coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Politika arrow politički tekstovi Hrvatskog lista od od 31.srpnja 2008.
Utorak, 20 Kolovoz 2019
 
 
politički tekstovi Hrvatskog lista od od 31.srpnja 2008. PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Subota, 02 Kolovoz 2008

Busic

 

 Zvonko Bušić – terorist ili nacionalni junak

 

Pod) Ako je Bušić terorist, kojim imenom onda nazvati one koji su likvidirali ili organizirali egzekucije hrvatskih emigranata u svijetu i uopće u krvi gušili ideju hrvatske države, a danas se, nelustrirani, nalaze u sustavu hrvatske vlasti

 

Piše: IVICA MARIJAČIĆ    

 

Zvonko Bušić je nakon 32 godine izdržane u američkom zatvoru krajem prošloga tjedna deportiran u Hrvatsku i odsad će ostatak života provesti u zemlji za koju je robijao i za čiju je ideju 70-ih godina bio spreman poduzimati i vrlo opasna teroristička djela. Bio je pripadnik radikalne struje u hrvatskoj emigraciji koja u mirnom, tzv. gandijevskom otporu ili u promidžbeno-publicističkoj djelatnosti nije vidjela djelotvorno sredstvo u borbi za hrvatsku državu. Previše je u to vrijeme Jugoslavija bila moćna država i previše je bila omiljena u međunarodnoj politici da bi se išta bitno za hrvatsku stvar moglo učiniti lamentacijama i javnim prosvjedima. Zato je Bušić sa svojom suprugom Julienne i skupinom emigranata odlučio na otmicu zrakoplova. Oni su više fingirali teroriste nego što su to stvarno bili i uspjeli su do predaje barem toliko da im leci o položaju Hrvatske u tadašnjoj Jugoslaviji budu javno objavljeni. Eksploziv što su ga ostavili na zrakoplovnoj luci pri aktiviranju proizveo je na žalost jednu smrt američkog policajca, a drugi je teško ozlijeđen. No s obzirom na sve okolnosti, prije svega činjenicu da su javili gdje su ga ostavili, teško se može reći da su imali opake terorističke nakane. Jer da su klasični teroristi i da su željeli izazvati pokolj, Bušić i  njegovi suistomišljenici mogli su eksplozivom izazvati masovnu smrt u bilo kojoj ustanovi ili u samome zrakoplovu. Više su puta izrazili kajanje i žaljenje zbog smrti američkog policajca, što ih naravno nije moglo ekskulpirati pred zakonom.

 Osuđen na kaznu doživotnog zatvora, Bušić je izdržao enormno dugo. Da mu nije bilo lako, svjedoči i podatak da je pokušao bježati što mu je vjerojatno i onemogućilo puštanje na slobodu prije predviđenoga vremena.        

Bušićevo puštanje i dolazak u Hrvatsku izazvao je različite reakcije. Jedan dio javnosti ocjenjuje ga kao surovog terorista binladenovskoga tipa. Taj se dio javnosti sada zgraža nad načinom na koji je dočekan u Hrvatskoj, dakle kao borac za slobodu i nacionalni junak. Zgrozio se i SDP, što je samo znak da se najjača oporbena stranke proizašla iz nekadašnje Komunističke partije još nije oslobodila udbaško-jugoslavenskog instinkta u svojim redovima. Drugi, pak, dio hrvatske javnosti doista ga doživljava kao čovjeka koji je podnio tešku žrtvu za domovinu. Onima koji su ga dočekali s nemalom idiosinkrazijom dovoljna je činjenica što je oteo zrakoplov da ga bez mnogo smisla za nijanse i ulaženja u pozadinu okolnosti tretiraju kao ubojicu i terorista. Takvima najvjerojatnije nije prihvatljiv bilo kakav otpor protiv Jugoslavije, a ne samo oružani.

Hrvatska emigracija, i ona tzv. radikalna Bušićeva tipa i ona koje se orijentirala na više gandijevski oblik otpora, posljedica je diktature koja je vladala u Jugoslavije, neslobode i obespravljenoga položaja koji je u njoj imala Hrvatska. Takva oktroirana i tuđinska država progonila je hrvatsku misao i hrvatski narod, tjerajući njegov znatan dio u emigraciju. Da nije bilo oktroirane Jugoslavije, ne bi bilo hrvatske političke emigracije ni Bušićeve otmice zrakoplova. Pa ako Zvonko Bušić i jest, per definitio, terorist, kojim imenom onda nazvati one koji su progonili Hrvate, organizirali i izvršavali ubojstva viđenijih emigranata u inozemstvu, a znamo barem za 70-ak takvih slučajeva? Nije uopće čudno da je Zvonko Bušić i danas terorist za one u Hrvatskoj  koji su sudjelovali, izravno ili neizravno, u tom progonu i u tim egzekucijama, a koji su i dalje na odlučnim ili utjecajnim pozicijama sustava vlasti u suvremenoj Hrvatskoj posve osokoljeni nakon što ih je mimoišla inače zaslužena lustracija koje u Hrvatskoj, kao što znamo, nije ni bilo. Teroristom Bušića, dakle, nazivaju oni koji su ubijali Hrvate ili su grlato podržavali sustav i jugoslavenski režim koji je to činio. No ne samo Bušić, u njihovim očima je terorist svaki domoljubni Hrvat, svaki branitelj, samo što još nemaju snage to javno kazati.

Bušićeva akcija bila je potez očajnika, domoljubnog fanatika, pa i hrvatskog nacionalista, zašto ne, u vrijeme kad je Hrvatska stenjala pod velikosrpskom čizmom koja se krila, naravno, iza jugoslavenskog paravana. Imala je odjek u svijetu, ukazala na hrvatski problem, što i jest bio cilj. Imala je, na žalost za posljedicu i smrt nedužnog američkog građanina, smrt koju nisu ni planirali, ni htjeli, ni željeli i zbog koje su napokon i sankcionirani. Svaki počinitelj kaznenog djela nakon izvršene sankcije treba biti čist i ravnopravan svim ostalim građanima. U Hrvatskoj to na žalost nije slučaj jer u očima njezinih protivnika Hrvati vječno moraju biti krivi unatoč kaznama, kajanjima, suđenjima i priznanjima. Bušića treba pustiti da mirno živi u zemlji za koju je podnio veliku žrtvu.

__________________________________________________________________


Igor ZIDIĆ, predsjednik Matice hrvatske

 Moramo dobiti boljeg predsjednika nego što je današnji, ali ja ne razmišljam o kandidaturi!

 

Niti razmišljam, niti što poduzimam da se kandidiram za novog predsjednika RH! Iz miljea građanske desnice više je dobrih kandidata nego na tzv. ljevici. Pokazuje se da je i ono što je ljevica standardno politički bila, zapravo jedan oblik terorizma, nasilno mijenjanje. Primjerice, petorica traže da Tuđman nakon što je izabran velikim brojem glasova, odstupi s vlasti. U ime čega, kakva je to demokracija?

 

 

 

Piše: ANDREA ČERNIVEC

 

Jeste li razmišljali o kandidaturi za predsjednika republike?

Nisam uopće razmišljao o tome, kao što nisam ništa ni poduzeo da bi to uopće postala nekakva mogućnost. Nisam razmišljao o kandidaturi jer nisam politički angažiran, volim svoju struku, baviti se ovim poslom, nisam član ni jedne stranke, a one su logistika kad je riječ o kandidaturi i izborima. 

Ima li na hrvatskoj desnici kvalitetnih kandidata za budućeg predsjednika?

Ako se koristimo tradicionalnim terminima ljevice i desnice, moram reći da su to potpuno deplasirani i zastarjeli termini jer više ne odražavaju nikakvu ideološku podjelu, a onda se isto tako mogu zvati A i B, a ne lijevo i desno. Onda bi na onoj, kako je ja volim nazivati, građanskoj desnici bilo više dobrih kandidata nego na današnjoj ljevici.

Biste li mogli poimence nekoga izdvojiti?

Ne ću to reći zato što ne želim da mi netko prebaci da ga svrstavam desno. Ponavljam, ne vjerujem u podjelu na lijeve i desne, to je nešto što je postojalo do Staljinove i Brozove smrti kao neki politički orijentir, ali danas je potpuno drukčije. Kad se pogledaju područja koja pojedine strane zastupaju, onda se vidi da su tu potpuno pomiješane karte.

Sami kažete da nema ljevice i desnice. Ipak, mislite li da bi iz tih redova na mjesto predsjednika Mesića mogla doći osoba koja će bolje zastupati hrvatske interese?

Svakako da to mislim, inače uopće ne bi imalo smisla razgovarati o tome. Vjerujem da bismo mogli dobiti boljega predsjednika.

Bez obzira bio on, iako vi ne vjerujete, s ljevice ili desnice?

O tome su već i studije napisane. Možemo se kititi starim terminima, ali kad se pogleda sektor gospodarstva pa nadalje, koja je to ljevica kod nas koja vodi ekonomsku politiku? Koja je to lijeva ekonomska politika? Lenjin je to možda prije imao, ali danas to ne postoji. Tu su i socijalne institucije koje su u desnim zemljama neusporedivo razvijenije i mnogo bolje funkcioniraju nego u tzv. lijevim zemljama, baštinicama lijevih režima. Postoji bezbroj pitanja na kojima se pokazuje da ono što se nekada kvalificiralo kao desnica, danas u mirnim okolnostima građanskoga života funkcionira ljevije od tzv. ljevice. S druge strane, pokazuje se da je i ono što je ljevica standardno politički bila, zapravo jedan oblik terorizma, nasilno mijenjanje. Primjerice, petorica traže da Tuđman nakon što je izabran velikim brojem glasova, odstupi s vlasti. U ime čega, kakva je to demokracija?

Većina političkih analitičara danas kaže da su se stranke lijeve i desne političke opcije toliko približile jedne drugima da se ne zna tko je lijevi, a tko desni?

Tako je. Isto tako političari su svjesni toga da moraju postojati barem dvije opozicijske grupe od kojih bi jedna mogla privlačiti pozornost i navijače.

A druga bi bila u oporbi i radila na tome da ju makne?

Naravno. S nadom da će se za četiri godine to i dogoditi.


 

__________________________________________________________________


'IGOR ZIDIĆ FOR PRESIDENT!'

 

Na skupštini Matice hrvatske Zidić govorio kao klasični  mudrac, humanist  i veliki rodoljub!

 

Ako hrvatska politička scena desno od centra, konzervativci u najboljem smislu riječi, traže svoga kandidata za državnoga poglavara, onda to može biti samo Igor Zidić. Njegov govor u Poreču najbolji je program za budućeg predsjednika Republike koji ima većinu u narodu samo ako mu se jednostavnom istinom obrazloži da Hrvatska napokon mora dobiti državnoga poglavara koji će u isti mah biti pošten i pametan, Hrvat i svjetski čovjek, intelektualac i pučanin

 

Zidić se osvrće na problematiku poznatu po dvjema natuknicama 'Bleiburg' i 'Jasenovac', potonji je bio ustaški ali i komunistički. Traži istinu o njima, posebice objektivno istraživanje o neizmjernim komunističkim zločinima koje njihovi nasljednici nastoje prikriti lažnim plaštem antifašizma. Nigdje u Europi, osim u Rusiji i Hrvatskoj, ne cvjeta isprazni antifašizam u funkciji rehabilitacije staljinističkog i kasnije titoističkog komunizma koji se, kako izgleda, pretvorio u 'državnu ideologiju' svih vlada u Zagrebu

 

 

 

Piše: GOJKO BORIĆ

 

Ne mali dio hrvatske inteligencije, posebno one na ljevici, nije previše mario za istinske interese svoga naroda. Učeni ljudi, skočivši iz opanaka u fotelje, ubrzo su se podavali stranim vlastodršcima, stvorivši u Hrvata 'podanički mentalitet' prema izreci 'Sluga pokoran'. Iznimke su bili 'seoski popovi' koji su bili bliže puku i nisu ovisili od državama čiji su vrhovi u nas stoljećima stolovali u inozemstvu. Tako je to bilo u feudalno, građansko i napokon u socijalističko doba, a posljedice toga osjećaju se i danas. Zar ne čitamo danomice kako ovu ili onu odluku Sabora i Vlade ne želi Bruxelles i/ili bilo koje druge središte svjetske moći? Prije se govorilo kako to ne će dopustiti Beč, Budimpešta ili Beograd.

Tome je stao na kraj, zasada samo verbalno, predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić svojim veličanstvenim govorom na godišnjoj skupštini Matice hrvatske u Poreču, 14. lipnja, koji donosi u cijelosti 'Vijenac' u dvobroju od 17. srpnja. Preporučili bismo svima kojima je stalo do Hrvatske da ga pročitaju, šire koliko mogu više i o njemu govore sve dok se riječi ne pretvore u djela, ali o tome na kraju članka. Ovaj govor je dosad najtemeljitija raščlamba goleme krize hrvatskoga društva i države. Zidić se u njemu očitovao kao klasični  mudrac, humanist  i veliki rodoljub. Govor je na potpisnika ovoga članka djelovao kao, kako se ono kaže, grom iz vedra neba.

 

Pučani su stvorili Hrvatsku, oni ju najviše i čuvaju

 

Evo samo nekoliko podataka o sadržaju Zidićeva govora. Predsjednik Matice hrvatske najprije kritizira naše bivše elite, posebno intelektualne i političke koje su nas stoljećima vukle po maglama austrijanstva, ilirstva, sveslavenstva i jugoslavenstva tražeći nešto što nikad nije postojalo, naime neko 'veliko zajedništvo' za sve narode između brojčano velikih susjednih nacija jer mi smo Hrvati, navodno, mali pa ćemo potonuti pod pritiscima germanizacije, mađarizacije, talijanizacije, srbizacije itd. Izmišljana su razna nenarodna imena za hrvatski etnikum, jezik i kulturu kao da smo se trebali stidjeti našega imena. Samo su mali ljudi, oni koji su kultivirali zemlju hrvatsku, uvijek bili i ostali Hrvati. Ovdje Zidić časti našega seljaka, ugledajući se u braću Radić čija je ideologija dovela do konačnoga oformljenje  hrvatske nacije. Narod je oduvijek postojao, no nacijom se postaje tek onda kad neki narod teži za svojom državom ili ju već posjeduje, (prema definiciji njemačkoga povjesničara Konrada Clewinga). Pučani su, prema Zidiću, stvorili Hrvatsku i danas ju najviše čuvaju. Možda je godišnja skupština naše najstarije kulturne udruge slučajno održana u Poreču, ali ako nije, ima u tome mnogo simbolike jer upravo u Istri na (ne)djelu su političke snage koje naš najveći, najljepši i najbogatiji poluotok žele odvući uskoro u separatizam da bi kasnije, valjda, bio pretvoren u pokrajinu još uvijek imperijalne Italije. Ne varajmo se na tipično hrvatski način: Rim se još nije odrekao 'svojih' mletačkih posjeda iako nas stalno uvjerava u suprotno.

I onda Zidić dolazi do važne teme, države. Citira Starčevića, najdubljeg mislioca hrvatske državnosti. Ništa bez države, možemo zaključiti iz Zidićeva izlaganja, ali on dalje ustvrđuje da je naša država u vrlo ruševnom stanju premda od osnivanja do danas još nije postala punoljetna. Država sama po sebi nije vrijednost dok svojim građanima ne osigura moral i blagostanje, (ponovno Starčević), a toga naveliko manjka u sadašnjoj Republici Hrvatskoj. I onda Zidić postaje još konkretniji. Poziva 'odgojitelje pučanstva' da rade svoj posao. Upozorava na golemu ulogu Katoličke crkve koja je ponovno na nišanu raznih antihrvatskih snaga koje dobro znaju da bez Crkve ne bi bilo naše nacije premda nisu istovjetne. Zar je potrebno dokazivati očitu činjenicu da tamo gdje je katolištvo, nalazimo i hrvatstvo.

 

Branitelji dižu ruku na sebe

 

Zidić se osvrće na problematiku poznatu po dvjema natuknicama 'Bleiburg' i 'Jasenovac', potonji je bio ustaški ali i komunistički. Traži istinu o njima, posebice objektivno istraživanje o neizmjernim komunističkim zločinima koje njihovi nasljednici nastoje prikriti lažnim plaštem antifašizma. Nigdje u Europi, osim u Rusiji i Hrvatskoj, ne cvjeta isprazni antifašizam u funkciji rehabilitacije staljinističkog i kasnije titoističkog komunizma koji se, kako izgleda, pretvorio u 'državnu ideologiju' svih vlada u Zagrebu. Nešto nezamislivo u Europskoj uniji kojoj Hrvatska želi postati članicom pa već zbog toga ne bi smjela biti, barem do ozakonjenja minimalne lustracije.

