coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Aktualnosti
Subota, 17 Studeni 2018
 
 
Aktualnosti
SAKRAMENAT PRESVETOGA TIJELA I KRVI KRISTOVE PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Četvrtak, 21 Veljača 2013

 

   SAKRAMENAT  PRESVETOGA  TIJELA  I  KRVI  KRISTOVE

 

 
Sveta Euharistija dovršava kršćansku inicijaciju. Svi oni koji su Krštenjem uzdignuti na dostojanstvo kraljevskog svećeništva te Krizmom dublje suobličeni Kristu, po Euharistiji s čitavom vjerničkom zajednicom Crkve sudjeluju u samoj Gospodinovoj žrtvi.

“'Naš je Spasitelj na Posljednjoj večeri, one noći kad bijaše izdan ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi kroz stoljeća žrtvu križa, sve dok ne dođe, te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj Zaručnici, povjeri spomen-činsvoje smrti i uskrsnuća: sakrament pobožnosti, znak jedinstva, vez ljubavi, vazmenu gozbu, 'na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave'“. (KKC 1323)


1. Euharistija je izvor i vrhunac crkvenog života

Euharistija primjereno označuje i čudesno ostvaruje zajedništvo našega života s Bogom i jedinstvo Božjega naroda, na čemu se temelji sama Crkva. U Euharistiji jest vrhunac kako djelovanja kojim Bog u Kristu posvećuje svijet, tako i bogoštovlja koje ljudi iskazuju Kristu i po njemu Ocu u Duhu Svetome. Ukratko, Euharistija je sažetak i ukupnost naše kršćanske vjere.
“'Euharistija je "izvor i vrhunac svega kršćanskog života".' 'Ostali sakramenti, kao i sve crkvene službe i djela apostolata, tijesno su povezani s Euharistijom i prema njoj usmjereni. Presveta Euharistija naime sadrži svekoliko dobro Crkve, to jest samoga Krista – našu Pashu.'“ (KKC 1324)
“Konačno, euharistijskim slavljem mi se već pridružujemo nebeskoj liturgiji i unaprijed kušamo vječni život kada Bog bude sve u svima.“ (KKC 1326)

2. Naziv sakramenta Euharistije

Naziv euharistija dolazi od grčkog glagola “eucharistein“, što znači zahvaljivati, a odnosi se na Isusovu zahvalu na Posljednjoj večeri koju je blagovao sa svojim učenicima prije nego što je bio predan u smrt. Taj isti glagol odgovara hebrejskoj riječi “barak“ i izražava blagoslivljanje Boga zbog velikih spasenjskih djela koja se odnose na oslobađanje izraelskoga naroda iz egipatskog ropstva.

“Neiscrpno bogatstvo ovog sakramenta izražava se u različitosti njegova nazivlja. Svako naime od njih doziva u svijest neke njegove vidike.
Naziva se:
Euharistija – jer je čin zahvaljivanja Bogu. Riječi eucharistein (Lk 22,x; 1 Kor 11,24) i eulogein (Mt 26,26; Mk 14,22) podsjećaju na židovske blagoslovne molitve koje – napose one izgovorene za objedom – navješćuju čudesna Božja djela: stvaranje, otkupljenje i posvećenje.“ (KKC 1328)

Izvješća iz novozavjetnih tekstova donose u veoma usku vezu zahvaljivanje na Posljednjoj večeri s Isusovim odlaskom u smrt te se ujedno aludira na iskustvo što ga je izraelski narod imao napuštajući Egipat, zemlju svoga sužanjstva, i vraćajući se u obećanu zemlju, zemlju slobode.

“Gospodnja večera – jer se radi o večeri koju je Gospodin blagovao s učenicima u predvečerje svoje muke, i o predokusu svadbene gozbe Jaganjčeve u nebeskome Jeruzalemu.“ (KKC 1329 a)

Dakle, uspostavljaju se odnosi: egipatsko sužanjstvo – oslobođenje iz njega i ulazak u obećanu zemlju; Isusova smrt – oslobođenje u uskrsnuću i ulazak u novi život.

Izraelski narod je slavio Pashu – prijelaz iz ropstva u slobodu – kao spomen na svoje oslobođenje iz Egipta; kršćani slave svoju “pashu“ – prijelaz iz ropstva Sotone u slobodu djece Božje – ili Euharistiju kao spomen na svoje oslobođenje od smrti preko Isusova umiranja i uskrsnuća.

Ta dva slavlja, židovska i kršćanska “pasha“, dakle, dotiču se u spomenu oslobođenja, bilo od sužanjstva u Egiptu, bilo od ropstva grijeha.

“Spomen-čin Gospodnje smrti i uskrsnuća. Sveta Žrtva - jer uprisutnjuje jedincatu žrtvu Krista Spasitelja, a uključuje i prinos Crkve; ili također sveta misna žrtva, "žrtva zahvalna" (Heb 13,15), duhovna žrtva, žrtva čista i sveta, jer ispunja i nadilazi sve žrtve Starog saveza.

Sveta i božanska Liturgija - jer sva liturgija Crkve nalazi svoje središte i najzgusnutiji izraz u slavlju ovoga sakramenta; u tom smislu naziva se i slavlje Svetih otajstava. Govori se i o Presvetom Sakramentu, jer je Euharistija sakrament nad sakramentima; tim se izrazom označuju euharistijske prilike čuvane u svetohraništu. (KKC 1330)

I jedno i drugo se uprisutnjuje kroz gozbu, zajedništvo za stolom. Za istočnjake gozba ima dublji smisao negoli za zapadnjake. Zajedništvo je stola, za istočnjake, jamstvo mira, povjerenja, bratstva, praštanja, dok se kod zapadnjaka na stol gleda kao na mjesto utažavanja gladi i žeđi.

U svjetlu istočnjačke koncepcije treba promatrati i Isusovo sudjelovanje na gozbama. Novi Zavjet, naime, opetovano izvješćuje kako se Isus za uzimanja susretao s ljudima, kako jede i pije s prijateljima. Sve to kazuje da Isus nije tu tek da utoli glad niti samo kao Učitelj koji se koristi prilikom da proširi svoje istine nego da traži zajedništvo s ljudima. Krist je išao u tome tako daleko da je, na čuđenje suvremenika, blagovao i s grešnicima (usp. Lk 19,1-10)

Isusovim protivnicima nije promaklo što je On time htio pokazati, pa su prigovorili njegovim učenicima: “Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima?“ (Mk 9,11)

Naime, ako se Isus druži s grešnicima, prema ondašnjem ga shvaćanju treba smatrati grešnikom. U Evanđeljima se pak o tom “sablažnjivom druženju“ Kristovu jasno govori kao o načinu pritjecanja u pomoć: “Ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni... Ne dođoh zvati pravednike nego grešnike. (Mt 9,12; Mk 2,17)

“Lomljenje kruha – jer je taj obred, izrazit za židovsku gozbu, običavao vršiti Isus, kada je kao predsjedatelj stola blagoslivljao i dijelio kruh, posebno na Posljednjoj večeri. I po tom činu učenici su ga nakon uskrsnuća prepoznali, a prvi će kršćani upravo tim izrazom nazivati svoje euharistijske sastanke. Tako su naznačavali da svi koji blaguju od istoga razlomljenog kruha, ulaze u zajedništvo s njim i u njemu tvore jedno tijelo.
Euharistijski sastanak ili zbor (synaxis) ukoliko se Euharistija slavi u skupu vjernika, vidljivom izrazu Crkve.“ (KKC 1329b)

Nadalje, Isus nije samo prihvaćao poziv na gotov, pripravljen stol nego je i sam pripravljao takve susrete, čega je vrhunac Posljednja večera uoči njegove smrti na križu. On poziva na tu večeru svoje prijatelje, sprema učenike i dijeli kruh života. I dok uzvanici zajedno jedu i piju, događa se nešto sasvim novo – ostvaruje se zajedništvo u koje se Isus unosi svim svojim bićem i svom svojim životom.

