coarse
coarse
coarse
coarse

Naslovnica arrow Aktualnosti
Subota, 17 Studeni 2018
 
 
Aktualnosti
Jedino u Hrvatskoj nije osuđen nijedan komunistički zločinac Zašto je Hrvatska iznimka? PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Četvrtak, 16 Svibanj 2013

 

 

Razred za sprovedbu EU-Rezolucije 1481 - protiv svih totalitarizama

 

Jedino u Hrvatskoj nije osuđen nijedan komunistički zločinac

Zašto je Hrvatska iznimka?

U svima državama nastalim  raspadom komunizma, osuđeni su najistaknutiji komunisti. Poznate su stroge osude komunsta u DDR-u, u Bugarskoj, u Mađarskoj, u Baltičkim državama..., a u Rumunjskoj su izvršene čak smrtne kazne čelnim komunistima. Uz vrlo malo iznimaka komunističkih država , Hrvatska, kao jedna od najkomunističkijih država nije sudski procesuirala niti kaznila svoje najzločinačkije komuniste. Zašto je Hrvatska  iznimka, kad se znade, da su komunisti poubijali u njoj i prognali više od milijun ljudi?!

 

Lustracija komunizma u Hrvatskoj postaje upravo sada aktualna iz tri razloga:

1. SDP kao direktni nasljednik strašno zločinačke KPJ osvojio je vlast u Hrvatskoj.

2. Odmah je započeo na HTV-1 i drugdje istaknuti kult komunističkom velezločincu Titu, kojeg je nadležna međunarodna javnost svrstala među deset najvećih ratnih i mirnodobskih zločinaca u svijetu, 20. stoljeća.

3. Hrvatska se referendumom, koji će se održati 22. siječnja opredjeljuje "za" ili "protiv" ulazka u Europsku Uniju. Kako može Hrvatska sprovoditi taj referendum, kad se znade, da Europska Unija postavlja kao uvjet za svoje članstvo: Lustraciju komunizma.

 

Pripomena Dragana Hazlera od 4.8.2011. i 6. siječnja 2012. glede nekažnjavanja i nesprovedbe lustracije komunizma u Hrvatskoj.

 

Ova rasprava je  dosta duga, ali je treba objavljivati za javnost jer je Hrvatska malne jedina država u Europi, u kojoj nekažnjeni komunistički  zločinci i njihovi sljedbenici drže  glavninu vlasti u svima oblicima i na svima razinama.

 

Dvomandatski predsjednik Stjepan Mesić je okorjeli komunist i nakon predsjednikovanja osnovao je čak centralni komunistički komitet i komunističku mladež, koji se kriju pod imenom antifašista, a znamo da je fašizam u Hrvatskoj bio tuđinski - talijanski i kapitulacijom Italije kapitulirao je i fašizam 8. rujna 1943. godine, a fašistički okupatori protjerani u Italiju.

 

Dakle, borba komuniste Sjepana Mesića i njegovih antifašističkih trabanata je borba protiv vjetrenjača i Hrvatska bi trebala Miguela Cervantesa da tu komunističku kreaturu izvrgne ruglu i pravo Hrvatsko pravosuđe, da zabrani komunjari Mesiću potvaranje Hrvata fašistima.

 

Ima u Hrvatskoj još  jedna više zabrinjavajuća politička struktura, nego je komunist i bivši udbin agent Stjepan Mesić.

To je komunistička partija Jugoslavije, kojoj je Tito da bi se dodvorio Zapadu promijenio ime još 1943. u Socijalistička demokratska partija ili SDP uz zadržavanje KPJ i SKJ.

Ta komunistička partija SDP, čak bez nacionalnog znaka "Hrvatska" u svome naslovu djeluje protuhrvatski od svoga preimenovanja 1990. iz SKH u srpskohrvatski SDP.

 

Zločinstvo SDP-a nam je dobro poznato od predaje oružja Hrvatske teritorijalne obrane srbskim četnicima i od napuštanja Hrvatskog sabora, kad su se donosile važne odluke za Hrvatsku, preko rasprodaje hrvatskih banaka i proizvodnih poduzeća tuđincima do brojnih protuhrvatskih nastupa zastupnika SPD kroz njihovo protuhrvatsko djelovanje do danas.

Svugdje, gdje bi SDP trebao djelovati kao oporba preventivno na spriječavanje raznih nepravilnosti u Hrvatskoj, SDP je pasivan i čuva ih za svoje naknadno klevetanje valadajućih struktura. U svome postojanju kao oporba SDP ni kao vladjuća Račanova koalicija  niti kao vladajući Milanovićevi SDP kukurikavci nije pokrenuo u RH nijedan gospodarski projekt.

 

Komunističkofašistički i antihrvatski SDP je protivan svima aktivnim suradništvima Hrvata u dijaspori s domovinom Hrvatskom: otežava povratak Hrvata u zavičajnu domovinu, bori se protiv prava glasanja Hrvatima u dijaspori i SDP je uspio zabraniti Hrvatima u dijaspori da se upišu u građane Hrvatske, u travanjskom popisu stanovnika, što je specifikum R.Hrvatske.

 

EU - Rezolucija 1481 o lustraciji komunizma obuhvaća promjene i brisanje komunističke terminologije i napuštanje kulta komunističkim zločincima jer su gori od fašista.

Mi još nismo napravili popis najvećih komunističkofašističkih zločinaca. Jedan od njih je Slavko Komar, koji je na današnji dan 4. kolovoza 1941. izvršio atentat na hrvatske studente u Zagrebu, u Runjaninovoj ulici i pritom poubijao 26 mladih studenata i brojne izranjavao.

Slično su komunistički fašisti učinili s miniranjem zagrebačke pošte (Wilim Galjer &.co), miniranje brojnih vlakova, u kojima su stredale kumice s košarama i tisuće nedužnih ljudi. To su tek primjeri zlodjela komunističkih fašista,  s kojima se KPJ = SDP i danas hvali.

 

Suprot EU-Rezoluciji 1481 u Hrvatskoj se veličaju obljetnice komunističkog antifašizma i srbskočetničkog fašizma pomiješanog s komunizmom: Petrova Gora, Kumrovec, Srb, Veljun.

 

U Hrvatskoj se veliča kult najvećem komunističkom zločincu Josipu Brozu Titu, koji još  uvijek prlja svojim imenom ulice, trgove i lokacije u hrvatskim gradovima.

Primjerice u gradu Zagrebu najlješi Trg Hrvatskog narodnog kazališta nosi ime velezločinca Maršala Josipa Broza Tita, a znamo, da komunističke vlasti u Zagrebu nisu do danas dozvolile da se jedan od zagrebačkih trgova zove po mučeniku komunizma Svetome, za sada još uvijek blaženome Alojziju Stepincu.

 

Grad Zagreb nema nijednu lokaciju posvećenu svome zaslužnom nadbiskupu Alojziju Stepincu jer u Zagrebu vlada komunističkofašistički SDP.

 

Grad Zagreb, u kojemu vlada komunističkfašistički SDP nema nijednu ulicu niti trg Hrvatskih branitelja, a Hrvatski branitelji su zavrijedili da imaju u Zagrebu veličanstveni toranj, okružen spomenicima najzaslužnijih palih branitelja za obranu, oslobođenje i uspostavu neovisne države Hrvatske.

 

Ovo su tek spomenuti primjeri protuhrvatskog ponašanje i djelovanja komunističkog, odnosno srbskokomunističkog i fašističkog KPJ = SDP-a u Hrvatskoj, napose u gradovima, gdje SDP stalno vlada kao u Zagrebu i u Rijeci, začudo u dvama najistaknutijim rimokatoličkim gradovima. To je potvrda Engelsove teze, da se karajnosti približuju. U Zagrebu i u Rijeci su to komunistički fašizam KPJ = SDP-a i dominirajući rimokatolicizam.

 

Molim nadležno Hrvatsko pravosuđe i aktualnu Hrvatsku zakonodavnu i izvršnu vlast te Udruge Hrvatskih branitelja, da slijedom EU Rezolucije 1481 za lustraciju komunizma odmah zabrane uporabu komunističkog naziva za SDP.

Ako netko u toj komunističkofašističkoj partiji SDP-u želi djelovati hrvatski, neka napusti komunističko-fašistički SDP ili mu temeljem EU-Lustracije (1481) promijeni ime i program djelovanja. Neka takvi članovi napuste komunističkosrbski fašistički KPJ = SDP i neka osnuju Hrvatsku socijaldemokratsku stranku HSDS!

 

Komunističkofašistički KPJ = SDP već sa svojim imenom od zločinca Tita, sa svima popratnostima iz zločinačke prošlosti i radu suvremenog protuhrvatskog djelovanja mora nestati s hrvatske političke scene. Mora ga lustrirati EU Rezolucija 1481.

 

Ako se SDP slovom EU Rezolucije 1481  odmah ne ukine i nedaj Bože, da SDP pod tim komunističkofašističkim imenom i partijskim programom pobijedi na sljedećim parlamentarnim izborima, onda će se Hrvatska, kao jedina država europske kulture posve vratiti u komunizam.

 

Iako je pisatelj ovih redaka protivnik ulazka Hrvatske u EU, pitam sve zavedene Hrvate za ideju EU-a i pitam EU vlasti u Brüsselu, da li Europska Unija treba Hrvatsku punu svevrstnog komunističkog zločinačkog balasta i nelustrirane komuniste u KPJ = SDP (i druge!) kao i nelustrirani Titov komunistički naziv SDP kao sinonim za KPJ i SKJ.

 

Molim uredništvo Hrvatskog DRAGOVOLJCA i sve druge elektroničke medije da na svojim stranicama objavljuju EU-Rezoluciju 1841. za lustraciju komunizma i za ukidanje imena i postojanja komunističkosrbskog protuhrvatskog KPJ = SDP-a. Ova razprava je dosta dugačka pa se može objavljivati izvorno i ponavljano u više nastavaka. Hvala unaprijed!

Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku ni za što!

Basel, 4. kolovoza 2011.

Na obljetnički dan pobjedonosne Hrvatske Oluje 04. kolovoza 1995. nad okupatorima iz Srbije i petokolonaškim srbskim zločincima iz Hrvatske.

 

Koristim ovu priliku, da još jednom čestitam Hrvatskim braniteljicama i Hrvatskim braniteljima, koji su obranili domovinu Hrvatsku, pobijedili velikosrbske okupatore i uspostavili neovisnu državu Hrvatsku. Čestitam Dan pobjede Uredništvu DRAGOVOLJCA!

