coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Duhovnosti
Subota, 21 Listopad 2017
 
 
Duhovnosti
VINOGRAD GOSPODNJI JE SLIKA KRALJEVSTVA BOŽJEGA PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Četvrtak, 02 Listopad 2014

 

Jakov Ripić 

Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

Prilozi11:24 (prije 5 sati)

 




VINOGRAD GOSPODNJI JE SLIKA KRALJEVSTVA BOŽJEGA




>Ali vinogradari, kad opaziše sina, rekoše među sobom: 'Ovo je baštinik!
Hajde! Ubijmo ga, pa će nam pripasti njegova baština!' Zgrabiše ga, izbaciše
van vinograda i tu ubiše. (...)

Tako će vam se - velim - oduzeti kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji
rađa njegovim rodom.< (Mt 21,38-39.43)



Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!



Božji narod je prikazan riječima sv. Pisma u slici vinograda za koji se
Gospodin brine. Tako u najljepšim slikama prorok Izaija prikazuje Božju
ljubav i zaposlenost oko svojega Izabranog naroda.

Izabrani narod je taj Božji vinograd, a sam Bog je vinogradar.

>Vinograd Gospodina nad Vojskama dom je Izraelov; izabrani nasad njegov
ljudi Judejci.< (Iz 5,7)



Ali evo, Bogu se njegov narod iznevjerio, jer je pošao po zlu putu.

Prorok s velikom žalošću spominje nevjeru izabranog naroda i s još većom
ozbiljnošću naviješta teške kazne koje će Bog poslati na svoj izopačeni
vinograd.

Izaija to govori da bi pozvao narod na obraćenje, inače će sam Bog zapustiti
svoj vinograd i predati ga za plijen neprijatelju.

Bog se nadao od svoga naroda >da će uroditi grožđem, a on izrodi vinjagu.
(...) Nadao se pravdi, a eto nepravde; nadao se pravičnosti, a eto vapaja.<
(Iz 5,4.7)



Izrael, izabrani narod, oko kojeg se Bog toliko trudio, proigrao je svoju
šansu: odbacio je i ubio Sina Božjega Isusa Krista. Pred tim teškim
misterijem povijesti treba da zastane u bogobojaznom razmišljanju svaki
čovjek, svaka vjernička zajednica.

Zato prorok Izaija ističe kako je Bog razočaran sa svojim narodom. Ali Stari
Zavjet ne govori samo o nevjernosti naroda i o Božjim kaznama, nego pobuđuje
nadu u obnovu vinograda i u tu svrhu nas potiče na molitvu. Ta nada
predstavlja zoru otkupljenja. Vinograd Božjega kraljevstva bit će otkupljen
i to otkupljenje donijet će Krist.



Krist će doći i spasiti narod Božji.

Zato je danas taj vinograd Božji Crkva Kristova koja je raspršena po svem
svijetu. Starješine izraelskog naroda nisu prihvatili Krista kad je došao
među svoj narod.

Isusov opis gospodarevog vinograda i njegovih slugu kao i vinogradareva
vlastitoga sina tako je jasan da su svi slušatelji mogli razumjeti da su te
sluge proroci Božji, a Sin sam Krist, Mesija, odnosno Poslanik Božji.

Ali glavari svećenički i starješine naroda su bili daleko od toga da u Isusu
vide Božjega Sina i da ga kao takvoga prihvate za svojega Otkupitelja i
Spasitelja.

Kao što su se uvijek loše ponašali sa svim Božjim slugama i prorocima, tako
će oni posve odbaciti i Sina Božjega i osuditi ga na smrt.

Nakon svih uzaludnih pokušaja da spasi svoj narod, Bog >naposljetku posla k
njima sina svoga misleći: 'Poštovat će moga sina.'

Ali vinogradari, kad opaziše sina, rekoše među sobom: 'Ovo je baštinik!
Hajde! Ubijmo ga, pa će nam pripasti njegova baština!' Zgrabiše ga, izbaciše
van vinograda i tu ubiše.< (Mt 21,38-39)



Tako u toj alegoričnoj prispodobi o vinogradu na kraju svoga javnog
djelovanja i prije svoje muke i smrti, Isus se otvoreno sučeljuje i oštro
razračunava s onima >koji ga ne primiše< (Iv 1,11) i to s >glavarima
svećeničkim i starješinama narodnim< (Mt 21,23).

Isus se s njima posve razišao, jer su ga oni odbacili. Uskoro će se dogoditi
najgore: ubit će sina gospodara vinograda, odnosno Krista, Sina Božjega.

Zato im Isus naviješta najtežu kaznu Božju.

>Tako će vam se - veli Isus - oduzeti kraljevstvo Božje i dat će se narodu
koji rađa njegovim rodom.< (Mt 21,43)



Izrael ubija Sina Božjega, a Bog njih stoga izbacuje iz svog vinograda i
predaje ga drugim narodima koji će donijeti ploda.

Za kršćane Isusova vremena bila je to radosna vijest, jer oni su bili taj
narod koji dobiva kraljevstvo Božje što donosi njegove plodove.

Zato je Evanđelje Kristovo uvijek radosna vijest za ljude dobre volje koji
su spremni na trajno obraćenje.

Pavlove posljednje opomene Filipljanima vrijede stoga i za nas, osobito ako
smo odlučili da se ozbiljnije pobrinemo kako bi barem unaprijed vinograd
naše duše i naše službe donio bolje plodove nego do sada.