S posebnom žestinom Zidić se obara na destruiranje svega nacionalnog u Hrvatskoj. Dosad je diglo ruke na sebe više od 1800 branitelja, (cijela jedna brigada!) jer su se većim dijelom razočarali u Hrvatsku bez ideala za koje su se oni borili. Materijalno su branitelji donekle zbrinuti, no kad se pred njihovim očima Hrvatska pretvara u zapadnobalkansku guberniju kojom se zapovijeda iz Bruxellesa i Haaga, onda ne začuđuje da odlaskom iz života ne žele sudjelovati u toj farsi.

Što je dalje govorio, Zidić je bivao konkretniji: žigoše posvemašnji kriminal, teški pesimizam u svakidašnjici, krizu na gotovo svim područjima života, nesposobnosti državne uprave, rasprave o nevažnim sitnicama u medijima, ukidanje kulture u njima, slom socijalne države, poslušnost prema inozemnim moćnicima itd. Zidićev tekst treba čitati od riječi do riječi. Uostalom, i stilski je na najvišoj razini tako da čitatelj mora biti ponosan na sve velike mogućnosti hrvatskoga jezika, još uvijek osporavana u inozemstvu ali i kod kuće. U Hrvatskoj je tako: što više imamo pravopisa to smo manje pismeni. Namjesto kulture, u Hrvatskoj caruje polupismena estrada i polemike na najnižoj razini protiv svih onih koji zagovaraju misaonost i poštenje.

Zidić daje i neke konkretne recepte kako izbjeći to da moderna hrvatska ne postane 'groblje hrvatske samobitnosti'. Rabeći poznatu izreku (premda ne eksplicitno) da je budućnost na mladosti uvjerava nas da svu energiju treba posvetiti snaženju mladih generacija koje će postati svjetske, ali i ostati hrvatske. Doslovno: 'Tko htjedne odgajati mladež privrženu Hrvatskoj, morat će ju odgajati za Hrvatsku-u-svijetu. Tek dajući joj ili omogućiti joj da stekne svjetsko znanje, mi ćemo stvoriti pretpostavke da svijet bude i u Hrvatskoj, a ne samo Hrvatska u njemu. Kad izvrsnošću stvorimo svijet-u-Hrvatskoj, stvorit ćemo uvjete u kojima će svjetskost podupirati, a ne poricati hrvatsko domoljublje.'

 

Zidićev govor najbolji program

 

Zašto smo ovo napisali? Naprosto zato što želimo ukazati na nešto što se samo od sebe nameće u nedavno započetoj diskusiji o nasljedniku sadašnjeg predsjednika Republike Mesića. Ako hrvatska politička scena desno od centra, konzervativci u najboljem smislu riječi, traže svoga kandidata za državnoga poglavara, onda to može biti samo Igor Zidić. Njegov govor u Poreču najbolji je program za budućega predsjednika Republike koji ima većinu u narodu samo ako mu se jednostavnom istinom obrazloži da Hrvatska napokon mora dobiti državnoga poglavara koji će u isti mah biti pošten i pametan, Hrvat i svjetski čovjek, intelektualac i pučanin. Stoga: 'Igor Zidić for president' ili hrvatski 'Igora Zidića za predsjednika'.

__________________________________________________________________

Dean Bizjak odgovara Elizabeti Šajatović

 

Vama su Sanaderove riječi melem za dušu, meni sredstvo za povraćanje!

 

 

Gospođo Šajatović, poštujem vaše godine i žao mi je što sam se uopće upustio u raspravu, ali moram reagirati na vaš odgovor. Ne ću vam odgovoriti izmišljanjem nečega što niste rekli, već ću se držati samo iznesenog u vašem odgovoru.

Kao prvo, nisam se uzrujao, nego začudio da vam Sanaderova besramnost može djelovati kao melem za dušu s obzirom da, ponavljam kako vjerujem da Hrvatski list čitaju ljudi koji ne nasjedaju lako prigodnim pričama raznih konvertita. Nije mi jasno na temelju čega ste iz mog pisma mogli pomisliti da bi me uzrujalo kritiziranje Mesića ili 'Hrvati i Hrvatice' predsjednika Tuđmana? Pa upravo se u njemu vidi moj više nego kritički stav prema Mesiću. 'Hrvati i Hrvatice' predsjednika Tuđmana nisam ni spomenuo, a o Sanaderovim 'Hrvatima i Hrvaticama' već sam rekao što mislim. Naime, vama te Sanaderove riječi djeluju kao melem za dušu dok na mene te riječi kada dolaze od Sanadera djeluju kao sredstvo za povraćanje. Jer kada takve riječi dolaze od jednoga od većih izdajnika u hrvatskoj

povijesti, što čovjek može osjećati osim mučnine?

Kažete da sam sasuo drvlje i kamenje po dr. Tuđmanu. Čime? Time što smatram da je napravio veliku stratešku pogrešku u stvaranju države (vjerujem u dobroj vjeri)? I dalje smatram da je dr. Tuđman neke stvari morao bolje predvidjeti, ali vi i sami u jednom dijelu svoga odgovora kažete da smo svi ljudi koji griješimo. Pa zar je onda konstatiranje Tuđmanovih pogrešaka sipanje drvlja i kamenja? Osim toga, ono što smatram njegovom pogreškom jasno sam i argumentirao. Volio bih da sam što se toga tiče u krivu, ali nas stvarnost uvjerava da sam na žalost u pravu.

Što se tiče hrvatske mladeži (umišljam si da i ja u nju spadam s 35 godina) malo ste nejasni. Nikako nisam izjednačio (što bi se dalo naslutiti iz vašega odgovora) hrvatsku sveukupnu mladež i mladež HDZ-a s kojom vi osjećate bliskost. Da, kako kažete, na mladosti svijet ostaje, to je istina. Ali Hrvatskoj su potrebne korjenite promjene i ako se hrvatska mladež nađe pod vodstvom ljudi kao što je, primjerice, prof. Josip Jurčević (čitam da bi se mogao kandidirati na predsjedničkim izborima) onda za Hrvatsku ima nade. Međutim, kad bi svijet ostajao na mladeži HDZ-a, ne bi bilo ni svijeta, a kamoli Hrvatske. Ponavljam da poštujem vaše godine i kalvariju koju ste prošli, ali ja za razliku od vas uopće nisam presretan što imamo ovakvu, kako kažete modernu i suverenu državu Hrvatsku. Ova je Hrvatska na žalost sve samo ne suverena i država. S čime da budem presretan? S 2000 samoubojstava branitelja? S generalima po zatvorima i četnicima u Saboru? Sa antihrvatskim medijima i izdajničkom vlašću? S nagrađivanjem agresora? S rasprodajom zemlje, nekretnina, gospodarstva? S podilaženjem svakome tko pljune na nas i s davno izgubljenim zadnjim mrvicama dostojanstva? S dijelovima 'suverene' Hrvatske u kojima su rado viđeni Lepa Brena i Zdravko Čolić, ali ne i Thompson? S najperfidnijim napadima na katoličku vjeru? Ja, kako kažete, ne pjevam žalopojke, nego konstatiram kakva nam je stvarnost. Jesam li nešto od toga umislio? Slažem se s vama da ne znamo cijeniti Hrvatsku, odnosno ne cijenimo sami sebe. Ali kako se to cijeni Hrvatska, ako se ignorira ovo što sam naveo? Točno je da je lako biti general poslije bitke, ali bi trebali učiti na počinjenim pogreškama, da ih više ne bismo ponavljali. A ne ih opravdavati kao neminovnosti koje su se morale dogoditi. Također smatram da je smislena kritika korisnija i odgovornija od nekritičkog podržavanja demagoga i slatkorječivih karijerista. I da se pravimo da je sve u redu dok brod tone.

 

Dean Bizjak, Zagreb

_________________________________________________________


DISKRIMINACIJA HRVATA U DRŽAVNIM SLUŽBAMA BOSNE I HERCEGOVINE

 

U federalnim ministarstvima više Bošnjaka nego Hrvata

 

PN: U 16 ministarstava zaposleno je 769 Bošnjaka, 244 Hrvata, 61 Srbin i 22 koja se osjećaju ostalima. Ispada kako je Bošnjaka dvostruko više od svih drugih u Federaciji gdje završava priča o konstitutivnosti naroda. Slična situacija vlada i u stručnim službama i agencijama gdje je omjer Bošnjaka daleko veći od omjera Hrvata, a slična je situacija i s čelnim ljudima na tim mjestima

Piše: MARIO DUJMOVIĆ

 

Izjava hrvatskoga premijera Ive Sanadera kako jedan od glavnih problema Bosne i Hercegovine predstavlja neravnopravnost Hrvata nedavno je dobila i potvrdu u konkretnim brojkama koje govore o drastično narušenom odnosu broja zaposlenih državnih službenika koji onda u konačnici provode politiku koju vodi bošnjačka politička elita iz Sarajeva. Podatci koji su dostavljeni u Parlament Federacije govore da je u 16 ministarstava ukupno zaposleno 769 Bošnjaka, 244 Hrvata, 61 Srbin i 22 koja se osjećaju ostalima. Ispada kako je Bošnjaka dvostruko više od svih drugih u Federaciji gdje završava priča o konstitutivnosti naroda.

 

Sedam puta više Bošnjaka u stručnim službama

 

I nedavno izvješće federalnih ombudsmena koje se odnosilo o neravnopravnosti, u kojemu su obrađene sve županije i glavni grad, Sarajevo, izgledalo je prilično šokantno glede nacionalne zastupljenosti nebošnjaka. Analize otkrivaju kako su sve nabrojili, čak i savjetnike Hrvate koji ne spadaju u državne službenike, radi  dobivanja paritetne slike vlasti u FBiH.

Tako je u ministarstvu za pitanja branitelja i invalida zaposleno 140 Bošnjaka i samo 35 Hrvata. Najdrastičniji primjer je Federalno ministarstvo kulture i športa kojem je čelnik Gavrilo Grahovac. U njemu su zaposlena samo dva Hrvata, ali je zato 25 Bošnjaka. Ni kod Salke Obhođaša, ministra za prostorno uređenje nije ništa bolje. U odnosu na 23 Bošnjaka, zaposlena su četiri Hrvata. Samo ministarstvo okoliša i turizma, u kojem je čelnik Nevenko Herceg, na popisu zaposlenih ima 16 Hrvata i 21 Bošnjaka. U ministarstvu u kojem bi morao biti nacionalni balans, Ministarstvu unutarnjih poslova,  također je disproporcija. Naime, u tome ministarstvu radi 167 Bošnjaka i samo 23 Hrvata. Dakle, gotovo sedam puta više Bošnjaka. Samostalne službe posebna su priča. U pet stručnih službi i dvije agencije zaposleno je gotovo sedam puta više Bošnjaka nego Hrvata. Ukupno su 523 Bošnjaka i 77 je Hrvata. U tom disparitetu prednjače dvije službe. Riječ je o službi za zajedničke poslove organa i tijela FBiH u kojoj je zaposleno 428 Bošnjaka i 39 Hrvata.

Matematika otkriva kako je deset puta više Bošnjaka nego Hrvata. U uredu Vlade FBiH za informiranje zaposleno je šest Bošnjaka i Hrvat. Što se tiče agencije za državnu službu FBiH, zaposleno je 38 Bošnjaka i 11 Hrvata. Paritet je samo u Uredu Vlade FBiH za zakonodavstvo, koji vodi Željko Silađi. U toj službi zaposleno je po pet Bošnjaka i Hrvata.

 

U sudskim institucijama dvostruko manje Hrvata

 

Od sedam federalnih zavoda i direkcija samo je jedan direktor Hrvat, a ostali su Bošnjaci. U dva zavoda slika zaposlenih zorno otkriva 'jednakopravnost' Hrvata. Naime, u Federalnom zavodu za agropedologiju zaposleno je 19 Bošnjaka i jedan Hrvat, a u Federalnom zavodu za geologiju, u kojem je direktor Hazim Hrvatević, zaposleno je 28 Bošnjaka i tri Hrvata. Ukupna slika federalnih upravnih organizacija izgleda ovako: 156 Bošnjaka i 36 Hrvata, što je 4:1 u korist Bošnjka.

Premda Ured predsjednice FBiH Borjane Krišto, dopredsjednice Spomenke Mičić i dopredsjednika Mirsada Kebe nije dostavio strukturu zaposlenih, iz podataka koje su dostavile ostale službe očigledno je da je malo zaposlenih Hrvata. Njih je najmanje u Tajništvu Vlade FBiH, u kojem je voditelj Ismet Trumić. Naime, u toj je službi 38 Bošnjaka i samo četiri Hrvata.

Nisu Hrvati jednakopravni ni u pritvorskim jedinicama u federaciji. U šest takvih zavoda zaposleno je ukupno 608 Bošnjaka i 148 Hrvata. Ni sudske institucije ne zadovoljavaju paritet zaposlenih, a upravo bi one trebale voditi računa u jednakopravnosti. Tako na Vrhovnom sudu FBiH radi 51 Bošnjak i 12 Hrvata. Na Ustavnom sudu FBiH zaposleno je 13 Bošnjaka i sedmero Hrvata. U Federalnom pravobraniteljstvu zaposlen je 21 Bošnjak i osmero Hrvata, a u Javnoj ustanovi Centar za educiranje sudaca i tužitelja petero  Bošnjaka i dvoje Hrvata. Samo je u Federalnom tužiteljstvu postignut paritet zaposlenika. Naime, u toj instituciji zaposleno je po osmero Bošnjaka i Hrvata. 

Od sedam federalnih zavoda i direkcija, samo je jedan direktor Hrvat, a ostali su Bošnjaci. U dva zavoda slika zaposlenih zorno otkriva 'jednakopravnost' Hrvata. Naime, u Federalnom zavodu za agropedologiju zaposleno je 19 Bošnjaka i jedan Hrvat, a u Federalnom zavodu za geologiju, u kojem je direktor Hazim Hrvatević, zaposleno je 28 Bošnjaka i tri Hrvata. Ukupna slika federalnih upravnih organizacija izgleda ovako: 156 Bošnjaka i 36 Hrvata, što u omjeru iznosi 4:1 u korist Bošnjaka.

 

Uspostava povjerenstva

 

Zbog ove očite diskriminacije uspostavljeno je posebno povjerenstvo koje će detaljno ispitati ove navode, a poduzeti i dodatne mjere kako bi se situacija popravila. Ustavom Federacije predviđeni su mehanizmi jednakopravne zastupljenosti naroda u Federaciji BiH unutar službenih institucija. Na temelju toga je i uspostavljeno povjerenstvo kojega čine predsjednici klubova stranaka u Zastupničkome domu Parlamenta FBiH. To su Mate Franjičević iz HDZ-a BiH, Slavica Josipović iz HDZ-a 1990, Ibrahim Nadarević iz SDA, Munib Jusufović iz SBiH, Slavica Šućur iz SDP-a  i Marko Vešović iz SBiH-a kao predstavnik ostalih naroda.

'Mi očekujemo da ovo povjerenstvo poduzme konkretne poteze kako bi se osigurala proporcionalna zastupljenost u institucijama Federacije na temelju popisa iz 1991. godine što se navodi i u prijelaznim i završnim odredbama ustava Federacije BiH', rekao je dopredsjednik Zastupničkog doma Marinko Čavara. Mi smo kao predlagači ove točke dnevnoga reda napravili analizu da Hrvati nisu ravnopravno zastupljeni, no nismo htjeli da se na tome sve završi. Očekujem da će Komisija na temelju prikupljenih podataka ponuditi konkretne mjere kako bi se ispoštivale ustavne odredbe. Ovo je jedna od rijetkih tema oko koje su se suglasili predstavnici dva HDZ-a u Bosni i Hercegovini. Dok se ne promijeni nacionalna struktura državnih službenika, teško je očekivati zaokret u državi u kojoj su Hrvati postali i institucionalna manjina.