On ne želi samo posredovati kruh nego hoće biti taj kruh koji ljudima daje vječni život. Hoće biti ona hrana koja će podržavati život i držati njegove sljedbenike na okupu u svim prilikama povijesti čovječanstva i za sve ljude svih vremena, kultura i jezika.

Zajedno s jelom i pićem njegovi su učenici dobili i nalog: “Ovo činite meni na spomen.” (Lk 22,19). Zato u svakom euharistijskom slavlju Crkva želi uprisutniti tu želju svog osnivača i učitelja Isusa Krista koji po pričesti želi ostati sa svojima i bit u svojim vjernicima do svršetka svijeta.

“Pričest – jer se po ovom sakramentu sjedinjujemo s Kristom koji nas čini dionicima svoga Tijela i Krvi da s njim tvorimo samo jedno tijelo; naziva se još i svetinja, svete stvari: ta hagia, sancta – što je prvotno značenje 'općinstva svetih', o kojem govori Apostolsko vjerovanje - ili pak kruh anđeoski, kruh nebeski, lijek besmrtnosti, popudbina...” (KKC 1331)
“Sveta Misa - jer Liturgija, u kojoj se ostvaruje otajstvo spasenja, završava otpustom ili slanjem vjernika (missio) da ispune Božju volju u svakodnevnom životu.” (KKC 1332)

 

 

                            (               NASTAVLJA   SE   ……….

************************************************************************            

 

 3. Euharistija u Božjem naumu spasenja ljudi


A) Znakovi kruha i vina

U Starom Savezu kao žrtva zemaljskih prvina bili su prinošeni Bogu kruh i vino, u znak zahvalnosti Stvoritelju.

Međutim u povezanosti s izlaskom Božjeg naroda iz egipatskog sužanjstva ti plodovi poprimaju novo značenje.

Beskvasni kruh, naime, koji su Židovi jeli svake godine na blagdan Pashe, podsjeća na žurbu izlaska i oslobođenja iz Egipta. Zatim spomen “mane” u pustinji uvijek će Izraela podsjećati da on živi od kruha Božje riječi. Svakidašnji kruh, konačno, plod je Obećane zemlje, jamstvo Božje vjernosti obećanjima danima njihovim ocima.

“Čaša blagoslovna” (1 Kor 10,16), koja se pila na kraju židovske Pashalne večere, blagdanskoj radosti vina dodaje eshatonsku dimenziju, to jest mesijansko iščekivanje obnove Jeruzalema. Isus je ustanovio Euharistiju dajući blagoslovu kruha i čaše novo i konačno značenje.

Stoga čudesno umnažanje kruhova, kad je Gospodin izgovorio blagoslovnu molitvu te razlomio kruh i po učenicima razdijelio da nahrani mnoštvo naroda, predoznačuje preobilje ovoga jedinstvenog kruha, njegove Euharistije. I znak vode pretvorene u vino u Kani, već navješćuje čas Isusove proslave. Isto tako očituje ispunjenje zaručničke gozbe u Očevu kraljevstvu gdje će vjernici piti novo vino što je postalo Krv Kristova.

“U središtu euharistijskog slavlja nalaze se kruh i vino, koji, izgovaranjem Kristovih riječi i zazivom Duha Svetoga, postaju Kristovo Tijelo i Krv. Crkva, vjerna Gospodinovu nalogu, njemu na spomen, i sve do njegova slavnog povratka, nastavlja činiti ono što je on učinio uoči svoje muke: 'Uze kruh (...)', 'Uze čašu punu vina (...)'. Znakovi kruha i vina, i nakon otajstvene pretvorbe u Kristovo Tijelo i Krv, i dalje označuju dobra stvorenog svijeta. Zato u prinošenju darova zahvaljujemo Stvoritelju za kruh i vino, plod 'rada ruku čovječjih', ali ponajprije 'plod zemlje' i 'plod trsa', darova Stvoriteljevih. Tako u prinosu Melkisedeka, kralja i svećenika, koji je 'iznio kruh i vino' (Post 14,18), Crkva vidi proročku sliku svoga prinosa.” (KKC 1333)

Prva Isusova najava Euharistije unijela je podjelu među njegove učenike, kao što ih je sablaznio i navještaj o njegovoj muci i smrti, te su rekli: “Tvrd je to govor! Tko ga može slušati?” (Iv 6,60). Euharistija i Križ jesu kamen smutnje. Riječ je o istom otajstvu koje neće prestati biti uzrokom dioba.

Gospodinovo pitanje apostolima: “Da možda ne kanite i vi otići?” (Iv 6,67) odjekuje stoljećima neprekidno kao poziv njegove ljubavi, da ljudi otkriju da je On jedini koji ima “riječi života vječnoga” (Iv 6,68) i da primiti dar njegove Euharistije s vjerom isto je što i primiti njega samoga kao Spasitelja.

B) Ustanovljenje Euharistije

Tri sinoptička evanđelja i sveti Pavao prenijeli su nam izvješće o ustanovljenju Euharistije. Međutim, Ivan donosi Isusove riječi u sinagogi u Kafarnaumu, koje ustanovu Euharistije pripravljaju. Krist se tu predstavlja i označuje kao kruh života koji je s neba sišao da bi ljudima dao život vječni. I da ispuni što je navijestio u Kafarnaumu, tj. da dadne učenicima svoje Tijelo i Krv za hranu i piće, Isus je izabrao vrijeme židovske Pashe.

“Kada dođe Dan beskvasnih kruhova, u koji je trebalo žrtvovati Pashu, Isus posla Petra i Ivana i reče im: 'Hajdete, pripravite nam da blagujemo Pashu'. (...) Oni odu, nađu kako im je rekao, i pripraviše Pashu. Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: 'Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem' (...) I uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade im govoreći: 'Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen'. Isto tako, pošto večeraše, uze čašu govoreći: 'Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva“ (Lk 22,7-20).” (KKC 1339)

Slaveći dakle Posljednju večeru s apostolima u obrednoj Pashalnoj gozbi, Isus je židovskoj Pashi da konačno značenje. U stvari nova Pasha, Isusov prijelaz k Ocu po smrti i uskrsnuću, anticipirana je na Posljednjoj večeri i slavi se u Euharistiji koja ispunja židovsku Pashu. Euharistija anticipira također konačnu Pashu u slavi nebeskog Kraljevstva.

“Gospodin, budući da je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio. Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu, za večerom je svojima oprao noge i dao im zapovijed ljubavi. Da im ostavi dokaz svoje ljubavi, da neće svojih nikada napustiti i da ih učini dionicima svojeg Vazma, ustanovio je Euharistiju kao spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća te apostolima zapovjedio da je slave sve do njegova ponovnog dolaska. 'U tom trenutku postavio ih je svećenicima Novoga saveza.' (Tridentski sabor: DS 1740)” (KKC 1337)


C) “Ovo činite meni na spomen”

Od svojega početka Crkva je uvijek bila vjerna Gospodinovu nalogu da slavi Euharistiju. O Crkvi u Jeruzalemu kaže se: “Bijahu postojani u naumu apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama. (…) Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu” (Dj 2,42-46)

“Kad Isus traži da se njegovi čini i riječi ponavljaju 'dok on ne dođe' (1 Kor 11,26), ne traži to samo zato da se sjećamo njega i onoga što je on učinio. On smjera na liturgijsko slavljenje, po apostolima i njihovim nasljednicima, spomen-čina Krista, njegova života, smrti, uskrsnuća i posredništva kod Oca.” (KKC 1341)

Kršćani su se sabirali “da lome kruh” naročito “u prvi dan tjedna” (Dj 20,7), to jest u dan Gospodnji, dan Isusova uskrsnuća, odnosno nedjelju. Tako se slavlje Euharistije od onih vremena nastavilo sve do naših dana. Stoga slavljenje Euharistije danas nalazimo s istim osnovnim ustrojstvom svugdje u Crkvi. Euharistija zato ostaje središte života cijele Crkvei svakog pojedinog kršćanina.

