coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Politika arrow DOMOLJUBNI TEKSTOVI IZ HRVATSKOG LISTA - OD 10 SRPNJA 2008.
Utorak, 20 Kolovoz 2019
 
 
DOMOLJUBNI TEKSTOVI IZ HRVATSKOG LISTA - OD 10 SRPNJA 2008. PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Četvrtak, 10 Srpanj 2008

OBILJEŽENA 36. OBLJETNICA BUGOJANSKE AKCIJE 'PLANINSKA LISICA'

 

 Bugojanci su bili hrvatski dragovoljci i prije Domovinskog rata

 

Cijela Jugoslavija bila je uzdrmana do temelja, a prema svjedočenju brojnih Hrvata očevidaca, područje od Srednje Bosne pa sve do planine Svilaje bilo je u ratnom stanju više od mjesec dana. S jedne strane 19 odvažnih, s druge treća najjača vojna sila u Europi. Ipak, moćna jugoarmija mučila se više od mjesec dana s malom skupinom hrvatskih rodoljuba

 

Jasna poruka ovih hrabrih ljudi jugoslavenskom komunističkom režimu bila je da Hrvati imaju legitimno pravo od oružane sile braniti se oružjem. Poruka ovih 19 hrabrih ljudi ostvarila se 19 godina kasnije kada je protiv te iste tiranije i protiv te iste velike oružane sile ustala nova generacija hrvatskih rodoljuba

 

Piše: MARJAN BOŠNJAK

 

Dvodnevnim programom u brdima Srednje Bosne ove je godine obilježena 36. obljetnica početka bugojanske akcije čije je kodno ime bilo 'Planinska lisica'. Obljetnicu su organizirali Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo iz Sarajeva pod vodstvom don Ante Jelića i Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva sa sjedištem u Zagrebu.

 

Za mjesec dana slomili moćnu vojsku

Upad naoružane skupine od 19 hrvatskih rodoljuba 1972. godine u tadašnju komunističku Jugoslaviju ubraja se među najodvažnije i najdramatičnije primjere otpora hrvatskoga naroda u našoj dugačkoj i teškoj povijesti. S jedne strane 19 odvažnih Hrvata pristiglih iz Australije i europskih zemalja s lakim, gerilskim naoružanjem, a s druge strane tada treća najjača vojna sila u Europi, uz pomoć cijelog komunističkog represivnog aparata. Po vlastitom priznanju u akciji protiv 19 Bugojanaca, Jugoslavija je imala preko 30 tisuća vojnika i ogromnu mehanizaciju. Moćna jugoarmija mučila se je više od mjesec dana s malom skupinom hrvatskih rodoljuba. Cijela Jugoslavija bila je uzdrmana do temelja, a prema svjedočenju brojnih Hrvata očevidaca, područje od Srednje Bosne pa sve do planine Svilaje bilo je u ratnom stanju više od mjesec dana. Stanovništvu je nametnut policijski sat, ceste su bile blokirane, vojska je upadala i pretresala kuće, a brojni su Hrvati bili pritvoreni ili odvedeni na ispitivanje. O hrvatskim se gerilcima ubrzo proširila fama da se kreću bez zvuka i traga, da vide noću, da imaju neko super oružje koje se uopće ne čuje, te da mogu ne jesti nekoliko dana jer da za to imaju posebne tablete. Jugoslavenski propagandni stroj odmah je započeo kampanju širenja straha i dezinformacija, ali koliko god se trudili, istina se nije mogla sakriti – jugoarmija ostala je ponižena i posramljena, a politički vrh je shvatio da ona nije oslonac na koji se u većoj krizi može računati, što se 19 godina kasnije i pokazalo.

 

Nije slučajno da se Bugojanska akcija dogodila svega osam mjeseci nakon što je u prosincu 1971. godine u Karađorđevu ugušeno hrvatsko proljeće. Hrvatski masovni pokret i volja hrvatskoga naroda slomljeni su represijom i prijetnjom oružane sile. 

Jasna poruka ovih hrabrih ljudi jugoslavenskom komunističkom režimu bila je da Hrvati imaju legitimno pravo od oružane sile braniti se također oružjem. Poruka ovih 19 hrabrih ljudi ostvarila se 19 godina kasnije kada je protiv te iste tiranije i protiv te iste velike oružane sile ustala nova generacija hrvatskih rodoljuba. Razlika je u tomu što su Bugojanci bili hrvatski branitelji i dragovoljci 19 godina prije ostalih. Bilo bi pravedno da im  taj status bude i formalno priznat.

 

'Ustaški teroristi'

 

Neprijatelji Hrvata ove su hrabre i odvažne hrvatske borce za slobodu prozivali 'ustaškim teroristima'. Da je Hrvatska kojim slučajem izgubila Domovinski rat, naši bi branitelji bili prozivani još gorim imenima, i već po običaju, krivi za sve moguće i nemoguće ratne zločine. Ove godine, povodom 36. obljetnice početka bugojanske akcije, okupilo se nekoliko stotina prijatelja, rodbine i obožavatelja. Glavno okupljanje održano je na planini Raduši iznad Rame gdje je kod spomenika Bugojancima, koji je podignut na visini od oko 1500 metara, održana i komemoracija.

 

Među govornicima bili su don Ante Jelić, načelnik općine Rama Josip Vukoja, izaslanik Hrvatskog sabora, saborski zastupnik dr. Ivan  Bagarić, te povratnik iz Australije i pripadnik HRB-a Ante Sarića.

 

Dr. Bagarić istaknuo je kako je imao priliku upoznati najmlađeg Bugojanca Ludviga Pavlovića koji se borio. Ante Sarić u svome je govoru kazao da su pripadnici Bugojanske skupine bili iz svih krajeva Hrvatske, od Istre, Dalmacije, Slavonije, Hercegovine, pa sve do Srednje Bosne. Važna poruka bugojanske akcije, dodao je Sarić, bila je da su Hrvati, bez obzira iz kojeg dijela domovine dolazili, ujedinjeni u obrani jedinstvene Hrvatske.

 

Nakon komemoracije, nazočni su se uputili na hodočašće do planinskoga vrha 'Raduški kamen' ispod kojega je došlo do prvoga oružanoga okršaja u kojem je s hrvatske strane poginuo Adolf Andrić, a s jugoslavenske kapetan JNA Popović i još nekoliko jugovojnika. Tijekom Domovinskog rata oko Raduškog kamena bili su položaji HVO-a čiji se tragovi i danas jasno vide. Na Makljenu prema Skopaljskoj Gračanici, u obnovljenoj župnoj crkvi održana je sveta misa zadušnica nakon koje je don Anto Jelić predvodio jednu skupinu hodočasnika koja se uputila prema Gornjim Lužanima – rodnom selu Ilije Glavaša.

 

 Uskoro komemoracija na Svilaji

 

Put je vodio točno od mjesta gdje su Bugojanci izašli iz kamiona i istovarili opremu pa neprimjetno došli do Gornjih Lužana. To je početak puta Bugojanaca koji je don Ante Jelić nazvao ‘putem hrvatske slobode’. Na vrhu brda, pored maloga groblja gdje su Bugojanci položili prisegu, ispred male kapele položeno je cvijeće. Rođaci Ilije Glavaša, Mijo Glavaš i Ilija Glavaš (mlađi) odveli su nazočne do izvora vode u gustoj šumi iza rodne kuće Ilije Glavaša gdje su Bugojanci proveli neko vrijeme nakon dolaska. Uslijedio je posjet Glavaševoj rodnoj kući koja je, na žalost, stradala u zadnjem ratu.

 

I ove godine u obilježavanju bugojanske akcije sudjelovalo je nekoliko stotina ljudi, mještani su pričali dosad nepoznate detalje koje na ovu akciju i na stvarne događaje bacaju sasvim drugo svjetlo od onoga što je jugopropaganda godinama pokušavala servirati.

 

Priča ovih hrabrih ljudi već je sada fantastična priča hrabrosti i odvažnosti, a kada se doznaju svi detalji i sve pojedinosti bit će to priča koju će prepričavati još brojne hrvatske generacije. Zanimljivo je da se ovdje danas još ni za mnoge grobove ne zna, a hrvatskim se generalima sudi. Ima međutim ljudi koji se trude da se o Bugojancima sazna cijela istina, da se njihovi grobovi pronađu te da Bugojanci pronađu zasluženo mjesto u povijesti hrvatskog naroda. Središnja komemoracija za bugojanske heroje u Hrvatskoj bit će krajem srpnja na Svilaji.

__________________________________________________________________

Bušić nakon 32 godine u Hrvatskoj

 

Hrvatski emigrant Zvonko Bušić 20. srpnja izaći će iz američkoga zatvora u Indiani. Američka komisija za pomilovanje još je u svibnju prihvatila njegovu zamolbu za pomilovanjem, a vijest je potvrđena od strane Komisije za pomilovanja. U zatvoru je proveo 32 godine zbog otmice zrakoplova i podmetanja eksplozivne naprave u jednoj njujorškoj željezničkoj postaji. Otmica i podmetanje bombe bili su namijenjeni isticanju lošega hrvatskoga položaja u tadašnjoj Jugoslaviji, a Bušić i njegova ekipa: supruga Julienne Eden Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, odgovorni su za otmicu. Otmičari su zrakoplov kompanije TWA s 92 putnika oteli 10. rujna 1976. godine. Zrakoplov je poletio s aerodroma La Guardia u New Yorku prema Chicagu, međutim skupina predvođena Bušićem otela ga je s namjerom da iz njega izbaci letke u kojima se objašnjava status Hrvatske u Jugoslaviji. Zrakoplov je iz Sjedinjenih Država preletio Atlantik i sletio na Island odakle je poletio prema Londonu. Otmičari su iznad Londona i Pariza bacili letke, a na pariškom aerodromu Charles de Gaulle Bušić i ostali predali su se policiji. 1977. godine supružnici Bušić su zbog otmice i pogibije policajca, koji je smrtno stradao prilikom pokušaja demontiranja podmetnute eksplozivne naprave, osuđeni na doživotnu kaznu zatvora. Ostali otmičari dobili su 30 godina zatvora, ali su u međuvremenu pomilovani i pušteni na slobodu.



__________________________________________________________________


Tko se u Hrvatskoj plaši Gotovinine slobode?

 

 

 

Nakon što su svi svjedoci tužiteljstva svjedočili u korist optuženoga Gotovine, razočarani haaški navijači u Hrvatskoj koncentrirani u Jutarnjem listu izmišljaju novu inkriminaciju da je navodno Tuđman usmeno naredio Gotovini da smanji broj Srba u Hrvatskoj na ispod tri posto 

 

Takve inkriminacije nema u optužnici niti je general Kašpar koji bi navodno trebao, po mišljenju Davora Butkovića, posvjedočiti o toj naredbi, na popisu predviđenih svjedoka. Takva naredba naprosto ne postoji, ali je očito da su neki u Hrvatskoj očajni zbog tijeka suđenja u Haagu i da se naprosto plaše vrlo vjerojatne slobode generala Ante Gotovine   

 

 

 

Piše: IVICA MARIJAČIĆ

 

Svjedok tužiteljstva, prvi američki veleposlanik u RH Peter Galbraith, evidentno je razočarao neke pristaše tužiteljstva u RH jer svojim svjedočenjem ne samo što nije otežao poziciju hrvatskoga generala Ante Gotovine, nego je čak i potvrdio teze obrane da u akciji Oluja nije bilo etničkoga čišćenja jer ga nije ni moglo biti budući da su lokalni Srbi napustili to područje prije dolaska pobjedničke Hrvatske vojske. Naravno, Galbraith je u dijelu svoga svjedočenja optuživao bivši državni vrh da je imao ideje očistiti to područje od Srba, da je onemogućavao povratak i da se nije protivio posljedicama Oluje. To su subjektivna politička stajališta bivšega američkoga veleposlanika koja se u raspravama mogu itekako osporavati, a na samom suđenju za to nije bilo potrebe jer nisu teretila hrvatske generale ni za što. Zato je u pravu Gotovinin odvjetnik Luka Mišetić koji je izrazio oduševljenje Galbraithovim svjedočenjem i praktički najavio da je to put k oslobađanju Gotovine, odnosno odbacivanju optužnice protiv njega.