_________________________________________________________________

MILJENKO DORIĆ, saborski zastupnik HNS-a:

 

Razočaran sam i pitam se gdje smo mi i reagiramo li!

 

Kao autor podneska u kojem se od europskih zemalja traži izručenje Hrvatskoj ili suđenje ratnim zločincima,  na jesen sam pozvan u Pariz, točnije 9.rujna, na sjednicu parlamentarnog Odbora za pravna pitanja i ljudska prava parlamentarne skupštine Vijeća Europe. Na toj će se skupštini odlučiti hoće li moj podnesak ići dalje od izvješća, a izvješće obično završava da se ide dalje prema preporuci ili rezoluciji. Vjerojatno će Talijani, ako je suditi po presudi Brčiću, a možda i neki drugi, pokušati to opstruirati kako bi zaštitili svoje pravosuđe tvrdeći da su njihove presude i postupci u redu. Ne očekujem da će mi biti lako podnesak pretvoriti u cjeloviti dokument koji bi pripremao ako bi mi na Odboru dali zeleno svjetlo.

Kada je u pitanju presuda Iliji Brčiću, uvjeren sam da si Talijani nisu uopće dali truda od Hrvatske zatražiti kompletnu dokumentaciju, a upravo je to i glavna stavka moga podneska da osiguramo koordinaciju i suradnju svih kada su u pitanju ratni zločinci. Pitanje je je li talijanska strana od Županijskoga suda u Splitu, koji je Brčića osudio na 15 godina u odsutnosti, dobila svu dokumentaciju ili je svoju odluku donijela samo na temelju razgovora s Brčićem. To su pitanja na koja ja ne znam odgovor. Smatram da netko ne može biti oslobođen, a da se ne uzmu u obzir svi dokumenti i dokazi na temelju kojih je u Hrvatskoj osuđen na petnaest godina. Razočaran sam jer nisam siguran da je u ovom slučaju naše Ministarstvo pravosuđa u trenutku kada je Brčić uhićen išlo odmah prema Rimu, ali isto tako nisam siguran jesu li i oni s ikakvim zahtjevima išli prema Hrvatskoj. Nije to slučaj samo s Brčićem. Na Interpolovoj stranici nalazi se i ime Veljka Kadijevića koji živi u Rusiji. Rusi ne traže nikakvu dokumentaciju, a naši isto tako nisu uputili nikakvu dokumentaciju prema Rusiji sa zahtjevom da se Kadijević uputi u Hrvatsku. U jesen kada pred Odborom budem obrazlagao svoj podnesak, učinit ću to upravo na primjeru Brčića i Kadijevića. Što se tiče Milana Španovića, uspio sam jednog engleskog parlamentarca uvjeriti da na aktualnom satu postavlja pitanja koja bih ja bio rado postavljao njihovu ministru pravosuđa i Španović je tamo ponovno vraćen u fazu istrage. Županijski sud u području u kojem živi Španović, zatražio je od Home Offica mišljenje treba li Španović biti izručen ili ne. Dakle ipak postoji veza između pravosuđa i politike kada su u pitanju ovakvi slučajevi. Uvjeren sam da je isti proces bio u Rimu i u Moskvi, ali to znači da i mi moramo sredstvima pravosuđa, ali i svim raspoloživim političkim sredstvima uvjeriti te zemlje da počnu surađivati. Kada su u pitanju izručenja ratnih zločinaca, to je područje u koje se politika itekako miješa i odlučuje hoće li se netko ili ne će izručiti. Neki od tih ljudi dobili su čak i državljanstva što je dokaz da te zemlje nisu dobro provjeravale podatke o ljudima kojima su ga davali. Ne znam detalje oko Brčićeva suđenja, ali sam uvjeren da nije bilo nikakve suradnje po pitanju Brčića između talijanske i hrvatske vlade odnosno resornih ministarstava. Isto tako, ovo što se događa dokaz je da te koordinacije nema ni među naših ministarstvima. Smatram da bi Vlada trebala imati odjel za ratne zločine gdje bi na se na jednom mjestu trebala naći sva imena ratnih zločinaca, gdje se trebaju skupljati podatci i ti podatci onda usmjeravati tamo gdje je to potrebno. Politika čeka da to odradi pravosuđe, a pravosuđe čeka politiku. Slažem se da ove presude ukazuju i na slabosti europskoga sudstva, ali se isto tako pitam gdje smo mi, reagiramo li ili smo samo pasivni promatrači.

 

 

Milan VUKOVIĆ, bivši predsjednik Vrhovnog suda:

Nisam iznenađen postupkom Italije u slučaju Brčić, ali Hrvatska ne traži ni izručenje Ratka Mladića!

 

Presuda Iliji Brčiću za mene nije iznenađujuća jer je poznata stvar da su Talijani u dogovorima sa Srbima još iz 1915. godine, dakle za vrijeme trajanja Prvog svjetskog rata. Postojali su dogovori između Srbije, Nikole Pašića i talijanske Vlade o tomu što će se konkretno dati Italiji od hrvatskih prostora u Dalmaciji. Činjenica je da je Hrvatska nakon toliko godina pljačkanja njezina prostora od strane Talijana stvorila svoju obranu i svoj akvatorij unutar hrvatske države što Talijani nikako ne mogu prežaliti. Meni je sasvim jasno da su Talijani i na ovaj način pokazali svjetskoj javnosti što stoji u cijelom procesu Haaškoga suda protiv Hrvatske i koja je bila u poziciji onoga koji se brani. Rezolucijom Glavne skupštine UN-a 3.314. iz prosinca mjeseca 1974. godine vrlo uvjerljivo je dana definicija agresije i definicija onoga koji se brani. Ako pođemo od stajališta da neki ne razumiju ili ne žele razumjeti tu razliku između agresora i onoga koji se brani, onda je normalno da Talijani ovako postupaju jer je njihov cilj da izjednače žrtvu i zločinca. Hrvatska izvršna, zakonodavna i sudbena vlast nisu došli do spoznaje da bi trebali vršiti svoje dužnosti lege artis. Hrvatsko sudstvo je 1993. osudilo Ratka Mladića na dvadeset godina, koliko je tada bila maksimalna kazna zatvora. Činjenica je da se taj gospodin Mladić i danas šeće po Beogradu i Srbiji, a da naši državni organi ne traže svaki mjesec njegovo izručenje. On bi trebao kaznu služiti u zatvoru u Hrvatskoj, ali to nitko ne traži. Stoga se ne treba  čuditi ni na ovaj odnos talijanskih vlasti koji odudara tisuću posto od onoga kada je gospodin Cossiga 1992. godine došao čestitati Hrvatskoj na pobjedi. Naša Vlada treba postupati lege artis u svakome slučaju pa se ovakve stvari ne bi događale.

__________________________________________________________________


Osam godina predsjednik, a još nije naučio da se hrvatski kaže metoda, a ne metoda!

 

Samo jedna fus notica. Ima li naš vrli Stipica kakvu osobu uza se koja bi ga mogla naučit da se na hrvatskom jeziku ne kaže „metod“ nego „metoda“? Tri ili četiri puta mi je niku večer proparala uši ta rič. Imenice imaju rod. A metoda je ženskoga roda. Unatoč i usprkos. Želji

 

Tekst:

Kad dođe lito, bez obzira na svu gungulu oko mene, tu, u zadarskom okružju, uvik me uvati nostalgija za rodnim krajem. Ne zato što san inače nostalgičan tip – ne žalin za školskin ni studentskin danima, a ni za danima ditinjstva, koje je bilo lipo i sritno i uglavnom se odvijalo oko Modrog jezera. Uživan u uspomenama. Nikidan san čitala Ivkošićevu kolumnu pa mi se nekako smililo. Dečki su sad tamo, uživaju s babon i didon, igraju iste igre koje san ja igrala, did nema računala, Play Stationa (ka, slučajno smo ih zaboravili stavit u torbu... u mojih to još pali...), cili dan su na ulici di susidi vole (čak vole) tuđu dicu, ne smeta im cika ni graja, sritni su što ih ima. Što ima dice. Jasno, đir gradon koji je uvik isti, a različit, tu i tamo pripoznan pokoje dičje lice na licima prišesne mladosti – je l' mu ono mater il ćaća iša sa mnom u osnovnu? No, ono što fascinira je nepresušni izvor humora u toj nezaposlenoj mladosti, bratovin prijateljima. Brat i nevista se spremaju na pir. I moj brat citira prijatelja koji je reka kako nije zna da mu mater i ćaća ne valjaju dok se nije oženija. Cilo popodne san se valjala od smija. Onda dođu kumovi, naše Pešorde, vidit mene, muža, dicu, donesu ušćipke, sok od zove, rakijicu za zeta. I tamo san MIrela, a ne MiREla, i baš mi to lipo zvuči. To san ja. Tako je sve toplo, nekako moje, da ne želin dilit ni s kim tu intimu trenutka pod lozon, u hladu kuće kroz čiji san prozor bižala van zaljubljena, nako, ka što se zaljubiš prvi put. Škure su iste, ćaća je u mirovini pa ne more bit na miru, stalno neki kamen kleše, oblaže zidove, pomidore su potakljane, kukumari vise, a jedina novost je kivi, znak neke druge, još neistražene voćne civilizacije. I nekako mi smeta uz šljivu bilicu, smokvu i trišnju. Eto, sad tu sidin, iman svoj laptop, pišen ovo, iščitala san sva politička zbivanja, mrvicu se ljutila, mrvicu smijala, al mi nekako taj moj grad ne izlazi iz glave. Što moreš ponit di god poša nego to? Ciloga sebe.

Pupovac, Milanović i Uzelac išli su u Srb proslavit Dan ustanka. U stvari, ne znan piše li se to još uopće velikin slovon otkad nije podebljano u kalendaru? No, nebitno za slovce, al bitno za moj istančani smisao za detalje, upala mi je u oči jedna izjava našeg vrlog Pupovca koja, parafrazirano, glasi otprilike da Titovi partizani bez svojih suboraca (paz' sad) Hrvata, Dalmatinaca i Ličana ne bi vodili uspješnu antifašističku borbu. Iz kojeg je udžbenika njega povist učilo, Gospe moja? E, sad, il' su partizani bili neki treći i nepoznati narod, il su se Dalmatinci i Ličani kasnije prikrstili pa postali Hrvati, ne znan, al mi nešto tu nije baš jasno. A nije izvučeno iz konteksta, matere mi. Zoki se isto tamo uslikava. Ne znan što je Stipici bilo da se nije prikaza. Bit će da je u Umagu. More lipo i mirno otić tamo. Bez bumbaka u ušima. Dobila san sms na ćirilici. Vako kaže: Mora da vam otkažemo termin jer je vaš doktor hitno otputovo u Holandiju. Prošli tjedan top tema je bilo vatanje Radovana Karadžića. Doktura, koji je činija puno lipih stvari otkad je prista ubijat i palit. Počeja je ličit. Prilipo. Tajanstveni doktur navodno je lita provodija na našemu moru. Mislin da mu je slušat jezik i gledat naš svit bila tajanstvena mantra. Ka neko prosvitljenje. Čak je putova s hrvatskom lažnom putovnicom. Bože mili, u stvari, kad zericu promislin, nas je silno volija. Otud i ideja: joga, meditacija, duhovno isciljenje, zdrav život (maslinovo ulje, riba). Šou bivšeg psihijatra koji, očito, nije zaboravio kako manipulirat, završit će u Haagu. Tamo će imat bis. I ne bi me čudilo, vaku skeptičnu, da ovi najnoviji Radovan Baba, D. D. D. Baba, il kako se već more umjetnički zvat, uspije izličit, recimo, išijas glavnog tužitelja. Metodom (ž.r.) volje. Pa mu se oprosti. Bit će ipak podalje od Bosne. Eno se izjašnjavaju pusti poslanici da je u Bosni gore nego ikad, bivša D.D.D. Babina paradržava ima lipo sve paralelne institucije s državnima. Prilipo. A nikad ne znaš koliko daleko isijava „isceliteljska moć“. Jedino nam ostaje nada da je snaga u kosi. Ka u Samsona. Pa ga ne bi bili zgorega oprat i ošišat. Čisto pokusa radi. 

Samo jedna fus notica. Ima li naš vrli Stipica kakvu osobu uza se koja bi ga mogla naučit da se na hrvatskom jeziku ne kaže „metod“ nego „metoda“? Tri ili četiri puta mi je niku večer proparala uši ta rič. Imenice imaju rod. A metoda je ženskoga roda. Unatoč i usprkos. Želji.

__________________________________________________________________


NOSTALGIČNA  NAKLAPANJA

Mržnjom se praznina ne može popuniti!

 

Pod) Ostao je Zvonko Bušić onaj isti romantik kao i prije trideset dvije godine. Ali i mržnja prema njegovu idealu ista je, ako ne i jača od one prije trideset dvije godine. Gordana Grbić je već reagirala u ime SDP-a da je nedopustivo slaviti ''terorista'' kao ''nacionalnog junaka''

 

Piše: DAMIR PEŠORDA

 

  Nema valjda ljepšeg osjećanja od tuge. Radost nas uznosi, raspršuje, dok tuga čovjeka koncentrira, sabire, čini ga mudrijim, možda pravednijim. U svakom slučaju osamljenijim, ali bližim svim ljudima u onom dubljem, istinskom smislu. Gledam sliku svojih pokojnih roditelja na zidu njihove sobe. Ozbiljan, suhonjav mladić, ponešto mrkog pogleda i lijepa djevojka, pravilna nosa i pune brade, kose svezane u punđu, s bijelim vijencem mladenke na glavi. Fotomontažu je izradio sedamdesetih putujući slikar na osnovu sačuvane fotografija iz njihove mladosti. Takva je tada bila moda. Na um mi padne misao kako bi možda takve fotografije i trebale nastajati kasnije, s vremenskim odmakom, kada ih vrijeme i život potvrde i oplemene. Nastavljam prebirati po stvarima i uspomenama dok me polako obuzima onaj slatko-gorki osjećaj privremenog povratka u napušteni dom. Otac je kuću zidao godinama, stalno dograđujući, proširujući, dižući uvis, kao da je slutio da se sa završetkom njegova životnog projekta gasi i život. On je umro, a kuća još nije do kraja završena iako ju već nagriza zub vremena. Prisjećam se jednog citata i, začudo, malo kasnije ga pronalazim listajući neke stare bilješke: Jer čemu bi nas učile strašne ruševine svih ljudskih napora, ako ne stvarnoj nepostojanosti i previranju svih ljudskih stvari, njihovoj urođenoj prolaznosti i neizmjenjivoj trošnosti (K. Löwith: Svjetska povijest kao događanje spasa, str. 180.). Kasnije u prančioku iza kuće, čekajući da sunce rastjera oblake koji su se ovog srpnja baš zainatili sa svetim Ilijom, nailazim u toj istoj bilježnici na zabilješku sasvim drukčije naravi: Izračena energija, primjerice zrake svjetlosti koje upravo gledate, postoje u stanju u kojem vrijeme ne prolazi (Gerald. L. Schroeder: Božja znanost, VBZ, Zagreb, str. 66.). I sunce izađe iza oblaka, a ja pobjegnem u kuću od njegove siline.

 

Bušić ostao romantik

 

   Ovog sam ljeta s obitelji odlučio Hercegovinu pretpostaviti moru. Otud i ova prisjećanja. Napuštena kuća uvijek pobuđuje sjećanja. Evo, već desetak dana pokušavamo oživjeti staru kuću u vinogradu koji se pretvorio u gustiš. Susjedi, nesvikli na naš tako dug boravak ovdje,  oprezno propitkuju kakve su mi namjere, zašto ne idemo na more. Kakvog bi imalo smisla objašnjavati da se ja, eto, obračunavam s uspomenama, da se zapravo na pomalo mazohistički, tipično hrvatski način kinjim zakašnjelom tugom, zakašnjelim kajanjem, da kao onaj putujući slikar pokušavam složiti retuširanu sliku razmrvljene prošlosti.

