coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Politika arrow KAKO DON ŽIVKO KUSTI ŽELI TUMAČIITI ODNOS KATOLIČKE CRKVE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE
Ponedjeljak, 19 Kolovoz 2019
 
 
KAKO DON ŽIVKO KUSTI ŽELI TUMAČIITI ODNOS KATOLIČKE CRKVE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Ponedjeljak, 02 Lipanj 2008


KAKO DON ŽIVKO KUSTIĆ ŽELI TUMAČIITI
 ODNOS KATOLIČKE CRKVE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE (1)
PDF Ispis E-mail
(Tekst preuzet sa portala Blog i Hrvati)

Monday, 02 June 2008

Don Živko Kustić dok stupa u doticaj sa svjedocima (foto: Jutarnji list)Piše: Tomislav JONJIĆ

Osjećajući se, valjda, pozvanim odgovoriti na protukatoličku navalu i sa stranica dnevnika u kojemu iz dana u dan objavljuje svoju «Jutarnju propovijed», poznati se don Živko Kustić, dugogodišnji urednik Glasa Koncila, prvi urednik Informativne katoličke agencije i jedan od najpoznatijih katoličkih novinara u Hrvata, u par navrata očešao o hajku iznova zametnutu brutalnim boljševičkim napadajem Ivana Fumića, kojemu – po običaju – sekundira aktualni predsjednik Republike, Stipe Mesić. Kao što je poznato, Fumić je krajem travnja 2008. u Jasenovcu napao Katoličku crkvu te ju, uz aplauz nazočnih, nazvao suodgovornom za ustaške zločine.

Mesić je, po staroj navadi, požurio pokazati svoje neznanje i nedoraslost dužnosti, u bitnome se suglašavajući s bivšim sudcem vojnog suda JNA, koji je još osamdesetih godina prošlog stoljeća usred Zagreba presude izricao na državnome, srpskom jeziku. Tim povodom je Kustić u Jutarnjem listu br. 3542/XI. od 25. travnja 2008., ne spominjući izravno Fumića, a još manje predsjednika države, objavio crticu pod naslovom «Ljutnja prije izdisaja», a tri dana kasnije, u br. 3545/XI. od 28. travnja novu, pod naslovom «Je li katolik smio biti ustaša?». Nekoliko dana kasnije iste su novine objavile razgovor, u kojem se legendarni seoski župnik ponovno pozabavio temama iz Drugoga svjetskog rata, na zadovoljstvo uredništva i redovitih čitatelja toga lista. U svim tim opservacijama don Živko Kustić, vjerojatno, pokušava obraniti Crkvu i njezinu ulogu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, misleći da je to moguće grubim izvrtanjem i prešućivanjem činjenica.

 

U vrijeme kad su se jugoslavensko-boljševički jurišnici iznova okomili na Katoličku crkvu, nije previše zahvalno pozorno čitati što pišu ljudi, koje slabije upućeni smatraju tobožnjim crkvenim glasnogovornicima. Uvijek postoji opasnost da se to pozorno čitanje protumači apsolutno pogrješno kao izravno ili neizravno solidariziranje s opadačima i napadačima. Naime, ni kršćanima počesto ne pada na um, da je Krist iz Hrama potjerao ne samo trgovce, nego i to, da Njegovo propovijedanje Istine nije bilo po ćudi farizejima i pismoznancima (jer je Pismo jedno, a pismoznanci nešto sasvim drugo!). No, kako se u spomenutim svojim jutarnjim propovijedima don Živko Kustić bavi temama koje – pored građanske pristojnosti – traže i neka druga znanja osim teoloških, neka nam bude dopušteno pogledati kako on to čini, puštajući crkvenim ljudima i crkvenoj hijerarhiji na volju, da o njegovim inventivnim konfabulacijama o hrvatskoj povijesti XX. stoljeća imaju vlastito mišljenje.

 

Protukatolički i protuhrvatski pamflet iz 1946.