 Sve je to šokantno djelovalo na haaške navijače u RH, prisutne u dijelu političkoga života i u hrvatskim medijima. Očekivali su da će Galbraith biti ključni svjedok tužiteljstva koji će potkrijepiti optužnicu, štoviše da će njegovim svjedočenjem doći do preokreta u sudskom procesu s obzirom da su Gotovinini odvjetnici sve dotadašnje svjedoke praktički rasturili i dokazali da insinuiraju, odustaju na kraju od svojih optužaba i priklanjaju se samoj obrani. No na njihovu žalost, Galbraith se svojim svjedočenjem tek svrstao u red onih koji su odmogli tužiteljstvu i pomogli obrani.

  Razočaranost razvojem situacije primijetila se kod kolumnista zagrebačkoga dnevnika Jutarnji list. Primjerice, Ivan Zvonimir Čičak prije svjedočenja Petera Galbraitha najavljivao ga je kao presudnoga svjedoka koji će promijeniti tijek suđenja. Kako se to nije dogodilo, očito je da ovaj čovjek koji je svih ovih godina funkcionirao kao papiga haaškoga tužitelja, ostao gotovo sam sa svojim nebuloznim interpretacijama koje iz dana dan padaju u vodu, a s njima i sva njegova teorija apologije Haaškoga suda. No Čičak nije usamljen u takvom navijanju. Njegov kolega u istom listu Davor Butković, poznat po izmišljenom intervjuu s premijerom Sanaderom, poznat i po tome što je podvalio sliku drugoga čovjeka predstavljajući ga kao haaškoga optuženika Ivicu Rajića, otišao je korak dalje i sam 'proširio' optužnicu protiv generala Gotovine. Objavio je ovih dana da je praktički nebitno Galbraithovo svjedočenje (sad kad valjda nije potkrijepio optužnicu), nego je bitno hoće li Tužiteljstvo dokazati  da je svojedobno dr. Franjo Tuđman usmeno naredio generalu Gotovini da smanji broj Srba u Hrvatskoj ispod tri posto te da o tomu može posvjedočiti general Kašpar, nekadašnji Tuđmanov bliski suradnik.

 Svi koji su izravni svjedoci i sudionici oslobodilačke operacije Oluja i poznavatelji zbivanja i odnosa u vojno-političkom tadašnjem vrhu ostali su, blago kazano, iznenađeni takvom konstrukcijom, 'dokazom' protiv generala Gotovine koji stiže iz Hrvatske i nudi se Haaškom tužiteljstvu.  Ne postoji nikakva naredba prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana generalu Gotovini da svede broj Srba ispod tri posto, ne postoji nikakav usmeni ili pismeni trag o nečemu sličnom!

 

EPH – tvornica laži protiv generala Gotovine 

 

 Odvjetnik Luka Mišetić podrugljivo je odgovorio da je takva informacija kolumnistu Butkoviću stigla s istog e-maila s kojeg mu je stigao i intervju s Ivom Sanaderom ocijenivši tako vrijednost njegove najnovije blasfemije. Malo je vjerojatno da je ova najnovija izmišljotina tek tako pala s neba novinaru Butkoviću pa je pravo pitanje tko mu je bio sufler. Doduše, dio novinara EPH-a sve ove godine egzistiraju kao svojevrsni štab za proizvodnju dokaza protiv generala Ante Gotovine. Uz ostalo, izmišljali su mjesta njegova kretanja i boravka, istraživali su u Francuskoj i pribavili političke presude protiv generala Gotovine te ga bez ikakvih ograda na temelju takvih montaža prikazali kao kriminalca, očajnički su kopali po haaškoj dokumentaciji uzaludno nastojeći dokazati sukob interesa Gotovinina odvjetnika Grega Kehoea. Rezultat im je porazan, tužitelji, kako sada stvari stoje, nemaju ni jednog dokaza protiv ovog generala, a tridesetak saslušanih, dosad najvažnijih svjedoka tužiteljstva, ispalo je manje-više tragikomično. No stožer EPH-a za proizvodnju dokaza protiv generala Gotovine ne odustaje te izlaze s tvrdnjom o postojanju navodne Tuđmanove usmene naredbe Gotovini.

U samoj optužnici protiv Gotovine nema takve inkriminacije. General Kašpar koji bi navodno trebao posvjedočiti o njoj nije ni naveden ni predviđen kao svjedok tužiteljstva. Moguće je da će ga Tužiteljstvo pod sugestijom Butkovića i Jutarnjeg lista naknadno uvrstiti, ali s obzirom na činjenicu da nema nikakva dokaza da je Tuđman išta slično ikada zapovjedio Gotovini, pitanje je hoće li se general Kašpar izložiti takvoj blamaži. Svjestan je da bi u takvoj varijanti morao odgovoriti na mnoga pitanja obrane u protuispitivanju. Možda bi Haaškom tužiteljstvu mnogo korisnije bilo da pozove umjesto Kašpara 'sveznajuće' vlastite fanove Čička i Butkovića da iznesu svoje spoznaje.

Ova tragikomična epizoda proizvodnje dokaza u Hrvatskoj protiv generala Gotovine još jednom potvrđuje da su Gotovini 'smjestili' primarno u Hrvatskoj, a ne u Haagu. General Gotovina po svemu sudeći žrtva je političkoga obračuna što ga je nakon 2000. godine nova vlast, personificirana u liku predsjednika Stjepana Mesića, povela s prijašnjom, Tuđmanovom. Kako su Tuđman i Šušak umrli, trebalo je izručiti Haagu nekoga tko će i na simboličkoj razini predstavljati optuženu Tuđmanovu stranu i politiku, a general Ante Gotovina je, kao najpobjedonosniji general, za to bio idealan. Optužbom i osudom generala Gotovine bila bi optužena i osuđena Tuđmanova vlast i politika. Sada kada takav pakleni projekt doživljava svoj fijasko na Haaškom sudu jer dokaza protiv Gotovine naprosto nema, a njegovi branitelji istodobno jednako uspješno brane i hrvatsku politiku iz tog doba, protagonisti ove kampanje u očaju idu dalje s izmišljanjem novih optužaba. Uostalom, zar nije svojedobno i Dražen Budiša posvjedočio kako je došlo do optužnice protiv generala Gotovine prenoseći riječi bivšega potpredsjednika Vlade RH Gorana Granića kojemu je tužiteljica Carla Del Ponte, optuživši Gotovinu, izjavila kako se nada da će to tadašnjoj vlasti odgovarati i iz političkih razloga.

 Propada, dakle, plan osude Gotovine, a preko njega i Tuđmana i Šuška. Ako budu odlučni pravni razlozi, general Gotovina mogao bi na slobodu i prije kraja procesa, a njegove slobode se danas neki u Hrvatskoj, čini se s razlogom, plaše.   



__________________________________________________________________


Tko to tamo sudi hrvatskim generalima

 

Ja kao bivša politička osuđenica ovih dana ponovno sam ponižena izrečenom teškom nepravednom i lažnom optužbom. Osuđen je general pobjednik hrvatske vojske, Hrvat Mirko Norac na daljnjih sedam godina robije. Zašto? Zato što je obranio Hrvatsku. Na žalost, sudac Marin Mrčela (po diktatu?) kao nekad npr. sudac Ranogajac, koji je sudio nadbiskupu Stepincu, izvlači lažne i prikrivene svjedoke iz redova vojske koja je rušila slobodu Hrvatske i suprotstavila se u ratnom sukobu ratniku Norcu.

Za njima se traga po tuđim zemljama i državama (BiH i Srbiji). Dovodi ih se da svoj bijes iskaljuju na ratnicima čija su junačka prsa obranila Hrvatsku, a time i omogućili sucu Mrčeli da sjedi u slobodnom gradu slobodne države i sudi… Da, sudi kako bi se po svojoj strogoći što više svidio nadređenim a vjerojatno i probio do vrha sudačke moći. Nije važna pravda, kad je uzdizanje moguće preko unaprijed osuđenih. Konce dakako vuku oni isti koji su i nama sudili. Mrzitelji svega što je u korijenu hrvatsko, gdje još ima nacionalnog ponosa i domovinske ljubavi. Svejedno, radi li se tu o ratniku ili radniku. Kad te optužuje onaj koji u svojim genima ima mržnju prema svakom hrvatskom domoljublju, bilo da se radilo o nama iz Drugog svjetskog rata ili ovog Domovinskog rata, a tužitelji su bivši žitelji «SAO Krajine» po vjerodostojnosti i istini optužbe – tu bogme nešto gadno smrdi.

Osobno sumnjam u istinitost  njihovih svjedočenja, tim više što traže da budu zaštićeni svjedoci. Ako je njihovo svjedočenje istinito, čemu tajnost?

Istina je uvijek istina, nju se ne može skriti. Tako je bilo i 1945. godine. Ja sam osuđena na Vojnom sudu 1945. na smrt strijeljanjem. Tri sam mjeseca u smrtnoj ćeliji na Novoj Vesi čekala izvršenje smrtne kazne. Pitate se zašto? U presudi kao glavna krivica piše da sam poslije propasti NDH a nakon povratka s povlačenja nastavila raditi protiv Narodno oslobodilačke vlasti. Kao glavna optužba piše: Bila je pripadnik Vjerske križarske organizacije i kao takva protivnik komunizma.

Smrtna kazna mi je ipak preinačena na vremensku kaznu od dvadeset godina prisilnog rada. Sada kao i onda, sudi se drakonski bez dokaza. Mnogi politički zatvorenici koji su odrobijali teške godine po logorima Lepoglave, Stare Gradiške, Slavonske Požege, Golog otoka i Grgura znaju koliko je teška i koliko boli nepravda. Naše su rane tek počele zacjeljivati, ali nažalost, opet se javlja strepnja, pa zar opet. Zar će i sad pravda ostati slijepa a sila jedina mjerilo za sudište.

Kaja Pereković,

politička zatvorenica iz Slavonske Požege       



__________________________________________________________________


Stotinu tužbi protiv Mesića čeka istek mandata i prekid imuniteta!

 

VICE VUKOJEVIĆ, jedan od onih koji je tužio predsjednika Mesića: Jeste li čuli za Pinochea? Umro je, a procesi protiv njega još su se vodili. Tako će biti i Mesiću. Ja sam strpljiv i čekam.

