| |
|
Brojčanik |
 | Danas | 106 |  | Jučer | 638 |  | Tjedan | 3745 |  | Mjesec | 20873 |  | Ukupno | 254283 |
|
|
Aktualnosti
|
Autor: uznik
|
|
Utorak, 15 Svibanj 2012 |
I S P R I K A !
Ispričavamo se svim posjetiteljima ove stranice što su morali par dana čekati. Stranica je bila zatvorena zbog isteka domene, a i radi urednikova nemara što nije na vrijeme urgirao kod provajdera.
Stoga oprostite nam… Pišite nam svoje dojmove o portalu i dakako reagirajte na pojedine tekstove. Svojim komentarima puno ćete nam pomoći da portal kvalitetno podignemo na višu stepenicu.
Bog i Hrvati – Za dom spremni!
Akademik Ivo Matanović -Urednik
|
|
|
Povodom dana okupacije Zagreba; HČSP održala tiskovnu konferenciju |
|
|
|
|
Autor: uznik
|
|
Srijeda, 09 Svibanj 2012 |
Povodom dana okupacije Zagreba;
HČSP održala tiskovnu konferenciju
Priveden Josip Miljak
HČSP
Na današnji dan, 8. svibnja prije točno 67 godina, zločinačka komunistička vojska ušla je u nebranjeni grad Zagreb, do tog dana glavni grad Nezavisne Države Hrvatske. Tog dana, ulaskom partizana u Zagrebu je otpočeo najveći pokolj Hrvata u povijesti na području našeg glavnog grada.
Tim povodom, Hrvatska čista stranka prava je danas održala tiskovnu konferenciju na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, na kojoj je jasno dala do znanja da se 8. svibnja nikako ne može nazivati “danom oslobođenja”, već jedino danom okupacije. Na konferenciji su govorili predsjednik Mladeži HČSP-a Frano Čirko, te predsjednik stranke Josip Miljak.
Na samom početku tiskovne konferencije, oko članova HČSP-a su se okupili tzv. antifašisti koji su za vrijeme konferencije dobacivali teške psovke i uvrede. Tada se u cijelu priču umiješala i policija koja je počela legitimirati HČSP-ovce, no ne i tzv. antifašiste. Josip Miljak tada odbija policiji predati dokumente, uz primjedbu da se policija ponaša selektivno i nekorektno prema njemu i ostalim članovima HČSP-a.
Nakon kratke rasprave, Miljak ipak predaje dokumente, no biva uhićen od strane interventne policije te odvezen u I. policijsku postaju. Od “antifašista” nitko nije uhićen, unatoč tome što su teškim uvredama i psovkama javno pred policijom vrijeđali prisutne.
Ovaj skandal u centru Zagreba se dogodio po inerciji vlasti koja u državu unosi kaos i podjele, te koja svim silama pokušava uništiti svaki tračak domoljublja u Hrvatskoj. Poručujemo im da s takvom politikom neće dobro završiti.
Bog i Hrvati! Za Dom spremni!
Večernji list; Tinolovka News ; Jutarnji list; Index.hr; 24sata; Slobodna Dalmacija; Danas.hr;
dan_pada3
dan_pada4
dan_pada2
dan_pada1
Okupacija Zagreba 8. svibnja 1945
Neki nas još i danas, i to s visokih mjesta u politici – antihrvatskoj – hoće uvjeriti da njihova borba za Jugoslaviju nije bila zlo i da su komunistički zločini bili antifašizam. Povijesne činjenice, one od 1941. do 1990. godine i one od 1991. do 1995. godine ih u tome demantiraju, a njihovi putovi su obilježeni potocima suza i krvi i gomilama rasutih ljudskih kostiju. Bili su to putovi Staljinova i Titova komunističkog pakla, a ne De Gaulleova demokratskog antifašizma!
Druga činjenica koju danas, 8. svibnja želimo spomenuti je ulazak u – nebranjeni – Zagreb, srpske – naglašavamo srpske – jugosoldateske, koja je Zagreb okupirala na isti način kao i ona iz prosinca 1918. godine i izvršila masovni pokolj nad Zagrepčanima 8. i 9. svibnja – i nastavila u tjednima i mjesecima koji su slijedili. Naime, hrvatske oružane snage i sve ostale vojske povukle su se iz Zagreba 6. i 7. svibnja. Divizije koje su prve ušle u Zagreb pripadale su Prvoj jugoslavenskoj armiji čiji je zapovjednik bio Peko Dapčević iz Beograda i Drugoj armiji – Koča Popović iz Crne Gore, a bile su Dvadeset prva i Dvadeset peta srpska divizija – obje iz centralne Srbije – sastavljene od onih koji su poslije listopada 1944. kokarde zamijenili petokrakama. Zatim, Šesta Lička – pod komandom Đoke Jovanića i Dvadeset osma Slavonska pod komandom Radojice Nenezića u čijem su sastavu i vodstvu bili prvenstveno Srbi – iz četničkih monarhističkih ili komunističkih krugova.
Zagrebački partizanski 10. korpus – toliko razvikani – nalazio se tih dana na području Varaždina i bio im je dozvoljen ulaz u Zagreb preko Sljemena te Sesveta i Dubrave tek 9. svibnja poslije podne (2 dana kasnije) s tim da su jednu noć morali prenoćiti na otvorenome u Sesvetama, a drugu na tadašnjem Špartinu stadionu, jer su sve prostore u gradu bile zauzele srpske jedinice. Zagrebački partizanski korpus je 10. svibnja formalno preuzeo dužnost ‘Zagrebačkog garnizona’, da bi već 15. svibnja 1945. bio rasformiran i stavljen pod zapovjedništvo 2. Armije Koče Popovića. ‘Guverner’ okupiranog Zagreba je postao Mijalko Todorović-Plavi, rodom iz Kragujevca.
O tome je pisao general Ivan Šibl u njegovoj knjizi ‘Sjećanja’.
Tito je 11. svibnja 1945. pohvalio jedinice koje su ‘oslobodile’ Zagreb i njihove zapovjednike:
- I. Jugo. armija – Peku Dapčevića – rođ. u Ljubotinu, Crna Gora;
- II. Jugo. armija – Koču Popovića – rođ. u Beogradu;
- general majore: Ljubu Vučkovića – rođ. u Cetinju, Crna Gora;
- Milutina Moraču – Srbina iz Glamoča;
- Mijalka Todorovića – rođ. u Kragujevcu;
- i pukovnika: Blažu Lampara – rođ. u Cetinju, Crna Gora.