Riječ Hvala vama Hrvatskim braniteljicama  i Hrvatskim braniteljima je premaleno pa je uvijam u svoje hrvatsko srce i neka ono kuca s vašim srcima za trajnost naše jedine i predrage domovine i država Hrvatske. Živjeli Hrvatski branitelji! Živjela nam naša draga Hrvatska!

 

Vječna slava svima palim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog obranbenog rata i svima onima Hrvatskim vojnicima, koji su u povijeti padali braneći dom, domovinu i nezavisnost države Hrvatske: Slava im i hvala! S nama ste!  Ispred Hrvatskih domobrana: Dragan Hazler

 

Prilog prednjoj raspravi:

 

REZOLUCIJA VIJEĆA EUROPE O OSUDI KOMUNISTIČKIH ZLOČINA

Uvodne pripomene

Stavka 13: Sprovedba Rezolucije o osudi komunističkih zločina trebala bi biti uvjet za pristupanje dotične države u Europsku Uniju.

 

Rasprava i zahtjev za pokretanje Europskog suda protiv komunističkih zločinaca, analogno Sudu protiv nacističkih zločinaca u Nürnbergu, slijedi iza Rezolucije.

 

Napose se traži ukidanje KPJ = SDP-a kao najkomunističkije stranke u Hrvatskoj i najstroža lustracija komunista u HDZ-u i svima drugim političkim strankama i javnim službama.

 

 

Strassbourg, 25. I. 2006.

SKUPŠTINA EUROPSKOG PARLAMENTA

Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarističkih komunističkih režima Rezolucija 1481 (2006)

Skupština Europskog parlamenta poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava.

 

Povrede (ljudskih prava op.p.) su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom periodu i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkog pluralizma.

 

Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata. Interpretacija oba principa ozakonila je „eliminaciju“ ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnog komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji su bili državljani te zemlje. To je posebno bio slučaj sa ljudima iz bivšeg SSSR-a koji su u smislu broja žrtava daleko nadmašili ljude ostalih zemalja.

 

Skupština priznaje da su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke Europske komunističke partije pridonijele postignuću demokracije.

Pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio Nacionalsocijalizam (nacizam).

Kao posljedica toga vrlo je niska svjesnost javnosti o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti.

 

Skupština je uvjerena da je svjesnost o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne zajednice prema prošlosti može biti smjernica za njihove buduće akcije.

 

Također, Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje.

Totalitarni komunistički režimi su još uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta i zločini se i dalje događaju. Percepcija nacionalnih interesa ne bi smjela spriječiti zemlje u adekvatnom kritiziranju postojećih totalitarnih komunističkih režima. Skupština snažno osuđuje sve te povrede ljudskih prava.

 

Rasprave i osude koje su se dosad izvršile na nacionalnom nivou nekih država članica Vijeća Europe ne mogu osloboditi međunarodnu zajednicu od zauzimanja jasne pozicije prema zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Ona ima moralnu obavezu da to učini bez daljnjeg odgađanja.

 

Vijeće Europe je dobro pozicionirano za takvu raspravu na međunarodnom nivou. Sve bivše Europske komunističke zemlje, sa iznimkom Bjelorusije,BIH i Hrvatske, su sada njene članice i zaštita ljudskih prava i vladavina prava su osnovne vrijednosti za koje se zauzimaju.

Zbog toga, Parlamentarna Skupština snažno osuđuje masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina.

 

Također, poziva sve komunističke ili post-komunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procjene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

 

Skupština vjeruje da će ova jasna pozicija međunarodne zajednice omogućiti daljnje pomirenje. Dapače, da će moguće ohrabriti povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri toga što se dogodilo.

1 Rasprava skupštine 25. siječnja 2006. (5. zasjedanje) (vidi Doc.10765, izvještaj Povjerenstva za politička pitanja, report of the Political Affairs Committee, rapporteur: Mr Lindblad ). Tekst usvojen od strane Skupštine 25. siječnja 2006. (5. zasjedanje).

Link na Rezoluciju (engleski) na web stranici Vijeća Europe:

 http://assembly.coe.int/Mainf.asp?link=/Documents/AdoptedText/ta06/Eres1481.htm

 

Manjkavosti i nedorečenosti Rezolucije Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina

Ova Rezolucija Vijeća Europe 1481 (2006), poznata i kao Rezolucija o lustraciji i osudi komunističkih zločina, ima uz svoje dobre strane i dosta propusta, manjkavosti, nejasnoća i nedorečenosti. Dobra strana Rezolucije je već u njenom proglasu, iz kojeg se vidi da odgovorna javnost znade za komunističke zločine i ukazuje na potrebu sankcioniranja istih. Najveći nedostatak te Rezolucije je njeno nesprovođenje, nedostatak kvalifikacije komunističkih zločina i  nedostatak propisane odgovornosti i posljedica državama, koje ne sprovode Rezoluciju. Upravo u nebrizi Vijeća Europe za sprovedbu svoje Rezolucije o osudi komunističkih zločina su glavni razlozi, zašto države nastale iz komunističke prošlosti ne sprovode Rezoluciju. Dakle, ne samo potreba, kako stoji u Rezoluciji, nego obveza i način za sprovedbu Rezolucije 1481, naznaka okvirnih kazna za komunističke zločince i predviđene posljedice za države, koje ne sprovode pravosudnu lustraciju komunističkih zločinaca.

 

Potrebna je razrada Rezolucije 1481 i zaduženje za sprovedbu

U Raspravi koja slijedi ukazat će se na neke pojedinosti i ujedno potrebu, da se Rezolucija dopuni uputama Vijeća Europe o sprovodi u djelo, a za nesprovođenje, da se predvidi odgovornost i kazna.

 

Sprovedba Rezolucije o osudi komunističkih zločina trebala bi biti uvjet za pristupanje dotične države u Europsku Uniju.

 

 

Rasprava po točkama Rezolucije Vijeća Europe 1481 (2006)

 

1. Skupština Europskog parlamenta poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996)  o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava.

Nitko ne stoji na putu Skupštini  Europskog parlamenta u sprovedbi svoje Rezolucije 1096 (1996). Narodi i mi pojedinci, u koje spada i pisatelj ove rasprave, koji smo pogođeni raznim komunističkim zločinima i trajnim posljedicama iz njih očekujemo antikomunističku aktivnost Skupštine Europskog parlamenta.

Rezolucija bez  njene sprovedbe svodi se na bezvrijedni birokratski akt.

 

Već u prvoj točki treba Vijeće Europe poimence navesti europske države, u kojima je komunistički režim kršio ljudska prava svih oblika, ljudske slobode i pravo na osobno mišljenje i djelovanje.

 

Evo tih komunističkih država u Europi abecedno: Albanija, Bugarska, Češka, države iz Ex-Jugoslavije (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Slovenija, Srbija i Vojvodina), Mađarska, Njemačka (DDR), Poljska, Rumunjska, Slovačka, države iz Ex-SSSR (Armenija, Bjelorusija, Estonija, Gruzija, Letonija, Litva, Moldavija, Rusija, Ukrajina i još neke države samostalne ili podređene Rusiji kao što su Čečenija, Nagorni Karabah...)

Jednako važna dopuna Rezolucije 1481 odnosi se poimence na narode i na nacionalne manjine, na kojima su totalitarni komunistički režimi najstrašnije kršili ljudska prava.

 

Ovu dopunu treba obaviti Skupština Europskog Parlamenta. Ovdje će se to pokazati na slučaju komunističke Jugoslavije i poimence istaknuti narode i na nacionalne manjine, na kojima je komunistička Jugoslavija najdrastičnije kršila ljudska prava. Najbrojnije žrtve naroda u Komunističkoj Jugoslaviji, na kojima su najviše kršena ljudska prava su: Hrvati, Bošnjaci (Muslimani) i Kosovari, što ne isključuje kršenje ljudskih prava nad svima drugim narodima u komunističkoj SFRJ.

 

Najistaknutije žrtve nacionalnih manjina, na kojima su u Komunističkoj Jugoslaviji kršena ljudska prava su: Nijemci (KPJ poubijala i prognala oko 600.000 Nijemaca), Austrijanci, Albanci, Talijani, Turci, Mađari, Romi, Vlasi... Osim za njemačku, austrijsku i albansku manjinu, koje je komunistička Jugoslavija najdrastičnije progonila i svevrsno zlostavljala, redoslijed načina i obsega zločina za ostale nacionalne manjine može biti i drugčiji.

 

Najveći počinitelji zločina, svevrsnim kršenjem ljudskih prava bili su jugoslavenski komunisti ovim redoslijedom: Srbi, Crnogorci, Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Kosovari, Makedonci...

Po svima pravosudnim kriterijima mora se znati identitet kršitelja ljudskih prava na žrtvama na kojima je vršen zločin i taj komunistički zločinac mora biti kažnjen.

Za takve komunističke zločince  treba EU Rezolucija 1481 predvidjeti kazne i izricati ih.

 

Bez ovdje, primjerice spomenutih elementarnosti iz Europskog i Nacionalnog krivično-kaznenog pravosuđa ova Rezolucija Vijeća Europe 1481 (2006) je mrtvo slovo na papiru.

 

 

2. Totalitarni komunistički režimi, koje obvezno treba poimence navoditi, a ne samo koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću te su počinili i planirali su još čitav niz zločina, koji nisu niti spomenuti u točki 2. Rezolucije 1481 (2006).  Evo samo nekih od njih:

 

a. Komunizam može pobijediti samo revolucijom, a revolucija guta vlastitu djecu. Već u toj deklaraciji, komunizam je sebi uzurpirao pravo na gutanje vlastite djece, što znači masovna ubijanja i svestrana zlostavljanje za sve, koji ne prihvaćaju komunističku revoluciju.

 

b.Masovno mučenje i ubijanje zarobljenika protivničke vojske, pretežno bez Suda.

 

c. Huškanje na mržnju svih ljudi, koji ne prihvaćaju komunizam ili su indiferentni prema njemu: „Narod s nama, koj’ je prot’ nama, mi ć'mo s njim pod pete!“

 

d. Komunisti KPJ = SDP su poput Hitlera koristili djecu (pionire) za rat kao kurire ili direktno za ratnike na bojišnicama. „Titovi smo mladi pioniri za slobodu naroda bijemo boj! S puškom u ruci kroz šumu idemo, ona nam je mati, ona nam je dom. Pjevaju mašinke, ljepše nego ptice, iz naših bunkera zelene šumice. Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrećemo.“ Ovo je strašna komunistička KPJ = SDP obmana i zloporaba djece za rat.