 

ZVONIMIR HODAK, odvjetnik: Moja klijentica Dunja Gotovina nema namjeru odustati od tužbe čim istekne Mesiću mandat. Spekulacije o izmjeni Ustava kako bi sačuvao imunitet, nemaju nikakve osnove. Ne može netko imati doživotni imunitet

 

 

Mesić je vrlo brz na jeziku i često bez dokaza oštar ,optužujući najčešće pojedince koji nisu u milosti političke elite. Želi tako u javnosti izazvati simpatije običnog puka. No koliko god je to prolazilo u prvim godinama njegova mandata, s vremenom je ta činjenica sve više počela iritirati ne samo one koje je prozivao već i hrvatske građane pa se i u satiričnim emisijama predsjednika prvenstveno predstavlja kao nekoga tko uglavnom od svega čini vic. Nakon isteka predsjedničkog mandata sud će sasvim sigurno imati opsežan višegodišnji posao

 

Piše: ROMANA GALOVIĆ

 

Nonšalantni stil predsjednikovanja Stjepana Mesića, koji je u prvom redu obilježen ponašanjem u kojem jezik radi brže od pameti, za posljedicu ima niz građanskih parnica i tužbi za klevetu. Zbog Mesićeva brzopleta jezika pravdu na sudu potražilo je niz poznatih osoba iz javnoga života Hrvatske, a među njima su: Dunja Zloić Gotovina, Branka Šeparović, Vice Vukojević, Markica Rebić, Milan Kovač, Stjepan Tuđman, Ljubo Česić-

-Rojs i mnogi drugi. Sve ove godine zaštićen predsjedničkim imunitetom, Mesić izbjegava sudove i nastavlja sa svojim neprimjerenim izjavama u javnosti, što sve još više rezultira brojnim građanskim parnicama i tužbama za klevetu zbog kojih bi se Mesić vrlo skoro po isteku predsjedničkog mandata mogao naći na sudu kao redoviti gost u svojstvu tuženoga. Iako je većina ovih tužbi završila u ladicama sudaca zbog predsjednikova imuniteta, pitanje je vremena kada će ih oni koji su ih podnijeli ponovno aktivirati jer tužbe koje su zamrznute  zbog imuniteta zaštite predsjedničke funkcije ne zastarijevaju. Jedan od onih čija tužba čeka u ladici da bi opet bila aktivirana je i ona bivšeg suca Ustavnog suda RH Vice Vukojevića koji kaže:

-Još sam lani u intervju koji sam dao jednim našim dnevnim novinama, kada su me pitali gdje sam bio u vrijeme kada je navodno silovana neka djevojka u Bosni, odgovorio da sam bio u Munchenu radi financijskih malverzacija Stipe Mesića. Bilo je samo pitanje vremena kada ću izići s kaznenom prijavom protiv Stipe Mesića. Ako Državno odvjetništvo odbaci moju kaznenu prijavu protiv njega, ići ću s privatnom tužbom, kaže Vukojević koji nije htio donositi procjene kako će pravna država na Mesićevim slučajevima funkcionirati nakon prestanka njegova predsjedničkog mandata, ali nam je na to pitanje slikovito odgovorio ostavljajući zaključak nama.

-Jeste li čuli za Pinochea? Umro je, a procesi protiv njega još su se vodili, zaključuje Vukojević, još jednom potvrđujući da on ne će odustati od tužbe koju je podigao protiv Mesića.

 

Kad njemu odgovora, onda tuži sve po redu i dolazi na sud

Zagrebački odvjetnik Zvonimir Hodak čiju je pomoć potražilo čak četvero klijenata koji imaju sličan problem s predsjedničkim otrovnim strjelicama usmjerenim k njima smatra da u ovom trenutku doista postoji problem kada su u pitanju predsjedničke izjave dok on još uvijek ima imunitet, ali da će se stvari promijeniti onda kada toga više ne bude jer zastare koje su inače vrlo brze kada su u pitanju kaznene prijave, u slučaju predsjedničkoga imuniteta ne vrijede, odnosno dolazi do prekida zastare. Drugim riječima, kaže Hodak, nema opasnosti da kaznena prijava padne u zastare.

-Još koncem 2000. godine preko mene tužbu protiv Mesića podnijela je Dunja Gotovina i s obzirom da je on u ožujku iduće godine postao predsjednik države, došlo je do prekida zbog njegova imuniteta. No čim on prestane biti predsjednik, gospođa Dunja Gotovina ima namjeru nastaviti s tom tužbom protiv Mesića, kaže Hodak koji dodaje da je predsjednik svojim načinom komuniciranja, koje se manje-više bazira na vrijeđanju ljudi, doveo do toga da su pojedinci počeli izučavati zakon i odlučili pravdu pronaći na sudu.

- Kad mu netko ne odgovara, Mesić tuži sve po redu. Prisjetimo se slučaja Mikšić, kojega je tužio i dobio. No i s druge strane očekuje da njega nitko ne tuži i debelo se koristi imunitetom svoje funkcije smatrajući sebe valjda nekom 'svetom kravom' koju nitko ne bi smio tužiti. Takvi postupci doista su i pitanje morala. Na kraju krajeva i Mesić je pravnik, on bi trebao na neki način poštivati i načelo reciprociteta. Ako već Ustavni sud ne daje dopuštenje da se on pojavljuje na sudu, onda bi i on trebao paziti te se kao predsjednik države suzdržati i ne tužakati druge. No on tuži koga god stigne kad mu taj netko zasmeta, smatra Hodak, nastavljajući da su spekulacije o izmjeni Ustava kako bi se predsjednik zaštitio nakon mandata potpuno neosnovane i gotovo nemoguće. Odnosno, sve uređene države na svijetu imaju sustav u kojem predsjednik države uživa imunitet dok obnaša funkciju, no kada on prestane, toga više nema.

-Prisjetimo se bivšeg francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca, američkog Richarda Nixona nakon ostavke, kojemu se specijalno morao dati oporost od nekih kaznenih djela dok je bio predsjednik. No nema mogućnosti da bi zato što je netko bio predsjednik imao doživotni imunitet, ističe Hodak i dodaje da  se predsjednik Franjo Tuđman za razliku od Mesića nikada u sličnim situacijama nije pozivao na imunitet, nego se posredstvom svoga branitelja , kojemu je davao punomoć, odazivao sudu.

 

Tuđman se nikad nije štitio imunitetom

 

Odvjetnik Hodak u jednom je takvom predmetu u sporu s građaninom Vidovićem, sucem,  koji se osjetio uvrijeđenim i tužio bivšega predsjednika,  zastupao predsjednika Tuđmana. Predsjednik je dobio taj spor, a u šali je svom odvjetniku kazao da je to jedini spor koji je u Hrvatskoj dobio. Predmet protiv Tuđmana, prema Hodakovim riječima, vrlo se brzo našao u rukama suca, dok u slučajevima kada netko tuži Mesića nitko se ne javlja i po dvije godine.

Predsjednik Mesić vrlo je brz na jeziku i često bez dokaza oštar u nazočnosti medija proizvoljno optužujući najčešće pojedince koji nisu u milosti političke elite. Želi tako u javnosti izazvati simpatije običnog puka. No, koliko god je to prolazilo u prvim godinama njegova mandata, s vremenom je ta činjenica sve više počela iritirati ne samo one koje je prozivao već i hrvatske građane pa se i u satiričnim emisijama predsjednika prvenstveno predstavlja kao nekoga tko uglavnom od svega čini vic. A kako se ne može baš od svega bez posljedica činiti vic, nakon isteka predsjedničkog mandata sud će sasvim sigurno imati opsežan višegodišnji posao zbog Mesićevih izjava koje su rezultirale građanskim parnicama i kaznenim prijavama, a koje je on ignorirao pozivajući se na predsjednički imunitet. Ono za što se Mesića tuži kazne su uglavnom novčane i uvjetne.

Neslužbeno se može čuti da je već gotovo stotinu tužbi koje čekaju na istek drugog predsjedničko Mesićeva mandata i prekid imuniteta, te da Mesić zbog toga postaje sve nervozniji.

 

 

Cilj je imuniteta zaštititi funkciju, a ne osobu predsjednika!

 

Građane često interesira može li se i kada donijeti odluka o suspenziji imuniteta nepovredivosti. U ustavnopravnoj teoriji postoje različita gledišta o tome kada se može donijeti odluka o suspenziji imuniteta nepovredivosti. Zahtjevi pravne teorije uglavnom se svode na to da, prilikom odlučivanja o suspenziji imuniteta, treba poći od smisla i svrhe imuniteta nepovredivosti, a to je da se predsjednik države za vrijeme mandata, zaštiti od neosnovanog uznemiravanja i progona inspiriranih političkim motivima i osobnom netrpeljivošću te da mu se omogući slobodno djelovanje u njegovoj funkciji. Stoga se preporuča skidanje imuniteta u iznimnim i vrlo teškim slučajevima.

No, nije potrebno odobrenje Ustavnog suda za pritvaranje predsjednika ako je zatečen da čini kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora u trajanju dužem od pet godina. Na pitanje može li se predsjednik odreći predsjedničkog imuniteta i pojaviti se na ročištu odgovor je da se imunitet ne odnosi na građansko-pravni postupak i predsjednik se može pojaviti na ročištu u nekoj parnici. Općenito se smatra da odricanje od imuniteta nepovredivosti nije dopustivo  jer je primarna svrha njegova ustanovljenja zaštita funkcije, a ne osobe predsjednika države

__________________________________________________________


Jesmo li mi Hrvati glupi?

 

 

Slušajući i gledajući događaje na našoj političkoj sceni, nerijetko se upitam: jesmo li mi Hrvati kolektivno glup narod ili nas to drugi čine glupima? Nevjerojatan je raskol između onoga što vidim i čujem da se događa i onoga što mi novinari i političari objasne da se doista dogodilo. Iznijet ću nekoliko primjera

 

Na sv. misi za domovinu povodom Dana državnosti, koju je predvodio kardinal Josip Bozanić, bio je cijeli državni vrh: predsjednici države, Vlade i Sabora. U svojoj propovijedi, kardinal Bozanić hvali napore vlade u pregovorima za ulazak u EU, ali u isto vrijeme kritizira podanički mentalitet u pregovorima s EU-om. Također, što je vrlo važno, kritizira činjenicu da se interesi nekih skupina pokazuju kao zahtjev EU-a prema Hrvatskoj i tako se laže i obmanjuje narod. Kardinal Bozanić sve je prije samo ne oštar i nepromišljen u kritiziranju vlasti.

 

 Od trenutka preuzimanja zagrebačke nadbiskupije na njega se gleda kao na biskupa, koji je svojoj sintagmom o „grijehu struktura“ kritizirao Tuđmana i tako stekao simpatije, posebno kod lijevo orijentiranih političkih struktura. Svakako, od tada se ne može reći da je kardinal Bozanić izrekao oštriju kritiku na bilo koju vlast, posebno ne na način da to kaže izričito i nedvosmisleno. Stoga i jest značajno prozivanje za podaništvo i laž izrečeno u propovijedi jer to znači da su te negativnosti dosegle toliku razinu da bi ih bilo pogubno prešutjeti ili neodređeno na njih ukazati. Kardinal Bozanić, kojega se percipira kao prvog biskupa u Hrvata, upravo zbog te percepcije u narodu shvatio je odgovornost koju kao biskup ima i javno je upozorio vlast na te dvije, za Hrvatsku budućnost, pogubne činjenice: podaništvo i laganje narodu.