O radosti u Bogu i blagosti prema ljudima kao i o našem izbjegavanju
tjeskobe, a isto tako o našem izručenju Bogu u molitvi što sve u nas i oko
nas donosi Božji mir i na što nas potiče apostol Pavao, ne možemo ništa
drugo reći nego da su to sve slatki plodovi vinograda Božjega koje mora u
sebi imati svaki kršćanin.

Uz te kreposti Pavao spominje još neke oko kojih se treba truditi u svakom
Božjem vinogradu.

>Uostalom, braćo, - govori nam apostol -, sve što je čestito, što je dično,
što je pravedno, što je nevino, što je ljubazno, što je na dobru glasu, i
sve što je kreposno i hvale vrijedno, to neka vam bude u srcu! Ono što ste
od mene naučili i primili, što ste od mene čuli i na meni vidjeli, to
nastavite činiti, pa će Bog, izvor mira, biti s vama!< (Fil 4,8-9)



Isus će svima biti izvor mira i kao takav će biti i ostati s nama ukoliko
nastojimo da sve u svojoj duši sredimo i smirimo, a to znači usmjerimo prema
Bogu i privodimo k njemu.

Crkva i u našem hrvatskom narodu bila je i ostaje Božji vinograd. Bog i u
naš narod trajno šalje nove poslenike. Svatko je pozvan u svaki čas da radi
u tom vinogradu: da >obrađuje< sebe, da pridonosi rastu zajednice u kojoj
živi, da pridonosi boljitku sve Crkve.

Svatko treba da svoj život gradi na Isusu Kristu, živom, ugaonom kamenu na
kojemu samo počiva čvrstina zgrade duhovnoga života pojedinca i svake
zajednice.



Amen!










!








 

 
DVADESET ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Subota, 13 Rujan 2014


DVADESET ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU




>Tada mu pristupi Petar i zapita ga: "Gospodine, ako brat moj pogriješi
protiv mene koliko puta da mu oprostim? Do sedam puta?" Isus mu odgovori:
"Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset i sedam puta.< (Mt 18,21-22)



Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!



Osveta je duboko ukorijenjena u paloj ljudskoj naravi i malo je kršćana koji
se ne trebaju boriti da joj se nikada ne prepuste.

Poslije prvog bratoubojstva Bog je raznim propisima zabranjivao mržnju i
osvetu.

Mudrac Ben Sirah razmišlja nad tim propisima Božjim i otkriva svezu koje
sjedinjuje čovjekovo opraštanje bližnjemu s opraštanjem za koje se moli
Bogu.

Kada strasti mržnje i osvete prevladaju čovjekom, on i njegovo  lice postanu
svakome gnusni. S tog gledišta svaki onaj koji se osvećuje, mora biti
spreman na kaznu osvete od strane ljudi i od samoga Boga. Tko broji sve
prestupke bližnjega protiv sebe, taj sili Boga da i On dobro pazi na sve
njegove grijehe.

Stoga Mudrac traži da oprostimo svaku nepravdu drugim ljudima, ako želimo da
Bog nama oprosti on što smo mi njemu skrivili.

>Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji
oprostiti.< (Sir 28,2)



Glavni razlog da tako postupamo prema svojim uvrediteljima jest što smo i
sami potrebni Božjega oproštenja i milosrđa. Vjernik dobro zna da mu Bog ne
može oprostiti, ako on sam ne oprosti nepravde koje su njemu nanesene. Zato
sveti Pisac s tim povezuje i tako čestu ljudsku molitvu za ozdravljenje,
bilo tijela bilo duše, koje ne možemo očekivati ako nemamo milosrđa s
bližnjim.

Na koncu tko ozbiljno misli na svoju smrt, taj će prestati s mržnjom i
oprostit će bližnjemu svaku krivicu. Jer umrijeti ne pomiren s ljudima znači
umrijeti nepomiren s Bogom i ne računati na njegovo milosrđe.

Stoga nema grijeha što ga Bog ne bi oprostio čovjeku pokajniku, jer Bog koji
je Ljubav očituje se osobito neumornim praštanjem.



Kakvo osvježenje i kakvu radost bi svijetom pronijelo Kristovo Evanđelje
ljubavi kad bismo ga mi ljudi živjeli. Nestalo bi uskogrudnosti, zavisti,
mržnje i osvete. Bratski bismo mogli surađivati i graditi svoj život ovdje
na zemlji.

Sve to od nas traži Kristovo otajstvo i naše sjedinjenje s njime. Sve što
činimo moramo činiti radi Gospodina koji se nama utjelovljenjem sasvim
prilagodio. Mi smo s njim toliko povezani da tu vezu ni smrt ne prekida.
Život koji nam je Krist darovao toliko nadilazi naš naravni život da
kršćanin zapravo ne živi samome sebi nego Gospodinu. Prema tome mi i umiremo
Gospodinu jer u njemu nastavljamo svoj život koji je zapravo njegov život.

>Braćo! Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo,
Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li, dakle, ili
umiremo - Gospodinovi smo.< (Rim 14,7-8).