 U prvome od dva spomenuta teksta pozabavio se Kustić optužbom izvučenom iz naftalina, da je katolički mjesečnik Anđeo čuvar u doba NDH objavio neke tekstove u ustaškome duhu, uključujući i servilne hvalospjeve tadašnjemu državnom poglavaru, dr. Anti Paveliću. Pokušavajući s teškom mukom zatomiti osjećaj zadovoljstva što se ta optužba svela samo na spomenuti mjesečnik, naš je jutarnji propovjednik vrlo rado i s nemalom žurbom prešutio ustaški zanos, kojim su pisani uvodnici ne samo u Anđelu čuvaru, nego u katoličkome tisku 1941.-1945. uopće, praktično bez iznimke. Takvi se uvodnici i ilustracije broje desetcima, čak stotinama. Sve te izraze lojalnosti ustaškomu režimu (a ne samo hrvatskoj državi!) htio bi naš propovjednik svesti na minornu epizodu s Anđelom čuvarom, pišući kako je urednik toga mjesečnika, o. Gabrijel Đurak, navodno svoj list uređivao (i) u ustaškome duhu samo i jedino zbog pritiska i intervencija cenzure, pritom «uvijek znajući da su ustaškoj vlasti otpočetka dani odbrojani». Odmah u nastavku Kustić, pozivajući se na istoga o. Đurka, tvrdi da je taj svećenik na svoje uši slušao kako je Mile Budak «u Slavonskom Brodu (...) viknuo narodu: 'Srbe na vrbe, psine preko Drine!'».

Šteta je, što je Kustićev krunski svjedok, o. Gabrijel Đurak, danas poodavno pokojni. Umro je, naime, 1974. godine.

 

Pavelićev govor u Hrvatskom državnom saboru tiskan je i kao posebna brošura

Nije ovo prvi put da se don Živko Kustić poziva na mrtve svjedoke, što se, načelno govoreći, ne smije smatrati dobrim običajem. Prije nekoliko se tjedana u tom svojstvu, za potrebe hagiografskog prikaza postanka i djelovanja Teološkog društva Kršćanska sadašnjost (TDKS), među živima iznenada, posve neočekivano čak i za one koji se obrtimice bave spiritizmom, pojavio pokojni papa Ivan Pavao II. On nam je, eto, trebao posmrtno kroz Kustića posvjedočiti, da je bezrazložan bio oprez (da se poslužimo eufemizmom!), kojega je TDKS sa svojim magluštinama o socijalističkom savezu radnog naroda izazivao kod mnogih u Crkvi (shvaćenoj kao zajednica vjernika, a ne kao puki zbroj kaptolskih kurija!). Zašto je tomu (bilo) tako, odnosno zašto se rađao taj oprez i to negodovanje, i kod vjernika i kod nekih biskupa, možda nešto (i još više od toga?!) govori i šokantna pohvala koju je Kustić u Jutarnjem listu od 29. travnja 2008. – još uvijek u kontekstu obračuna s fumićevskom mržnjom na Crkvu i na hrvatski narod – izrekao svojedobnim svećeničkim staleškim udruženjima i mons. Svetozaru Rittigu.

O svećeničkim staleškim udruženjima, tomu mefistofelskom izumu komunističkih režima, mišljenja su podijeljena: oni koji su u njima bili, danas se brane da nisu postali slugama i instrumentima komunističkog režima, dok se oni koji su – ravnajući se stajalištima što su ih u svoje vrijeme zauzeli hrvatski biskupi na čelu s nadbiskupom Stepincem – ostali izvan njih, danas glasno diče, kako su se odhrvali pritisku režima da ih pretvori u sluge. Da im je na povrat, prvi, bivši članovi tih udruženja, očito bi danas postupili različito, pa se već iz toga vidi, kako se drugi imaju čime ponositi. Pastva je kao svoje predstavnike, one s kojima se identificira i koje slijedi, nema sumnje, izabrala druge; oni prvi se danas (došavši svomu narodu, a spremajući se Svevišnjemu na račun!) samo pokušavaju opravdati, moleći za razumijevanje. Za razliku od nadbiskupa Stepinca, koji je staleška udruženja izrijekom i bezuvjetno osudio, don Živko Kustić ima pravo (a bit će, valjda – i razloga), stavljati im se u ulogu odvjetnika. To mu nitko ne krati, kao što nama nitko ne smije kratiti pravo, da se pitamo o razlozima i metodama njegove obrane.

 

Osuda pokretnoga prijekog suda

 Što se pak Rittiga tiče, malo je onih i iz vjerničkih i iz nevjerničkih redova, koji se ne bi složili, da je riječ o jednom od najsramotnijih likova Crkve u Hrvata, čovjeku slaba značaja i još slabijeg morala, promicatelju poklonstvenih deputacija diktatorskom kralju-ubojici Aleksandru Karađorđeviću i apologetu Titova zločinačkog režima. Doista, trebalo je imati obraza, da se kadi Aleksandru i da se brani Tita, koji je smaknuo nekoliko stotina svećenika i redovnika te desetke tisuća vjernika! Čudno je stoga, da za protuhu, koja je glavninu života proživjela u milosti režimâ koji su tlačili i njegov narod i njegovu Crkvu, Kustić nalazi vrijednim spomenuti samo to, da je Rittig u službi bezbožnoga jugoslavenskog boljševičkog režima znao Crkvi «pružiti usluge» i da je tako «bio koristan». Ništa nam Kustić ne govori, što o toj koristi misli onih nekoliko desetaka tisuća pobijenih hrvatskih katoličkih vjernika i onih nekoliko stotina pobijenih svećenika, redovnika i redovnica (da o prognanim vjernicima, svećenicima i redovnicima i ne govorimo!).