   A za to vrijeme do mene pristižu vijesti iz vanjskog svijeta ma koliko ih se trudio ignorirati. Uhitili Radovana Karadžića, pustili Zvonku Bušića, u narodnjačkom klubu upucali Tvrtka Tomičića, Barack Obama osvaja Europu, pokopali Dinka Šakića. I ma o čemu te vijesti govorile i ma koliko različite bile, ja u njima, valjda pod dojmom trenutnih preokupacija, prepoznajem jednu te istu bit: vrijeme koje prolazi. Gorak okus vremena koje prolazi kao da je vječan, prolazni su samo oni koji ga osjećaju. Karadžićevo lakrdijaško prerušavanje, bijedno izmotavanje u čekanju neumitnog raspleta kao da slijedi smjenu književnih žanrova u Frayovoj Anatomiji kritike; kako god ga ovdje i drugdje shvaćali – u biti je poučna pučka predstava za ovdašnje barbare na sajmu taština. Koja, naravno, nikoga ničemu ne će poučiti. Ali ''instruktore'' iz sjene to ionako previše ne brine, važno je da se sve odvija prema zacrtanom planu. Ipak, Karadžićevo životno djelo, a ustvari loše nažvrljana domaća zadaća, Republika Srpska, ostaje. Do kada, znam da se pitaju mnogi. Dokle bude potrebna!

  Zvonko se Bušić vratio u Hrvatsku. Dočekala ga je rodbina, prijatelji, poštovatelji i poneko od onih koji računaju da bi bilo dobro da ih se tu vidi. U zračnoj luci izgovorio je otprilike sljedeće: kada bi Hrvatima mogao razdijeliti radost, koju osjeća zbog povratka u domovinu, Hrvatska bi bila najsretnija zemlja na svijetu. Ostao je onaj isti romantik kao i prije trideset dvije godine. Ali i mržnja prema njegovu idealu ista je, ako ne i jača od one prije trideset dvije godine. Gordana Grbić već je reagirala u ime SDP-a da je nedopustivo slaviti ''terorista'' kao ''nacionalnog junaka''. Ivan Jarnjak našao je za shodno dodati kako ''cilj ne može opravdati sredstva''. Ako mu je već neugodno tražiti od kojeg  esdepeovca da mu tu materiju malo pojasni, neka se obrati svom stranačkom kolegi Andriji Hebrangu, on će mu u rečenicu-

-dvije lako objasniti kako cilj ipak može opravdati svako sredstvo. Samo cilj ne smije biti Hrvatska, nego EU. Ali sad je to ionako gotovo nevažno, jedan mladić, zanesenjak spreman život dati za domovinu, vraća se u tu istu domovinu s onim istim plamenom u srcu. Samo, prošle su trideset dvije godine, godine koje čine onu potentnu jezgru svakog života. Bušićevo rodno selo Gorica je tu u blizini, ni desetak kilometara od moje kuće. Što li će sve on osjetiti, što prepoznati, čega se sjetiti kada stupi preko rodnog praga!? I što je ovo moje sjetno prekapanje po prošlosti, koje periodično obnavljam svakog ljeta, prema sjećanjima, boli, uskraćenim prilikama tog čovjeka!?

 

Vučjem čoporu ni smrt nije zadnja granica

 

  Sve što nosi pečat vremena govori zapravo da jedino mijena stalna jest. Tako i simpatični Afroamerikanac Obama osvaja srca ne samo Amerikanaca, nego i prilično otupjelih Europljana. A još prije desetak godina bilo je nezamislivo da crnac postane predsjednik SAD-

-a, a prije nekoliko desetaka godina crnci su morali ustupati bijelcima mjesto u autobusu. Nije isključeno da ulazimo u eru svojevrsne ''obamomanije''. Tako se u Večernjem listu prije stanovitog vremena pojavio članak u kojem se nagađa o tome kako je '' hrvatska desnica'' krenula u potragu za ''svojim Obamom''! To što Obama nije nikakav desničar, nije važno, nisu ni oni koje list nudi kao hrvatsku verziju Obame – Dujmović, Rudolf, Tomac, Budiša itd. S druge strane, sva ta strka oko Obame za Hrvatsku je gotovo nevažna: bio Obama predsjednik SAD-a ili ne, američka politika ostaje američka politika! Ili – u nepovoljnijoj inačici – britanska!

   U  ''narodnjačkom'' klubu Diogeneš  (koji li mu šaljivdžija nadjenu ime!?) ubijen je još jedan pripadnik ''zagrebačkog podzemlja''. Od imena kluba u kojem se taj nemili slučaj zbio smješnija je samo činjenica da svi u ovoj zemlji znaju tko je pripadnik ''podzemlja''. Osim hrvatske policije i pravosuđa.

   Žarko Puhovski opet ne miruje. Istražuje mogućnost da se koga kazni što je Dinko Šakić navodno pokopan u ustaškoj uniformi. ''Nošenje ustaške uniforme zabranjeno je u svakoj prilici'' – decidiran je gospodin Puhovski. Valjda i grobu. Fascinira taj ''lovački'' instinkt kod nekih ljudi. Vučjem čoporu izgleda ni smrt nije krajnja granica lovišta! Ja se, opet, prisjećam riječi one poznate tamburaške pjesme: Što to ima u ljudima tužno/ da ulaze u tuđe živote … I smrti.

  Zato korigiram početnu rečenicu. Nema ništa tužnije od tuge koja izbija iz utrnulog srca. Ona, budući da ju je nesposobno osjećati srce u kojem se rađa, djeluje prema van, bije svijet oko sebe hladnoćom ontološke praznine. Onog bolnog i nedokučivog središta oko kojeg se prvo užurbano, potom po inerciji, vrte ove naše vremenite prnje od krvi, mesa, kostiju i suvišnih krpa i krpica. Teško onome koga je prestalo boljeti. Ta je tuga ipak najteža. Jer se mržnjom praznina ne može zatrpati.

   I kada stvari uspijem sagledati na taj način, dođe mi žao onog nesretnog Engleza Dangerfielda koji je kao svjedok Haaškog tužiteljstva izjavio da su Hrvati životinje. Da bi potom mrtav-hladan izjavio kako je zapravo priželjkivao razbuktavanje rata! Dakle čovjek je krvožedan; dakle, sve one životinje koje projicira na druge, na cijele narode – žive zapravo u njemu! U njemu zavijaju, reže, škljocaju očnjacima! Kako je tužno i kako je bezljudno u nutrini takvog čovjeka. Kojemu još samo prizori ubijanja i tuđe nesreće mogu pobuditi utrnule osjećaje! Kad odem u Međugorje, obećao sam sebi, izmolit ću i za njega tri Očenaša.

__________________________________________________________________


13. OBLJETNICA OSLOBOĐENJA HRVATSKE OD SRPSKE OKUPACIJE

 

Prilog istini o Oluji, obrani i stvaranju hrvatske države

Riječima Emila Zole, izrečenima prije više 100 godina, ja danas branim Gotovinu, Oluju i Hrvatsku

 

 

Pokojnom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu za prošlost, generalu Gotovini za danas i hrvatskoj mladosti za sutra

 

 

Hrvatska mora biti ponosna na Oluju i na činjenicu da je njome zaustavila genocid u Bihaću i humanitarno spasila i pomogla na tisuće Hrvata, Bošnjaka, Srba. Prvi put u povijesti jedna je država predvidjela opasnost od genocida i spriječila ga   

 

Nesposobnost međunarodne zajednice da zaustavi krvoproliće na Balkanu spada među najteže osude međunarodnih odnosa. To je sramota koju Ujedinjeni narodi nikada ne će sprati sa sebe. Tretirati zločince kao što su Milošević, Karadžić i Mladić ravnopravno s drugima i s poštovanjem zapravo je recept za genocid

 

Tražio sam od predsjednika Tuđmana da Hrvatska vojska zaustavi nasilje genocida kako se u Bihaću ne bi ponovila Rwanda 1994. i sada Srebrenica 1995., budući da međunarodne snage to nisu uspijevale ni željele. Dr. Tuđman je zapovjedio da se spriječi genocid!

 

Piše: Dr. SLOBODAN LANG

 

 

Prije deset godina Sveti Otac Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici proglasio je blaženim uzoritog kardinala Alojzija Stepinca u nazočnosti uzoritog kardinala Franje Kuharića, predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i stotina tisuća vjernika.

Tom prilikom darovao sam mu svjedočenje, «Ranjenog Krista» u kojem sam iznio da se u teškim trenucima mora ostvariti dobro u praksi bez obzira na uvjete. Bio sam svjedok i znao sam koliko su strašne posljedice praktičnog neuspjeha – ali sam bio uvjeren da je moguće ostvariti i dobro.

U svjedočenju o Oluji iz Knina 1995. dobio sam poruku: «Zgrade su srušene, tijelo je ranjeno, a duša je očuvana. Čuvajte dušu! Uplašio sam se pred ovim Kristom....Bože, koliko sam se bojao. Hoće li Hrvatska znati očuvati dušu. Hoće li prepoznati i pružiti pomoć Ranjenom Kristu».

Danas u Haagu Međunarodni sud sudi Oluji, a niti razumije niti koristi hrvatsko iskustvo u zaštiti humanitarnih logora i bolnica, sprječavanju mržnje i genocida, jačanju nenasilja i povezivanja dobrih ljudi.

Danas se i u Hrvatskoj nastoji potisnuti u  zaborav Oluja i cijela obrana Hrvatske, prečesto prešućuje i iskrivljuje istina, pogrešno informira svijet, krivo sudi i nadasve oduzima pravo mladima na istinu i njezino korištenje u izgradnji sebe kao boljih ljudi.

Svjedok sam i sudionik stradanja i obrane Hrvatske, kroz cijelo vrijeme i svugdje, proživio sam snagu naroda; kao najbliži suradnik i savjetnik predsjednika Tuđmana, poznajem njegovu volju i akcije, a kao liječnik i znanstvenik svjestan sam odgovornosti za istinu.

Zato u tijeku aktualnog haaškog suđenja Oluji i Hrvatskoj iznosim ovo svjedočenje, s nadom da će svijet shvatiti, Hrvatska prepoznati, a mladi prihvatiti istinu. Ovo svjedočenje s osobitim poštovanjem posvećujem pokojnom predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu.

 

Genocid

Hrvatska je država prva država koja je provela sprječavanje genocida.

U Haagu se sudi vojno-redarstvenoj akciji Oluja oslobođenju Hrvatske i prvom uspješno spriječenom genocidu (u Bihaću) u kolovozu 1995. godine. Oluju se naziva zločinačkom akcijom, optužuje i predsjednika Tuđmana, ministra Šuška, a i nekoliko stotina pripadnika tadašnjeg političkog i vojnog vodstva Hrvatske iz tog doba. Kao tadašnjem savjetniku predsjednika Hrvatske i veleposlaniku u Ministarstvu vanjskih poslova za humanitarna pitanja, sudi se i meni. U sprječavanju etničkog progona i genocida zalagao sam se za sprječavanje etničkog odlaska Hrvata iz Srednje Bosne, prekid oružanog sukoba Hrvata i Bošnjaka. Sudjelovao sam u zajedničkom humanitarnom djelovanju, pokušaju sprječavanja genocida u Srebrenici i pokušaju humanitarne i nenasilne zaštite Bihaća.

Na temelju međunarodnih stavova, vlastitog djelovanja i iskustva, kad su napadom na Srebrenicu 9. srpnja i, zatim, izvršenim genocidom u tom gradu izravno prekršene rezolucije VS UN-a 819 i 824 o zaštićenim zonama, tražio sam od predsjednika Tuđmana da Hrvatska vojska zaustavi nasilje genocida kako se u Bihaću ne bi ponovila Rwanda 1994. i sada Srebrenica 1995., budući da međunarodne snage to nisu uspijevale ni željele. Dr. Tuđman je zapovjedio da se spriječi genocid!

Oluja

Hrvatskom vojno-redarstvenom silom spriječeno je nasilje genocida u Bihaću. 

Sud u Haagu je godine 2007. osudio Milana Martića, bivšeg vođu hrvatskih Srba, na 35 godina zatvora zbog kriminalnog pothvata, nasilnog uklanjanja većine Hrvata, Muslimana i drugih nesrba iz trećine teritorija Hrvatske i velikih dijelova Bosne i Hercegovine, kroz više od  četiri godine agresije. Martić je smatrao zajednički život , “na našim srpskim područjima nemoguć”. Do 1994. tzv. RSK postala je praktički u potpunosti srpska. Još 21. veljače 1992. Rezolucijom 743 VS UN-a osnovana je Rezolucijom 740 od 7. travnja i angažiran UNPROFOR. Na žalost, u nazočnosti UNPROFOR-a godinama se provodio progon Hrvata uz stotine zločina i ubijenih.  Kroz to vrijeme Hrvatska je nastojala mirotvorno (otpor Dubrovnika, blokada prognanika 1994.), diplomatski (Z 4 1995. godine), medijski (Summit u Kopenhagenu 1995.) i humanitarno (konvoji Libertas, „Bijeli Put za Novu Bilu“, konvoj za Bihać 1995.) provesti oslobođenje Hrvatske i zaustaviti oružane sukobe, masovna nasilja i genocid u Bosni i Hercegovini. Hrvatska se je za oslobađanje spremala i vojno. U kasno proljeće 1995. Hrvatska je bila vojno spremna za oslobađanje, no još ne i humanitarno (međunarodno razumijevanje, odabir trupa, priprema humanitarnog ulaska, blokiranje područja, zaštita od pljačke i razaranja, sprječavanje odvođenja i odlaska srpskih stanovnika). Trebalo nam je još nekoliko mjeseci. Međutim, nakon Srebrenice više se nije smjelo čekati kako ne bi došlo do masovnog nasilja i genocida u Bihaću koji su srpske strane već napadale suprotno Recolucijama 719 i 724, a bez suprotstavljanja UNPROFOR-a. U tim uvjetima obavijestio sam predsjednika Tuđmanu da su nenasilne metode iscrpljene i savjetovao ga i tražio da Hrvatska vojska izvrši dužnost pomoći "Unterlassene Hilfeleistung" i istaknuo Zakon dobrog Samaritanca koji zaštićuje od suđenja za štete nastale pri takvoj pomoći. Odmah po zaustavljanju napada na Bihać i oslobođenju Hrvatske, proveli smo niz humanitarnih akcija, zaštitu pacijenata u kninskoj bolnici, zaštitu i poticaj Srba na ostanak  (kamp UN-a u Kninu i drugdje), spašavanje života napuštenih starih Srba, prihvaćanje Hrvata proganjanih iz Banje Luke i Srijema te prihvata u Kuplenskom, a zatim  povratka Bošnjaka iz Velike Kladuše. Nakon Oluje Hrvatska je nastavila diplomatski i mirotvorno oslobađanje Srijema i Istočne Slavonije.

Treba žaliti sve stradale, kao i stradale u oslobađanju Europe i Japana 1945.godine, ali trebamo biti i ponosni da je ovaj put stradanja bilo manje, a pomognutih više, trebamo biti ponosni na Oluju i na činjenicu da smo zaustavili nasilje genocida i pružili humanitarnu pomoć desetinama tisuća Bošnjaka, Hrvata i Srba.

Tuđman

Volja, znanje i akcije prvog hrvatskog predsjednika ključne su u stvaranju i obrani hrvatske države.

Predsjednik Tuđman vodio je tri strateške akcijesamostalnost države (od referenduma do usvajanja Ustava), obranu (uz što manje stradanja, razaranja i upotrebe sile) i međunarodno priznanja (od Vatikana do SAD). Uspio je jer je jasno iskazao potrebnu spremnost cijelog stanovništva na rizik, neizvjesnost, žrtvu i doprinos. Druga pitanja nije smatrao strateškim jer je ocijenio da bi u tom trenutku time prekoračio potencijal Hrvatske. Odgovornost za jačanje demokracije i gospodarstva, sprečavanje korupcije i drugo ostavljeno je za mir i iduće naraštaje (iz istog je razloga Jefferson ispustio oslobođenje od ropstva u Američkoj deklaraciji o nezavisnosti).

Tuđman je iskustvo akcije stekao već kao antišašist u Drugom svjetskom ratu. Formiranju hrvatske države posvetio se je voljom, prikupljanjem znanja i pripremom za akciju još od sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća nadalje. Cijenio je i oslanjao se na ljude. Zbog toga je dnevno komunicirao s desetinama ljudi pozivajući ih da se uključe u obranu i stvaranje Hrvatske preko postojećih ili novih akcija. Sastanke je vodio tražeći od svakog sudionika da uključi svoje znanje i stavove u zajednički rezultat. Godišnje je izvještavao Hrvatsku o stanju nacije i održavao redovite konferencije za novinare pred cijelom javnošću.