Zato u svakom slučaju odgovara potpuno istini da mi svoje obveze prema
bližnjemu moramo gledati pod vidom smrti koja će nas konačno zauvijek
povezati s Kristom ukoliko budemo ovdje živjeli prema njegovim načelima i
zahtjevima. Jer Krist je jednako Gospodar i živima i mrtvima. To je
posljedica njegove otkupiteljske smrti i pobjedonosnog uskrsnuća. Tolika je
naša povezanost s njime da nam On u životu pruža ono što nam je zaslužio
svojom smrću na križu.

>Ta Krist zato umrije i oživje da Gospodar bude i mrtvima i živima.< (Rim
14,9)



Njegovo gospodstvo je nad svim ljudima potpuno, a očitovat će se u svoj
njegovoj slavi kad na koncu svijeta dođe suditi žive i mrtve.

Ali On nije samo naš vječni Sudac, nego je i naš Otkupitelj i Spasitelj, naš
Brat koji toliko pripada nama da zapravo njemu živimo.

Zacijelo, kaže se da i neki ljudi žive za druge kao na primjer roditelji za
djecu.

Ali smisao istine da svi mi živimo svome Gospodinu je mnogo dublji i
opsežniji. Ako ništa drugo, barem je očito ovo: ljudi mogu živjeti za
drugoga samo do svoje smrti, a mi Gospodinu živimo zauvijek; njegovi smo
jednako za života kao i poslije smrti.



Na toj temeljnoj istini našega života temelji se i Isusova zapovijed ljubavi
prema bližnjemu i njegov zahtjev za neprekidnim opraštanjem drugima.

Isusova riječ upućena Petru da uopće ne smije brojati koliko puta oprašta i
prema tome da mora uvijek oprostiti tiče se svih nas.

>Tada mu pristupi Petar i zapita ga: "Gospodine, ako brat moj pogriješi
protiv mene, koliko puta da mu oprostim? Do sedam puta?" Isus mu odgovori:
"Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset i sedam puta.< (Mt 18,21-22)



Isus je sa svojim zahtjevom da bratu čovjeku treba uvijek oprostiti toliko
iznenadio Petra, a s njime ne samo sve apostole i Židove nego i sve ljude,
da je smatrao potrebnim svoj nauk predočiti vrlo uvjerljivom prispodobom o
kralju i njegovom sluzi dužniku.

Gospodar koji oprašta taj silan dug svojemu sluzi je sam Bog. A čovjek, i to
baš taj komu je Bog sve oprostio, upropašćuje prijatelja koji ga moli malu
odgodu sitnoga duga. Ova prispodoba ne samo da do kraja rasvjetljuje Isusov
odgovor Petru, nego je to produženo tumačenje završne molbe koju je Isus
stavio u svoj Oče naš: >Otpusti nam dugove naše kako i mi otpuštamo
dužnicima svojim.<

Ako želimo imati Boga Ocem, treba da budemo samilosni kao i On i velikodušni
u praštanju.



Mnogo više nego ikoji zemaljski kralj nama je naš Bog oprostio i zaboravio
sve naše grijehe. Ipak je značajno da je kralj prema nemilosrdnom dužniku
poslije njegova zlodjela postupao isto onako kako je imao pravo prije nego
mu je oprostio ogroman dug. O Bogu ne možemo reći da će nam kada više
predbacivati oproštene i okajane grijehe. Njih nestaje u moru Božjeg
milosrđa.

Ipak nije na odmet sjetiti se da ćemo biti suđeni onako kako mi postupamo
prema bližnjemu.

>Tako će i Otac moj nebeski - kaže Isus - učiniti s vama, ako svatko od srca
ne oprosti svome bratu.< (Mt 18,35)



Dakle, kao što Bog oprašta nama naše grijehe, tako isto smo i mi dužni jedni
drugima opraštati.

Malo je kada čovjek sličan Bogu kao kad oprašta uvede. Opraštanje je velika
stvar, dostojna čovjeka i prijeko potrebna da se živi zajedno i u miru. Ali
opraštati ne znači nipošto i nužno odustajati od borbe za pravednost, kada
se radi o stalnim nepravdama koje se ispoljavaju kao nasilje protiv nas i
protiv braće.

Zatim nije dovoljno samo opraštati. Često je važnije oproštenje od drugih
pitati, nego li drugima opraštati. Inače se stvara lažni mentalitet koji
uvijek ima nešto opraštati.

Isusu je milo ono opraštanje koje se očituje konkretno, koje završava
pomirenjem.

Pomirenje je evanđeoska kruna opraštanja, ono čime se brat zadobiva i što
uspostavlja jedinstvo među Božjom djecom i što raduje nebeskog Oca jer
izgrađuje zajednicu Crkve Kristove.

Crkva treba da bude >prostor milosrđa< gdje je svakome moguće da živi u
ljubavi s Bogom i braćom ljudima
.








 
http://www.hrvatski-fokus.hr/media/system/images/arrow.pngDario Kordić napokon slobodan PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Četvrtak, 05 Lipanj 2014

 

k http://www.hrvatski-fokus.hr/media/system/images/arrow.pngAktualno http://www.hrvatski-fokus.hr/media/system/images/arrow.pngDario Kordić napokon slobodan – Aleluja!

Dario Kordić napokon slobodan – Aleluja!

Objavljeno srijeda, 04. lipanj 2014. 23:58 | Ispis| E-mail

Dobro nam došao, hrvatski vitezu!