Komandant tadašnje parade Jugoslavenske Armije održane u Zagrebu, 13. svibnja 1945., bio je Vaso Jovanović iz Podgorice u Crnoj Gori, komandant I. proleterske divizije.
Nitko od ‘pohvaljenih’ nije bio Hrvat niti iz Hrvatske, pa neka nam se sada objasni da to nije bila okupacija?! Treća činjenica o kojoj je važno reći par riječi je sutrašnji ‘Dan Europe’ – iako taj dan ima razloga slaviti samo polovica Europe, druga polovica je samo zamijenila jedan totalitarizam drugim. Jasno je o tome rečeno u Rezoluciji Vijeća Europe, i Rezoluciji Europskoga parlamenta, a koje se u Hrvatskoj uporno prešućuju u političkim krugovima i medijima. Ako u današnjoj Hrvatskoj sinovi jugoslavenske ORJUNE, OZNE, KOSA, UDBE, i njihovi unuci, a čija su usta danas puna europejstva, misle da će s tim kovčegom zla ući u Europsku uniju, varaju se! Rado ćemo i mi dati svoj doprinos u borbi za takvu europsku Hrvatsku.
Zagreb, 8. svibnja 2012.
Bog i Hrvati !
Izvor
: HIC, Ante Beljo
|
|
|
Svi Hrvati u dijaspori podržavaju akciju "Krug za Trg"! |
|
|
|
|
Autor: uznik
|
|
Nedjelja, 06 Svibanj 2012 |
Svi Hrvati u dijaspori podržavaju akciju "Krug za Trg"!
Zahvaljujemo svima izvjestiteljima iz Hrvatske o prosvjedu "Krug za Trg" i drago nam je da se naš Hrvatski narod sve više osvještava u svome stavu protiv spomeničkog i svakog drugog kulta gigazocincu Titu.
Iako je pisatelj ovih redaka po naravi optimist, ne vjerujem u puni uspjeh ovakovih skupova.
Treba ustrojiti Instituciju za sprovodjenje antikomunističke Rezolucije 1841 objavljene od sekretarijata EUropske Unije i prihvaćene od Hrvatskog sabora.
Valjalo bi je čak internacionalizirati ili za sada bolje samo europeizirati tu anitkomunističku instituciju, sličnu kao što je HHO...
Ulica i "trg" su dobri za budjenje narodnih masa, ali bez čelne institucije nema punog uspjeha.
Osnujmo u Zagrebu čelnu - ciljnu EUropsko-Hrvatsku antikomunističku instituciju, koju će placati EU jer EU ne treba u svojim (takvim, kakvi su divljekapitalistickim redovima) još infiltraciju komunizma i antihrvatstva Vesne Pusić Andjelinović, Slovenke Vesne Teršelič, Stjepana Mesića, Josipa Manolića i, i, i...
Tito je gigazločinac i njegovo ime obterećuje Trg hrvatskog narodnog kazališta
Tito je gigazločinac ravan i još veći nego Staljin, Hitler i Pol Pot..
i nije mjesto njegovu zločinačkom imenu kao supstituentu za Trg Hrvatskog narodnog kazališta.
Ime "Trg maršala Tita" treba voljom Hrvatskog naroda, zakonskim aktom Hrvatskog sabora i Rezolucijom Europskog parlamenta broj 1841. izbrisati i to mjesto nazvati pravim imenom: Trg Hrvatskog narodnog kazališta.
Titova zločinstva su neizmjeriva, a najveća su genocidna, vandalska i diktatorska!
Brojna Titova zločinstva samo u Zagrebu su dokumentarno poznata. Primjerice Slavko Radičević, u knjizi "Tri zla dvadesetog stoljeća na tlu Hrvatske, Rijeka 2010. " piše pod naslovom "Zagrebačke bolnice, logori i stratišta", vršena uz Titovo znanje i odobrenje uz ostalo i ovo:
Dana 8. svibnja 1945. u napušteni grad Zagreb su ušle prve Titove partizanske jedinice: 17. udarna brigada 28-e srbske udarne divizije, 13. proleterska "Rade Končar" i 6. lička pod zapovjedništvom kasnijeg Jovankinog i Titovog kućnog prijatelja generala Đoke Jovanića, popunjena Srbima pri oslobađanju Beograda i "oslobođenja" Zagreba.
U vremenu od 8. svibnja do kraja mjeseca, po zapovijedi, odobrenju i znanju Tita navedene jedinice uz sudjelovanje vojne i civilne OZN-e, ubili su u Zagrebu i bližoj okolici 26.000 ljudi bez suđenja.
Ubijani su ranjenici protivno konvencijama o zaštiti ranjenika iz 1864. i 1929.
Partizanske jedinice, osobito 6. lička proleterska, upadale su u zagrebačke bolnice i odvodile ranjenike na masovna stratišta, pretežno u jame Jazovke na Žumberačkoj gori.
Iz bolničkih dokumenata zagrebačkih bolnica se znade, da je ubijen 4.791 ranjenik, a iz bolnice za plućne bolesti na Brestovcu 210 ranjenika, što ukupno iznosi 5.001 ranjenik.
Među poubijanim i poklanim ranjenicima, pretežno Hrvatima s manjim brojem Nijemaca bilo je nekoliko desetaka engleskih i amaričkih ranjenih zrakoplovaca,
što bi trebalo napisati na jazovačkim nadgrobnim pločama u Žumberačkoj gori i dakako službeno obnavijestiti Veliku Britaniju u SAD.
Po Titovoj volji ubijani su u Zagrebu sudionici Hrvatskog Križnog puta (20.320)
Iz spomenute i druge dokumentacije se znade, da je u logorima sudionika Hrvatskog Križnog puta, samo u Zagrebu ubijeno bez suda i istrage 20.320 žrtava i to: Zaprešić šljunčare (1200), selo Otok na Savi (350), Kerestinac (310), Rovovi šume (350), Podsused šume Škrivčev brijeg (70), Laduč šume i jaruge (500), Prečko (3.500), Ponikve šume i jaruge (5.000), Gornje Vrabče groblje Sv. Barbara (620), Grmoščica šume (350), Jelenovac šume, oružničke barake (250), Cvjetno naselje Sava (500), Bliznec potok, Šumarski fakultet (500), Osnovna škola Gornja Dubrava (150), Granešina, Crne šume (30), Borovec (5500), Jankomir (1.500), Mirogoj, Frčkarov Črljeni jarek danas Krematorij (2500), Kanal Autobusni kolodvor (1900), "Streljana Mikulići" u Mikulićima (250), Bolnica Rebro, sjeveroistok i Pokos prema Baniji (250). Ukupno 20.320 ubijenih ljudi bez suda da se zadovolji Titova genocidna narav, kojoj su ravne samo naravi Staljina, Hitlera i Pol Pota. (Izvornik: S.R. Tri zla dvadesetogt stoljeća).