 

Sarajevska "Vrhbosna" (br. 4-5/1943.) o zločinima partizana i četnika u Banjalučkoj biskupiji

 Time je «pružanje usluga» prometnuto u evanđeosku vrlinu, što je dosad nepoznat, ali nesumnjivo važan doprinos teološkom tumačenju Radosne vijesti.

Bit će vrijedno kad mudriji i upućeniji ustanove, jesu li i drugi izdanci i izbojci tedeksovskog tumačenja Evanđelja i crkvenoga poslanja nadahnuti istim duhom. No, kako bi se sudilo o vrlinama našega jutarnjeg propovjednika, vrijedi primijetiti da naš seoski župnik nije izrekao ni slova o tome, je li Rittig – dok je, tobože, bio «koristan» Crkvi – bio pritom koristan i Aleksandru Karađorđeviću i Josipu Brozu, čiji je režim legitimirao pred svijetom! Šuti on i o tome, je li Rittig svojim služenjem Jugoslaviji djelovao protiv interesa hrvatskog naroda i može li se biti «koristan» Crkvi i istodobno štetiti svomu narodu. Šuti on, dakle, uporno i glasno o tome, je li Rittig svojim uvjeravanjem domaće i inozemne javnosti, da su napadaji na crkvene ljude samo ekscesi, ispadi koji nisu nadahnuti iz vrha jugoslavenske vlasti, na taj svoj pilatovski način te napadaje opravdavao. Šuti on o tome, je li Rittig takvim svojim ponašanjem, takvim svojim puzanjem pred vlašću dodatno pogoršavao položaj kako svećenika, tako i vjernika? Ta je dimenzija Rittigova djelovanja u kustićevskome utilitarnom tumačenju kršćanstva i uloge svećenika, posve sporedna i nebitna. Umjesto nekadašnje krvi mučenika, time se «pružanje usluga» hoće prikazati kao sjeme kršćanstva. Pozornosti vrijedno! Ne treba onda čuditi ni to, da Kustiću ne pada na pamet, kako ima i takvih zasukanaca, koji – imajući na umu onu, da se slično sličnomu raduje – i kod kojih sâm spomen TDKS-a, kao jednog u nizu pokušaja crkvenjaka da nađu zajednički jezik s a(nti)teističkim režimom, i nehotice izaziva asocijaciju na – Rittiga! I kao osobu i kao metaforu. Jer, i on i oni koketirali su s protuhrvatskim režimima, i on i oni tim su režimima davali legitimaciju pred svijetom. I da je jugoslavenski – monarhistički i komunistički – režim utemeljio kakvo odličje za one svoje sluge koji su se ponekad javljali u habitu, čiji bi lik za to odličje bio prikladniji od lika mons. Svetozara Rittiga, zlokobnoga gornjogradskog župnika?!

 

Proglas gradskoga redarstva u Koprivnici

Njemu danas don Živko Kustić, braneći Crkvu od fumićevske mržnje, pjeva hvalospjeve! Njemu, a ne, recimo, fra Stanku Bradariću ili fra Julijanu Ramljaku, prvomu ubijenom, a drugom osuđenom na drakonsku kaznu! Njemu, a ne don Nikoli Soldi, osuđenom zbog bezuvjetne obrane hrvatske države!

Iza mons. Svetozara Rittiga je ostalo dovoljno sačuvanih dokumenata, i iz prve i iz druge Jugoslavije, pa ga nikakvi ni živi (a bogme ni mrtvi!) svjedoci ne mogu rehabilitirati pred vlastitim narodom, koji – kako znademo – nije želio trajno živjeti u ropstvu, ma koliko mu se htjelo pojednostavljeno i oportunistički krivotvoriti onu svetopisamsku, da treba dati Bogu Božje, a caru carevo. (Jer, ima i viših i starijih prava od carskih!) A bit će, da i o djelovanju TDKS-a ima pouzdanijih dokumenata od Kustićeva pozivanja na pokojnoga velikog Papu, pa će i tu puna istina izići na vidjelo, ma što o tome još i danas mislili ne samo protagonisti toga problematičnog pothvata u okviru naše konkretne socijalističke zajednice, nego i njihovi protivnici i kritičari, u koje se sa svojim skromnim snagama imam čast ubrajati...