 

 

Mediji su u Hrvatskoj objavili da će ovog tjedna (6. lipnja 2014.) Dario Kordić izići na slobodu iz austrijskog zatvora Karaula kod Graza. Dakle, Kordić će vjerojatno izići iz zatvora, jer je odležao dvije trećine od četvrtstoljetne kazne koja mu je izrečena u Haaškom sudu zbog odgovorne dužnosti za tzv. pokolj muslimana u Ahmićima u vrijeme mislimansko-bošnjačko-hrvatskog sukoba u Bosni i Hercegovini.

http://www.kontrapress.com/storage/images/Portreti/Kako-je-Kordic-osvojio-Bozic_ca_large.jpg

Hrvatski branitelji tijekom osloboditeljskog, odnosno Domovinskog rata, pomeli su srpsko četništvo iz Hrvatske i spasili dio (jednu polovicu) hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini od potpunog istrjebljenja u ratu protiv srpsko-crnogorskih četnika i muslimansko-bošnjačke Al Qa'ide; uništili su Jugoslaviju, ali, na žalost, nisu potamanili jugoslavenstvo u Hrvata. Iskreno govoreći, nije uništeno ni četništvo u RH, s obzirom da su desetero Srba ključni ministri u RH, što čini skoro polovicu 'hrvatske' Vlade. Paradoksalna sudbina: Srbi danas vladaju u Hrvatskoj, a hrvatski branitelji čame po europskim tamnicama. Naime, bolje su tretirani i respektirani poraženi ratnici u drugim državama u svijetu nego li pobjednička vojskA, odnosno hrvatski branitelji u oslobođenoj Hrvatskoj!

 

Hrvatima koji žive u BiH život je ogorčen, jer su upriličena stalna progonstva, optužbe i pljačka, što je odgodilo (ne)povratak na svoja ognjišta većeg broja izgnanih pripadnika hrvatskog naroda. Za srpski narod u BiH, i pored činjenice da imaju svoju republiku, brine se matična država Srbija; za muslimansko-bošnjački narod, koji je brojčan, brine se Turska, sve islamske države u svijetu, svjetska masonerija i Anglosaksonci. U cijelom ovom kontekstu neprijateljstva naspram Hrvata u BiH, političko i državno vodstvo ne poduzima nikakve odlučne korake, mada ima nacionalnu i moralnu odgovornost, a vlasti u RH su preuzeli i međunarodnu obvezu za zaštitu bosanskohercegovačkih Hrvata.  

 

Činjenica je da nitko ne vodi računa o hrvatskom narodu u BiH! Vlasti u RH podržavaju bošnjačku koncepciju vlasti u Sarajevu, isto kao i srpski (republički) separatizam u Banjoj Luci, ali kad je riječ o ostvarenju minimalne vlasti za bosanskohercegovački Hrvate, onda dolaze slične optužbe iz Zagreba kao i one iz Sarajeva i Banja Luke, kako 'Hrvati žele oživotvoriti Tuđmanovu-Šuškovu tvorevinu Herceg-Bosnu', odnosno odcijepiti hrvatski dio BiH i priključiti ga Republici Hrvatskoj.

 

Pobit ćemo vas (Hrvate) opet!

 

Dok je Dario Kordić bio optužen i osuđen za pokolj muslimana s velikim i malim slovom „m“ u Ahmićima, ne samo od suda u Haagu, nego i od bošnjačke javnosti, odnosno političara i medija, također je bio žigosan i u režimskim medijima u Hrvatskoj! Nikako se nije moglo dokazati neprijateljima hrvatskog naroda (Bošnjacima) razliku između zapovjedne odgovornosti i zapovijedi, čak ni uvjeriti da je pokolj u Ahmićima namješten po uputama engleske obavještajne službe i mdžahedinskih dragovoljaca, jer je trebalo osmisliti neprijateljstvo Hrvatskoga vijeća obrane. Na temelji namještenog zločina osmišljeno je i prokletstvo: 'Nek' nikog ne stigne ona narodna, dabogda ga Mehramet hranio, a HVO branio.'

 

Potaknut s tim prokletstvom,  na sastanku Općinskog vijeća u Bugojnu, vijećnik bošnjačkog SDP-a Elvis Tukur (rođak federalnog ministra za pitanja branitelja Zukana Heleza), napao je Miroslava Zelića, vijećnika  HDZ-a BiH, što je ovaj branio HVO, rekavši da je HVO bila legalna vojska koja je obranila 26 posto teritorija BiH. E, nakon toga uslijedili su oštri napadi, a Tukar je zabranio bilo kome spomenuti HVO u Bugojnu. 'Ovo je naše, nema se ovdje što govoriti o HVO-u.' Okomio se na Zelića, kojem je najprije opsovao majku ustašku, a potom uzviknuo: 'Pobili smo vas '93., pobit ćemo vas opet!'

 

Hrvatska je javnost bila obaviještena: 'Ovo je jasna poruka svima nama koji smo se vratili i živimo u Bugojnu da će nas se na sve moguće načine pokušati istjerati i tako dovršiti plan etničkog čišćenja koji je još u ratu počeo Dževad Mlaćo, a koji do danas nije procesuiran  zbog zločina nad Hrvatima'', istaknuo je Zelić.  (večernji.hr, 31. 5. 2014.). Ništa nije poduzeto od strane vlasti u Hrvatskoj, a niti je međunarodna zajednica pokazala bilo kakvu odlučnu kaznu ili opomenu bošnjačkim čelnicima i sudstvu, nisu se oglasile ni udruge za 'ljudska prava', jer se radi o Hrvatima. Da je, kojim slučajem jedan Hrvat u mostarskom gradskom vijeću, krivo pogledao bošnjačkog kolegu vijećnika, digli bi se svi oni koji šute za govor mržnje u Bugojnu i osudili ustašoidne Hrvate.