 

Sutradan su predsjednika vlade Ivu Sanadera novinari upitali kako je doživio Bozanićevu propovijed i osjeća li se prozvanim od strane kardinala. Na moje čuđenje, Sanader odgovara da on u propovijedi nije čuo nikakvu kritiku, već suprotno, od kardinala je dobio javnu podršku Crkve u Hrvata pregovorima za ulazak u EU koji nema alternativu. Naravno, novinar nije ništa dalje pitao. Da čovjek ne povjeruje! Kao da nitko nikada nije čuo kardinalove izjave i kao da ih televizija nije ponavljala u svim vijestima. Mislim da se doista treba bojati čovjeka koji tako bezočno laže.

 

Drugi događaj, jednako nelogičan, dogodio se 1. srpnja preuzimanjem predsjedanja Europskom unijom. Francuski predsjednik Sarkozy ponavlja svoju izjavu da zbog irskoga odbijanja Lisabonskog sporazuma, daljeg proširenja Unije ne će biti. Na izričito pitanje novinara znači li to blokiranje pregovora s Hrvatskom, Sarkozy hladno i bez promišljanja odgovara: „Da“.  Hrvatski novinari pohitali su odmah potražiti Sanadera s pitanjem o komentaru tih Sarkozyjevih izjava. Sanader hladno odgovara da zastoja pregovora nema jer je hrvatska svoje obveze ispunila, a da je Sarkozy, kao predsjednik Francuske koja preuzima predsjedanje EU-om, nešto krivo rekao, a da to nije htio. Drugim riječima, krivo se izrazio. Ili, kako Mesić voli reći: krivo su ga shvatili.

 

Meni je logično da je teško priznati poraz. Mora biti užasno prizemljenje kad shvatiš da sve što si radio, sve žrtve koje si podnio, ne vrijede ništa. Shvaćam da bi Sanader, da može, vratio vrijeme i neke stvari drukčije napravio. Ali povratka nema. Omalovažavanje Domovinskog rata, lociranje, uhićivanje, identificiranje i transportiranje hrvatskih generala u Haag, odricanje od Tuđmana, ljubljenje i koaliranje sa Srbima agresorima, stvaranje Zapadnog Balkana, podilaženje i popuštanje Slovencima, sve je to bilo uzalud. Vizija koju je imao o sebi kao europskom političaru, pala je u vodu. Ne preostaje mu ništa drugo nego lagati i obmanjivati narod da ono što vidi ne vidi i da ono što čuje ne čuje. Samo, istina je neumoljiva i sustići će ga jer, iako se ponekad tako čini, narod nije glup. Sve koji su izdali, narod je odbacio, a povijest kaznila.

 

don Pavao Šindija, Bibinje

__________________________________________________________________



KNJIŽEVNICA JULIJANA MATANOVIĆ U RAZGOVORU ZA HRVATSKI LIST MEĐU OSTALIM NAJAVLJUJE I SVOJE NOVE ROMANE

 Ja sam cura iz provincije i volim da me vole

Sad mi izlazi nova knjiga i jedva čekam da se pojavi. U zemlji u kojoj su unaprijed napisane kritike, već znaš što će se dogoditi. Moja nova knjiga totalno je drukčija od ostalih i baš me zanima što će sada kritičari pisati. Sjećam se da su me napadali kad mi je izašla knjiga Bilješka o piscu

 

 U život mi se upleo jedan Bosanac, dobila sam kćerkicu Magdalenu, a često se osjećam optuženom zato što sam rodila u 43 godini života. Moja biografija nije laka, ali nitko ju ne bi preuzeo. Sa svojim se demonima borim pišući o njima. Traumu odlaska oca moje kćeri još nisam tekstualno pobijedila. Živim u močvari koju moram pretvoriti u tekst. Kad tu emociju pretvorim u tekst i ponudim ju drugima, onda tek mogu naprijed

 

Razgovarala: ANDREA ČERNIVEC

 

Julijana Matanović jedna je od onih književnica čije knjige volite ili ne volite. Većina njezinih osobnih priča krije se u njima, pa iako joj mnogi ponekad zamjeraju način pisanja, Matanović priznaje kako u svojim knjigama čitateljima otkriva dio sebe, svoga svijeta, tuge koju u tome trenutku ima. Ne krije kako tako bježi od problema suočavajući se s njima na papiru, što su mnogi prepoznali pa joj, kaže ona, neke stvari i opraštaju. Početkom rujna na tržištu će se pojaviti, nakon dužeg vremena, čak dvije njezine knjige, a potpisnica je jedne od priča koje su se našle u knjizi Drugo stanje urednice Sandre Babac.

 

 

Je li rad na knjizi Drugo stanje bio drukčiji od onoga što ste do sada radili?

Sandra Babac zamolila me je da napišem svoja iskustva u trudnoći koja sam napravila u obliku pripovijetke. Pisci su dosta lukavi i kad pišu jednu priču, uvijek to vide kao dio knjige. Tako će i ova moja priča biti sastavni dio knjige koja se pojavljuje na jesen, a zove se Knjiga od žena, muškaraca, gradova i odlazaka. Jedno od poglavlja je i ova Požurite, žene moje koja se referira na pjesmu Bijelog dugmeta Požurite, konji moji. Danas se svatko usuđuje reći kad je pravo vrijeme za rađanje, iako ja mislim da je to stvar više, a ne naše odluke. Meni se u život upleo jedan Bosanac, dobila sam kćerkicu Magdalenu, nekako se u sve umiješalo Bijelo dugme i tako je nastala ova priča.

Kad se gleda vaš život, ne može se pobjeći od toga da je to više nego zanimljiva priča. Sami ste rekli da ste kasnije rodili, ubrzo i izgubili oca svoga djeteta, mnogo je događanja iza vas…

Rođenjem sam Bosanka i imam poseban pogled na svijet pa se vjerojatno zbog toga kod mene i događaju priče. Ljudi iz Bosne često su skloni govoriti o razlozima, sudbini i povezanosti, imaju dar za pripovijedanjem. Osobno sve doživljavam kao priču. O mojoj se biografiji dosta priča zbog čega mi mnogi zavide, ona nije laka, ali nitko ju ne bi preuzeo na svoja leđa. Da bih izdržala tu biografiju, živim ju kao priču. Omiljeni pisac mi je Julian Barnes i njegova Flaubertova papiga gdje ima krasna rečenica u kojoj se kaže da ti netko gore da život iz kojeg bi ti bio najkreativniji. Onda ja pomislim ako sad uz malo dijete kradem jedan sat za pisanje i zahvalna sam Bogu na tome, kako bih onda pisala da imam mnogo vremena. Možda bih lošije pisala, možda uopće ne bih. Taj sat vremena dnevno iskoristim maksimalno. Mišljenja sam da se svima događaju priče, ali da ljudi nisu spremni gledati. Pišem iskreno, s emocijama, i često se dogodi da kad i izmislim neke događaje, ljudi vjeruju da sam ja to proživjela. Mislim da čitatelji uvijek prepoznaju iskrene emocije što je jedino naše utočište.

Zašto ste nam onda vi lagali?

(smijeh) To je žilava knjiga i o uspjehu te knjige ne mogu suditi. I mene počinje čuditi jer se ovih dana pojavljuje njezino 14. izdanje, a već je 11 godina na tržištu. Knjiga otkriva neke sitnice o kojima se čitateljstvo ne usuđuje glasno govoriti. Svi smo mi nekada lagali i onda pišući knjigu kroz te rečenice priznaješ sebe. To je najbolja komunikacija između pisca i čitatelja.

Jeste li očekivali ovakav uspjeh svojih knjiga kad ste ih tek počeli izdavati?

Ne. Ima mnogo boljih pisaca od mene. Ima mnogo mojih kolega o kojima se manje zna, a jako su dobri pisci. Imam tu čudnu sreću sa svojim čitateljima koji prepoznaju moje emocije, oproste mi kad me dugo nema, volim reći da imam dobar početnički miraz kod njih. Nadam se da će tako biti i dalje. Nije me bilo neko vrijeme s dugom formom i nadam se da nisam izgubila čitatelje.

 

Kako izgleda vaše stvaranje novoga romana?

Mene je dobro naručivati. Da nije bilo Sandre Babac, nikada ne bih napisala priču Požurite, žene moje. Nakon što mi je rekla o tome, sjela sam, napisala ju i odmah shvatila da ju mogu ubaciti u neku svoju knjigu. Mene treba natjerati, naručiti, zato volim prihvatiti kolumne koje pišem kao priče jer odmah u glavi imam projekt. Moja je dužnost biti majka, pisanje mi je ugoda i vjerojatno bi bilo drukčije da nemam Magdicu. Zbog svoje biografije, u jednom sam trenutku pomislila da nemam pravo na ugodu i ako mi je ugodno znači da bi trebala raditi pametniji posao. Ako je meni ugodno pisati priču, to nije normalno jer bih se trebala baviti svojim djetetom. Kad je priča naručena, onda je to posao, koji se spaja s ugodom.

Ove godine vam izlaze čak dvije knjige?

Kod mene se događa to da me nema, a onda grunem s više naslova. Čovjek u svom životu ima godine kad se nešto zaslužuje, a čini mu se da se ništa ne događa. Onda se dogodi godina velike biografije, čini ti se da je ta godina jaka, pa izađe knjiga koja je rezultat okolnosti zadnjih par godina. Emocije i događaji gomilaju se u mom tijelu, pustim ih na papir, podijelim s drugima i oni više nisu moj problem. Na taj način ja stvaram. Traumu odlaska oca moje kćeri još nisam tekstualno pobijedila. Živim u močvari koju moram pobijediti, moram tu traumu pretvoriti u tekst. Kad tu emociju pretvorim u tekst i ponudim ju drugima, onda tek mogu naprijed. 

Stignete li uspješno manevrirati između privatnoga i poslovnoga života?

Mora se sve stići, nije jednostavno, ali uspijevam. Samohranost je vrlo naporna stvar, ne zato što si sam, već zato što si uključen 24 sata dnevno. Samohranost je to da navečer ne možeš popiti tabletu za spavanje jer se djetetu nešto može dogoditi, a ti ne možeš reagirati. Biti odgovoran 24 sata na dan najteža je stvar. Ne mogu biti umorna, ne smijem imati gripu jer Magdalena i ja živimo u gradu u kojem nemamo nikoga. Možda bih bila pekmezastija da mi je drukčije, ovako smo se navikle. Bojim se jedino da tijelo pamti sve pa će mi jednoga dana sve i vratiti.

Je li vas ta situacija promijenila?

Često se osjećam optuženom zato što sam rodila u 43. godini života. Da se radilo o nekoj curi koja se ne bavi javnim poslom, svi bi rekli Bog joj dao, a meni govore da mi je karijera bila ispred svega pa zato nisam rodila ranije što nije istina, ali se ne želim ni opravdavati nikome. Ljudi su skloni preuveličavanjima. Danas kad imam dijete drukčije vrednujem stvari. Kad si mlad, imaš više energije, važne su ti neke drugi stvari, a kad imaš više godina, znaš što su prave vrijednosti. Meni je Magda na prvom mjestu i dajem joj mnogo više vremena i sebe nego što rade mlade mame. Netko tko je uredio ovaj svijet, pobrinuo se da sve ima svoje za i svoje protiv.

Je li teško u Hrvatskoj biti književnica?