Šesta lička proleterska brigada je poznata po ubijanjima zarobljenih Hrvatskih vojnika u Gračanima i to dokumentarno zasvjedočeno, najbrutalnijim klanjem svučenih ljudi do donjeg rublja.
Oni su znali da Tito voli razne oblike mučenja i ubijanja nedužnih ljudi.
Na širem području Zagreba našlo se je u privremenim logorima oko 36.000 ljudi, razoružanih vojnika i civila iz Hrvatskog Križnog puta. Na zagrebačkim i susjednim stratištima je poubijano 20.370, u zagrebačkim bolnicama 4.791 i na Pustodolu 1.307 - zajedno 26.468 žrtava Titovog terora u prvim danima "oslobođenja".
Ubijanjem ljudi, masovno i pojedinačno, pretežno Hrvata nastavo je Tito u Zagrebu, dakako u Hrvatskoj i drugdje kroz svoje krvnike u Ozni, Udbi, KOS-u, KNOJ-u bez suda i po "Narodnom sudu" do Kongresa KPJ/SDP u Zagrebu 1952.
Od tada nadalje je manje ubijao, a više je slao u brojna mučilišta, među kojima je bilo onih većih poput Glavnjače, Zenice, Foče, Mitrovice, Lepoglave, Golog otoka oko 30, a manja mučilišta po potrebi i stratišta, pretežno od batina i od trovanja poput blaženog Alojzija Stepinca u Lepoglavi nalazila su se svakom mjestu, gdje je glavnu vlast imala usavršena OZN-a preimenovana u UDB-u...
Zagreb počiva na najmanje 40 masovnih gobnica
Glavni gead grad Hrvatske počiva na najmanje 40 (četrdeset) maosvnvih grobnica totalitarnog komunističkog režima, za koje je odgovoran genocidni i diktatorski gigazločinac Tito. O drugim grobnicama s manjim brojem žrtava ili pojedinačnih smaknuća poput književnika Mile Budaka nitko ne zna točan broj.
Unatoč tim zločinima na ljudima, k tome i uništavanjima i pljačkanjima kultturnih i gospodarskih dobara po Titovoj zapovijedi, u Zagrebu još uvijek postoji Trg maršala Josipa Broza Tita.
Unatoč ponavljanim prosvjedima "Krug za Trg" i prikazivanjima serijala na HTV-u o zločinima, počinjenim po volji i zapovijedri Tita još uvijek kriptokomunisti i udbaši poput Stjepana Mesića i neokomunisti, sinovi, kćeri i rođaci kriptokomunista brane kult Tita.
Imaju kripto i neokomunisti pravo da je taj gigazločinac učinio ili odglumio poneko dobro djelo (na primjer, raskol sa Staljinom i Ustav 1974), ali se postavlja narodnim jezikom i pravosudnim jezikom: Može li se gigazločinac iskupiti nekim dobrim djelom za svoje neizmjerna zločinstva. Po logici titovaca, mogao bi se i Hitler iskupiti od svojih gigazločinstava: Zaposlio je sve Nijemce (slično kao i Tito sve Hrvate), gradio je autoceste (i Tito je započeo s autocestama),
Hitler je oružano napao prijatelja Staljina (i Tito se je svadio s najboljim prijateljem i svojim uzorom Staljinom).
Na sreću, slijedom zdravog razuma i pravosudnog kriterija nijedan zločinac ne može biti kultno uzvišen i oslobođen hipoteke za počinjrna zločinstava.
Tito je unverzalni gigazločinac i mjesto mu je u paklenoj ropotarnici, a ne u imenima najljepših toponima u Hrvatskoj. U nikojem slučaju, imenom Trg maršala Tita ne smije se vrijeđati Trg Hrvatskog narodnog kazališta.
Titov Goli Otok
Imenom univerzalnog gigazločinca Tita treba nazvati Titov Goli otok, Titova Glavnjača, Titova Huda Jama..., a ne Titovi Brijuni, Titova obala u Opatiji i Trg maršala Tita u Zagrebu.
Zaključno ponavljam uvod:
Zahvaljujemo svima izvjestiteljima iz Hrvatske o prosvjedu "Krug za Trg" i drago nam je da se naš Hrvatski narod sve više osvještava u svome stavu protiv spomeničkog i svakog drugog kulta gigazločincu Titu.
Iako je pisatelj ovih redaka po naravi optimist, ne vjerujem u puni uspjeh ovakovih skupova.
Potrebna je ntikomunistička institucija
Treba ustrojiti Instituciju za sprovodjenje antikomunističke Rezolucije 1841 objavljene od sekretarijata EUropske Unije i prihvaćene od Hrvatskog sabora.
Valjalo bi je čak internacionalizirati ili za sada bolje je samo europeizirati tu anitkomunističku instituciju, sličnu kao što je HHO...
Ulica i "trg" su dobri za budjenje narodnih masa, ali bez čelne institucije nema punog uspjeha.
Osnujmo u Zagrebu čelnu - ciljnu EUropsko-Hrvatsku antikomunističku instituciju, koju će placati EU jer EU ne treba u svojim (takvim, kakvim divljekapitalistickim redovima) još infiltraciju komunizma i antihrvatstva Vesne Pusić Andjelinovic, Slovenke Vesne Teršelič, Stjepana Mesica, Josipa Boljkovca i, i, i...
Dragan Hazler - u dragovoljnoj službi Hrvatskoj
Basel, 6. svibnja 2012.
|
|
Zadnja Promjena ( Nedjelja, 06 Svibanj 2012 )
|
|
|
UZ 90. OBLJETNICU ROĐENJA PRVOGA HRVATSKOG PREDSJEDNIKA |
|
|
|
|
Autor: uznik
|
|
Srijeda, 02 Svibanj 2012 |
UZ 90. OBLJETNICU ROĐENJA PRVOGA HRVATSKOG PREDSJEDNIKA
I uza sve prijepore, Tuđmanova je veličina neprijeporna
Tomislav Jonjić
U raspravama o Tuđmanu sublimirane su i rasprave o drugim hrvatskim podjelama, trzajima i sukobima u posljednjih stotinjak godina: rasprave o sudaru hrvatske i jugoslavenske misli, hrvatske i jugoslavenske državne ideje. To je ono što je obilježilo hrvatsku povijest 20. stoljeća.