 

Među najbrutalnijim osvrtima bio je onaj po…nog Ante Tomića, koji je ponovno proglasio Darija Kordića ratnim zločincem, čak je optužio i biskupa Vladu Košića, jer je na misnom slavlju na kojem je bio nazočan i Kordić, u svojoj propovjedi rekao: 'Svi mi se molimo dobrom Bogu da ti okonča taj tvoj putni križ i vrati te tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom i onima koji te ne razumiju, kao što ne razumiju ni našeg Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ.' Ove su riječi iz propovijedi biskupa Košića istjerale Antu 'iz vjere'. Čitateljima crveno-žutih listova otklanja svaku sumnju zablude ili umnog poremećaja: 'Ne, dragi čitatelji, nije monsinjor Košić, bojim se, bio ni drogiran ni hipnotiziran. Ovo podmuklo izvrtanje dobra u zlo i zla u dobro, ovu drsku i besramnu travestiju kršćanskih vrijednosti mogao je samo Sotona učiniti.' Kakva tek teška sudbina čeka mučenika Kordića kad dođe na slobodu?       

 

Govor istine je jednostavan

 

Tuđmanova vlada trebala je, da je mogla, umjesto aboliranja procesirati zločince i provesti lustraciju svih udbaša, onda ne bismo imali ovakvo velikosrpsko i komunističko državno vodstvo. Na nedavnim izborima za predstavnike u Europskom parlamentu pokazalo se je kolika je slabost Kukuriku koalicije i kolika su mimoilaženja na državotvornoj desnici, kao i koliko je (ne)zainteresiranost hrvatskog naroda za promjenu vlasti i za boljitak hrvatskog naroda.

 

Slobodna i demokratska RH potrebna je hrvatskom narodu u Hrvatskoj, jer je uništeno gospodarstvo prisililo mnoge mlade ljude na iseljavanje u europske i prekomorske zemlje, što je jedan od razloga za sustavno smanjivanje stanovništva i nizak natalitet pučanstva. Slobodna demokratska Hrvatska potrebna je hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini za opstojnost na povijesnim prostorima. Slobodna i demokratska RH potrebna je i nama u iseljeništvu da možemo očuvati svoju posebnost u tuđem svijetu.

 

Slobodna i demokratska RH nužno je potrebna Europskoj uniji, jer samo jaka Hrvatska može zaustaviti nasrtljivost Al-Qa'ide u zapadnoeuropske države. Podatci Vijeća sigurnosti UN-a pokazuju da su organizacije koje surađuju s Al-Qa'idom i dalje aktivne u BiH. 'Prema tim podacima, u BiH djeluje pet takvih organizacija, jednako kao i u Afganistanu, a u Pakistanu ima ih najviše, 12. Nitko iz službenih institucija BiH nije reagirao na ove informacije, koje su prava pljuska vodstvu zemlje. UN-ove informacije spominju i imena terorista' (večernji.hr, 3. 6. 2014.). Al-Qa'ida sada ima svoja središta u Sarajevu, Zenici, Visokom i Travniku. U ovakvoj Hrvatskoj kakva je danas, uskoro će Al-Qa'ida imati svoja središta u bošnjačkim centrima u Hrvatskoj – Zagrebu, Rijeci i Splitu koji će poslužiti kao rasadnici za terorizam u Europi.    

 

Rudi Tomić

 

 
Ivica Ursić - 'Uvijek nedjeljom': Pod teretom briga PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Ponedjeljak, 03 Oľujak 2014

Ivica Ursić - 'Uvijek nedjeljom': Pod teretom briga

E-mailIspisPDF

»Nitko ne može služiti dva gospodara. Ili će jednoga mrziti i drugoga ljubiti, ili će uz jednoga prianjati i drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Zato vam kažem: Ne budite tjeskobno zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?« »Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? Tko si od vas može svojim brigama produljiti život za samo jedan sat? I što ste tako tjeskobno zabrinuti za odijelo? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?« »Ne budite dakle tjeskobno zabrinuti i ne pitajte: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle tjeskobno zabrinuti za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan pobrinuti sam za se. Dosta je svakom danu zla njegova.«

  

 

POD TERETOM BRIGA

 

„Svaku večer ja svoje brige predam Bogu.

On će i onako cijelu noć biti budan.“

Koliko je današnja tema, hajde nazovimo je kolokvijalno „don't worry, be happy“, primjerena trenutku u kojem se mi kao narod i kao pojedinci nalazimo?

Gospodarska kriza, ideološke podjele, bešćutnost i bahatost političke kaste, visoka nezaposlenost, ugroza vitalnih nacionalnih interesa, medijsko jednoumlje, stalni pad životnog standarda, nedostatak vizije, sveprisutna tjeskoba i zabrinutost ... dugo bismo mogli nabrajati sve ono što naše brige, ne da smanjuje, nego ih eksponencijalno povećava. 

Isusove riječi da ne budemo „tjeskobno zabrinuti“ mogu većini, koja ih danas sluša, zazvučati šuplje, zar ne ?!