“Tako, iz slavlja u slavlje, navješćujući Isusovo vazmeno otajstvo 'dok on ne dođe' (1 Kor 11,26), Božji narod na hodočašću 'uskom stazom Križa stupa' prema nebeskoj gozbi kada svi izabrani budu sjeli za stol u Kraljevstvu.” (KKC 1344)

 

 

(          NASTAVLJA  SE  ..............        )

 

 

 

 

 

 

 
Opet Gojko Borić protiv hrvatskih branitelja u Drugome svjetskom ratu PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Subota, 16 Veljača 2013

Pljuvanje po braniteljima NDH je pljuvanje po Hrvatima koji su bili najveće žrtve rata

 
 
Nedavno je Ivan Gabelica, dobrim dijelom, odgovorio Gojku Boriću koji neumorno "ratuje" protiv NDH i njezinih branitelja. I pored Gabeličinih argumenata o NDH evo opet Gojko Borić po tko zna koji put napada NDH i njezine branitelje. Nisu NDH stvarali krivi ljudi nego hrvatski domoljubi koji su svoje živote posvetili oslobođenju hrvatskog naroda.
Gojko Borić
 
Zna li Gojko Borić da je HOP "Ustaša" nikao u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine u srcu i glavi popularnog odvjetnika dr. Ante Pavelića koji je srpski zločin ubojstva i ranjavanja hrvatskih zastupnika promatrao svojim vlastitim očima. Je li ikada Gojko Borić razgovarao s poglavnikovim duhovnikom patrom Vilimom Ceceljom i čuo sve ono što se zbivalo za vrijeme obrane NDH. Je li Gojko Borić svjestan izjave sada blaženog kardinala Alojzija Stepinca u sudnici prepunoj jugo zločinaca koji su ga sudili po JKZ-o pod prijetnjom smrtne kazne. A rekao je svima pa i Gojku Boriću: "Bio bih ništarija da nisam osjetio bilo hrvatskog naroda koji se plebiscitarno izjasnio za svoju Državu Hrvatsku jer je bio rob u kraljevini Jugoslaviji".
 
Ne može se nazivati krivim judima Vladu NDH koja je bila daleko najškolovanija u Drugom svjetskom ratu. Imali su neki ministri i po dva doktorata! Hitler je bio neškolovan čovjek koji je uspio iz osvete za ratne reparacije iz vremena Prvoga svjetskog rata okupiti sve pristaše da se osveti onima za koje je vjerovao da ih nameću Nijemcima. Tek su 2012. godine Nijemci otplatili 72 milijuna eura za te reparacije. Hitler nije bio prijatelj Hrvata kako to neki tvrde ili misle. Engleska je omogućila Hrvatima obnovu NDH svojim pučem u Beogradu protiv sklopljenog pakta Beograda s Hitlerom. Hitler je podržavao fašističku talijansku okupaciju hrvatskog Jadrana i svekolikog priobalja. NDH je zasuta kostima njemačkih vojnika ali zbog interesa Trećega Reicha a ne NDH. Iako je njemački narod jednim dijelom prijateljski s Hrvatima.
 
Nisu Hrvati u NDH progonili Židove nego Hitler. Neka Gojko Borić pročita Ciligine izjave o Jasenovcu gdje su Židovi zauzimali cijelu unutarnju upravu Jasenovca sve dok ih Nijemci po Heinrichu Himmleru nisu u rujnu mjesecu 1943. deportirali u Njemačku i to njih ukupno 4972. Sada židovska novinarka utvrđuje da je oko deset tisuća Židova spašeno dozvolom da napuste NDH. A Slavko Goldstein tvrdi da je preko četiri tisuće Židova sudjelovalo u jugopartizanima u ratu protiv ND Hrvatske, dok su Srbi palili hrvatska sela i svojim ustankom masakrirali hrvatski narod diljem NDH gdje su god stigli.
 
Pljuvanje po braniteljima NDH je pljuvanje po Hrvatima koji su bili najveće žrtve rata. I taj gospodin Gojko Borić nastavlja ratovati protiv NDH isto kao kroz cijelo vrijeme Kušanove takozvane "Nove Hrvatske". Pa bilo bi vrijeme da taj gospodin jednom zašuti na području za koje nije ovlašten pisati.
 

Mate Ćavar

Dodaj komentar

 
PETA NEDJELJA KROZ GODINU SLUŽBA PASTIRA U CRKVI PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Nedjelja, 10 Veljača 2013

 

PETA NEDJELJA KROZ GODINU

SLUŽBA PASTIRA U CRKVI

 

»Isus reče Šimunu: „Ne boj se! Odsada ćeš ljude loviti!” Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.« (Lk 5,10b-11)

 

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

 

Suradnja između Boga i čovjeka ostat će uvijek jednom od najtajanstvenijih pojava u svijetu. To vrijedi za svako područje ljudske djelatnosti, ali je najčudnije to što za širenje Božjega kraljevstva na zemlji Bog toliko treba čovjeka i da tu čovjek može puno toga učiniti.

Ako je, prema katoličkoj nauci, za svako i najmanje dobro djelo potrebna suradnja Božje milosti i djelatne ljudske slobodne volje, onda je puno milosti i suradnje potrebno da se čitava osoba potpuno angažira (zauzme) za Božje kraljevstvo.

Najmanje što se može reći jest to da je za takav životni posao nužan poseban Božji poziv te odlučni ljudski odaziv i pristanak.

Vidimo da je tako i naš Spasitelj postupao kad se htio pobrinuti tko će nastaviti njegovo djelo propovijedanja.

 

Uvijek je Bog onaj koji zove, a čovjek se treba odazvati. Da je slično Bog postupao i u starom Zavjetu, najljepše vidimo iz poziva proroka Izaije. Upravo nam to govori prorok Izaija preko slika uobičajenih za njegovo vrijeme.

Prorok Izaija gledao je Boga u viđenju prije nego je primio proročko poslanje. I tako Izaija postaje Božjim svjedokom.

Stoga mu se Bog i objavljuje »posred dvora nebeskoga«. Prorok nema riječi da opiše viđenje Boga koji mu se ukazao samo djelomično opkoljen serafima koji mu klicahu: »Svet! Svet! Svet! Gospodin nad Vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!« (Iz 6,3)

 

Proroka Izaiju je naročito ispunio strahom glas toga klicanja koji je bio tako silan da je tresao dovratnicma hramskih pragova.

Izaija se osjećao kao ponukanim da se pridruži serafskom slavljenju Boga, ali se to nije usudio učiniti jer se smatrao grešnikom i pripadnikom grešnoga naroda.

Zatečen tim viđenjem slave Božje, Izaija još dublje osjeća svoju grešnost, svoj nerazmjer da on kao grešan čovjek opstane pred Bogom.

Zato on skrušeno Bogu ispovijeda svoje grijehe. I evo, Bog mu ognjem sa žrtvenika nebeskog čisti usne i osposobljuje ga za poslanje.

I tako anđeoski knez dijeli Izaiji prije njegova posvećenja za proroka triput Svetoga Boga sakrament oproštenja i očišćenje od grijeha.

On žeravom što je uzeo sa žrtvenika Gospodnjega dotače usta Izaijina i reče mu: »Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.« (Iz 6,7)

 

Bog za svoju službu treba dakle ljude koji mogu biti i grešnici, ali pomilovani i očišćeni.

Jedan takav čovjek, Izaija, na Božje traženje junački se nudi i pristaje služiti Bogu propovijedanjem narodu među kojim zna da će naći sve drugo nego razumijevanje i poslušnost. Od tada će on postati novo biće s doživotnim zadatkom da bude znak prisutnosti živoga Boga u njegovu narodu.