U tome je bit, a sve ostalo su efemernosti. Naši prijepori o Tuđmanu u biti su prijepori o hrvatstvu
i jugoslavenstvu
I više od dvanaest godina nakon fizičke smrti, Franjo Tuđman je u Hrvatskoj još uvijek mjera svih stvari. Ničije ime ne izaziva tako duboke podjele, tako suprotstavljena stajališta i tako emotivne polemike. Nadmašuju one i ona okapanja o bolnim događajima iz Drugoga svjetskog rata i poraća, koje ciklički poteže vlast, kad god želi pozornost puka skrenuti sa životno važnih tema, i za kojima posežu medijski trgovci tuđim osjećajima i frustracijama, kad im je do podizanja naklade ili do služenja kojekakvim, redovito opskurnim interesima.
Dana 8. lipnja 1997. predsjednik Tuđman Vlakom mira došao je u Vukovar tijekom procesa mirne reintegracije
U neku je ruku i logično da je tako, jer su u raspravama o Tuđmanu sublimirane i rasprave o drugim hrvatskim podjelama, trzajima i sukobima u posljednjih stotinjak i više godina: rasprave o sudaru hrvatske i jugoslavenske misli, hrvatske i jugoslavenske državne ideje. To je ono što je obilježilo hrvatsku povijest 20. stoljeća.
U tome je bit, a sve ostalo su ili efemernosti ili tek vanjske manifestacije te borbe, pa ih kao takve treba i promatrati. O tome se radi kad govorimo o frankovcima i o politici novoga kursa, o Matošu ili Gjalskome, o Radiću ili Smodlaki, o ustašama i partizanima, o demokraciji i boljševičkoj diktaturi, o hrvatskom proljeću i Karađorđevu.
Tuđman je stvaranje države shvaćao kao proces, a ne jednokratan čin
I, ma koliko ih se ponekad kušalo zaodjenuti plaštem tobožnje raspre o nečemu što nije obilježeno nacionalnim, nego bi trebalo biti raspravom o nekim općenitim i načelnim, demokratskim i europskim vrijednostima, i tada su naši prijepori o Tuđmanu i njegovu djelu u biti prijepori o hrvatstvu i jugoslavenstvu. Oni su, dakle, manifestacije toga istoga grča, te iste borbe.
Između Radića i Krleže
Tuđman je njezin sudionik od najranije mladosti. Odgojen u duhu učenja Stjepana Radića – kojemu je Ivo Pilar razložno predbacivao da se uporno i uvijek na štetu Hrvatske koleba između nacionalnih ciljeva i internacionalnih himera – Tuđman je ostao trajno privržen svojoj dječačkoj slici o seljačkom vođi. Radićev socijalni program, s kojega je beogradski dvadeseti lipnja i neumitni protek vremena skinuo sav onaj teški balast nedorečenosti, proturječja te počesto jeftine i isprazne demagogije, kao i Radićevo polazišno uvjerenje da su Hrvati i Srbi jedan narod, bili su plodno tlo za Tuđmanovo mladenačko približavanje jugoslavenskomu komunističkom pokretu, na čijoj će ratnoj pobjedi izrasti i njegova poratna karijera.
Radić mu je poslužio kao spona između nespojivoga, kao most između hrvatskoga nacionalizma i jugoslavenskoga socijalizma, kao formula za odgonetanje vlastitoga ideološkog eklekticizma.
Ostalo je, uglavnom, učinio Krleža, koji je u Deset krvavih godina, u Baladama Petrice Kerempuha i na još mnogim svojim stranicama dao naslutiti da komunističko očijukanje s nacionalnim simbolima možda i nije puka taktika Kominterne i njezine jugoslavenske ekspoziture, uvjetovana vulkanskom snagom sve glasnijega hrvatskog nacionalnog pokreta, nego i autentična orijentacija onoga što će sâm Tuđman poslije rado i samodopadno nazivati hrvatskom ljevicom.
A život će uskoro pokazati da je čitavoj krležinskoj i krležijanskoj sviti i stvarno i metaforički bilo draže i lakše ravnati se po „Moskoviji, našemu jedinom svjetioniku“, negoli po Sinu domovine, Eugenu Kvaterniku Rakovičkome, i onome „jedinom lampašu v kermežljivoj noči“, Anti Starčeviću. Ne govori o tome samo Krležino privijanje uza skute jugoslavenske komunističke tiranije i njegovo diviniziranje beskrupuloznoga kumrovečkog bravara, nego i njegove nedavno objavljene leksikografske marginalije, koje tužno svjedoče o tome što je (i ne na zadnjem mjestu: kako je!) veliki hrvatski književnik i u svojoj najzrelijoj dobi mislio o sudbini vlastitoga naroda.
Međutim, prvomu hrvatskom predsjedniku ni najzluradiji suvremenici ni najpristraniji svjedoci ne poriču da je uvijek bio nacionalno svjestan. I u prvim poratnim, beogradskim godinama, on se osjećao Hrvatom. „Štef, pa ti si naš, Hrvat, zar ne?“ Tako se Tuđman, po svjedočenju Stjepana Bobeka, kao prvi čovjek Jugoslovenskoga sportskog društva Partizan, obratio legendarnomu hrvatskom nogometašu, koji je – u mnoštvu onih koji su dali sličan doprinos oslobođenju, i usporedno s kamionima i željezničkim kompozicijama koje su u Beograd prevozile hrvatske umjetnine i arhivalije – također 1945. godine dragovoljno morao napustiti rodni Zagreb i Hrvatsku, pa se preseliti u „prestonicu“. Tako se tamo kalilo „bratstvo i jedinstvo“: dok su polumrtvi hrvatski politički uznici gradili istoimenu „autocestu“ i Novi Beograd, hrvatski su športaši, glumci i glazbenici svjetlali kalemegdansku kaldrmu.
Tuđman s hrvatskim vojnicima na bojištu
Tuđmanovo hrvatstvo se, dakle, nije zadovoljavalo prvim licem jednine, nego se prepoznavalo i u prvom licu množine. Bilo je to čak i onda kad su neki što su se nazivali intelektualcima izjavljivali kako se srame što su Hrvati. No, iako kao važna činjenica njegove biografije zaslužuje poštovanje, to Tuđmanovo hrvatstvo nije napuštalo jugoslavenske okvire.