 

e. Posebice treba istaknuti, da su Jugoslavenski komunisti KPJ = SDP masovno zlorabili djecu i maloljetnike (pionire) za ratovanje jer su brojni od njih poginuli kao ratnici. Poginulu djecu pripisivali su komunisti suprotnoj zaraćenoj strani kao zločinstvo nad djecom. Pravi zločinci su bili komunisti, koji su zlorabili djecu (pionire) za ratovanje. Na pr. u Srijemskom frontu, u proljeću 1945. godine poginulo je u partizankim postrojbama na tisuće djece i maloljetnika.

 

f. Staleško ugnjetavanje: Seljaci su nakon rata proglašavani neprijateljima „inokosima“ i prisiljavani su u razne kolektivizacije kao što su primjerice: kolhozi, zadruge, ouri, souri... Svaki otpor seljaka završen je masovnim ubijanjem, deportiranjem i svevrsnim kaznama. Poznate su Staljinove metode prisile seljaka, u kojima je nekoliko milijuna ljudi pogubljeno i umrlo od gladi.

U Titovoj komunističkoj Jugoslaviji je bilo slično. Na primjer u Rakovičko-Cazinskom kraju je 1950. izbila buna seljaka protiv oduzimanja zemlje i protiv kolektivizacije u tzv. Seljačke radne zadruge. Tom prilikom su komunisti KPJ =  SDP poubijali oko 500 seljaka.

 

g. Čistke u vlastitim redovima opravdavane s lažno potvorenim i osumnjičenim grješnicima, inače nedužnih ljudi ili jednaki komunistički zločinci KPJ = SDP kao oni, koji im sude.

U mirnodobskoj komunističkoj Jugoslaviji je bilo više od 30 raznih logora za pogubljenje, mučenje, prisilni rad... kao „okajanje“ radi neposluha komunizmu. Primjerice, djela Titove KPJ = SDP: Goli Otok, Grgur, Lepoglava, Požega, Zenica, Foča, Glavnjača, Mitrovica...

 

h. Posebice treba istaknuti prisilni rad kao kaznu zbog bila kakove sitnice ili nemogućnosti izvršenja nametnute obveze od strane vladajućih jugoslavenskih komunista - KPJ = SDP.

i. KPJ = SDP je sprovodila zlouporabu djece i mladeži na prisilni rad, koji su jugoslavenski komunisti lažno nazivali: Dobrovoljne radne akcije!

 

j. Sakaćenje ljudi u najstrožim zatvorima i torturom. Jugoslavenski komunisti KPJ = SDP su za sakaćenje ljudi zlorabili podzemni zatvor u Rijeci „Via Roma“, u kojem su protivnike komunizma mučili danima u mraku pod zemljom i kad su izvedeni na svjetlo, brojni među njima su oslijepili, a one iznemogle ljude raznim torturama su odpremili njihovim kućama, da ubrzo umru.

 

k. Komunistička Jugoslavija kroz vladavinu KPJ = SDP je izvršila najstrašniji genocid nad Nijemcima i nad Hrvatima jer su onibili najistaknutiji protivnici komunizma...

 

3. Komunistički zločini od KPJ = SDP su opravdavani teorijama klasne borbe i principa diktature proletarijata.

Istina jest, da su po slovu spomenutih principa diktature proletarijata najviše stradali nedužni ljudi u SSSR-a, ali iza SSSR-a po stradanju nedužnih ljudi slijedi komunistička Jugoslavija.

 

U Jugoslaviji je poubijano čak relativno više nedužnih ljudi, nego u SSSR-u. U SSSR-u je približno svaki deseti čovjek bio žrtva komunističke ideologije, a u Jugoslaviji je svaki sedmi stanovnik ubijen metodama komunističkog terora predvođenog od KPJ = SDP.

 

Za sprovođenje terora nad nedužnim ljudima u komunističkim državama su postojale specijalne službe. U SSSR-u su to bile: ČEKA, GPU, NKVD, KGB..., dakako s čelnim komunističkim zločincima: Lenjin, Staljin, Berija...

 

U komunističkoj Jugoslaviji to su bile ove terorističke službe: Politički komesarijati, OZN-a, UDB-a, KOS, SUP..., a glavni naredbodavci za ubijanja i zlostavljanja ljudi bili su: Tito, Milovan Đilas, Koča Popović, Aleksandar Ranković, Ivan Krajačić, Stane Dolenc...

 

Komunistička Jugoslavija (slično je i u drugim komunističkim državama!) nije vršila samo teror nad ljudima. Uz genocidna i pojedinačna ubijanja ljudi, komunistička Jugoslavija kroz KPJ = SDP je konfiscirala njihovu imovinu, uništavala povijesnu, kulturnu, vjersku, spomeničku kulturu, filmsku i drugu dokumentaciju.

 

Komunistička Jugoslavija, Titov KPJ = SPP je u ratu i djelomice u miru uništavala gospodarska dobra, prometna sredstva i prirodna dobra...

 

Komunistička Jugoslavija je kroz KPJ = SDP uništavala čak groblja, sakralna i druga spomenička obilježja, uključujući službene i obiteljske arhive, obiteljsku dokumentaciju svih oblika, knjige, slike i druge uspomenske predmete.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata razni pokreti na prostoru propale Jugoslavije kao što su četnički, partizanski..., kojima se je nakon 22. lipnja 1941. pridružili komunisti KPJ = SDP, bili su obični „šumski i drumski“ razbojnici, koji su se postupno pretvorili u industriju genocidnih i pojdinačnih ubijanja, svevrsnih zlostavljanja i pljačke.

 

Te šumske bande na čelu s komunistima KPJ =SDP družile su se čas s fašistima (napose sa srpskim fašističkim četnicima), a čas su se borili protiv njih. Da ih pridobije na svoju stranu počeo ih je Zapad pomagati, analogno kao što je Zapad u novije vrijeme pomagao afganistanske Talibane.

 

Poznato je da su se razni revolucionari vježbali u komunističkoj Jugoslaviji (KPJ=SDP), kao na primjer poznati Carlos, što vrijedi i za Talibane, koje je isprva pomagao Zapad.

 

Tito i Talibani su ne samo iznevjerili svoje pomagače, nego su im postali okorjelim neprijateljima.

Titovi komunisti u KPJ = SDP su pjevali: „Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska!“ i rušili su američke ratne zrakoplove... Tako su se ponijeli i Talibani, koji obilno koriste Titove metode gerilskog pdmuklog ratovanja.

 

U ratnokriminalističku terminologiju trebalo bi uvesti termin Titoistički talibanizam jer je Tito bio jedan od najistaknutijih prevrtljivaca. Osvećivao se je onima, koji su ga pomagali i ustoličili: Zapadu se je Tito osvećivao rušenjem zrakoplova i Istoku aferom informbiroa.

 

 

4. Skupština EU priznaje da su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke Europske komunističke partije pridonijele postignuću demokracije.

Ova točka zbunjuje javnost jer u nijednoj komunističkoj državi nije bilo nikakvog razumijevanja niti mjesta za demokraciju, nego za diktaturu proletarijata.

 

Svaki pokušaj na putu prema demokraciji završavao je tragično i jadno: Primjerice, u Istočnoj Njemačkoj aktiviranjem tajne agenture STASI-a za ubijanje i zlostavljanja ljudi radi neposluha  i gradnjom Berlinskog zida;

 

U Mađarskoj je pokušaj uvođenja demokracije ugušen sovjetskim tenkovima;

 

U Čehoslovačkoj reprizom sovjetskih tenkova po scenariju Mađarske;

 

O stanju i ponašanju komunista u Albaniji, Bugarskoj i Rumunjskoj suvišno je trošiti riječi.

 

U komunističkoj Jugoslaviji smo svjedoci Titove diktature sprovođene kroz KPJ -SDP sa zločinačkom OZNOM, UDBOM, KOSOM, SUPOM... i drastičnog gušenje svake pomisli na demokraciju, na pr. brutalno gušenje Hrvatskog proljeća 1971. nadalje, zabrane djelovanja Matice hrvatske bili su puni zatvori nedužnih ljudi, koji su želili malo slobode i demokracije.

 

Sovjetski savez je po gušenju demokracije priča za sebe. SSSR je držao pod jarmom Baltičke države i brojne azijske narode,punio Sibirske Gulage pravednicima i jednako tako progonio ljude naprednog duha, primjerice Iljušin, Pasternak, Saharov, Solženjicin...

 

Jedino u Poljskoj je diktator Jaruzelski pod pritiskom Poljaka pape Ivana Pavla II, morao malo popustiti pred Solidarnošću Leha Walese, ali ni to nije bila demokracija, nego simbolično popuštanje diktature proletarijata.

 

Možda su komunističke partije u Italiji i Francuskoj pridonijele jačanju demokracije, ali i to je jako upitno.

U svima komunističkim državama nije bilo ni slobode, ni demokracije, ni ravnopravnosti niti minimuma poštivanja ljudskih, vjerskih i nacionalnih prava.

Komunizam je bio klasno društvo:

1. komunistička avangarda zločinaca ( u Jugoslaviju KPJ = SDP = SKJ.

2. radnička klasa,

3. unutarnji i vanjski neprijatelji...

4. komunizam može pobijediti samo revolucijom, a revolucija guta vlastitu djecu. Nota bene!

 

5. Pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina, koje su ti režimi počinili...

 

Na ovu točku Rezolucije 1481 Vijeća Europe, mi žrtve komunizma kao narodi i kao pojedinci pozivamo i prozivamo Skupštinu Europskog parlamenta za njeni nemar po pitanju međunarodne istrage komunističkih zločina i počinitelja zločina.

 

Analogno Sudu za nacionalsocijalističke zločince u Nürnbergu, Skupština Europskog parlamenta je dužna i obvezna ustrojiti Europski sud za istragu i kažnjavanje komunističkih zločinaca ili prisiliti pravosuđe, da ustroji specijalne sudove za suđenje zločincima iz KPJ = SDP = SKJ.

 

K tome bi Skupština Europskog parlamenta trebala obvezati nacionalna pravosuđa za za ne samo sprovođenje lustracije komunističkih zločinaca KPJ = SDP = SKJ, nego i za povrat ili naknadu imovine, koju su komunistički zločinci konfiscirali nedužnim ljudima.