Mislim da bi žene trebale više podržavati jedne druge. Dečki, bez obzira čitaju li se ili ne, drže se zajedno. Nikada nisam ljuta na njih i ne razumijem žene koje svoj bijes iskaljuju na njih. Nisam tip žene koja se ljuti, ali prije bih se ljutila na nas žene jer se međusobno uopće ne podržavamo. Vlada ljubomora, zavist, ljudi su nesretni jer im se u vlastitim životima ne događa ništa.

 

 

Može li se živjeti samo od pisanja?

Ne može. Književnik u Hrvatskoj mora dijeliti sudbinu svoga naroda, mora živjeti kako živi narod. Ne mogu tražiti da živim bolje kad znam koliko se primjeraka knjige može prodati; treba gledati realnim očima, imati razumijevanja za ljudsku sudbinu bez koje nema dobre priče i u svemu tražiti svoje razloge.

Čitaju li se knjige danas više nego prije?

Čita se, ali i piše jako mnogo. Problem je što se o tome toliko ne govori. Kad se pojavila moja knjiga Zašto sam vam lagala, bila je prva hrvatska knjiga na top listama. Do tada su bili samo strani pisci, a danas se kupuju i čitaju hrvatski pisci što je prije 15 godina bilo nezamislivo. Prije su ljudi odlazili u knjižnice i tražili bilo kakav roman samo da nije hrvatski. Ljudi danas znaju hrvatske pisce i čitaju ih. Isto tako, nisam ljubiteljica novih medija, ali vidim da ima blogera sa sjajnim pričama koji se nalaze na književnim večerima i raspravljaju o svojim pričama. To je fantastično.

Postoji li jal među hrvatskim piscima?

Hrvatski jal je naša sintagma i naše vlasništvo.

Čitate li domaće pisce?

Čitam zbog toga što želim imati uvid u svoje kolege. Nisam od foliranata koji kažu da su pročitali, a nisu, ali volim znati što rade ostali pisci. Često mi se žale profesorice u osnovnoj školi kako učenici ne čitaju lektiru. Uvijek im kažem da imaju pravo jer onoga trenutka kad smo mi izdali Vodič za lektiru, učenici ju više ne moraju čitati. Često i svojim studentima kažem da je prava knjiga u njihovim očima. Ono što se vrti u njihovim glavama dok čitaju knjigu je najbitnije.

Pogađaju li vas kritike?

Da, i to mi je najgori dio posla. Sad mi izlazi nova knjiga i jedva čekam da se pojave. U zemlji u kojoj su unaprijed napisane kritike, već znaš što će se dogoditi. Moja nova knjiga totalno je drukčija od ostalih i baš me zanima što će sada pisati. Profesor sam literature i morala bih vjerovati u književnu kritiku. S druge strane, možeš li biti u književnosti objektivan, ljudi ti mogu primijetiti stil, lošu rečenicu, ali kako komentirati sadržaj. Sjećam se kad mi je izašla knjiga Bilješka o piscu, mnogi su govorili je li moguće da je netko zaljubljen 18 godina, da ga čeka, komentirali su da to nije cura iz demokratskog društva. Ne možeš komentirati neke stvari ako nisi i sam imao iskustva s tim. Neke stvari me ne bi trebale dirati jer sam mnogo toga prošla u životu, ali ja sam cura iz provincije i volim da me vole. (smijeh) To mi je najveći problem jer nikad ne ću odrasti.

 

 

 

Nema objektivnosti u zemlji gdje su svi rođaci

 

Kakvo je vaše mišljenje o književnim nagradama kojih je sve više? Postoji li tu nekakva objektivnost?

Pogledajte samo slučaj Renata Baretića gdje su se svi žiriji složili oko istoga naslova. To se u Hrvatskoj nikad nije i ne će dogoditi, to je fenomen. Sad je sve više nagrada i događa se da knjiga koja je dobila nagradu jednog žirija nije ušla ni među pet u konkurenciji drugoga. Kako ćeš govoriti puku o objektivnosti? Dva kritičara za istu knjigu govore totalno oprečne stvari, jednome je odlična, drugi kaže da ništa ne vrijedi, a obojica imaju doktorat iz znanosti književnosti. U zemlji u kojoj smo svi rođaci, govoriti o nekoj objektivnosti, pogotovo u umjetnosti, meni je smiješno.

__________________________________________________________________


Jadranka Kosor – zaratila se s Crkvom!

 

Jedino Jadranka Kosor bez posljedica može reći: «Crkva obmanjuje, bili su kod mene četiri puta!». Ako ovoga puta i povjerujemo Jadranki Kosor, iako Crkva nije jedina koja se bunila da nije bilo javne rasprave oko prijedloga Zakona za suzbijanje diskriminacije, u svakom slučaju nije Crkva jedina koja obmanjuje. I Jadranka Kosor to čini već dugi niz godina pa bi bilo moralno da to ne spominje kada su u pitanju drugi, a osobito Crkva s kojom je barem javno dugi niz godina njegovala dobre odnose

 

Piše: ROMANA GALOVIĆ

 

Jadranka Kosor, iako se cijeli život bavila novinarstvom, najprije kao dopisnica Večernjeg lista, a potom i  kao dugogodišnja novinarka na HRT-u, u javnom se životu Hrvatske 'rodila' 1991. godine. Zanimljivo je da svoj profesionalni životopis počinje vođenjem emisije za prognanike, izbjeglice i stradalnike Domovinskog rata, a tada je već imala 38 godina. U prošlom sustavu bila je član partije i na tome gradila karijeru, što joj, čini se, i nije osobito pomoglo. Do posljednjega trenutka članica je i zagovornica Pokreta za Jugoslaviju, ali žena za sva vremena, na vrijeme se, što kaže naš narod, prestrojila i sada je nezamjenjivi kadar HDZ-

-a.

Poslušna u prošlom režimu, poslušna sada, valjda je zato najomiljenija ministrica svoga premijera i sasvim sigurno nema šanse da će ju pogoditi sudbina Kolinde Grabar-Kitarović ili da bude žrtveno janje u sukobu Vlade i Katoličke crkve oko Zakona o suzbijanju diskriminacije.

Jadranka Kosor redovito prihvaća na sebe preuzeti vruće krumpire Vladine i stranačke politike i zato je u anketama najčešće najmanje popularni HDZ-ov političar, ali koga briga što misli raja, ona je zato obilato nagrađena tamo gdje se 'darovi' dijele.

S toplim osmijehom ministrice, na vrlo grub način njezino učestalo prozivano ministarstvo rješava odnosno ne rješava probleme branitelja i stradalnika Domovinskog rata. Žena od forme uredno sve poslove obavlja ispunjavajući protokolarne obveze na način da o njezinim stavovima nema rasprave. Tako se dogodilo i Crkvi koja je u slučaju Zakona o suzbijanju diskriminacije očito previše vjerovala Vladi i tek sada smatra da je potrebno reagirati u trenutku kada se ona kao institucija osjeća ugroženom, iako je po pitanju resornoga ministarstva Jadranke Kosor bilo mnogo povoda da Crkva reagira i prije.

Čini se da nitko od političara ne može preživjeti sve ono što može Jadranka Kosor. Njezina hladnoća i nereagiranje na ponižavanje i iskorištavanje njezinih moralnih osobina u svrhu političkih interesa vrlo plastično opisuju njezinu osobnost. Stoga svi naivci koji su od njezina majčinskoga osmijeha očekivali nešto, grdno su se prevarili jer uz radijski ugodno izvježbani glas u ovih sedamnaest godina napredovala je i u mimičkim vještinama pa laže u oči uvjeravajući vas da je baš ona ta hrvatska majka čuvarica obiteljskoga ognjišta koja je tu da riješi sve probleme izmučenoga hrvatskoga puka. Iako njezina privatna biografija, u čije detalje ne želimo duboko ulaziti, nemalo odudara od slike koju želi stvoriti u javnosti i u politici koju zastupa. Uspješni hrvatski ministri u drugom mandatu baš su oni koje javnost najčešće proziva. Tako je i u slučaj Jadranke Kosor koju su prozivali branitelji, invalidi Domovinskog rata, samohrani roditelji, nevladine udruge, a njezin će rejting sasvim sigurno porasti nakon ovoga sukoba s Crkvom. Bivša kandidatkinja za predsjednicu, za koju je i njezin stranački vrh znao da nema šanse da to i postane, kao vjerna podanica svoje stranke jedina sebi u zemlji u kojoj Crkva ima još uvijek itekako jak utjecaj, i koja bez obzira htjeli to neki javno priznati ili ne u vrijeme izbora uvijek lobira za 'zna se' koga, dakle jedino Jadranka Kosor bez posljedica može reći: «Crkva obmanjuje, bili su kod mene četiri puta!».

Ako ovoga puta i povjerujemo Jadranki Kosor, iako Crkva nije jedina koja se bunila da nije bilo javne rasprave oko prijedloga Zakona za suzbijanje diskriminacije, u svakom slučaju nije Crkva jedina koja obmanjuje. I Jadranka Kosor to čini već dugi niz godina pa bi bilo moralno da to ne spominje kada su u pitanju drugi, a osobito Crkva s kojom je barem javno dugi niz godina njegovala dobre odnose.

___________________________________________________________________________________________




ŠTO SE TO DOGODILO MOM PRIJATELJU MESIĆU?

 

Kad sam Mesića '93. upoznao s dr. Pšeničnikom, zetom Ante Pavelića, oduševljeno je skočio i rekao mu: «Vi ste veliki čovjek i od velikoga čovjeka zet!»

 

 

Nije nikakva novost da je upravo Mesić u vrijeme večere prvi počeo pjevati «Juru i Bobana». Darovao mi je poglavnikovu mapu i glasno pred svima govorio da NDH nije nastala na zločinu. Po mene je slao vozače i limuzine, dao mi posebne iskaznice da ulazi u njegov ured bez kucanja

 

Rijetko idem spavati a da se ne pitam što se dogodilo Mesiću. Bio je četiri godine veći 'ustaša' nego ja. No kada se sjeti da mu je Lončar savjetnik, onda čuđenja i nema. Kad je napuštao Tuđmana i osnivao stranku, rekao mi je da će ju nazvati Nezavisna država Hrvatska, a ne Hrvatski nezavisni demokrati   

 

Obitelj Stjepana Mesića toliko me gostoljubivo ugošćavala da sam mislio kako je to obitelj iz NDH

 

Razgovarao: IVICA MARIJAČIĆ

 

 

Tomislav Krolo jedan je od najpoznatijih hrvatskih emigranata. Do početka 90-

-ih bio je potpredsjednik Hrvatskog narodnog odbora na čelu s dr. Brankom Jelićem, a onda se na poziv novouspostavljene hrvatske demokratske vlasti vratio, poput mnogih, u Hrvatsku. Jedan od onih s kojima je u Hrvatskoj intenzivno komunicirao i uspostavio prijateljske odnose, bio je današnji predsjednik RH Stjepan Mesić. Krolo priznaje da je tada bio impresioniran Mesićevim hrabrim držanjem u Beogradu kada je Borislavu Joviću usred Beograda rekao da će Hrvatska biti samostalna, milom ili silom. Brzo je shvatio da s Mesićem dijeli gotovo identična razmišljanja o nekim pitanjima iz hrvatske povijesti. Bliskost u stajalištima, kaže danas Krolo, dovela je do toga da sam ga često i privatno posjećivao u njegovu stanu u Zagrebu, a njegova obitelj primala me je krajnje srdačno i gostoljubivo. Vidio sam da je čitava obitelj Mesić naglašeno domoljubno orijentirana, čak sam osjećao kao da je to familija iz NDH. Nikad, ni u ludilu nisam mogao pomisliti da će ikada doći do radikalnih promjena kod Stjepana Mesića.