Crkva očekuje da će tako svoju novu stvarnost shvatiti svi oni koji na Božji poziv odgovore Izaijinom spremnošću. Zato bi svaki Božji pozvanik trebao uvijek Bogu zahvaljivati za njegovu dobrotu i vjernost i pjevati sa Psalmistom:

»Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca, jer si čuo riječi mojih usta. Pred licem anđela pjevam tebi, bacam se nice prema svetom Hramu tvojem.« (Ps 138[137])

 

Zato ono što Božji poslanici govore u ime Božje, to su slušatelji dužni vjerom prigrliti. Tako Bog redovito svima pruža i pokazuje put spasenja na kojemu se onda vjernici zaista i nalaze.

Upravo o tome nam i govori osobiti Božji pozvanik, služitelj zajednice vjernika, Crkve Kristove, sveti apostol Pavao.

On je navjestitelj Evanđelja po kojem se vjernici spašavaju. Taj se navještaj usredotočuje na Isusa Krista koji je za nas umro i uskrsnuo. Njegova smrt nama je urodila životom. Njegovo uskrsnuće navještaj je našega uskrsnuća i zalog naše buduće slave.

 

No Pavao je živo svjestan da nije sam sebi dao tu milost. To što je apostol i što smije drugima navješćivati Krista, to je za njega milost nad milostima. On u tom gleda čisti dar Božji, ljubav Božju. I taj Božji dar iziskuje njegovu suradnju.

Pavao je primio taj dar, ali je u taj dar unio svega sebe. Ali i to surađivanje s darom Božjim je u konačnici milost. Zato treba da sve učinimo da bi što vjernije odgovorili  toj milosti Božjoj, treba da se u potpunosti unesemo u svoj poziv.

»Da, – kaže apostol Pavao – ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše uzaludna. Štoviše, trudio sam se više nego svi oni; ali ne ja, nego milost Božja sa mnom.« (1 Kor 15,9-10)

 

Eto, to je zvanje: Bog koji zove i čovjek koji odgovara. Bog u čovjeku kojega pozove u svoju službu probudi potrebu i hrabrost da mu se svojevoljno i slobodno odazove i u potpunosti stavi na raspolaganje.

Bog ne želi raditi sam kao netko tko nema povjerenja ni u koga i ne zna u svom poslu ni s kim surađivati.

On hoće, naprotiv, da uvuče ljude u djelo spasenja koje se i njih tiče. Bog želi aktivne i savjesne suradnike.

To potvrđuje i sam Isus Krist, Sin Božji, koji poziva apostole za svoje suradnike u djelu spasenja ljudskoga roda.

K tome ih je Gospodin sam, propovijedajući narodu iz Petrove lađe, unaprijed upozorio na značenje njihova zvanja u Crkvi. Crkva je ta »Petrova lađa« iz koje Isus i danas govori mnoštvu koje je došlo da ga sluša. On u Crkvi i preko Crkve sada koja i uvijek želi osloboditi ljude i svijet.

Zato apostoli sav svoj život stavljaju u službu toga cilja. A Isus kad prestade govoriti narodu reče Šimunu Petru: »„Izvezi na pučinu pa bacite mreže svoje za lov.”: „Učitelju – odgovori mu Šimun – svu noć smo se trudili, a ništa nismo uhvatili. Ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” Kad to učine, uhvate mnogo riba, mreže im se gotovo razdirale.« (Lk 5,4-6)

 

U ovom čudotvornom ulovu, u ovom posluhu Kristovoj riječi, Isus je Petru htio označiti njegovo novo zvanje: postat će »ribar ljudi«, lovit će ljude za Boga.

I Petrova riječ kojom je ponizno pristao da sudjeluje kod još neviđenog čuda dobiva svoj puni smisao tek u novom zvanju kad će apostolske mreže baciti u more svijeta i onda kad se njemu bude to činilo beskorisnim i besmislenim.

Kad je Petar vidio čudo, osjetio je da se nalazi pred nečim nadljudskim, pred božanskim. Odatle u njemu dubok osjećaj grešnosti.

»Kad to vidje Šimun Petar, pade Isusu do koljena te reče: „Udalji se od mene Gospodine, jer  sam grešnik!” Preneraženje obuze njega i sve koji su bili s njim zbog riba koje su ulovili. Isto tako Ivana i Jakova, Zebedejeve sinove, što bijahu Šimunovi drugovi. Isus reče Šimunu: „Ne boj se! Od sada ćeš ljude loviti!”« (Lk 5,8-10)

 

Isus, dakle, umiruje svoga odabranika. Petar će kao i svaki apostol do kraja svijeta loviti žive ljude u duboku moru propasti, zla i tmina ovoga svijeta i prenijeti ih u kraljevstvo svjetlosti (usp. Kol 1,13 sl.) da i dalje žive mnogo savršenijim životom, blaženim i vječnim životom u nebu.

Eto, u tome se sastoji sva prava i istinska služba pastira u Crkvi: biti suradnici Kristovi u spasenju ljudi i svijeta.

 

Amen!

 

Hvaljen Isus i Marija!

 
Ustav RH čini Hrvate najbespravnijim narodom u Hrvatskoj PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Ponedjeljak, 28 Siječanj 2013

Ustav RH čini Hrvate najbespravnijim narodom u Hrvatskoj

(U ovome članku će se raspravljati o tome općenito i na primjerima - u znaku miscellanea)

 

Hrvatska je mlada država starog naroda Hrvata

Stari europski uljuđni i pošteni narod Hrvati su kroz cijelu povijest bili varani kroz razne saveze uglavom od susjednih naroda, koji su im se odmah ili postupno nametnuli kao gospodari. Ipak, osim malih iznimaka poput dragovoljnog "odlaska gusaka u maglu" većina podjarmljivanja Hrvata i Hrvatske odvijala se je nasiljem ili nekakvim uvjetima, u kojima su Hrvati morali birati između dva zla ono manje zlo, na primjer slučaj Cetinskog sabora.

 

Europska Unija

Prviput u svojoj povijesti Hrvatska, koja je uz velike žrtve postala "suverena država" moli i pristaje na sve uvjete, da bi opet stekla status podčinjene države (dijela regije) s ograničenim suverenitetom i gospodarom iznad sebe. Ovog puta se ne može reći, da Hrvatska ne zna i ne vidi u što ulazi i za kakove škude (njoj oduzete pa jedan djelić kao "dar" povraćen), svjesno želi postati ponižena provincija veletrgovačke i bankarske tvorevine Europske Unije.

 

Hrvatski narod, inače najobespravljeniji među svima mjanjinama u Hrvatskoj vidi da je Europska Unija jedan udruženi kaos, zamućen i protkan sa svima zlima u fazi nestajanja protkana gospodarskim i drugim problemima i unatoč tomu taj Hrvatski narod dozvoli da ga korumpirani politikanti (ne pravi političari!) vode poput slijepca u provaliju, koja se zove Europska Unija.

 

Mlada država Hrvatska nema u vlastima ni krotofilnih političara niti državnika!

Kad bismo imali, bar u Hrvatskom saboru hrvatske političare i hrvatske državnike u većini ne bismo imali ovu  univerzalnu političku i državnu zbrku svih oblika nametnutu Hrvatskom narodu, koja ga vodi u nestanak. Uzmimo samo gospodarsko stanje, život na dug, život s izgubljenim pravom na rad, masovni odlazak mladih u tuđinu, gubitak visoko obrazovanih ljudi, krajnje zabrinjavajuće pitanje nacionalne demografije s padon nataliteta, najistaknutijeg u čitavoj hrvatskoj povijesti. Narod je izgubio sve ideale i postao poput utopljenika bez volje da se spasi.

U tu mrežu svih hrvatskih beznađa spada i srljanje ove po Milanoviću "slučajne države" u EU. Tako daleko smo odsrljali u ralje Europske Unije, da nas niti Slovenija sa svojim kočnicama, ne može spriječiti i spasiti od aždaje EU.