 

 

6. Skupština Europskog parlamenta ističe da je niska svjesnost javnosti o zločinima počinjenim od strane komunističkih režima, da su Komunističke partije legalno aktivne i da se ne distanciraju od zločina koje su počinili komunistički režimi u prošlosti.

 

Ako takvo stanje uočava Skupština Europskog parlamenta, zašto se ne angažira za sprovedbu svojih mjera i zašto ne poziva na odgovornost za svaki neposluh od strane vlasti u novonastalim državnim režimima.

Primjerice, u Hrvatskoj je jedna od najjačih stranaka KPJ = SDP nasljednica Komunistiške partije Hrvatske KPH = SKH, a predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić je bivši komunistički aparatčik i poznati udbin agent u Francuskoj, već kao student.

 

Skupština Europskog parlamenta treba pred Republiku Hrvatsku postaviti sprovedbu lustracije komunističkih zločinaca kao temeljni uvjet za ulazak Hrvatske u Europsku Uniju.

 

 

7. Skupština EU je uvjerena da je svjesnost o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne zajednice prema prošlosti može biti smjernica za njihove buduće akcije.

 

Ovdje se postavlja temeljno pitanje pred Skupštinu Europskog parlamenta, zašto je pasivna, ako pozna stanje i ponašanje bivših komunističkih zločinaca i ima jasan stav međunarodne zajednice prema prošlosti, koji može biti smjernica za njihove buduće akcije.

 

 

8. Također, Skupština EU vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima, koje su još žive i njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje.

 

I ovdje je odgovornost na Skupštini EU, koja samo s razumijevanjem ukazuje na sućut i priznanje za patnje uvjetovane od strane bivših komunističkih režima, ali ta ista Skupština EU ne poduzima baš ništa u smislu pomoći žrtvama, da pravosudno gone i kažnjavaju komunističke zločince, koji u Hrvatskoj žive slobodno i uživaju visoke mirovine.

Naprotiv, komunistički zločinci u Hrvatskoj se kriju iza tzv. antifašizma i sadašnji režimi slave obljetnice mrtvim komunističkim zločincima, njeguju im spomenike, a još živi „antifašisti“ - komunistički zločinci u Hrvatskoj dobivaju visoke mirovine i čak se za njih najavljuje dodjela državnih odličja.

Ovdje je zakazalo ne samo pravosuđe Europske Unije i pravosuđe država iz komunističkog nasljeđa, nego i zdravi razum.

 

 

9. Totalitarni komunistički režimi su još uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta i zločini se i dalje događaju. Percepcija nacionalnih interesa ne bi smjela spriječiti zemlje u adekvatnom kritiziranju postojećih totalitarnih komunističkih režima. Ona ima moralnu obavezu da to učini bez daljnjeg odgađanja. Zašto to ne sprovodi?!

 

Ova točka Rezolucije 1481 (2006) ne sadrži ništa djelotvornoga protiv još uvijek vladajućih komunističkih zločinaca. Ona ukazuje na kritiku postojećih totalitarnih komunističkih režima, na koju se komunisti ne osvrću.

 

Komunizam je najveće zločinstvo 20 stoljeća i  mora se iskorjeniti iz ljudskog društva isto kao što su iskorjenjeni fašizam i nacizam.

Opće je poznato, da su fašizam i komunizam najveća zla, koja su se nametnula svijetu 20. stoljeća pa prema tome treba radikalno obračunati s komunizmom, a ne samo pisanjem potrebe za kritiziranje postojećih totalitarnih komunističkih režima.

 

 

10. Vidi gore tekst ove točke Rezolucije 1481 (2006). Rezolucija govori samoj sebe izjavom: „Ona  (međunarodna zajednica) ima moralnu obavezu da to učini bez daljnjeg odgađanja.“

Nema u ovoj točki ništa djelotvornoga niti pravosudno obvezujućega za komunističke zločince i njihove sljedbenike. Zašto trakove pasiva prema sudskom gonjenju komunističkih zločinaca, među kojima ima pojedinaca većih zločibaca, nego u redovina faišizma i nacizma.  U Hrvatskoj je takav komunist Simo Dubaić, koji se hvali da je poubijao 30.000 Hrvata i žali zašto nije i više. Za takovo zločinstvo genocida dobivao je doživotnu visoku mirovinu od RH.

 

 

11. Vijeće Europe je dobro pozicionirano za takvu raspravu na međunarodnom nivou. Sve bivše Europske komunističke zemlje, s iznimkom Bjelorusije, BiH i Hrvatske, su sada njene članice i zaštita ljudskih prava i vladavina prava su osnovne vrijednosti za koje se zauzimaju.

 

U ovoj točki barata Rezolucija netočnostima. Nisu iznimke samo Bjelorusija, BiH i Hrvatska, nego i: Albanija, Crna Gora, Kosovo, Makedonija, Moldavija, Srbija i Vojvodina.

U čemu je to Vijeće Europe dobro pozicionirano, kad nije ništa službeno propisano, kako iskorijeniti komunizam i kakove kazne dosuditi komunističkim zločincima.

 

 

12. Zbog toga , Parlamentarna skupština snažno osuđuje masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina.

Nad ovom točkom, mi Hrvati pogođeni komunističkim zločinima se sablažnjavamo jer nismo ni vidjeli ni osjetili osudu komunističkih režima niti bilo koju satisfakciju za sva zlodjela, koja smo pretrpjeli od komunista, napose od srbskih komunista.                                                                     

Uz genocid nad Hrvatima, najveći zločin kojeg su komunisti počinili Hrvatima i Hrvatskoj je u tome, što su Hrvatsku uveli u tamnicu i robijašnicu, komunističku Jugoslaviju, u kojoj su od 1943. do 1991. kršena sva ljudska i nacionalna prava Hrvata, a od 1991. nadalje  komunistički zločinci iz redova Srba su nametnuli Hrvatima Srbsko-agresivni rat, koji je zasnovan na osvajanju, porobljavanju, genocidu nad Hrvatima, progonu Hrvata s njihovih vjekovnih ognjišta, na pljački hrvatske imovine i uništavanju svih dobara: gospodarskih, prirodnih, kulturnih, umjetničkih, sakralnih...

 

Države Europske Unije su čak uvele Hrvatskoj embargo na uvoz oružja za obranu od srbsko-komunističke agresije, a nakon Domovinsko obranbenog rata, kojim smo se oslobodili od srbsko-komunističke okupacije Europska Unija se brine, da hrvatske generale i branitelje proglasi zločincima i sudi im u Den Haagu.

 

Imaju li Europski tvorci ove Rezolucije 1481 (2006) jasnu sliku o zločinima, koje su jugoslavenski komunisti KPJ = SDP = SKH činili Hrvatskom narodu od 1941. i 1943. do 1991. i o završnom činu genocidnog rata od 1991-1995. godine, iza kojeg stoje srbski (jugoslavenski) komunisti KPJ=SDP: Milošević sa svojim komunističkim banditima, primjerice Adžićem, Kadijevićem, Karadžićem, Mladićem, Šešeljem, Vasiljkovićem, Vukovarskom četvorkom... i Stjepanom Mesićem za vrijeme predsjednikovanja u Beogradu do 5. prosinca 1991.

 

 

13. Također poziva sve komunističke ili post-komunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

 

Na ovaj poziv Skupštine Europskog parlamenta komunističkim i postkomunističkim partijama ne obazire se komunistička partija u Hrvatskoj KPJ = SDP, nego djeluje dalje pod nazivom KPJ = SDP - Socijalistička demokratska partija, čak bez hrvatske oznake.

 

U njoj i izvan nje djeluju bivši komunistički zločinci, koji sebe nazivaju antifašistima, što im nitko ne osporava jer su se oni čas družili, čas borili protiv fašizma po uzoru na svoga generalisimusa Staljina (Hitlerovog prijatelja i suborca).

 

Ali, jugoslavenski i hrvatski komunisti - antifašisti, na čelu sa Staljinovim vjernikom Josipom Brozom Titom su pravili zločine svih oblika protiv Hrvata civila, protiv hrvatskih vojnika, koji su branili ratnu državu Hrvatsku, protiv zarobljenika i dodatno treba istaknuti, da su komunisti u Hrvatskoj vršili razne zločinačke osvete čak na drugoj i trećoj generaciji od djedova i pradjedova, s kojima su bili u ratnim odnosima u Drugom svjetskom ratu.

 

Komunisti, ovdje je riječ o hrvatskim komunistima se ne kaju za svoje zločine, nego ih glorificiraju i pripisuju im fašistička obilježja, što je notorna laž jer u Hrvatskoj nije bilo nikada ni hrvatske fašističke niti hrvatske nacističke stranke pa nije moglo biti niti hrvatskih fašista i hrvatskih nacista. Bilo je nažalost poslušnika tuđinskom fašizmu i tuđinskom nacizmu, koji su isto kao i komunizam bili nametnuti Hrvatskom narodu.

 

Nikada komunisti u Hrvatskoj KPJ = SDP ne će priznati svoje zločine niti se od zločina distancirati. Za komuniste u KPJ = SDP i komuniste u drugim političkim strankama je Rezolucija 1481 (2006) bezvijedan papir, na kojeg se uopće ne obaziru. Oni slave svoje zločinačke obljetnice i dobivaju od Republike Hrvatske visoke mirovine.

 

Zašto donositelj Rezolucije 1481 (2006) ne inzistira na njenoj sprovedbi u Republici Hrvatskoj i zašto ne vrši nadzor i zašto ne uvodi konsekvence?!

 

 

14. Skupština EU vjeruje da će ova jasna pozicija međunarodne zajednice omogućiti daljnje pomirenje. Dapače, da će moguće ohrabriti povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri toga što se dogodilo.

Narodna poslovica kaže: „Živi bili pa vidjeli!“ Realnost u Hrvatskoj pokazuje, da komunisti s komunističkim iskaznicama i bez njih mrze sve hrvatsko, ruše spomenobilježja Hrvatima protivne strane (antikomunistima!), zabranjuju hrvatske pjesme i zabranjuju čak starodrevni hrvatski pozdrav: Za dom! Spremni! jer su se tim pozdravom služili neprijatelji komunizma, hrvatska vojska i građani za vrijeme II. svjetskog rata.

 

Komunistički apsurdi u Hrvatskoj prelaze granice svih apsurda i vjerovanje međunarodne zajednice u pomirenje komunista i antikomunista je utopija. 