 Danas je Tomislav Krolo razočaran Mesićevim političkim pogledima i javnim istupima do te mjere da ga naziva bivšim političkim prijateljem, a komunikacije između njih dvojice više nema. Krolo se prisjeća svih situacija u kojima se družio s Mesićem.

«Nebrojeno smo puta bili na večerama, a Mesić bi prvi počinjao s pjesmom «Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana». To je čak i manje važno, odnosno nije ništa novo. Svi znaju da je glasno pjevao 'ustaške' pjesme. No nije samo pjevao. Govorio je glasno pred svima da NDH nije nastala na zločinu, a jednom prilikom mi je darovao poglavnikovu mapu. U društvu je bila dvojba komu darovati tu mapu, meni ili d. Srećku Pšeničniku, zetu dr. Ante Pavelića, no Mesić i Manolić odlučili su da ju daruju meni jer sam ja prvi došao u Hrvatsku», kaže Krolo.

 

  Gospodine Krolo, vratimo se na početak. Kada ste se vratili iz Njemačke u Hrvatsku i kako ste upoznali Stjepana Mesića?

 

Krajem prosinca 1990. na hrvatskom programu radio postaje Deutsche Welle emitiran je poziv dr. Tuđmana i demokratski izabranoga hrvatskoga vodstva da izaslanstvo HNO-a dođe u Hrvatsku na proglašenje Ustava u Hrvatskom saboru. I doista, nakon brzoga dogovora, izaslanstvo HNO-a, koji sam ja predvodio, došlo je u Hrvatsku. Za nas iz emigracije to je bio velik događaj, kao da smo se ponovno rodili, doživjeli smo to kao da smo dobili NDH.  U tom su izaslanstvu bili još dr. Bauer, prof. Kovačić, na žalost i Krunoslav Prates, gospođica Ostojić, Pandžić… Kad smo sletjeli iz Frankfurta u Zagreb, dočekalo nas je izaslanstvo s pet vozila, a na dočeku su bili uz ostale Manolić, Jurlina, Babac. Vidio sam na zagrebačkoj zračnoj luci da se vijore tri zastave, još uvijek jugoslavenska, zatim hrvatska trobojnica s petokrakom i zastava grada Zagreba. Jugoslavensku zastavu sam tada pljunuo, a druge dvije poljubio. Tada smo, dakle, bili u Saboru, a odatle smo prevezeni u gradsku kavanu gdje sam na svečanosti susreo i pokojnoga kardinala Kuharića. Navečer sam htio napraviti jednu večeru u lokalu Stari kotač koji je držala meni tako draga obitelji Ivić. Na večeri su se pojavili Vladimir Šeks, Josip Manolić, Babac i drugi. Obratio se svima dr. Bauer u ime nas koji smo došli u našu domovinu, a uzvratio je Manolić rekavši uz ostalo da mu je čast što je upoznao nas, junačku emigraciju. Pogledajte, dakle, što je Manolić tada govorio o emigraciji, a danas Stjepan Mesić našu emigraciju naziva fašističkom. «Nemojte odlaziti odavde», rekao je te večeri Manolić.

 

S kim ste u to vrijeme u Hrvatskoj najviše komunicirali?

 

Najviše s Mesićem, Manolićem i dr. Tuđmanom. Posebno smo intenzivno radili do 1992. godine, do parlamentarnih izbora. Nikada nitko do njih nije imao nikakva prigovora na emigraciju. Valja znati da sam ja predsjednika Tuđmana obavještavao o svim svojim razgovorima s Mesićem i Manolićem. Imao sam posebne iskaznice Hrvatskog sabora. Mesić mi je rekao da uvijek i u svakom trenutku mogu k njemu. „Prijatelju, ulazi kad god hoćeš“, rekao mi je tada. Na njegovo inzistiranje, po mene je uvijek slao saborske limuzine, neovisno o tome odakle bi se vraćao i dolazio. Nije bilo moga dolaska iz Njemačke, SAD-a ili Kanade, a da Mesić nije slao vozila i vozače po mene. Imao je maksimalno povjerenje i poštovanje prema meni, kao i ja tada prema njemu.

 

Onda ste jednom prilikom došli i s poglavnikovim zetom, dr. Pšeničnikom?

 

Da, bilo je to početkom 1993. godine. Dr. Pšeničnik živio je u SAD-u. On je bio moj veliki osobni prijatelj, zajedno smo djelovali u HOP-u. Doveo sam ga kao suradnika i prijatelja u Sabor, u ured Stjepana Mesića. Kad smo došli u njegov ured, s njim su bili Josip Boljkovac i obavještajac Zdravko Mustać. «Predstavljam ti dr. Pšeničnika, poglavnikova zeta, imam čast», obratio sam se tada, sjećam se jako dobro, Mesiću. Pšeničnik je bio pomalo bojažljiv i nepovjerljiv i to se vidjelo na njemu. Ja sam mu rekao da se ne plaši jer je i Boljkovac danas na našoj, hrvatskoj strani. A znate li što je tada Mesić rekao Pšeničniku?

Mesić je ustao, objeručke se rukovao s Pšeničnikom i rekao mu povišenim tonom: „Što se trebate bojati! Vi ste velik čovjek i od velikoga čovjeka zet!“

 

Dakle Mesić je tada imao sasvim drukčije mišljenje o NDH, poglavniku i ustašama?

 

Mesić je zaista tada bio veći pristaša ustaša i Ante Pavelića nego ja. Barem te četiri godine. Zbog takvoga stava ja sam i uspostavio bliskost s njime.

 

Je li bilo još sličnih situacija?

 

U jednoj drugoj situaciji, sjećam se da je Franjo Gregorić mene ljubio, ali ne i druge. Kada su Gregorića pitali zašto ljubi mene, a ne i druge, odgovorio je: „Zato što je Krolo uvijek i cijeli život služio jednoj zastavi, a svi mi služili smo pod različitim barjacima.“ Dakle u to vrijeme, od svih političara u Hrvatskoj, ja sam najviše vjerovao Stjepanu Mesiću. Bili smo zaista bliski. Ponavljam, nije bilo moga dolaska da me nisu dočekali njegovi vozači i automobili. Danas sam, na žalost, uvrijeđen njegovim izjavama. Kad sam ovih dana slušao njegov govor u Brezovici, kad sam čuo taj grubi boljševički napad na NDH s jedne strane, a veličanje Josipa Broza Tita i komunista s druge strane, nisam mogao doći k sebi. Pa je li to taj Stjepan Mesić s kojim sam bio prijatelj i koji je govorio 90-ih potpuno drukčije. Zašto on danas govori protiv ustaša? Za mene je ustaša bio ustanik 1941. godine, ustanik protiv srpskoga terora. Ljudi koji su ustali 1941.  i ljudi koji su 1991. ustali u obranu domovine za mene su  isti u moralnom smislu. Oni su, dakle, branili svoju zemlju, nisu to činili komunisti koje Mesić danas rehabilitira i glorificira.

 

Godine 1994. Mesić napušta Tuđmana. Pretpostavljam da tada počinje pucati i između vas i Mesića?

 

Te godine Mesić s Manolićem osniva Hrvatske nezavisne demokrate. Stavili su i moje ime u svoje promidžbene materijale. Ivić Pašalić nazvao me je i pitao je li moguće da idem s Mesićem. Odgovorio sam mu da i ne znam kako se zove Mesićeva nova politička stranka, a meni je Mesić rekao da će mu se stranka zvati Nezavisna država Hrvatska. Te sam godine izišao iz koalicije s HDZ-om koju smo 90-ih uspostavili mi iz emigracije s HDZ-om i temeljem čega smo imali pravo na nekoliko veleposlanika. Sjećam se da smo, primjerice, imenovali Rojnicu za veleposlanika, a upravo je Mesić bio za taj prijedlog. Danas govori protiv Rojnice. Za njega su danas Rojnica, Francetić i drugi fašisti. No rekao sam Pašaliću da ja ne napuštam time politiku ni hrvatsku borbu te da uvijek ostajem uz poglavara dr. Franju Tuđmana premda mi, rekao sam tada, smetaju neki njegovi savjetnici.

 Uglavnom, danas se ne mogu načuditi promjeni Stjepana Mesića. No opet kad se sjetim da je za savjetnika uzeo Budimira Lončara, čovjeka koji je kao partizan bacao ljude u more i jame, onda se nemam čemu čuditi.

 

 Kasnije je komunikacija između vas dvojice postala rijetka?

 

Gotovo nikakva. Jednom, a tada je već postao predsjednik RH, bio je na kavi kod Čarlija. Tada je često dolazio, no danas se očito plaši doći tamo. Plaši se da će ga netko pretući. Nije me pozvao na promociju na Markov trg, što mi je već tada bilo sumnjivo, jer ako smo bili toliko bliski, onda sam s pravom očekivao poziv. No tu kod Čarlija me Tomislav Karamarko upozorio da je Mesć tu. Mesić me najednom vidio i glasno me pozvao: «Prijatelju, prijatelju…». Prišao sam mu i pitao ga kad i mogu li k njemu doći na Pantovčak. «Ti nemaš što pitati, ti dođi i uđi bez kucanja, ako nema strane delegacije!», odgovorio mi je tada. Nisam nikad otišao, a nikad me nije ni zvao.

 

Razmišljate li o tomu što s dogodilo tom čovjeku?

 

Rijetko odem spavati a da ne pomislim što se to dogodilo s mojim prijateljem Stjepanom Mesićem. Jedan tako dobar život i karijera, a onda pad u duboku provaliju, pad na razinu na kojoj, nekidan u Brezovici, govori onakve stvari, veliča Tita i komunizam. A za mene su i fašizam, i komunizam, i nacizam užasne stvari. Hrvatski junaci iz 1941. i iz 1991. godine nisu pripadali ni jednoj od tih opcija. Oni pripadaju opciji hrvatskoga junaštva. Ja i danas živim za Hrvatsku, vjerovao sam i mislio da i Mesić živi i radi za nju. Grdno sam se prevario.     

_____________________________________________________________________________


SVA BIJEDA DUHA U BiH ISKAZALA SE NEDAVNO KADA SU IGRALE HRVATSKA I TURSKA

 

Zašto se muslimani u BiH identificiraju s Turskom?

 

Piše: IVICA MLIVONČIĆ

 

Odavno je poznato da je sport, osobito nogomet, polje koje se može upotrijebiti kao obračun s onima koje ne voliš, koji su ti kako vjeruješ neprijatelji, ali i koje mrziš i koje bi stavio pod svoj jaram. Osobito kada su oni druge nacije i druge vjere. Sva bijeda takvoga stanja duha u Bosni i Hercegovini očitovala se na upravo završenom europskom nogometnom prvenstvu. Susret između reprezentacija Turske i Hrvatske iznjedrio je nataloženu netrpeljivost, neprijateljstvo i mržnju između triju konstitutivnih naroda.