 

Demokracija je vladavina većine

Jedna od definicije za demokraciju kaže, da je demokracija vladavina većine. U većini pravnih država Europe i svijeta jest tako, ali u Republici Hrvatskoj nije. U Republici Hrvatskoj vladaju u svemu manjine. Umjesto teoretiziranja ostanimo kod primjera iz prakse i to, koliko je moguće bar spomenuti većinu raznih manjina u Republici Hrvatskoj s malo detaljnjijim osvrtom na zločinačku srpsku nacionalnu manjinu.

 

Republika Hrvatska je država s ustavnim mazohizmom

Svaka Hrvatica i svaki Hrvat bi trebao barem pročitati Ustav Republike Hrvatske i uvjerit će se u štošta i svašta upitnoga, protuhrvatskoga, protupravnoga, protusuverenitetskoga, protudemokratskoga. Dovoljno je usporediti ustave naprednih država  Svijeta i napose država Europske Unije s Ustavom Republike Hrvatske i uvjerit ćemo se da je Ustav Republike Hrvatske protuhrvatski.

 

Čija je država Republika Hrvatska?!

U nijenom članku ne stoji da je republika Hrvatska država Hrvatskog naroda, država Hrvata.

U svima državama Europske Unije je definiran narod te države kao nositelj suvereniteta, a suverenitet je inače  definiran kao nedjeljiv.

 

Evo kako stoji u Ustavu Republije Hrvatske, Članak 14. doslovce:

"Građani Republike Hrvatske imaju sva prava i slobode neovisno o njihovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki."

 

Evo nekoliko pitanja samo iz ovog članka Ustava Republike Hrvatske

Čija je država Hrvatska i koji su "građani" u njoj među ravnopravnima, barem po nekim atributima prvi među ravnopravnima. Jesu li to poimence nespominjani Hrvati (građani), koji su čitavu povijst krvarili za tu grudu svoje zemlje ili su to 22 ustavom priznate nacionalne manjine i sve druge manjine zasnovane na bilo kojoj svojstvenosti, na primjer strankačkoj, spolnoj, političkoj, udruženom uvjerenju, društvenom položaju...???

 

Srbi i Talijani se čitavu povijest ratovima bore protiv Hrvatske!

Poznato nam je da su se neke nacionalne manjine, napose one najglasnije Srbi i Talijani borili najbrutalnije protiv Hrvatske, a danas uživaju u Hrvatskoj sva nadprava i čak ucjenjuju matični narod Hrvate. Dakle, ima među nacionalnim manjinama i onih neprijateljski natrojenih protiv Hrvata, a Hrvati ih plaćaju. Naime među svima Hrvati najviše pune državni proračun, a svi drugi iz njega dobivaju novčane podpore  samo Hrvati ne, nego ako su na primjer u nekoj nevladinoj udruzi, na primjer Teršeličkinoj, pederskoj ili lezbijskoj...

 

Ova država Hrvatska daje svima veća prava, nego ih imaju  Hrvati. Na primjer, u HTV-1 PRIZMI za nacionalne manjine od 26. siječnja o.g. je rečeno da:

-Talijanska nacionalna manjina dobiva 5,7 milijuna Eura iz državnog proračuna.

-Nedavno su mediji objavili da srpska nacionalna manjina, uz ostala primanja dobiva 40 milijuna kuna iz državnog proračuna Republike Hrvatske.

-Također je u jednoj HTV-emisiji rečeno da manjinska komunistička (antifašistička) sljedba u ulozi odsluženoga predsjednika RH, odnosno on - Stjepan Mesić pored privilegirane plaće i rezidencije na Pantovščaku dobiva iz državnog proračuna 37 milijuna kuna. Zašto???

 

Uz ostalo talijanašenje s hrvatskim novcima, gradit će se u Zadru dječji vrtić za talijansku djecu, a što je s nedostatkom dječjih vratića za hrvatsku djecu, od roditelja iz čijeg se doprinosa grade vrtići za tuđince u Hrvatskoj. Talijani ionako svojataju Zadar i u Italiji imaju Zadarsko gradsko poglavarstvo pa će sada dobivati i oslonac u "talijanskome Zadru".

 

Srpska nacionalna manjina je ne samo poubijala desetke tisuća Hrvata, prognala stotine tisuća Hrvata sa svojih ognjišta, popljačkala Hrvatsku, silovala više od tri tisuće Hrvatica, minirala ubitačnim minama trećinu Hrvatske... i porušila brojne dječje vrtiće od hrvatske djece, sada ima prednost pred hrvatskom vrtićkom djecom.

Je li u Hrvatskoj vlada ikakova pamet ili bolesno antihrvatstvo?! Umjesto komentara po upravo napisanom pitanje navodim matematičkom točnošću da je u svakoj državi Europske Unije prvi matični narod u svemu, a svi ostali su ravnopravni među prvima.

 

Teško je reći nešto točno, nepogrješivo i neuvrjedljivo za ovo mazohističko ili blaže rečeno za ovo jobovsko ponašanje naroda Hrvata kroz svoje neodgovorne političare (politikante) i ublaženo rečeno za neskromno i drsko ponašanje nekih nacionalnih manjina.

 

Uzmimo na primjer pravo na dvojezičnost kroz trećinsku zastupljenost neke nacionalne manjine. Takvo pravo ne pozna nijedna država Europske Unije, u koju Hrvatska pomahnitano žuri. Ali, to pravo su si izborile manjine uz kapitulaciju saborske većine i ušlo je u ustavne odredbe.  Hrvatska mora mijenjati Ustav, da bi zaštitila matični narod Hrvate jer svi ovi prosvjedi su uzaludne Sizifofove muke. Srbi mijenjaju stari hrvatski Gvozd u Vrgin Most.

 

Polazeći od primjera srbske nacionalne manjine sa zasada, u prvoj fazi 20 lokacija s pravom na dvojezičnost i talijanske nacionalne manjine, koja je s dvojezičnosti u Istri i šire dostigla Mussolinijevu eru, to ustavno pravo dvojezičnosti mogu koristiti 22 nacionalne manjine. Na primjer Romi u Međimurju i u svima dijelovima "zemlje" mogu udvojezičiti svako selo. Koristeći tu ustavnu manjkavost, na štetu matičnog naroda Hrvata, koje se češće naziva građani, nego Hrvati, a Hrvatsku više zemljom, nego Hrvatskom imat ćemo uskoro dopunjenu ustavnu definiciju:

 

Republika Hrvatska, (inačica za "zemlja")  je multinacionalna, multiunijska, multivjerska, multimultipartijska, multimanjinska država predvođena komunističkom avangardom Stjepana Mesića, srpskom avangardom Milorada Pupovca, talijanskom avangardom saborskog zastupnika talijanske nacionalne zajednice i predsjednikaTalijanske unije Furia Radina...

 

Ljudi Božji, ako se smijem tako izraziti, mi već imamo u "zemlji" (može se po potrebi koristiti i inačica RH) 22 vlade (nacionalna vijeća) plus Milanovićevu vladu i imamo službeni termin Talijanska Unija, koji je iznad termina Republika. Usporedimo: Europska Unije je savez rapublika i kraljevina... Talijani su otišli dalje u svojoj pohlepi na Hrvatsku, nego Srbi. Srbi se zadovoljavaju sa "srpskom krajinom i sa srpskim opštinama", a Talijani već nazivaju sebe Talijanska Unija - analogno Europskoj Uniji.

 

Može li mlada država Hrvatska nešto naučiti od europskih pravnih država?!