 

Čelni ljudi u Republici Hrvatskoj, primjerice predsjednik RH Stjepan Masić, klasificira mrtve, a premier Vlade RH, Ivo Sanader po nalogu Vesne Teršelič ruši hrvatska spomenobilježja (vojskovođi Juri Francetiću i velikom hrvatskom književniku Mili Budaku) i već spomenuto, ustaje najradikalnije protiv najljepšeg, najsadržajnijega, najdomoljubnijega, najpoželjnijega i najmilijega starog hrvatskog pozdrava „Za dom! Spremni!“ samo zato jer su se njime služili antikomunisti za vrijeme II. svjetskog rata.

 

Po toj Sanaderovoj logici možemo očekivati i zabranu disanja zraka, jer su ga također disali antikomunisti u Drugom svjetskom ratu.

Za usporedbu, u Italiji kolijevki fašizma i u Njemačkoj kolijevki nacizma u službenoj uporabi su državni znakovi i obilježja, koje su rabili režimi Mussolinia i Hitlera.

Odnos današnjih komunista prema hrvatskoj tradiciji svih oblika, koje su rabljene za vrijeme Drugog svjetskog rata, odnosno u NDH je najbrutalniji, najvandalskiji i najneprijeteljskiji odnos prema svemu hrvatskome.

Komunisti u Hrvatskoj (KPJ = SDP) sprovode doktrinu svoga stvaratelja, Židova Karla Marxa, koji je stavio Hrvate na listu naroda, koje treba uništiti.

Tu Marxovu genocidnu i kulturocidn doktrinu za Hrvate sprovode komunisti u Hrvatskoj KPJ = SDP.  Zato Hrvatskli narod da bi mogao normalno od svoga rada živjeti i normalno se razvijati, mora izvršiti lustraciju komunizma po EU REzoluciji 1481.

 

 

Hrvatski povjesničari u najvećem broju nisu povjesničari znanstvenici, nego političke marionete postkomunizma u Hrvatskoj (primjerice: Goldstein, Jakovina...).  Svaka čast dobrim i poštenim hrvatskim povjesnicarima.

 

Zaključno:

Rezolucija Vijeća Europe 1481 o osudi komunističkih zločina, u datom obliku, bez razrade, bez uputa za sprovođenje i bez izricanja kazne za komunističke zločince i za one koji štite komunste je bezvrijedan papir bez ikakve učinkovitosti.

 

Komunisti u Hrvatskoj KPJ = SDP se zaodijevaju u antifašiste, što im nitko ne osporava, ali njihov antifašizam ne smije biti  pancerska zaštita komunistima od odgovornosti za najveće zločine, koje su počinili nad antikomunistima u Hrvatskoj od Drugog svjetskog rata do uključujući Domovinskog obranbenog rata, a na europskim prostorima djeluju komunisti od 1917. do 1992. (intenzivno), i nastavljaju (primjerice u Hrvatskoj) nadalje, samo su ublažili zločinačke metode.

 

Očekujemo od donositelja EU Rezolucije 1481 za lustraciju komunizma, da to učini osnutkom Europskog suda za komunizam i komunističke zločine, analognog Sudu za nacističke zločine u Nürnbergu.

 

Ova Rasprava sa svrhom pokretanja sudskih postupaka šalje se:

1. Skupštini Europskog parlamenta, opozivom na njenu Rezoluciju 1096 (1996)  o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava.

2. Vladi Republike Hrvatske, koja je dužna pokrenuti odgovarajuće sudske postupke protiv živih komunističkih zločinaca, uključujuči ukidanja najkomunističkije stranke u Hrvatskoj KPJ = SDP-a i lustraciju komunista u svima drugim političkim strankama.

3. Rasprava se daje u javnost kroz razne medije.

 

Basel, 20. siječnja 2009. -  ponovlja se 7. srpnja 2011. i 15. lipnja 2012. i 14. svibnja 2013.

Mr.sc. Dragan Hazler, hrvatski antikomunist od svog djetinjstva kroz čitav život do smrti

 
DA LI JE SRAMOTA BITI HRVAT? PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Srijeda, 15 Svibanj 2013

1 od1
   


Jozo  Ćuk - Australia 

DA LI JE SRAMOTA

 BITI HRVAT?

 

U Republici Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini sve se više stvaraju neprilike koje neprijatelj hrvatskog naroda, velikosrbski fašizam, kroz razne nemoralne i nehrvatske političare ubijaju u Hrvatskome narodu narodnosno hrvatsku svijest i samopouzdanje, pa se iz opravdanih razloga moramo upitati:

DA LI JE SRAMOTA BITI HRVAT?

Ovo moje razmišljane napisao sam u Melbourne,30.Listopada 2010 i objavio na nekoliko hrvatskih portala. Budući da se ovi pogledi podudaraju sa sadašnjim nemilim političkim zbivanjima u Republici Hrvatskoj, ponovno objavljujem ovo moje ramišljanje.

 

“LJUB' SI, RODE, JEZIK IZNAD SVEGA,U NJEM ŽIVI, UMIRAJ ZA NJEGA!

PO NJEMU SI SVE ŠTO JESI“.

(PETAR PRERADOVIC, HRVAT PRAVOSLAVNE VJEROISPOVIJESTI)

 

 

VAŽNOST HRVATSKOG JEZIKA KAO MJERE PRIPADNOSTI I OBILJEŽJA OSLIKAVA NAS ONIME ŠTO JESMO, A TO JEST HRVATI I ODREĐUJE NAŠU PRIPADONST HRVATSKOME NARODU!

Na to trebamo biti neizmjerno ponosni, svugdje i na svakome mjestu, trebamo isticati naše hrvatstvo, našu pripadnost hrvatskome narodu, dostojanstveno i

s ponosom, s time da u isto vrijeme dajemo isto tako pravo svakome drugome ljudskom biću da se slobodno osjeća ono što to drugo ljudsko biće želi i hoće biti. Nije sramota biti Hrvat, Bosnjak, Srbin, Njemac, Englez, Australac ali svako ljudsko stvorenje treba i mora biti moralna i rodoljnubna osoba i kao takva osoba treba voliti i poštivati u prvom redu sebe i svoj narod kojeme pripada,i državu u kojoj živi, pa prema tome i druge ljude i druge narode.

 

Prateći pisanje po tisku, na portalima, slušajući i gledajući vijesti u Republici Hrvatskoj i u Bosini i Hercegovini ne shvatljivo mi je da,kad se govori o Hrvatima bilo to u Republici Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini,u svijetu ili o hrvatskome narodu obcenito, skoro uvijek se kaže: "nas jezik", "naši ljudi", "govorim o našim ljudima u Bosni i Hercegovini“,"narod Rame", "ramski narod" itd ali skoro nitko ne spomilje Hrvate, hrvatski narod U republici Hrvatskoj, hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, hrvatski narod Rame i tako dalje. Nedavno bijah u Rami i na Šćitu i vidio sam i slikao onaj bronzani smomenik koji je podignut, kao mi jedan tamošnji fratar reče, "ljudima" koji su poginuli za vrijeme drugog svjestskog rata. Zorno sam gledao taj spomenik, ali ništa mi nije reklo,nikakav me znak nije upućivao, da vidim i da shvatim da su to poubijani Hrvati koji su dali svoje živote za slobodu svoga hrvatskoga naroda i njegovu državnu nezavisnost. Nigdje ne piše da su ti ljudi Hrvati i da su mučki poubijani po srbskim fašistima,genocidnim četnicima i partizanima samo zato što su bili Hrvati.

 

Morao sam se zapitati: Koje su narodnosti (nacije) bili ti ljudi i tko ih je pobio? Nisam ničim mogao dobiti odgovor da su to bili Hrvati i da su ih pobili Srbi i partizani, komunisti koji su htjeli podpuno poklati i uništiti hrvatski narod tadašnje hrvatske države i stvoriti na tom zločinu takozvanu "Veliku Srbiju" odnosnu komunističku Jugoslaviju, koja je u stvari bila ništa drugo nego velika Srbija. Istina se namjerno prešućuje! Nezam zašto? Tkome tako pravimo uslugu a tkome štetimo? Zar to nusu bili Hrvati, zar to nisu bili ljudi koji su bili dio hrvatskoga naroda dok ih srpski cetnici i jugoslavenski partizani nisu poklali i pobili? Nigdje nisam mogao vidjeti da piše da su to bili Hrvati. Partizani su zapalili i podpuno uništili tadašnju katoličku crkvu na Šćitu, a da o tome zločinu nema niti jedne riječi.Nema na tom spomeniku hrvatskog narodnosnog (nacionalnog) obilježja, hrvatskog grba, da bih se odmah na prvi pogled saznalo, bez da se ikoga pita, tko su bili ti ljudi? Da li su to bili Hrvati? Kada upitah jednog Hrvata, koji je tu tada također bio prisutan, tko su ti poubijani ljudi čija su imena na ovom zidu, zbunjeno reče: Pa podrazumijeva se da su to Hrvati! Da možda vi to znadete gospodine, odgovori mu ja. Ali, ako neki stranac dođe i vidi ovaj spomenik i ako želi znati tko su ti poubijni ljudi neće moći doći do spoznaje da su to Hrvati, ako nekoga ne pita. Tu imate pravo gospodine, reče mi taj čovjek i zasramoćeno ode svojim putem.

 

Da čitatelji nebi krivo shvatili da ovim kritiziram tamošnje hrvatske katoličke svećenike, koji su podigli taj spomenik žrtvama fasisticke osvajačke, imperijalističke, velikosrpske zločinačke zamisli, pišem ove moje poglede na tu pojavu zato što želim bar malo podstreknuti hrvatski narod da je čast, ponos i dostojanstvo pripadati jedonom od najstarijih i najkulturnijih naroda Europe. Pišem ovo da svi Hrvati i Hjrvatice, ma gdje bili vide i shvate da i ponos biti Hrvat i Hrvatica i pripadati tome dičnome hrvatskome narodu.

 

Da bih se vidjelo da i hrvatski katolički biskupi razmišljau ovkao kao što i sma razmišljam, navesti ću poruku hrvatskome narodu blagopokojnjeg nadbiskupa metropolite Frane Franića, prigodom ozdržavanja 60. obljetnice smrti Stjepana Radica, hrvatskog narodnog vođe,na kojega su,u srbskoj skupštini u Beogradu, srbski fašisti velikosrbi, četnici 28, Lipnja 1928. godine,s ostalim hrvatskim narodnim zastupnicima, izvršili atentat, ranili i neke ubili.Hrvatski narodni vođa Stjepan Radić preminuo je 8. kolovoza 1928. godine od posljedica tog atentata.