Uz sve nabrojeno postoje među nama i oni kojima su brige i nevolje standardni dio života, pa čak i u vremenima društvenog mira i obilja. 

Beskućnici, terminalno bolesni, nevoljeni, rastavljeni, ostavljeni, zlostavljani. Oni čija su se djeca odala drogi, alkoholu, abortusu. Oni čiji roditelji pate od kronične demencije. Ljudi teško mentalno bolesni. I ovdje je popis nevjerojatno dug. Teško je ne suosjećati s ovim ljudima, a možda smo i mi sami, još tako reći do jučer, bili među njima, na ovom popisu, pa znamo jako dobro što je to kada te brige uvale u tjeskobu, a tjeskoba se pretvori u očaj. 

I evo sada Isusa sa svojim današnjim porukama koje tresu i zbunjuju. 

Nemilice tresu i zbunjuju. I ne daju nam mira.

Taman kada smo pomislili kako ćemo ovu nedjelju provesti u ozračju mira i dobrog raspoloženja, evo Isusa koji razvaljuje sve naše planove. 

Jer, htjeli mi to ili ne htjeli, nakon Isusovih riječi, nama instinktivno padaju na pamet pitanja tipa:„A što ako se „ukrajinski scenarij“ pojavi kod nas?“, „A što ako propadne ova turistička sezona?“, „A hoće li Bog i sutra voditi računa o nama?“, „Hoće li nam isplatiti mirovine?“. „Što se ovo zbiva sa zdravstvom?“.

 Što to Isus želi od nas?

Kaže nam služite Bogu, a ne stvarima. Kaže nam da ne brinemo, jer ako najprije tražimo Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, da će nam sam Bog osigurati sve ono ostalo, što nam je tako potrebno. Dakle, ne bismo trebali brinuti ni kako ćemo platiti račune za režiju, ni kako ćemo vratiti kredit, ni kako ćemo platiti osiguranje, hranu, školovanje djece ... e, da. 

E, da je Isus sada tu pitali bi mi njega ako bi nam se pružila prigoda: „Dragi moj Isuse, zar ti stvarno ništa ne znaš o globalnoj financijskoj krizi? Znaš li ti koliko je samo nezaposlenih u Hrvatskoj? Jesi li ti ikada čuo za čovjeka koji se preziva Linić?“

Sve bismo mi to tako rado pitali Isusa, a Isus bi, najvjerojatnije, s onim svojim blagim osmjehom na licu, govorio o pticama nebeskim, o ljiljanima u polju ... i ... nazvao bi nas – malovjernima.

 Jer mi to uistinu i jesmo.

Ali mi bismo se opet pitali, pa dobro, što to ti Isuse želiš od nas?

Isuse, mi ti želimo sigurnost, sigurnost za sebe i za svoju djecu. Vidiš kakva su vremena, a ti nama o pticama i ljiljanima? Mi smo sve svoja nadanja položili u EU, u NATO, u Euro, u strana ulaganja, u narednu turističku sezonu, u stabilnost mirovinskog fonda, u dodatno zdravstveno osiguranje, ali čini nam se da se sve to raspada, a ti ... ti opet o pticama i cviću?

„Ako Gospod ne gradi kuće,

uzalud se muče graditelji. 

Ako Gospod ne čuva grada,

uzalud stražar bdi.

  Uzalud ustajete prije zore

 i kasnite na počinak,

vi što jedete kruh muke:

miljenicima svojim u snu on daje.“

Tijekom čitave povijesti čovjek je opsjednut stjecanjem. Stjecanjem materijalnih dobara. Radimo naporno kako bismo izgradili svoje kuće, svoje domove. Prezaposleni smo stjecanjem stvari koje bi nam (mi u to uistinu vjerujemo) trebale osigurati sigurnost za nas i za naše obitelji. Rano ustajemo, odlazimo na posao, ubijamo se radeći po čitav dan i onda, došavši kasno kući, padamo od umora. Nešto pojedemo i tonemo u san, potpuno iscrpljeni. Ponekad se naš rad pretvori u čistu bol. A sve to radimo zato što užasno brinemo da ako tako ne postupimo da ćemo mi i naše obitelji – propasti.

Iako mi „vjerujemo u Boga“ mi „Bogu ne vjerujemo“.

Ne vjerujemo da smo mi najveća Božja briga, nego sigurnost tražimo u drugog gospodara. U materijalnom.

Zašto smo takvi? Zašto tako živimo? 

Mi živimo pod krivim pretpostavkama, koje su u apsolutnoj suprotnosti s onim što nas Isus uči i što Sveto pismo kaže. Nas je privukao sirenski zov lažne životne filozofije, koja nas uvjerava da je svrha našega života, da je smisao našeg postojanja – akumulacija stvari. Prikupljanje svega i svačega. I da je ono za nas najvrjednije ovdje – na zemlji.

I kada mi tu filozofiju, filozofiju naših zemaljskih gospodara, prihvatimo i kada živimo po njoj, onda naš život s vremenom izgubi stabilnost, izgubi ravnotežu, izgubi fokus. Mi Boga zamijenimo stvarima, ambicijom, novcem, karijerom, svojim egom i onda je naš fokus na tim stvarima, a ne na Bogu.

Sve te stvari zauzimaju samo središte našega bića, a kako smo mi „djeca Božja“ i naše je srce, kako kaže Sv. Augustin, nemirno dok se ne smiri u „tebi Bože“, onda neminovno dolazi do neravnoteže. A kada dođe do neravnoteže, e onda mi padamo. Padamo pod teretom briga.