Danas je izložen velikom broju neistinitih kritika (autoritaran, odgovoran za zločine), lažnim citatima itd i objedama bez pokrića. Do danas nije pokrenuto istraživanje njegovog doprinosa Hrvatskoj. Sprječava se i nedovoljno rabi njegovo iskustvo za budući razvoj hrvatske države i dostojanstvo hrvatskog naroda.

 

Optužba 

Međunarodna će se pravda jednom stidjeti nazivanjaOlujeudruženim zločinačkim pothvatom

Nesposobnost međunarodne zajednice da zaustavi krvoproliće na Balkanu spada među najteže osude međunarodnih odnosa nakon Munchenskog sporazuma. Tretirati zločince kao što su Milošević, Karadžić i Mladić ravnopravno s drugima i s poštovanjem zapravo je recept za genocid. UNPROFOR je djelovao na ovom području više od tri godine a nije zaustavio progon i zločine nad Hrvatima. Kriza oko Bihaća također je pokazala duboku podjelu u UN-u.  General Rose protivio se da se zaustavi Srbe, što ih je potaklo da nastave s agresijom.

U to vrijeme Hrvatska je na temelju Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948.) izgradila politiku sprječavanja genocida, smatrajući se odgovornom poduzeti sve mjere kako bi ga spriječila. Razvijeni su programi i metode – 'Pravo na dom', ostajanje civilnog stanovništva unatoč opasnostima, odbori za ljudska prava manjina, obraćanje međunarodnoj javnosti, ulaz u zarobljeničke logore, zaštita bolnica, revizije međunarodnih stavova...

Hrvatska se smatrala posebno obveznom spriječiti srpske snage da u Bihaću počine genocid nakon što su ga već počinile u Srebrenici, na sramotu UN-a koja se nikada ne može sprati. Smatrali smo svojom obvezom spasiti ljude ugrožene genocidom, "Unterlassene Hilfeleistung" (neizvršenje dužnosti), ali i da zakon o Dobrom Samaritancu štiti od suđenja za dijela poduzeta pri spašavanju ljudi.

Po prvi put u povijesti u stvarnosti je predviđena opasnost genocida, preuzeta odgovornost sprječavanja te je silom zaustavljen napad na Bihać čime je grad ostao zaštićen od razaranja, a stanovnici od etničkog progona i genocida.

Međutim, umjesto priznanja i korištenja ovog iskustva, dakle da cijeli svijet prepozna kako se genocid može u stvarnosti spriječiti, Hrvatska je optužena da je Olujom izvršila udruženi zločinački pothvat, smišljen, planiran i pripreman najkasnije do srpnja 2005., a proveden u kolovozu 1995 i kasnije, s namjerom «trajnog uklanjanja srpskog stanovništva s područja Krajine, silom, zastrašivanjem ili prijetnjama silom, progonima, prisilnim raseljavanjem, premještanjem i deportacijom, oduzimanjem i uništavanjem imovine ili drugim sredstvima ....a moglo se predvidjeti da su kaznena djela ubojstva, nehumanih djela i okrutnog postupanja moguća posljedica počinjenja pothvata».

Ante Gotovina, Ivan Čermak i Mladen Markač optuženi su zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu. Uz njih su navedeni i Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Zvonimir Červenko - razni časnici, dužnosnici i članovi hrvatske vlade i političkih struktura na svim razinama; razni čelnici i članovi HDZ; razni časnici i pripadnici HV, Specijalne policije, civilne policije, vojne policije i drugih sigurnosnih i/ili obavještajnih službi Republike Hrvatske; kao i druge znane i neznane osobe.

Pojedinačna izvršena kaznena djela Hrvatska nije ni pravdala, niti dovodila u pitanje suđenje za njih, ali prihvatiti da je Oluja udruženi zločinački pothvat, značilo bi prihvatiti da je sprečavanje genocida zločin.

Prijelaz u 20. stoljeće obilježava sramotno suđenje kapetanu Alfredu Dreyfusu kojega je 1898. godine pokušao braniti Emil Zola  apelom «Optužujem». Predsjednik  Jacques Chirac ispričao se je potomcima Dreyfusa i Zole tek 2006. godine.

U 21. stoljeću sudi se Hrvatskoj za «udruženi zločinački pothvat». Riječima Emila Zole u obrani Dreyfusa, izrečenima prije više od sto godina, danas branim Gotovinu, Oluju i Hrvatsku. To su gospodo, činjenice, one objašnjavaju da se ovdje radi o gubitku pravde. Značenje Oluje, njezin karakter, plemenitost motiva sprječavanja genocida i dokazi nastojanja Hrvatske da svoju obranu ostvari sa što manje upotrebe sile, pokazuju da su svi od generala  Gotovine do cijele Hrvatske žrtve sablasne mašte tužiteljice Carle Del Ponte, bahatog odnosa prema narodima Balkana i opsesije «jednakom krivicom». Imam samo jednu želju; prosvijetliti one koji su u mraku, u ime ljudi koji su toliko patili i koji imaju pravo na zaštitu. Prosvjedujem zbog istine, zbog pravde i zbog sprečavanja genocida u budućnosti.

Vjera

Hrvatska je jedina europska država koja se je u 20. stoljeću obranila a da nikog nije napala, osvojila ili okupirala - branio ju je narod vjere, a oslobodila vojska koju su činili građani. 

Agresiju na Hrvatsku u Slavoniji u rujnu 1991. nazvao sam «Agresija na tri križa» - crkve, bolnice i groba. Tada je ljude bez obzira na razaranja, progone i ubijanja ispunila veličanstvenom snagom vjera. Cijeli narod okupljao se je na misama, neumorno molio i branio pod krunicom. Što je opasnost bila veća, to je i vjera bila snažnija.

Nezaboravne su mise u vrijeme otpora Dubrovnika, granatiranja Sarajeva, misa u ratnoj Banjoj Luci, misa na Plehanu prije rušenja, s «Bijelim Putem» na Pavlovici i Habsburzima u Travniku, u Bugojnu i Zenici, pri slanja kamena temeljca za hrvatsku bolnicu u Novoj Bili, u okupiranom Iloku, u Janjevu, Skopju, Kotoru.

Uloga svećenika iz tog vremena duhovno i socijalno ispunja poštovanjem i traži istraživanje kako bismo ovo iskustvo prenijeli budućim generacijama.

Kroz cijelo vrijeme odvijala se međureligijska suradnja: pravoslavnog svećenika u zalaganju za bolnicu u Vukovaru, islamske zajednice u humanitarnom radu, židovske zajednice...

«Ranjeni Krist» prihvatio je sve rane ljudi i pronio križ kalvarijom Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Branitelji su pokrenuli velika hodočašća u Europi i u cijeloj Hrvatskoj moleći na nogama tisućama kilometara da Europa prepozna istinu i pravdu, a Hrvatska čovječnost, domoljublje i vjeru.

Sveti otac Ivan Pavao II. dio je stvaranja i obrane Hrvatske. Posjetio nas je 1994., 1997., 1998. i 2003. godine. Prošao je cijelom Hrvatskom i uputio nam važne poruke.

Istina

Ustavom je demokratski odlučeno, a uspješnom obranom ostvarena hrvatska država.

Nakon demokratskih izbora, hrvatski je narod 1990. godine Ustavom uspostavio samostalnu  hrvatsku državu. Totalitarne snage Srbije, oslonjene na JNA  i izazivanjem pobune Srba u Hrvatskoj, provele su 1991. godine vojni udar u Jugoslaviji i izvršile ratnu agresiju na Hrvatsku. Cilj agresije bilo je osvajanje značajnog dijela teritorija Hrvatske i genocidnog progona Hrvata (miješanjem razaranja, plašenja i ubijanja sa ciljem potpunog protjerivanja).

JNA je tada imala180.000 vojnika, 2.000 tenkova, 2.000 teških topova, 6.000 minobacača, više od 100 ratnih aviona, oko 100 helikoptera, više patrolnih brodova, nekoliko fregata i podmornica. Hrvatska vojska je u prvim godinama dosegla 100.000 branitelja, 200 tenkova, nešto topništva i stanovit broj protuavionskih raketa i manjih brodova.

Ovakvu vojnu nadmoć srpskih snaga podržali su na žalost Ujedinjeni narodi i to embargom na uvoz oružja 25. rujna 1991. godine  čime se međunarodna zajednica nadala smanjiti borbe, a u stvari potakla Srbe da nastave brutalnu politiku u uvjerenju da napadnuti nemaju vojne snage za obranu.

Ovo nije bio srpsko-hrvatski rat. Hrvatski se narod nije sukobio sa srpskim narodom. Svi hrvatski građani branili su Hrvatsku od srpskog totalitarizma koji je izvršio vojnu agresiju s ciljem oduzimanja teritorija, etničkog progona i razaranja.

Hrvatski branitelji obranili su hrvatsku državu i narod u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. godine. Hrvatska je jedina država Evrope koja se sama obranila u dvadesetom stoljeću u Europi. Hrvatska obrana je prva obrana u povijesti koja se temeljila i na odgovornosti svih i svakog za dobro.

Voljom hrvatskog naroda i goleme većine građana i ostvarenom obranom, hrvatska se država utemeljila da bi se osiguravala obrana, vladala demokracija, provodila pravda, ostvarivala ljudska prava i pružala socijalna sigurnost, danas nama a onda i našim potomcima. Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda i svih njenih državljana, s potpunom ravnopravnošću svih građana u skladu s demokratskim normama UN-a i zemalja slobodnoga svijeta.

Narod

Narod je branio državu, a vojska oslobodila narod.

Građani su odlučivali pojedinačno glasovanjem na prvim višestranačkim izborima i referendumu o državnosti provedenim u Hrvatskoj 1990. Ustav RH usvojen je glasovanjem svakog zastupnika u Hrvatskom saboru. Agresija je izvršena, a na obranu je ustao hrvatski narod. Branio se svaki dio hrvatske zemlje i nije se prihvaćalo da ijedna hrvatska kuća postane kuća ropstva. Obrana je organizirala od mjesta do mjesta, na 1000. km dugoj bojišnici. Metode obrane ovisile su o zemljopisnim uvjetima, oblicima agresije, kulturnom nasljeđu, međunarodnom djelovanju, no uvijek se radilo o akciji naroda, žena, prognanika, crkve, zdravstva, kulture, medija i branitelja. Hrvatski je narod uvijek i svugdje pokazao snagu izdržljivosti, neizvjesnosti, podnoseći bombardiranje, granatiranje, razaranje, opsade, okupacije, progon, logore, mučenje i ubijanje. Hrvatski narod se branio međusobno povezujući sve ljude i uključujući svakog čovjeka, pružajući međusobnu potporu i podršku,  dijeleći bol i stradanje, hrabreći se pjesmom i zajedničkom nadom i vjerujući molitvom i misom. Hrvatski narod nije shvatio agresiju kao agresiju srpskog nacionalizma i nije odgovorio hrvatskim nacionalizmom. Branio se od srpskog totalitarizma i sebe je smatrao temeljem i odgovornim za okupljanje u zajedničkoj obrani svih ljudi bez obzira na nacionalnost ili vjeru svih koji su bili ugroženi. Branio je i stvarao hrvatsku nacionalnu državu u kojoj su svi ljudi ravnopravni.

Antitotalitarizam

Hrvatska mora biti protiv svakog totalitarizma i kad ju ugrožava izvana i ako se pokušava nametati u njoj samoj.

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća srpski su akademici počeli pisati Memorandum u kojemu «dobro upoznati s dubinom i karakterom krize u Jugoslaviji” ocjenjuju da se «integritet srpskog naroda i njegove kulture u čitavoj Jugoslaviji postavlja kao sudbinsko pitanje njegovog opstanka i razvoja ...», zatim da je  «u dvema uzastopnim generacijama, dva puta izložen fizičkom uništenju, prinudnoj asimilaciji, pokrštavanju, kulturnom genocidu ...» te da «srpski narod ne može spokojno očekivati budućnost u takvoj neizvesnosti», a onda pozvali “da se na otvoreni rat odgovori kako jedino i mora: odlučnom odbranom svog naroda i svoje teritorije”. Posebno su istaknuli ugroženost Srba na Kosovu i u Hrvatskoj.

Po dolasku na vlast, Milošević je na temeljima Memoranduma gradio ideologiju srpskog totalitarizma koja je dodjeljivala višu ulogu srpskom narodu i Srbima gdje god bili. Koristeći se i iskustvima totalitarizma Hitlera i Staljina, provodili su se genocid, etnički progon, ubijanje civila, imali koncentracijske logore. Progonili su nesrpsko stanovništvo s područja osvajanja, u Hrvatskoj prije svega Hrvate, u Bosni i Hercegovini Bošnjake i Hrvate, a na Kosovu Albance. Po uzoru na europske imperijalne sile, počelo se u osvojena područja izvoziti vlastitu nepoželjnu masu i kriminalce koji su imali ulogu kolonizatora i nositelja terora, progona, silovanja i drugih zločina nad domaćim etnički nepoželjnim stanovnicima, nad kojima je sve dopušteno.

 

Srpski totalitarizam rezultat je povijesnih uvjeta raspada Sovjetskog Saveza, pada komunizma, nesposobnosti političkog vodstva Jugoslavije i nerazumijevanja bahate Europe, sa SAD-om zaokupljenom opasnostima gubitka nadzora nad nuklearnim oružjem u Rusiji i Ukrajini. Kaos pri raspadu Jugoslavije, vojna snaga JNA i mogućnosti modernih tehnologija i medija otvorili su put ratu i zločinu.

Na kraju socijalističke Jugoslavije, Milošević je Srbiju poveo u totalitarizam. Hrvatska se pak odlučila za europsku demokraciju. Branila se od totalitarne agresije, osvajanja i etničkog progona Hrvata. Istovremeno je odbacivala totalitarizam kao mogući izbor za sebe. Hrvatska obrana ostavlja čudesno iskustvo jačanja povjerenje u sebe i razvoja samopouzdanja, povezanosti ljudi, međusobne solidarnosti, suradnje, kreativnosti, uključivanja svih, odbacivanja izolacije i obrane ljudskih prava.

Hrvatska bez kompromisa mora iznositi i zahtijevati istinu pred sudom u Haagu, u odnosima sa svim državama, među ljudima u Hrvatskoj, pri pisanju povijesti, informiranju i odgoju budućih naraštaja. 

To je uvjet hrvatskog dostojanstva i samopoštovanja, demokratskog, gospodarskog i socijalnog razvoja zemlje,  mira sa susjedima i međunarodnog ugleda.