Ovdje nas zanima kako shvatiti neke pojave koje su se događale u povodu susreta turskih i hrvatskih nogometaša. Bijaše to lakmus papir u svjetskoj javnosti da još jednom uvidi tko to Bosnu i Hercegovinu prisvaja samo za sebe i tko ne želi živjeti s drugim i drukčijim po vjeri i naciji. Ponajprije valja reći da su mediji učinili svoje. S prvim vijestima o izvanrednim mjerama u Mostaru, Stocu, Vitezu i tako redom, ali ne i u Sarajevu, Zenici, Visokom ili Tuzli, mediji javnosti poručiše da se priprema vjerski rat između muslimana i katolika. Takvu plitku opservaciju ističe i svom komentaru jedan splitski novinar, a da sam nije svjestan da je time poručio kako će rat voditi ne generali već muftije i biskupi. Recidiv je to onoga mišljenja koje je rat u BiH 1991. do 1995. godine ocijenilo kao vjerski, štoviše kao križarski rat, koji protiv Muslimana povedoše Hrvati katolici.

Mediji su dobrim dijelom retuširali pravo stanje. Prema prvim vijestima muslimani su navijačima vikali 'Ovo je Turska' i 'Ustaše, ustaše'. Mediji su tu kroatofobičnu histeriju prekrojili u sukob nekakvih bandi i huligana bez politike potke. Polako se i oštrica krivca okrenula prema hrvatskim navijačima. Stara politička praksa medija ne samo u Sarajevu već i u Zagrebu.

A identifikacija BiH muslimana s Turcima i BiH s Turskom nije novijega datuma. Sjetimo se samo ratnih poruka 'nas i Turaka 300 milijuna' ili novije reisa dr. Mustafe ef. Cerića 'Turska je naša majka, tako je bilo i tako će ostati'. To uz onaj poznati predizborni slogan SDA 'na svojoj zemlji i u svojoj vjeri' otkriva dubinu identifikacije BiH muslimana s turskim vremenima ili vaktom. Nostalgiju BiH muslimana povezujemo s prošlošću kada je BiH bila dio islamskoga imperija. Slijedom toga oni i danas BiH smatraju svojim vlasništvom, oni sebe smatraju temeljnim narodom, a Hrvate i Srbe prikazuju došljacima, BiH muslimani stoga vide tu zemlju kao obnovu muslimanske vladavine od XV. do XIX. stoljeća.

 

Malo mari Turska za BiH muslimane 

 

Zato je logično pitanje s kojom se i kakvom Turskom današnji BiH muslimani identificiraju. Svakako da oni i ne pomišljaju na današnju, Ataturkovu sekularnu državu, u kojoj se reis Cerić ne bi smio nametati kao politički vođa svojih vjernika u kojoj se ne bi smjeli nositi fesovi i zarovi. Uostalom, već je Alija Izetbegović napisao u Islamskoj deklaraciji da Bosnu i Hercegovinu ne želi uređenu kao državu Tursku. Nikada za svojih pohoda Istanbulu nije otišao do spomenika ocu nove Turske, koje je negacija osmanlijske imperije. Histerični zanos za Turskom odnosi se na osmanlijsko doba, kada je BiH bila integralni dio islamske teoktraske države.

Pobjeda turske nogometne vrste nad hrvatskom žestoko se slavila u Mostaru i Sarajevu, snažnije nego u Ankari. A jadni BiH muslimani i nisu svjesni da za njih u Turskoj danas malo tko i mari. Sigurni smo da nijedan turski nogometaš u srazu s hrvatskim nije ni pomišljao na BiH.

A to prizivanje 'Turske' u današnje je vrijeme čista politička fikcija, ali iza nje se krije antidejtonska tendencija. Godine 1463. Osmanlije su ubile europski priznatu državu, što je zločin po sebi. Ubili su na prijevaru posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša kojemu je papa Pijo II., glasoviti humanist Piccolomini, poslao kraljevsku krunu i tako Bosnu uveo u red europskih država. A navijati histerično i kroatofobično 'Ovo je Turska' poruka je Daytonu da mu nije mjesto u BiH jer su muslimani tu jedini temeljni narod i 'legitimni nasljednici' turske Bosne.

A poruka Hrvatima u Mostaru ili Stocu je da njihovi susjedi muslimani radije navijaju za daleku Tursku nego za svog susjeda Hrvata s kojim je ravnopravan i konstitutivan čimbenik BiH. Čudno je da u njima živi želja da se identificiraju i navijaju za reprezentaciju euroazijske a ne europske države i to svoje susjedne Hrvatsku bez koje BiH ne može ni u Europu, Hrvatske kojoj su, ako ćemo pravo, dužni barem minimum zahvalnosti za svu pomoć koju im je pružila 90-ih godina.

____________________________________________________________________________


Hrvatska crvena – od stida ili komunista?

 

Ako je mir remetio jedan mladić s ustaškom kapom, onda ga je remetilo i ostalih 120 000 posjetitelja koncerta pa bi ih sve trebalo kazniti što su se drznuli na Dan branitelja u glavnom gradu pjevati rodoljubne pjesme

 

Piše: LUKA PODRUG

 

Uhićen je i brzopotezno kažnjen zatvorom mladić koji je na Thompsonovu koncertu u Zagrebu nosio kapu sa slovom U i 'šahovnicom', kako podrugljivo mediji zovu hrvatski grb. Kažnjen je zatvorom i novčano zbog politike jer nikakvo nedjelo nije počinio. Hrvatska ozbiljno tone u bezakonje. Dirigirani mediji i korumpirani političari pokrenuli su u ovome kao i u mnogim drugim slučajevima organizirani javni linč protiv mrskih neprijatelja koji nose nepodobna obilježja. Nepodobna pa ni kažnjiva naravno nije crvena zvijezda čak ni kada je na agresorskoj jugo zastavi. Sve ovo već bezbroj puta viđeno i ne izaziva više čuđenje kod šire javnosti. Podobni suci su i ovaj put sudili po diktatu vlasti i po unaprijed napisanom scenariju. Razlika između ovoga i drugih slučajeva samo je u jednom presedanu. Za totalitarne sustave to je nebitna sitnica, ali za zemlju koja teži demokratskom ustroju to je nedopustivo. Naime, mladić je kažnjen s dvadeset pet dana zatvora i 1600 kuna novčane kazne, a da pri tome nije prekršio niti jedan zakon. Niti jednim zakonom nije kažnjivo nošenje i isticanje slova U, a još manje hrvatskoga grba ili kako komunjare u medijima kažu 'šahovnice'. Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje kao kažnjivo nije propisano zakonom u trenutku izvršenja… uče studenti prve godine pravnog fakulteta. U Hrvatskoj umjesto pravne države i poštivanja zakona vladaju pravila pionira malenih, koji se ne trebaju držati zakona kao pijani plota veće se sa mrskim hrvatskim neprijateljem mogu i moraju obračunati svim raspoloživim sredstvima. Još ponajmanje je kažnjeni mladić remetio javni red i mir. Ako ga je remetio, onda ga je remetilo i ostalih 120 000 posjetitelja koncerta pa bi ih sve trebalo kazniti što su se drznuli na Dan branitelja u glavnom gradu pjevati rodoljubne pjesme. Koji su drski primitivci ti hrvatski branitelji. Kako se usuđuju tražiti dopuštenje za glavni trg iako nisu pederi, perverznjaci, pijanci, drogaši, vulgarni nasilnici i slični urbani poželjni korisnici glavnog trga. Branitelje treba protjerati na udaljenu ledinu izvan grada, izjavio je urbani rasist Banac koji vodi jednu od opskurnih udruga za zaštitu ljudskih prava. Za tu i slične udruge hrvatski branitelji nisu ljudi, nego nacionalisti, ustaše, fašisti, talibani, ruralni, konzervativni i nazadni, manje vrijedni stvorovi koji ne zavrjeđuju glavni trg. Krajnji je čas da hrvatski branitelji sa svim ostalim normalnim rodoljubima, svim tim mrziteljima, riječju i djelom, jasno i odlučno pokažu kako će na glavne trgove u svim gradovima,  slobodno dolaziti uvijek kada zažele bez ičijeg dopuštenja ili pitanja.

Mirna, tiha, demokratska i civilizirana hrvatska većina izložena je beskrajnom poniženju od strane šačice korumpiranih novinarčića, puzavih marioneta u vrhu politike i udbaških doušnika u vodstvima civilnih udruga. Nitko se više u ovoj zemlji ne poziva niti uzda ni na Ustav ni na Zakon ni na trodiobu vlasti. Nepodobni se eliminiraju bez obzira na zakon, a zakoni se donose bez obzira na volju većine. Ostvareno je komunističko jedinstvo vlasti na kapitalističko-

-globalistički način. Sanader i Mesić slušaju svoje bjelosvjetske vladare i vlasnike te slijepo i ponizno provode sve naloge ne pitajući narod ni za što. Sramotni Hrvatski sabor je pao ispod razine nekad uvrjedljivoga kokošinjca jer više nitko u njemu niti ne kokodače. Svi su kupljeni i ušutkani. HDZ kao vladajuća tzv. demokršćanska stranka poštuje volju većine i stavove Katoličke crkve ukoliko iz Bruxellesa ne zapovjede drukčije, reče i ostade živ ovih dana 'rodoljub' Hebrang. Takvim ljigavim pristupom katolici donose nekršćanske zakone, domoljubi dižu ruke za izdaju, moralni potiču nemoral, a o radu i poštenju govore komunisti, pa može i Čačić o korupciji. Sve je relativizirano. Hrvatska je stvarno zemlja iz bajke, zemlja čudesa, Nema primjera da je jedan narod toliko žrtvovao za slobodu, neovisnost, demokraciju i budućnost, a tako ponizno, šutljivo, kukavički i jadno podnosi, bira i tolerira šačicu izroda koji ju svjesno, sustavno i za tuđi račun rastaču.

Stvarno je čudno je što struja poskupljuje samo dvadeset posto i što je benzin  ovako jeftin. Zaslužili smo mi bolje i skuplje.

 

_____________________________________________________________________________


Ima li država snage zagristi u zločinačku organizaciju Feral?

 

Hic Rhodus, hic salta! Tako bi se mogla opisati situacija u kojoj se nalaze tijela državne vlasti nakon što je tjednik Nacional razotkrio aferu u središtu koje su vlasnici nedavno ugasloga i propaloga splitskoga tjednika Feral. Ako je država doista iskrena u svojim neprekidnim pokličima za suzbijanje korupcije i kriminala, neka sada, radi uvjerljivosti, raščisti slučaj toga tjednika čijih je nekoliko vlasnika steklo enormno bogatstvo. Kao što je Nacional objavio prošloga tjedna, nekolicina vlasnika stekli su vlasništvo nad desetak skupocjenih nekretnina, ostali su dužni velike iznose državi za porez, još veći dugovi su ostali prema tiskarama, a nakon svega navodno im je čak i Sanaderova vlada dala milijun kuna iz proračuna. Sve je to bilo malo da se spasi list koji je odavno ostao bez publike, a objektivno govoreći, nikad ju nije ni imao previše, nikad nije bilo tržišne logike za njegovo izlaženje. List se od početka financirao izdašnim stranim izvorima, donacijama, potporama. O sebi su u domaćoj i stranoj javnosti stvorili neutemeljen stereotip o proganjanim novinama i novinarima i na temelju toga bespoštedno isisavali silan novac. Strani donatori, sve sumnjivi politički krugovi, izrazito neprijateljski raspoloženi prema hrvatskoj vlasti 90-ih godina, nisu štedjeli novac da pokušaju preko tog tjednika rušiti hrvatsku vlast. Kad je 2000. godine tadašnji HDZ smijenjen, očito je da je misija lista bila ispunjena i stranih donatora više naprosto nije bilo briga za njegovu sudbinu.