 

Nadbiskup Stepinac u Hrvatskome državnom saboru 1942.

Kako nam don Živko Kustić reče, da je o. Đurak znao da su Nezavisnoj Državi Hrvatskoj «od početka dani odbrojani», u kontekstu ozbiljne, nepristrane i dokumentirane raščlambe postanka i djelovanja TDKS-a bit će zanimljivo vidjeti, jesu li se možda tvorci i promicatelji te zamisli, dok su se družili unutar SSRN-a, vodili sviješću o trajnosti te naše jugoslavenske socijalističke zajednice? I ako jesu, zašto nisu nalazili ni teološke ni nacionalne podloge za ocjenu, da su – zar i njoj, Bože Veliki? – «od početka dani odbrojani»? I tko im je dao pravo, da tako misle i da nas u to uvjeravaju već svojim postojanjem, kad ni iz crkvenoga nauka ni iz hrvatske nacionalne povijesti do toga zaključka nisu imali pravo doći!

Okanjujući se zasad ove, makar potrebne i ilustrativne, rittigovsko-staleško-tedeksovske digresije, vraćamo se o. Gabrijelu Đurku i spomenutim Kustićevim važnim opservacijama i doprinosima novijoj hrvatskoj historiografiji. Ne podcjenjujemo pritom unaprijed iskaze, koje su iz druge ruke dali mrtvi svjedoci, makar bi nam bilo draže (jer bi bilo ozbiljnije i – zašto ne kazati – pristojnije!) raspravljati sa živima, nego s mrtvima. Potonjima se, naime, mogu u usta metnuti i grublje izmišljotine.

O pouzdanosti Kustićeva pozivanja na o. Đurka i njegove tobožnje uspomene može se zaključivati i na temelju drugih dokaza.

 

Ustaška načela objavljena su u Katoličkom listu od 2. svibnja 1941.

Bilo bi doista korisno utvrditi, je li urednik Anđela čuvara smatrao da su ustaškom režimu «od početka dani odbrojani», pa je – prema Kustiću – radi toga popuštao pritiscima cenzure i objavljivao (uostalom, prilično neukusne) apologije Paveliću i ustaštvu. No, kako onda objasniti, da na takve apologije i takve hvalospjeve nailazimo u svim katoličkim listovima, i u svim godinama postojanja Nezavisne Države Hrvatske? (Ivan Gabelica je u svojoj knjizi Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država posvetio više od dvadeset stranica (251.-274.) nabrajanju hvalospjeva Paveliću i ustaškim vlastima u zagrebačkome Katoličkom listu i u križarskoj Nedjelji, pokazujući ujedno, da je nadbiskup Stepinac, kad je htio, na pisanje tih listova mogao i izravnije utjecati.) Jeftino je pozivati se na režimski pritisak i na cenzuru. Jer, ako se sve objašnjava cenzurom i pritiskom vlasti, kako onda objasniti da u doba komunističke Jugoslavije u katoličkim listovima nije bilo hvalospjeva jugoslavenskomu komunističkom režimu, niti su se na naslovnicama objavljivale fotografije Josipa Broza Tita, pohvale njegovu djelovanju i molitve za njegovo zdravlje? Kako su se odhrvali jugoslavenskoj cenzuri i pritisku jugoslavenskoga režima, koji ih je smaknuo i utamničio u neusporedivo većoj mjeri od onoga ratnoga hrvatskog? Ako je urednike tih listova cenzura pritiskala u doba NDH, zašto nisu jednostavno šutjeli, kao što su nakon rata o Titu i o njegovu režimu šutjeli kad su morali, a kritizirali kad su mogli? Ili to možda znači, da nakon 1945., u komunističkoj Jugoslaviji, nije bilo cenzure?

 

 

Jer, kad bi Kustićeva tvrdnja bila točna, valja se zapitati, kako bi tek katolički tisak – tako prepun pohvala ustaškom režimu sve četiri ratne godine – bio uređivan, da su urednici katoličkih listova kojim slučajem polazili od trajnosti tog režima?

Ili je ipak tajna u nečemu drugom?