__________________________________________________________________

PSIHIJATRI KAO LIDERI SRBA

 

RADOVAN KARADŽIĆ

Monstrum koji je bestijalizirao Srbe i uništio ideju kršćanske savjesti

 

 

Pod 1) Dr. Radovan Karadžić bio je klinički psihijatar, specijalizirao se u tehnici skupne terapije poznatoj kao «terapija napada» koju je razvio i londonski Institut Tavistock. Nakon početnog obrazovanja na sarajevskom sveučilištu, gdje je učio o psihijatrijskim teorijama koje su razvijane na Tavistocku, Karadžić je postao štićenik dr. Čerića, vodećeg psihijatrijskog časnika u Jugoslavenskoj vojnoj protuobavještajnoj službi, KOS-u. Nakon jednogodišnjeg naprednog tečaja o metodologiji Tavistocka na Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, u Hrvatskoj, Karadžić je krenuo u Beograd, u Srbiju, na dalje školovanje. Osamdesetih godina prošloga stoljeća Karadžić je putovao u SAD gdje je polazio jednogodišnji napredni tečaj «skupne terapije» na sveučilištu Columbia

 

 

Pod 2) Ljudi koji su režirali horror show, zapravo klanje za interese velikosrpske Miloševićeve politike, bili su psihijatri vezani uz Frankfurtsku školu, tj. ljevica, frojdisti i drugi iz londonskog instituta Tavistock. Imali su tri cilja: prvo, uništiti politički identitet ljudi u Bosni, drugo bestijalizirati same Srbe i treće, pomoću činjenice da svijet podnosi ovakve stvari, uništiti ideju kršćanske savjesti, dakle ideju da uopće postoji mjerilo za moralnost

 

 

Pod 3) Krvnik s Pala, dr. Radovan Karadžić, nije bio jedini psihijatar koji je u konkretnoj situaciji ovladao kolektivnim umom vodeći ga u propast. Kolega mu po zvanju i političko-

-ratnoj poziciji u Republici Hrvatskoj bio je dr. Jovan Rašković, vođa četnika u Hrvatskoj. Psihijatar je bio i dr. Radovan Marjović, tzv. gradonačelnik Petrinje u vrijeme dok je taj hrvatski grad bio pod srpskom okupacijom. Marjović je kao i Rašković bio jedan od najistaknutijih  članova JAZU-a i vrhunski psihijatar teoretičar u bivšoj Jugoslaviji i jedna je od središnjih figura u četničkim terorističkim operacijama u Hrvatskoj

 

Piše: IVICA MARIJAČIĆ

 

 

Nakon što je prošloga tjedna uhićen Radovan Karadžić, bivši ratni čelnik bosanskih Srba, njegov slučaj ne prestaje zauzimati naslovnice domaćih i svjetskih medija, prvo zbog činjenice da je 13 godina uspješno izbjegavao suočavanje s haaškom optužnicom, a onda i zbog stila na koji je to činio. Živio je, dakle, usred Beograda s izmijenjenim identitetom. Kao dr. Dragan Dabić, liječnik alternativac, zarastao u bradu i dugu kosu, djelovao je javno, održavao predavanja, navodno imao i ljubavnicu, pisao članke, posjećivao ugostiteljske objekte i putovao, a da to navodno nitko nije znao. Kako, međutim, vrijeme od uhićenja odmiče, šokiranost činjenicom da se je krio pred nosom beogradskih vlasti, premda je malo vjerojatno da je to činio bez njihova znanja, pada u drugi plan. U prvi plan medijskog interesa nadiru neke druge, sporedne činjenice. Došlo je do prave potrage medija za njegovom navodnom ljubavnicom Milom Cicak, no ona odbija bilo kakav kontakt s novinarima. Tako se slučaj Radovana Karadžića sve više estradizira, gotovo da je posve zanemarena činjenica da je riječ o monstrumu s Balkana, psihijatru i liječniku uz čije znanstvene spoznaje i stihove su na tom istom Balkanu, posebice u Bosni i Sarajevu tekle rijeke krvi. Karadžić je optužen za najteža kaznena djela počinjena u ratu uključujući i genocid. Samo u Sarajevu Srbi su ubili tijekom nekoliko godina opsada oko 20.000 ljudi, a idejni srpski vođa u to je vrijeme bio upravo Radovan Karadžić.

Analizom psihoprofila Radovana Karadžića i isječaka iz njegove biografije može se doći do zanimljivih zapažanja, ne, naravno, samo zato što je bio psihijatar jer nije bio jedini psihijatar u vodstvu agresivne velikosrpske politike 90-ih godina prošloga stoljeća, nego zbog katastrofalnih posljedica i užasa koje je izazvao primjenom svoga obrazovanja i sposobnosti.

 Hrvatske obavještajne službe su se još u vrijeme trajanja srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu bavile analizom srpskih ratnih lidera i rano otkrile 'zakonitost' da je mnogo psihijatara uključeno u tu agresiju, a osim Karadžića u BiH, najpoznatiji je svakako bio Jovan Rašković u Hrvatskoj. Osim što su bili u političkom smislu orijentirani kao velikosrspki nacionalisti i šovinisti, Karadžić i Rašković kroz svoje su znanstveno školovanje i napredovanje proučavali metode ovladavanja kolektivnim umom i na žalost u imperijalističkom Miloševićevu ratu te spoznaje, izgleda, primijenili na najtragičniji mogući način. Naime, oni su do te mjere izmanipulirali srpski narod u BiH i Hrvatskoj da su doista imali tijekom tih godina masovnu potporu.

Evo, što su hrvatske obavještajne službe 90-ih godina zabilježile o pojavi psihijatara u tadašnjoj srpskoj ratnoj politici.              

 

Međ) Mentori dr. Kosović, dr. Pivnički

 

Dr. Radovan Karadžić bio je vođa četnika u Bosni, klinički psihijatar, baziran u Sarajevu, a specijalizirao se u tehnici skupne terapije poznatoj kao «terapija napada» koju je razvio i londonski Institut Tavistock. Nakon početnog obrazovanja na sarajevskom sveučilištu, gdje je učio o psihijatrijskim teorijama koje su razvijane na Tavistocku, Karadžić je postao štićenik dr. Čerića, vodećeg psihijatrijskog časnika u Jugoslavenskoj vojnoj protuobavještajnoj službi, KOS-u. Nakon jednogodišnjeg naprednog tečaja o metodologiji Tavistocka na Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, u Hrvatskoj, Karadžić je krenuo u Beograd, u Srbiju, na daljnje školovanje. Osamdesetih godina prošloga stoljeća Karadžić je putovao u SAD gdje je polazio jednogodišnji napredni tečaj «skupne terapije» na sveučilištu Columbia u New Yorku koji je prije bio izbjeglička baza Frankfurstke škole za vrijeme Drugog svjetskog rata. Iako je Karadžić već bio oficir u Jugoslavenskoj protuobavještajnoj službi, upisao se na to sveučilište uz pomoć dr. Dušana Kosovića. Kosović mu je osigurao navodno pristup Columbiji, ali i mnogim drugim elitnim psihijatrijskim školama, no ne samo Karadžiću nego i drugim srpskim psihijatrima.

Još jedna figura bila je uvezana u ovu mrežu. To je  dr. Dimitar Pivnički, vođa srpske zajednice u Montrealu i punac bivšeg kanadskog premijera Briana Mulroneya. Pivnički je tih godina bio terapeut u bolnici Allan Mamorial koja je glavno sjedište za eksperimente «MK – Ultra» za kontroliranje uma kroz uporabu LSD-a, a koje provode CIA i Britanska obavještajna služba.

Sa stajališta srpskih psihijatara na terenu, ciljevi su bili da se kroz teror uništi osjećaj nacionalnog identiteta građana BiH nesrpske nacionalnosti i Hrvata u Hrvatskoj, a sa stajališta britanskih kontrolora srpskih psihijatara, ciljevi su bili višega reda, političke naravi. Tavistock i Frankfurtska škola željeli su iskoristiti užase i krizu koja se stvara oko tih užasa kako bi uništili nacionalne države u Europi. Njihov je cilj bio skovati prave plemenske identitete. Njihova teza da je sam nacionalizam odgovoran za te užase, trebala je potkrijepiti njihove manipulacije.

Neki angloamerički propagandisti već su tada tvrdili, a tvrde i danas, da je rat u bivšoj Jugoslaviji pokazao propast nacionalne države te da se mora pronaći novi model društva na Balkanu s povećanom ulogom za UN.

 

Međ) Tavistock – laboratorij za razvoj tehnika za ispiranje ljudskog mozga

 

Ljudi koji su režirali horror show, zapravo klanje za interese velikosrpske Miloševićeve politike, bili su psihijatri vezani uz Frankfurtsku školu, tj. ljevica, frojdisti i drugi iz londonskog instituta Tavistock. To su bili stručnjaci psihijatri obrazovani u Americi koji su bili zaduženi za psihološki rat u Jugoslaviji, a onda predvodili terorističke i ratne operacije. Imali su tri cilja: prvo, uništiti politički identitet ljudi u Bosni, drugo bestijalizirati same Srbe i treće, pomoću činjenice da svijet podnosi ovakve stvari, uništiti ideju kršćanske savjesti, dakle ideju da uopće postoji mjerilo za  moralnost.

  Institut za međuljudske odnose Tavistock, koji se prije zvao Klinika Tavistock, osnovan je u Londonu 1921. godine, a 1932. godine Kliniku je preuzeo dr. John Rawlings Rees, ključna figura britanske obavještajne službe za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tadašnji general Rees bio je najbolji psihijatar stručnjak za ratovanje pri Britanskom vojnom zapovjedništvu. Tavistock je tako postao desna ruka Britanske vojne i obavještajne službe za psihološki rat. Godine 1946. angloamerička vojna snaga odlučila je još više unaprijediti institut Tavistock. On postaje zapravo središnji laboratorij za razvoj tehnika za ispiranje mozga i sličnih metoda da bi se uništili neprijatelji širom svijeta. U Tavistocku se obrazovao kadar koji je bio potreban da bi se proveo taj ambiciozni plan i te je godine Tavistock primio velika sredstva iz fondacije Rockfeller. Tavistock je sljedećih godina ustanovio Centar za proučavanje proganjanja i istrjebljivanja i s tim u svezi obavljao razgovore s brojnim bivšim čuvarima u koncentracijskim logorima i kampovima te ispitivao sociologiju koncentracijskih kampova. Godine 1948. Rees je postao predsjednik Svjetske federacije za mentalno zdravlje pri Ujedinjenim narodima koji su tako postali važan kanal za britanske operacije psihološkog rata.

Frankfurtsku školu osnovali su odmah poslije Prvog svjetskog rata frojdisti i neofrojditi, a njezin službeni naziv je Institut socijalnih istraživanja Sveučilišta u Frankfurtu. Frankfurtska škola bila je predana širenju boljševizma na zapadu. Postala je okupljalište filozofa, sociologa, psihijatara i drugih koji su svojim idejama željeli uništiti zapadnu civilizaciju. Frankfurtsku školu izravno je financirala Britanska obavještajna službe. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, preseljena je u SAD gdje je ispunila urede Američkog židovskog komiteta i Sveučilišta Columbia. Jedan od vođa te škole bio je poznati ekstremno ljevičarski filozof Herbert Markuse koji je postao i upravitelj istraživanja američkog ratnog ureda za strateške poslove, obavještajne službe koja je kasnije prerasla u CIA-u. Nakon Drugog svjetskog rata mnogi od članova ove škole ostali su  SAD-u kako bi oblikovali američke poslijeratne kulturne poglede na svijet, dok s se drugi vratili u Njemačku kako bi Nijemcima isprali mozak i usadili im doktrinu kolektivne krivnje, odnosno uvjerenje da je njemački narod kolektivno kriv za pojavu nacizma. Dok se Institut Tavistock u nastavku specijalizirao u širem kulturnom i epistemološkom ratovanju, što je dopuštalo «jurišnim udarnim odredima» iz Tavistocka da funkcioniraju, njemačka Frankfurtska škola postala je jedna od vodećih snaga nad njemačkom kulturom u poslijeratnom razdoblju i da bi osigurala trajnu britansku dominaciju nad Njemačkom.

 Jedna britanska kampanja je, primjerice, ponovno ujedinjenu Njemačku 1990. godine proglasila «Četvrtim Reichom» i toliko je prestrašila Njemačku da ona, sve do današnjih dana, mirno promatra  angloameričko podupiranje Srbije.

 

Međ) «Jurišni udarni odredi»

 

 Godine 1945. dr. J. Rawlings Rees započeo je poslijeratni projekt instituta Tvaistock: imati pokretne timove psihijatara koji se mogu kretati okolo i upoznati lokalnu situaciju u njihovom području. Tako je Tavistock počeo obrazovati i zapošljavati svoj kadar na sveučilištima, u vladama, u novinama i političkim strankama, u cijelom svijetu, uključujući i Jugoslaviju. «Jurišni udarni odredi» Tavistocka, smatra se, predvodili su, na idejnoj i teoretskoj osnovi, masovna ubojstva na Balkanu.

 Kao što smo naveli, krvnik s Pala, dr. Radovan Karadžić nije bio jedini psihijatar koji je u konkretnoj situaciji  ovladao kolektivnim umom vodeći ga u propast. Kolega mu po zvanju i političko-ratnoj poziciji u Republici Hrvatskoj bio je dr. Jovan Rašković, vođa četnika u Hrvatskoj. Rašković je bio istaknuti član JAZU-a i jedan od vodećih psihijatara teoretičara u bivšoj Jugoslaviji. Kao što je Karadžić bio na čelu Srpske demokratske stranke, vodeće političke snage koja je mobilizirala bosanske Srbe u rat, tako je i Rašković bio na čelu SDS-a u Hvatskoj i predvodio pobunu hrvatskih Srba, raspaljivao ih i kljukao mržnjom, izmišljao «ustaške noževe» i slučajeve ili je čak proizvodio slučajeve budući da ih nije bilo, a nije ih mogao uvjerljivo laganjem obrazložiti. Najpoznatiji je primjer za to tzv. slučaj Mlinar u Benkovcu kada su po ideji upravo Raškovića domaći Srbi u stanu jednog od čelnika SDS-a lamicom izrezali po tijelu Miroslava Mlinara a onda sutradan obznanili svijetu da su ga ustaše izmaskarirale. Time je strah od tzv. ustaša razvio kod Srba do neslućenih razmjera i to je očito bila Raškovićeva metoda ovladavanja kolektivnim umom. Nedugo zatim počela je srpska otvorena oružana pobuna kao sastavni dio velikosrpske agresije Miloševićeve Srbije.   

 Psihijatar je bio i dr. Radovan Marjović, tzv. gradonačelnik Petrinje u vrijeme dok je taj hrvatski grad bio pod srpskom okupacijom. Marjović je kao i Rašković bio jedan od najistaknutijih članova JAZU-a i vrhunski psihijatar teoretičar u bivšoj Jugoslaviji i jedna je od središnjih figura u četničkim terorističkim operacijama u Hrvatskoj.

Dr. Sričković, nadalje, bio je direktor odjela za propagandu srpske vlade u Beogradu i jedan od vodećih teoretičara Frankfurtske škole. Izravno je nadzirao srpsku terorističku propagandu i operacije dezinformiranja koje su bile uperene protiv Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

 Institut Tavistok i Frankfurtska škola počeli su razmještati svoj kadar i u bivšoj Jugoslaviji  (jurišni udarni odredi) te su implementirali svoje poglede i kroz skupinu i časopis Praxis čije su utemeljenje pomogli. Jedan od utemeljitelja bio je dr. Mihajlo Marković, u ratnim godinama glavni ideolog srpske Socijalističke stranke danas, kao i glavni savjetnik Slobodana Miloševića. Marković se je često koristio Praxisom kako bi opravdao operacije dr. Radovana Karadžića. Drugi utemeljitelj Praxisa je dr. Svetozar Stojanović, glavni savjetnik Dobrice Ćosića, a također jedna od srpskih veza u UN-u i vladi SAD-a.

 

Međ) Praxisovci

 

Jedna skupina studenata u Zagrebu i Beogradu, koju je vodio dr. Mihajlo Marković, inače bivši oficir u Titovoj partizanskoj vojsci, počela je kritizirati marksističku ortodoksnu misao još od 1948., a 1950. stvoreno je Srpsko društvo filozofa nakon čega je uslijedilo osnivanje akademskih društava i u drugim republikama. Marković i Stojanović dobili su zadaću da  uspostave veze s Tavistockom i Frankfurtskom školom. Marković je 1953. godine poslan na  University college u London gdje se školovao kod dr. A. J. Ayera, inače štićenika lorda Bertranda Russella, jednog od najvećih majstora igre britanske obavještajne službe u 20. stoljeću koji je autor epistemologije britanskog logičkog pozitivizma kao oruđa kulturnog ratovanja. Marković se u Beograd vratio 1956. godine i počeo zagovarati poglede Ayera i Russella u obliku kritičkog marksizma. Godine 1961. na takvim pogledima nastala je njegova knjiga «Dijalektička teorija značenja», kao ključni dokument Praxisa. Slično njemu, dr. Svetozar Stojanović je 1960. godine poslan na Oxford University gdje je proučavao vezu između filozofije i etike. U Jugoslaviju se vratio 1962. godine i preuzeo Odsjek za filozofiju i sociologiju na beogradskom sveučilištu. Godine 1962. Mihajlović, Stojanović i njihovo društvo okupili su se u Društvu jugoslavenskih filozofa kako bi izdali glavni osnivački dokument Praxisa - «Humanizam i socijalizam». Oni su tvrdili da je otuđenje, uzrokovano opsesijom industrijskom proizvodnjom, postojalo čak i o socijalističkom društvu. Godine 1966. udružili su se s vođama Frankfurtske škole pa je i formalno utemeljen časopis Praxis a među inspiratorima su bili Herbert Marcuse, voditelj Franfurtske škole od 1930. godine, a onda i voditelj istraživačkog odreda američkog ratnog ureda za strateške poslove, prethodnice CIA-e. Marcuse je kasnije postao čelnik «Nove ljevice». Tu je, među inspiratorima, bio i Erich Fromm, također jedan od lidera Frankfurtske škole, neofrojdovski znanstvenik i teoretičar, Stojanovićev i Markovićev mentor. Nadalje, tu je bio i Theodor Adorno, vrhunski teoretičar Frankfurtske škole, koji je u vrijeme Drugog svjetskog rata emigrirao u SAD, a specijalnost mu je bila korištenje televizije i općenito sredstava javnog priopćavanja kao sredstava za ispiranje mozga. Bio je tu i Max Horkheimer, također protagonist Frankfurtske škole, jedan od najutjecajnijih ličnosti u jugoslavenskoj psihijatriji. Kad je riječ o pojedinim pogledima i stavovima, valja pamtiti Stojanovića koji je žestoko osudio napor Zapada da prekine veze između bosanskih Srba i Srbije. Čineći to, rekao je, moglo bi dovesti do poništenja bosanskih Srba od strane bosanskih muslimana. Osim toga, zapadna osuda politike četničkog etničkog čišćenja proizvod je histerije i rasizma, tvrdio je Stojanović.