Pun poleta i ambicija, odan Revoluciji i još dugo tvrdo uvjeren da je njezina pobjeda ujedno i hrvatska pobjeda, njemu nakon 1945. godine nije bilo ni na kraj pameti, da jugoslavenska zastava na zgradi Hrvatskoga sabora možda i nije dokaz hrvatske pobjede, da teritorijalno kljaštrenje i cijepanje Hrvatske možda i ne znači ujedinjenje hrvatskih zemalja, da zabrane, ukidanja i preimenovanja hrvatskih institucija možda i nisu najbolji dokaz hrvatske slobode, da plamen lomače na kojoj je spaljena Hrvatska enciklopedija ne obasjava ponajbolje put kojim bi trebao krenuti hrvatski kulturni napredak, da smjene sveučilišnih profesora, smaknuća novinara i zatočenje tisuća istaknutih intelektualaca možda i nisu simbol duhovnoga oslobođenja Hrvatske.
Poput komunističkih prvaka hrvatskoga podrijetla, ni on – tada ipak tek predzadnja rupa na svirali – nije ostavio ni najmršavijeg spomena svom žaljenju što je pobjeda pokreta kojem se zdušno pridružio obilježena krvavim tragovima, hudim jamama i tenkovskim jarcima natrpanima ljudskim tjelesima. A kad je postao simbolom, njemu se – koji je prvi u jugoslavenskim komunističkim redovima otvoreno pozvao na trijeznu i dokumentiranu raspravu o žrtvama rata (makar još ne i poraća!) – pokušalo i još uvijek se pokušava imputirati kako je i sâm izravno sudjelovao u pokolju civila i poraženih vojnika, što očito neće biti istina, jer: toliko se protiv Tuđmana posljednjih dvadesetak godina fabriciralo, da bi se proizveo dokaz i za tu klevetu, da ga je bilo moguće proizvesti.
Od povjesničara do disidenta
Kao pripadnik nomenklature,
Tuđman je znao uživati u svemu onome što je ona teorijski prezirala, ali je zato praktično obožavala bez ikakvih granica i obzira: u građanskome blagostanju, statusnim simbolima, pa i luksuzu. No, dok se Partija s vrijednostima građanskoga društva obračunala na način koji je po brutalnosti i dosljednosti neupamćen u povijesti, njegova sklonost lijepomu – u knjizi i umjetnosti uopće – očito nije bila tek dio poze kojom su ratni pobjednici demonstrirali svoju posvemašnju vlast, istodobno se često pokazujući kulturnim skorojevićima, pa i najobičnijim primitivcima.
Njegova ljubav prema knjizi nije bila izraz kompleksa, njegovi radovi odaju solidnu i široku izobrazbu, a još više nepatvorenu želju za znanjem.
Kao povjesničara ga, začudo, nije resila inače poslovična marljivost, pa je vrlo vješto i neobično uspješno izbjegavao rizik kakve alergijske reakcije na arhivsku prašinu. Nije se ustezao poslužiti se tuđim radom i tuđim radovima čak i na način da zaboravi zahvaliti. No, to ne znači da ga kao povjesničara valja podcjenjivati: po razumijevanju povijesnih procesa i sposobnosti zaključivanja o njihovim razlozima i posljedicama, za dva je koplja nadmašio nemali broj profesionalnih historiografa koji su tu znanost shvatili kao puko kroničarsko bilježenje, u najbolju ruku kao kolacioniranje dokumenata ili prepričavanje izvora. A oni koji su kao malleus maleficarum, partijski malj za vještice, poslužili u političkom obračunu s njim, i sami su poslije – puno nakon Tuđmana – došli uglavnom na njegove tadašnje pozicije, ne dajući znaka da su se zbog sudjelovanja u njegovu progonu ikad posuli pepelom.
Predsjednik Tuđman u Kninu 6. kolovoza 1995. / Snimio Bruno Vugdelija
Očito je upravo bavljenje poviješću i njegova sposobnost shvaćanja uzroka i posljedica,
Tuđmana pravocrtno odvela u disidentske vode. Dakako, nije taj put bio ni kratak ni kratkotrajan. Bio je taj visoki časnik Jugoslavenske armije pedesetih godina 20. stoljeća dovoljno malen da se uhvati u koštac s velikosrpskim interpretacijama sloma Kraljevine Jugoslavije i nastanka jugoslavenskoga partizanskog pokreta, a opet dovoljno velik da iza njegovih pleća ostanu sakriveni komunistički moćnici hrvatskoga podrijetla, koji su to Tuđmanovo hrvanje poticali i sokolili, potpuno svjesni da se ne radi tek o historiografskim prijeporima, nego o izravnom sudjelovanju u distribuciji vlasti, pa samim time i u oblikovanju jugoslavenske države.
Tuđman nije želio postati disidentom i izopćenikom, nego je i tada i poslije tu svoju borbu smatrao dijelom borbe za hrvatske interese (ali i za Jugoslaviju!), jer je još uvijek vjerovao da samo takva interpretacija odgovara činjenicama, da samo ona jača federalistički ustroj nove jugoslavenske države i da samo u toj državi i na tim temeljima treba graditi hrvatsku budućnost. Kao takav, sad već razvojačeni general s neskrivenim povjesničarskim ambicijama, bio je idealni kandidat za ravnatelja novoosnovanoga Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske.
Da je on već tada htio biti puno više od toga, posve je vjerojatno; da su i neki drugi imali slične kombinacije i pothranjivali njegove ambicije, čini se izvjesnim.
No, kad su kola krenula nizbrdo, Tuđman je pokazao puno više hrabrosti i neusporedivo više karaktera od onih koje je tada smatrao svojim istomišljenicima. I kad se sudi o ljudskim slabostima njegova kasnijega predsjednikovanja – a bilo ih je puno više nego što je smjelo biti! – nikad ne valja smetnuti s uma da je u puno težim vremenima, kad se nisu gubili samo ravnateljski naslonjači, nego i čitave egzistencije, Tuđman svoja znanstvena i politička stajališta branio uporno i dosljedno, ne odstupajući ni za milimetar čak ni onda kad bi se taktički uzmak mogao činiti mudrim.
Za hrvatsku državnu neovisnost
I upravo ga je partijski ostracizam krajem šezdesetih godina učinio čimbenikom po sebi, pa zahvaljujući tomu Tuđman ni u doba hrvatskoga proljeća nije dio neke slabo definirane skupine ili amorfnoga pokreta, nego je već tada sâm po sebi „skupina“, faktor čija važnost proizlazi iz njega samoga: poštuju ga i oni koji ga mrze, uvažavaju ga i oni koji se s njim ne slažu.
Ne može se to tumačiti samo njegovim nekadašnjim generalskim činom (jer bilo je i drugih generala!), pa ni njegovim privatnim vezama (jer su ih drugi imali još više!): suvremenici se sjećaju da je Tuđman već tada zračio vlastitim autoritetom i odlučnošću. Bio je već tada jedan od malobrojnih koji je točno znao što hoće, a činilo se da znade i kako će to postići.