 

 

Evo sto nam, medju ostalim, porucuje hrvatski vrli rodoljub i katolicki nadbiskup Frane Franic:

“RODOLJUBJE JE EVADJEOSKA VREDNOTA I CRKVA MOZE I MORA O TOME EVANĐEOSKOM RODOLJUBLJU GOVORITI, A DA SE PRITOM NE MIJESA U DNEVNU POLITIKU“.

(Vidi Glas Koncila broj 34, 21. kolovoza 1988. godine)

 

Na žalost,nista nije bolje ni u Republici Hrvatskoj, koja bih trebala biti primjer svim Hrvatima, Vama u našoj domovini Hrvatskoj i svim Hrvatima diljem svijeta, kako se svi Hrvati ponose na svoju narodnosnost, pripadnost hrvatskome narodu, kao što to čine drugi narodi diljem svijeta. Ne shvatljivo mi je, ne prihvatljivo mi je, a nije ni opravdano, zašto hrvatsko novinarstvo, hrvatski političari, ministri hrvatske valade,predsjednici i predsjednica hrvatske vlade, učitelji, profesori, akademici pa čak i predsjednik Republike Hrvatske, pa i neki svećenici, u većini slučajeva upotrebljavaju riječi; "naš narod","naš jezik", "nasa vlada", "nasa država","naši sportaši" “nasi građani", umjesto da kažu: hrvatski narod, hrvatski jezik, hrvatska Vlada, hrvatska država, hrvatski sportaši, hrvatski državljani i tako dalje. Ne shvatljiva je ova smramotna pojava kod hrvatskog naroda da je sramota upotrijebiti pridjev "hrvatski". Na žalost ovakav način izbjegavanja koristiti pridjev “hrvatski“ još je jedan uspjeh velikosrbske fašističke najezde uništenja hrvatskog jezika i naroda. Za to se Srbi bore za uvađanje srbskog pisma, čerilice, kao jednog od službenih pisama i govora u Republici Hrvatskoj.

 

Živim već 50 godina u izgnanstvu pa sam imao prilike vidjeti i čuti kao drugi narodi svijeta, kako australski političari, ministri vlade, narodni zastupnici, novinari, učitelji, pisci i obćenito stanovništvo u Australiji kažu, i to s ponosom: “australski narod", "australski nogometaši", "australski sportaši" i tako dalje, iako je u Australiju doseljeno 148 raznih narodnosnih skupina iz svih krajeva svijeta. Mi smo svi za Australce Australci.

 

Napose mi je ostala u sjećanju prigoda kada je hrvatska nogometna reprezentacija igrala protiv australske nogometne representacije na svjetskom nogometnom privenstvu 2006. godine, kada je Australija pobijedila Hrvatsku. Sav razdragan i ponosan tadašnji predsjednik australske vlade gospodin John Howard pozdravio je te australske nogometaše sa seljedećim rijecima: My dear Australians, I am very proud of you. You made us all proud, all Australians are proud of you.

 

Dakle: dragi moji Australci, ja sam ponosan na vas. Vi ste nas sve napravili ponosnim, svi su Australci ponosni na vas. I zaista je Australia ponosno slavila tu nogometnu pobjedu nad Hrvatskom,iako su 8 (osam) od jedanajest igrača te utakmice bili djeca hrvatskih doseljenika. Ti sinovi hrvatskih roditelja, za predsjednika australske vlade i za sve Australce, bili sportaši, novinari ili obični stanovnici,oni su za njih samo Australci.

 

Kada razmišjamo kako se Hrvati izražavaju o sebi i o hrvatskome narodu, a kako drugi narodi razmišljaju o njihovim stanovnicima,bez razlike odakle su se doselili, zar se nama Hrvatima neizbježivo ne nameće sljedeće pitanje? Zar je sramota biti Hrvat?

 

Neka na ovo odgovori sam sebi svaki Hrvat i Hrvatica, ma gdje god živjeli. Neka nam budu poruka, podstreh ponos što smo Hrvati sljedeći stihovi hrvatskog pjesnika Drage Ivaniševića, koje je izrekao,uz ostalo, na gore spomenutoj zadušnici za hrvtskog narodnog vođu Stjepana Radica hrvatski katilicki biskup Đuro Kokša:

 

 

“HRVATSKA JE RIJEČ KOJU NAUČIH OD MAJKE

I ONO U RIJEČI MNOGO DUBLJE OD RIJEČI:

I ONO DUBLJE S HRVATSKOM ME VEŽE,

S HRVATSKOM HRVATA,

S PATNJOM NJINIM,

SA SMIJEHOM I NADOM,

S LJUDIMA ME VEŽE,

TE JA KAO HRVAT BRAT SAM SVIJU LJUDI.

I KUD GOD IDEM SA MNON JE HRVATSKA“

 

Jozo Cuk

 

Melbourne,30.Listopada 2010

 
ZABRANJEN pozdravni govor protojereja Ivanova bleuburškim žrtvama hrvatskih pravoslavaca PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Ponedjeljak, 06 Svibanj 2013

VJEROVALI, ILI NE.......

i na Bleiburgu je uvedena recenzija. Više ne može bilo tko dolaziti se tamo pokloniti žrtvama. Pod ravnateljiskom palicom Bože Vukušića, tajnika Bleburškog počasnog voda, ove godine zabranjeno je Udruzi Hrvatskih pravoslavnih vjernika da odaju počast žrtvama hrvatskih pravoslavaca koji je ne mali broj umoren na Bleburgu i dalje diljem Križnog puta sve do Đevđelije i da njihov duhovnik svećenik protojerej Aleksandar Ivanov, akreditirani svećenik Hrvatskih pravoslavaca sa govornice održi pozdravni govor. Tekst govora kojeg je trebao da pročita otac Ivanov prenosimo vam u cijelosti. U svakom slučaj očekujemo i vaš komentar - dragi čitatelji portala.

Urednik portala:

Akademik Ivo Matanović

************************************************************************************* 

 

"Pozdravni govor protojereja Aleksandra Ivanova

Vazljubleni  v Gospoda bratja i sestri – draga kršćanska i muslimanska braćo i sestre – dragi Hrvati!

 U ime Hrvatske pravoslavne crkve, kao njen legitimni vjerski službenik i obnovitelj davno zabranjene hrvatske  vjerske zajednice te nakon dvadeset i tri godine hrvatske slobode, ukazala mi se prigoda da Vas sve ovdje nazočne srdačno pozdravim i podijelim svima vama kršćanski Božji blagoslov.

Malo je znano da je ovdje - na ovom gubilištu i diljem cijelog Križnog puta poginuo i ne mali broj Hrvata i Hrvatica pravoslavne vjeroispovijesti. Najtragičnije za nas je bilo ubojstvo četrdeset dva  svećenika Hrvatske pravoslavne crkve, na čelu sa patrijarhom Germogenom, koji su nakon mučeničke torture od strane jugoslavenskog komunističkog režima, strijeljani u Zagrebu na dan dvadeset devetoga i tridesetog lipnja tisuću devetsto četrdeset pete godine.

Koristim ovu prigodu da upravo sa ovoga Svetog mjesta javno objavim svijetu i hrvatskom narodu - da su sedamnaestog studenog  dvijetisuće i jedanaeste godine  svi oni od Svetog sinoda u Odesi na crnom moru proglašeni hrvatskim mučenicima, a što na hrvatskome jeziku znači Blaženicima."

 
POZIVNICA HRVATSKIM DOMOLJUBIMAZA HODOČAŠĆE NA BLEIBURG 11.05. 2013. PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Nedjelja, 28 Travanj 2013

POZIVNICA HRVATSKIM DOMOLJUBIMAZA HODOČAŠĆE

 NA BLEIBURG  11.05. 2013.g.

 

Manje je poznato da na Bleiburgu i Križnom putu stradao i ne mali broj Hrvatskih pravoslavaca koji su  dijelili  tragičnu sudbinu skupa sa svojom braćom hrvatskim  katolicima. Stoga naša udruga Hrvatskih pravoslavnih vjernika upućuje ovaj javni poziv i svim hrvatskim pravoslavcima da se na ovogodišnjem  23. HODOČAŠĆU priključe u što većem broju.

 

Tim činom ćemo pokazati svijetu da su u Drugom svjetskom ratu za Domovinu Hrvatsku, rame uz rame, su se  borili i Hrvatski pravoslavci i koji su, ne mali broj, ostavili i svoje kosti diljem Domovine Hrvatske pa i na Bleiburškom polju i diljem Križnog puta od Bleiburga pa sve do Đevđelije.

 

Napominjemo da se ove godine okupimo na Bleiburgu u što većem broju, jer će taj posjet ove godine imati višestruki učinak. Pshiloški što veći broj na Bleiburgu preusmjerit će i sve naše hrvatske birače, koji samo 8 dana kasnije izlaze na lokalne izbore, da svoj glas usmjere za one stranke koje u svom programu imaju Domoljublje, hrvatsku državotvornost i čovjekoljublje.

 

Jednom riječju koji su antikomunisti i koji hrvatski misle, dišu i pišu…

 

Ovogodišnji posjet hrvatskih pravoslavaca na Bleiburg i masovni izlazak na izbore treba da ukaže na brojnost hrvatskih pravoslavaca u RH koji se je od prošlog popisa 2001. do 2011. utrostručio i sada doseže brojku od preko 35 tisuća. Priznat ćete, nije mala brojka – a s obzirom na sve veću borbu SPC da svoj broj uvećaju, događaju se obrati u korist Hrvatskih pravoslavaca. Sve su crkve kod SPC potpuno prazne, a hrvatske sve popunjenije. Za sada je taj prijelaz išao prema Hrvatskoj katoličkoj crkvi, a uskoro će to biti i Hrvatskoj pravoslavnoj.

 

Dragi Hrvati i Hrvatice svih vjeroispovijesti, ne smećite s uma značaj ovogodišnjeg HODOČAŠĆA na Bleiburg, jer je ono, kako već rekosmo, politički i Domoljubno više značajno.

 

Nemojte pri tome zaboraviti da sa sobom ponesete i što više hrvatskih stijegova i drugog simboličkog hrvatskog obilježja. Pokažimo svijetu da  nas još ima da samo tu – na hrvatskom tlu od pamtivijeka, a ne samo od stoljeća sedmoga.