 Istodobno s osnivanjem Praxisa, ova je skupina osnovala i ljetnu školu na Korčuli. Korčula je postala ljetovalište za pristaše ili djelatnike Frankfurtske škole iz čitavoga svijeta. Psihijatri, obavještajci, filozofi i radikalne vođe studenata, mogli su na tom ljetovanju slušati predavanja Herberta Marcusea i Fromma o njihovim teorijama i planovima. Tu su obznanjene mnoge teorije  poznate kao «Nova ljevica». Među zadaćama Nove ljevice bio je i populariziranje kontrakulture koju su Frankfurtska škola i Tavistock nastojali nametnuti istoku i zapadu. Godine 1967. ista skupina ljetuje u samome Tavistocku na predavanju «Dijalektika oslobađanja», a nastupile su Angela Davis, djelatnica Komunističke partije u SAD-u kao i drugi lideri ljevice u SAD-u. Praxis se tih godina popularizirao na Zapadu tezom da je u Jugoslaviji podvrgnut represiji zbog navodne herojske uloge u zahtijevanju da se Jugoslavija podvrgne radikalnoj demokratizaciji, ali lideri Praxisa koji su se sebe opisivali kao renesansu humanizma, unatoč navodnoj represiji, cvjetali su sa svojom djelatnošću, na seminarima ne samo na Korčuli, nego i u Beogradu i Dubrovniku.

 

Međ) Nije se slučajno Mitterand rukovao s Karadžićem

 

Na platformama, dakle, Instituta Tavistock, Frankfurtske škole, Praxisa, pokazalo se, izrasli su i velikosrpski znanstvenici, psihijatri, filozofi i drugi, koji su iza paravanskih rasprava o poststrukturalizmu, hermenutičkom kontekstualizmu i postmodernističkoj epistomologiji, učenju o terapijama, njegovali svoj velikosrpski imperijalizam i svoje spoznaje primjenjivali u praksi kad je rat počeo nanoseći masovne patnje pojedinim narodima. Ima analitičara danas koji tvrde da bi se mnogi pristaše tih škola mogli optužiti za masovne ratne zločine. U tom kontekstu, pojava Radovana Karadžića, do prošloga tjedna jednog od najtraženijih osumnjičenih ratnih zločinaca, mogla bi se promatrati kao pojava pomračenja ljudskog uma. Ako i jest riječ o tomu, onda je on kao znanstvenik, psihijatar i pripadnika KOS-a dodatno pripreman za ono što je kasnije postao – lider koji je poveo jedne mase u ubijanje drugih, bešćutno zapovijedao i herostratski se naslađivao užasima koje je sam autorizirao. Danas se relativno lako može konstatirati činjenica da je jedna od najvećih tragedija srpskog naroda na prostoru bivše Jugoslavije to što su dopustili da ga na kraju 20. stoljeća predvode  psihijatri, stručnjaci obrazovani da ovladaju kolektivnim umom, ali sama ta konstatacija ne objašnjava u cijelosti fenomenologiju užasa koju su proizveli drugima narodima, gurnuvši i vlastiti u ponor strašnog grijeha. Poradi cjelovitog sagledavanja, potrebno je dublje ući u podrijetlo tog zla, dakle zahvatiti političke, ideološke, znanstvene i teorijske adrese na kojima je zlo osmišljeno i oblikovano, ili opravdavano i potaknuto. Kroz takvu dubinsku analizu možda će postati jasno zašto je međunarodna zajednica dugo tolerirala srpski pakleni stroj 90-ih godina, zašto su agresorima uvijek davali veću važnost nego žrtvama i zašto se u jeku tog zla bivši francuski predsjednik Francois Mitterand u Sarajevu rukovao upravo s Radovanom Karadžićem. 

__________________________________________________________________


Sveta politika

 

 

Zoran Milanović proslavljao obljetnicu četničkoga ustanka u Srbu!

 

S obzirom na dramatičan i nikom razumnom objašnjiv proces reinterpretacije novije hrvatske povijesti, uopće nije moguće isključiti mogućnost da određene snage u Hrvatskoj za desetak godina budu obilježavale postavljanje balvana na prometnice i dan oružane pobune hrvatskih Srba protiv Hrvatske 1991. godine i predstavljale ga kao još jedan tzv. antifašistički ustanak. Ta se pobuna događala 1991. godine gotovo u isto doba godine i na istim područjima kao i prije 60 godina kada su se Srbi digli na ustanak tada protiv proglašene Nezavisne Države Hrvatske, a skupom «antifašista» obilježen je u Srbu, u Lici, i ove godine taj događaj na kojemu je, očekivano, govorio dr. Milorad Pupovac i potpuno neočekivano predsjednik najjače oporbene hrvatske stranke Zoran Milanović (SDP).

 Pola stoljeća u Jugoslaviji se obilježavao 27. srpnja kao Dan antifašističke borbe, a onda se netko napokon sjetio da se povijest ne mora baš tako vulgarno pljuvati, odnosno da nije riječ ni o kakvom antifašističkom ustanku niti o prvom okupljanju antifašista pa je obilježavanje antifašističkoga dana premješteno na mjesec dana ranije u šumu Brezovica. Ali predsjednik SDP-a Zoran Milanović očito je peterificirao svoje gradivo iz povijesti stečeno u socijalističkim školama po kriptokomunističkj literaturi kojoj je povijest imala smisla samo u mjeri u kojoj je bila služavka Titova komunističkoga režima.

     Bilo je otužno prošle nedjelje gledati okupljene u Srbu i njihovo patetično uzdizanje povijesnih laži te pretvaranje zločina u junaštvo. A Milanovićevo ideološko favoriziranje i komplimentiranje onima koji su sravnili okolna hrvatska sela i pobili na stotine i tisuće Hrvata u Lici nešto je najjadnije što se moglo doživjeti u samostalnoj hrvatskoj državi. Dana 27. srpnja 1941. godine nije se dogodio nikakav ustanak naroda Like kako su ga pretenciozno organizatori nazvali, nego je to po mnogim objektivnim povjesničarima bio jednonacionalni ustanak ljudi objedinjenih mržnjom prema Hrvatima i namjerom da ih istrijebe, a mnogi će istraživači otvoreno kazati da je to zapravo bio četnički ustanak koji u to vrijeme nikakve veze nije imao ni s komunističkom partijom. Taj su srpski ustanak pripremili talijanski fašistički obavještajci. U suradnji s Talijanima četnici su počeli etnički čistiti hrvatsko stanovništvo. U sklopu te operacije u Divoselu su ubili sedam hrvatskih seljaka, u Ostrovici pet, u Kuli 30, u Metku 20. Okupirali su, zatim, Udbinu iz koje su se povukli Talijani u skladu s dogovorom s četnicima. U bosanskom selu Krnjeuše ubili su 83 zarobljena seljaka, među njima zaklali župnika Krešimira Barića, a u prijedorskom kraju likvidirali su te i sljedeće godine najmanje 400 Hrvata. Pripadnici tog srpskog ustanka do temelja su sravnili i s lica zemlje izbrisali obližnje hrvatsko mjesto Borićevac ne ostavljajući ni kamena na kamenu. Danas na mjestu nekadašnjeg Borićevca nema nikakvih tragova. Naravno da će se ti «antifašisti» pravdati kako je njihov teror odgovor na teror nad Srbima u NDH, kao što se može kazati da je teror NDH prema Srbima odgovor na teror nad Hrvatima koji provođen nad Hrvatima u monarhističkoj Jugoslaviji i toj spirali onda nema kraja. Ali genocidni progon Hrvata od 1941. pa nadalje na tom prostoru se ne da ničim opravdati i razlog je za sram, a ne za slavlje. Na kraju, krajem Drugog svjetskog rata ti su se četnici preodjenuli u partizanske odore i pola stoljeća uživali u povlasticama zato što su se «napijali hrvatske krvi». 

Ako smo već navikli da se Milorad Pupovac zbog svoje etničke pripadnosti ne može osloboditi nekih politički reminiscencija o kojima sve otvorenije slini i stalno optužuje hrvatsku državu koja ga basnoslovno hrani i honorira, što je u Srbu prošle nedjelje radio i što je to proslavljao predsjednik SDP-a Zoran Milanović? Ako je doista uvjeren da su to bili istinski antifašisti, je li mu palo na pamet da pozove sudionike svečanosti i zajedno se odu pokloniti na ledinu na kojoj su nekad u Borićevcu živjeli Hrvati ili naprosto smatra da je te Hrvate stigla pravedna četnička, pardon, antifašistička ruka?

   Sudionici skupa u Srbu na revere su prikačili bedž s likom Josipa Broza Tita, čovjeka koji je bio jedan od najvećih monstruma 20. stoljeća, ne samo zato što je odgovoran za masovna ubojstva Hrvata na Bleiburgu, Križnom putu i nebrojenim jazovkama diljem Hrvatske, nego i zato, da i zbog toga, što je dao ubiti i vlastite dvije žene te na svirep način umorio niz istaknutih najbližih suradnika u tadašnjoj Komunističkoj partiji. Teško je danas racionalno objasniti da ima u Hrvatskoj ljudi, javnih osoba, dakle, ne samo ostarjelih partizana, koji veličaju tog diktatora, a još je teže povjerovati da se takvi nude na izborima hrvatskim građanima kao progresivna politička snaga. I da se kojim slučajem Milanović zatekao na nekom skupu na kojemu je netko istaknuo na odijelu lik Ante Pavelića, nema sumnje da bi pobjegao glavom bez obzira. Ovdje u Srbu očito mu je bilo itekako ugodno, bio je kao svoj među svojima jer valjda drži da je bio na strani pravde.

Milanovićeva pojava i nastup u Srbu beznadno je vratio SDP korijenima, boljševičkoj komunističkoj ideologiji odakle ju je pokojni Ivica Račan djelomično izbavio kad je vidio da su komunizam i Jugoslavija zauvijek mrtvi. Umjesto da, nakon što je kao relativno mlad čovjek preuzeo stranku, stvori istinsku hrvatsku socijaldemokraciju, on je SDP-u oduzeo i ono malo hrvatske duše koja je unutar stranke počela stasati. Ovih je dana Milanovićev SDP proglasio Zvonka Bušića bez ikakvih ograda teroristom, ali je, primjerice, organizirao tribine članovima Bader Meinhofa pa uz činjenicu da su im recimo Tito, Jaser Arafat, Begin, Che Gevara junaci, a ne teroristi, sve to predstavlja ozbiljan znak je da je SDP s Milanovićem na čelu potpuno izgubio kompas u politici. Prohrvatskom, modernom i europski orijentiranom dijelu SDP-a predstoje teški dani u kojima se trebaju osloboditi onih ljudi u stranci koji veličaju zločince i zločine.

Jer u suprotnom doista će se dogoditi da ćemo za desetak godina negdje na cesti u Lici ili Dalmatinskoj zagori vidjeti Zorana Milanovića i Milorada Pupovca da slave dan balvanizacije i oružane pobune protiv hrvatske države.

 Kad čovjek sve vidi, postaje svjesniji veličine Oluje kojom je Hrvatska oslobođena prije 13 godine. Da nisu oni na onako briljantan način oslobodili svoju zemlju, danas bismo, slijedeći Pupovčevu, Mesićevu ili Milanovićevu logiku, svi mi bili proglašeni fašistima. Ako bismo uopće bili među živima.        

 

__________________________________________________________________

 

Sveta politika

 

 

MILANOVIĆ NA DNU DNA!

Možda je prošle nedjelje Milanović u Srbu čestitao dan ustanka «naroda u Lici» i ubojici deveteročlane katoličke obitelji Barač

 

 Piše: IVICA MARIJAČIĆ

Odmah nakon «antifašističkog» ustanka 27. srpnja 1941., nakon što su joj ubili supruga Stipana, lugara u selu Peći Borovača kod Bosanskog Grahova, četnici su upali u kuću njegove udovice Anice Barač i osmero malodobne djece. Odveli su ih u župni dvor i držali zatočene do 30. srpnja. Onda je došao jedan od tih „ustanika, Đuro Marić Đuđa, i sve ih redom poubijao. Bolne jauke i dječji vrisak mnogi su čuli, ali se nitko nije usudio priteći u pomoć, osim 15-godišnje susjede Stane Sarić koja je dotrčala vidjeti što se događa. Kad ju je vidio monstruozni ubojica, kamom joj je rasparao trbuh, a onda joj doslovce zubima pregrizao crijeva. Umrla je, kao i devetorica članova hrvatske obitelji, u najtežim mukama. Srbi nisu dopustili da ove katolike ni pokopaju na katoličkom groblju pa su im tijela istrunula u zajedničko jami bez ikakva obilježja, a Anica Barač je 183. s popisa ubijenih Hrvata katolika.

Tko zna kako je završio okrutni ubojica. Možda je i sam stradao tih davnih ratnih godina, možda je umro nezasluženom prirodnom smrću, a možda je još živ i vitalan kakvi mogu, suprotno svim biološkim zakonima, u Hrvatskoj biti jedino partizani, te je bio prošle nedjelje u Srbu, pa ako mu se još posrećilo da mu Zoran Milanović srdačno čestitao dan ustanka naroda Like, onda je perverzija povijesti bila potpuna.

 Evo, dakle, 60 godina poslije u Srbu, nekako na obljetnicu užasne likvidacije hrvatske obitelji, okupili su se pripadnici srpskog ustanka, u novije vrijeme nazvani „antifašisti“ i proslavili, kako su rekli, dan ustanka naroda Like, uspješno krijući iza tog retoričkog paravana činjenicu da se radilo zapravo o srpskom, odnosno četničkom ustanku poslije kojega su Hrvati u Lici proživljavali pravu kalvariju.

Kao građanin današnje Hrvatske u 21. stoljeću, bio sam istinski postiđen tom radikalnom vulgarizacijom povijesti dok sam gledao, ne vjerujući vlastitim očima, kako predsjednik najjače hrvatske oporbene stranke Zoran Milanović na tom skupu ponosno komplimentira ustanicima. Pomislio sam kako bi mu bilo dobro napisati otvoreno pismo, dragi moj druže, gospodine, čovječe, Zorane Milanoviću, jeste li svjesni što činite i koga slavite, ali u Hrvatskoj odavno nitko ne čita pisma niti uči iz povijesti. Umjesto toga, počeo sam mu tražiti olakšavajuće okolnosti. Možda nije znao za taj svirepi zločin jer je odgojen i oblikovan na kriptokomunističkoj povijesnoj literaturi. Možda je znao, ali ga smatra pravednom kaznom. A možda ga jednostavno nije ni briga jer senzibilitet prema stradanju Hrvata na ovim prostorima nikad nije bio popularan i nikad se nije nagrađivao, nego najčešće kažnjavao.  Što god da je, međutim, bilo posrijedi, amnestije za Milanovićev dolazak i nastup prošle nedjelje u Srbu naprosto nije bilo. Da je barem pročitao knjigu „Hrvati Dinare“ koju je izdao HIC na 520 stranica i u kojoj je potanko opisano sve što se događalo tih dana u Lici, doznao bi nešto više o stvarnoj prirodi događaja koji je veličao. Ali, kako rekoh, rijetki danas u Hrvatskoj bilo što čitaju, ako to nema okus seksa, droge i novca. Mogao je Milanović od nekoga tko ju je čitao zatražiti da mu površno prepriča činjenice. Ne, ni to nije učinio. On je u Srbu valjda pothranjivao svoj politički ego ovacijama koje su mu priredili «antifašisti» pristigli i iz Beograda, ugodno iznenađeni njegovim solidariziranjem. 