To je, ujedno, bio početak posljednje faze njegova političkog razvitka, faze koja je okončana raskidom sa svim socijalističkim tlapnjama i jugoslavenskim iluzijama.
A kad mu danas nekritični osporavatelji i otvoreni mrzitelji predbacuju protueuropska nadahnuća i orijentaciju, onda zaboravljaju da je upravo Tuđman među hrvatskim intelektualcima bio među prvima koji je zagovarao otvaranje prema Europi. Nije to bila fraza ni jeftin trik, nego izraz njegove duboke preokupacije procesom u kojem se, kako je, otprilike, više puta kazao, svijet sve više globalizira, dok se istodobno i usporedno sve snažnije individualizira, pa tzv. mali narodi traže mjesto koje ima pripada.
Dok su današnji apologeti kojekakvih „europskih“ i „euroatlantskih“ diktata iz dubine duše prezirali Zapad i klanjali se „nesvrstanim“, afroazijskim kumirima – pokazujući i nakon 1948. da nisu ni na kakvoj ljevici, nego samo na Istoku – Tuđman je iskreno vjerovao u budućnost Europe. I nije nevažno da taj san o Europi (Europi slobodnih nacija i država, a ne europskoj naddržavi!) nije napustio ni onda kad se početkom devedesetih godina suočio s europskim Potemkinovim selom, iza čijih se kulisa krio konglomerat nadnacionalnih i nacionalnih interesa, pravi Babilon dvoličnosti, korumpiranosti i tromosti europskih birokracija.
Dvije političke osude (1972. i 1981.) i dva tamnovanja bili su finale složene i nevoljke Tuđmanove evolucije prema pozicijama koje bi se mogle nazvati nacionalističkima. I tada se Tuđman ponaša odmjereno i samouvjereno, ni tada niti bilo kada kod njega neće biti iracionalnih ispada ni šovinističkih fraza. U usporedbi s onim što su proživjeli brojni drugi politički uznici, njegova je robija ljetovanje (kad bi pristojnu čovjeku moralni osjećaj dopuštao da s takvim cinizmom govori o stanju neslobode!), ali to je tamnovanje jedan od najvažnijih elemenata njegove karizme, s kojom ulazi u razdoblje organiziranja prvih demokratskih političkih stranaka.
Uz teorijsku spremu, hladnokrvnost i odlučnost, to je najvažniji ulog s kojim on sudjeluje u hrvatskome političkom ruletu tih mjeseci. U samo promicanje hrvatskoga prava na slobodu i državnu neovisnost nije uložio puno više, jer više nije ni trebalo.
Ostalo se dogodilo bez njega: nakon Karađorđeva i slamanja hrvatskoga proljeća kod Hrvata je sazrela svijest da bilo koja i bilo kakva Jugoslavija nužno znači hrvatsko ropstvo; raspad komunističkoga sustava i slom bipolarnoga svijeta otvorili su tehničku mogućnost ostvarenja prava na samoodređenje, a sirovi i primitivni velikosrpski „mitinzi“ i „jogurt-revolucija“ praćena guslama i „pevaljkama“, opancima i mračnjačkom štafetom s „moštima cara Lazara“, jasno su pokazivali da se približava odlučujući trenutak.
Drugim riječima, oni koji ga nazivaju modernim Ocem Domovine, previđaju da Tuđman – iako autor nekoliko zanimljivih, pa i iznimno vrijednih knjiga – nije politički ideolog ni teoretičar oslobođenja.
Stvaranje države kao proces, a ne samo čin
No, on je nešto puno važnije od toga – jer u takvima zapravo i nismo oskudijevali – on je bio najvještiji praktičar oslobođenja u našoj novijoj povijesti.
Je li dominaciju u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, a potom i prve demokratske izbore 1990. godine, osvojio u nekakvom mefistofelskom zagrljaju s pragmatičnijim dijelom hrvatsko-jugoslavenskih komunističkih struktura, koji je samo u nekom aranžmanu s oporbenim snagama mogao sačuvati ponajprije glave, a potom i presudan utjecaj u društvu, ostat će i dalje zagonetka. No, sa sigurnošću se može kazati: kad bi Hrvati i danas bili u položaju u kojem su bili u proljeće 1990., opet bi birali Tuđmana i opet ne bi pogriješili. I drugo, dobitak koji je Tuđman postigao u toj pogodbi – ako je takve bilo – nije bio malen.
On, kojemu je Starčević zauvijek ostao dalek, pa o njemu ni sâm niti sa svojim epigonima nije napisao spomena vrijedan tekst, ostvario je najviše što se od Starčevićeva programa u naše doba moglo ostvariti: neovisnu državu. Za razliku od Mačeka 1941., on je odgovornost preuzeo!
I baš zato što je tijekom deset godina vodio državu s autoritetom kakva nitko u hrvatskoj povijesti nije imao, namrla joj je Tuđmanova vladavina i neka teška opterećenja. Ona koja se najčešće spominju, najmanje su važna. Jedva da i Washingtonovi i Bismarckovi biografi znaju tko se i kako se obogatio u doba prvoga američkog predsjednika i njemačkoga „željeznog kancelara“, pa će se slično dogoditi i s besprizornim likovima kojima je tako lako polazilo za rukom umiliti se predsjedniku. Isto će biti i s nastankom les nouveaux riches u Tuđmanovo doba. (Uostalom, nisu li se posve isti ili vrlo slični procesi divljega kapitalizma zbili i u drugim državama izišlima iz komunizma?) Trajnije su i teže posljedice u ideološkim rascjepima hrvatskoga društva i u našem položaju u Bosni i Hercegovini.
Mi bismo, dakako, htjeli da smo kao narod i tamo pobjednici, da BiH bude država i hrvatskoga naroda. No, popisi pučanstva, crkvene statistike i naš politički položaj sugeriraju nam nešto drugo.
Ako je točna ona klasična, da se ne može vladati i biti nedužan, još točnija je ona da se ne može u jednom razdoblju s iznimnim autoritetom voditi jednu naciju, a ne odgovarati za njezine poraze. Da je Tuđman doista htio osigurati položaj Hrvata u BiH, i da je to htio bez rata, priznat će svatko tko se obazire na činjenice. A zašto u tome nije uspio i gdje je mjera njegove odgovornosti, pouzdanije bi mogao kazati samo onaj tko riješi kvadraturu bosansko-hercegovačkoga kruga. Kamenom se na nj može baciti onaj tko je bez grijeha.