Jer, ako su o. Đurak i njemu slični doista «od početka» računali s neminovnom propašću ustaškog režima, bilo bi zanimljivo da nam Kustić – u čast i na hvalu svoje svećeničke subraće – posvjedoči, koju su zamjenu tom režimu oni priželjkivali i smatrali realnom? Možda onu u kojoj je Draža Mihailović bio ministar? Ili ipak onu u kojoj je Svetozar Rittig, sekundirajući Josipu Brozu, Vladimiru Bakariću i abadžiji Rankoviću, bio jedan od ustavotvoraca i predsjednik vjerske komisije? Ili neku treću, samo koju? I ne bi li to značilo, da su urednici katoličkih listova smatrali od početka, kako će tzv. demokratski Zapad ignorirati volju hrvatskog naroda? I da su baš zbog toga nepoštivanja naše narodne volje, čeznuli upravo za tim i takvim Zapadom, za Zapadom koji negira naša opravdana narodna htijenja? Jer, treba se sjetiti, da je don Živko Kustić u tjedniku Panorama (koji je u međuvremenu također pokojni, ali tekstove u njemu – za razliku od tobožnjih tvrdnji mrtvih svjedoka – nije moguće prilagođavati potrebama i činiti korisnima), u br. 102. od 10. travnja 1996., pod naslovom «Iskreno oduševljenje na Veliki četvrtak 10. travnja 1941.», zapisao doslovce: «Oduševljenje koje je uslijedilo nakon proglašenja suverene hrvatske države, na onaj Veliki četvrtak 10. travnja 1941., bilo je tako iskreno i tako sveobuhvatno da se s pravom može tvrditi kako je velika većina stanovništva na hrvatskom području prihvatila novu državu kao ostvarenje svoje političke volje. Onoga travnja nije proveden formalni referendum, ali, da ga je bilo moguće provesti, rezultati bi se jedva razlikovali od referenduma kojim se je u ovo doba hrvatski narod izjasnio za nezavisnost sadašnje svoje države. Nevolja je bila u tome što borci za hrvatsku nezavisnost nisu imali mnogo birati, a državna nezavisnost, osobito u ratnim prilikama, ne postiže se bez jakih saveznika.»

 

I križarska "Nedjelja" objavila je Ustaška načela u broju od 27. travnja 1941.

U nekim je razdobljima svog života don Živko Kustić, eto, smatrao kako je hrvatski narod 1941. plebiscitarno podupro i pozdravio stvaranje svoje države. Nadbiskup Stepinac se više od tri godine nakon toga proljeća, dne 9. srpnja 1944., prigodom hodočašća Zagrebčana u Mariju Bistricu, nije ustručavao okomiti na neprijatelje te države, riječima: «Smatra li možda ratujuća stranka, dok ovakvim strahotama pogađa našu zemlju, zločinom, što hrvatski narod svom snagom svojega bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve? Onda bi bili zločinci i i svi drugi narodi, koji nose u srdcu isto tako nepokolebivu težnju za slobodom i za samostalnošću. Da se Hrvati ne će nikada odreći svoga prava, u to neka nitko ne sumnja» (Nedjelja, XVI./1944., 26., 1.). Bio je to snažan poziv na obranu tadašnje hrvatske države, nema nikakve sumnje. Stepinac se nije obazirao ni na Teheran ni na Radio London, nego se ravnao po svojoj savjesti i po svojoj domoljubnoj dužnosti, potičući sve one koji «brane danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve», da u tome ustraju, jer je Pravo na njihovoj strani. Malo ranije, Katolički list (95./1944., 14., 157.-159.) glasilo Nadbiskupije zagrebačke, na prvoj je stranici 6. travnja 1944. objavio uvodnik «Naše patnje. Prigodom treće godišnjice obnovljene Hrvatske Države». U njemu se osuđuje četništvo, partizanstvo i komunizam, te se ističe: «Od sviju tražimo samo to, da nam se prizna pravo na samostalno i nezavisno uređenje svoje narodne i državne zajednice, bez ičijeg tutorstva». U biti jednaka je obrana hrvatskoga prava na samostalnu državu i obrana njezina tadašnjega ostvarenja, sadržana i u poslanici Poslovnog odbora Hrvatskoga katoličkog episkopata od 24. ožujka 1945., a sličnim se riječima i bez ikakva kompromisa nadbiskup zagrebački oglasio i u jesen 1946. pred jugoslavenskim komunističkim sudom.

 

nastavlja se......

Politički zatvorenik 194, svibanj 2008.

Komentari
Traži
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!

3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
« Prethodna   Sljedeća »
Tražilica
Tko je Online
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!