Narod nijedne, ponavljam nijedne napredne države svijeta i dodatno Europske Unije, ne dijeli svoj suverenitet s došljacima u svoju državu. Štoviše, ne postoji državna kategorija nacionalne manjine. Pogledajmo Francusku, u kojoj su svi samo Francuzi, a ima po hrvatskom kriteriju barem 30 (trideset) nacionalnih manjina. Na primjer Aquitanaca ima oko 12 milijuna u Francuskoj, ali oni su u svakom smislu samo Francuzi, a u okviru svojih obitelji i društava mogu aquitanizirati do u bezkraj...

Na primjer, u mnogim krajevima Njemačke ima više od trećine nenjemačkog naroda, u Berlinu ima blizu polovicu Turaka, ali nema dvojezičnosti, nema ravnopravnosti u participaciji suvereniteta jer je suverenitet nedjeljiv. Nedavno je njemačka kancelarka, gospođa Merkel izjavila za cijeli svijet, da u Njemnačkoj nema mjesta multikulturalnosti.

 

Dvojezičnost u Republici Hrvatskoj se ostvaruje s jednotrećinskom zastupljenošću

Upravo je aktualno uvođenje dvojezičnosti, pisma srpske ćirilice (postoji i hrvatska ćirilica, ali ta je zanemarena!) i uz to postoji pravo na sve što je srpsko: političkodržavna Srpska pravoslavna crkva, srpske političke stranke, srpske škole, srpski običaji i sve što Srbe čini Srbima u državi, koju su Hrvati stvorili, branili stoljećima i uspostavili državu, koja sada nije država Hrvata, nego u njoj participiraju s raznim useljenicima, iako je suverenitet nedijeljiv.

Nisu to sve privilegije i nadprava, koja ima srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj. Od brojnih spomenut ću još samo četiri:

 

1. Nagrada abolicijom i amnestijom za nepojmljivo strašna barbarska zločinstva, koja je činila srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj; onaj dio Srba u odorama pod oružjem je ubijao i progonio Hrvate, silovao hrvatske žene i djevojke, nerijetko i muškarce jer je poznato da među Srbima i Grcima ima najveći broj pedera u Europi...

Srpski civili, oni bez vojnih odora su obavljali u srpskom genocidnom ratu na Hrvatsku (kojeg mi pogrješno nazivamo Domovinski rat!) svu infrastrukturu, bez koje srpski zločinački vojnici ne bi mogli ratovati. Uz ostalo, srpski civili ili četnici u civilu su održavali borbenu gotovost srpskim vojnicima, pljačkali su hrvatsku imovinu, palili i razarali hrvatske kuće, katoličke crkve i sakralnu kulturu, postavljali su zajedno sa srbskim vojnicima ubitačne mine, od kojih i danas ginu Hrvati, domaće i divlje životine i čine neiskorištenima kvadratne kilometre hrvatskog prostora. Poneki od četnika u civilu su silovali Hrvatice i druge žene - nesrpkinje, a danas šeću slobodno i dobivaju od Hrvatske novčane podpore.

 

2. Srbi u civilu (baza srbske vojne i barbarske zločinačke moći!) je bježala pred svakom hrvatskom osloboditeljskom akcijom, napose pred "Olujem" jer se je osjećala krivom i suodgovornom za srpski genocidni rat protiv Hrvatske.

Umjesto da se ta srpska barbarska i zločinačka rulja, barem ispriča Hrvatskoj i zamoli za oprost uz izjavu, da nikada više ne će ponoviti takav zločin protiv Hrvatske, nema zamolbe za ispriku, nego obrato, srbski bjegunci svestrano okrivljuju Hrvatsku državu, Hrvatski narod i hrvatsku vojsku...

 

3. Država Hrvatska moli sklopljenih ruku odbjegle srpske infrastrukturne zločince da se vrate u Hrvatsku. Hrvatska im uz to obnavlja kuće i gospodarstva, zgrade srpskih pravoslavnih crkava, koje su oni porušili (na primjer Karlovac, Primišlje, Tržić...) i daje im novčane podpore, što u sličnom obliku nema nigdje u svijetu za počinitelje ratnih zločinstava.

Srpska nacionalna manjina dobiva iz proračuna RH oko 40 (četrdeset) milijuna  kuna.

 

4. Uz ratne žrtve, kao u svima ratovima svih vremena bilo je u Srbskom genocidnom ratu na Hrvatsku obostranih kolateralnih žrtava (za vrijeme rata i u poraću). Gromoglasno se spominju na primjer srpske poratne žrtve u Varivodama (što je opravdano!), a stostruko veće žrtve koje su počinili srpski zločinci na Hrvatima već smo posve zaboravili. Zaboravili smo dvojicu ubijenih Hrvata dvije godine iza rata (jedan je rođak od Nikice Valentića) u Plitvičkom kraju, samo zato jer su u šetnji zalutali na zemljište, koje je pripadalo srpskom seljaku.

Sasvim je normalno da se sudski procesuiraju počinitelji kolateralnih žrtava, ali na obadvije strane, čak bi trebalo dati prioritet Srbima jer su oni započeli rat i počinili su stostruko više žrtava i drugih zločinstava na Hrvatima, nego je to obratno. U Hrvatskoj je pravosudno ponašanje posve suprotno. Procesuiraju se i osuđuju samo Hrvati i to uglavnom (ima i iznimaka!) za ubijanje četnika u civilu, na primjer u selu Medak, iz kojeg je danonoćno granatiran Gospić. Iako je nezahvalno, čak i nedozvoljeno poimence navoditi osuđene ili sada suđene Hrvate za kolateralne srpske žrtve, spomenut ću samo nekolicinu (Norac, Hrastov, Glavaš, Merčep...

 

Neke nevladine udruge u Hrvatskoj djeluju isključivo protuhrvatski!

U Republici Hrvatskoj ima oko 40.000 (četrdesettisuća) raznih nevladinih udruga, među kojima ima i takovih, pred kojima se klanjaju obadva predsjednika RH i predsjednik Vlade RH Ivo Josipović. Takva je na primjer institucija "Dokumenta" na čelu sa Slovenkom Vesnom Teršelič (molim s tvrdo "č"!), koja u Hrvatskoj osim visoke hrvatske plaće dodatno dobiva iz Soroševe kase, koliko joj je potrebno za škopiti svako hrvatstvo u Hrvatskoj i podizati kult Srbima. Nedavno je drugaricu Vesnu Teršelič odlikovao predsjednik RH Ivo Josipović, a zlobnici govore da je on za to dobio ne samo nalog nego i novčanu nagradu od Soroša. Ovo još nije pravosudno istraživano i teško je vjerovati da bi Soroš mogao podkupiti Ivu Josipovića.

 

Antifašistička komunistička vlast Stjepana Mesića na Pantovčaku.

Taj parazitizam plaćaju hrvatski poreznici s oko 40 (četrdeset) milijuna kuna. U Hrvatskoj nema fašista pa zašto postiji antifašizam  komunjare Stjepana Mesića. Ako bi čak bilo nekakvih manijaka fašistoidnog oblika, onda tih 40 milijuna kuna treba dati hrvatskoj policiji, koja znade bolje zanat obrane, nego komunjara Stjepan Mesić. Zar ne bi bilo razboritije, da se druga Stjepan Mesića udomi u Remetincu (on ima dovoljno zasluga čak za Goli Otok), a s ovih 40 milijuna kuna da povećaju plaće hrvatskoj policiji ili da se grade dječji vrtići ili da se podupiru Hrvati na otocima, koji su već opustjeli...

 

Hrvatska mora osuvremeniti Ustav Republike Hrvatske

U takozvanom Božićnom ustavu s dopunama po nalogu raznih gospodara, Hrvatska je "izmišljala toplu vodu" i prihvaćala sve nametnutosti. Na taj način je Hrvatski narod u svojoj državi sveden na 23-ću. nacionalnu manjini s manje temeljnih svojih prava, nego ih imaju pojedinačno i skupno 22. nacionalne manjine. Iz toga proizlazi (uz ostale muteži!) opće nezadovoljstvo Hrvatskog naroda. Izborio je svoju državu, a nije u njoj gospodar.