Ali, jasnija je njegova odgovornost za suvišnu ideologizaciju ustavne preambule i za dogmatiziranje specifične inačice ideologije tzv. nacionalnog pomirenja. Tim zbirkama konstrukcija i natega nije samo zajamčena potpuna amnestija zločina počinjenih u ime Jugoslavije i komunizma, nego je osigurana i zadnja crta obrane tobožnjih antifašista, koji su Staljinove brkove smatrali idealom ljepote. No, još više su njima stvoreni temelji za uvijek nove sukobe i polarizacije po uvijek istim, prastarim vododijelnicama.
A postoje i drugi, hrvatski razlozi zbog kojih Tuđmanovo djelo – zbog našega mentalnog zdravlja i zbog budućnosti – treba preispitivati: od njegove vjere u međunarodnu pravdu i skandaloznoga Ustavnog zakona o suradnji s međunarodnim kaznenim sudovima, do Pakta o stabilizaciji za jugoistočnu Europu, što ga je u predsmrtnoj fazi teške bolesti potpisao krajem srpnja 1999. u Sarajevu.
No, Tuđman je stvaranje države s pravom shvaćao kao proces, a ne kao jednokratan čin. Zato uvijek treba imati na umu da njegovu političku oporuku nesumnjivo čini – sad već, nažalost, uvelike izigrana – ustavna zabrana započinjanja bilo kakvog postupka koji bi mogao dovesti do udruživanja u balkanske asocijacije, i njegovo zaklinjanje nasljednika: „Samo nikad više Jugoslavija!“
Stvaranje države i te riječi ono su zbog čega ga jedni mrze, ali – to je isto ono zbog čega će mu drugi (nesumnjivo većina Hrvata, uključujući i one koji su malne o svemu mislili drugačije!), opraštati sve druge propuste i trajno ga veličati. A na koncu, ako je malomu dopušteno poslužiti se riječima Velikoga: i sâm bih se osjećao ništarijom da nisam među potonjima...
|
|
|
USTAŠTVO – mistično ukazivanje u Hrvatskoj! |
|
|
|
|
Autor: uznik
|
|
Ponedjeljak, 23 Travanj 2012 |
Piše:Rudi Tomić
USTAŠTVO – mistično
ukazivanje u Hrvatskoj!
A truth that's told with bold intent
Beats all lies you can invent. (William Blake)
Piše: Rudi Tomić
Ustaštvo se u Republici Hrvatskoj pojavljuje kao kršćanska mistika: vjerovanje u opstojnost skrivenih, nevidljivih, nadnaravnih sila. Opstojnost skrivene sile (ustaštvo!) ukazuje se svake godine oko 10. travnja i progoni šizofrenične komuniste u Hrvatskoj sve do poslije komemoracije hrvatskim žrtvama u Bleiburgu.
Sabor je opozvao zakonski propis novim zakonski propisom - derogativno ukinuo pokroviteljstvo žrtvama hrvatskog holocaust-a.
Antifašisti su na vlasti u RH – u državi u kojoj nema fašizma, nema kapitalizma i nema demokracije. Dakle, komunisti i kriminalci zbunjeni su stjecajem okolnosti, odnosno neočekivanom izbornom pobjedom crvene koalicije, stoga stvaraju zablude, iznose neistinite predodžbe radi obmane javnosti, kako bi se među ''građanima'' učvrstio antifašizam, koji nema ni smisao ni karakter političkog značenja za budućnost. Antifašizam u Republici Hrvatskoj ima samo izobilje zločinačke prošlosti.
Profanirani antifašisti u RH još su u borbi protiv fašizma koji je poražen prije sedam desetljeća. Obezvrijeđeni hrvatski antifašisti kapitulirali su idejno i prodali se materijalno (jeftino!)
Europskoj zajednici, ali se drže Titoizma - jer drugo ništa i ne znaju. No, ne slijede Tita u stopu, jer on je bio uzor među nesvrstanima, a oni se svrstavaju sa svakim. Politička vrhuška u RH nasadila se na antihrvatske tračnice prošlosti koje vode hrvatski narod u bespuće – bilo u EZ ili u - boljševizam .
Komunistička ideologija (i diktatura) dotučena je do temelja u svim državama u svijetu izuzev Sjeverne Koreje. Ni kineski komunizam, nakon smrti Mao Ce Tung, nije se mogao oduprijeti utjecaju demokracije, odnosno ''imperijalističke droge'' - Coca Cole. Jedino se još u Hrvatskoj i Sjevernoj Koreji bukvalno slave komunističke zasluge za zločine.
Jugo-komunisti u borbi s avetima
Komunistička vlast u Jugoslaviji, koja je bila uspostavljena na kostima hrvatskih žrtava (Tito je rekao:
''Trebalo je pobiti Hrvate (u Bleiburgu i Kolonama smrti) da se utemelji Jugoslavija.''), nije u potpunosti ostvarila svoju strategiju. Naime, srbo-komunisti koji su u Hrvatskoj poubijali tri generacije hrvatskih domoljuba, strahuju i danas od aveti ustaštva, koje se pojavljuje kao ''zmija u njedrima'' i progoni - ne samo preživjele partizane, nego i njihovu djecu i unučad.
Dakle, sve one ljudske žrtve, koje su bile žrtvovane za ''bratstvo i jedinstvo'', bile su uzaludne, jer nije ostvareno ni bratstvo ni jedinstvo među narodima koji su bili uokvireni u velikosrpsku tvorevinu – Jugoslaviju. Dapače, proliveno je more krvi da se narodi oslobode ''bratskog'' zagrljaja. Opet se ponovo stvaraju preduvjeti za isto, samo malo drugačije, ujedinjenje balkanskih naroda! Iskustvo iz nedavne prošlosti, kao da nije ostavilo nikakve tragične posljedice! Mogli bismo reći, po razmišljanju nekih ''građana'' u
RH: ''Iskustvo je samo ime kojim su ljudi nazvali svoje gluposti!'' (Oscar Wilde)
Nije samo krivnja na jednoj strani (lijevoj) za hrvatske udese, nego treba zbog istine iznijeti i drugu stranu (desnu), pa i onu u sredini (oportunizam), koji se prema potrebi nađe na jednoj ili drugoj strani okosnice. Primjera radi, Stjepan Mesić je nova pojavnost u hrvatskoj politici - ima prošlost zbog koje bi, u bilo kojoj državi, bio osuđen na dugogodišnju robiju. Mesić je bio (u početku) osoba povjerenja predsjednika dr. Franje Tuđmana, kojeg je čak slao u središta hrvatske emigracije, u ''ustaške'' sredine, da manifestira pomirenje komunista i ustaša.