 

Bog i Hrvati!

 

Predsjednik

Akademik Ivo Matanović

 

 

 

 
CRKVA JE ZAJEDNICA ISUSOVIH SLJEDBENIKA PDF Ispis E-mail
Autor: uznik   
Subota, 27 Travanj 2013

 

CRKVA JE ZAJEDNICA ISUSOVIH SLJEDBENIKA

  

 

Peta vazmena nedjelja

 

(Godina C)

CRKVA JE ZAJEDNICA ISUSOVIH SLJEDBENIKA

KOJI JEDNI DRUGE PODRŽAVAJU

U VJERI I LJUBAVI

 

»Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.« (Iv 13,35)

 

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

 

Današnja Liturgija skreće našu pažnju na Crkvu kao zajednicu Kristovih sljedbenika koji se osjećaju šatorom Božjim među ljudima i koji jedni druge nastoje podržavati u vjeri i ljubavi. Tako iz Djela apostolskih saznajemo da su Crkva svi kršteni vjernici.

Prihvatiti kršćanski nauk značilo je ući u jednu zajednicu, u mjesnu Crkvu.

Takva mjesna Crkva cjelovito živi i svjedoči svoju vjeru u Boga onda kad se zanima za duhovni napredak ostalih vjerničkih zajednica i kad podržava misionare.

Tako je Duh Sveti tamošnjoj zajednici na euharistijskom slavlju preporučio da Pavla i Barnabu pošalju među pogane (usp. Dj 13,1-3). Oni su na tom misijskom putovanju ostali oko pet godina i pri povratku su još jednom obišli osnovane crkvene zajednice. Danas bismo takve zajednice nazvali župama.

Poticali su obraćenike na ustrajnost u vjeri i najavljivali teškoće koje su imale doći zbog skorog progonstva kršćana sa strane rimske države.

 

Apostoli su po tim crkvenim zajednicama postavljali i starješine koji će ih voditi kao pastiri, a u čemu mi katolici vidimo početak svetoga reda. Prije postavljanja starješina, apostoli su sa dotičnom zajednicom molili i postili i na kraju ih povjerili Gospodinu.

»Postavljali su im po crkvama starješine te ih nakon molitve i posta povjerovahu Gospodinu u koga su povjerovali.« (Dj 14,23)

 

Time su apostoli najviše učinili, jer »niti je što onaj koji sadi (ovdje Pavao i Barnaba), niti onaj koji zalijeva (postavljeni starješina), nego onaj koji čini da raste – Bog« (1 Kor 3,7).

Te starješine su apostoli uzimali iz samih zajednica, kao što i sada Crkva želi svakom narodu dati što prije njihove pastire. I na temelju vjere prvih kršćana u Boga, odgovorni su ih mogli povjeriti Gospodinu.

 

Kada su se Pavao i Barnaba vratili u sirijsku Antiohiju, odakle su se po Božjoj milosti bili uputili na misijsko putovanje, tu su sa sabranom antiohijskom Crkvom zahvaljivali Bogu za pomoć koju im je pružao da su mogli posve dovršiti povjerenu im zadaću. Tu su također Crkvi koja ih je uputila ispripovjedili sve što je Gospodin učinio po njime: »da i poganima otvori vrata vjere«. (Dj 14,27).

 

Bog je učinio, oni su s njime surađivali, propovijedali i trpjeli. Sve je to Bog znao, ali Pavao i Barnaba su bratski polagali račun i ljudima na koje je to spadalo. Sve to znači da nije dovoljno raditi samo po svojoj savjest, nego u Crkvi se uvijek traži ovisnost i o hijerarhiji, odnosno o Crkvenim pastirima, jer bez njih se ide krivim putem.

Sveci su se i uz svoje svetačke savjesti uvijek dali voditi od Crkvenih pastira.

Ako ništa drugo, takva je poniznost zaslužna i od Boga blagoslovljena.

Pavlu i Barnabi ne pada na pamet da odziv pogana na vjeru pripisuju sebi u osobni uspjeh.

Svjesni su da je to Bog učinio, a oni su samo služitelji riječi Božje i djelitelji Božjih otajstava.

 

Tako je Bog preko tih svojih slugu pripravljao »novo nebo i novu zemlju« za otkupljeno čovječanstvo.

Na takvu zemlju silazi s neba »sveti grad, novi Jeruzalem« od Boga, jer mu je Bog arhitekt i graditelj (usp Heb 11,10).

Taj je grad »opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža« (Otk 21,2)

Ovo je starozavjetna metafora o Božjem narodu kao zaručnici ili ženi koju je Bog odabrao bez prethodnih zasluga.

 

U ovoj slici prisutna je misao da je Crkva na zemlji početak otkupljenog čovječanstva te da je konačno otkupljenje i spasenje isključivo Božje djelo, dar Božji ljudima iz svih naroda, puka i jezika.

Ta je slika liturgiji i cijeloj crkvenoj predaji i zato draga, jer se s njom povezuje naslov i zadaća Crkve da je naša majka. Stoga glas s neba i govori Ivanu apostolu: »Evo Šatora Božjega s ljudima On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.« (Otk 21,3)

Sve to nam govori kolika nas sreća čeka u raju kad budemo kod svoga Boga i zauvijek posve njegovi, a on naš.

Malo znamo o tome kako će se odvijati naš život u nebu, ali je posve i razumljivo da ga često sebi predočujemo kao produženo zemaljsko bogoslužje.

Kad je ovo skladno i zaista proživljavano, onda se osjećamo »kao u nebu«, gdje ćemo također Boga slaviti za čitavu vječnost.

Bog vjerni saveznik najavljuje da će na koncu svijeta, odnosno u vremenu konačnog (eshatonskog) spasenja svim ožalošćenima otrti »svaku suzu s očiju, te smrti više neće biti, ni tuge ni jauka ni boli više neće biti, jer – prijašnje uminu.« (Otk 21,4)

 

Svima koji trpe progon, nepravdu, neizlječivu bolest ili zapuštenost od onih koji bi ih morali voljeti i posluživati, ovo je poruka da Bog vidi ljudsku patnju i da tješi. Ovdje nastupa sam Bog kao garant svega što je obećao. A Crkva na zemlji je znak i sredstvo toga Božjeg spasenja dostupnog u Kristu svakome čovjeku. To otajstvo spasenja će se nastaviti u svakome čovjeku koji pripada Kristu.

»On će preobraziti naše bijedno tijelo i učiniti ga jednakim svome slavnom tijelu.« (Fil 3,21)

 

Ono što je čovjek proživio i djelovao na zemlji bit će preobraženo u vječno.

»Sve navrši svoje vrijeme i prolazi, ali od onoga što pripada Kristu ništa neće propasti. Sve će biti novo.« (Guardini)

To će se otajstvo nastaviti u stvorenjima i bit će novo nebo i nova zemlja.

»Tada Onaj koji sjedi na prijestolju reče: „Evo, sve činim novo!”« (Otk 21,5)

 

To je »novost« ljubavi Božje u čovjeku i svijetu koju nam je donio Isus Krist svojim dolaskom na ovu zemlju. Ta ljubav ljude čini novima, jer proizlazi iz Isusova Duha ljubavi koji sklapa »Novi Savez« ljubavi s novim Božjim narodom što se zove Crkva.

Nije novost kršćanstva da se imamo međusobno ljubiti. Novost je u tome da naša ljubav treba biti slična Gospodinovoj, a to znači da svoj život trebamo davati za svoju braću i sestre i da moramo ljubiti i svoje neprijatelje.

Nećemo imati udjela u Kristovoj slavi, ako poput Krista i mi ne prijeđemo put umiranja sebi samima.

 

Zato Gospodin Isus prije svoga povratka Ocu kaže apostolima i svima nama: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.

Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.« (Iv 13,34-35)

 

Uz to Gospodin hoće da za novu zapovijed ljubavi istakne svoj primjer, jer mi malo možemo shvatiti koliko je on na zemlji ljubio svojega nebeskog Oca, dok nam je mnogo očitije što je sve učinio iz ljubavi prema nama.

»Gospodin Isus Krist ljubio je nas više nego sama sebe. Inače se ne bi iz Božjeg lika, po kojemu je jednak Ocu, spustio do naše niskosti; ne bi za nas pretrpio tako gorku smrt; ne bi podnio udarce Židova, zlostavljanja, izrugivanja i sve druge muke. Ne bi bio, on koji je bogat, za nas postao siromah da nas nije ljubio više nego sama sebe. Stoga nam zapovijeda da i mi tako osjećamo. Ne smijemo ništa staviti iznad ljubavi prema braći, ni čast, ni bogatstvo. Čak se ne smijemo bojati ni smrti, ako time možemo spasiti bližnjega, kao što su učinili učenici našega Gospodina i oni koji su njih slijedili.« (Ćiril Aleksandrijski)

 

Ako tako i mi budemo činili i Bogu slavu dali, tada će i nas Otac nebeski skupa s Isusom, Sinom svojim i našim Gospodinom, proslaviti u svome kraljevstvu u slavi vječnoga života.

Naš život, muke i trpljenja prolaze brzo, dok je Božja slava vječna. Ako se Bog proslavi u nama i nas će Bog proslaviti u sebi.

 

Amen!

 

Hvaljen Isus i Marija!

 

Čitanja: Dj 14,21-27 (Vg 14,20b-26)

Ps 145 (144),8-9.10-11.12-13b

Otk 21,1-5a

Iv 13,31-33a. 34-35 

 

Jedno od najljepših iskustava čovjekova života jest prijateljstvo. O njemu nalazimo uzvišene misli u mudrim biblijskim izrekama: „Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita. Tko je našao prijatelja, stekao je blago. Pravom prijatelju nema cijene niti se može izmjeriti njegova vrijednost. Pravi je prijatelj balzam života....“ i slično. (Sir 6,14-16)

U pravom prijateljstvu se stječu najdublja i najautentičnija iskustva života. Djeci je za prijateljstvo dosta imati susjeda s kim se može igrati ili nekoga s kim bi pošlo u školu. U mladosti, međutim, prijatelj je samo onaj komu se može otkriti dio vlastitog bića i s kojim se može rasti unaprijeđujući svoju osobnost. Bez prijatelja nijedna se osoba ne može razviti u potpuna i zrela čovjeka.