 

Republika Hrvatska mora mijenjati svoj Ustav. Ne treba pritom ništa izmišljati, nego uzeti za uzor Ustav najdemokratskije države u svijetu - Švicarske.

Dragan Hazler - hrvatski djelatnik

Basel, 28. siječnja 2013.

 
Konstantine, srpski sine PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Nedjelja, 27 Siječanj 2013

Riječ urednika:

 

KU-KU -  LE-LE-BRE SRBINE

 Daleko doguraste. Evo vas čak i u Milanu. Pomoću Konstantina i njegovog edikta, vi posrbište čak i cijelu Italija. Eh, svaka vam čast!

Jeli to možda nagovještaj da ćete pomoću tog edikta možda pokrstiti i samog papu i dakako prevesti ga na srpstvo? Kad su u pitanju Srbi, sve je moguće. Ali jedno nije sigurno – otpadoše vam svi balkanski pravoslavci i vratiše se svojim korijenima. Ma što bre govorite blesavci jadni, jasno se oglasi Irinej. Zar ne vidite da su nam Ustaše pomoću „Oluje“ pola Srbije preselili na zapad, pa zašto onda i mi ne iskoristimo ovu jedinstvenu prigodu da Konstantina proglasimo Srbinom?

Dragi posjetitelji ovog portala, ne propustite ovu jedinstvenu prigodu da do kraja ne iščitate ovaj tekst koji slijedi. Vrlo je zanimljiv, vidjet ćete.

Urednik

***********************************************************************************

 

Konstantine, srpski sine

Piše: Tomislav Marković

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Care, care, gospodare, koliko je sati: Svetovna i duhovna elita, dezorijentisana u vremenu

Care, care, gospodare, koliko je sati: Svetovna i duhovna elita, dezorijentisana u vremenu

Photo: kurir-info.rs

Kada sovjetnik Lale kaže za Milanski edikt da je „reč o revoluciji koju je izveo čovek koji je rođen u Srbiji“, ili da „spominjući istorijske činjenice, lako ćemo locirati Srbiju kao važno mesto rimske kulture i jako važno mesto rane hrišćanske kulture“, to samo na prvi pogled deluje kao čista budalaština, bez ikakvih primesa zdravog ili bar razuma na rehabilitaciji. Međutim, već na drugi pogled trećeg oka svako iole vidovit shvata da Lale (nije Gator) ne govori o banalnoj zemaljskoj državi Srbiji, već o specifičnoj ideji Srbije koja obuhvata mnogo širi mentalni i fizički prostor, a čije granice - ni državne ni vremenske - nije lako utvrditi zbog neprestane težnje dotične ideje da se kancerogeno širi na sve dostupno njenim grabljivim pseudopodijama

Photo: Dušan Komarčević

Svet ne zna mnogo o dobrim stvarima koje dolaze iz Srbije, pogotovo o rimskim carevima koji dolaze iz Rimskog carstva. Tako nekako se požalio predsednik zagrobne Srbije Tomislav Nikolić, koji ujedno obnaša funkciju svetovnog kopredsednika Organizacionog odbora proslave 1700 godina od Milanskog edikta (zajedno sa svojim bratom blizancem iz duhovne vlasti, patrijarhom Žbirinejem). Na žalopojku se nadovezao predsednikov savetnik za pitanja edikta bez delikta, Radoslav Pavlović, popularni Lale, Konstantinov rođak sa sela. Na svetskoj sceni proslavili smo se uglavnom ratnim zločinima, masovnim silovanjima, etničkim čišćenjima i genocidom, ali nas ta vrsta slave pogrešno predstavlja, uprkos tome (ili možda baš zato) što se temelji na golim, suvoparnim činjenicama. Ta podmukla faktografija nas kleveće već decenijama, vreme je da se toj neprijateljskoj pošasti i teroru činjenica najzad stane u kraj.

Dali smo svetu 17-18 rimskih careva (tačan broj još nije utvrđen, prebrojavanje je u toku), velikodušno, kako samo mi umemo, a on ni hvala da nam kaže. Jedan od narečenih 17, ako ne i čitavih 18 srpsko-rimskih careva, sveti Konstantin Veliki, doneo je tom oholom svetu jedno od ključnih civilizacijskih dostignuća, Milanski edikt, akt o verskoj toleranciji, koja nam je oduvek bila na srcu i bez koje prosto ne umemo da živimo, a ravnodušni svet nas i dalje gleda belo, sa nepoverenjem, kao da smo nekakvi verski fanatici koji ubijaju za krst nečasni i neslobodu zlatnu. Svet ponekad ume da bude tako okrutan.  

Zli jezici romore da je Konstantin bio rimski, a ne srpski car, te da je naš naslednički ponos možda malo promašio temu, ali njima očigledno nije jasan naš autohtoni odnos prema tradiciji. Mi baštinimo sve što nam dođe pod ruku i na puškomet, prisvajamo sve duhovne i materijalne vrednosti koje ne pružaju veliki otpor, u našem širokom domaćinskom zagrljaju ima mesta za sva vrhunska dostignuća dobre volje.

Mi baštinimo i sve što se na ovom parčetu svemira zateklo u vreme pre nego što je nastala planeta Zemlja. Takođe, svaki meteorit koji se strmekne iz dalekog kosmosa na naše područje automatski postaje integralni deo svete srpske zemlje.

Podjednako poštujemo i teritorijalni i etnički, i svaki drugi princip koji usmerava vodu na našu vodenicu od čijeg brašna niko hleba nije video. Tako je Kosovo naše po teritorijalnom principu iako su tamo Srbi manjina, dočim je Republika Srpska takođe naša, ali po etničkom principu, jer tamo životari većinsko srpsko stanovništvo. Naš je car Konstantin jer je rođen na našem tlu, a naš je i Nikola Tesla jer je Srbin, a pogotovo je naš Novak Đoković, iako plaća porez u Monaku (što nam uopšte ne smeta, jer nismo materijalisti, već široke duše slovenske uvek spremne da opljačkaju svoje podanike i njihov novac poklone velikanima). Dubrovačka književnost je neodvojivi deo srpske književnosti, jer mi dubrovački govor smatramo delom srpskog jezika čak i kad granatiramo Dubrovnik, a naš je i Meša Selimović jer je „Srbin muslimanske veroispovesti“. Sve se sliva u naš široki usisavajući levak, koji vuče pomalo udesno.

Oltar i tron: Patrijarh Irinej i predsednik Nikolić, braća po ediktu

Photo: Stock

Kada sovjetnik Lale kaže za Milanski edikt da je „reč o revoluciji koju je izveo čovek koji je rođen u Srbiji“, ili da „spominjući istorijske činjenice, lako ćemo locirati Srbiju kao važno mesto rimske kulture i jako važno mesto rane hrišćanske kulture“, to samo na prvi pogled deluje kao čista budalaština, bez ikakvih primesa zdravog ili bar razuma na rehabilitaciji. Međutim, već na drugi pogled trećeg oka svako iole vidovit shvata da Lale (nije Gator) ne govori o banalnoj zemaljskoj državi Srbiji, već o specifičnoj ideji Srbije koja obuhvata mnogo širi mentalni i fizički prostor, a čije granice - ni državne ni vremenske - nije lako utvrditi zbog neprestane težnje dotične ideje da se kancerogeno širi na sve dostupno njenim grabljivim pseudopodijama. Kada se steknu istorijski uslovi koji nam serviraju na tanjiru susedne zemlje, onda se širimo u prostoru, a kad dobijemo po nosu, privremeno zatomimo žudnju za teritorijalnom ekspanzijom, ali se zato neobuzdano šetkamo kroz vreme, vremeplovom marke „Grabež & otimačina“, sa mrežom za lovljenje careva-kapitalaca. Srbija je rastegljiv pojam ameboidnog oblika, neuhvatljiv prizemnom racionalnom umu, koji bi sve da definiše i precizno odredi.