 Pitanje odnosa prema povijesnim činjenicama ili odnosa prema slučaju likvidirane hrvatske obitelji Barač kod Bosanskog Grahova, nije stranačko ni ideološko bi nacionalno. Posve je nevažno je li Milanović član SDP-a ili HDZ-a, je li ljevičar ili desničar, nevažno je i je li uopće Hrvat. Ako je čovjek, onda je to bio poraz i smak čovjeka jer je veličajući taj pokret veličao i njegove zločine, ako je ljevičar onda je to sumrak ideologije koja bi u srži trebala braniti pravo na život, a ako je još i Hrvat, onda se mora stidjeti vlastite djece i obitelji jer je u prolivenoj krvi lugareve obitelji potekla i krv njegova roda.                

     Povijest se prošle nedjelje još jedanput narugala Hrvatima. Nastup Zorana Milanovića na tom skupu nešto je najjadnije što se moglo doživjeti u samostalnoj hrvatskoj državi, ali s obzirom da ovdje nitko ništa iz povijesti ne uči, nije začuđujući. Četnički ustanak 1941. godine, čija se obljetnica proslavljala, pripremili su zajedno lički četnici i talijanski okupatori. U suradnji s Talijanima, kojima je Pavelić prije toga predao Dalmaciju, četnici su počeli svoj krvavi pir. U Divoselu su, primjerice, ubili sedam hrvatskih seljaka, u Ostrovici pet, u Kuli 30, u Metku 20. Okupirali su, zatim, Udbinu iz koje su se povukli Talijani u skladu s dogovorom s četnicima. U pograničnom bosanskom selu Krnjeuše ubili su 83 zarobljena seljaka, među njima zaklali župnika Krešimira Barića, a u prijedorskom kraju likvidirali su te i sljedeće godine najmanje 400 Hrvata. Slavljeni antifašisti su s lica zemlje izbrisali obližnje hrvatsko mjesto Borićevac ne ostavljajući ni kamena na kamenu. Danas na mjestu nekadašnjeg Borićevca nema nikakvih tragova.

Ako je predsjednik SDP-a doista uvjeren da su to bili istinski antifašisti, je li mu palo na pamet da pozove sudionike svečanosti i zajedno se odu pokloniti na ledinu u Borićevac s koje su istrijebljeni Hrvati, ili naprosto smatra da je te Hrvate stigla pravedna četnička, pardon, antifašistička ruka?

   Sudionici skupa u Srbu na reverima su prikačili bedževe s likom Josipa Broza Tita, čovjeka koji je bio jedan od najvećih monstruma 20. stoljeća, ne samo zato što je odgovoran za masovna ubojstva Hrvata na Bleiburgu, Križnom putu i nebrojenim jazovkama diljem Hrvatske, nego i zato, da i zbog toga, što je dao ubiti i dvije vlastite žene te na svirep način umorio niz istaknutih najbližih suradnika u tadašnjoj Komunističkoj partiji. Teško je danas racionalno objasniti da u Hrvatskoj postoje ljudi, čak i intelektualci i političari koji veličaju tog diktatora.  

Milanovićev nedjeljni nastup u Srbu beznadno je vratio SDP korijenima, boljševičkoj komunističkoj ideologiji odakle ju je pokojni Ivica Račan djelomično izbavio, ne naravno iz uvjerenja nego iz spoznaje da su Jugoslavija i komunizam zauvijek mrtvi i da je sve prije toga bila jedna velika obmana. Račanov nasljednik Milanović imao je šansu da stvori istinsku hrvatsku socijaldemokraciju, no on je SDP-u oduzeo i ono malo hrvatske duše koja je unutar stranke počela stasati. Ovih je dana njegov SDP proglasio Zvonka Bušića bez ikakvih ograda teroristom, ali je, primjerice, organizirao tribine članovima Bader Meinhofa, što uz činjenicu da su im recimo Tito, Jaser Arafat, Begin, Che Gevara junaci, a ne teroristi, sve zajedno predstavlja ozbiljan znak da je SDP s Milanovićem na čelu potpuno izgubio kompas u politici. Prohrvatskoj, modernoj i europski orijentiranoj struji u SDP-u predstoje teški dani u kojima se treba iskristalizirati odgovor na pitanje, je li SDP istinska hrvatska stranka ili politbiro ražalovanih Jugoslavena. U suprotnom će se doista dogoditi da ćemo za desetak godina negdje na cesti u Lici ili Dalmatinskoj zagori vidjeti Zorana Milanovića i Milorada Pupovca da slave dan balvanizacije i oružane pobune protiv hrvatske države.

 Ne mora prosječan hrvatski građanin danas biti obuzet lavinom patriotskih osjećaja pa da shvati koliko su ova zemlja i država izloženi otrovnom i nasilnom procesu preobrazbe njezina identiteta i vrijednosti. No ako ima išta pozitivno u ovim čudovišnim vrijednosnim tektonskim poremećajima, onda je to svijest o veličini značenju Oluje kojom je Hrvatska oslobođena prije 13 godine. Što bi bilo s Hrvatima da su kojim slučajem izgubili taj rat, bolje je i ne pomišljati.   

__________________________________________________________________

Protuhrvatski i neofašistički ciljevi Damira Kajina!

 

'Istra nije Bleiburg i Bandićev Zagreb' (Damir Kajin,Nova TV). Na njegovu žalost, i žalost njemu sličnih, Istra za Hrvatsku znači isto što i Bleiburg i Zagreb. O hrvatskoj Istri nije pjevao samo Vladimir Nazor. Za hrvatsku su Istru davali živote hrvatski antifašisti. O njoj u svojim pjesmama pjeva i velikan hrvatske estrade Thompson i puškom i grlom, borac protiv srpskog i talijanskog fašizma, za razliku od Kajina i njemu sličnih koji svojom politikom regionalizacije i autonomizacije od Istre prave ono što nije uspjelo Musoliniju, koji s veseljem ugošćuje turbo-folk pjevače (Brena) koji na glavama nose kape ratnih zločinaca Karadžića i Mladića 'čija je politika koljačka' (Ž. Puhovski).

Nastup u Istri M.P. Thompsona, koji u svojim pjesmama poziva i na jedinstvo svih hrvatskih pokrajina uključujući i Istru, remeti Kajinove secesionističke, iredentističke, profašističke planove o izdvajanju Istre iz Hrvatske pa u te svrhu, naoružan protuhrvatskom mržnjom, koristi se i govorom mržnje ('odrezani grkljani'), čime provocira, stvara napetost, zlu krv, djeluje destabilizirajuće i remetilački nanoseći štetu, ne samo hrvatskom turizmu (špica turističke sezone) nego općenito hrvatskim nacionalnim interesima (obljetnica Oluje, prijam Hrvatske u EU i sl.)

 Za one koji do današnjeg dana nisu znali, Damir Kajin duboko je zabrazdio u svom reakcionarnom djelovanju u kome su, za sve one koji to žele vidjeti, vidljivi njegovi protuhrvatski i neofašistički ciljevi, što duboko vrijeđa nacionalne osjećaje hrvatskih građana, naročito u njegovoj Istri.

 

Žarko Marić,Zagreb

__________________________________________________________________

Iako je pravomoćno osuđen, Italija pustila oficira koji je razarao Dalmaciju

 

Talijansko puštanje osuđenoga Ilije Brčića nova pljuska Hrvatskoj! 

 

Broj pravomoćno osuđenih pripadnika agresorske vojske koje svijet ne želi izručiti Hrvatskoj sada je već prilično velik. Zrcali li ta činjenica i politički odnos toga svijeta prema Hrvatskoj?

 

Piše: ROMANA GALOVIĆ

 

 

Nakon što je bivši mornarički časnik JNA Ilija Brčić ovih dana na talijanskom sudu pušten na slobodu i nije izručen Hrvatskoj, dakle oslobođen optužaba za ratni zločin prema civilnom stanovništvu, odnosno optužaba zbog granatiranje Dubrovnika, Šolte i Brača 1991., dok je u Hrvatskoj u odsutnosti zbog istoga nedjela na Županijskom sudu u Splitu osuđen na petnaest godina zatvora, pravosudni organi Hrvatske napokon bi trebali alarmirati sva svoja tijela kako bi oni koji su tijekom Domovinskoga rata razarali Hrvatsku odgovarali za počinjene užase nad civilnim stanovništvom Hrvatske. Broj optuženih ili pravomoćno osuđenih srpskih i crnogorskih ratnih zločinaca koje ne može sustići ruka pravde sada je već prilično velik jer ih brojne zemlje ne žele izručiti Hrvatskoj zbog tobožnjeg nepovjerenja u hrvatski pravosudni sustav i straha za nemogućnost pravičnog suđenja, a najčešće iza tih poruka stoji politika. Europske države ili zločince uopće ne izručuju ili se na to teško odlučuje kada su u pitanju srpski zločinci. Kao države koje štite najčešće takve osobe su Rusija i Velika Britanija, ali želju za suradnjom ne pokazuju ni Amerika, ni Australija, dok se u slučaju Brčić pokazalo da ne surađuje ni Italija. Najlicemjernija je i najprljavija u tom smislu politika Velike Britanije u kojoj tobožnja demokracija otvara put za raj najokrutnijim zločincima. Jedan od njih, Damir Travica, počinio je surovi zločin, ubio je četveročlanu hrvatsku obitelj Čengić u Erveniku kod Knina (roditelje i njihova dva malodobna sina). I same okupacijske vlasti procesuirale su Travicu, pronađeni su dokumenti u kojima stoji da on to jasno i priznaje. No uzalud. Britanija ga već godinama odbija izručiti Hrvatskoj gdje bi trebao odslužiti dosuđenih mu 15  godina kazne zatvora ili bi mu se opet ponovio sudski postupak. Popis takvih slučajeva nije malen, a javnosti je možda najpoznatiji slučaj s Veljkom Kadijevićem, bivšim načelnikom Generalštaba JNA, dok je ona provodila brutalnu agresiju na Hrvatsku tijekom koje su počinjena mnogobrojna zvjerstva. Kadijević živi u Rusiji, nedavno je promovirao i knjigu, slobodno živi i šeće se, a Hrvatska mlako poručuje i u njegovu slučaju da traži izručenje. Kada već svijet nije briga, o čemu dovoljno govori i činjenica da prvi čovjek agresorske vojske u vrijeme kada su nad Hrvatskom počinjeni zločini živi na slobodi i da čak nije ni procesuiran ni na Haaškome sudu, jasno se nameće slika o pravdoljubivosti svijeta i želji da kazni počinitelje zločina. No ako oni to ne će ili ne žele, sasvim je jasno da bi naš sustav u tome trebao biti uvjerljiviji i da bi morao stalno taj svijet podsjećati na zločine koje su spomenuti počinili. Stvari se apsurdno razvijaju i kada neki od zločinaca po Interpolovoj tjeralici budu uhićeni, kao što je bio slučaj s Milanom Mandićem koji je uhićen u Moskvi na temelju Interpolove tjeralice raspisane na zahtjev Hrvatske, nakon čega je Mandić čak izjavio da je mislio da u Rusiji tjeralice Interpola «ne vrijede». Mandić je bio općinski dužnosnik Bačke Palanke te član Srpske radikalne stranke, a Hrvatska ga je u odsutnosti osudila na 15 godina zatvora zbog ratnog zločina počinjenog tijekom Domovinskog rata. Naša ministrica tada je bila vrlo glasna izjavivši da će Hrvatska tražiti njegovo izručenje, no u konačnici Mandić je izručen Srbiji i prema pisanju beogradskih tjednika bahato je izjavljivao da Hrvatska Rusiji nije dostavila nikakve dokumente o njegovoj krivnji.

Da Milan Španović nije krao u jednom britanskom supermarketu, tko zna kada bi bio otkriven. Španović je u Hrvatskoj u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora za ratne zločine počinjene u kolovozu 1991. godine na području Gline u selima Maja i Svračici. Donedavno je živio s obitelji u Carshaltonu, južnom dijelu Londona. Čak ni dva policajca koja su ga uhitila zbog krađe, isprva nisu ništa posumnjali. Ali nakon što se bunio da nije kriv, rutinska provjera identiteta u policijskoj bazi podataka dala je rezultat da je Španović ratni zločinac za kojim je raspisana tjeralica. Španoviću je 2000. bio odobren četverogodišnji boravak u Britaniji, a nakon 2004 i neograničen. Međutim, ni sva dosadašnja jamstva Hrvatske kada je u pitanju izručenje Španovića, nisu urodila plodom, već je njegov slučaj ponovno stavljen na razmatranje, što se smatra uspjehom s obzirom da se činilo kako je slučaj Španović za Britance zatvoren.

 

Međ) Ni jedan konkretan uspjeh

 

Dragan Vasiljković, poznat kao kapetan Dragan, trebao je iz Australije biti izručen Hrvatskoj, no pompa oko njegova skorog izručenja Hrvatskoj pretvorila se u pravosudnu trakavicu. Kao petnaestogodišnjak odlazi u Australiju gdje je završio srednju školu, a potom i Vojnu akademiju. Iz vojske je izišao 1985. i otad je bio savjetnik za sigurnost Tanzanije, vlasnik foto-studija i javne kuće u Melbourneu. U bivšu Jugoslaviju se je vratio 1990. i počeo raditi na osnivanju prve privatne aviokompanije. U proljeće 1991. na poziv Jovice Stanišića i Milana Martića otišao je u tzv. Republiku Srpsku Krajinu i osnovao kamp za obuku srpskih dobrovoljaca. Nakon akcije Maslenica vratio se u krajinu te utemeljio kamp za obuku vojnika Alfa u Bruškoj, gdje se obučavala i vojska tzv. Krajine. Hrvatska javnost sa strašnim kapetanom Draganom upoznala se nakon što je vojska krajine 1991. napala Glinu, a nakon toga o njemu se sve više moglo čuti kao o onome tko je obučavao krvoločne srpske specijalce među kojima se nalazio i Zvezdan Jovanović Zveki, optužen za ubojstvo premijera Zorana Đinđića, te Žika Ivanović, zvani Žika Crnogorac i Dragan Filipović Fića koji su jedno vrijeme osiguravali i Slobodana Miloševića, kao i još mnoge druge srpske 'junake' koji su iz zatvora došli u obučni centar kapetana Dragana u Golubić, a mnogi od njih bili su pripremani za ratište u istočnoj Slavoniji.

Ako ovolike informacije o ovim ratnim zločincima kolaju medijima i internetom, onda je nemoguće da u današnje vrijeme ne postoji dovoljno dokaza za izručenje ovih zločinaca koje, ukoliko ne prođe još beznadan broj godina, čekaju i očevici njihovih zločina u Hrvatskoj. Pišući ove 'ratne putove' srpskih vojnika s dovoljno biografskih podataka da se  neke od njih može nazvati sitnim džeparima i čelnicima organiziranog kriminala, doista je zastrašujuća činjenica koga to zemlje koje se diče svojom demokracijom ustvari štite s obrazloženjem da se boje pravičnog suđenja na hrvatskim sudovima. Očito je da je svjetsko pravosuđe imuno na ono što je hrvatski narod prošao u obrambenom ratu i da političke veze, kako one sadašnje, tako i one iz prošlosti, igraju odlučujuću ulogu kada su u pitanju ratni zločinci i njihovo izručenje Hrvatskoj, ali najtragičnija od svega je hrvatska retorika koja osim optimističnih rečenica ministrice pravosuđa do sada nije urodila niti jednim jedinim konkretnim uspjehom kada je riječ o privođenju pravdi onih koji su okrvavili ruke nad nevinim civilnim stanovništvom. Hrvati sa svojim pravosuđem, kakvo je takvo je, ne bi tako minorizirali žrtve na Ovčari kao što je to učinio Haag presuđujući «vukovarskoj trojci». Prema tome, pitanje zašto svijet štiti sada velik broj srpskih ratnih zločinaca,  postaje vrlo ozbiljno i bolno, a slučaj talijanskog puštanja pravomoćno osuđenog oficira Ilije Brčića  još je jedna pljuska Hrvatskoj i njezinu pravosuđu.


Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 12
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!