U svojoj knjizi „Vjeruj i pripadaj“ Bruce Larson piše kako je godinama radio u NYC gdje je u svojem uredu savjetovao velik broj ljudi koji su se hrvali sa svojim brigama. Često bi im predložio neka prošetaju s njim do zgrade RCA (Radio Corporation of America).

Pred ulazom u tu zgradu nalazi se divovska statua Atlasa, savršeno građenog čovjeka, kojemu su svi mišići napeti do krajnjih granica i koji drži Zemlju na svojim ramenima. Najsnažniji čovjek na planeti, predstavlja čovjeka i snagu ovoga svijeta, ali koji jedva stoji pod svojim teretom. 

I svojim suputnicima Bruce Larson bi rekao: „Eto, to je jedan način kako živjeti svoj život – pokušati nositi čitav svijet na svojim ramenima. Ali sada pođite sa mnom preko ulice.“

Na drugoj strani Pete Avenije nalazi se katedrala Sv. Patricka i tu, iza glavnog oltara, nalazi se svetište dječaka Isusa. Isus je prikazan statuom dječaka od desetak godina, koji bez ikakvog napora drži čitav svijet u jednoj svojoj ruci.

Ono što je Bruce Larson želio reći svojim pacijentima bilo je pred njihovim očima.

Mi imamo izbor.

  Možemo se pouzdati u ovaj svijet, u njegovu sigurnost, možemo se pouzdati u svoju vlastitu snagu i moć, možemo pokušati nositi svijet i sve svoje brige na svojim ramenima.

Ili možemo se okrenuti Bogu i reći mu: “Bože, ja odustajem. Evo ti život moj. Evo ti sve moje brige. Ja ti dajem čitav moj svijet, jer ja bez tebe ne mogu. Bez tebe padam i propadam pod težinom svojih briga.“

Kada se mi pouzdajemo u Krista onda su naši životi (i sve naše brige) najveća Kristova briga.

    „Predajmo svoj posao, svoje planove, sebe same,

  svoje živote, one koje volimo, svoj utjecaj,

  sve svoje, pravo u Božje ruke, i tada,

kada mu sve predamo,ne će preostati ništao čemu bi brinuli.“

 

(Hudson Taylor, misionar u Kini)

Zadnja Promjena ( Ponedjeljak, 03 Oľujak 2014 )
 
ZAKON BOŽJI I LJUDSKA SLOBODA PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Petak, 28 Veljača 2014



ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU

(Godina A)

ZAKON BOŽJI I LJUDSKA SLOBODA



>Stoga, tko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge
da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok će onaj koji ih
bude vršio i naučavao biti velik u kraljevstvu nebeskom.< (Mt 5,19)



Draga braćo i sestre!

Hvaljen Isus i Marija!



Skoro svaka stranica sv. Pisma hoće da u nama učvrsti uvjerenje da je Bog ne
samo sve stvorio nego da On i upravlja svijetom. A posebno se često ističu u
Bibliji činjenice i nauk da Bog voli ljude i da vodi brigu o svakom čovjeku
napose.

Istina, Bog sve upravlja i sve se događa kako On hoće ili dopušta, ali je i
čovjeka obdario slobodnom voljom kojom svatko sam odlučuje o svakoj svojoj
hotimičnoj misli, riječi i radnji.

Zato je velika i za nas nedokučiva tajna kako se konkretno usklađuju Božja
volja i naša sloboda, koliko je jedna ovisna o drugoj i na koji je način
svako ljudsko djelo njihov zajednički rezultat.



Bog stvori čovjeka na svoju sliku i priliku (Post 1,27) i stvori ga
slobodna, odnosno sa razumom i slobodnom voljom. Međutim, dade mu i zakon po
kojem će tu svoju slobodu i ostvarivati. Nije mu tu slobodu dao da bi mogao
biti neposlušan Bogu, nego da bi mogao slobodno slušati.

Stoga ne samo da možemo, ako hoćemo, držati Božje zapovijedi koji put, nego
je u našoj moći i da Bogu budemo stalno vjerni.

>Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran. (...)
Oči Gospodnje počivaju na onima koji ga se boje. Gospod zna svako djelo
čovječje. Nije nikad zapovjedio nikome da bude bezbožnik niti dao dopuštenje
za grijeh.< (Sir 15,15.19-20)



Međutim, čovjek je svoju slobodu upotrijebio da odbaci zakon Božji. Od tada
su zakon i sloboda za čovjeka postali dva kamena spoticanja, umjesto da budu
dva krila za let k Bogu kao što je to i bilo u njegovim planovima.

U svakom slučaju Bog hoće samo naše dobro i nikome nije dao dopuštenje za
grijeh.

U svom životu sami trebamo donositi odluke. Ali potrebno je da, pomognuti
Božjim zapovijedima, uočimo što njegova mudrost od nas traži. Od nas Bog
očekuje da tražimo istinu i da je u život provodimo. Slobodni smo da budemo
vjerni ili nevjerni Bogu i njegovu zakonu.

Ljudska mudrost nas sili da gledamo na sebe i svoje probitke. Kristova pak
mudrost traži da idemo za njim sve do ludosti križa. Zato istinski kršćanin
u svojim mislima i u svojim djelima slijedi Krista i njegovu poruku
spasenja.