Prava je šteta što za rimskim carevima ne postoji veća potražnja u svetu, mogli bismo da otvorimo uzgajalište i da živimo carski, kako nam i priliči, pošto ovde očigledno vlada najpovoljnija klima za uzgoj & razvoj odojčadi u rimske careve. A u podneblju gde se svako malo rađaju monarsi, logično je očekivati da dobro uspevaju i robovi, zato ih imamo u takoreći neograničenim količinama, samo što naša vlastela ni njih, tj. nas, ne uspeva da uvali stranim investitorima u većoj meri. Za utehu, bar mogu da nas cede do mile volje, pa smo tako za proslavu 17 vekova od Milanskog edikta iščeprkali pišljiva 4 miliona evra iz naših predebelih buđelara, a da nas niko ništa nije pitao.

Zaista, zaista vam kažem, Konstantin je rođen u Srbiji: Radoslav Pavlović Lale, rimski Srbin

Photo: novosti.rs

Ruku na izdajničko srce, da je car Konstantin Milanskim ediktom zaista započeo nekakvu epohu verske tolerancije i mirnog suživota različitih konfesija, nama bi pucalo ocilo za njegove uredbe. Progoni hrišćana jesu prestali nakon 313. godine, ali je topli bratski zagrljaj crkve i države omogućio hrišćanima da se međusobno progone, da spaljuju hramove drugih religija i da zatiru nelojalnu konkurenciju. Tako je već 325. godine, na prvom vaseljenskom saboru u Nikeji (koji je sazvao upravo Konstantin) episkop Arije proglašen za jeretika i zajedno sa nekolicinom svojih pristalica proteran u Iliriju, takoreći zbog delikta mišljenja. Arije je smatrao da je Hrist sličnosuštan bogu ocu (homoiousias), za razliku od pobedničke struje koja je držala da je Hrist jednosuštan prvom licu svete trojice (homoousias). Razlika od jednog slova bila je odličan povod da se započne sa progonom jeretika raznolikim hrišćanskim oruđima za širenje tolerancije iz firme „Oganj & mač“, sve pod carskim pokroviteljstvom.

Protivprirodnim bludom trona i oltara stvoren je savez koji je trajao vekovima, čijoj restauraciji u Srbiji prisustvujemo već godinama. Samo što više nema ni cara ni kralja, ali imamo vlastelu voljnu da primeni vizantijsku doktrinu o simfoniji crkve i države na obostranu korist, i vlažne patrijarhove snove o povratku monarhije koji su pre neki dan procureli u javnost kroz njegova preosvećena usta. Sad je mnogo jasnije da ipak ima razloga da se u Srbiji novci arče na proslavu Konstantinovog akta. Kakva tolerancija, kakvi bakrači, da nam je do tolerancije obnovili bismo džamije koje smo srušili u Šumskom Rajhu, ili bismo bar obustavili gradnju crkve u dvorištu Fate Orlović. Transkripti Haškog tribunala vrve od svežih primera naše verske i nacionalne trpeljivosti. Mi slavimo nešto drugo, o čemu ne može baš slobodno da se govori, jer se ispostavilo da neke zemlje jače od nas nemaju baš puno razumevanja za naše, pomalo krvavo, tumačenje pojma tolerancije. Da je sreće, program jubileja „Milanski edikt 313 - 2013“ izgledao bi ovako.

17. januar
Svečani koncert duhovne muzike hora Sretenjskog manastira.
Narodno pozorište u Nišu u 19 sati.
Hor izvodi prigodne duhovne pesme poput ove:

Treba da se muči po logorima.

Treba da se cvili po ćoškovima.

Treba da se jeca u krevetima.

Treba da se čisti,

treba da se čisti,

jer nisu svi isti.

 

Photo: Stock

Treba da se tuče po tabanima.

Treba da se seče po vratovima.

Treba da se pali po naseljima.

Treba da se čisti,

treba da se čisti,

jer nisu svi isti.

 

Treba da se gazi na putevima.

Treba da se roka po gradovima.

Treba da se gine po rovovima.

Treba da se čisti,

treba da se čisti,

jer nisu svi isti.

 

Treba da se gađa snajperima.

Treba da se kolje noževima.

Treba da se siluje kurčevima.

Treba da se čisti,

treba da se čisti,

jer nisu svi isti.

Prisutnima se obraća predsednik Srbije Tomislav Nikolić govorom o tome kako se Milanski edikt primenjivao u Vukovaru i na Ovčari, patrijarh Irinej će održati svoju već antologijsku besedu „Muslimani su korektni samo kad su manjina“, sa posebnim naglaskom na tolerantna nastojanja da se Muslimani u Bosni učine manjinom. Domaćin večeri je Aleksandar Čepurin, ambasador Ruske Federacije, zemlje koja je osudila na robiju članice benda Pussy Riot jer su u hramu pevale molitvu protiv tiranina.

Photo: kurir-info.rs

27. februar
Premijera predstave „Konstantin: Znamenje Anđela", po tekstu Dejana Stojiljkovića-Habjanovića. Socrealistička lakirovka u kojoj je krst zamenio petokraku. Romansirana biografija ubice, prevučena ružičastim sjajem kiča. Žitije na daskama koje ništa ne znače.
Narodno pozorište u Nišu u 19 sati.

4. mart
Spaljivanje na lomači veštica koje su se drznule da govore o srpskim zločinima. Građani se mole da ponesu grančice i hepo kocke.
Plato ispred hrama svetog Save Savanovića, Beograd, 16 sati.

18. maj
Izložba pod nazivom „Tolerancija kroz vekove".
Sprave za mučenje jeretika, od rafinirane španske čizme do obične močuge iz Omarske.
Arheološko nalazište Viminacijum, Rimska vila u 18 sati.

3. jun
Koncert eksplozivne muzike pod nazivom „Konstantinus Magnus".
Trg monarhije u 18 sati.
Miniranje Bajrakli džamije, grandiozni performans u izvedbi anonimne grupe navijača, idejno rešenje: SANU, SPC, UKS i ostatak poštene inteligencije
Bajrakli džamija u 20 sati.

15. jun
Dečji hor „Mali kalibri“. Splet četničkih pesama, od „Ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće“ do „Evo ide vreme, već kuca na vrata, klaćemo od Nemca pa sve do Hrvata“ (čuveni hit Šumskog Gebelsa).
Niška tvrđava u 20 sati.

Da nazdravimo rimskom mučenicom: Dejan Stojiljković-Habjanović, Rimljanin srpskog porekla

Photo: imageshack.us

28. jun
“Opera za dva cara" po tekstu Ljubomira Simovića, od srpskog Konstantina do srpskog Lazara i nazad.
Niška Tvrđava u 20 sati
Operu izvodi virtuelni ansambl sajta Vidovdan.org.

7. septembar
Campus Constantinus - edukativni, kulturno-zabavni kompleks u rovovima niške Tvrđave od 7. do 21. septembra.
Rovovske borbe prsa u prsa sa nenaoružanim adventistima, gađanje bojevom municijom u žive mete (Jehovine svedoke, najverovatnije), strojevi korak po leševima, književne večeri u rovu za podizanje omlitavele borbene gotovosti, performansi sa topovskim mesom iz malih verskih zajednica…

6. oktobar
Crkvena proslava verbalnog edikta.
Svečana liturgija, crna misa i zvanično obeležavanje jubileja.
Članovi specijalnog odreda za raspirivanje verske tolerancije Škorpioni, obučeni u maskirne epitrahilje, činodejstvuju nad pripadnicima inovernih konfesija, pretvarajući sve pred sobom u krv gospodnju.

Lista će se naknadno dopunjavati žrtvama.

 

 
«« Početak « Prethodna 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Sljedeća » Kraj »»

Stranice 82 - 90 od 183
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 7
Korisnika online: 1
  • uemercurisuns
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!