 

 


1. Prijateljstvo je put k ostvarenju životne sreće


Kao što nije lako izgraditi most, premostiti ponor ili rijeku, tako nije lako i jednostavno uspostaviti s nekom osobom prijateljstvo. Ono je moguće samo tamo gdje postoji otvorenost, iskrenost i s jedne i s druge strane, ali u isto vrijeme i određene kvalitete koje se mogu ponuditi, odnosno kvalitete za kojim se traga. Prijateljem se postaje prijateljujući s nekom osobom drugačijom od nas samih i kojoj se želimo povjeriti.

Prijatelj je zapravo netko tko ti je drag i u čijem se društvu osjećaš ugodno. U društvu pravog prijatelja si spontan, baš onakav kakav jesi jer znaš da te on takvoga prihvaća. Pred prijateljam nemaš tajne i osjećaš se slobodan onako kao kad čovjeku padne kamen sa srca jer sve tvoje krivnje i nedostaci pred njim padaju u vodu. Prijatelju se u potpunosti povjeriš jer on sve razumije i uvijek ti kaže istinu bez ustručavanja i uljepšavanja. Prijatelj je uvijek na tvojoj strani i gleda te očima iz kojih zrači ljubav i dobrota prostrta poput bijela plašta preko tvojih slabosti. On je tu zato da se ti rastertetiš svega onoga što te pritišće i postaneš to što bi trebao biti.

Prijateljev pogled je pogled Božjega gledanja tebe. Bog i prijatelj uvijek žele i traže tvoje dobro. Prijatelj je uistinu nebeska avantura na zemlji. Pravi prijatelj je zapravo milost Božja za čovjeka.

Upravo one osobe koje su blokirane i teško uspostavljaju kontakte s drugim ljudima trebaju prijatelja, jer prijatelj je dar ljudske blizine čovjeku. Prijatelj je sloboda koja oslobađa čovjeka. Uz prijatelja lakše se dozrijeva i raste, uspješnije se nadvladavaju životne poteškoće, otporniji smo na vlastite slabosti i životna zastranjenja, lakše se prevladavaju kobni trenutci samoće, brže se prebrode krize.

Svaki čovjek koji želi ići putem prijateljstva mora se osloboditi od triju napasti: egoizma, predrasuda i nezrelosti.

Egoizam gazi temeljni zakon sreće, a to je zakon sebedarivanja. Oni koji misle samo na sebe, na svoju osobnu korist i kako ugoditi svojim prohtjevima, oni koji hoće uvijek biti u središtu pažnje, obično nisu sposobni za prava prijateljstva. Takve osobe moraju biti jače od svojih prohtjeva ako žele stupiti u prijateljstvo s drugim ljudima. Sve dok se ne očiste od svih tih loših sklonosti njihova prijateljstva će trpjeti lomove i krize. Ali unatoč svim tim manama i nedostatcima prijateljujući mogu postati bolji ljudi.

Predrasude o drugim osobama nas također priječe na putu prijateljstva. Oni koji zadržavaju kriva mišljenja o drugim ili misle da su sami sebi dostatni, teško sklapaju prijateljstva. Oni se boje drugih ljudi jer u njima vide protivnike. Zato se uvijek brane od drugih smatrajući da ih druge osobe ugrožavaju, da loše o njima misle ili govore. A čak u svojim bolesnim fantazijama počnu drugima pripisivati i ono što je nemoguće, nestvarno ili neistinito. Ljudi s predrasudama se obično povlače ili prelaze u nerazumnu agresiju koja je kontinuirano opterećena sukobima.

Nezrelost je isto tako jedna od zapreka na putu prijateljstva. Svojevrstan znak nezrelosti je ne znati čuvati tajnu (brbljavci), a najčešće su to svađe i intrige. Oni koji tvrdoglavo ostaju kod svoga mišljenja i stavova, bez ikakvih valjanih argumenata, prave razdore i onemogućavaju zajedništvo. Takve osobe teško stječu povjerenje drugih ljudi. Tko nema pouzdanja ni u koga najvjerojatnije je nezrela osoba koja previše očekuje od drugih. Ostaje činjenica da je iskustvo nepovjerenja jedno od najcrnjih iskustava života.

Zrela osoba, naprotiv, jest osoba koja se uvijek i potpuno daruje drugima, ne očekujući ništa ni od koga. Zrela osoba ne traži ljubav, a ipak joj se ta ljubav daruje u izoblju; ne traži prijatelja, a ipak ih nalazi posvuda. Zato iskustvo povjerenja u prijatelja jest jedno od najpozitivnijih iskustava života. Kako je lijepo moći se nekomu potpuno povjeriti.

Slika djeteta koje mirno počiva na rukama majke vrlo dobro izražava smisao mira, vedrine, spokojstva što ga osjeća onaj koji je našao osobu kojoj se može potpuno povjeriti. Na isti način lijepo je znati i ustanoviti da se netko pouzdaje u nas. Ta spoznaja čini dobro, ohrabruje, daje čovjeku krila za život.

Prihvaćajući u slobodi drugoga, a osobito sloboda od egoizma, predrasuda i nezrelosti, prvi je preduvjet za dobro prijateljstvo. Ljudi mogu postati prijatelji samo ako se slobodno odluče i ako omoguće drugima slobodu. Prijatelji se ne drže grčevito jedan drugoga, ali jedan drugom ostaju uvijek vjerni.

Prijateljstvo omogućuje mladu čovjeku iskustvo slobode u dvostrukom vidu: slobodan je u svojoj ljubavi za drugoga (partnera), drugome daje i garantira slobodu (ne uvjetuje). Prijateljstvo ne znači samo JA i TI, nego JA i MI. U ovom MI prijatelji kušaju što znači: biti tolerantan prema drugom, znati saslušati, biti spreman prihvaćati, povjeriti se i biti vrijedan povjerenja. Poštovati drugoga, znati se žrtvovati. Prijateljstvo nastaje tada kad smo i mi spremni pružati ruku, a ne samo očekivati da će nam ruka biti pružena.
Te kreposti bitno obilježavaju istinsko prijateljstvo među ljudima.

 

                (      NASTAVLJA SE   ……..     ).

2. Prijateljstvo među spolovima kao izraz kršćanske ljubavi


Da li je uopće moguće prijateljstvo između mladića i djevojke?
Ima ih koji tvrde da ono nužno prerasta u zaljubljenost.
Zaljubljenost se ipak razlikuje od prijateljstva iako s njima ima nešto i zajedničkoga. Taj osjećaj bismo najradije nazvali simpatija, neka toplina, duboko ljudsko i srdačno osjećanje za drugoga. U njemu nema ništa mračnoga. To osjećanje ne uznemiruje, ne postiđuje, ne uvjetuje. Ono je tu da usrećuje osobe.

Ali postoji i nešto posebno, nešto što se dogodilo milijarde puta u povijesti, a događa se i u životu svakog čovjeka. U tom čudnom trenutku središte života jednog čovjeka nije više u njemu samome, nego u voljenoj osobi. U čovjeku tek ostaje osjećaj koji ne umije opisati. Najednom u takvom čovjeku navre misao u odnosu na ljubljenu osobu: ja s tobom želim graditi svoju budućnost. Eto to je zaljubljenost.

Simpatija i zaljubljenost vode k ljubavi koja doseže vrhunac u okrenutosti mladića i djevojke (muškarca i žene) jednoga drugome. Tu se aktivira treća sila: eros. Taj Eros je divovska snaga zaljubljenih. Njome se pobjeđuje u odlučujućoj bitki za ljubav ili se ostaje u egoizmu, najvećoj zapreki na putu do očovječenja. Ako je eros samo čin seksualnog zadovoljenja i upotreba tuđega tijela da bi se umirio osjećaj vlastite požude, onda je rušilačka snaga koja razosobljuje, otuđuje i ostavlja za sobom prazninu. To je karikatura intimnih odnosa, izdaja ljubavi i njezina temeljnog poziva. Zato bi bilo potpuno pogrešno jednostavno reći: erotika je dobra, ona je sveta.

Ona je stvaralčka snaga u nama. No, ona je ujedno strahovita zbog svoje sile. Kad se erotska privlačnost odvoji od sveukupnih ljudskih vrednota, a naročito kada se od ljudske erotike kao cjeline odvoji njezin najtjelesniji vid, spolno sjedinjenje, nenaslućeni ponori zla mogu se pojaviti ondje gdje se sve činilo nježnim i dražesnim.

Kad se u tom ljudskom osjećaju misli na drugoga s poštovanjem i željom da se ni u čemu ne povrijedi, eros postaje stvaralačka snaga, dokazuje se na stotinu drugih načina prije negoli se dokaže u tijelu. Kada sazrije do kraja, tad i tijelo postane izraz ljubavi koja živi u srcu. Tijelo takvu ljubav ne izdaje, nego omogućuje njezino utjelovljenje.
Mladi često i nepravedno brkaju pojmove zaljubljenost i prijateljstvo.
Zaljubljenost je očaranost drugim. Druga osoba može biti bilo kakva, ona postaje najbolja za onoga tko se u nju zaljubio. Zaljubljenost i mane u voljenoj osobi pretvara u vrline, a divi se običnim glupostima.
Zaljubljenost je poput zaraze, dođe odjednom i zahvati cijela čovjeka. To je izvanredno stanje, neka vrst blage zaluđenosti, veže druge uza se i vezuje se na druge. Ona je ljubav koja svojata do posesivnosti i u principu je ekskluzivna jer isključuje druge.

Prijateljstvo je ljubav do slobode i ne trpi nikakvu ovisnost o drugome, podređenost ili nerealna stanja. Ono je snaga koja traži pravu osobu i nemirna je dok je ne nađe. Kod prijatelja sve je iskreno i jednostavno. Oni su zrele osobnosti ili k tome teže.

Razlika između zaljubljenosti i prijateljstva je u tome što zaljubljenost obično prelazi u ljubav, partnerstvo ili brak, dok prijateljstvo ostaje dosljedno sebi: ne poznaje i ne priznaje podjele, nije mu bitna dob, fizička ljepota ili bilo kakvi interesi. Pravo prijateljstvo je postojanost, stijena, uporište i uvijek pouzdan životni oslonac.

 
«« Početak « Prethodna 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Sljedeća » Kraj »»

Stranice 64 - 72 od 183
Tražilica
Tko je Online
Gostiju online: 6
cestitka2014.jpg
  paveli_knjiga_mala.jpg















apartmentsmurter3.jpg












 
  

www.liberohosting.com

LiberoHosting za profesionalce i amatere

 
Top! Top!