?

Prvi put sam došla 1991. Od trenutka kada sam u Frankfurtu ušla u hrvatski zrakoplov, nisam više mogla susprezati suze. Kad sam stupila na hrvatsko tlo, još sam se jednom rodila! Hrvatska je tada bila napadnuta i veliki je dio njezinog teritorija bio zaposjednut, no iz svega je bilo vidljivo da među ljudima vlada veliko zajedništvo. Prilikom toga prvog dolaska bila sam kod sestre u Cerni kraj Vinkovaca i tamo sam čula kako se pjevaju „Čavoglave“. U zraku se osjećala snaga i odlučnost! Imala sam povjerenja i u predsjednika Tuđmana. Možda je neobično da smo osjećali lojalnost prema jednom nekadašnjem partizanu, no to je činjenica. Bili smo uvjereni da misli ozbiljno i da je oko sebe uspio okupiti većinu naroda.

Kad sam 2005. vidjela da ću se moći seliti, vratiti se u Hrvatsku, osjećala sam neizmjernu sreću. U Argentini sam ostavljala prijatelje i cijeli jedan život, no Hrvatska je u mom životu uvijek bila iznad svega, te je mogućnost da u njoj provedem posljednji dio svog života bio neizmjerni dar.

Što još želite sebi? A što želite Hrvatskoj?

U Hrvatskoj sam doživjela puno pažnje sa strane svojih nećaka i pranećaka te drugih članova obitelji. Susrela sam nekoliko starih prijatelja koje nisam bila vidjela gotovo šezdeset godina, a upoznala sam čak i nekoliko novih prijatelja. Putovala sam Hrvatskom i vidjela mnoga mjesta i krajeve. U Domu umirovljenika gdje sada stanujem, dobro mi je. Sa svime sam dakle sretna i zadovoljna.

Sebi sada još želim da mirno umrem te da budem pokopana u Svetom Roku. Da zauvijek otpočinem pod našim Velebitom, pod njegovim Svetim brdom.

Hrvatskoj želim da što više njenih ljudi budu onakvi kakvi su bili ljudi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: dobri, čestiti i hrabri. Neka budu puni ljubavi za svoju subraću i susestre te potpuno odani svojoj Domovini. Da Hrvatska može dalje napredovati, u sigurnosti i sreći.

___________________

* Upravo dok smo bilježile ovaj razgovor, javio nam se mladi znanstvenik, povjesničar gospodin Zlatko Hasanbegović. Propitivao se za Anku Rukavina zato jer je u svojim istraživanjima u Državnom arhivu u Sarajevu, pregledavajući građu Muslimanskoga kulturnog društva „Narodna uzdanica“, našao dokument u kojem se spominje njezino ime. A radi se o pismu male skupine komunistički orijentiranih studenata kojeg u ožujku 1941. pišu upravi Društva u Sarajevo, tražeći da se studenticu Anku Rukavina i studenta Ćazima Tubića izbaci iz studentskog doma zato jer su u menzi doma u Tomašićevoj pjevali nacionalističke pjesme u čast Anti Paveliću.

Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

Zadnja Promjena ( Utorak, 12 Kolovoz 2008 )
 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 2
Korisnika online: 2
  • franei
  • lesterxn69
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!