Sveti Pavao apostol nas poziva da ne pobrkamo ljudsku mudrost s Božjom
mudrošću. On nas upozorava na ispraznost mudrosti ovoga svijeta koja je
zajedno s knezovima ovoga svijeta osuđena na propast. Puni te svjetske
mudrosti, koja ima za predmet i svrhu samo vidljivi svijet nisu bili
sposobni upoznati Božju mudrost, >jer da su je upoznali, ne bi Gospodina
slave razapeli.< (1 Kor 2,8)

Zato svi oni koji slijede mudrost ovoga svijeta žive kao neprijatelji
Kristova križa.



Dok se tajanstvena i sakrivena Božja mudrost otkriva samo onima koji je
traže i dadu se poučiti.

Bog je od vječnosti predodredio da nam dade tu svoju mudrost na našu slavu u
nebu i za sve dobro što uživamo na zemlji ako nastojimo Boga spoznati i
ljubiti. Sve je to nama na raspolaganju, jer nam je to Bog objavio po svome
Duhu koji po njegovoj milosti stanuje u nama. A taj Božji Duh nam otkriva
dubine Božje mudrosti i uvodi nas u njih. Zato se od nas traži da surađujemo
sa Duhom Svetim i da darovanom nam spoznajom Božje mudrosti živimo.

>"Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije
pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube." A nama je to Bog
objavio po Duhu. Jer Duh sve ispituje, čak i dubine Božje.< (1 Kor 2,9-10)



Prema tome Isus nije došao na ovaj svijet da ukine stari zakon koji je dao
Bog na vrlo svečan način pod Sinajem izabranom narodu i svakom čovjeku ga
usadio u savjest.

Njegova je zadaća bila da ga opet pokaže u prvotnom svjetlu i da ga usavrši
svojim božanskim naukom i primjerom.

Da se odmah vidi od kolike je važnosti prihvatiti i izvršavati njegov zakon,
Krist svečano izjavljuje svojim učenicima i slušateljima da neće ući u
nebesko kraljevstvo ako ne budu Božji zakon izvršavali savršenije od
farizeja i književnika.

>Stoga, - kaže Isus-, tkogod prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi
i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok će
onaj koji ih bude vršio i naučavao biti velik u kraljevstvu nebeskom.< (Mt
5,19)



Tko zaista želi slušati i slijediti Krista treba se ne samo čuvati grijeha
koji su izričito zabranjeni, nego ozbiljno nastojati i činiti svako dobro
koje tvori krepost suprotnu zabranjenom grijehu.

Zato Isus u izvršavanju Božjih zapovjedi ističe veće i savršenije zahtjeve:
duh i sveobuhvatnost, prisnost i iskrenost.

Nije dosta ne ubiti, nego se mora izbjegavati također hotimična i
neopravdana srdžba protiv brata svoga, odnosno protiv bližnjega.

Nije dosta čuvati se preljubnog čina, nego i svakog požudnog pogleda koji
lako vodi u grijeh bludnosti i preljuba i stoga mu se izjednačuje.

Nije dosta izbjegavati krivo zaklinjanje, nego se mora svaku svoju izjavu
tako uzeti i iznijeti da joj uopće ne treba dodavati bilo kakve prisege.

>Vaš govor - kaže nam Isus - neka bude: da, da - ne, ne! Što je više od
toga, od Zloga dolazi.< (Mt 5,37)



Isus, dakle, ne dokida ljudsku slobodu, nego čovječanstvu ponovo daje pravi
sadržaj i smisao slobode. On sam je postao tajna izmirenja između Božje
volje: tj. zakona i čovjekove slobode. Te dvije sile koje čovjeka vuku u
suprotnim pravcima, ranjavaju mu duh i sile ga da plače od boli i nemoći, u
Kristu su ponovo zadobile mogućnost povratka k sjedinjenju i kanaliziranju k
jedinome pravome dobru, a to je k Bogu!



Zaista je Krist bio najviše ostvarenje Božjeg zakona (volje) i najviše
izvršenje ljudske slobode. U njegovoj poslušnosti >sve do smrti< jednako su
potvrđene i Božja volja i čovjekova odgovorna sloboda. Točka u kojoj se one
susreću zove se ljubav. Tako na pitanje jednog farizeja: koja je najveća
zapovijed u Zakonu? - Isus odgovara: >'Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem
svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!' To je najveća i prva
zapovijed. Druga je toj jednaka: 'Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe!' O
tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.< (Mt 22,37-40)



Isus nas ne zove samo da ga nasljedujemo, nego nam On daje i snagu da ga
slijedimo. On nije zamijenio Zakon s milošću, kao što se to ponekad zna
reći, nego je dao milost da se Božji Zakon opslužuje. Dao nam je svoga Duha
da pobjeđujemo zavodljivosti Zloga, svijeta i tijela. Zato se s pravom može
reći da svako rješenje sukoba u ljudskom srcu između Božjeg zakona i ljudske
slobode nužno prolazi kroz križ, odnosno kroz onu točku gdje je jednom
zauvijek u ljubavi ostvaren susret između poslušnosti i slobode.



Amen!

Hvaljen Isus i Marija!



Čitanja: Sir 15,15-20

Ps 119 (118)

1 Kor 2,6-10
 
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 2
Korisnika online: 1
  • tshetlarbene
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!