 Novinari propaloga tjednika ogorčeno su reagirali na tekst u Nacionalu, ali to je bila više dogmatska i pamfletska reakcija u koju su oni optužili vlasnike i vodstvo Nacionala da su mafija i slično. Kao da je to meritum spora. Vlasnici Ferala očito nemaju protuargumenata te je, po svemu sudeći, velika istina sve što je sada o njima napisano. Obogatili su se, prevarili državu, tiskare, zaposlenike i tko zna koga još sve ne. Zanimljivo je da je nakon toga nastupila šutnja. Većina ostalih hrvatskih medija solidarizirala se s novinarima lista koji je bio centar jugonostalgičnih reminiscencija, lista koji nije skrivao petokolonašku mržnju prema ideji samostalne hrvatske države i stvarateljima te države i koji se napokon ugušio u toj mržnji. Umjesto da se krene korak dalje u tom istraživanju razmjera kriminala koji se dogodio u Feralu, njihovi kolege istomišljenici o tomu šute ili se solidariziraju s novinarima i urednicima propaloga lista, tretirajući ih kao tobožnje žrtve politike. Takav je bio i razgovor Mislava Bage s jednim od urednika Viktorom Ivančićem, inače najpoznatijih hrvatskim dezerterom. Dakle, novinari, veliki pravdoljupci zašutjeli su u slučaju Ferala, niti jedno pitanje o tomu je li to istina i kako se moglo dogoditi da oni, lažni borci za moral i demokraciju, sve to čine radi osobnoga bogaćenja. Nekolicina tih jugonostalgičarskih novinara u Hrvatskoj zaštićenija je od ličkih medvjeda. Nitko se nije usudio dirati ih, bili su i još uvijek jesu u pravom smislu mažena mezimčad. Predsjednik Mesić simbolički je priložio novčić u znak potpore kada je sud jednom presudio protiv njih, pljujući tako po sudstvu države na čelu koje je, suci su iz straha odlagali u ladice manje-više većinu predmeta u kojima su ih tužili pojedinci zbog laži koje su pisali, država koju toliko mrze pomagala ih je na sve načine samo da  izbjegne optužbe kako guši slobodu medija; inspektori nisu smjeli zaviriti u poslovanje niti pisati ovrhe za izbjegavanje poreza. Samo radi usporedbe: tom projugoslavenskom pamfletskom listiću oprošteni su milijuni kuna poreza, a Hrvatskom listu je dva puta pisana ovrha zbog dvadesetak tisuća kuna duga za PDV. Naravno, u pravu su službenici porezne uprave što su HL-u pisali opomene i ovrhe jer im je posao da naplate porez do zadnje lipe, i za to im treba čestitati, ali s kojom logikom se opraštaju milijuni antihrvatski nastrojenom tjedniku koji je ostao bez čitatelja.

 Kad netko kupuje stan vrijedan 300 i više tisuća eura, kao što su to činili vlasnici i urednici toga lista, i to ne jednom nego na desetke puta, to otprilike znači da su imali barem još toliko ušteđevine. Koliko imaju novca, koliko nekretnina, tko im je dao, kako mogu školovati svoju djecu u inozemstvu, kako mogu imati vozače – sve su to pitanja na koja žurno, barem naknadno odgovore moraju dati državna tijela. Ta mala politikantska radionica sa svojim otrovnim animozitetom i pamfletima, u poslovnom je smislu funkcionirala kao zločinačka ili kriminalna organizacija i država mora reagirati kao i u slučaju svih ostalih kod kojih se pojave sumnje u kriminal. Nismo čuli da je država reagirala ili da ima namjeru. Dok ne bude te reakcije, bit će jasno da se država ne bori protiv kriminala, nego ga štiti, ili, u najboljem slučaju, selektivno pristupa tom najvećem zlu hrvatskoga društva. Jer ono o čemu prosječna hrvatska obitelj može samo sanjati, stanovi, apartmani, novac i sl., feralovci su stekli vrlo brzo zahvaljujući trgovanju svojim političkim uvjerenjima. Ono što jedan prosječan hrvatski novinar ne može kupiti ni da ima deset radnih vjekova na solidno plaćenom radnom mjestu, oni su ostvarili treptajem oka, a sramotan je apsurd da su i dalje, kao takvi, miljenici dijela medijskih i politički struktura i da u svijesti takvih funkcioniraju kao nekakvi borci za pravdu i demokraciju.

Sumnje u silan novac s kojim raspolažu ti ljudi koji su uspješno prodavali svijetu lažnu priču o vlastitoj ugroženosti, pojavile su se davno, kao uostalom i sumnje o muljanju s velikim novcem u slučaju brojnih politički obojenih nevladinih ili humanitarnih organizacija. U većini slučajeva svi oni, osim što iskazuju prijezir prema Hrvatskoj, krše hrvatske zakone. Koncem 90-ih otkriveno je da tada Čičkov HHO ( Hrvatski helsinški odbor) krade državu, konkretno da ima otvoren račun u susjednoj Sloveniji odakle su gotovinu donosili u Hrvatsku i pritom oštetili državni proračun za pet milijuna kuna. Kada su otkriveni, porez državi je plaćen, ali je Ivica Račan, kad je došao na vlast, skandalozno vratio taj novac. Svi oni, dakle, mrze, pljuju i kradu državu, vrijeđajući sve ostale poštene građane.

I premda nije pošteno ni zakonski koristiti tuđi nemoral i kriminal za vlastito izbjegavanje obveza i poštivanje hrvatskih zakona, nakon svega mirne bi duše svaki mali ili srednji poduzetnik, kao i svaki građanin koji s teškom mukom posluje i spaja kraj s krajem, imao potpun pravo reći državi: «Riješite prvo zločinačku organizaciju Feral, a onda dođite k meni.»                  

        

_____________________________________________________________________________


UZMIMO U RUKE SUDBINU I SREĆU!

 

Članak gospodina Ivice Relkovića pod naslovom 'Ovaj je zakon nebulozan! (Hl 26.6.2008.) (misli se na prijedlog Zakona o suzbijanju diskriminacije) potaknuo me je na ovaj osvrt. Prijedlog se zakona prešutno temelji na potpunom moralnom pluralizmu. No za razliku od političkog pluralizma koji je preduvjet demokratskoga društva, moralni pluralizam doprinosi krizi i konačnoj propasti demokracije, jer potkopava onaj minimum moralnog konsenzusa, bez čega nema demokracije. Moralni pluralizam uvodi potpunu relativnost svih vrijednosti, uz potpunu apsolutnost slobode, njezinu nevezanost za istinu. On negira razlikovanje dobra i zla, koje je temelj svakog vjerskog, moralnog i pravnog poretka. Ne samo moral „visokih religija“ (kršćanstva, islama, judaizma), nego i prirodni moral, temelji se na apsolutnim i bezuvjetno obvezujućim vrijednosnim sudovima, sudovima o onome što moramo činiti, i čega se moramo kloniti. Već se i deset zapovijedi Božjih, taj nukleus svakog naravnog i vrhunaravnog morala, temelje na bezuvjetnom i apsolutnom razlikovanju dobra i zla. A Kristovo naučavanje je neshvatljivo bez te „diskriminacije“ grijeha od kreposti. Uzmimo samo jednu od Njegovih stotina izreka: “A tko na grijeh navede jednoga od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga utope na dnu mora“.(Matej 18:6). Koje li „diskriminacije“! Štoviše, potpuno „nediskriminiranje“ između vrijednosnih sudova dobra i zla, dobrog i lošeg čina, ima za posljedicu gubitak etičkih ideala, koji su bitna motivacija za stvaranje civilizacije. Apsolutni moralni relativizam, koji je prešutno ugrađen u ideologiju ovoga prijedloga zakona, ima za posljedicu moralni nihilizam jer je apsolutna sloboda negacija slobode. Potpuna sloboda od bezuvjetnih i univerzalno važećih moralnih norma vodi u bezakonje i raspuštenost,koji zatiru svaku slobodu. Na idealima postmoralnog čovjeka, na osobnom uživanju, slavi, novcu i moći, ne može se graditi civilizirano društvo. Tu ne pomaže ni načelo moralnog utilitarizma, da moja sloboda prestaje tamo gdje narušavam slobodu drugoga. Jer se postavlja pitanje kada ja narušavam slobodu drugoga, kada ga prisiljavam na devijantno ponašanje, ili već kad svojim hvaljenjem i propagiranjem takvog ponašanja ja drugoga, osobito ako je on ispod moje umne razine i sugestibilan,  motiviram na takvo ponašanje. Drugim riječima, kada sam odgovoran za poticanje drugoga na zlo,  kada ga ja individualno nagovaram na to, ili kada ga kolektivno nagovaram putem elektroničkih i tiskanih medija? Stoga, ovaj prijedlog zakona o suzbijanju diskriminacije ne samo da vrvi „nebulozama“ (što je diskriminacija, što je rodna identifikacija? itd.), nego se on protivi vjerskim i moralnim načelima preko 90 posto hrvatskih građana.

           

Što se može poduzeti protiv ovakvog postmoralnoga etičkog nihilizma? Ovdje govorim sa svoga stajališta hrvatskoga građanina i katoličkoga vjernika, kojima pripadam, prema statistici, skupina od preko 80 posto hrvatskih državljana.

1.Treba potaknuti aktivniji angažman Crkve u Hrvatskoj u ovakvim pitanjima gdje se politika dira u vjeru i moral jer  je Crkva, a to su svi vjernici, laici i kler, dužna to raditi. „Ne treba nam Crkva koja slijedi pravi put samo kad cijeli svijet slijedi pravi put, nego Crkva koja slijedi pravi put, kad cijeli svijet ide pogrješnim putom“: (Chesterton)

2. Treba one, čija se vjerska moralna načela krše ovakvim moralnim nihilizmom, potaknuti na „moralnu nesnošljivost“. Godišnje se ubija milijun djece, čedomorstvo je legalno, vrši se i mimo „zakonskih indikacija“, oskvrnjuju se kršćanski simboli, djeca se u školama uče nastranim zadovoljstvima, agresivno se propagiraju s motrišta vjere moralno zastranjena ponašanja, našu se kulturu, utemeljenu na teističkim i prirodno-moralnim načelima, negira i truje. Treba li nam tada „moralna snošljivost“, ili moramo protiv toga prosvjedovati svim zakonitim mjerama?

3. Roditelji trebaju odlučnije uzeti u svoje ruke svoja ustavna prava i dužnosti, da samostalno odlučuju o odgoju svoje djece. Štoviše, roditelji su ustavno odgovorni osigurati pravo svoga djeteta na potpun i skladan razvoj njegove

osobnosti (čl.63.). To znači, da se ne smije dopustiti ni školi, ni državi, da liši roditelje ove njihove dužnosti i njihova prava.

Zaključimo. Demokracija može postojati samo na temeljima snažnog moralnog društvenog poretka, a ovaj se temelji na preddemokratskim i predpolitičkim institucijama kao što su zdrava obitelj i vitalna vjerska zajednica.

 

prof. Branimir Lukšić, Split     









Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

Zadnja Promjena ( Četvrtak, 10 Srpanj 2008 )
 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 11
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!