''Pomirljivi'' Mesić je na udarcima po Tuđmanu postao doživotni predsjednik RH!
Otvoreno rečena istina jača je od svih izmišljenih laži!
Tuđman je također imenovao tri jugo-komunistička zločinca za ratne premijere: Josipa Manolića (od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991.), Franju Gregorića (od 17. srpnja 1991. do 12. kolovoza 1992.) i Hrvoju Šarinića ( od 12. kolovoza 1992. do 3. travnja 1993.) čijim su utjecajem najviše državne vlasti oslobodile kaznenog progona - aboliravši pripadnike zloglasne UDB-e, partizansko-četničke i jugoslavenske prvoborce.
Pomilovanje i pomirenje,
u počecima oslobođenja Hrvatske, odnosno Domovinskog osloboditeljskog rata, nije ni do danas dovoljno objašnjeno. Naime, da li je tom činu bilo razlog stvaranje stvarne hrvatske pomirbe, ili je u pitanju bila bojazan od unutarnjeg neprijatelja, ili vanjskih sila?
Hrvatska je vojska nakon Bljeska i Oluje bila sposobna i spremna doći i do – ćuprije na Drini. Tuđmanova vlast oklijevala je u presudnim trenutcima, vjerojatno zbog nesposobnih i zlobnih savjetnika, koji su se kasnije udružili u rušenju obnovljene hrvatske države.
Tuđman je imao snagu i vlast, da strpa u zatvore sve ratne zločince iz Drugog svjetskog rata i poraća, ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da uništi sva znakovlja komunizma i četništva u Hrvatskoj, posebice ''Trg maršala Tita'', ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da uhapsi sve ratne profitere i oduzme opljačkanu državnu imovinu, ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da ne izruči nijednog hrvatskog časnika u Haag, ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da ne potpiše Daytonski ugovor i ne uništi Herceg-Bosnu i HVO, ali nije! Tuđman je imao snagu i vlast da očisti ljudsko smeće iz HDZ-a, ali nije!
Zašto predsjednik Tuđman nije…, nije…, nije…i nije!? Moramo tražiti odgovor od Boga.
Hrvatski je narod također imao prilike da izabere druge ljude za predsjednika RH, osim Mesića i Josipovića, ali nije! Hrvatski je narod vidio kuda ga vodi ''Europejac'' Sanader, koji je slao hrvatske časnike u Haag i doveo predstavnike srpskih četnika u Sabor, srušio spomenik generalu Juri Francetiću u Slunju, a obnovio četnički spomenik u Srbu, ustoličio Mesića u Pantovčaku i prodao Inu Mađarima, opljačkao državni budžet, uništio HDZ i opljačkao fondove – i opet ga narod bira za premijera!
Zaključna misao
Ovo što danas rade predsjednik Ivo Josipović i čelnici Kukuriku koalicije, premijer Zoran Milanović i njegovi ministri nije ništa drugo do li nastavak istog što su radili HDZ čelnici, premijer/premijerka i njihovi ministri u vladi. Jedina je razlika u tome, što ovi koji su danas na vlasti ne kriju svoje jugoslavenske, komunističke, partizanske i četničke naklonjenosti. Ibyci grues! (Sve dođe na vidjelo!):
Cijeli hrvatski državni vrh okupio se danas (22.04.2012.) u Jasenovcu kako bi obilježio 67. godišnjicu proboja zatočenika iz logora. Predsjednik RH Ivo Josipović na komemoraciji je rekao: O Drugom svjetskom ratu nije napisana cijela istina. U svom govoru dodao je da - prava partizana nisu onakva kakva bi trebala biti i to moramo promijeniti.
Predsjednik Vlade Zoran Milanovič rekao je nazočnima u Jasenovcu: Ubijalo se planski, a Srbi su bili najpogodniji. U nastavku dodao je da - mladi ljudi nemaju vremena za povijest.
Zato je glavni zadatak ovog skupa da mlade ljude učimo što je se stvarno dogodilo i da im kažemo cijelu istinu.
U Republici Hrvatskoj oko 1.400 branitelja izvršilo je samoubojstvo u domovini za koju su se borili i koju su oslobodili!? Što nam poručuju ova stravična ubojstva? Hrvatska se država ozlojedila, a hrvatski se narod ozlovoljio; država je u gospodarskoj krizi (duguje 50 milijardi eura!), a nema više ništa unosnog za prodati – zračna luka u Zagrebu je bila posljednja tvrtka. Sad će doći na red rasprodaja otoka i luka.
Za svako samoubojstvo hrvatskih branitelja trebao bi biti odgovoran netko tko je na vlasti u gradskim, županijskim i državnim službama, jer ljudi se ubijaju iz očaja, a za taj čin netko je odgovoran. Žalosno je da ti ljudi, koji su sebi oduzeli život, nisu glasno ukazali na razlog/e, odnosno ljude koji su ih natjerali na beznadnost, s kojima se treba (zakonski) obračunati.
Nezaposlenost raste svakodnevno, koja najviše pogađa hrvatsku mladež i školovane ljude, što nije samo posljedica neproduktivnosti u RH, nego namjerno namještena kriza, kojoj je svrha iseliti što više Hrvata u svijet.
RH će nakon ulaska u EZ imati velike površine plodnog zemljišta, koje nije bilo obrađivano iz političkih razloga, biti će na raspolaganje europskim veleposjednicima, koji će uvoziti jeftinu radnu snagu iz azijskih i afričkih zemalja - i prodavati njihove proizvode hrvatskom narodu uz visoke cijene.
Što hrvatski narod može učiniti u ovakvim teškim okolnostima?
Prije svega ne smije pasti u očaj, u beznađe i pustiti se sudbini da ona određuje smjernice života. U RH i hrvatskoj dijaspori ima veliki broj sposobnih i visokoobrazovanih mlađi ljudi koji su spremni udariti čvrste temelje novoj hrvatskoj političkoj zbilji, koji se neće dati obeshrabriti u svojim nastojanjima.
Zahvaljujući fenomenu modernih komunikacija moguće je uspostaviti kontakte s osobama ma bilo gdje i u svako doba, što će pomoći u oblikovanju političkog udruživanja i zajedničkih nastupa. Dakle, ''Treba poduprijet sve čemu se neprijatelj odupire i oduprijet se svemu što neprijatelj podupire!'' (mct)
Toronto, 22. travnja 2012.
|
|
| | «« Početak « Prethodna 1 2 3 Sljedeća » Kraj »»
| | Stranice 1 - 9 od 23 |
|
|
|
|
Tko je Online |
|
Gostiju online: 3 |
|
|
Aktualnosti 
